Danas je 25. maj, Dan mladosti. U bivšoj Jugoslaviji, u kojoj smo stasavali kao ljudi, on je imao posebnu težinu i važnost. Slavio se Titov rođendan. Štafeta mladosti je kružila diljem naše dadašnje domovine, spajajući ljude svih nacija i vjera. Njihova poruka Titu je bila iskrena a njihove želje izraz nadanja nacije da će nam Tito živjeti dugo, dugo, i da nikada neće umrijeti.
A kako je ta priča izgledala nama koji smo joj bili savremenici.
U 20 sati prenos sleta, a pored malih, crno bijelih ekrana u dnevnom boravku porodica i komšije.
Da li će omladinka, ili omladinac zadrhtati, zastati od uzbuđenja i treme dok Titu predaje štafetu sa pozdravima i željama za njegovo zdravlje i mir u našoj državi od šest buktinja simbola bratstva i jedinstva na grbu.
Na velikom stadionu mladost u slikama i simbolima ljubavi, mira, sloge, rada, pravde, jednakosti, praćena muzikom uzvišenih nota od kojih se podiže plima osjećanja.
Josip Broz Tito u bijeloj maršalskoj uniformi u loži, dostojanstvom i s ponosom aplaudira raskošnoj mladosti iz svih krajeva Jugoslavije i njegova poruka: “Narodi koji ovakvu mladost imaju, za svoju budućnost ne treba da brinu“.
Onda trenutak najvećeg uzbuđenja, skalama koje kao da nemaju kraja trči omladinac, omladinka sa podignutom štafetom da mu je preda i da u zagrljaju sa Titom stane čitav jedan narod.
U zagrljaju ljubav za državu i njenog vođu koji je proslavio u svijetu.
Kulminacija, vatromet emocija i boja koje paraju nebo nad glavnim gradom Jugoslavije.
Sve se u trenutku do neba podiglo.
“Tito, partija, omladina akcija.”
“Od Vardara pa do Triglava od Đerdapa pa do Jadrana, svijetlim suncem obasjana ponosita sred Balkana Jugoslavijo!”
“Računajte na nas u ime svih nas iz pedeset i neke.”
A onda neki novi klinci.
Neki novi TV aparati iz crno bijelih slika prerasli u plazme preko čitavog zida.
Neki novi programi umjesto prenosa Dana mladosti i muzičkih festivala poput Sarajevskog šlagera sezone, Beogradskog proljećam, Zagrebačkog ili Splitskog, koje smo mi iz pedeset i neke subotom čekali za pravi provod.
Nove note šlagerske su se slušale preko radija i TV i postale hitovi za sva vremena.
U ova današnja nevremena sa plazme nam u domove ulaze junaci ovog doba.
Rijaliti igrači kojima je “vrh“ i “top“ golotinja pred javnošću u bazene nekih vila u kojima za pare sužnji stanuju po više mjeseci u godini.
Napumpani, išarani, izbušeni, ispirsingovani, poručuju kako se ne mora u školu niti na rabotu.
Ne mora se ni u pozorište, ni na koncert, na trening, na plivanje niti na bicikl.
Ni jedna knjiga se ne mora pročitati, ali se pupak mora izbušiti i tijelo istetovirati, moraju se grudi povećati, usne naduvati, obrve nacrtati, trepavice nalijepiti, nokti povećati.
Sa TV plazme politički rijaliti programi, a u njima glavni protagonisti političari i nihov vokabular najčešćih riječi: lopovi, izdajnici, lažovi, kriminalci, ubice, četnici, partizani, ustaše.
Sa plazme izbori i njihovi simboli, poruke, cifre , prognoze,pobijeđeni, poraženi , pokradeni, prije nego što su se prebrojali.
Sa plazmi i novi spotovi u kojima štafetu mladosti nekakav Emir nosi, a nema kome da je preda.
U ime svih nas iz 50 i neke čestitam 25. maj, datum za sjećanje, nostalgiju i opomenu.
Važan politički sastanak održan je večeras u Podgorici pod patronatom Delegacije Evropske unije, prenosi Portal RTCG.
Za istim stolom u Delegaciji našli su se premijer Milojko Spajić, predsjednik Skupštine Andrija Mandić i predstavnici opozicije, a tema sastanka bile su, kako saznaju, ustavne promjene i eventualni povratak najjače opozicione stranke, Demokratska partija socijalista, u parlamentarne procese.
Mandić je direktno iz Banjaluke avionom stigao u Podgorica kako bi prisustvovao sastanku zakazanom za 19 sati.
U sjedištu Evropske unije u Podgorici, iza zatvorenih vrata, održan je sastanak uz posredovanje šefa Delegacije EU Johana Satlera.
Pored Spajića i Mandića, sastanku su prisustvovali i Adrijan Vuksanović (Hrvatska građanska inicijativa), Danilo Šaranović i Boris Bogdanović (Demokrate), Nik Đeljošaj (Albanska alijansa), Boris Pejović i Vasilije Čarapić (Pokret Evropa sad), Damir Šehović (Socijaldemokrate), Danijel Živković (DPS), Miloš Konatar (Građanski pokret URA), kao i Jasmin Ćorović ispred Bošnjačke stranke.
Kako je rečeno Portalu RTCG, DPS bi mogao da se vrati u skupštinske odbore i ponovo dobije mjesto potpredsjednika Skupštine. Međutim, povratak DPS-a nije samo pitanje političkih funkcija. Iz Brisela jasno poručuju da bez opozicije nema ni ustavnih promjena.
Reforma pravosuđa, izmjene zakona o bezbjednosnim službama i šire institucionalno usklađivanje sa standardima Evropske unije zahtijevaju dvotrećinsku većinu u parlamentu, a bez DPS-a takvu većinu trenutno nije moguće obezbijediti, kaže sagovornik Portala RTCG.
DPS traži hitnu reakciju Agencije za audiovizuelne medijske usluge zbog filma o referendumu
Iz partije poručili da dokumentarac emitovan na Prvoj i Adriji predstavlja pokušaj falsifikovanja istorijskih činjenica i širenja nacionalističke propagande
Demokratska partija socijalista Crne Gore zatražila je hitnu reakciju Agencija za audiovizuelne medijske usluge Crne Gore povodom emitovanja dokumentarnog filma „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“ na Prva TV i Adria TV.
Iz DPS-a su ocijenili da je riječ o „propagandnom sadržaju“ koji dolazi iz, kako navode, „dobro poznatih političko-medijskih centara koji se ni dvije decenije nakon 21. maja 2006. godine nijesu pomirili sa činjenicom da je Crna Gora obnovila nezavisnost demokratskom voljom građana“.
– Nedopustivo je da se preko medija u vlasništvu stranog kapitala koji posluju u Crnoj Gori plasiraju sadržaji koji počivaju na falsifikovanju istorijskih činjenica, fabrikovanju neistina, vrijeđanju građana Crne Gore i pokušajima diskreditacije jednog od najvažnijih datuma u savremenoj crnogorskoj istoriji – saopšteno je iz DPS-a.
Posebno zabrinjavajućim ocijenili su pokušaj da se referendum iz 2006. godine predstavi kao „pokradeni proces“, iako je, kako navode, riječ o demokratskom izjašnjavanju sprovedenom pod strogim međunarodnim nadzorom.
Iz DPS-a su skandaloznom ocijenili i završnu poruku filma – „Vraćamo se po naše“ – tvrdeći da se njome podstiču tenzije, netrpeljivost i politička destabilizacija Crne Gore.
– Takve poruke nijesu samo politički neprihvatljive, već predstavljaju opasan pokušaj širenja nacionalističke i šovinističke propagande – navodi se u saopštenju.
DPS očekuje da Agencija za audiovizuelne medijske usluge bez odlaganja ispita da li je emitovanjem tog sadržaja došlo do kršenja zakona, profesionalnih standarda i pravila koja zabranjuju govor mržnje, širenje dezinformacija i sadržaja kojima se podstiče netrpeljivost i ugrožava javni interes.
Iz te partije pozvali su i Vlada Crne Gore i druge nadležne institucije da se, kako su naveli, ozbiljno i odgovorno odnose prema pokušajima prekrajanja istorije i kampanjama usmjerenim protiv nezavisnosti Crne Gore.
– Država ne smije ostati nijema pred sadržajima koji ciljano podižu društvene podjele i pokušavaju da ospore demokratsku volju građana iskazanu na referendumu 2006. godine – zaključuje se u saopštenju.
Na bulevaru Tivat–Jaz u toku su radovi na asfaltiranju osme dionice, a završetak tog bulevara značajno će unaprijediti bezbjednost i protočnost saobraćaja, naročito tokom ljetnje turističke sezone, kazao je u jutarnjem programu „Budilnik“ na Televiziji E šef gradilišta i građevinski inženjer Novo Jokić.
Uprkos izmjenama projekta od strane investitora, radovi na bulevaru Tivat–Jaz intenzivno se nastavljaju, a objavljen je i novi video kojim se građanima iz sedmice u sedmicu pruža transparentan uvid u dinamiku radova na jednoj od najvažnijih saobraćajnica u Crnoj Gori. Cilj je da čitav bulevar bude pod asfaltom do početka ljetnje turističke sezone.
Trenutno se na bulevaru izvode asfalterski radovi, kaže Jokić, jer su svi ostali radovi od kojih asfalt zavisi završeni, uključujući postavljanje atmosferske kanalizacije, AB konstrukcija, regionalnih cjevovoda, podzemne kanalizacije, kao i infrastrukture za CEDIS i teleoperatere.
– Sve je završeno, ostali su samo pripremni radovi za asfaltiranje, što podrazumijeva nasipanje tampona iznad ivičnjaka, pripremu podloge i izradu dva sloja asfalta. Upravo sada stojimo na jednoj dionici koja je spremna za asfaltiranje i koja će biti asfaltirana čim se završe laboratorijska ispitivanja tampona. Čim dobijemo pozitivne rezultate, nastavljamo sa ugradnjom asfalta – naveo je Jokić.
Istakao je da je najvažnije bilo riješiti sve administrativne procedure, uključujući dozvole za izmjene projekta i imovinsko-pravne odnose, nakon čega je bilo lakše uskladiti dinamiku radova sa podizvođačima.
– Iako ovdje ima više podizvođača, radovi su dobro usklađeni i možemo da završimo sve planirano. Napredak je očigledan. Radili smo u dvije smjene, čak i noću, kako bismo ispoštovali rokove i završili asfaltne radove prije početka turističke sezone – naglasio je Jokić.
Završetak bulevara, kako je istakao, značajno će unaprijediti bezbjednost i protočnost saobraćaja na dionici koja povezuje dva veoma posjećena grada tokom ljeta — Tivat i Budvu.
– Bezbjednost će biti unaprijeđena u svakom smislu, a protočnost posebno za lokalno stanovništvo. Međutim, puni kapacitet bulevar će dobiti tek izgradnjom obilaznice oko Budve i adaptacijom postojeće saobraćajnice kroz Tivat – zaključio je Jokić.
Bivši koministar policije i advokat Božo Prelević naveo je da je učestvovao na jučerašnjem skupu na Slaviji i istakao da je imao informacije da će biti ljudi koji će pokušati da naprave incidente sa policijom, što se i desilo. Kako je naveo, i policija je znala odakle su ti ljudi ubačeni, kao i da sumnja da se nalaze među onima koji su sinoć privedeni.
N1 info
Ta grupa ljudi je izašla iz Resavske ulice, imali su kačkete, bili su maskirani i nemaju nikakve veze sa sa bilo kojim drugim učesnikom tog skupa. Njihova namera je bila da napadnu policiju, napali su policiju, gađali su je. Intervencija policije je bila na neki način suzdržana. Dakle, sem toga što su hapsili i ljude koji nisu učestvovali u sukobu, nismo videli ona besomučna batinanja koja su odlikovala intervenciju policije u Valjevu”, navodi Prelević.
Navodi da izveštavanje režimskih medija pokazuje kakav je igrokaz napravljen.
“Njima je bilo neophodno da jedan miran skup, koji oni inače ne mogu da podnesu zbog broja i kvaliteta ljudi koji dolazi na taj skup, prikažu kao malu nasilnu grupu ljudi koja napada našu policiju. Zato je njima bilo neophodno da imaju provokatore koji su, po mom uverenju, ljudi iz podzemlja ove zemlje”, smatra.
Ocenjuje da je broj policajaca juče bio “nenormalno veliki”, dok se iz živog uključenja predsednika Srbiije iz aviona vidi da je to sve, kako navodi, namešteno.
Na pitanje kako komentartiše to što se vrh policije, zajedno sa direktorom policije Draganom Vasiljevićem i ministrom Ivicom Dačićem, oglasio sinoć nakon skupa, što nije slučaj kada je reč o ubistvu na Senjaku, zbog kojeg je bivši prvi čovek beogradske policije u pritvoru, kaže:
“Vidim da su politički mrtvog Dačića digli da da intervju, koliko je to njima ekstremno značajno. A sam predsednik govori o njihovoj policiji, on govori ‘naša policija, naša policija’. Ja sam bio ubeđen da je ona policija svih građana, a ne njihova. A ne znam šta će generalu i direktoru policije one sramne izjave. Ja njih gledam kao prekrivače leša. Dakle, to su ljudi koji su svi znali, za leš u restoranu 27 i oni sada uzimaju za sebe pravo da budu njihova policija. Oni su i u toj kafani bili njihova policija, a ne policija građana Srbije, što je sramotno.”
Policija i dalje u i oko Pionirskog parka
Kako javlja reporterka N1, radnici gradske čistoće uklanjaju smeće iz Pionirskog parka, dok se policija i dalje nalazi u i oko parka, ali u znatno manjoj meri nego što smo to juče imali priliku da vidimo.
“Policija čuva Pionirski park od profesora, lekara, doktora, nastavnika…”
Kaže i da je u Pionirski park stavljeno 1.000 policajaca da ga čuvaju od građana, profesora, lekara, doktora, nastavnika, advokata.
“Oni sebe postavljaju da nisu policija svih građana, nego su njihova policija. I ja mislim da general, odnosno direktor policije, od ovoga može da se opere. On ne može da se opere. On je SNS general policije, a ne srpski general policije”, zaključuje.
Podsetimo, posle velikog studentskog protesta na Slaviji, koji je protekao mirno, po završetku došlo je do incidenata u centru Beograda. Kod zgrade Predsedništva grupa maskiranih mladića gađala je policiju pirotehnikom, kamenicama i topovskim udarima, nakon čega su pripadnici Žandarmerije intervenisali i potisnuli okupljene iz centralnih gradskih ulica.
Više javno tužilaštvo saopštilo je da će svi koji su napali policijske službenike biti identifikovani i procesuirani.
Izjavom da je u Crnoj Gori godinama vođena „operacija“ da se Srpska pravoslavna crkva predstavi kao „pravoslavna crkva u Crnoj Gori“, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvorio je pitanje odnosa aktuelnog vrha SPC prema projektu koji su svojevremeno podržavali pokojni mitropolit Amfilohije Radović i patrijarh Pavle.
Vučić je, prošle sedmice odgovarajući na pitanje Tanjuga povodom izjave bivšeg predsjednika Crne Gore Milo Đukanović da je SPC parapolitička organizacija sa snažnom političkom ulogom Srbije, kazao da je dugo godina trajala akcija da se izbjegava naziv Srpska pravoslavna crkva.
„Mnogi su prihvatali tu ideju, da je to trebalo da se zove pravoslavna crkva, pravoslavna crkva u Crnoj Gori, pravoslavna crkva Crne Gore i da se govori samo pravoslavna crkva, da bi dolazili svi u nju, a da se ne govori da je to Srpska pravoslavna crkva. Onda je trebalo da donesu i takve zakone i da se ta priča završi“, rekao je Vučić dodajući da srećom tu ideju nijesu prihvatili patrijarsi Irinej i Porfirije.
Međutim, dokumenta i odluke Sabora SPC pokazuju da koncept „Pravoslavne crkve u Crnoj Gori“ nije bio nikakav spoljašnji projekat protiv SPC, već model koji je upravo uspostavljen odlukom najviših organa same Srpske pravoslavne crkve.
Naime, Sveti arhijerejski sabor SPC je 26. maja 2006. godine, odlukom AS br. 95/zap. 208, konstituisao Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori. Saborom je tada predsjedavao patrijarh Pavle, dok je ključnu ulogu u organizaciji imao mitropolit Amfilohije.
Prema toj odluci, Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori činile su Mitropolija crnogorsko-primorska, Eparhija budimljansko-nikšićka, kao i djelovi Mileševske i Zahumsko-hercegovačke eparhije. Formiran je i Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kojim je predsjedavao Amfilohije kao arhiepiskop cetinjski i mitropolit crnogorsko-primorski.
Upravo zato Vučićeva tvrdnja da je riječ o „operaciji“ na koju su „mnogi nasjeli“ predstavlja indirektan udar na crkvenu politiku koju su godinama gradili Amfilohije i patrijarh Pavle, ali i kasnije podržavali brojni episkopi SPC.
Dodatne podjele unutar SPC otvorene su nakon dolaska patrijarha Porfirije Perića na čelo Crkve Srbije. Sabor SPC je u maju 2021. ukinuo Episkopski savjet u Crnoj Gori, tijelo koje je bilo simbol posebnog organizacionog okvira SPC u Crnoj Gori i jedno od najvažnijih nasljeđa Amfilohijevog perioda.
Mitropolit Joanikije Mićović tada je javno saopštio da je Episkopski savjet ukinut jer „nije zafiksiran Ustavom SPC“, ali je istovremeno priznao da je isti model ostao da funkcioniše u Hrvatskoj.
Takva odluka otvorila je pitanje zbog čega SPC zadržava regionalni model organizovanja u Hrvatskoj, dok je isti princip ukinut upravo u Crnoj Gori, gdje ga je uspostavio Amfilohije uz saglasnost patrijarha Pavla.
Mnogi analitičari tada su ocijenili da je time počelo postepeno razgrađivanje posebnosti koju je Mitropolija crnogorsko-primorska imala unutar SPC tokom Amfilohijevog perioda.
Kulminacija tog procesa, prema ocjenama dijela javnosti i crkvenih krugova, dogodila se uspostavljanjem još jednog mitropolita sa sjedištem u Crnoj Gori – Metodija Budimljansko-nikšićke episkopije na čijem je čelu Metodije Ostojić. Time je dodatno oslabljen nekadašnji centralni položaj Mitropolije crnogorsko-primorske kao dominantnog crkvenog autoriteta u Crnoj Gori.
Zbog svega toga, Vučićeva izjava nije doživljena samo kao politički komentar, već i kao otvoreno distanciranje od koncepta koji su gradili Amfilohije i patrijarh Pavle – koncepta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, nastalog upravo unutar same SPC.
Dan nezavisnosti, veličanstveno proslavljen, bio je dan u kojem je Crna Gora od Pljevalja do Herceg Novog, energijom njene mladosti, bila ujedinjena u svojoj budućnosti. Dan poslije koga Crna Gora neće biti ista – biće bolja.
Ujedno bila je to i nagrada i satisfakcija za sve iz starije generacije, koji su čitav svoj javni angažman posvetili suverenoj, međunarodno priznatoj Crnoj Gori i koji će ga sa jednakom upornošću nastaviti da crnogorsko društvo bude pravednije, prosperitetnije, evropskije.
Crnogorska mladost 21. maja, na trgovima širom zemlje, na veličanstven način i bez ijednog incidenta, demonstrirala je poruku da ova država, ako se ne spotiče iznutra, može biti dobro mjesto za život, a ne ona iz koje se odlazi.
Upravo ta mladost zahtijeva i obavezuje da se svijet podjela i zastupanje tuđih interesa ostavi za sobom i da se sva kolektivna energija usmjeri da se, ovako veličanstven, dan uskoro ponovi u bojama crvene državne zastave i plave zastave EU, kada se bude proslavljao prijem Crne Gore u EU.
Taj cilj, koji je istorijska šansa ove generacije, trebao bi biti faktor okupljanja i objedinjavanja svih koji politiku vode i zastupaju u javnom interesu. Sve drugo bila bi neoprostiva izdaja i dokaz da se ništa nije naučilo iz ranijih grešaka.
Stoga, ma koliko “sistem unutrašnjih razlika” postojao i remetio sinergiju društvene i političke energije, sada se treba i mora pokazati da se Crnogorci isto, kao i prije 230 godina, kada su okupili oko Sv. Petra Cetinjskog i zakleli na Stegu (1796.) da se “među sobom izdati neće”, u novom istorijskom kontekstu sa svim identitetima i posebnostima, mogu ujediniti u namjeri da ne propuste istorijsku priliku da postanu dio ujedinjene evropske porodice.
Tada bi mogli sa još više razloga i reći da je 21. maj – dan “skuplji vijeka”.
Crveno i crno
Nesvakidašnji kadrovi sa crnogorskih trgova sa nepreglednim morem crvenih zastava, uz pravo da se osjeti euforija i nacinalni ponos, ukazuju (opominju) na jednu vrlo važnu činjenicu.
Crna Gora je skoro čitavih 120 godina u procjepu izmeđju “crvenih i crnih”. Ta unutrašnja drama započeta je 1907. godine i “bombaške afere”, kada je Apisova “crna ruka”, nakon prevrata 1903. godine u Srbiji, pokušala da organizuje atentat na knjaza Nikolu. Sve to se prenosi na 1918. godinu i kulminira 1941. godine sukobom crnih četnika i crvenih partizana.
Crne zastave (sa mrtvačkom glavom), sa raspadom bivše domovine, opet su kao aveti, izronile 1989. godine u “događanju naroda” izrežiranom i organizovanomizvan Crne Gore. I kao po pravilu, kad god je Crne Gora padala crni su ustajali, a kada god se podizala – podizala se pod crvenom zastavom slobode, onom sa zlatnim grbom Crnojevića ili pod crvenom zastavom crnogorskih partizana.
Zato se crvena zastava crnogorske slobode prkosno zaviorila u rukama crnogorske mladosti koja se nije dala “u lance vezati” u krvavim i gorkim devedestim godinama, da bi se kao zastava suverene države zaviorila 2006. godine na jarbolu ispred zgrade UN. Da se istorija ponavlja u ciklusima pokazala je 2020. godina. Tada su ljudi u “crnom” vodili proces i sekularni karakter države poprilično podredili klerikalnom. Danas u mantiji, neskriveno, pod onom istom crnom zločinačkom zastavom okupljaju “crnorukaše”, ukrivene ispod raznoraznih procrkvenih organizacija, sa likovima koji više liče na kakav “bodyguard” nekog noćnog kluba, nego na sljedbenike Isusa. Tu moram stati i spoznati da kad god je “crna strana” imala prevagu Crne Gore bilo nije i ona se “grčila” u tuđim interesima , a crveni su bili ti koji su je uvijek vraćali na istorijsku pozornicu. Tu nespornu činjenicu ne može promijeniti demagogija i lažan narativ o pomirenju.
Na pravoj strani istorije
Svi ovi rascjepi, nažalost, ukazuju da u Crnoj Gori biti na pravoj strani istorije ne znači uvijek biti i (formalna) većina. Progresivna manjina je skoro uvijek bila ta koja je stvar pomjerala naprijed, bilo da je to Belveder 1936. godine ili Savez reformskih snaga 1990. godine. I tu leži snaga ideje o slobodnoj Crnoj Gori, koja ne osvaja “sabornošću”, već razboritošću.
Podjela na desnu i lijevu Crnu Goru je njen usud i neće se prekinuti ni sa ovom generacijom Crnogoraca. Međutim, i jedni i drugi trebamo i moramo biti saglasni u jednom, a to je da imamo zajedničku prošlost o kojoj se sporimo i koju ne možemo promijeniti, ali isto tako imamo i zajedničku budućnost koju možemo uspješnije i mudrije, za dobro svih, izgraditi – i tu leži pravi odgovor! Odgovor koji daje šansu da ova generacija, kada je neko bude sa istorijske distance posmatrao, bude ocijenjena kao ona koja je bila na pravoj strani istorije.
Ovog 21. maja, probuđena je nada da je to moguće, demonstracijom ljubavi i privrženosti prema svojoj domovini koju je iskazala crnogorska mladost. Dugo je postavljano pitanje zašto “tihuje” i zašto joj se ne čuje glas. Odgovor je možda u činjenici da su drugi malo (pre)bučni i da u toj bari oni ne žele biti.
Zato nada da njihovi dani tek dolaze – da serađa jedna nova generacija boraca za Crnu Goru, bolja, pametnija, obazovanija i međusobno strpljivija na razlike i posebnosti. Zato imamo pravo vjerovati da će se umjesto ratnohuškačkih pokliča “Đurišiću mlad majore” i “Dogodine u Prizrenu”, od ove generacije, ujedinjene u ideji o evropskoj Crnoj Gori, poslati zajednička poruka – dogodine u Briselu.
Zato je 21. maj – dan koji obavezuje i dan koji budi nadu.
Poslednjih nekoliko decenija neće se zvati po onome ko je imao svu moć, pare i oružje, raspolagao silama mraka i destrukcije, već po onome koji svojim zdravim razumom, duhom, talentom i hrabrošću nije dopustio da sumanuti diktator nekontrolisano divlja ovim našim prostorima
Bilo je jedno sumanuto vreme u ovoj našoj posrnuloj zemlji (pre ovog sumanutog, koje sada živimo), krajem osamdesetih, zatim devedesetih, pa se prenelo i na novi vek. I bilo bi logično da se tih godina sećamo kao Miloševićevog doba.
Logično i neprijatno. Srećom po sve nas, zalomilo se „krvniku sa Balkana“ da deli prostor i vreme sa jednim izuzetnim likom, arhitektom po školi, karikaturistom po zvanju i čestitim, poštenim i hrabrim čovekom, po rođenju i karakteru, jednostavnog imena ili nadimka – Corax.
Foto:Vesna Lalić/Nova.rs
Desilo se nešto neverovatno. Ostaće te godine u svesti svih nas kao Koraksovo doba. Ne, dakle, po onome koji je imao svu moć, pare i oružje, koji je raspolagao silama mraka i destrukcije i teško ukaljao istoriju jedne nacije, već po onome koji svojim zdravim razumom, duhom, talentom i hrabrošću nije dopustio da sumanuti diktator nekontrolisano divlja ovim našim prostorima. Pratio ga je svakodnevno u stopu i svojim načinom rasnog karikaturiste i iskrenog borca za istinu, slobodu i pravdu sprečio da i jedno jedino nepočinstvo prođe neopaženo i ostane zatrpano naslagama vremena i zaborava.
Čudnom igrom ili ironijom sudbine Prva zemunska gimnazija je u razmaku od tridesetak godina dala osmoricu vrsnih karikaturista i jednu vrhunsku karikaturu, hulju koja nam upravo zagorčava dragocene godine života
Kada se tako nešto dogodi u jednom narodu, ili bar u delu naroda, onda je to jako pohvalno za taj narod. (Svaki nam kompliment dobro dođe u sramotnim vremenima koje živimo.)
Bez zazora i dlake na jeziku
Takav kakav je bio, Predrag Koraksić pretekao je iz jednog drugog vremena, zdravijeg i poštenijeg, vremena u kojem je laž teško izlazila na kraj sa istinom.
Pokušavam i sebi i drugima da pojasnim gde je nastalo i sazrevalo umeće kojim je tako efikasno razotkrivao, kažnjavao i izvrgavao ruglu odgovorne za naše poremećene živote.
Dobro je imati terapeuta koji vam svakoga jutra duhom, hrabrošću i istrajnošću pomaže da nastavite dalje, a još bolje bilo bi kada bi svako usvojio delić tih osobina. Brže bismo i lakše isplivali iz mulja u kojem se valjamo
Pokušavam da budem objektivan Zemunac i da ne preterujem, ali ne mogu da se otmem utisku da njegova vrcavost, oštrina, duh, brzina i refleks vuku svoje poreklo sa ulica Zemuna, iz zemunskog parka, sa Lida, iz letnje bašte Doma Vazduhoplovstva, iz studentske menze Tri kostura na obodu zemunske pijace, iz kafane Venecija i konačno, sa Majmunskog ostrva, ćoška ulice odmah do hotela Central, na zemunskoj štrafti, koja se tada još zvala korzo, gde je svake večeri njegova generacija pročešljavala, bez zazora i dlake na jeziku, aktuelne dnevne zemunske i ostale novosti.
Teško je preskočiti i činjenicu da je profesor likovnog u Prvoj zemunskoj gimnaziji u vreme dok se Koraksić školovao bio Milan Besarabić, redak umetnik među vajarima čiji je likovni izraz bila karikatura.
Čudnom igrom ili ironijom sudbine Prva zemunska gimnazija je u razmaku od tridesetak godina dala osmoricu vrsnih karikaturista i jednu vrhunsku karikaturu, hulju koja nam upravo zagorčava dragocene godine života.
Pokušavam i sebi i drugima da pojasnim gde je nastalo i sazrevalo umeće kojim je tako efikasno razotkrivao, kažnjavao i izvrgavao ruglu odgovorne za naše poremećene živote.
Taj i takav Zemun poklonio nam je Predraga Koraksića. Pre nego što je postao Corax za naciju, u krugu porodice i prijatelja zvali su ga Goga. Pretekao iz prošlih vremena, Goga je sa sobom poneo i osobine koje su krasile ljude iz tih vremena. Između ostalih i iskrenu odanost i ljubav za svoju profesiju. A to je u njegovom slučaju značilo i brigu da se ta profesija, koja se zove „politički karikaturista“, redovno obnavlja mladim i talentovanim ljudima.
Predrag Koraksić Corax Foto: Dragan Mujan/Nova.rs
Kao komesar konkursa i izložbe najbolje novinske karikature „Pjer“ u organizaciji tadašnjih Večernjih novosti, Goga je uveo običaj da se svaki mladi dobitnik nagrade „Pjer“, a bilo je u to vreme mladih i talentovanih, zaposli kao karikaturista u Večernjim novostima. Tako sam 1969. i ja počeo da radim u Novostima, a potom, posle izvesnog vremena, prvo Stevo Stračkovski, a onda Tošo Borković. Uz Koraksića, Ranka Guzinu i mene, bila je to petorka kojom se nisu mogle pohvaliti nijedne novine u to vreme.
Neopterećen profesionalnom ljubomorom
Potreba da se otkrivaju i promovišu mladi i talentovani ljudi u sopstvenoj profesiji sasvim sigurno je odlika poštenih i pametnih ljudi, neopterećenih profesionalnom ljubomorom.
Crtali smo slobodoumne, za ono vreme hrabre karikature, objavljivane na drugoj, uredničkoj strani Novosti, veoma često po svojim porukama sasvim suprotne onome što je bio stav zvaničnih uredničkih uvodnika i proklamovane politike novina.
Pre nego što je postao Corax za naciju, u krugu porodice i prijatelja zvali su ga Goga. Iz prošlih vremena, sa sobom je poneo i iskrenu odanost i ljubav za svoju profesiju. A to je u njegovom slučaju značilo i brigu da se ta profesija, koja se zove „politički karikaturista“, redovno obnavlja mladim i talentovanim ljudima
Ali je i dalje to bila karikatura koja je komentarisala realnost koristeći se filozofskim terminima i metaforama, bez konkretnih političkih figura i likova ili bar u najmanjoj mogućoj meri. Tito je, naravno, za karikaturiste bio nedodirljiva tema.
A onda se, devedesetih, dogodilo sve što se dogodilo. Ostaće zabeleženo da se, uz raspad i transformaciju države, Predrag Koraksić transformisao iz Goge u Koraksa i postao prvi karikaturista koji je posle Drugog svetskog rata, svojim karikaturama šefa države Slobodana Miloševića, njegove supruge i cele vladajuće kamarile ponovo u naše štampane medije uveo klasičnu, autentičnu političku karikaturu sa konkretnim likovima najvažnijih i najodgovornijih političara.
Pokušavam da budem objektivan Zemunac, ali ne mogu da se otmem utisku da njegova vrcavost, oštrina, duh, brzina i refleks vuku svoje poreklo sa ulica Zemuna
Ta činjenica i njegove briljantne, hrabre karikature koje je crtao bukvalno svakodnevno, što je još jedna novina koju je uveo, omogućile su mu, bez ikakve dileme, priveligiju da se taj istorijski period naše države nazove Koraksovo doba.
Biti vrhunski karikaturista podrazumeva, pored talenta, još jednu, nezaobilaznu
osobinu – ličnu hrabrost. To je ono što je Predraga Koraksića, Gogu ili Koraksa,
kako vam se više sviđa, tako visoko podiglo na medijskom nebu Srbije, među njegovim kolegama i u svesti ove nacije.
Nikad, ni u boljim vremenima, nije pravio kompromise
Nikada nije pravio kompromise sa svojim stavovima i uverenjima, šetao se iz redakcije u redakciju, čak i u boljim, takozvanim demokratskim vremenima, odbijajući da svoj talenat i svoje karikature stavi u službu nižih, srednjih ili viših opštih ciljeva i interesa, za koje nije mogao biti siguran da su i njegovi.
Uz raspad i transformaciju države, Koraksić se transformisao iz Goge u Koraksa i prvi je posle Drugog svetskog rata, karikaturama šefa države Slobodana Miloševića, njegove supruge i cele vladajuće kamarile, ponovo u naše medije uveo političku karikaturu sa konkretnim likovima najvažnijih i najodgovornijih političara
Dobro je imati terapeuta koji vam svakoga jutra svojim duhom, hrabrošću i istrajnošću pomaže da duboko udahnete i nastavite dalje, ali bi još bolje bilo kada bi svako usvojio makar delić neprocenjivih osobina ovako visokog uzora i po njima se ponašao. Mnogo bismo brže i lakše isplivali iz mulja u kojem se valjamo.
Predrag Koraksić nastavio je da se sa istom energijom i žarom bori i u ovom, 14 godina dugom produžetku sumanutih vremena. Neće, nažalost, biti prisutan, ali sam siguran da je otišao sa svešću da će se i ovaj nastavak ludila koje živimo, završiti na isti način. Zahvaljujući i njemu.
Kreator našeg besmisla izjavio je jednom da se dva puta u životu napio od sreće – jednom kada je Zvezda osvojila Kup šampiona i drugi put kada je ubijen Zoran Đinđić. Evo mu prilike da to učini još jednom i obogati listu nepočinstava. Otišao mu je nepokolebljiv kritičar i neprijatelj. Ukoliko, naravno, poveruje da sada može mirno da spava
Kreator ovog našeg besmisla izjavio je jednom da se dva puta u životu napio od sreće – jednom kada je Zvezda osvojila Kup šampiona i drugi put kada je ubijen Zoran Đinđić. Evo mu prilike da to učini još jednom i obogati listu svojih nepočinstava. Otišao mu je nepokolebljiv kritičar i neprijatelj. Ukoliko, naravno, u svom ludilu ne poveruje da sada može mirno da spava.
Slobodni utisak kaže da je juče, na četvrtom studentskom skupu na beogradskoj Slaviji, bilo više ljudi nego na istom mestu 28. juna prošle godine, ali i manje nego 15. marta. Ključna poruka – i pored niza govora uglednih stručnjaka iz sfera nauke, zdravstva, umetnosti, pravosuđa – verovatno je izrečena na samom početku: ovo više nisu samo studentski, već i zahtevi pobunjenog naroda.
Ovaj novinar je svoj reporterski zadatak juče započeo od okupljanja ispred Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. Utisak mu je da je ono što je obeležje studentskih protesta opstalo do danas – ne samo zarazna energija, optimizam, nego i prosek godina, koji juče (makar na ovoj deonici šetnje do Slavije) teško da je preskočio 25 do 30 leta.
Mladost se ne izvinjava
Mladi ljudi nose i dalje pobunu koja je otpočela u decembru 2024.
Zastave su varirale: od lokalnih (Zemun), preko nacionalnih (srpska trobojka) do onih sa verskim motivima i dve naročito zanimljive: na jednoj glava vepra i poruka o otporu koji je nužnost, i druga, sad već tradicionalna, Tolkinovog Rohana – beli konj koji se propinje na zelenom polju. Gondor je, očigledno, pozvao upomoć. Parole su bile uglavnom one vezane za predsednika Vučića. Mladost Srbije ga nije štedela niti mu se izvinila.
Inače, juče su studenti istakli i skulpturu konja, kako bi, rekli su, ilustrovali svoju pornost. Opravdano i tačno.
Mogli ste i sami da vidite fotografije slivanja reke naroda na Slaviji, i uživo su okupljeni izgledali impozantno. Direktor policije Vasiljević je procenio da je na Slaviji bilo 34.000 ljudi. Kolone koje je gledao uživo i fotografije nisu takav utisak ostavile na ovog novinara, ali direktor policije je tako rekao.
Govori raznoliki
“Ovo su zahtevi pobunjenog naroda, ne samo studentski zahtevi”: tim rečima je studentkinja psihologije otvorila program skupa. I u toj, gotovo uvodnoj rečenici, krije se i glavna poruka ovog skupa, koji pokazuje da je pobuna prerasla studente i univerzitete.
Govori koji su usledili bili su raznoliki.
Akademik Radomir Staičić govorio je bez eufemizama: “Ova vlast se hvali kupljenim oružjem, a za pregovaračkim stolom predaje teritorije koje su životima plaćene, što je čin izdaje prema Ustavu. Umesto najboljih ljudi, kojima je Srbija na srcu, u Skupštini nas predstavljaju papagaji, poslušnici. To je Skupština koja je u tri navrata odbila da izglasa rezoluciju o tome da je u NDH nad srpskim narodom izvršen zločin genocida. Država se upinje da uništi svoje najveće dobro, Univerzitet, a ministri iz Vlade najavljuju da policija ima pravo da ubija studente i da će ih kućama vraćati u mrtvačkim kovčezima”, rekao je on, pa kritikovao SPC.
“Njihov sistem vrednosti najbolje pokazjuju ordeni koje su pobedlili, a dobili su ih Aleksandar Vulin, Bratislav Gašić, Ivica Dačić, Miloš Vučević, Dragan Vučićević, Vojislav Šeselj, Siniša Mali, Danka Nešović”, a i predsedniku su dodeljena bar četiri crkvena ordena”, ukazao je on.
Više od Vidovdana
Tužiteljka Savović je, s druge strane, skrenula pažnju na aktuelnu temu mafijaških obračuna u Beogradu.
“Država u kojoj se zakoni ne primenjuju ili se primenjuju selektivno prestaje da bude država i postaje mafijaška organizacija. Ovo što mi danas živimo, svaki dan, bombe, iznude, mafijaški obračuni, to nije država, to je anarhija”, kazala je ona, pa naglasila: “Uloga tužilašta nije da štiti ni vlast, ni opoziciju, njena uloga je da štiti zakon i istitucionalno poverenje građana u njegov rad”.
Jugoslav Ristić, sindikalni rukovodilac u penziji, upozorio je na velike socijalne razlike u zemlji i poručio da studenti mogu da donesu promene koje će radnicima u Srbiji obezbediti bolje uslove za život.
“Srbija se reklamira kao zemlja kvalifikovane, ali jeftine radne snage… Reklamira se kao raj za investitore, a pakao je za radnike. To ne mora da bude tako i to ćemo mi da im pokažemo”, poručio je.
Ovako raznorodno prezentovanje studentskog programa (kako je to i najavljeno) kroz govornike, u drugi plan je, definitivno, potisnulo studentski Memorandum o Kosovu, ali i priče o kolonama i listama koje bi trebalo da budu ponuđene na predstoječim izborima (kad god budu raspisani).
Energija, dakle, nije potrošena, ali nismo ni korak bliže političkoj artikulaciji ovih jasnih studentskih zahteva i inspirativnih govora predstavnika struke. Šta onda fali ovoj velikoj političkoj grupaciji, koja sa lakoćom okuplja više od 100.000 ljudi u kratkom roku?
Očigledno samo izbori.
Sukobi na koje smo navikli
Na kraju, došlo je i do, takođe tradicionalnih, sukoba građana i policije, koji su počeli kod Pionirskog parka (netom napunjenog Ćacilenda, naravno), pa se širili duž Kralja Milana, u pravcu Londona, duž Masarikove ulice, potom i duž kneza Miloša, i tako dalje, i tako šire.
Pucali su topovski udari, letele plastične flaše i kamenice (kamene kocke, takođe) ka žandarmima. “Dejstvovali” su, videlo se to jasno na kamerama N1, mlađi muškarci, maskirani i očigledno spremni za ovaj razvoj događaja. U toj akciji, privedene su desetine građana.
Sjedinjene Američke Države i Iran blizu su potpisivanja sporazuma koji predviđa produženje primirja za 60 dana, tokom kojih bi Ormuski moreuz ponovo bio otvoren, Iranu bi bila omogućena slobodna prodaja nafte, a istovremeno bi se vodili pregovori o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, piše Axios.
Prema nacrtu sporazuma, koji još nije finalizovan i i dalje može propasti, obje strane bi potpisale memorandum o razumijevanju koji bi važio 60 dana, uz mogućnost produženja uz obostranu saglasnost.
Tokom tog perioda, Ormuski moreuz bio bi otvoren bez naplate prolaza, a Iran bi uklonio mine koje je postavio kako bi se omogućio nesmetan prolaz brodova. Zauzvrat, SAD bi ukinule blokadu iranskih luka i odobrile određena izuzeća od sankcija kako bi Iran mogao slobodno da izvozi naftu.
Iran je tražio trenutno odmrzavanje sredstava i trajno ukidanje sankcija, ali je američka strana poručila da će to biti moguće tek nakon konkretnih ustupaka Teherana.
Nacrt memoranduma uključuje i obavezu Irana da nikada neće razvijati nuklearno oružje, kao i spremnost da pregovara o obustavi obogaćivanja uranijuma i uklanjanju zaliha visoko obogaćenog uranijuma.
Axios navodi da je Iran preko posrednika već dao usmene garancije o obimu ustupaka koje je spreman da napravi kada je riječ o obustavi obogaćivanja uranijuma i odricanju od nuklearnog materijala.
SAD bi tokom 60-dnevnog perioda pristale da pregovaraju o ukidanju sankcija i odmrzavanju iranskih sredstava, ali bi te mjere bile sprovedene tek nakon konačnog sporazuma i potvrde da se dogovor zaista poštuje.
Američke vojne snage koje su posljednjih mjeseci raspoređene u regionu ostale bi na svojim pozicijama tokom trajanja sporazuma i bile bi povučene samo ukoliko bi bio postignut konačni dogovor.
Jedna od ključnih tačaka nacrta odnosi se i na završetak rata između Izraela i Hezbolaha u Libanu.
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu tokom telefonskog razgovora sa Donalom Trampom u subotu izrazio je zabrinutost zbog tog dijela sporazuma, ali i zbog drugih elemenata dogovora, rekao je izraelski zvaničnik.
Osim sa Netanjahuom, Tramp je razgovarao i sa liderima Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara, Egipta, Turske i Pakistana. Upravo Pakistan odigrao je ključnu posredničku ulogu između Amerike i Irana.
