AKADEMIK I MINISTAR PROSVJETE U VRIJEME OBNOVE NEZAVISNOSTI O OBRAZOVNOM SISTEMU DVIJE DECENIJE OD REFERENDUMA

Izvor: Pobjeda

Knjiga promjena, objavljena 2001. godine, obećavala je crnogorskoj školi dvanaest stvari: decentralizaciju, dezideologizaciju, evropske standarde, interkulturalizaciju, sistem kvaliteta. Akademik Slobodan Backović, ministar prosvjete u vrijeme obnove nezavisnosti i čovjek pod čijim je mandatom potpisan sporazum sa CERN-om, uveden Bolonjski proces i crnogorski jezik prvi put unesen u službene prosvjetne dokumente, danas o tom dokumentu govori ovako:

– Veoma brzo sve se to promijenilo i vratilo centralizaciji sistema, kasnije i politizaciji koji su i danas aktuelni – kaže za Pobjedu.

Bilans dvije decenije, po njegovom čitanju, čine podaci koji se rijetko izgovaraju jedan za drugim: crnogorska devetogodišnja škola je na posljednjem mjestu u Evropi po broju sati koje djeca provedu u učionici; više od polovine učenika koji upisuju srednje stručne škole je, prema PISA istraživanju, funkcionalno nepismeno i zaostaje dvije godine učenja za gimnazijalcima; broj zaposlenih u obrazovanju je od 2008. porastao za šest hiljada, iako se broj djece povećao samo u predškolskom uzrastu; cjelodnevna škola, ideja stara devet godina, ostala je ideja. A iznad svega toga, upozorava sagovornik, lebdi pokušaj da Srpska pravoslavna crkva preko vjeronauke uđe u javne škole, što bi, kako kaže, bio „presedan i značajan doprinos rušenju građanskog i sekularnog ustrojstva Crne Gore“.

Kada se Crna Gora osamostalila 2006, Vi ste bili ministar prosvjete. Kakav je obrazovni sistem trebalo da postane u nezavisnoj državi, koja je tada bila vizija?

BACKOVIĆ: Poslije detaljnih dvogodišnjih razmatranja, planirane promjene u obrazovnom sistemu Crne Gore, kao i ciljevi i principi na kojima će se bazirati promjene, objavljeni su u Knjizi promjena 2001. godine. Od dvanaest u Knjizi navedenih ciljeva i principa ističem: decentralizaciju obrazovnog sistema, odnosno demokratizaciju; uvođenje evropskih standarda; uvođenje i primjenu sistema kvaliteta; permanentno obrazovanje; interkulturalizaciju, tj. pripremu mladih za život u multikulturnom društvu i osposobljavanje za poštovanje vrijednosti kao što su tolerancija, mir, vjerske, rasne i sve druge razlike. Podrazumijevala se dezideologizacija obrazovanja i postupnost uvođenja promjena.

Treba istaći da smo bili počeli sa decentralizacijom obrazovnog sistema (izbor direktora javnih obrazovnih ustanova, formirali savjete za opšte, stručno i obrazovanje odraslih, osnovali Centar za stručno obrazovanje kao instituciju socijalnih partnera itd.), da bi se, nažalost, veoma brzo sve to promijenilo i vratilo centralizaciji sistema, kasnije i politizaciji, koji su i danas aktuelni.

Što je u prvim godinama nezavisnosti bilo moguće uraditi u prosvjeti, a što ranije, u zajedničkoj državi, nije bilo moguće?

BACKOVIĆ: Crna Gora je i do 2006. već vodila nezavisnu obrazovnu politiku koja se nastavila i poslije referenduma. Poslije referenduma, obrazovni sistem je na osnovu obrazovnih programa istorijski prvi put štampao udžbenike, što je uradio Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.

Sporazum sa CERN-om potpisali ste 2007. godine. Što se kroz taj potez htjelo poručiti i je li ta poruka i danas aktuelna?

BACKOVIĆ: Moja namjera je bila da otvorim vrata Crnoj Gori, tj. fizičarima koji su radili u oblasti fizike visokih energija, da mogu učestvovati u istraživanjima koja se realizuju u CERN-u. U tom trenutku je grupa fizičara sa PMF radila u evropskoj kolaboraciji H1 (DESY) iz Hamburga. Danas grupa sa PMF, pod rukovodstvom prof. dr Nataše Raičević, radi u CERN-u na CMS detektoru.

Želim da kažem da, ukoliko naučni radnici iz Crne Gore žele da se bave istraživanjima koja Crna Gora ne može da finansira zbog kompleksnosti, treba im obezbijediti institucionalnu povezanost sa evropskim centrima u kojima se ta istraživanja realizuju. Ona istraživanja koja ne zahtijevaju kompleksnu opremu i mogu se realizovati u Crnoj Gori, treba razvijati u Crnoj Gori.

Ministarka Damjanović je 2017. pokrenula izvanredan projekat SEEIIST (Međunarodni institut za održive tehnologije na prostoru Jugoistočne Evrope), odnosno inicijativu za izgradnju Međunarodnog instituta čiji bi centar bio u Podgorici. Nažalost, na mogućnost da dobijemo Institut čiju bi izgradnju finansirala EU, izgleda da smo zaboravili 2000. godine.

Dogovor o otporu crnogorskom jeziku napravljen je u Manastiru Stanjevići

Crnogorski jezik kodifikovan je u Vašem mandatu, ali za ono što nije urađeno nakon toga ne snosite odgovornost. Što je konkretno trebalo da bude urađeno poslije 2008, a nije?

BACKOVIĆ: Crnogorski jezik je kodifikovan-standardizovan poslije mog odlaska iz Ministarstva prosvjete. Tačno je da se za vrijeme mog mandata crnogorski jezik prvi put pojavio u službenim prosvjetnim državnim dokumentima. Naime, Savjet za opšte obrazovanje je tada usvojio nastavne planove sa nastavnim predmetima, među kojima je bio i maternji jezik, kako se nazivao i u prethodnim nastavnim planovima. Predmetni program za predmet maternji jezik bio je usvojen pod nazivom: Program za crnogorski, srpski, bošnjački i hrvatski. Jezička norma za ovaj program bila je dotadašnja srpskohrvatska norma.

Javnost je tada bila zasuta izjavama o ukidanju srpskog jezika, koji evo do danas nije osporavan i negiran u Crnoj Gori, nego je po Ustavu Crne Gore jezik u službenoj upotrebi. Srpskim nacionalistima smetala je pojava crnogorskog jezika i to je, po njima, trebalo spriječiti. Crkva Srbije je zbog toga, uz pomoć prosrpskih političkih partija, 2004. godine organizovala štrajk u nikšićkim srednjim školama i na Filozofskom fakultetu. Studenti su slali saopštenja faksom iz Parohijskog doma Crkve Srbije u Nikšiću. Dogovor i plan za pružanje otpora pojavi crnogorskog jezika u nazivu školskog programa dogovoren je na sastanku u Manastiru Stanjevići, Amfilohija i predstavnika prosrpskih stranaka.

Kasnije je Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika napravio Pravopis crnogorskog jezika i pravopisni rječnik. Poslije toga je Savjet za opšte obrazovanje usvojio i Gramatiku crnogorskog jezika. Time je završena procedura standardizacije crnogorskog jezika.

Crna Gora je dobila međunarodni kod za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda. Odluku o priznavanju crnogorskog jezika donio je Ujedinjeni savjetodavni komitet za kodifikaciju jezika, sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu.

Naziv predmeta crnogorski, srpski, bosanski, hrvatski nastao je, kako ste kazali ranije, zbog „političkog momenta“. Dvadeset godina kasnije, da li je vrijeme da se to riješi drugačije?

BACKOVIĆ: Naziv predmeta crnogorski, srpski, bosanski, hrvatski i književnost nastao je u trenutku kada crnogorski jezik nije bio standardizovan-kodifikovan, a moglo se nastaviti sa srpskohrvatskom jezičkom normom. Politika je zadržala kao rješenje ovaj naziv predmeta i taj naziv će i dalje biti, nažalost, u rukama politike.

Kao fizičar, kako ocjenjujete odnos broja časova prirodnih nauka i ostalih predmeta u crnogorskim školama? Imamo li dovoljno fizike, hemije, biologije, matematike i u kojem uzrastu se najviše gubi?

BACKOVIĆ: Već sam javno isticao nedovoljan broj časova iz biologije. Tih časova je u devetogodišnjoj školi toliko malo, da su zbog toga predmetni programi biologije morali biti radikalno skraćeni toliko da se djeci u njima ne pominju evolucija i Darvin, da djeca ne nauče ništa o unutrašnjim organima itd. Zato se ne treba čuditi ako se poveća broj onih koji vjeruju u kreacionizam.

Velika, neopravdana greška napravljena je i sa ukidanjem redovnog predmeta Građansko obrazovanje (cilj promjena planiranih 2001. bila je interkulturalizacija). Sami možemo svjedočiti o znanju, bolje reći neznanju naših građana, o tome što je građanska država – kao i da Crna Gora može postojati samo kao građanska.

Sedmični broj časova u devetogodišnjoj školi smanjen je za 10 odsto. Kakve su posljedice danas vidljive?

BACKOVIĆ: To nas je dovelo na nezavidno posljednje mjesto u Evropi među devetogodišnjim školama po broju sati koje djeca provedu u učionici u toku devetogodišnjeg školovanja.

Ovo je učinjeno sa obrazloženjem da se djeca „rasterete“. Čega? Učenja? Zar nije moglo rasterećenje djece da bude tako učinjeno da se promijeni način rada sa njima i da se rasterete učenja „napamet“ ili „bubanja“, sa istim brojem nedjeljnih časova?

Smanjenje nedjeljnog broja časova djeci imalo je za posljedicu smanjenje nastavne nedjeljne norme nastavnicima. Sada su i nastavnici među onima u Evropi sa najmanjim brojem sati koje provode u učionici u odnosu na ukupno nedjeljno radno vrijeme.

Sa ovako malim brojem nedjeljnih časova obrazovanje djece teško da može da bude kvalitetno.

Više od polovine srednjoškolaca funkcionalno nepismeno

Istorija i geografija u srednjim stručnim školama, gdje uči 70 odsto naših srednjoškolaca, imaju veoma mali broj časova. Kakvog građanina država takvim kurikulumom proizvodi?

BACKOVIĆ: U srednjim stručnim školama učenici u prvom razredu mogu da izaberu predmet istoriju ili geografiju. Dakle, većina mladih ljudi je iz istorije naučila ono što je naučila u devetogodišnjoj školi. To ima za posljedicu da mladi završe školovanje, odrastu, a da ništa ne znaju o državi u kojoj žive.

Posljedice ovoga su: slabije razumijevanje sopstvene države i društva, veća podložnost propagandi i revizionizmu, slabljenje građanske kulture, gubitak veze sa lokalnim i kulturnim nasljeđem i povećavanje društvene polarizacije, kada različite grupe, kao partije i vjerske organizacije, razvijaju potpuno različite „istine“ o prošlosti. Ovo je sada toliko očigledna pojava u Crnoj Gori.

Po međunarodnom istraživanju PISA, prosječno više od polovine učenika koji upisuju srednje stručne škole u Crnoj Gori je funkcionalno nepismeno i zaostaje dvije godine učenja u odnosu na naše gimnazijalce. Ovo napominjem zbog toga što većina srednjoškolaca iz stručnih škola dolazi na univerzitetske studije.

Znatan broj mladih završava stručne škole u statusu vanrednih učenika. Treba pogledati iskustvo EU, gdje vanrednih srednjoškolaca nema i zašto ih nema. U vrijeme mog mandata zakon nije predviđao njihovo postojanje, oni su bili tretirani Zakonom o obrazovanju odraslih. Kasnije su ih reformatori zbog nečega opet zakonom vratili u srednje škole.

Reformatori bi trebalo da analiziraju i razmisle treba li da svi srednjoškolci imaju isti maturski ispit, s obzirom na to da su stručne škole i gimnazije sadržajno veoma različite.

Udžbenici se kod nas mijenjaju gotovo svake dvije godine. Zašto sistem ne uspijeva da napravi stabilan udžbenički okvir? Gdje je tu Zavod za školstvo, gdje su autori, gdje kontrola kvaliteta?

BACKOVIĆ: Ovdje problem leži u našim reformatorima, koji su „rasterećivali“ djecu čestim promjenama sa smanjenjem sadržaja predmetnih programa i nedjeljnog broja časova. Skraćivanje programa imalo je za posljedicu da se moraju napisati odgovarajući udžbenici. Problem je što možete brzo mijenjati programe, ali ne možete tako brzo napisati udžbenike.

Treba reći da je Zavod za udžbenike i nastavna sredstva „junački“ preživio ovaj period.

Da bismo imali dobre udžbenike, treba prvo da imamo obrazovne programe koji se ne mijenjaju svake ili svake druge ili treće godine. U tom slučaju autorima se daje više vremena za pisanje i prilagođavanje teksta udžbenika za upotrebu. Kod ponovljenih godišnjih izdanja se mogu popravljati uočeni nedostaci, bez radikalnih promjena.

Kao recenzent ste imali priliku da gledate udžbenike. Kako biste danas ocijenili kvalitet onoga što djeca imaju u rukama, sadržajno, metodski, vizuelno i što treba mijenjati prije svega?

BACKOVIĆ: Iskreno, udžbenici mogu biti bolji. Duži niz godina nijesam gledao udžbenike. Posljednji put kada sam bio recenzent za neki udžbenik fizike, bio sam protiv predloženog teksta udžbenika, ali je komisija bila drugog mišljenja. Moje objašnjenje zašto sam protiv takvog udžbenika je bilo da sam morao da neke rečenice i pasuse čitam više puta da bih shvatio što autor udžbenika želi da kaže. Ako je meni teško da shvatim poruke iz teksta, kako je tek učeniku?

Cjelodnevna škola to je Vaša dugogodišnja teza. Zašto je Crna Gora nije uvela, iako je standard u Evropi? Što stoji na putu?

BACKOVIĆ: Ideja o cjelodnevnoj školi u Crnoj Gori pojavila se 2017. godine. Od tada do danas je i dalje samo ideja. Za realizaciju cjelodnevne škole neophodna je infrastruktura, školski prostor i odgovarajući nastavnički kadar. Najveći problem je Podgorica, čiji se broj stanovnika rapidno povećava, a potrebno je minimum 11 novih školskih zgrada da bi prestao višesmjenski način rada škola. Ostaje otvoreno pitanje da li danas urbanizam Podgorice ima namijenjen prostor za ovih 11 škola. Poznato mi je da je prethodna administracija Ivana Vukovića imala u planovima taj prostor, ali se pitam da li ga je sadašnja Mujovićeva administracija sačuvala za škole, jer vidim da su im vjerski objekti prioritet.

U Podgorici problem, a kuda sa djecom poslije časova, rješava privatni sektor sa „čuvanjem“ djece, a Opština roditeljima subvencira plaćanje tog čuvanja. U školi „čuvanje“ može da bude učenje i razvijanje individualnih talenata kod djece, što ne može da se uradi sa privatnim sektorom.

Sadašnje Ministarstvo predviđa u planu Strategije reforme da su cjelodnevne škole moguće poslije 2030. Možda je to obiman posao, ali je nejasno zašto u gradovima gdje školski prostor dozvoljava ne početi sa „pilotiranjem“ cjelodnevnih škola.

Prelazak na cjelodnevne škole mora biti postupan, nešto slično prelasku u devetogodišnju školu. Neophodna su velika finansijska sredstva i ljudski resursi. Ali bez tih škola teško će biti kvalitetnog obrazovanja u višesmjenskim (do pet smjena) školama.

„Vjerska zajednica druge države u našem obrazovnom sistemu“

Prošle godine je bila aktuelna inicijativa za uvođenje vjeronauke kao izbornog predmeta. Koliko je takva debata zapravo simptom toga što obrazovni sistem nema jasnu viziju savremenosti? Drugim riječima, raspravljamo li o vjeronauci zato što nemamo viziju o tome što crnogorska škola u 2026. uopšte treba da bude?

BACKOVIĆ: Inicijativa nije potekla, niti je podržana od Ministarstva prosvjete. Zahtjev za vjerskim učenjem više godina ponavlja Crkva Srbije, zbog indoktrinacije i misije koju ona ima u Crnoj Gori. Meni izgleda dosta neobično da vjerska zajednica druge države želi da uđe u obrazovni sistem Crne Gore.

U svakom slučaju, obrazovanje u javnim obrazovnim ustanovama Crne Gore mora da bude laičko. Ulazak vjerskog učenja u ove škole bio bi presedan i značajan doprinos rušenju građanskog i sekularnog ustrojstva Crne Gore.

U javnim školama, kao dio opšteg obrazovanja, može se učiti o religijama, što mi već imamo nekih petnaestak godina.

Vjerska zajednica koja želi da propagira svoju vjeru, vjersko učenje, ima za to vjerske objekte i može imati privatne vjerske škole.

Bolonjski proces u Crnoj Gori uveden je tokom Vašeg mandata. Dvadeset godina kasnije, gdje je promašio, a gdje je ispunio očekivanja?

BACKOVIĆ: Dobra stvar je što se ulaskom u Bolonjski proces Crna Gora jače povezala sa Evropom (Evropski prostor visokog obrazovanja) i što su se otvorila vrata za mogućnost da naši mladi ljudi budu na studijama po nekoliko semestara, na master i doktorskim studijama, na univerzitetima širom Evrope. Nije dobro što Crna Gora nije dovoljno uradila da se svi oni ili većina njih vrati u Crnu Goru, pa ih je relativno mnogo poslije sticanja doktorskih diploma ostalo u Evropi. Nužno je obrazovanim van Crne Gore i sposobnim mladim ljudima obezbijediti uslove za povratak i rad, da bi se ovaj proces usporio.

Predatorski časopisi i „Miki Maus“ u referencama

Rekli ste da neke jedinice UCG funkcionišu kao „više škole, sa sumnjivim naučnim radovima“. Što se konkretno desilo Univerzitetu u ovih dvadeset godina i može li se to popraviti?

BACKOVIĆ: Da, naučni rad na našim univerzitetima je sumnjivog kvaliteta. Najbolje to pokazuje lista „naučnih“ časopisa u kojima naši univerzitetski profesori i saradnici objavljuju svoje radove. Za UCG možete pogledati listu radova i časopisa na njihovom sajtu.

U susjednoj nam Bosni i Hercegovini i istočnim zemljama, prije dvadeset godina pojavio se veliki broj časopisa (i privatnih) koji su živjeli na komercijalnoj osnovi. Nekada ugledni naučni časopisi, kao ruski Voprosi istorii, postali su privatni. Ovaj časopis je 2016. godine država Rusija isključila sa liste časopisa recenziranih naučnih publikacija, a u julu 2018. isključen je sa liste časopisa indeksiranih ruskim scijentometrijskim sistemom zbog „ozbiljnog kršenja izdavačke etike“.

Kako izgleda procedura štampanja teksta kao naučnog rada u takvim časopisima: pošaljete časopisu koji je zbog nečega na SCI listi neki tekst, platite objavljivanje, možda napišete i recenziju za taj svoj rukopis, a može i bez recenzije, i takav tekst sa takvom procedurom se objavljuje kao „naučni“ rad?

Već davne 2013. godine, grupa naučnika je uspjela da namjerno objavi apsurdan, lažan rad u rumunskom naučnom časopisu, kako bi razotkrila nedostatak recenzije i sumnjivu praksu nekih članova akademske zajednice.

Da bi dokazali da recenzija nije postojala, autori su u spisak literature ubacili citate pjevača Džeksona, porno glumca Džeremija i Maksa Vebera, ali i časopis „Miki Maus“. Časopis je objavio ovaj rad nakon što su autori uplatili traženu novčanu naknadu.

Primjere sa ova dva časopisa navodim jer je, po pisanju medija, bilo i „naučnika“ iz Crne Gore koji su u njima objavili članke kao naučne.

Ono što bi se trebalo promijeniti na UCG je procedura za izbor rektora. Rektora treba da bira akademska zajednica, bez učešća predstavnika državne vlasti, kako je bilo nekada i kako je uobičajeno na državnim univerzitetima.

Više škole u slučaju univerziteta sam pominjao jer tamo imate predavanja i obučavanje, malo ili nema naučnog rada. Ima li naučnog rada u nekim univerzitetskim jedinicama ili simulaciju nauke sa radovima u predatorskim časopisima? Imate samo nastavu, moguće često neredovnu.

Strategija reforme obrazovanja 2025–2035, Vi ste je pohvalili. Što od te strategije mora biti realizovano za pet godina da biste rekli „ovaj put nije propala kao prethodne“?

BACKOVIĆ: Strategija kao dokument izgleda dobro. Kako će se realizovati zavisi od sredstava koja će buduće vlasti opredjeljivati obrazovnom sektoru i, veoma važno, ko će voditi obrazovnu politiku.

Veoma važno za nastavak predviđene reforme je ko će voditi Ministarstvo prosvjete, da li će to biti sadašnje rukovodstvo ili neko novo. Novo rukovodstvo obrazovne politike ne smije biti pod uticajem Crkve Srbije, jer onda definitivno nećemo imati školu građanske Crne Gore. Ovo napominjem jer se Crkva Srbije u Crnoj Gori instalirala kao državna institucija, preko koje dolaze inostrani uticaji na pojedine segmente izvršne i zakonodavne vlasti. Ulaskom u naše škole, Crkva Srbije sa svojom „istorijom“ i negiranjem Crnogoraca, crnogorskog jezika i Crnogorske pravoslavne crkve pojačala bi ionako veliki negativan uticaj na državni identitet Crne Gore.

Ono što će biti nužno je promjena načina rada sa djecom. Zbog toga je potrebno edukovati nastavni kadar za tzv. aktivnu nastavu aktivno učenje. U toku mog ministarskog mandata, većina nastavnog kadra je prošla obuku za aktivnu nastavu, aktivno učenje po projektu prof. Ivića. To se ubrzo zaboravilo i nastavilo se sa klasičnim, frontalnim načinom rada u učionici.

Tako da sudbina reforme koja je planirana pomenutim dokumentom zavisi od finansiranja, rukovođenja i nastavnog kadra.

Sada se ulaže dosta sredstava, uz svesrdnu pomoć EU, u revitalizaciju školskih objekata, u opremanje škola itd. Grade se vrtići, ali se ne grade devetogodišnje škole, kao ni Podgorička gimnazija, što je prioritetno.

Po Monstatu, u 2026. godini u obrazovanju radi 18.854 osoba, što je neracionalno. Od 2008. godine broj zaposlenih u obrazovanju se povećao za 6.000 osoba, a broj djece u sistemu povećao se samo u predškolskom obrazovanju. Smanjenjem broja zaposlenih mogu se povećati i onako male plate onima koji ostaju da rade.

Ako Crna Gora narednih dvadeset godina nastavi obrazovnim sistemom kakav danas ima, kakvu državu i kakve građane će proizvesti?

BACKOVIĆ: Ako se ne poprave obrazovni planovi i programi i ne promijeni način rada sa djecom, imaćemo građane koji će biti nedovoljno obrazovani i podložni svemu onome što sam naveo u odgovoru na pitanje o istoriji u srednjim stručnim školama.

Protest ispred Skupštine

Studenti u blokadi danas, na beogradskom Trgu Slavija organizuju skup na koji su dolazak najavili akademici, aktivisti i građani iz drugih djelova Srbije, prenosi Beta.

Skup na Slaviji treba da počne u 18 i traje do 20 sati, a prethodiće mu okupljanja na četiri lokacije u Beogradu, odakle će kolone, uoči početka skupa, krenuti ka Slaviji.

Od 13 do 16 sati će se okupljati kod Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu, a od 14 do 17 sati na Trgu Republike, kod Autokomande i kod Pravnog fakulteta.

Kolona iz Zemuna, ka Slaviji, treba da krene u 16 satisa Trga Republike, Autokomande i od Pravnog fakulteta u 17 sati.

Studenti su na Trgu Slavija nekoliko puta održavali proteste od kojih se prošlogodišnji, 15. marta, po procjenama smatra najvećim ikada do tada priređenim u Srbiji.

Na ranije istaknut studentski zahtjev za raspisivanjem izbora nema konkretnog odgovora vlasti već uglavnom, predsjednik Srbije izlazi u javnost s mogućim datumima.

U međuvremnu studenti su organizovalii akcije dijeljenja i lijepljenja naljepnica “Studenti pobjeđuju“ i štampanje dukseva i majica kao i cegera i kačketa s tim natpisom.

Dolazak na Slaviju najavila je i grupa građana “Čačanski front“ koja je saopštila da će iz Preljine aktivisti iz više gradova iz zapadne Srbije organizovano krenuti na studentski protest.

Očekuju dolazak aktivista iz Kruševca, Vrnjačke Banje, Raške, Kraljeva, Čačka, Ivanjice, Užica, Valjeva, Požege, Kosjerića, Lučana i drugih mjesta.

U Beogradu, Nezavisno udruženje novinara Srbije i Udruženje novinara Srbije najavili su da će tokom studentskog skupa na Trgu Slavija, njihove prostorije biti otvorene za medije.

Autor:B.Đ.

Hrvatska je država koja stvarno daje snažnu podršku Crnoj Gori na njenom evropskom putu, poruka je državne sekretarke Ministarstva vanjskih i evropskih poslova Hrvatske, Andreje Metelko-Zgobmić.

Ona je za Pobjedu kazala da Zagreb beskompromisno stoji na raspolaganju “svim onim snagama koje su posvećene evropskim standardima i žele da se reformišu u skladu sa evropskim politikama.

-Oni imaju našu pruženu ruku. Uostalom, Hrvatska prenosi svoje znanje na Crnu Goru. Naši eksperti u raznim područjima sjede u vašim ministarstvima, pomažu u pripremi zakona kojima bi se Crna Gora uskladila sa evropskom pravnom stečevinom, kaže Metelko-Zgombić.

Govoreći o odnosima Podgorice i Zagreba, ali i činjenici da skoro dva mjeseca od najave da Hrvatska očekuje brzo usaglašavanje novog termina sastanka s Crnom Gorom o rješavanju spornih bilateralnih pitanja, istog nema, državna sekretarka kaže da je pitanje proširenja i članstva u EU “ujednio i političko i društveno pitanje”

-Sve države članice moraju pokazati privrženost vrijednostima i standaradima, vladavini prava ali i dobrosusjedskim odnosima. Dakle, ta spremnost da se na konstruktivan način rješavaju otvorena pitanja, a posebno ona koja su dio mjerila u okviru vašeg pristupnog procesa, moraju biti riješena, kazala je za Pobjedu Metelko-Zgombić, inače članica hrvatske komisije za pregovore o otvorenim pitanjima sa Crnom Gorom.

Ona dodaje da se spremnost Crne Gore da ide naprijed i postane članica EU “upravo mjeri sposobnošću da sjedne i razgovara”

-Stvarno želim da budemo u mogućnosti da se sastanemo i razgovaramo. Crna Gora bi time pokazala zrelost da ide evopskim putem. Hrvatska je, sa druge strane, spremna da razgovara. Nama je potrebno da vidimo spremnost sa crnogorske strane da se naprave određeni koraci, a ne mislim da su prezahtjevni, kazala je državna sekretarka.

Metelko-Zgombić kaže da je mjerilo razvoja Crne Gore spremnost da radi na dobrosusjedskim odnosima.

-Najvažnije je da Podgorica stvara dobru atmosferu i da se suoči sa prošlošću, a mi smo spremni i želimo da razgovaramo. Vjerujemo da će crnogorska strana smoći snage i krenuti sa nama u prijateljski razgovor, kaže sagovornica Pobjede.

Ona poručuje da je Hrvatska država koja generalno ima u fokusu proširenje EU.

-Hrvatska se zalaže za postupnu integraciju država Zapadnog Balkana, gdje bi mi htjeli da oni ljudi koji žive u zemljama kandidatima mogu već sada uživati određene dobrobiti tzv. gradual integration koncepta. Kada određena država ispuni određene standarde, moći će učestvovati u svojevrsnim politikama, navela je Metelko-Zgombić.

“I ne čuva me niko, nego sam ja svih tih 30 godina čuvao sebe”

Mislim da se pokazalo opravdanim to što je Crna Gora obnovila svoju državnu nezavisnost. Naš argument je bio da želimo da upravljamo svojom budućnošću i sledeća rečenica je bila da znamo da će ta budućnost biti evropska i evroatlantska. Napravljeni su ozbiljni rezultati, ocijenio je bivši predsjednik Crne Gore i bivši lider DPS-a, Milo Đukanović u intervjuu za BBC na srpskom.

Đukanović se vratio na dan referenduma, na 21. maj 2006. godine kada je Crna Gora, glasovima preko 230 hiljada građana, obnovila nezavisnost. Svjestan je bio, kaže, da će rezultat biti tijesan ali je sva preokupacija tog dana bila da urade sve što je do njih.

„Imajući u vidu dugu pripremu referenduma i svijest o tome da će rezultat biti tijesan u, istorijski gledano temeljno podijeljenoj Crnoj Gori, sva moja preokupacija tog dana je bila da uradimo sve što je do nas, da podsjetimo one ljude sa kojma smo u kontaktu, za koje znamo da su podržavaoci ideje nezavisnosti, da ispune svoju građansku dužnost, da bismo na kraju mogli da se radujemo pozitivnom referendumskom rezultatu“, rekao je on.

Đukanović ne skriva da je u tim danima bilo i mnogo zebnje.

„Jako dobro sam i tada i danas poznavao crnogorsku političku i društvenu zbilju, svjestan svih problema, a jedan od najtežih je ta raspolućenost Crne Gore, posebno unutar većinske vjerske zajednice, unutar pravoslavne zajednice. Znao sam da su te podjele vrlo ostrašćene u odnosu na tu temu. U finalu znao sam da će taj rezultat biti tijesan“, kazao je bivši predsjednik Crne Gore.

Srbija je, dodaje, toliko puta veća od Crne Gore i crnogorsko insistiranje na ravnopravnosti, smatra Đukanović, jako nervira Srbiju, baš kao što Crnu Goru nervira uloga starijeg brata na kojoj Srbija insistira. Uz to, ističe, ekonomije su jako različite.

„Srbija je dominantno industrijska zemlja koja ima potrebu da zbog takve strukture štiti svoju ekonomiju visokim carinskim stopama. Crna Gora je zemlja usluga i turizma, koja insistira na punoj otvorenosti. I ideološke razlike su vrlo izražene. Crna Gora je svojom strukturom predodređena da bude građanska država. Srbija, u kojoj dominira srpski narod, preuzima obavezu da brine o Srbima u susjednim državama i u regionu. Preuzima obavezu nekog paternalizma. Taj paternalizam ne preskače Crnu Goru, tako da je to takođe izvor nesporazuma. Svi ti nesporazumi, sve te razlike su samo vodile ka daljem udaljavanju jedne od druge države. Možda su dva odlučna koraka na tom putu bila 1999.godine, prije svega ulazak u rat sa NATO. Mi smo tada otvoreno rekli da mi ne želimo taj rat, jer smatramo da ćemo u bliskoj budućnosti biti zemlja članica NATO-a i da želimo da gradimo partnerstvo sa vojnom alijansom. A drugi je bio uvođenje, prvo zapadnonjemačke marke, pa nakon toga i eura u platni promet Crne Gore, što je bila posljedica višekratnog iskustva sa hiperinflacijom kreiranom u Beogradu, koja se prelivala na Crnu Goru i donosila ogromne socijalne i ekonomske posljedice“, pojasnio je Đukanović.

To je, prema njegovim riječima, jedan slijed događaja koji je u finalu doveo do zaključka – „ne, ovo je nepopravljivo, ovdje ćemo samo dalje gubiti vrijeme“.

„Umjesto toga treba napraviti scenario mirnog i dogovornog razlaza, gdje će Srbija preuzeti odgovornost za svoju budućnost, Crna Gora za svoju, a ako budemo pametni nastavićemo da živimo u dobrosusjedskim odnosima i u bliskosti koja se podrazumijeva između bliskih naroda“, kazao je Đukanović.

„Napravljeni ozbiljni pomaci na demokratizaciji“

Osvrćući se na period od obnove nezavisnosti Đukanović ocjenjuje da su ozbiljni rezultati napravljeni i na planu ekonomskog razvoja, prije svega zbog ozbiljnih direktnih stranih investicija koje su, podsjeća, godinama u nezavisnoj Crnoj Gori bile na nivou 19 ili 20 odsto bruto društvenog proizvoda.

„Napravljeni su ozbiljni pomaci na demokratizaciji koja je rezultirala time da je Crna Gora stekla vizu za članstvo u NATO, otvorila sva pregovaračka poglavlja sa Evropom, zatvorila 14 ili 15 poglavlja, i danas je na liderskoj poziciji kada su u pitanju zemlje regiona, na putu ka Evropskoj uniji. Kada pogledamo ta ključna ostvarenja, ne možemo da budemo nezadovoljni“, ocijenio je Đukanović.

Međutim, smatra da je preostalo još mnogo toga jer se, kako kaže, svi u regionu suočavamo sa lošim nasljeđem.

„Mi smo nažalost tokom istorije više ratovali nego radili. I ostalo je jako puno posla. Mislim da je u Crnoj Gori sada najvažnije nastaviti taj dugoročni posao, a to je izgradnja institucija. Crnogorsko društvo ima tu tradiciju da je mnogo sklonije individualnom autoritetu, da ne kažem kultu ličnosti, nego poštovanju institucija. Vjerujem da smo na putu da dođemo do opipljivog rezultata“, naglasio je.

To što se često mogu čuti kritike na račun rada vlasti do 2020. godine, Đukanović vidi na način da je upravo dugo trajanje opozicionog staža današnju vlast dovelo na poziciju da se sva politika nakon promjene vlasti svela na kritiku prethodne vlasti.

„Danas kada bi čovjek slušao njih, rekao bi da nema nijednog ostvarenja u prethodnom periodu. Bilo je tu dobrih rezultata, bilo je i grešaka, koja je to vlast bez grešaka. I nema sumnje da su te greške i dugo trajanje važan faktor u korpusu razloga koji su doveli do promjene vlasti 30. avgusta 2020. godine. A koja je vlast bila bolja, danas je rano suditi“, rekao je Đukanović u intervjuu za BBC na srpskom.

Bivši predsjednik Crne Gore kaže da ne očajava zbog promjene vlasti koja se dogodila, već smatra da je Crna Gora i taj ispit prošla dobro.

„Svi su mislili da će tu da legne krv do koljena kada dođe do promjene vlasti. Umjesto toga uslijedila je čestitka i brza tranzicija. Ljudi koji su dobili minimalnu prednost u odnosu na nas, odmah su imali šansu da formiraju vladu, da krenu u posao. Ako me pitate kako se taj posao obavlja danas, po meni na nezadovoljavajući način. Nije mi čak ni opravdanje to što vidim jedan opšti pad kvaliteta politike. Nije to karakteristika ni Crne Gore ni Balkana, svuda je kvalitet politike u sunovratu, ali razvijene zemlje će se lako ponijeti sa sezonskim padom kvaliteta politike. Zemlje kao što su balkanske nemaju tu privilegiju. Trebalo bi što brže da uozbiljimo politiku i vratimo punu normalnost u tokove državne politike naših balkanskih država“, naglasio je Đukanović.

„U nedostatku dokaza za pretpostavke protiv mene, pokušavaju da kriminalizuju ljude iz mog okruženja“

Komentarišući navode kritičara i političkih protivnika da se, zbog hapšenja koja su se događala u mjesecima unazad, „steže obruč“ oko njega, Đukanović ističe da zna kako i šta je radio, te da sada vlast, u nedostatku dokaza za pretpostavke protiv njega, pokušava da kriminalizuju ljude iz njegovog okruženja.

„Znam da nakon promjene vlasti na Balkanu, a u Crnoj Gori možda još i više, je revanšizam neizbježan i da nova vlast, u svojoj želji da pokaže kako ništa prethodno nije valjalo, a kada vam nova vlast pokazuje kako ništa prethodno nije valjalo, onda se plašim da ima problem da vam pokaže svoje kvalitete pa mijenja teze. Onda u Crnoj Gori je najjednostavnije targetirati čovjeka koji je personifikacija vlasti svih 30 godina – taj sam. I nemam nikakav problem da to razumijem. Ali oni imaju veći problem da danas izađu iz svojih predrasuda. Jer njihove predrasude da se tu događala neka divlja privatizacija pljačkaška, da se događao veliki nepozitam, da je tu bilo nekog pokriviteljstva nad kriminalom, klanovima.. Danas smo već šest godina kasnije, nema od toga ništa. U nedostatku dokaza za ono što su bile njihove pretpostavke, rekao bih da alternativno sada pokušavaju da kriminalizuju ljude iz mog okruženja, po sistemu što više, pa ćemo na taj način dokazati da je sve bilo kriminalno, jer očigledno nemamo dokaze da je on bio nosilac kriminalnih aktivnosti“, jasan je Đukanović.

Uzda se, kaže, da će crnogorsko pravosuđe posao obaviti u duhu najbolje tradicije crnogorskog pravosuđa, na koju bi, smatra Đukanović, zaista svi trebali biti ponosni. Ali, dodaje Đukanović, nema nikakvu dilemu da je sve ovo posljedica stvaranja revanšističkog ambijenta.

„Stvaranja jednog revanšističkog ambijenta u kojem se lideri stranaka iz vladajuće koalicije utrkuju ko će više ljudi targetirati iz prethodne vlasti, pritom čineći veći broj propusta i nezakonitosti u vršenju posla, što će vjerovatno biti predmet preispitivanja u nekom ranijem periodu. Žao mi je da to ostaje glavna tema u Crnoj Gori, ali vjerujem da je sve to sastavni dio demokratskog zrijevanja ovog regiona. Vjerujem da smo napravili neki korak i da nismo daleko od toga kada će se nove vlasti pokazivati i dokazivati, prije svega kvalitetom svoje vizije i sposobnošću svojih ljudi da tu viziju urade bolje od prethodnika“, rekao je on.

„Ne bilo većih problema u Crnoj Gori od neregistrovana tri komada oružja nađenih kod Aca Đukanovića“

Govoreći o hapšenju njegovog brata Aca Đukanovića, bivši predsjednik Crne Gore ponavlja da se i tu radi o revanšizmu.

„Idealno bi za sve one koji su kreatori, promoteri te politike revanšizma, kada bi nekako mogli doći direktno do Mila Đukanovića. Ne ide. Ne zbog nečeg drugog nego zbog toga što znam šta sam i kako sam radio. I ne čuva me niko, nego sam ja svih tih 30 godina čuvao sebe, i zato potpuno spokojno živim. Ali tačno je da, za ljude koji su važni ljudi u novoj većini u Crnoj Gori, jedina ideja, da bi napravili bilo kakav efekat u svom revanšizmu jeste ako nikako ne možemo doći do Mila, aj da vidimo da dođemo do ljudi oko njega. Tako da tu nisu pošteđene ni moje partijske kolege, ni moji raniji saradnici u Vladi, parlamentu. A ni moja porodica, moj brat. Sve to doživljavamo kao očajnički pokušaj ljudi koji ne znaju šta bi radili pametno u politici, koji pokušavaju da se obračunavaju. Nemamo nikakvih nepoznanica oko toga ko to radi, ali malo smo od čvršćeg materijala nego što pretpostavljaju oni koji imaju takve ideje“, istakao je Đukanović.

Ocijenio je i da je hapšenje Aca Đukanovića „karikaturalni pokušaj“ da se njegov brat kompromituje.

„Moj brat je vrlo snažan čovjek i spreman za mnogo teža iskušenja od ovih karikaturalnih pokušaja da se zbog banalnog razloga, potpuno banalnog razloga, kompromituje. Kada krenete sa pričom o tome da sam ja i svi oko mene napravili velika zlodjela, i kada se na kraju sva ta zlodjela svedu na to da 3,4 komada oružja koja su iz poznatih izvoda, nijesu iz nekog sumnjivog izvora, ali sa jasno propuštenom obavezom da ih registrujete ili produžite oružne listove. Kada se sve svede na to, onda na to treba gledati sa ponosom. Ne bilo većih problema u Crnoj Gori od neregistrovana tri komada oružja nađenih kod Aca Đukanovića“, poručio je bivši predsjednik Crne Gore.

„Srećna je država koja zna gdje su joj granice i ne razmišlja o tome kako ih širiti“

Govoreći o odnosima Crne Gore i Srbije, Đukanović ocjenjuje da oni nijesu na zadovoljavajućem nivou, jer, kaže, mnogo je veći potencijal za razvoj dobre saradnje, nego što je to ostvareno.

„Odnosi između Srbije i Crne Gore imaju svoje i istorijske i aktuelne komplikacije. Čini mi se da danas u Srbiji mnogo ljudi, posebno onih koji su na vlasti, traumatično doživljavaju odlazak Crne Gore iz zajednice sa Srbijom koji se dogodio na dan referenduma 21. maja 2006. godine. Ne vidim razloga tome. Smatram da je srećna država koja zna gdje su joj granice i koja ne razmišlja o tome kako širiti granice. Drugo da je srećna država koja ima odgovorne ljude koji se tom državom bave kao svojom kućom, koji je unapređuju i obezbjeđuju uslove za kvalitetniji život građana. I da je srećna država koja zahvaljujući ozbiljnoj domaćoj politici gradi najbolje moguće odnose, prvo u susjedstvu pa onda sa širom međunarodnom zajednicom“, rekao je bivši lider DPS-a.

Srbija je, dodaje, velika država, posebno za balkanske prilike. Đukanović smatra da da bi bilo jako pametno i učinkovito za budućnost Srbije, kada bi se još više usredsredila na preuređivanje i modernizaciju vlastite kuće.

„Kada bi se manje bavila time da li je Crna Gora greškom otišla ili kada bi se manje bavila tim pitanjima koja se tiču uređivanjem odnosa u drugim državama u regionu. Nekako takvu formulu njegujemo u Crnoj Gori. Razlike su očigledne, Crna Gora nema tu pretenziju, Srbija plašim se još uvijek ima i propušta vrijeme da mnogo više iskoristi svoje potencijale u interesu dobrobiti svojih ljudi i budućnosti države“, ocijenio je Đukanović.

Rekao je i da je poslednji put razgovarao sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem 2020. godine u Jerusalimu na skupu gdje su obojica prisustvovali.

„Tokom te ceremonijalne večere, imali smo dva sata priliku da pričamo o nekim vrlo vrućim temama iz tog perioda. U Beogradu mislim da sam bio negdje isto u tom periodu. Sve do 2020. godine, do promjene vlasti u Crnoj Gori, kada su prvo bitno reducirane moje institucionalne obaveze da budem u državi Srbiji, a sa druge strane učinilo mi se da su posljedice poljuljano međusobno povjerenje, ne samo između predsjednika Vučića i mene, nego sa mnogim ljudima iz vlasti u Beogradu, učinile da nema nekog drugog razloga zbog koga bih bio tamo. Nemam nikakvih negativnih emicija, jednostavno nismo imali susrete. Živim veoma lijepo ovdje, živim na mnogim adresama u svijetu, a vjerujem da će se sve postaviti na svoje mjesto i u odnosima između Srbije i Crne Gore“, kazao je Đukanović.

„Zadovoljan sam svojim učincima i danas sebi želim malo više mira“

Na pitanje da li se može očekivati njegov povratak politici, Đukanović odgovara da to nije realno i da sebi želi više mira.

„Bio sam više nego dovoljno u prvom političkom frontu. Uz to, zadovoljan sam svojim učincima i da danas sebi želim nešto drugo. Želim malo više mira, u odnosu na tu tekuću političku traku, želim promjenu društva. Danas ono vrijeme koje sam nekada trošio sa političkim kolegama, danas trošim sa unucima i uživam u tome. Ne bih to zamijenio za sve funkcije ovog svijeta. Ja sam tu, sa svojim iskustvom i sa svojom energijom, koja još uvijek nije sasvim potrošena. Nijesam sklon da u ovoj životnoj dobi stajem na neki drugi profesionalni put. Logično je da će politika i dalje biti tema koja će me zanimati, i logično je da one koje bude zanimao moj stav i one koje osjećam bliskim, uvijek obavijestim o tome šta ja mislim o ovoj ili onoj lokalnoj ili globalnoj temi. Definitivno je vrijeme za nove generacije i mislim da je dobra vijest da u Crnoj Gori postoje potpuno spremne generacije da na ozbiljan način preuzmu brigu o strateškim nacionalnim interesima Crne Gore“, kazao je bivši predsjednik Crne Gore.

„Ne bih nikome uskraćivao pravo da promjenom stava postane bolji“

Na pitanje novinara da li je paradoksalno to što bise moglo desiti da Crnu Goru u Evropsku uniju uvede vlada i skupštinska većina među kojima su ljudi koji su se protivili crnogorskoj nezavisnosti, Đukanović vidi kao pravilo demokratske evolucije.

„Svi smo nekada imali neka drugačija politička stanovišta. Iskreno sam ranih 90-ih vjerovao u to da treba sačuvati jugoslovensku federaciju. A onda sam protokom vremena i iskustvom u tom vremenu, shvatio da je ta šansa izgubljena i postao sam lider politike koja je Crnu Goru dovela do nezavisnosti. Tako da ne bih nikome uskraćivao pravo da promjenom stava postane bolji“, istakao je Đukanović.

Na pitanje kako vidi Crnu Goru za 20 godina, Đukanović kaže da je prva misao da država bude značajno ekonomski razvijenija. Dogodio se, dodaje, dosta ozbiljan razvojni zamah u Crnoj Gori odmah nakon nezavisnosti, ali smatra da već nekoliko godina imamo zastoj.

„Današnja Vlada je zaokupljena kako unaprijediti potrošnju i ta spirala potrošnje iz dana u dan raste, jer je njen target da zauzvrat dobije glasove onih koji su dobili na raspolaganje veće plate ili penzije. Kada bi to imalo utemeljenja u realnoj ekonomiji, to bi svako pozdravio. Ali ako naspram toga ne vidite nikakvo realno povećanje BDP, ako ne vidite nijednu investiciju, onda to brine koliko je to održivo“, ocjenjuje Đukanović.

Prema njegovim riječima, Crna Gora ima odličan potencijal za razvoj i u turizmu, energetici, proizvodnji hrane i u potrebi da dalje unapređuje svoju saobraćajnu i drugu infrastrukturu.

„Posla ima jako puno za puno vlada u narednom periodu. Na političkom planu više gotovo da ne možemo zalutati. Dobili smo okvir kroz NATO, imamo sada ozbiljan institucionalni okvir sa EU. Opredeljenje da se ide dalje, u potpuno usvajanje evropskog sistema vrijednosti sada neupitno. Vidim Crnu Goru koja će biti značajno ekonomski razvijenija, sa iskorišćenim resursima, a uslov za to je da prethodno dobije dobru i odgovornu vladu“, poručio je Đukanović.

Akademik Sreten Vujović nije otputovao u Beograd na Međunarodni kongres „Zajedno u zaštiti dece“, koji su organizovali Savez kršćana Hrvatske i Udruženje roditelja nestalih beba Vojvodine, a nakon što je dan pred polazak dobio misteriozni poziv od policajca iz srpske prijestonice koji se raspitivao da li je on vlasnik „izgubljenog“ kofera koji je završio u policijskoj stanici, a na kojem je vizit karta sa njegovim imenom i brojem telefona?!

Vujović iz sigurnosnih razloga nije otputovao u Srbiju.

Generalni sekretar Saveza krpćana Hrvatske Bojan Jovanović kazao je za Portal ETV da je ovaj događaj „bacio sjenku na veliki međunarodni skup“.

Tekst Sretena Vujovića:  Etička i intelektualna odgovornost u razotkrivanju sistemskog zla, koji se zbog navedenih razloga nije mogao čuti u Banovcima prenosimo u cjelosti.

Etička i intelektualna odgovornost u razotkrivanju sistemskog zla

(SPC u protivprirodnom političkom bludu i blud u njoj[1])

[1] Podnaslov je analogija sa knjigom  Milorada TOMANIĆA

„Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“

Riječ Sretena VUJOVIĆA
na Prvom međunarodnom kongresu „Zajedno u zaštiti djece,
Banovci, Beograd (Srbija) 16.05. 2026. godine

Uvažene dame i gospodo,

U evidentnom i zabrinjavajućem porastu pedofilije u Crnoj Gori[2], ja bih svoje izlaganje vezao za takve slučajeve u okviru vjerskih zajednica, o čemu je sa brojnim dokazima svjedočio gospodin Bojan  Jovanović u knjizi „Kako smo ubili boga“! Središte mog interesovanja nijesu, više nego tragične, posljedice, već uzroci, koji se ogledaju u nedodirljivosti i nekažnjivosti vjerskih institucija, koje su voljno izgubile svaki kontakt sa Hristom i  hrišćanstvom. Ono što zabrinjava jeste činjenica da su  samo u toku 2024. godine registrovana 24 krivična djela protiv polne slobode, na štetu maloljetnika. U tim izvještajima se, dakako ne navode počinioci, premda je jedan sveštenik, koji je kasnije nagrađen visokim zvanjem i odlikovanjem, uhvaćen u Pljevljima u pokušaju silovanja maloljetnog dječaka, a isto se desilo i u drugim državama Regiona đe je proglašen nepoželjnom osobom.  Uvjeren sam, da bi pravedno bilo napraviti javni registar pedofila. To dugujemo našoj đeci! Ovđe donosim i šematski prikaz objavljen na Portalu „Standard“ o slučajevima pedofilije u pomenutojm godini iz kojega se vidi jasno vrsta krivičnog djela, motivi, ali ne i počinioci, što ih dovodi u poziciju „nedodirljivosti“.

Da bi nemoral i portivprirodni blud, politički ili onaj poznat kao Sodoma i Gomora, mogao funkckionisati, moguće kritičare treba napraviti saradnicima, a one koji nijesu podložni takvom uticaju valja ućutkati putem zastrašivanja, ili na  bilo koji dugačiji način! U tu svrhu na raspolganju je, ne vjera već praznovjerje, potpomognuto najrazličitijim uticajima, novcem, prevarom zloupotrebom vjernika u političke svrhe, moguća ubistva kao u slučaju  mladog bogoslova Milića Blažinovića i sl…

„U ime Boga“ se mrzi, zlostavlja, blagosilja oružje kojim će se napraviti genocid, „ u ime Boga“, Balkanom krstare „lažni proroci“, koje svi vide i nikome ne pada na pamet da ih pokuša spriječiti u svom đavoljem naumu, što god on značio religijski, jer u vanreligijskim krugovima on je inkarnacija apsolutnog zla!

U Crnoj Gori, koja je do nasilne, brojnim zločinima ispunjene aneksije, imala svoju autokefalnu crkvu, a koja je vjekovima, sa vladikama kao duhovnim i svjetovnim vladarima u, po svemu specifičnom i jedinstvenom vladikatu,  služila slobodi, časti i načelu da je „junaštvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti druge od sebe“, nakon 1920. godine sve se promijenilo. Crkveni krugovi pod kontrolom Crkve Srbije sprovode denacionalizaciju Crnogoraca, sprovode „plišani“ kulturocid, okupljajući ekstremiste, zakonski problematične „vojnke“ organizovane u formi „bratstava“ i ljude koji pripadaju organizovanom pedofilskom sistemu, o kome je otac Bojan Jovanović obavijestio javnost!

U tom smislu Mitropolija SPC na Cetinju je formirala komisiju, ali njene aktivnosti nijesu bile usmjerene na to da istraži te zločine, već da iste zataška, kako bi na kraju vinovnike najvećih pedofilskih skandala i afera, te mogućih ubistava „okitili“ najznačajnijim crkvenim priznanjima i dodijelili im još značajnije crkvene titule! Predśednik ove komisije bio je sadašnji mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori, Joanikije  (Mićović). Da bi se sve što pripada redu i zakonu, te opštim civilizacijskim vrijednostima obesmislilo, prisutupa se kanonizacijama osvjedočenih ratnih zlikovaca, monstruoznih ubica popa Milorada-Mace Vukojičića, popa Slobodana Šiljka i kvislinga, episkopa Joanikija Lipovca, po kome novi mitropolit, Jovan dobija crkveno ime Joanikije. Vukojičić je nadimak „Maca“ dobio jer je svoje žrtve, pretežno žene, kao suradnik nacista najčešće, i prema vlastitom priznanju na sudu, ubijao macom, odnosno maljem. U aktuelnoj situaciji radi se na rehabilitaciji ratnih zlikovaca iz međuratnog perioda i  Drugog svjetskog rata, istima, koji su prema vlastitom priznanju i raportnim dokumentima nadređenima,  odgovorni za smrt preko 8.000 žena, đece i staraca, samo u jednom regionu… Sa ovakvom abnormalnom podlogom, podvođenje, pedofilija, prijetnje ucijenjivanje političara, postaju samo „kolateralna šteta“  samo njima znanom „bogougodnom“ činodjejstviju! Iz ugla crnogorskog iskustva, evidentno je da se pripadnici takve paracrkene organizacije sve više bogate, a političari su u strahu da će ovi svoju pastvu i uticaj na nju, na sljedećim izborima usmjeriti protiv njih, pa neštedimice daju, ogromne milionske  donacije u eurima, placeve, bez obzira na činjenicu da Crkva Srbije u Crnoj Gori posjeduje gotovo trećinu njene ukupne teritorije, što je lako izračunati prostom pretpostavkom, koliko terena  može zauzimati preko 650 crkava i manastira koji pripadaju sakralnom crnogorskom nasljeđu, kao i novi hramovi i crkve koji su nikli u zadnjih tridesetak godina, uz izdašnu pomoć političara! Primjerice, samo za  hram u Podgorici, vlast je (prema dostupnim podacima) donirala preko šest miliona eura, ne računajući besplatan teren, oslobađanje od plaćanja komunalija, volonterski rad građevinara, donirani građevinski materijal i slično… Slijede druga mjesta, širom Crne Gore, među kojima su Bar, značajan lučki grad i metropola crnogorskog turizma Budva. U Budvi „biseru crnogorskog turizma“  kako je zovu, nedavno je odobren milion eura za izgradnju novoga hrama, pri činjenici da đeca često nemaju elementarne uslove u školskim prostorima, počev od grijanja, pa na dalje! Za svetosavsku gimnaziju u Podgorici obezbijeđen je takođe milion eura, plac, projektna dokumentacija, bez obzira što će to najvjerovatnije biti novi „regrutni centar“ društvenih anomalija, u svrhu kojih postoji razgranata mreža podvođenja, kako gospodin Bojan Jovanović navodi u svojim brojnim obraćanjima (koja očito nema ko da čuje), iz kruga ratne i druge siročadi, dakle, onih koji nemaju porodične potpore i zaštite, i koji su prisiljeni na bespogovornu proslušnost i trpeljivost, mogućnost pedofilije i militantnu indoktrinaciju, a bez obzira na činjenicu da prije svih ovih donacija nije bilo dovoljno zainteresovanih, upisanih đaka ove sumnjive školske ustanove. O militantnoj indoktrinaciji govori i odluka suda u Parizu. Ova indokrtinacija, u odnosu na vrijeme najnovijeg rata, je do dana današnjega mijenjala samo svoju formu. Suština je ostala ista! Naime, Srpska pravoslavna crkva, (koja zvanično u Vaseljenskoj patrijaršiji slovi, kao „Crkva u Srbiji“) izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog  tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Na ovu temu, sociolog Leo Kuper bi kazao:  “…kada djejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu – obični lopovi i ubice.“ U ovom slučaju ideologija je „začinjena“ mirisom tamjana i vjerskim fanatizmom!

Uprkos svemu, toj paravjerskoj mašineriji ništa nije stalo na put! U svu već pomenutu moć, valja uračunati i onu materijalnu, hotele, uvezane u turističku ponudu odmarališta, vinarije, trgovine i sve ostalo đe ova organizacija prihoduje ogromna sredstva a da je isključena mogućnost da se prikažu  kao poreski obveznici[3], a u najznačajnijim svetilištima od vjerskog turizma ubiraju nezamislive prihode u novcu plemenitim metalima, i drugim dragocjenostima, donacijama u nekretninama… Krunu apsolutne političke i druge moći ova suspektna organizacija dobija, potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora u Crnoj Gori, kojim im se obezbjeđuje vlasničko gazdovanje sa preko 650 crkava i manastira, neprocjenjive sakralne i materijalne vrijednosti, koje su  doveli do neprepoznatljivosti svojim navodnim restauratorskim radovima,  a oni predstavljaju svojevrstan kulturocid nad crnogorskim nacionalnim i  kulturnim bićem! Uz to,  naravno ide i ogromna već pomenuta pripadajuća teritorija! Osim toga ovim antiustavnim ugovorom su uspjeli, kao institucija Republike Srbije  obezbijediti sebi i svojevrstan eksteritorijalni status! Svojevremeno su najodgovorniji ljudi iz crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova izjavljivali da  se u crkvenim objektima nalazi velika količina naoružanja, a državni organi sada nemaju ingerencije da naprave sličan uvid sa razloga što prema Temeljnom ugovoru to nije moguće bez odobrenja  starješine crkve ili manastira. Ranije se to nije činilo iz straha od sukoba sa bezbjednosno interesantnim licima koja su organizovana u okviru raznih crkvenih bratstava! Sve ovo potkrepljuju zapisi presretnute SKY aplikacije u kojoj pripadnik jednog od najopasnijih crnogorskih kriminalnih klanova, za račun sveštenika  Crkve Srbije u Crnoj Gori poručuje  100  „Kalašnjikova“ tvrdeći kako po crkvama postoji još dosta oružja, u slučaju da  pralamentarni izbori krenu „kako ne treba“! Ovu situaciju je potvrdio i helikopterski desant Vojske Crne Gore, i nasilna intoronacija Jovana Mićovića (crkvenog imena Joanikije)! Ova nasilna intronacija bila je omogućena uz pomoć, policije, vojske, kriminalnih struktura, što je u objavljenom audio zapisu potvrdio i policijski zapovjednik, izvjesni Knežević stacioniran u Cetinjskom manastiru, govoreći kako ima nekoliko kriminalnih grupa na raspolaganju širom Crne Gore, koje samo čekaju naredbu da „počiste bagru po Cetinju“! Ovaj policijski dužnosnik nikada nije pozvan na odgovornost ili da ponudi objašnjenje u povodu tog audio zapisa! Nakon toga uslijedila je, od demonstranata ničim izazvana reakcija policije, sa nekontrolisanom količinom hemijskih sredstava prinude, topovskih udara, gumenih metaka, što nije zabilježeno u novijoj crnogorskoj istoriji. Dakle, ničim ograničena moć klerikalnih krugova potvrđuje ovu nedodirljivost, pri kojoj svi napori da se procesuiraju vinovnici najtežih krivičnih djela, ostaju, simbolički rečeno, „rupa u vodi“! Ilustrativan primjer je i slučaj, kada je monah ove crkve čamcem, neovlašćeno, i  bez zakonom propisanih sredstava zaštite, prevozio kompletnu četvoročlanu porodicu preko Skadarskog jezera i oglašen krivim za njihovu smrt, uključujući i nerođeno dijete u majčinoj utrobi, kojom prilikom je stradao i prijatelj porodice u pokušaju spasavanja. Ovaj monah je kažnjen je sa 6 mjeseci kućnog pritvora, a  tzv. kućni pritvor je za monaha dio svakodnevnog života,  na koji se obavezuje postajući crkveno lice.

Sve pomenuto je u žestokoj koliziji sa osnovnim postulatima hrišćanstva, po kojima  se Božji posvećenik zavjetuje na skromnost i siromaštvo (kako  je govorio jedan poznati srpski teolog) i njemu ne pripada čak ni mantija koju nosi, već mu je obezbjeđuje crkva, a u skladu sa Hristovim biblijskim učenjem: „Ko hoće za mnom da ide, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj, i ide za mnom“ (Matej 16:24, Luka 9:23). Dakle, staviti Božju Volju,  Univerzalnu Ljubav ispred vlastitih egoističnih poriva[4], biti spreman na žrtvu i svakodnevnu odgovornost po cijenu da se za te ideale mora i postradati. To svakako podrazumijeva i život po uzoru na Isusa Hrista! U savremenim iskustvu sve je drugačije, najluksizniji automobili, episkopski dvorovi neskrivene raskoši i luksuza i sl.

Zašto je sve ovo u kontekstu skandala pedofilije, trgovine ljudima i sl. vrijedno pomenuti…To sve ovu parapolitičku, paravjersku i paramilitarnu organizaciju čini nedodirljivom i stavlja je izvan zakona i iznad ustava države Crne Gore!

Uzaludni su bili svi napori gospodina Bojana Jovanovića, generalnog tajnika Saveza kršćana Hrvatske da crnogorskim vlastima, relevantnim dokazima ukaže na protivzakonito i skaredno djelovanje sveštenih lica, jer umjesto da se takvi ljudi makar saslušaju i privedu Zakonu, dobili su značajna crkvena unapređenja i odlikovanja u  najbizarnijim situacijama, nespojivim sa moralom i zdravim razumom.

Crna Gora je, nakon tzv. Moleban revolucije, postala prva pravoslavna džamahirija u srcu Evrope! Bitno je pomenuti, jer  su se klerikalni krugovi infiltirali u vlast i bez njihove saglasnosti nije moguće biti i običan portir u nekoj državnoj instituciji. Tome svjedoči i prva crnogorska vlada, formirana u Manastiru Ostrog, nakon trodecenijske vlasti (i sada najjače političke partije) kao i izjave nižerangiranih sveštenika kako imaju više popova nego Vojska Crne Gore vojnika, kao i one, da parafraziram: „Mi smo ih doveli na vlast, i mi ćemo ih smijeniti ako rade protiv naših interesa…“ Eto šifre za nedodirljivost ljudi koji bi u svakoj demokratskoj zemlji bili rigorozno kažnjeni zbog evidentnih zlodjela. Pod velom misterije su takođe i dva masovna zločina na mom rodnom Cetinju, u veoma kratkom vremenskom periodu, sa ukupno 23 smrtno stradale osobe, četvoro đece i više ranjenih, među kojima ima i onih sa trajnim zdravstvenim posljedicama. Javna je tajna da su obojica zločinaca bili fanatični vjernici crkve Srbije u Crnoj Gori.

Tako dolazimo do zla, koje se može definisati kao „sistemsko“!

Zlo čiji su vinovnici pojedinci ne bi moglo opstajati tako dugo da  nije postalo dio  cijelog sistema, njegovih struktura, koje mu daju „legitimitet“ putem prikrivanja ili ignorisanja, normalizujući tako ovo neetičko ponašanje.

Hana Arendt (Hannah Arendt) pojavu „banalnosti zla“ analitički razvija dolazeći do spoznaje da zlo, osobito u totalitarnim sistemima, koji uglavnom mijenjaju samo svoju pojavnost u savremenim okolnostima, nije nužno  proizvod radikalne zlonamjernosti, već, kako kaže proizvod „odsustva moralne refleksije“! U tom smislu direktni počinioci nijesu jedini krivci, već i oni koji svojom pasivnošću ili ćutnjom doprinose zamahu zla kao takvoga!

Ovaj fenomen se  zaista može označitui kao „sistemsko zlo“! Veliki doprinos tom viđenju daje Mišel Fuko (Michel Foucault), koji pravi otklon od teorije centralizovane  prisile,  detektujući da  je moć ustvari raspršena, razuđena u svakodnevnim djelatnostima, ukorijenjena u institucionalnim strukturama. Ona se ne realizuje samo kroz zabrane već i kroz reviziju i produkciju novih znanja, pravila i „istine“! U tom smislu zatvorene društvene grupe kao što su vjerske zajednice, grade vlastiti sistem dozvoljenog, uključujući i pravo govora, poželjnosti ili nepoželjnosti određenih tema. Sljedstveno tome ne treba se čuditi prećutkivanju  istine, utišavanju glasa razuma, kao i onih koji su pretrpjeli zlostavljanja bilo koje vrste uključujućui seksualna, osobito onda kada se time dovodi u pitanje autoritet institucije. Pogodnost ovakvim situacijama daje ukorijenjeno crkveno učenje, kao dio tzv. vjeronauke, u kome su trpeljivost i poslušnost glavne karike. Stoga takvi sistemi bivaju podržavani čak i od onih koji primjećuju  njegovu abnormalnost, ne čineći ništa u smislu otvorenog otpora. Takvi sistemi omogućavaju da zlo po nekom čudnom pravilu traje i da

preko dugotrajnije otupjelosti dobije pravo „građanstva“ putem neke neobične „kameleonske nevidljivosti“.

Zato otpor ovakvim devijantnim ponašanjima ne treba da bude pružan samo putem individualnih akcije, koje kao što znamo  budu obično zataškane; on mora da postane dio procesa, koji će podrazumijevati institucionalnu pravnu zaštitu, nezavisnu istragu, podršku „zviždačima“ i sl.

Ovakvi skupovi svakako  doprinose jačanju takve kritičke svijesti, koja će biti kadra da se suoči sa svim izazovima u želji da društvo bude pravednije i ugodan ambijent za svakog pojedinca.

[1] Podnaslov je analogija sa knjigom  Milorada TOMANIĆA

„Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“

[2] Ovih dana crnogorski Portal „Standard“ izvještava o alarmantnom porastu pedofilije u Crnoj Gori uprkos  zakonu koji i dalje ostaje „mrtvo slovo na papiru“.

[3] Kao ilustracija za ovu ničim ograničenu moć, može poslužiti vijest da je Crkva Srbije prije desetak dana postala vlasnik vrijedne nekretnine u Herceg Novom, nakon što je njena firma „Filoksenija“ preuzela vlasništvo nad kompanijom „Slovenska alijansa“. Ugovor je potpisan sa firmom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, iza kojih su stajali ruski državljani. Procjena vrijednosti imovine iznosi više stotina hiljada eura, dok su se  ulaganja u kompleks ranije  mjerila milionima. Takođe se navodi da bi ova transakcija mogla da bude predmet istrage zbog sumnje na izbjegavanje  poreskih obaveza.

[4] Osvald Špengler (Oswald Spengler) u drugom tomu „Propasti zapada“ (Der Untergang des Abendlandes), u poglavlju o arapskoj kulturi pravi oštru razliku između Isusovog života i učenja i crkvene doktrine koja je uslijedila. On navodi da je divan  Isusov lik nudio sve, a tražio Ljubav i Praštanje, dok je crkva taj nauk pretvorila u dogmu o  njemu. Isusova poruka bila je egzistencijalna, etička i usmjerena na unutrašnje preobraženje čovjeka: ljubav, milost, praštanje, blizinu Boga, dok je kasnija Crkva težište prenijela na dogmu o Hristu, na teološke formule i instituciju, što zalazi ozbiljno u etnofiletizam, koji je osuđen je kao jeres na Pomjesnom saboru u Konstantinopolju (Carigradu) 10. septembra 1872. godine.

Srpski policajac upozorio Sretena Vujovića da je „njegov kofer“ prije njega stigao u Beograd?!

Oni koji koriste izraz “Milogorac” pokazuju da ne poštuju crnogorski nacionalni identitet – kazao je bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, odgovarajući na pitanje šta misli o tome što se u dijelu srpske javnosti ustalio taj izraz.

Đukanović je za BBC na srpskom kazao da je riječ o „nacionalističkom repertoaru“.

– Ljudi koji se služe tim kovanicama pokazuju da ne poštuju crnogorski nacionalni identitet. Pokazuju i da je za njih naša nezavisnost neželjeni epilog, pa im je lakše da govore o crnogorcima kao „Milogorcima“ – ocijenio je Đukanović.

Dodao je da nema nikakvih „Milogoraca“.

– Niti je Milo imao ambiciju da kreira poseban nacionalni identitet, niti se na tom planu bilo šta događalo – poručio je Đukanović.