Kralj Nikola: „Kad god pošaljem ljude na školovanje u inostranstvo vrate se kao Crnogorci, a kad ih pošaljem u Srbiju, vrate se kao Srbi”
Piše: Slavko Mandić
Zagrljeni, kao dva rođena brata u ljubavi, INFORMERisani vrati konju glavu dragane i onaj picousti, žvalavi otpadak od politike, časti i dostojanstva, a ponajviše od istine, malo, malo pa udari na Crnu Goru i Crnogorce. Ostao mu je taj jedini poligon za iživljavanje, đe su još uvijek njegovi, koji su ga se morali odreći javno, hitajući da prvi čestitaju pobjedu na izborima studentima. To mora tako, iako se na
intimnom planu ništa nije promijenilo. Ista ljubav, isto odstojanje.
Razumije se, potpuno ista ideologija, kojom su zavrijedili pažnju evropskih čimbenika. Onupozitivnu pažnju, zbog koje nam tako često dolazi neprikosnovena gospođa KOS(ovka đevojka) na kaplju šljivovice, jakotne prepečenice, koja je uspješno učinjela proces dvostruke
destilacije i postala živi oganj od koje se glava ritmički
zatrese, baš poput rzanja vrati konju glavu dragane. To je ono vrijeme kad evropskoj demokratiji ne smeta ni negacija Srebrenice a ni veličanje ratnih zlikovaca, presuđenih od strane njihovih sudova. Niti fašizacija društva a ni šurovanje vlastodržaca, kako pokazuju kripto poruke
mafijaša, sa pojedinim kriminalnim klanovima. A ne daj bože da im smetaju popovi ili njihova litijaška orgijanja, kojoj su bili podrška kad je rušena ona prokužena bivša crnogorska vlast.
Prepečena šljivka čuda čini i otvara širom sva evropska vrata.
–Vala ćete u Evropu, kako vam se neće, kao da slušamo svakoga dana suptilnu i nježnu poruku poklisara iz Brisela, nemoćni da se odupremo.
–Dobro kad ste zapeli, zborimo u po glasa, ne baš zadovoljni, jer nam je istok odavno veća ljubav od zapada. Imali smo pregršt ljubavi i prema Putinovom ličnom drugu iz Amerike Trampu, ali od jutros ga baš nešto ne gotivimo. Jednako kao ni Vučka, koji je šašavio po zemlji Srbiji, dok
ga studenti ne počistiše i ne poslaše gau vrati konju glavu dragane da otud kuka i zapomaže, kad mu jednoglasni REM dozvoli da opet uključi kamere.
Tako ti je to kad izgubiš vlast. Nema te više, sam sebi u gubicu tužno poješ. Ni rođeni te više ne poznaje.
Pade srbijanski Tramp, (ne)dosljedna imitacija narandžastoga, a u slobodnom padu je i američki original.
Pogotovo nakon izgubljena oba doma Kongresa, đe je prošao kao bos po trnju, potučen do nogu od Demokrata. Baš kao prijatelj mu, proslavljeni srbijanski ćaci.
Naši vrhovnici sad ne vole ni jednoga ni drugoga. Samo studente. Za njih su bili od prvoga dana. To što su svašta zborili za njih i nazivali ih pogrdnim imenima, to je samo zato da bi odobrovoljili njega koji nije žalio narodne novce ni resorne razbojnike da dobije svaku crnogorsku
izbornu bitku. I da šalje BIA eksperte damešetare i s popovima kuju zavjere protiv Crne Gore.
Dok je bio vlast Crna Gora mu je bila stalna meta. Dok su mu se slabašni državničelnici divili i obasipali ga ljeporečivošću, on nije prestajao da se direktno miješa u njenu unutrašnju politiku, iznoseći laži o ugroženom statusu srpskog naroda.
Posebno je isticao vođenje “antisrpske politike” i donošenje odluka koje su suprotne interesima zvaničnog Beograda. Smetala mu je rezolucija o Srebrenici i priznanje Kosova, čineći sve da poremeti dobre međususjedske odnose koje je CrnaGora decenijama uspješno gradila.
A kad su ga studenti oburdali pomamila ga je činjenica da Studentska lista za čelne ljude buduće vlasti planira crnogorski trojac. Od muke se zapitao: Gdje nađoše trojac “e viva vero Montenegro”, neka dovedu sve
svoje eksperte iz Crne Gore.
Kazao je da nikad neće moći da urade ono što su on i njegovi uradili. Tu je jedino u pravu. Ne daj bože da ovima novima na um padne da čine nešto tako.
„Kad god pošaljem ljude na školovanje u inostranstvo vrate se kao Crnogorci,a kad ih pošaljem u Srbiju, vrate se kao Srbi”
Radovali smo se iskreno, svi osim velikog dijela vlasti, pobjedi studenata. Mladost je imponovala svježinom ideja i odlučnošću. Možda smo se malo zabrinuli i miovamo kad smo razumjeli da će trojac na vrhu biti listovi naše gore. Neki suotvoreno zborili da su nam Crnogorci tamo
veći problem no što mislimo i da nema nikakve razlike prema nama u odnosu na prethodne.
Mahali su poznatom izrekom kralja Nikole: „Kad god pošaljem ljude na školovanje u inostranstvo vrate se kao
Crnogorci, a kad ih pošaljem u Srbiju, vrate se kao Srbi”.
I eto ga! Posred toga.
Ekonomista i bivši guverner Narodne banke Srbije i mogući kandidat Studentskeliste za premijera Dejan Šoškić izjavio je da su se svi vladari iz crnogorske dinastije Petrović izjašnjavali kao Srbi, ističući da se istorijske činjenice ne mogu zanemarivati. Nije se tu zaustavio. „Svaki od vladara iz dinastije Petrović, svaki, za sebe je govorio da je Srbin.
Nema nijednog koji nije. Neki ljudi u Crnoj Gori su
zaboravili istorijske činjenice”, kazao je Šoškić gostujući na jednom srbijanskom podkastu. „Postoje ljudi koji su informisani i koji nisu“, kazao je ponosni porijeklom iz Crne Gore. Mada opet, morao je znati da Njegoš nije sin Petra I, kao ni da Petar II Petrović Njegoš nikada u životu nije bio u Beogradu, niti je ikada kročio na tlo tadašnje Kneževine
Srbije.
Pritiskaju ga da zbori da je Srbin, pomisao je, ne tako daleka. Kompleks ili neštodrugo sa čim sam mora da se izbori sakrivajući porijeklo i identitet. To nije dobro, ali ovakvim odnosom sam će sebi utrti put.
Neka objasni Vučiću da nije Crnogorac i da nema nikakve veze sa „Viva vero Montenegro“, jer ko zna-zna. I kome god treba, da bi mirno mogao da sjedne na Vučićev tron, Ane Brnabić, Vučevića i Đura Macuta.
Je li sve isto, ili samo malo drugačije. Liči, nema što. Znaće Šoškić što je kad se jutrima bude gledao u ogledalu.
Pa neka mu je sa srećom.
Promocija knjige – poeme „NEBO PALO PA USTALO“ crnogorskog pjesnika Radojice GRBE održaće se u petak, 6. novembra 2026. godine u Svečanoj Sali Skupštine Opštine Pljevlja.
Promocija je zakazana za 19 sati.
U recenziji za ovu knjigu Željko RUTOVIĆ, kulturolog i publicista je napisao:
DOKUMENT I MONUMENT SJEĆANJA
Poljsko-američki pjesnik Česlav Miloš, kazao je da je možda jedino pamćenje koje
čovjek ima pamćenje rana. A rana svih rana je smrt. Kao takva, smrt je vječna tema podjednako u pjesništvu, umjetnosti, beletristici… Gotovo najveća umjetnička remek djela inspirisana su smrću, od Brojgelove kompozicije „Trijumf smrti” do Pikasove „Gernike”.
Radojica Grba, crnogorski pjesnik sticajem i povodom nažalost nesrećnih okolnosti tragične smrti, ovom poemom proširio je svoj izražajni opus, još jednom potvrđujući snagu i dubinu misaone riječi. U ovom slučaju njegova emotivna ekspresija oblikovana je shodno motivu u gotovo dramskom duhu isprepletenom sudbinskim životnim pitanjima i vječitim traganjima za odgovorima.
Ovu vrstu poemskog omaža svojim, Vujošu i Slobodanki Drobnjak, treba u miru dubine bića osluškivati, čitati i dojmiti baš onako kako je i Grba dočarao njihov poetski povratak u izuzetnoj posvećeničkoj kulturi sjećanja.
Na gotovo uzvišeni antički način, vatru smrti stradalnika Vujoša i Slobodanke, Grba nalik mitskoj epopeji dokumentarno slika oči života i oči smrti. U toj časnoj etičkoj i ljudskoj životnoj hronologiji autor ređa nezaboravne slike, motive, uzore, ljudska vinuća i pregnuća.
U toj najširoj „životnoj azbuci” ostaju trajna velika slova imena predaka za nasljeđe potomaka. Na svakom biljegu tog časnog životnog puta Vujoša i Slobodanke ostao je duboki trag urastao u vremenu, prostoru, mislima i sjećanjima, koje Grba majstorski portretiše dočaravajući njihovu toplinu, etiku, humanost i srdačnost.
Grbina elegija, i razložni i emotivni je poetski dokument i monumemt koji će ostati da svjedoči bolom i ponosom. U ime životnih dostojnika i u vatri smrti tragičnih stradalnika. Taj spomenik riječi u čijem je postamentu životni i porodični kamen temeljac ljudskosti „Budi Čovjek” neizbrisiva je posveta sa kojom će potomstvo u žali da boluje i tihuje, ali i da časti knjigu života prenosi i čuva, iz nje uči i poukama života umuje.
Između filmske trake i likovne memorije Grba je poetskom riječju pokoljenjima ostavio životnu hroniku porodičnog vaspitanja, borbe u životu i za život — trajne vrijednosti koje ostaju i po kojima se životi pamte i računaju.
U konačnom, ova poema nije samo izraz konkretne porodične boli, ona je istovremeno i civilizacijska univerzalna poruka smisla života i neumitne tragike smrti na kojoj se život sjećanja čuva i njeguje.
I naravno, književno-dokumentarističko pamćenje rana izraz je kulturološko- čovječansko-humanističkog omaža koji uzvišeno govori da ime čovjeka traje onoliko koliko traje sjećanje na njega i njegov život.
U svom već prepoznatom maniru Radojica Grba je od slova, riječi i stiha, izgradio vječni spomenik koji ostaje velikim predanjem koji će porodica generacijski prenositi i u novom obliku života čuvati slike kojima je autor na istini života Vujoša i Slobodanke udahnuo neizbrisivu boju sjećanja, glas i čast, kao neugasli lik dvaju ponosnih života, koji sa životom i poemom o životu i smrti, ostaju da traju u novim kosmogoniskim zvjezdanim šaputanjima neba.
EKONOMSKI ANALITIČAR I STRUČNJAK ZA KRIPTOVALUTE UPOZORAVA DA OSTAJE MISTERIJA KAKVA ĆE BITI FORMULA ZA OBRAČUNAVANJE PENZIJA POSLIJE PRELASKA SA BIZMARKOVOG NA BEVERIDŽOV MODEL FINANSIRANJA
Svrkota: Penzije će se finansirati iz poreza na potrošnju, zaposleni će morati sami da ulažu za starost
Šta će donijeti Euro model i da li će radnici koji su decenijama uplaćivali doprinose izgubiti dio stečenih prava? Hoće li godine radnog staža i ranije uplate imati istu težinu u obračunu penzija i šta će biti sa novcem koji su zaposleni izdvajali za penzijsko osiguranje? To su pitanja koja otvara najavljena promjena modela finansiranja penzija.
Ekonomski analitičar i stručnjak za kriptovalute Novak Svrkota za Portal ETV kaže da još nije poznato kako će izgledati formula za obračun penzija nakon prelaska sa Bizmarkovog na Beveridžov model, te da bi upravo različit tretman godina radnog staža mogao izazvati nezadovoljstvo.
– Ostaje misterija kakva će biti formula za obračunavanje penzija poslije prelaska sa Bizmarkovog modela finansiranja na Beveridžov. Gdje može postojati osjećaj nezadovoljstva jeste svakako zbog uravnilovke što se tiče razlike u godinama uplaćenog staža, ali po ovom novom modelu i ljudi sa nula godina staža imaće pravo na penziju – kazao je Svrkota.
Novak Svrkota(Photo: TV E)
Govoreći o doprinosima koje su zaposleni decenijama izdvajali, Svrkota objašnjava da taj novac nije čuvan na individualnim računima osiguranika, već je korišćen za isplatu tadašnjih penzija.
– Nisam pravnik, ali, logički razmišljajući, svi ti uplaćeni doprinosi nijesu bili uplaćivani na zasebne štedne ili investicione račune osiguranika, već su korišćeni za isplatu tadašnjih penzija, uz obećanje da će buduće penzije biti isplaćivane od budućih doprinosa. Sada će se penzije isplaćivati iz poreza na potrošnju prije svega, umjesto iz doprinosa – naveo je Svrkota.
Zbog toga smatra da bi sadašnji zaposleni trebalo da razmišljaju o dodatnim oblicima štednje i ulaganja kako bi obezbijedili finansijsku sigurnost u starosti.
– Ovdje bi trenutni zaposleni, a budući penzioneri, trebalo da razmišljaju o dodatnim ulaganjima za budućnost kada budu penzioneri – poručio je Svrkota.
Kao dodatni izazov za održivost penzijskog sistema izdvaja ubrzani razvoj vještačke inteligencije i robotike, koji bi, prema njegovoj ocjeni, mogao promijeniti tržište rada i smanjiti broj zaposlenih.
– Faktor koji niko ne uzima u obzir jeste nagli razvoj AI-ja i robotike, koji će dovesti do povećanja produktivnosti i smanjenja broja zaposlenih, tako da bi i zbog tog faktora model sa doprinosima, kao i usljed starenja populacije, svakako bio teško održiv – ocijenio je Svrkota.
Na kraju, poručuje šta bi zaposleni trebalo da rade sa dijelom prihoda.
– Dio bi trebalo da investiraju dugoročno kako bi imali sigurnije penzionerske dane – zaključio je Svrkota.
Ista korpa, dvije stvarnosti: Evo koliko namirnice koštaju u Podgorici, a koliko u Barseloni
Za jednostavnije poređenje izdvojili smo deset proizvoda koje smo pronašli u obje sredine: hljeb, mlijeko, maslinovo ulje, pirinač, špagete, mortadelu, pastu za zube, dezodorant, gel za tuširanje i šampon. Kada se za Podgoricu uzmu najniže zabilježene cijene, vrijednost ove korpe iznosi 26,22 eura. U Barseloni isti odabrani spisak proizvoda košta 14,16 eura
Koliko građani mogu da kupe za svoju platu ne zavisi samo od visine primanja, već i od cijena osnovnih proizvoda. Poređenje svakodnevne kupovine u Podgorici i Barseloni pokazuje da su pojedine namirnice i proizvodi za domaćinstvo znatno jeftiniji u Španiji, ali i da postoje kategorije u kojima je Podgorica povoljnija.
U Crnoj Gori minimalna neto zarada iznosi 600 eura za zaposlene na radnim mjestima do V nivoa kvalifikacije obrazovanja, odnosno 800 eura za zaposlene sa VI i višim nivoom kvalifikacije. U Španiji je minimalna zarada za 2026. godinu, prema zvaničim podacima, utvrđena na 1.221 euro bruto mjesečno, uz 14 godišnjih isplata. Kada se dvije dodatne zarade rasporede na svih 12 mjeseci, to odgovara iznosu od 1.424,50 eura bruto mjesečno.
Važno je naglasiti da se crnogorski iznosi odnose na neto, a španski na bruto zaradu, pa nijesu direktno uporedivi.
Hljeb, mlijeko i ulje: Razlike nijesu uvijek na istoj strani
Poređenje cijena u prodavnicama u Podgorici i Barseloni pokazuje da su pojedini osnovni proizvodi osjetno skuplji u Crnoj Gori, ali i da postoje izuzeci.
Vekna hljeba u Barseloni košta 0,50 eura, dok je najniža zabilježena cijena u Podgorici jedan euro. Kod mlijeka je, međutim, situacija drugačija. Litar mlijeka u Barseloni košta 0,96 eura, dok je u Podgorici za litar Moje Kravice sa 2,8 odsto mliječne masti potrebno izdvojiti 0,89 eura. Tako je mlijeko u ovom poređenju jeftinije u Crnoj Gori.
Veća razlika primjetna je kod maslinovog ulja. U Barseloni je zabilježena cijena od 4,45 eura, dok se u Podgorici cijene kreću od 8,99 eura na akciji do 16,59 eura.
I pirinač je povoljniji u Barseloni, gdje je zabilježena cijena od 1,20 eura. U Podgorici se cijene različitih vrsta pirinča kreću od 2,99 do 3,59 eura, a na fotografiji je za kilogram dugog zrna navedena cijena od 2,99 eura.
Špagete u Barseloni koštaju 0,80 eura, dok je za pakovanje Barilla tjestenine u Podgorici potrebno izdvojiti oko 2,29 eura.
Meso, sirevi i drugi proizvodi
Kod pojedinih mesnih proizvoda i prerađevina razlike su manje. Mortadela u Barseloni košta 1,25 eura, a u Podgorici 1,70 eura. Pakovanje od tri paštete u Barseloni iznosi 1,55 eura, dok se viršle mogu pronaći po cijeni od 1,50 i 1,95 eura.
Zanimljivo je da je svinjski kare jeftiniji u Podgorici. Kilogram ovog mesa u Barseloni košta 5,84 eura, dok je u Podgorici cijena od 4,69 eura.
Mljeveno meso od 500 grama u Barseloni košta 4,10 eura, dok je cijena cijelog pileta težine 927 grama 6,45 eura. U Podgorici je zabilježena cijena cijelog pileta od 4,10 eura.
Jaja u Barseloni koštaju 1,80 eura, dok se u Podgorici cijene zabilježene tokom obilaska prodavnica kreću od 2,59 do 3,49 eura. Šećer u Barseloni košta 0,90, u Podgorici euro. So u Barseloni može se naći za 0,40 eura za kilogram, dok je u Podgorici 0,77 eura.
Razlike postoje i kod sireva i dodataka jelima. Mocarela u listićima u Barseloni košta 1,80 eura, dok je za pakovanje od 140 grama u ponudi jedne crnogorske prodavnice cijena 2,69 eura. Grana Padano u Barseloni košta 3,98 eura, a u Crnoj Gori isto pakovanje 8,29 eura.
Pesto Genovese u Barseloni košta 2,10 eura, dok je u crnogorskoj online ponudi zabilježena cijena od 3,89 eura. Kod paradajz sosa odnos je drugačiji: Tomatino u Barseloni košta jedan euro, dok su u Crnoj Gori zabilježene cijene od 0,81 i 0,85 eura.
Higijenski proizvodi skuplji u Podgorici
Razlike su primjetne i kod proizvoda za ličnu higijenu. Gel za tuširanje u Barseloni košta 0,95 eura, dok se u Podgorici cijene zabilježenih proizvoda kreću od 2,29 do 6,99 eura.
Šampon se Barseloni može naći za 1,35 eura, a u Podgorici se cijene kreću od 2,59 do 6,99 eura. Deodorant se u Barseloni kupuje i za 1,65 eura, dok su u podgoričkim prodavnicama zabilježene cijene od 2,49 do 5,49 eura.
Kod paste za zube razlike su manje. U Barseloni je cijena 1,05 eura, dok se u Podgorici kreće od 0,99 do 3,39 eura, pa je moguće pronaći i jeftiniju opciju nego u španskoj prodavnici.
Omekšivač za veš Violeta u Barseloni košta 1,80 eura. U Podgorici je zabilježena cijena Ornel omekšivača od 4,69 eura, dok je Lenor 2,99 eura. Talk u Barseloni košta 1,80 eura, dok je toalet-papir u podgoričkim prodavnicama zabilježen po cijenama od 1,49 i 1,89 eura.
Koliko košta odabrana korpa
Za jednostavnije poređenje izdvojili smo deset proizvoda koje smo pronašli u obje sredine: hljeb, mlijeko, maslinovo ulje, pirinač, špagete, mortadelu, pastu za zube, dezodorant, gel za tuširanje i šampon.
Kada se za Podgoricu uzmu najniže zabilježene cijene, vrijednost ove korpe iznosi 26,22 eura. U Barseloni isti odabrani spisak proizvoda košta 14,16 eura.
Razlika je 12,06 eura, odnosno odabrana korpa u Podgorici skuplja je za oko 85 odsto. Treba imati u vidu da se pojedina pakovanja i brendovi razlikuju, pa ovo nije potpuno identična korpa, već poređenje cijena proizvoda iste vrste.
Poređenje pokazuje da su brojne namirnice i proizvodi za domaćinstvo skuplji u Podgorici, ali i da postoje izuzeci – poput mlijeka, svinjskog karea i paradajz sosa. Sama cijena proizvoda, međutim, nije jedini pokazatelj životnog standarda: važno je i koliko novca građanima ostaje nakon što podmire osnovne troškove.
Potpuni debakl Trumpa. Demokrati osvojili oba doma Kongresa
INDEX.HR
DEMOKRATSKA stranka je uvjerljivo pobijedila na izborima za američki Kongres na sredini predsjedničkog mandata Donalda Trumpa.
Prema projekcijama, demokrati će preuzeti uvjerljivu kontrolu nad Zastupničkim domom od republikanaca, dok su u Senatu pobijedili u brojnim državama koje su se smatrale republikanskim uporištima.
Birači su poslali jasnu poruku o politikama Trumpa, rastućim troškovima života, padu demokratskih standarda te nepopularnom ratu koji je započeo s Iranom.
Na izborima se biralo svih 435 članova Zastupničkog doma te 35 od ukupno 100 senatora. Za većinu u Zastupničkom domu potrebno je 218 mjesta, dok je za demokratsku kontrolu Senata bilo potrebno 51 mjesto.
Mogu li demokrati sada opozvati Trumpa?
DEMOKRATI su nakon velike pobjede na američkim izborima osvojili većinu u oba doma Kongresa, čime su dobili mogućnost da pokrenu novi postupak opoziva predsjednika Donalda Trumpa. Međutim, iako mogu izglasati njegov opoziv, za stvarnu smjenu s dužnosti trebat će im znatno više glasova nego što je potrebno za većinu u Senatu.
Trump je već dvaput bio opozvan tijekom prvog predsjedničkog mandata, ali ga je Senat oba puta oslobodio optužbi. Novi postupak bio bi treći u njegovoj političkoj karijeri, a demokrati već razmatraju istrage njegove administracije.
Crna Gora je ostvarila dobar napredak u svim poglavljima u kojima još pregovara sa Evropskom unijom (EU) dok nedavno najavljeni “Euro model” predstavlja značajan rizik po održivost javnih finansija, navodi se u godišnjem Izvještaju Evropske komisije (EK) o napretku Crne Gore, koji će biti predstavljen danas u Briselu.
U Izvještaju, u koji je Televizija Vijesti imala uvid, konstatuje se dobar napredak i u ključnim poglavljima 23 i 24, a kao najvažnije preostale obaveze koje Brisel traži su završetak usvajanja ustavnih promjena kojima se ukida imunitet i uvodi provjera integriteta za članove Vlade.
EK traži i poboljšanje rezultata u dijelu istraga, krivičnog gonjenja i osuđujućih presuda u predmetima korupcije, posebno one na visokom nivou, jer je broj pravosnažnih presuda i dalje mali.
Traži se i hitno poboljšanje kapaciteta i uslova rada u Specijalnom državnom tužilaštvu, Specijalnom policijskom odeljenju i Specijalnom odeljenju Višeg suda u Podgorici.
Komentarišući nedavnu najavu premijera Milojka Spajića o velikom povećanju plata od januara, EK poručuje da “Euro model” može predstavljati značajan rizik po održivost javnih finansija i spoljnu ravnotežu i da to tek treba detaljnije procijeniti, nakon konsultacija sa zainteresovanim stranama.
Brisel konstatuje da je budžetski deficit Crne Gore premašio ciljnu vrijednost za prošlu godinu a da fiskalne ranjivosti i dalje postoje zbog visokog nivoa mandatornih troškova i velikih potreba za refinansiranjem duga.
Zato iz Evropske komisije sugerišu da bi Vlada trebalo da ograniči javnu potrošnju i ukupni iznos za plate u javnom sektoru u srednjem roku, i da sprovede mjere za povećanje prihoda, kako bi se osiguralo poštovanje fiskalnih pravila.
NOVINAR NEDJELJNIKA RADAR KAZAO DA MEĐU TUŽIOCIMA IMA ONIH KOJI SU ODUVIJEK RADILI SVOJ POSAO I SKUPLJALI DOKAZE, ALI IMA I ONIH KOJI POKUŠAVAJU DA OPERU BIOGRAFIJU
Cvijić: Očekujem da se rasformiraju BIA, civilna i vojna tajna služba, sa pravim istragama da se krene kada se formiraju nova vlast i službe
Očekujem da se rasformiraju Bezbjednosno-informativna agencija, civilna i vojna tajna služba i da se krene sa pravim istragama tek kada se formiraju nova vlast i nove službe – kazao je novinar nedjeljnika Radar Vuk Cvijić u informativnoj emisiji “24 sata” na Televiziji E.
Smatra da će tek kada se postave novi ljudi na čelu pravosudnih institucija i policije krenuti prava istrage.
Ističe da je veliko nezadovoljstvo bilo prisutno u tužilaštvu i policiji u Srbiji, dodajući da su načelnika Uprave kriminalističke policije Marka Krička uhapsili njegovi potčinjeni.
– To govori o stepenu nezadovoljstva u policiji, a bilo je izraženo i kada je on postavljen van svih propisa, bez bilo kakve policijske škole. On je bio diler automobila u jednom servisu u Beogradu i tek posljednjih šest-sedam godina se uključio u službe bezbjednosti – naveo je Cvijić.
To je, prema njegovim riječima, izum bivšeg predsjednika Aleksandra Vučića da ih prvo pošalju u BIA-u da rade, pa onda navodno imaju iskustvo koje je potrebno za rad u policiji.
– To se dešavalo i ranije sa sada pomilovanom Dijanom Hrkalović, na primjer – rekao je Cvijić.
Komentarišući Vučićev spisak pomilovah istakao da se na njemu uglavnom nalaze ljudi koji su pokušali da “ubijaju studente, da ih gaze i prebijaju”.
– To je praktično priznanje sa potpisom Vučića, da su postojali njegovi batinaški odredi i paravojska. Pokušao je na kraju i da pokrade izbore stacionirajući tu paravojsku u “ćacilendu”, ali je odustao shvativši volju naroda koji je izašao na ulice da slavi pobjedu – istakao je Cvijić.
Komentarišući slučaj Alta banke navodi da je to bila praktično državna banka, jer su se sva plaćanja na kraju Vučićeve vladavine odvijala upravo preko nje.
– (Davor) Macura je prije dolaska Srpske napredne stanke na vlast bio vlasnik jedne mjenjačnice, a sa odlaskom naprednjaka sa vlasti otkrilo se da on ima ogromno ekonomsko carstvo. Znamo da je pokušao da pobjegne iz zemlje, a kakve su njegove veze i da li to ima veze sa stranim državama ili su jednostavno svi bili upućeni da posluju preko te nezvanične, ali faktički državne banke – naglasio je Cvijić.
Smatra da je bilo mnogo tužilaca kojima je bilo onemogućeno da rade, da su rasformirane radne grupe i da su ih smjenjivali.
– U to vrijeme je donijet i Mrdićev zakon na osnovu koga su sklonjeni tužioci. Među tužiocima ima onih koji su oduvijek radili svoj posao i skupljali dokaze svo ovo vrijeme, ali ima i onih koji pokušavaju da operu biografiju – rekao je Cvijić.
Najavio je da će u sljedećem broju ovog medija objaviti kako su prisluškivani kritičari režima, pa čak i tužioci koji su radili u postupku za rušenje nadstrešnice u Novom Sadu.
Zbogom, legendo! Poljud se emotivno oprostio od velikana: Samo nas nebo rastavit može!
PIŠE IVANA PRGOMET, STIPE ŠARIĆ
Uz taktove i stihove pjesme “Samo nas nebo rastavit može”, Mišin je lijes napustio Poljud. Tribine pjevaju uglas, kao i izvođači koji su se okupili na pozornici. Emocije su na vrhuncu, vide se i suze Mišinih fanova. Hrvatska glazbena estrada ostala je bez još jednog velikana.
Uz stihove pjesme “Poljubi zemlju” prepun Poljud dostojanstveno se oprostio od svoje ikone. Vozilo s lijesom prošlo je ispod istočne, zapadne i sjeverne tribine. Fra Ivan Utješinović, župnik Svete Trojice na Poljudu, predvodi odrješenje i zajedničku molitvu. Lijes je za to vrijeme bio ispod sjeverne tribine.
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Marijan Kustic, Misina supruga Lidija
Sasa Buric/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Tom Dubravec/Cropix
Tom Dubravec/Cropix
Tom Dubravec/Cropix
– Svaka vam čast ljudi, ovo je Mišo zaslužija – poručio je Nižetić, koji je zapjevao “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”.
Emocije su na vrhuncu. S pozornice svira Mišina pjesma “Nikoga nisam volio tako”, a publika pjeva u sav glas. Vatreno je na Sjeveru, gdje se pale baklje. U transu se pjevaju najveći Mišini hitovi… Mladen Grdović pustio je suzu na početku izvedbe “Neka mi sude”.
Lidija Kovač, supruga Mate Miše Kovača, među prvima je došla na splitski Poljud. Stigla je vidljivo potresena u pratnji bliskih osoba, a koncert u čast Miši prati iz VIP lože u društvu premijera Andreja Plenkovića.
Lidija je tijekom cijelog koncerta na licu imala sunčane naočale, i to ne bilo koje – Mišine naočale Ray Ban, njegov zaštitni znak.
Hrabro se držala sve dok Mladen Grdović nije zapjevao “Još i danas teku suze jedne žene”.
Torcida je preko sjeverne tribine istaknula poruku za Mišu:
“Sada kad ti duša među zvizde kreće, čuvamo ti pismu, pivamo za tebe!”
Tom Dubravec/Cropix
Poljudski stadion polako se počeo puniti oko 16 sati, kako su i zamolili organizatori, iako je početak službenog programa u 17.30. Na razglasu s pozornice odzvanjaju Mišine pjesme, a na videozidu vrte se njegove fotografije. Ceremoniji na Hajdukovu stadionu prisustvovat će i premijer Andrej Plenković.
Na Poljud je stigao i Jole, koji će danas biti jedan od izvođača na Mišinu ispraćaju.
– Sretan sam i tužan u isto vrijeme. Tužan zbog povoda, a sretan što ćemo ga ovako ispratiti. Njega, Olivera, te veličine koje su to zaslužile – kazao nam je Jole, koji je istaknuo da će večeras najveći dio pjevanja zapravo odraditi publika.
– Ja tome svjedočim već 20-30 godina. Imao sam čast biti gost na njegova zadnja tri velika koncerta. Čovjek je jednostavno hipnotizirao svojom karizmom – zaključio je.
Jole
Stipe Šarić
Dražen Zečić također je jedan od izvođača danas, pjeva Mišinu pjesmu “Ti si pjesma moje duše”.
– Čast mi je i zadovoljstvo što su me pozvali danas. Emocije su podijeljene. Ispraćamo velikana, glazbenu legendu. Velikani odlaze… Odrasli smo na njegovim pjesmama. Ne bih htio da je pozornost na nama koji ćemo pjevati, nego na njegovim pjesmama koje ćemo pjevati. Želim da ga dostojanstveno ispratimo i da se, kad ova večer završi, pomolimo za njegovu dušu – rekao nam je Zečić.
Među prvima smo na poljudskom travnjaku sreli Mladena Grdovića. Sa suzom u oku priznao nam je da mu je teško zbog Mišina odlaska.
– Teško nam je bez Miše, bez obzira na to što je imao 86 godina. Vodio me sa sobom na turneju po Dalmaciji kad sam imao 17 godina. Upoznao sam ga u vrijeme kad sam baš snimio svoju prvu ploču. On je popravljao auto kod mog oca i brata, Citroena je imao, još se sjećam.
To je bila 1971. godina, kad je i nastradao s njime, a mislim da je te godine čak osvojio nagradu na “Splitu”. Ja sam tada imao 13 godina i pohađao sam glazbenu školu. I nije me zaboravio, jer kad sam napunio 17 godina, uzeo me sa sobom na turneju po Dalmaciji. Bio je svoj čovjek i ono što bi rekao, bez obzira na to bila istina ili ne, on je stajao iza svoje riječi. Volio je Hajduka i svaki klub iz Hrvatske koji je igrao vani. Danas će na Poljudu biti super, karte su se odmah razgrabile, odabir pjevača je, po meni, odličan. Njegovi ljudi koji su ga znali.
„ŠARENA PODRŠKA“ ATELJE U KOJEM RASTU TALENAT I PRIJATELJSTVO
Piše: Božidar Proročić
Na zidovima ateljea cvjetovi, naslikani predjeli i raznobojni oblici. Za zajedničkim stolom prilika da svako pronađe svoj izraz, podijeli zamisao i osjeti radost stvaranja. U podgoričkom naselju Zabjelo, Nevladina organizacija „Znam put“ kroz projekat „Šarena podrška“ povezuje umjetnost, učenje i druženje, gradeći prostor u kojem se uvažavaju različitosti i pažljivo njeguje svaki stvaralački korak.
Projekat se realizuje od septembra, a likovne radionice okupljaju djecu i osobe sa intelektualnim poteškoćama, kao i djecu bez teškoća u razvoju. Održavaju se dva puta sedmično, utorkom i četvrtkom, od 18.00 do 19.30 časova. U središtu ovog susreta sa umjetnošću nalazi se pojedinac, sa svojim interesovanjima, potrebama i mogućnostima, uz podršku da istražuje, uči i stvara sopstvenim tempom.
Radionicama rukovode Mirko Dragović, profesor likovne kulture i art terapeut, i Sara Milosavljević, defektološkinja. Njihova saradnja povezuje umjetničko iskustvo sa stručnim pristupom razvoju učesnika. Jedan dan sedmično radionice realizuju volonterski, ulažući svoje vrijeme, znanje i posvećenost u kontinuitet ovog programa.
Boje, mašta i zajedničko stvaranje u ateljeu „Znam put“.
Posebna pažnja posvećena je radu u manjim grupama, kako bi svaki učesnik dobio potrebnu podršku. Optimalnu grupu čini do šest učesnika, dok radionice socijalizacije i zajedničkih aktivnosti mogu okupiti do četrnaest. Dijeljenje materijala, dogovor o radu, međusobna pomoć i zajedničko stvaranje prilike su za razvijanje strpljenja, empatije, solidarnosti i timskog duha.
Uz podsticanje likovnog izražavanja, aktivnosti su usmjerene na razvoj psihomotorike, koncentracije, radnih sposobnosti i samostalnosti. Kroz igru, upoznavanje boja i oblika i tematski osmišljene zadatke, učesnici dobijaju prostor da otkrivaju svoja interesovanja i razvijaju vještine. Važan dio tog procesa jeste ohrabrenje da pokušaju, donesu sopstvenu odluku i prepoznaju vrijednost uloženog truda.
U takvom okruženju prijateljstvo nastaje kroz zajedničko iskustvo. Učesnici se upoznaju, sarađuju i uče da poštuju različite načine izražavanja. Upravo se u tim svakodnevnim susretima ostvaruje smisao inkluzije: da svako bude prihvaćen, uključen i ravnopravan u zajedničkim aktivnostima.
Stvaralački rad uz stručnu podršku.
Nakon tri mjeseca stvaralačkog procesa planirana je likovna izložba van Podgorice. Radovi nastali uz saradnju umjetnika i defektološkinje trebalo bi da široj publici približe talente i postignuća učesnika. Izložba će biti i prilika da se razgovara o mogućnostima osoba sa invaliditetom, njihovom stvaralaštvu i značaju dostupnih kulturnih sadržaja.
Poziv da se pridruže ovoj priči upućen je roditeljima i starateljima. Mogu upoznati stručni tim, razgovarati o potrebama i interesovanjima svoje djece i, u dogovoru sa voditeljima, uključiti ih u radionice. Njihovo učešće kroz saradnju, razmjenu iskustava i ohrabrivanje djece dragocjeno je za stvaranje povjerenja i osjećaja sigurnosti. Porodice djece sa i bez teškoća u razvoju imaju priliku da zajedno podrže odrastanje u duhu razumijevanja i prihvatanja.
Atelje NVO „Znam put“ nalazi se u Ulici 27. marta na Zabjelu, u prvoj zgradi preko puta Zabjelske Vektre, pored radnje „Boje i lakovi“ i Avena centra. Za informacije o radionicama i mogućnostima uključivanja dostupan je broj telefona 067 492 654.
Radionice se održavaju utorkom i četvrtkom od 18.00 do 19.30 časova.
Projekat „Šarena podrška“ podržalo je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Crne Gore.
Svaki novi crtež nosi nečiji izbor, trud i pogled na svijet. Kada mu poklonimo pažnju, stvaramo prostor da njegov autor bude viđen i saslušan. Zato je poziv roditeljima ujedno i poziv da zajedno sa djecom otkriju koliko mogućnosti može otvoriti jedan susret sa umjetnošću. U ateljeu „Znam put“ taj susret počinje bojama, a nastavlja se prijateljstvom i povjerenjem u sebe.
U aprilu 2021 Gradski portal je objavio moj intervju – u susret godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti – koji je radila Milena Pejović.
Intervju je – poslije litijaških promjena u Gradskoj televiziji, pod vođstvom PES i uz kontrolu srpskih službi (BIA, prije svih) – uklonjen sa portala, kao i svi moji tekstovi.
Takva staljinističko-fašistička praksa je opstala na toj “TV Sorboni”, kako ju je jednom slavodobitno nazvao aktuelni PES gradonačelnik Podgorice.
Zamolio sam Slavka Mandića i portal Radio Skala da objave intervju – da ne čekamo za to dvadeset i prvu godišnjicu obnove nezavisnosti.
Uzaludna su brisanja, liste zabranjenih i bojkoti. Rukopisi ne gore.
Gradski portal: Jednom prilikom ste izjavili da ste bili jedan od rijetkih koji je dao podršku predsjedniku Đukanovića da potpiše Beogradski sporazum i da je taj potez predstavljao političku briljantnost crnogorskog rukovodstva. Zašto je ovaj potez bio neshvaćen u tom trenutku, naročito od strane izvornih suvrenista?
Vlahović: To je strateški i istorijski “među-potez”. Vrijeme ga je potvrdio. Taada bilo nerazumijevanja i interpretacija tog potpisa kao odustanka od referenduma. Mnogi suverenisti su tada imali jedan problem koji bih, u najbenignijem značenju riječi, nazvao jednodimenzionalno posmatranje stvarnosti. Ili, možda, preciznije: isključivanje iz analize i političke projekcije nekih dimenzija političke i ukupne realnosti. (Ranijih godina, sredinom i krajem devedesetih – bilo spočitavanja da, ukoliko ne kažete eksplicitno i definitivno da ste za nezavisnost – onda ste protiv nje. Neki od nas su ukazivali da istorija, nažalost, može da pokaže da mi nećemo obnoviti nezavisnost. Bio sam protiv logike da sve propada ako nismo nezavisni i zato se rado sjetim mog teksta za Našu Nedeljnu Borbu koji se u originalu zvao “Potreba za radikalnim strpljenjem”.
Smatrao sam tada da je strpljenje jedina radikalna stvar koja treba da postoji u crnogorskoj politici i da moramo, kao odgovorni ljudi, biti spremni na istorijski scenario da, možda, Crna Gora nikad neće obnoviti nezavisnost, ali da moramo očuvati integritet države i naroda, etnički, nacionalni, multikulturni identitet, da moramo sačuvati Crnu Goru kao istorijsku činjenicu, kao kapacitet da se, ako ne sada, onda jednog dana, u sljedećoj generaciji, proces emancipacije završi. Protiv toga su bili mnogi zadrti, tvrdi, isključivi suverenisti, bacali su sumnju na ljude koji problematizuju i analiziraju našu neposrednu i dalju budućnost kroz razne scenarije, od kojih je jedan, potpuno legitimno, i nažalost vrlo moguć, bio da ne budemo nezavisni. Nisam prihvatio da je to “izdajnički” način razmišljanja i da je to “nedovoljno crnogorski” način razmišljanja. Mislio sam da je najcrnogorskije upravo razmišljati o svim opcijama i uvijek tražiti način da se promoviše činjenica, projekcija, kulturna i istorijska stvarnost koja se zove Crna Gora.
Često najkraći put između dvije tačke nije prava linija. On se možda čini najkraćim, ali se često pokazuje, i u našoj istoriji se puno puta pokazalo, da prava linija nije najkraći put između dvije tačke. Ili da to nije put koji dovodi do one druge tačke. Tako da je Beogradski sporazum bio proizvod sagledavanja činjenica da mi u tom trenutku nismo bili sazreli kao društvo da završimo proces obnove nezavisnosti, zatim, da u našem društvu još uvijek nije postojao koncenzus da to treba uopšte da radimo. Međunarodna konstelacija, odnos i raspored snaga na međunarodnom planu, bila je takva da niko nije imao razumijevanja za naše aspiracije. Jedni su nam govorili da nas shvataju, ali da treba da to zaboravimo, zato što je to opasno i može nas povesti u rat, drugi su govorili da ne treba to da radimo zato što tada međunarodne zajednica nije znala šta će sa Kosovom, a treći su bili protiv zato što su oni, u svojoj kući, imali problem koji im je ličio na našu situaciju.
Dakle, mi nismo imali mogućnost da idemo na referendum 2002. godine i Đukanović je to shvatio. Istovremeno Beogradski sporazum je napravio na način je to bio jedan amalgam, spoj i mješavina političko-pravnog teksta, aranžman koji je, u nekim svojim segmentima, bio čak i fluidan, nedovoljno detaljno definisan. Ovo je omogućavalo interpretacije da je to, sa jedne strane, novi konfederalni sporazum i da vodi u savez nezavisnih država, a sa druge strane, da je to ulazak u čvrstu federaciju u kojoj će na kraju Srbija da “poklopiti” i progutati Crnu Goru. Obje strane su bile u pravu zato što je Sporazum zapravo omogućavao primjenu oba koncepta.
Đukanović je u tom ključnom momentu novije crnogorske istorije shvatio da najkraći put nije i najbolji, već da može biti i ćorsokak, i time pokazao da je veliki političar i istorijska ličnost. Shvatio je da je potrebno mudro i strpljivo sačekati da sazrenu uslovi, da se crnogorsko društvo politički i “psihološki” pripremi za ovaj korak, da region postane bolji teren za tu crnogorsku namjeru i da dobijemo bolje razumijevanje međunarodne zajednice.
Beogradski sporazum je bio privremeni aranžman u trajanju od tri godine koji je potvrdio i garantovao naše pravo da idemo na referendum. Pristali smo na još jednu godinu odlaganja zato što je to bila naša taktička pozicija – da je potrebno radikalno i mudro strpljenje i da je bolje sačekati još jednu godinu da bi se stvar završila na demokratski i miroljubiv način, bez žrtava, bez konflikta, bez socijalnih sukoba i potresa, što smo, takođe, uspjeli. I to je, pored rezultata, naravno, najveća vrijednost referenduma iz maja 2006. Beogradski sporazum je, u vertikali crnogorske diplomatije, jedan od najljepših momenata crnogorskoh državničkog i diplomatskog znanja i mudrosti.
Gradski portal: Nakon pada Miloševića, dosovci postaju miljenici međunarodne zajednice i jednom prilikom predsjednik Đukanović je istakao da su te godine bile teže nego godine sukoba sa Miloševićem.
Vlahović: Nije bilo lako proći kroz taj period, ne samo zablude, već i jednog isforsiranog pristupa međunarodne zajednice prema novoj vlasti u Beogradu. Bilo je potrebno vrijeme da se na relevantnim adresama shvati da je Koštunica predstavljao nastavak Miloševićeve politike, samo bez mogućnosti da izaziva ratove. Postojala je konfuzija na međunarodnoj ravni, ali postojao je i isfabrikovani optimizam u mnogim segmentima i srpskog i crnogorskog političkog društva da će sve biti dobro kada smo se konačno oslobodili Miloševića. Uostalom, i danas postoji neka vrsta slične autohipnoze povodom takozvane nove demokratske vlasti u Crnoj Gori.
U periodu od sredine 2004. do novembra 2006. godine bili ste ministar vanjskih poslova CG. Kako je tada međunarodna zajednica gledala na projekciju nezavisnosti Crne Gore i početak priprema za referendum? Možete li nam reći kako je izgledala “kohabitacija” sa saveznim Ministarstvom spoljnih poslova i odnos diplomatkim korom u Beogradu? Pojedini ambasadori u Beogradu, poput ambasadora SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske otvoreno su se suprotstavljali ovoj ideji.
Tri gospodina koja ste pomenuli imali su neke personalne i specifične poglede na crnogorsko-srpske odnose. Naravno, u jednom značajnom segmentu njihove diplomatije govorile su tada o demokratizaciji odnosa Srbije i Crne Gore i bilo je veoma teško objasniti da Crna Gora ne može i ne treba da bude sredstvo za demokratizaciju Srbije, niti može da bude nadomjestak Srbiji za kosovski nerješivi čvor.
Predsjednik Đukanović s pravom govori o tom periodu kao najtežem i najkompleksnijem za bavljenjem državnom politikom. Nakon preuzimanja funkcije ministra inostranih poslova, moje prvo službeno putovanje, u avgustu i septembru 2004. godine, bilo je Berlin-Pariz-Njujork-Vasington. Na posljednjoj instanci, u Vašingtonu, imao sam razgovor u Stejt departmentu, a nakon toga Glas Amerike organizovao je pres konferenciju. Na toj konferenciji obratio se jedan srpski novinar i slavodobitno pročitao zvanični stav Stejt departmenta u kojem se navodi da Stejt department „podržava demokratsku Crnu Goru u demokratskoj državnoj zajednici“. Na to sam odgovorio da sam zadovoljan ovim stavom i da veoma cijenimo stav naših američkih prijatelja i partnera, ali da neće Amerika odlučivati o statusu Crne Gore – nego crnogorski građani. Dodao sam da mi taj stav doživljavamo kao podršku našoj poziciji upravo zbog insistiranja naših američkih prijatelja na demokratičnosti procesa.
Tada smo, na moj prijedlog, uveli spoljnopolitičke konsultacije kod predsjednika Vlade na kojima učestvuju predsjednik Vlade, predsjednik države, pa čak i predsjednik državne zajednice i, naravno, ministar inostranih poslova – sa ciljem da usaglasimo, izbjegnemo improvizaciju i napravimo neku vrstu zajedničke projekcije, čak i vokabulara, izraza koje ćemo koristiti za pojedine situacije. Imali smo potrebu da budemo mudriji od onoga što je uobičajni način razmišljanja u Crnoj Gori.
Imao sam veliko zadovoljstvo što smo predsjednik Vlade Đukanović i ja kao ministar inostranih poslova, čak i bez dogovora i bez konsultacija, u nevezanim razgovorima povodom najvažnijih tema i u susretu sa veoma važnim sagovornicima, imali identične iskaze i objašnjenja. To mi je veoma pomoglo jer je, na nekim adresama, pa čak i kod nas kući, postojalo uvjerenje da je to što ja pričam neka vrsta improvizacije nekog ko je bio liberal i jedan od vođa mirovnog pokreta, da ja to pričam iz uvjerenja, a ne zato što je to stav Vlade. A zatim, tokom susreta sa Đukanovićem, čuju iste iskaze …
Nažalost, i tada i danas povodom nekih kapitalnih stvari pokazujemo lošu osobinu: simplifikujemo stvari, gledamo ih jednodimenzionalno i pravolinijski i očekujemo “instant rješenja”. Kao politička nacija smo nestrpljivi i smatramo da, ako se stvari ne završe odmah i onako kako mi mislimo, onda je nemoguće da ih završimo, na kraju, i da ne treba da ih završimo. Đukanović je veliki političar i veliki državnik upravo zbog toga jer je u tadašnjim kompleksnim situacijama i ukupnim političkim aktivnostima i projekcijama nije pristupao jednodimenzionalno i ishitreno.
Gradski portal: Možete li nam reći nešto više o procesu pregovara sa Evropskom unijom oko organizacije referenduma i nezabilježenom uslovu da 55% glasača mora da se opredijeli za nezavisnost da bi EU prihvatila takav ishod referenduma?
Vlahović: Želio bih da prije toga naglasim dvije stvari. Kada sam preuzeo dužnost dogovorio sam sa predsjednikom Vlade važnu stvar: a to je da ne ponavljam dotadašnji “modus operandi”, odnosno da, kao ministar vanjskih poslova, ne čekam šta će da kaže premijer da bih narednih dana to isto potvrđivao, razrađivao i ponavljao za njim, nego da stvar uradimo obrnuto, kako, uostalom, i treba – da važne spoljnopolitičke stvari strateškog i taktičkog karaktera prvo kaže ministar inostranih poslova, pa da ako se uspostavi, fudbalski rječnikom kazano, da je ministar malo “u ofsajdu”, da je istrčao previše, da je nešto pogriješio ili pretjerao, da onda predsjednik Vlade to ispravi i koriguje, ako je potrebno, ili podrži, pa i da pojača, ako nam je to u interesu. To je bio veoma važan detalj i toga smo se držali.
Druga važna stvar je bila što sam insistirao na tome da bude veoma jasno da je šef crnogorske diplomatije i formalno i suštinski ministar inostranih poslova Republike Crne Gore. Moj uslov je bio da je centrala u Podgorici, a ne u Beogradu. U Beogradu nije postojalo Ministarstvo inostranih poslova Srbije, nego je Ministarstvo inostranih poslova Državne zajednice bilo de factoministarstvo inostranih poslova Republike Srbije, a istovremeno je bilo pokušaja da se ponaša kao vrh piramide diplomatske strukture u kojoj se nalazi i Crna Gora. Ja sam to jasno odbio. Interesi Republike Crne Gore i Republike Srbije bili su suprotstavljeni u mnogim važnim stvarima, ne samo međusobnim odnosima, već i prema spoljnopolitičkim kapitalnim situacijama i problemima, uključujući generalnu orijentaciju prema evroatlanskim strukturama.
Od početka sam imao situacije da moram da objašnjavam našim značajnim partnerima da ja predstavljam crnogorsku diplomatiju i da ću uvijek podržati sve dobre stvari koje radi moj srpski kolega, ministar inostranih poslova Državne zajednice. Kada sam, recimo, u posjeti nekoj zemlji, ako ambasador nije iz Crne Gore, iz te ambasade koristim samo vozača i vozilo. Nije postojala mogućnost da na sastancima prisustvuju diplomate iz Srbije, ne zato što sam smatrao da su to loše diplomate, već zato što su oni diplomate druge zemlje. To što smo tada bili u privremenom formalno državno-pravnom, državno-političkom aranžmanu sa Srbijom – to je druga stvar, koju mi nismo, i sve da smo htjeli, mogli da negiramo. Beogradski sporazum je jasno ukazivao na individualnost država članica i Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore bio je jedan od iskaza te individualnosti.
U komunikaciji sa važnim zemljama situacija je bila veoma delikatna zato što je naša intencija da postanemo nezavisni kroz proces koji je bio regulisan Beogradskim sporazumom doživljen kao disturbacija, narušavanje “status quo” koji se dominantno vezivao za problem Kosova, odnosno za taj i druge teške probleme probleme Srbije. Nije postojala spremnost za rješavanje ove situacije, pa je crnogorsko inistiranje na referendum doživljavano kao neka vrsta smetnje njihovim politikama u tom trenutku. Naša diplomatija, predvođena predsjednikom Vlade i u izvedbi ministra inostranih poslova (i nekolicine naših dobrih ambasadora), uspjela je, već na početku, da tu vrstu nespremnosti pretvori u veoma jasno iskazani interes relevantnih adresa međunarodne zajednice da komuniciraju (i) sa crnogorskom stranom i da cjelokupan proces koji je bio vezan za referendum dovede do kraja na način koji je u svojoj suštini bio anti-balkanski: bez sukoba, bez gubitaka, bez žrtava, mirnim demokratskim procesom.
Gradski portal: To potvrđuje i činjenica da je gospodin Solana čestitao obnovu nezavisnosti i prije zvaničnih razultata.
Vlahović: Postojala je jasna projekcija oko toga. Najvažnija stvar je, sa moje tačke gledišta, to što smo prihvatili uslov 55%. Iz istih kulturoloških i socio-političkih razloga o kojima sam ranije govorio, imali smo jednodimenzionalnu i ljutitu reakciju na ideju da nam za obnovu nezavisnosti treba 55%. Uspjeli smo da, kroz komunikaciju sa međunarodnom i unutrašnjom političkom zajednicom, smanjimo autodestruktivni elemenat koji je postojao u našoj zajednici da to ne smijemo prihvatiti, da bi to bila izdaja naših nacionalnih interesa i da je jedan glas više dovoljan. Ne, nije bio dovoljan – jer ne bi bio prihvaćen kao takav.
Ponosan sam na to što sam, po sugestiji predsjednika Vlade, u februaru 2006. godine, pripremio za naše inostrane partnere Aide Memoire (“promemoriju”, to jest), koja govori o prijedlogu da se na crnogorskom referendumu primijeni pravilo 55%. Stavili smo do znanja da smo otvorili vrata, ali smo upozorili na opasnost da Evropska Unija nije definisala sta će se da dogoditi ako budemo imali jasnu većinu koja se opredijelila za nezavisnost ali ne i dovoljnu. U nejavnim razgovorima ukazivali smo na to da ne postoji recept za taj scenario i da ako se to desi da ne obnovimo nezavisnost, ipak će biti jasno da Državna zajednica Srbija i Crna Gora više ne može postojati jer u jednoj od dvije države članice ne postoji većina koja podržava opstanak te zajednice. Imali smo sreću da ne dođemo u situaciju da podrška za nezavisnost ne bude, recimo, 54.9%.
Morali smo da ubijedimo relevantne faktore međunarodne zajednice da smo kooperativni, da želimo da, zajedno sa njima i uz njihov blagonaklonan stav, završimo taj postupak, s jedne strane mirno, demokratski i civilizovano, a sa druge strane, da pokažemo odlučnost da ne odustanemo od referenduma i da primijenimo svoje pravo koje je bilo definisano Beogradskim sporazumom.
Isticali smo da je u interesu Evropske Unije da idemo na referendum – jer je to projektovano Beogradskim sporazumom.
Možda neka moja insistiranja nisu bila najpopularnija u određenim evropskim krugovima, ne zato što su bila pogrešna ili netačna, nego zato što su otkrivala da je jedan dio i briselske i beogradske politike u tom trenutku, ipak, bio nedovoljno korektan prema Crnoj Gori. Ali šta da radimo, mora se tako kada se brani zemlja!
Gradski portal: Kako ste se izborili za crnogorsku pregovaračku poziciju i kapacitet na početku pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji 2005. godine?
Vlahović: Naslijedio sam situaciju da šef tih pregovora nije bio ministar vanjskih poslova, već ministarka za ekonomske odnose sa inostranstvom i evropske integracije.
U završnoj rundi u pregovora, u Beogradu, u Palati federacije (šef delegacije državne zajednice bio je Vuk Drašković, šef srpske delegacije bio je Miroljub Labus, ministrica Gordana Đurović bila je šefica naše delegacije) uspjeli smo da se izborimo da postoje četiri kapaciteta u kojima naša strana učestvuje u ovom procesu: kapacitet Državne zajednice, kapacitet Republike Srbije, kapacitet Republike Crne Gora i četvrti, koji je takođe postojao: kada pravila važe i za državnu zajednicu i za obje države članice. Kao pravnik insistirao sam to raščistimo da na početku – da u tom procesu identiteti i interesi budu razlučeni na četiri nivoa. Uspjeli smo u tome.
Sa druge strane stola bili su šef pregovaračkog tima EU Rajnhard Pribe i ambasadori EU u Beogradu. Moj personalni utisak je, možda pretjeran ili samohvalisav, da je bilo dovoljno situacija, kojih se sjećam, u kojima je sa druge strane stola bilo iznenađenja što crnogorska delegacija neke stvari uopšte zna, još bolje umije da reče i najbolje smije da reče. Moje najveće zadovoljstvo je bilo da drugoj strani objasnimo da mi možda bolje umijemo da predočimo naše probleme nego što oni umiju da ih vide. Nismo se plašili toga, nismo imali tu vrstu zazora, da kažemo da, ne samo da su u pravu oko kritike, već je stvar još gora i navedemo razloge zbog kojih je to tako. Bili smo svjesni da otklanjanje insuficijencija, nedostataka crnogorskog društva nisu pitanje jednokratne odluke i da se ne mogu riješiti na referendumu, već su pitanje socijalnih, ekonomskih, političkih i kulturoloških procesa koji će trajati godinama. Mi nismo izuzetak od pravila da “socijalni inženjering” treba voditi korak po korak, kao što je govorio Karl Poper. To je politika: evolutivne, kontrolisane i projektovane promjene koje vode ka boljitku i koje ne razaraju zajednicu i društvo u čije ime se vode. To je bila naša politika tada.
Osnovi nedostatak i primarni problem nove crnogorske vlasti je, uz to što vodi anticrnogorsku politiku u svim značenjima te riječi: protiv crnogorske stvarne nezavisnosti, protiv multikulturalnosti, protiv zajedničkog života, što vodi jednu politiku koja je lišena elementarnog samopoštovanja, poštovanja naše zajednice, naše realnosti, naše istorije i svih nas koji živimo u Crnoj Gori. Pri tome su, u brojnim segmentima, sasvim nekompetentni. Tu ne mislim samo na diplomatiju.
