Ista korpa, dvije stvarnosti: Evo koliko namirnice koštaju u Podgorici, a koliko u Barseloni
Za jednostavnije poređenje izdvojili smo deset proizvoda koje smo pronašli u obje sredine: hljeb, mlijeko, maslinovo ulje, pirinač, špagete, mortadelu, pastu za zube, dezodorant, gel za tuširanje i šampon. Kada se za Podgoricu uzmu najniže zabilježene cijene, vrijednost ove korpe iznosi 26,22 eura. U Barseloni isti odabrani spisak proizvoda košta 14,16 eura
Koliko građani mogu da kupe za svoju platu ne zavisi samo od visine primanja, već i od cijena osnovnih proizvoda. Poređenje svakodnevne kupovine u Podgorici i Barseloni pokazuje da su pojedine namirnice i proizvodi za domaćinstvo znatno jeftiniji u Španiji, ali i da postoje kategorije u kojima je Podgorica povoljnija.
U Crnoj Gori minimalna neto zarada iznosi 600 eura za zaposlene na radnim mjestima do V nivoa kvalifikacije obrazovanja, odnosno 800 eura za zaposlene sa VI i višim nivoom kvalifikacije. U Španiji je minimalna zarada za 2026. godinu, prema zvaničim podacima, utvrđena na 1.221 euro bruto mjesečno, uz 14 godišnjih isplata. Kada se dvije dodatne zarade rasporede na svih 12 mjeseci, to odgovara iznosu od 1.424,50 eura bruto mjesečno.
Važno je naglasiti da se crnogorski iznosi odnose na neto, a španski na bruto zaradu, pa nijesu direktno uporedivi.
Hljeb, mlijeko i ulje: Razlike nijesu uvijek na istoj strani
Poređenje cijena u prodavnicama u Podgorici i Barseloni pokazuje da su pojedini osnovni proizvodi osjetno skuplji u Crnoj Gori, ali i da postoje izuzeci.
Vekna hljeba u Barseloni košta 0,50 eura, dok je najniža zabilježena cijena u Podgorici jedan euro. Kod mlijeka je, međutim, situacija drugačija. Litar mlijeka u Barseloni košta 0,96 eura, dok je u Podgorici za litar Moje Kravice sa 2,8 odsto mliječne masti potrebno izdvojiti 0,89 eura. Tako je mlijeko u ovom poređenju jeftinije u Crnoj Gori.
Veća razlika primjetna je kod maslinovog ulja. U Barseloni je zabilježena cijena od 4,45 eura, dok se u Podgorici cijene kreću od 8,99 eura na akciji do 16,59 eura.
I pirinač je povoljniji u Barseloni, gdje je zabilježena cijena od 1,20 eura. U Podgorici se cijene različitih vrsta pirinča kreću od 2,99 do 3,59 eura, a na fotografiji je za kilogram dugog zrna navedena cijena od 2,99 eura.
Špagete u Barseloni koštaju 0,80 eura, dok je za pakovanje Barilla tjestenine u Podgorici potrebno izdvojiti oko 2,29 eura.
Meso, sirevi i drugi proizvodi
Kod pojedinih mesnih proizvoda i prerađevina razlike su manje. Mortadela u Barseloni košta 1,25 eura, a u Podgorici 1,70 eura. Pakovanje od tri paštete u Barseloni iznosi 1,55 eura, dok se viršle mogu pronaći po cijeni od 1,50 i 1,95 eura.
Zanimljivo je da je svinjski kare jeftiniji u Podgorici. Kilogram ovog mesa u Barseloni košta 5,84 eura, dok je u Podgorici cijena od 4,69 eura.
Mljeveno meso od 500 grama u Barseloni košta 4,10 eura, dok je cijena cijelog pileta težine 927 grama 6,45 eura. U Podgorici je zabilježena cijena cijelog pileta od 4,10 eura.
Jaja u Barseloni koštaju 1,80 eura, dok se u Podgorici cijene zabilježene tokom obilaska prodavnica kreću od 2,59 do 3,49 eura. Šećer u Barseloni košta 0,90, u Podgorici euro. So u Barseloni može se naći za 0,40 eura za kilogram, dok je u Podgorici 0,77 eura.
Razlike postoje i kod sireva i dodataka jelima. Mocarela u listićima u Barseloni košta 1,80 eura, dok je za pakovanje od 140 grama u ponudi jedne crnogorske prodavnice cijena 2,69 eura. Grana Padano u Barseloni košta 3,98 eura, a u Crnoj Gori isto pakovanje 8,29 eura.
Pesto Genovese u Barseloni košta 2,10 eura, dok je u crnogorskoj online ponudi zabilježena cijena od 3,89 eura. Kod paradajz sosa odnos je drugačiji: Tomatino u Barseloni košta jedan euro, dok su u Crnoj Gori zabilježene cijene od 0,81 i 0,85 eura.
Higijenski proizvodi skuplji u Podgorici
Razlike su primjetne i kod proizvoda za ličnu higijenu. Gel za tuširanje u Barseloni košta 0,95 eura, dok se u Podgorici cijene zabilježenih proizvoda kreću od 2,29 do 6,99 eura.
Šampon se Barseloni može naći za 1,35 eura, a u Podgorici se cijene kreću od 2,59 do 6,99 eura. Deodorant se u Barseloni kupuje i za 1,65 eura, dok su u podgoričkim prodavnicama zabilježene cijene od 2,49 do 5,49 eura.
Kod paste za zube razlike su manje. U Barseloni je cijena 1,05 eura, dok se u Podgorici kreće od 0,99 do 3,39 eura, pa je moguće pronaći i jeftiniju opciju nego u španskoj prodavnici.
Omekšivač za veš Violeta u Barseloni košta 1,80 eura. U Podgorici je zabilježena cijena Ornel omekšivača od 4,69 eura, dok je Lenor 2,99 eura. Talk u Barseloni košta 1,80 eura, dok je toalet-papir u podgoričkim prodavnicama zabilježen po cijenama od 1,49 i 1,89 eura.
Koliko košta odabrana korpa
Za jednostavnije poređenje izdvojili smo deset proizvoda koje smo pronašli u obje sredine: hljeb, mlijeko, maslinovo ulje, pirinač, špagete, mortadelu, pastu za zube, dezodorant, gel za tuširanje i šampon.
Kada se za Podgoricu uzmu najniže zabilježene cijene, vrijednost ove korpe iznosi 26,22 eura. U Barseloni isti odabrani spisak proizvoda košta 14,16 eura.
Razlika je 12,06 eura, odnosno odabrana korpa u Podgorici skuplja je za oko 85 odsto. Treba imati u vidu da se pojedina pakovanja i brendovi razlikuju, pa ovo nije potpuno identična korpa, već poređenje cijena proizvoda iste vrste.
Poređenje pokazuje da su brojne namirnice i proizvodi za domaćinstvo skuplji u Podgorici, ali i da postoje izuzeci – poput mlijeka, svinjskog karea i paradajz sosa. Sama cijena proizvoda, međutim, nije jedini pokazatelj životnog standarda: važno je i koliko novca građanima ostaje nakon što podmire osnovne troškove.
Potpuni debakl Trumpa. Demokrati osvojili oba doma Kongresa
INDEX.HR
DEMOKRATSKA stranka je uvjerljivo pobijedila na izborima za američki Kongres na sredini predsjedničkog mandata Donalda Trumpa.
Prema projekcijama, demokrati će preuzeti uvjerljivu kontrolu nad Zastupničkim domom od republikanaca, dok su u Senatu pobijedili u brojnim državama koje su se smatrale republikanskim uporištima.
Birači su poslali jasnu poruku o politikama Trumpa, rastućim troškovima života, padu demokratskih standarda te nepopularnom ratu koji je započeo s Iranom.
Na izborima se biralo svih 435 članova Zastupničkog doma te 35 od ukupno 100 senatora. Za većinu u Zastupničkom domu potrebno je 218 mjesta, dok je za demokratsku kontrolu Senata bilo potrebno 51 mjesto.
Mogu li demokrati sada opozvati Trumpa?
DEMOKRATI su nakon velike pobjede na američkim izborima osvojili većinu u oba doma Kongresa, čime su dobili mogućnost da pokrenu novi postupak opoziva predsjednika Donalda Trumpa. Međutim, iako mogu izglasati njegov opoziv, za stvarnu smjenu s dužnosti trebat će im znatno više glasova nego što je potrebno za većinu u Senatu.
Trump je već dvaput bio opozvan tijekom prvog predsjedničkog mandata, ali ga je Senat oba puta oslobodio optužbi. Novi postupak bio bi treći u njegovoj političkoj karijeri, a demokrati već razmatraju istrage njegove administracije.
Crna Gora je ostvarila dobar napredak u svim poglavljima u kojima još pregovara sa Evropskom unijom (EU) dok nedavno najavljeni “Euro model” predstavlja značajan rizik po održivost javnih finansija, navodi se u godišnjem Izvještaju Evropske komisije (EK) o napretku Crne Gore, koji će biti predstavljen danas u Briselu.
U Izvještaju, u koji je Televizija Vijesti imala uvid, konstatuje se dobar napredak i u ključnim poglavljima 23 i 24, a kao najvažnije preostale obaveze koje Brisel traži su završetak usvajanja ustavnih promjena kojima se ukida imunitet i uvodi provjera integriteta za članove Vlade.
EK traži i poboljšanje rezultata u dijelu istraga, krivičnog gonjenja i osuđujućih presuda u predmetima korupcije, posebno one na visokom nivou, jer je broj pravosnažnih presuda i dalje mali.
Traži se i hitno poboljšanje kapaciteta i uslova rada u Specijalnom državnom tužilaštvu, Specijalnom policijskom odeljenju i Specijalnom odeljenju Višeg suda u Podgorici.
Komentarišući nedavnu najavu premijera Milojka Spajića o velikom povećanju plata od januara, EK poručuje da “Euro model” može predstavljati značajan rizik po održivost javnih finansija i spoljnu ravnotežu i da to tek treba detaljnije procijeniti, nakon konsultacija sa zainteresovanim stranama.
Brisel konstatuje da je budžetski deficit Crne Gore premašio ciljnu vrijednost za prošlu godinu a da fiskalne ranjivosti i dalje postoje zbog visokog nivoa mandatornih troškova i velikih potreba za refinansiranjem duga.
Zato iz Evropske komisije sugerišu da bi Vlada trebalo da ograniči javnu potrošnju i ukupni iznos za plate u javnom sektoru u srednjem roku, i da sprovede mjere za povećanje prihoda, kako bi se osiguralo poštovanje fiskalnih pravila.
NOVINAR NEDJELJNIKA RADAR KAZAO DA MEĐU TUŽIOCIMA IMA ONIH KOJI SU ODUVIJEK RADILI SVOJ POSAO I SKUPLJALI DOKAZE, ALI IMA I ONIH KOJI POKUŠAVAJU DA OPERU BIOGRAFIJU
Cvijić: Očekujem da se rasformiraju BIA, civilna i vojna tajna služba, sa pravim istragama da se krene kada se formiraju nova vlast i službe
Očekujem da se rasformiraju Bezbjednosno-informativna agencija, civilna i vojna tajna služba i da se krene sa pravim istragama tek kada se formiraju nova vlast i nove službe – kazao je novinar nedjeljnika Radar Vuk Cvijić u informativnoj emisiji “24 sata” na Televiziji E.
Smatra da će tek kada se postave novi ljudi na čelu pravosudnih institucija i policije krenuti prava istrage.
Ističe da je veliko nezadovoljstvo bilo prisutno u tužilaštvu i policiji u Srbiji, dodajući da su načelnika Uprave kriminalističke policije Marka Krička uhapsili njegovi potčinjeni.
– To govori o stepenu nezadovoljstva u policiji, a bilo je izraženo i kada je on postavljen van svih propisa, bez bilo kakve policijske škole. On je bio diler automobila u jednom servisu u Beogradu i tek posljednjih šest-sedam godina se uključio u službe bezbjednosti – naveo je Cvijić.
To je, prema njegovim riječima, izum bivšeg predsjednika Aleksandra Vučića da ih prvo pošalju u BIA-u da rade, pa onda navodno imaju iskustvo koje je potrebno za rad u policiji.
– To se dešavalo i ranije sa sada pomilovanom Dijanom Hrkalović, na primjer – rekao je Cvijić.
Komentarišući Vučićev spisak pomilovah istakao da se na njemu uglavnom nalaze ljudi koji su pokušali da “ubijaju studente, da ih gaze i prebijaju”.
– To je praktično priznanje sa potpisom Vučića, da su postojali njegovi batinaški odredi i paravojska. Pokušao je na kraju i da pokrade izbore stacionirajući tu paravojsku u “ćacilendu”, ali je odustao shvativši volju naroda koji je izašao na ulice da slavi pobjedu – istakao je Cvijić.
Komentarišući slučaj Alta banke navodi da je to bila praktično državna banka, jer su se sva plaćanja na kraju Vučićeve vladavine odvijala upravo preko nje.
– (Davor) Macura je prije dolaska Srpske napredne stanke na vlast bio vlasnik jedne mjenjačnice, a sa odlaskom naprednjaka sa vlasti otkrilo se da on ima ogromno ekonomsko carstvo. Znamo da je pokušao da pobjegne iz zemlje, a kakve su njegove veze i da li to ima veze sa stranim državama ili su jednostavno svi bili upućeni da posluju preko te nezvanične, ali faktički državne banke – naglasio je Cvijić.
Smatra da je bilo mnogo tužilaca kojima je bilo onemogućeno da rade, da su rasformirane radne grupe i da su ih smjenjivali.
– U to vrijeme je donijet i Mrdićev zakon na osnovu koga su sklonjeni tužioci. Među tužiocima ima onih koji su oduvijek radili svoj posao i skupljali dokaze svo ovo vrijeme, ali ima i onih koji pokušavaju da operu biografiju – rekao je Cvijić.
Najavio je da će u sljedećem broju ovog medija objaviti kako su prisluškivani kritičari režima, pa čak i tužioci koji su radili u postupku za rušenje nadstrešnice u Novom Sadu.
Zbogom, legendo! Poljud se emotivno oprostio od velikana: Samo nas nebo rastavit može!
PIŠE IVANA PRGOMET, STIPE ŠARIĆ
Uz taktove i stihove pjesme “Samo nas nebo rastavit može”, Mišin je lijes napustio Poljud. Tribine pjevaju uglas, kao i izvođači koji su se okupili na pozornici. Emocije su na vrhuncu, vide se i suze Mišinih fanova. Hrvatska glazbena estrada ostala je bez još jednog velikana.
Uz stihove pjesme “Poljubi zemlju” prepun Poljud dostojanstveno se oprostio od svoje ikone. Vozilo s lijesom prošlo je ispod istočne, zapadne i sjeverne tribine. Fra Ivan Utješinović, župnik Svete Trojice na Poljudu, predvodi odrješenje i zajedničku molitvu. Lijes je za to vrijeme bio ispod sjeverne tribine.
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Marijan Kustic, Misina supruga Lidija
Sasa Buric/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Sasa Buric/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Bozidar Vukicevic/Cropix
Tom Dubravec/Cropix
Tom Dubravec/Cropix
Tom Dubravec/Cropix
– Svaka vam čast ljudi, ovo je Mišo zaslužija – poručio je Nižetić, koji je zapjevao “Ja ne mogu drugo nego da je ljubim”.
Emocije su na vrhuncu. S pozornice svira Mišina pjesma “Nikoga nisam volio tako”, a publika pjeva u sav glas. Vatreno je na Sjeveru, gdje se pale baklje. U transu se pjevaju najveći Mišini hitovi… Mladen Grdović pustio je suzu na početku izvedbe “Neka mi sude”.
Lidija Kovač, supruga Mate Miše Kovača, među prvima je došla na splitski Poljud. Stigla je vidljivo potresena u pratnji bliskih osoba, a koncert u čast Miši prati iz VIP lože u društvu premijera Andreja Plenkovića.
Lidija je tijekom cijelog koncerta na licu imala sunčane naočale, i to ne bilo koje – Mišine naočale Ray Ban, njegov zaštitni znak.
Hrabro se držala sve dok Mladen Grdović nije zapjevao “Još i danas teku suze jedne žene”.
Torcida je preko sjeverne tribine istaknula poruku za Mišu:
“Sada kad ti duša među zvizde kreće, čuvamo ti pismu, pivamo za tebe!”
Tom Dubravec/Cropix
Poljudski stadion polako se počeo puniti oko 16 sati, kako su i zamolili organizatori, iako je početak službenog programa u 17.30. Na razglasu s pozornice odzvanjaju Mišine pjesme, a na videozidu vrte se njegove fotografije. Ceremoniji na Hajdukovu stadionu prisustvovat će i premijer Andrej Plenković.
Na Poljud je stigao i Jole, koji će danas biti jedan od izvođača na Mišinu ispraćaju.
– Sretan sam i tužan u isto vrijeme. Tužan zbog povoda, a sretan što ćemo ga ovako ispratiti. Njega, Olivera, te veličine koje su to zaslužile – kazao nam je Jole, koji je istaknuo da će večeras najveći dio pjevanja zapravo odraditi publika.
– Ja tome svjedočim već 20-30 godina. Imao sam čast biti gost na njegova zadnja tri velika koncerta. Čovjek je jednostavno hipnotizirao svojom karizmom – zaključio je.
Jole
Stipe Šarić
Dražen Zečić također je jedan od izvođača danas, pjeva Mišinu pjesmu “Ti si pjesma moje duše”.
– Čast mi je i zadovoljstvo što su me pozvali danas. Emocije su podijeljene. Ispraćamo velikana, glazbenu legendu. Velikani odlaze… Odrasli smo na njegovim pjesmama. Ne bih htio da je pozornost na nama koji ćemo pjevati, nego na njegovim pjesmama koje ćemo pjevati. Želim da ga dostojanstveno ispratimo i da se, kad ova večer završi, pomolimo za njegovu dušu – rekao nam je Zečić.
Među prvima smo na poljudskom travnjaku sreli Mladena Grdovića. Sa suzom u oku priznao nam je da mu je teško zbog Mišina odlaska.
– Teško nam je bez Miše, bez obzira na to što je imao 86 godina. Vodio me sa sobom na turneju po Dalmaciji kad sam imao 17 godina. Upoznao sam ga u vrijeme kad sam baš snimio svoju prvu ploču. On je popravljao auto kod mog oca i brata, Citroena je imao, još se sjećam.
To je bila 1971. godina, kad je i nastradao s njime, a mislim da je te godine čak osvojio nagradu na “Splitu”. Ja sam tada imao 13 godina i pohađao sam glazbenu školu. I nije me zaboravio, jer kad sam napunio 17 godina, uzeo me sa sobom na turneju po Dalmaciji. Bio je svoj čovjek i ono što bi rekao, bez obzira na to bila istina ili ne, on je stajao iza svoje riječi. Volio je Hajduka i svaki klub iz Hrvatske koji je igrao vani. Danas će na Poljudu biti super, karte su se odmah razgrabile, odabir pjevača je, po meni, odličan. Njegovi ljudi koji su ga znali.
„ŠARENA PODRŠKA“ ATELJE U KOJEM RASTU TALENAT I PRIJATELJSTVO
Piše: Božidar Proročić
Na zidovima ateljea cvjetovi, naslikani predjeli i raznobojni oblici. Za zajedničkim stolom prilika da svako pronađe svoj izraz, podijeli zamisao i osjeti radost stvaranja. U podgoričkom naselju Zabjelo, Nevladina organizacija „Znam put“ kroz projekat „Šarena podrška“ povezuje umjetnost, učenje i druženje, gradeći prostor u kojem se uvažavaju različitosti i pažljivo njeguje svaki stvaralački korak.
Projekat se realizuje od septembra, a likovne radionice okupljaju djecu i osobe sa intelektualnim poteškoćama, kao i djecu bez teškoća u razvoju. Održavaju se dva puta sedmično, utorkom i četvrtkom, od 18.00 do 19.30 časova. U središtu ovog susreta sa umjetnošću nalazi se pojedinac, sa svojim interesovanjima, potrebama i mogućnostima, uz podršku da istražuje, uči i stvara sopstvenim tempom.
Radionicama rukovode Mirko Dragović, profesor likovne kulture i art terapeut, i Sara Milosavljević, defektološkinja. Njihova saradnja povezuje umjetničko iskustvo sa stručnim pristupom razvoju učesnika. Jedan dan sedmično radionice realizuju volonterski, ulažući svoje vrijeme, znanje i posvećenost u kontinuitet ovog programa.
Boje, mašta i zajedničko stvaranje u ateljeu „Znam put“.
Posebna pažnja posvećena je radu u manjim grupama, kako bi svaki učesnik dobio potrebnu podršku. Optimalnu grupu čini do šest učesnika, dok radionice socijalizacije i zajedničkih aktivnosti mogu okupiti do četrnaest. Dijeljenje materijala, dogovor o radu, međusobna pomoć i zajedničko stvaranje prilike su za razvijanje strpljenja, empatije, solidarnosti i timskog duha.
Uz podsticanje likovnog izražavanja, aktivnosti su usmjerene na razvoj psihomotorike, koncentracije, radnih sposobnosti i samostalnosti. Kroz igru, upoznavanje boja i oblika i tematski osmišljene zadatke, učesnici dobijaju prostor da otkrivaju svoja interesovanja i razvijaju vještine. Važan dio tog procesa jeste ohrabrenje da pokušaju, donesu sopstvenu odluku i prepoznaju vrijednost uloženog truda.
U takvom okruženju prijateljstvo nastaje kroz zajedničko iskustvo. Učesnici se upoznaju, sarađuju i uče da poštuju različite načine izražavanja. Upravo se u tim svakodnevnim susretima ostvaruje smisao inkluzije: da svako bude prihvaćen, uključen i ravnopravan u zajedničkim aktivnostima.
Stvaralački rad uz stručnu podršku.
Nakon tri mjeseca stvaralačkog procesa planirana je likovna izložba van Podgorice. Radovi nastali uz saradnju umjetnika i defektološkinje trebalo bi da široj publici približe talente i postignuća učesnika. Izložba će biti i prilika da se razgovara o mogućnostima osoba sa invaliditetom, njihovom stvaralaštvu i značaju dostupnih kulturnih sadržaja.
Poziv da se pridruže ovoj priči upućen je roditeljima i starateljima. Mogu upoznati stručni tim, razgovarati o potrebama i interesovanjima svoje djece i, u dogovoru sa voditeljima, uključiti ih u radionice. Njihovo učešće kroz saradnju, razmjenu iskustava i ohrabrivanje djece dragocjeno je za stvaranje povjerenja i osjećaja sigurnosti. Porodice djece sa i bez teškoća u razvoju imaju priliku da zajedno podrže odrastanje u duhu razumijevanja i prihvatanja.
Atelje NVO „Znam put“ nalazi se u Ulici 27. marta na Zabjelu, u prvoj zgradi preko puta Zabjelske Vektre, pored radnje „Boje i lakovi“ i Avena centra. Za informacije o radionicama i mogućnostima uključivanja dostupan je broj telefona 067 492 654.
Radionice se održavaju utorkom i četvrtkom od 18.00 do 19.30 časova.
Projekat „Šarena podrška“ podržalo je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava Crne Gore.
Svaki novi crtež nosi nečiji izbor, trud i pogled na svijet. Kada mu poklonimo pažnju, stvaramo prostor da njegov autor bude viđen i saslušan. Zato je poziv roditeljima ujedno i poziv da zajedno sa djecom otkriju koliko mogućnosti može otvoriti jedan susret sa umjetnošću. U ateljeu „Znam put“ taj susret počinje bojama, a nastavlja se prijateljstvom i povjerenjem u sebe.
U aprilu 2021 Gradski portal je objavio moj intervju – u susret godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti – koji je radila Milena Pejović.
Intervju je – poslije litijaških promjena u Gradskoj televiziji, pod vođstvom PES i uz kontrolu srpskih službi (BIA, prije svih) – uklonjen sa portala, kao i svi moji tekstovi.
Takva staljinističko-fašistička praksa je opstala na toj “TV Sorboni”, kako ju je jednom slavodobitno nazvao aktuelni PES gradonačelnik Podgorice.
Zamolio sam Slavka Mandića i portal Radio Skala da objave intervju – da ne čekamo za to dvadeset i prvu godišnjicu obnove nezavisnosti.
Uzaludna su brisanja, liste zabranjenih i bojkoti. Rukopisi ne gore.
Gradski portal: Jednom prilikom ste izjavili da ste bili jedan od rijetkih koji je dao podršku predsjedniku Đukanovića da potpiše Beogradski sporazum i da je taj potez predstavljao političku briljantnost crnogorskog rukovodstva. Zašto je ovaj potez bio neshvaćen u tom trenutku, naročito od strane izvornih suvrenista?
Vlahović: To je strateški i istorijski “među-potez”. Vrijeme ga je potvrdio. Taada bilo nerazumijevanja i interpretacija tog potpisa kao odustanka od referenduma. Mnogi suverenisti su tada imali jedan problem koji bih, u najbenignijem značenju riječi, nazvao jednodimenzionalno posmatranje stvarnosti. Ili, možda, preciznije: isključivanje iz analize i političke projekcije nekih dimenzija političke i ukupne realnosti. (Ranijih godina, sredinom i krajem devedesetih – bilo spočitavanja da, ukoliko ne kažete eksplicitno i definitivno da ste za nezavisnost – onda ste protiv nje. Neki od nas su ukazivali da istorija, nažalost, može da pokaže da mi nećemo obnoviti nezavisnost. Bio sam protiv logike da sve propada ako nismo nezavisni i zato se rado sjetim mog teksta za Našu Nedeljnu Borbu koji se u originalu zvao “Potreba za radikalnim strpljenjem”.
Smatrao sam tada da je strpljenje jedina radikalna stvar koja treba da postoji u crnogorskoj politici i da moramo, kao odgovorni ljudi, biti spremni na istorijski scenario da, možda, Crna Gora nikad neće obnoviti nezavisnost, ali da moramo očuvati integritet države i naroda, etnički, nacionalni, multikulturni identitet, da moramo sačuvati Crnu Goru kao istorijsku činjenicu, kao kapacitet da se, ako ne sada, onda jednog dana, u sljedećoj generaciji, proces emancipacije završi. Protiv toga su bili mnogi zadrti, tvrdi, isključivi suverenisti, bacali su sumnju na ljude koji problematizuju i analiziraju našu neposrednu i dalju budućnost kroz razne scenarije, od kojih je jedan, potpuno legitimno, i nažalost vrlo moguć, bio da ne budemo nezavisni. Nisam prihvatio da je to “izdajnički” način razmišljanja i da je to “nedovoljno crnogorski” način razmišljanja. Mislio sam da je najcrnogorskije upravo razmišljati o svim opcijama i uvijek tražiti način da se promoviše činjenica, projekcija, kulturna i istorijska stvarnost koja se zove Crna Gora.
Često najkraći put između dvije tačke nije prava linija. On se možda čini najkraćim, ali se često pokazuje, i u našoj istoriji se puno puta pokazalo, da prava linija nije najkraći put između dvije tačke. Ili da to nije put koji dovodi do one druge tačke. Tako da je Beogradski sporazum bio proizvod sagledavanja činjenica da mi u tom trenutku nismo bili sazreli kao društvo da završimo proces obnove nezavisnosti, zatim, da u našem društvu još uvijek nije postojao koncenzus da to treba uopšte da radimo. Međunarodna konstelacija, odnos i raspored snaga na međunarodnom planu, bila je takva da niko nije imao razumijevanja za naše aspiracije. Jedni su nam govorili da nas shvataju, ali da treba da to zaboravimo, zato što je to opasno i može nas povesti u rat, drugi su govorili da ne treba to da radimo zato što tada međunarodne zajednica nije znala šta će sa Kosovom, a treći su bili protiv zato što su oni, u svojoj kući, imali problem koji im je ličio na našu situaciju.
Dakle, mi nismo imali mogućnost da idemo na referendum 2002. godine i Đukanović je to shvatio. Istovremeno Beogradski sporazum je napravio na način je to bio jedan amalgam, spoj i mješavina političko-pravnog teksta, aranžman koji je, u nekim svojim segmentima, bio čak i fluidan, nedovoljno detaljno definisan. Ovo je omogućavalo interpretacije da je to, sa jedne strane, novi konfederalni sporazum i da vodi u savez nezavisnih država, a sa druge strane, da je to ulazak u čvrstu federaciju u kojoj će na kraju Srbija da “poklopiti” i progutati Crnu Goru. Obje strane su bile u pravu zato što je Sporazum zapravo omogućavao primjenu oba koncepta.
Đukanović je u tom ključnom momentu novije crnogorske istorije shvatio da najkraći put nije i najbolji, već da može biti i ćorsokak, i time pokazao da je veliki političar i istorijska ličnost. Shvatio je da je potrebno mudro i strpljivo sačekati da sazrenu uslovi, da se crnogorsko društvo politički i “psihološki” pripremi za ovaj korak, da region postane bolji teren za tu crnogorsku namjeru i da dobijemo bolje razumijevanje međunarodne zajednice.
Beogradski sporazum je bio privremeni aranžman u trajanju od tri godine koji je potvrdio i garantovao naše pravo da idemo na referendum. Pristali smo na još jednu godinu odlaganja zato što je to bila naša taktička pozicija – da je potrebno radikalno i mudro strpljenje i da je bolje sačekati još jednu godinu da bi se stvar završila na demokratski i miroljubiv način, bez žrtava, bez konflikta, bez socijalnih sukoba i potresa, što smo, takođe, uspjeli. I to je, pored rezultata, naravno, najveća vrijednost referenduma iz maja 2006. Beogradski sporazum je, u vertikali crnogorske diplomatije, jedan od najljepših momenata crnogorskoh državničkog i diplomatskog znanja i mudrosti.
Gradski portal: Nakon pada Miloševića, dosovci postaju miljenici međunarodne zajednice i jednom prilikom predsjednik Đukanović je istakao da su te godine bile teže nego godine sukoba sa Miloševićem.
Vlahović: Nije bilo lako proći kroz taj period, ne samo zablude, već i jednog isforsiranog pristupa međunarodne zajednice prema novoj vlasti u Beogradu. Bilo je potrebno vrijeme da se na relevantnim adresama shvati da je Koštunica predstavljao nastavak Miloševićeve politike, samo bez mogućnosti da izaziva ratove. Postojala je konfuzija na međunarodnoj ravni, ali postojao je i isfabrikovani optimizam u mnogim segmentima i srpskog i crnogorskog političkog društva da će sve biti dobro kada smo se konačno oslobodili Miloševića. Uostalom, i danas postoji neka vrsta slične autohipnoze povodom takozvane nove demokratske vlasti u Crnoj Gori.
U periodu od sredine 2004. do novembra 2006. godine bili ste ministar vanjskih poslova CG. Kako je tada međunarodna zajednica gledala na projekciju nezavisnosti Crne Gore i početak priprema za referendum? Možete li nam reći kako je izgledala “kohabitacija” sa saveznim Ministarstvom spoljnih poslova i odnos diplomatkim korom u Beogradu? Pojedini ambasadori u Beogradu, poput ambasadora SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske otvoreno su se suprotstavljali ovoj ideji.
Tri gospodina koja ste pomenuli imali su neke personalne i specifične poglede na crnogorsko-srpske odnose. Naravno, u jednom značajnom segmentu njihove diplomatije govorile su tada o demokratizaciji odnosa Srbije i Crne Gore i bilo je veoma teško objasniti da Crna Gora ne može i ne treba da bude sredstvo za demokratizaciju Srbije, niti može da bude nadomjestak Srbiji za kosovski nerješivi čvor.
Predsjednik Đukanović s pravom govori o tom periodu kao najtežem i najkompleksnijem za bavljenjem državnom politikom. Nakon preuzimanja funkcije ministra inostranih poslova, moje prvo službeno putovanje, u avgustu i septembru 2004. godine, bilo je Berlin-Pariz-Njujork-Vasington. Na posljednjoj instanci, u Vašingtonu, imao sam razgovor u Stejt departmentu, a nakon toga Glas Amerike organizovao je pres konferenciju. Na toj konferenciji obratio se jedan srpski novinar i slavodobitno pročitao zvanični stav Stejt departmenta u kojem se navodi da Stejt department „podržava demokratsku Crnu Goru u demokratskoj državnoj zajednici“. Na to sam odgovorio da sam zadovoljan ovim stavom i da veoma cijenimo stav naših američkih prijatelja i partnera, ali da neće Amerika odlučivati o statusu Crne Gore – nego crnogorski građani. Dodao sam da mi taj stav doživljavamo kao podršku našoj poziciji upravo zbog insistiranja naših američkih prijatelja na demokratičnosti procesa.
Tada smo, na moj prijedlog, uveli spoljnopolitičke konsultacije kod predsjednika Vlade na kojima učestvuju predsjednik Vlade, predsjednik države, pa čak i predsjednik državne zajednice i, naravno, ministar inostranih poslova – sa ciljem da usaglasimo, izbjegnemo improvizaciju i napravimo neku vrstu zajedničke projekcije, čak i vokabulara, izraza koje ćemo koristiti za pojedine situacije. Imali smo potrebu da budemo mudriji od onoga što je uobičajni način razmišljanja u Crnoj Gori.
Imao sam veliko zadovoljstvo što smo predsjednik Vlade Đukanović i ja kao ministar inostranih poslova, čak i bez dogovora i bez konsultacija, u nevezanim razgovorima povodom najvažnijih tema i u susretu sa veoma važnim sagovornicima, imali identične iskaze i objašnjenja. To mi je veoma pomoglo jer je, na nekim adresama, pa čak i kod nas kući, postojalo uvjerenje da je to što ja pričam neka vrsta improvizacije nekog ko je bio liberal i jedan od vođa mirovnog pokreta, da ja to pričam iz uvjerenja, a ne zato što je to stav Vlade. A zatim, tokom susreta sa Đukanovićem, čuju iste iskaze …
Nažalost, i tada i danas povodom nekih kapitalnih stvari pokazujemo lošu osobinu: simplifikujemo stvari, gledamo ih jednodimenzionalno i pravolinijski i očekujemo “instant rješenja”. Kao politička nacija smo nestrpljivi i smatramo da, ako se stvari ne završe odmah i onako kako mi mislimo, onda je nemoguće da ih završimo, na kraju, i da ne treba da ih završimo. Đukanović je veliki političar i veliki državnik upravo zbog toga jer je u tadašnjim kompleksnim situacijama i ukupnim političkim aktivnostima i projekcijama nije pristupao jednodimenzionalno i ishitreno.
Gradski portal: Možete li nam reći nešto više o procesu pregovara sa Evropskom unijom oko organizacije referenduma i nezabilježenom uslovu da 55% glasača mora da se opredijeli za nezavisnost da bi EU prihvatila takav ishod referenduma?
Vlahović: Želio bih da prije toga naglasim dvije stvari. Kada sam preuzeo dužnost dogovorio sam sa predsjednikom Vlade važnu stvar: a to je da ne ponavljam dotadašnji “modus operandi”, odnosno da, kao ministar vanjskih poslova, ne čekam šta će da kaže premijer da bih narednih dana to isto potvrđivao, razrađivao i ponavljao za njim, nego da stvar uradimo obrnuto, kako, uostalom, i treba – da važne spoljnopolitičke stvari strateškog i taktičkog karaktera prvo kaže ministar inostranih poslova, pa da ako se uspostavi, fudbalski rječnikom kazano, da je ministar malo “u ofsajdu”, da je istrčao previše, da je nešto pogriješio ili pretjerao, da onda predsjednik Vlade to ispravi i koriguje, ako je potrebno, ili podrži, pa i da pojača, ako nam je to u interesu. To je bio veoma važan detalj i toga smo se držali.
Druga važna stvar je bila što sam insistirao na tome da bude veoma jasno da je šef crnogorske diplomatije i formalno i suštinski ministar inostranih poslova Republike Crne Gore. Moj uslov je bio da je centrala u Podgorici, a ne u Beogradu. U Beogradu nije postojalo Ministarstvo inostranih poslova Srbije, nego je Ministarstvo inostranih poslova Državne zajednice bilo de factoministarstvo inostranih poslova Republike Srbije, a istovremeno je bilo pokušaja da se ponaša kao vrh piramide diplomatske strukture u kojoj se nalazi i Crna Gora. Ja sam to jasno odbio. Interesi Republike Crne Gore i Republike Srbije bili su suprotstavljeni u mnogim važnim stvarima, ne samo međusobnim odnosima, već i prema spoljnopolitičkim kapitalnim situacijama i problemima, uključujući generalnu orijentaciju prema evroatlanskim strukturama.
Od početka sam imao situacije da moram da objašnjavam našim značajnim partnerima da ja predstavljam crnogorsku diplomatiju i da ću uvijek podržati sve dobre stvari koje radi moj srpski kolega, ministar inostranih poslova Državne zajednice. Kada sam, recimo, u posjeti nekoj zemlji, ako ambasador nije iz Crne Gore, iz te ambasade koristim samo vozača i vozilo. Nije postojala mogućnost da na sastancima prisustvuju diplomate iz Srbije, ne zato što sam smatrao da su to loše diplomate, već zato što su oni diplomate druge zemlje. To što smo tada bili u privremenom formalno državno-pravnom, državno-političkom aranžmanu sa Srbijom – to je druga stvar, koju mi nismo, i sve da smo htjeli, mogli da negiramo. Beogradski sporazum je jasno ukazivao na individualnost država članica i Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore bio je jedan od iskaza te individualnosti.
U komunikaciji sa važnim zemljama situacija je bila veoma delikatna zato što je naša intencija da postanemo nezavisni kroz proces koji je bio regulisan Beogradskim sporazumom doživljen kao disturbacija, narušavanje “status quo” koji se dominantno vezivao za problem Kosova, odnosno za taj i druge teške probleme probleme Srbije. Nije postojala spremnost za rješavanje ove situacije, pa je crnogorsko inistiranje na referendum doživljavano kao neka vrsta smetnje njihovim politikama u tom trenutku. Naša diplomatija, predvođena predsjednikom Vlade i u izvedbi ministra inostranih poslova (i nekolicine naših dobrih ambasadora), uspjela je, već na početku, da tu vrstu nespremnosti pretvori u veoma jasno iskazani interes relevantnih adresa međunarodne zajednice da komuniciraju (i) sa crnogorskom stranom i da cjelokupan proces koji je bio vezan za referendum dovede do kraja na način koji je u svojoj suštini bio anti-balkanski: bez sukoba, bez gubitaka, bez žrtava, mirnim demokratskim procesom.
Gradski portal: To potvrđuje i činjenica da je gospodin Solana čestitao obnovu nezavisnosti i prije zvaničnih razultata.
Vlahović: Postojala je jasna projekcija oko toga. Najvažnija stvar je, sa moje tačke gledišta, to što smo prihvatili uslov 55%. Iz istih kulturoloških i socio-političkih razloga o kojima sam ranije govorio, imali smo jednodimenzionalnu i ljutitu reakciju na ideju da nam za obnovu nezavisnosti treba 55%. Uspjeli smo da, kroz komunikaciju sa međunarodnom i unutrašnjom političkom zajednicom, smanjimo autodestruktivni elemenat koji je postojao u našoj zajednici da to ne smijemo prihvatiti, da bi to bila izdaja naših nacionalnih interesa i da je jedan glas više dovoljan. Ne, nije bio dovoljan – jer ne bi bio prihvaćen kao takav.
Ponosan sam na to što sam, po sugestiji predsjednika Vlade, u februaru 2006. godine, pripremio za naše inostrane partnere Aide Memoire (“promemoriju”, to jest), koja govori o prijedlogu da se na crnogorskom referendumu primijeni pravilo 55%. Stavili smo do znanja da smo otvorili vrata, ali smo upozorili na opasnost da Evropska Unija nije definisala sta će se da dogoditi ako budemo imali jasnu većinu koja se opredijelila za nezavisnost ali ne i dovoljnu. U nejavnim razgovorima ukazivali smo na to da ne postoji recept za taj scenario i da ako se to desi da ne obnovimo nezavisnost, ipak će biti jasno da Državna zajednica Srbija i Crna Gora više ne može postojati jer u jednoj od dvije države članice ne postoji većina koja podržava opstanak te zajednice. Imali smo sreću da ne dođemo u situaciju da podrška za nezavisnost ne bude, recimo, 54.9%.
Morali smo da ubijedimo relevantne faktore međunarodne zajednice da smo kooperativni, da želimo da, zajedno sa njima i uz njihov blagonaklonan stav, završimo taj postupak, s jedne strane mirno, demokratski i civilizovano, a sa druge strane, da pokažemo odlučnost da ne odustanemo od referenduma i da primijenimo svoje pravo koje je bilo definisano Beogradskim sporazumom.
Isticali smo da je u interesu Evropske Unije da idemo na referendum – jer je to projektovano Beogradskim sporazumom.
Možda neka moja insistiranja nisu bila najpopularnija u određenim evropskim krugovima, ne zato što su bila pogrešna ili netačna, nego zato što su otkrivala da je jedan dio i briselske i beogradske politike u tom trenutku, ipak, bio nedovoljno korektan prema Crnoj Gori. Ali šta da radimo, mora se tako kada se brani zemlja!
Gradski portal: Kako ste se izborili za crnogorsku pregovaračku poziciju i kapacitet na početku pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji 2005. godine?
Vlahović: Naslijedio sam situaciju da šef tih pregovora nije bio ministar vanjskih poslova, već ministarka za ekonomske odnose sa inostranstvom i evropske integracije.
U završnoj rundi u pregovora, u Beogradu, u Palati federacije (šef delegacije državne zajednice bio je Vuk Drašković, šef srpske delegacije bio je Miroljub Labus, ministrica Gordana Đurović bila je šefica naše delegacije) uspjeli smo da se izborimo da postoje četiri kapaciteta u kojima naša strana učestvuje u ovom procesu: kapacitet Državne zajednice, kapacitet Republike Srbije, kapacitet Republike Crne Gora i četvrti, koji je takođe postojao: kada pravila važe i za državnu zajednicu i za obje države članice. Kao pravnik insistirao sam to raščistimo da na početku – da u tom procesu identiteti i interesi budu razlučeni na četiri nivoa. Uspjeli smo u tome.
Sa druge strane stola bili su šef pregovaračkog tima EU Rajnhard Pribe i ambasadori EU u Beogradu. Moj personalni utisak je, možda pretjeran ili samohvalisav, da je bilo dovoljno situacija, kojih se sjećam, u kojima je sa druge strane stola bilo iznenađenja što crnogorska delegacija neke stvari uopšte zna, još bolje umije da reče i najbolje smije da reče. Moje najveće zadovoljstvo je bilo da drugoj strani objasnimo da mi možda bolje umijemo da predočimo naše probleme nego što oni umiju da ih vide. Nismo se plašili toga, nismo imali tu vrstu zazora, da kažemo da, ne samo da su u pravu oko kritike, već je stvar još gora i navedemo razloge zbog kojih je to tako. Bili smo svjesni da otklanjanje insuficijencija, nedostataka crnogorskog društva nisu pitanje jednokratne odluke i da se ne mogu riješiti na referendumu, već su pitanje socijalnih, ekonomskih, političkih i kulturoloških procesa koji će trajati godinama. Mi nismo izuzetak od pravila da “socijalni inženjering” treba voditi korak po korak, kao što je govorio Karl Poper. To je politika: evolutivne, kontrolisane i projektovane promjene koje vode ka boljitku i koje ne razaraju zajednicu i društvo u čije ime se vode. To je bila naša politika tada.
Osnovi nedostatak i primarni problem nove crnogorske vlasti je, uz to što vodi anticrnogorsku politiku u svim značenjima te riječi: protiv crnogorske stvarne nezavisnosti, protiv multikulturalnosti, protiv zajedničkog života, što vodi jednu politiku koja je lišena elementarnog samopoštovanja, poštovanja naše zajednice, naše realnosti, naše istorije i svih nas koji živimo u Crnoj Gori. Pri tome su, u brojnim segmentima, sasvim nekompetentni. Tu ne mislim samo na diplomatiju.
ADVOKATICA NEKADAŠNJEG ŠREDSJEDNIKA CRNE GORE PORUČUJE DA MRŽNJA NE MOŽE BITI OSNOV ZA KRIVIČNO GONJENJE
Vujanović nakon saslušanja Đukanovića: „Uobraženi umovi iz Vlade“ udarili na pravosuđe, ovo je opasan upliv politike
Nažalost, neki uobraženi umovi iz Vlade, neke pameti koje su sebi dale za pravo da konstruišu neku novu sudsku praksu, konstruisali su, u stvari, čitavu ovu zamisao i napravili protivzakoniti uticaj na zaštitnika imovinsko-pravnih interesa da preduzme gonjenje, čime su praktično izvršili krivično djelo protivzakonitog uticaja, koje ne zastarijeva. Tako da ćemo se ovim povodom još gledati. No, nije ni zaštitnik naivan u ovom postupku. On postupa na osnovu Zakona o državnoj imovini. Tu su propisana sva njegova ovlašćenja i među tim ovlašćenjima apsolutno nema nijedne riječi da on može da preduzima krivično gonjenje – naglasila je Vujanović
Advokatica Svetlana Vujanović poručila je da se tokom četiri decenije sudijske i dvije godine advokatske karijere nikada nije susrela sa situacijom u kojoj Vlada preuzima krivično gonjenje umjesto državnog tužilaštva. Tvrdi da je riječ o protivzakonitom uticaju na pravosudni sistem i da postupak protiv nekadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića neće moći da opstane.
Vujanović, koja zastupa nekadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ocijenila je da je postupanje Vlade Crne Gore u predmetu koji se odnosi na privatizaciju Telekoma nezakonito i da predstavlja opasan upliv politike u pravosudni sistem.
– Dakle, u mojoj četrdesetogodišnjoj sudskoj praksi, kao sudije od osnovnog do Vrhovnog suda, i dvije godine advokatske karijere, nijesam imala priliku da se suočim sa ovakvom situacijom, niti da o njoj pročitam u bilo kojem naučnom radu ili udžbeniku krivičnog prava. Dakle, danas se ovdje Vlada Crne Gore pojavila da preduzima gonjenje umjesto državnog tužilaštva, navodno u ime Crne Gore i građana Crne Gore. Država ima državne organe – Vladu i državno tužilaštvo. Svako radi svoj posao u okviru svoje nadležnosti. Nijedan od ovih organa ne može preuzeti nadležnost i odgovornost drugog – istakla je Vujanović.
Ona smatra da je Vlada na taj način pokušala da utiče na rad crnogorskog tužilaštva.
– Vlada je, nažalost, odlučila da izvrši upliv u crnogorsko tužilaštvo i to je vrlo opasna stvar, jer je to, u stvari, upliv politike u pravosudni sistem. Ja sam sigurna da će ovo biti zaustavljeno vrlo brzo, jer vjerujem u nezavisnost i samostalnost sudija – poručila je advokatica.
„Neki uobraženi umovi iz Vlade konstruisali su novu sudsku praksu“
Vujanović kazala i da su neki predstavnici izvršne vlasti koji su osmislili ovakav način postupanja.
– Nažalost, neki uobraženi umovi iz Vlade, neke pameti koje su sebi dale za pravo da konstruišu neku novu sudsku praksu, konstruisali su, u stvari, čitavu ovu zamisao i napravili protivzakoniti uticaj na zaštitnika imovinsko-pravnih interesa da preduzme gonjenje, čime su praktično izvršili krivično djelo protivzakonitog uticaja, koje ne zastarijeva. Tako da ćemo se ovim povodom još gledati. No, nije ni zaštitnik naivan u ovom postupku. On postupa na osnovu Zakona o državnoj imovini. Tu su propisana sva njegova ovlašćenja i među tim ovlašćenjima apsolutno nema nijedne riječi da on može da preduzima krivično gonjenje – naglasila je Vujanović.
Prema njenoj ocjeni, zaštitnik nije smio da postupi po nalogu Vlade koji smatra nezakonitim.
– Zato nije mogao da postupa prema nezakonitom nalogu Vlade, koja je, da bi preuzela gonjenje, samo napravila štetu i teže povrijedila prava Mila Đukanovića. Mržnja ne može biti osnov za preduzimanje krivičnog gonjenja – poručila je Vujanović.
„Sudija za istragu morao je da preispita ko ima ovlašćenje da traži saslušanje“
Advokatica je kritikovala i postupanje sudije za istragu, navodeći da je prije saslušanja morao da utvrdi da li su ispunjeni zakonski uslovi za takvu radnju.
– Nažalost, sudija za istragu je morao prvo da preispita da li onaj ko danas ovdje traži da se Milo Đukanović saslušava u svojstvu osumnjičenog ima to ovlašćenje. On je morao da utvrdi da li Vlada i zaštitnik imaju ispunjene uslove. To je izostalo -kazala je Vujanović.
Istakla je da su Đukanović i njegov pravni tim došli pred sud iz poštovanja prema toj instituciji, ali da su uvjereni da postupak neće biti nastavljen.
– Evo, mi smo došli iz poštovanja prema sudu, ali ovo će se, budite sigurni, zaustaviti. Ovo neće ući u krivično postupanje, jer krivični postupak još nije počeo. Ali oni su ostvarili svoj efekat. Oni žele da Milo Đukanović dođe pred vas, da se zove osumnjičenim, iako ga ja ne mogu zvati osumnjičenim, jer se na osnovu radnje koju državni organ sprovodi mimo zakona niko ne može smatrati osumnjičenim – poručila je advokatica.
Dodala je da je odbrana sigurna u svoj pravni stav.
– Za sve smo spremni i sigurni smo da od ovoga nema ništa, da je ovo upliv politike – kazala je Vujanović.
Đukanović se, po savjetu advokatice, nije izjašnjavao
Vujanović je saopštila i da se Đukanović, na njeno insistiranje, nije izjašnjavao o navodima iz podneska na osnovu kojeg je pozvan pred sudiju za istragu.
– Đukanović se, po mom insistiranju, nije izjašnjavao ni o čemu. Savjetovala sam mu da se apsolutno ni na jednu riječ iz tog podneska ne izjašnjava, jer bi time dao legitimitet ovoj radnji, a mi nijesmo htjeli da to dozvolimo – objasnila je ona.
Kako je dodala, dodatni apsurd predstavlja odgovor koji je dobila od sudije za istragu na pitanje ko u ovom postupku nastupa umjesto državnog tužioca.
– Uz to, jedan dodatni nonsens u svemu ovome jeste to što je sudija, na moje insistiranje da kaže ko je ovdje tužilac koji stupa na mjesto državnog tužioca, rekao da je to zaštitnik imovinsko-pravnih interesa – zaključila je Vujanović.
Tužilaštvo ranije utvrdilo da je nastupila apsolutna zastara
Nekadašnji predsjednik i premijer Crne Gore Milo Đukanović pozvan je pred sudiju za istragu Višeg suda u Podgorici zbog sumnji u korupciju prilikom privatizacije Telekoma 2005. godine, iako je crnogorsko tužilaštvo ranije ocijenilo da je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja.
Što donose današnji međuizbori za američki Kongres
Početak kraja američkog Vučića
Istraživanja i analize daju demokratama 95% šansi da osvoje Predstavnički dom, a više od 70% šansi da osvoje oba doma Kongresa. To donosi Trumpu gubitak kontrole nad političkim procesima, ali i izvjesne kongresne istrage. Vladao je Amerikom onako kako je Vučić vladao Srbijom. Jedan je pao spektakularno, a drugi će kroz niz koraka od kojih je današnji jedan od najvažnijih
Srđan Kusovac
Ovaj utorak označiće početak kraja političke svemoći i bahatosti Donalda Trumpa. Demokrate će na današnjim izborima za Predstavnički dom i trećinu Senata Kongresa, prema istraživanjima javnog mnijenja, analitičkim prognozama i kladionicama, pomesti Trumpove republikance koji od izbora u jesen 2024. imaju tijesnu većinu u oba doma. Oni danas brane neodbranjivo jer je razlika takva da nije pitanje hoće li republikanci izgubiti nego s kolikom razlikom će demokrate pobijediti.
Istraživanje, koja u kontinuitetu provode Ipsos i Reuters, pokazuje trend kontinuiranog rasta demokrata i pada republikanaca od početka 2025, a naročito u protekla tri mjeseca.
No, istraživanja znaju i da promaše prije svega zbog poznatog odbijanja radikalnih glasača u svim društvima da se anketarima iskreno izjasne. Zato je u posljednje vrijeme sve relevantnija platforma Polymarket koja funkcioniše na jednostavnom principu – kvotu određuju ulaganja za jednu ili drugu opciju.
Ova platforma, koju stručnjaci u posljednje vrijeme prate pomnije nego ranije jer je sve protekle izbore „pogađala“, davala je u ponedjeljak, dan pred izbore, 95% šansi da demokrate preuzmu Predstavnički dom, 73% šanse da budu većina u Senatu, i 71% šanse da pod svoju kontrolu stave oba doma Kongresa.
Statistički model čuvenog analitičara Natea Silvera poklapa se sa Polymarketom za Predstavnički dom, dok za Senat on daje demokratama 80% šansi. Pri tome, on napominje da republikanci iz dana u dan padaju.
Trump – od kmečanja do prijetnji i neizvjesnosti
Svakako zna i vidi sve ovo i Donald Trump. Tokom čitave kampanje je nastupao na predizbornim skupovima republikanaca ne bi li im pojačao šanse, ali je na kraju tipično kmečanje na račun medija, i jeftini humor na račun prethodnika Joea Bidena i Baracka Obame, zamijenio prijetnjom.
„Postaću gospodin Veto“, kazao je svjestan da od 3. januara, kada novi saziv Kongresa stupi na dužnost, slijede blokade njegovih politika, i njegove blokade odluka Kongresa.
„Oni će slati zakone, a vi stavite veto. Na kraju, nakon mjesec ili dva konstantnih veta – znate, to je samo gubljenje vremena – oni će doći i postići ćemo dogovor“, kazao je Trump u intervjuu New York Postu objavljenom u neđelju.
Iako Trump govori o blokadama, stanju uobičajenim širom svijeta za političke kohabitacije, može se lako pokazati, i vjerovatno će se pokazati, da će ta vrsta odluka Kongresa biti njegova najmanja briga.
Demokratska većina u oba doma Kongresa, za razliku od sadašnje republikanske, donosi Donaldu Trumpu potpuni gubitak kontrole nad političkim procesima. Nema usvajanja konzervativnih zakona, nema dodatnog smanjenja poreza ili finansiranja projekata koje demokrate ne podržavaju.
Predstavnički dom kontroliše državnu kasu. To znači da svaki budžet ili odluka o podizanju granice duga, što je u SAD uvijek aktuelno, a s Trumpovim mahnitanjem koje je u nebesa podiglo cijene energenata više nego izvjesno, dovode do blokada rada vlade (Government shutdowns) i do teških kompromisa. Sa demokratskom većinom u Senatu, Trump više ne bi mogao imenovati konzervativne sudije u vrhovne ili federalne sudove, niti slobodno birati ministre i ambasadore.
Ali sve to još nije ono po njega najgore. Osvajanje većine i preuzimanje predsjedavanja svim ključnim odborima u oba doma omogućava demokratama da krenu punom parom u kongresne istrage. A Trump je tu više nego zahvalna mušterija.
Samo poigravanje berzanskim cijenama nafte ponovljenim izjavama biće s Iranom rata, pa biće mira, pa opet nanovo biće rata, zrelo je za ozbiljnu kongresnu istragu. A gdje je sve drugo? I demokrate i mediji su nebrojeno puta postavljali pitanja o Trumpovoj administraciji, njegovim poslovima, vezama politike koju je vodio i poslova kako ličnih, tako i njegovih prijatelja i saveznika. I, konačno, Kongres ima mogućnost pokretanja procedure opoziva predsjednika (Impeachment).
Eventualno zadržavanje kontrole republikanaca nad Senatom, pomoglo bi Trumpu tek djelimično. Mogao bi imenovati sudije, ne bi bilo prijetnje opozivom, ali bi istrage ostale, samo bi se preselile u Predstavnički dom.
Zašto republikanci gube
Na pitanje što je dovelo do situacije da nakon što su republikanci 2024. pobijedili i u trci za predsjednika i u oba doma Kongresa, sada ovako gube – najjednostavniji odgovor bi bio: Uzrok je Donald Trump. To je tačno, ali samo djelimično. Trumpova avanturistička politika napumpala je cijene goriva i podigla troškove života prosječnog Amerikanca. Ali je toga bilo i ranije. Gorivo je u jednom navratu 2022. čak bilo skuplje nego danas. Srozanju životnog standarda treba dodati i apatiju i slab odziv tradicionalnih republikanskih glasača. Ali i tradiciju.
Stranka iz koje su predsjednici tradicionalno gubi međuizbore. Od kraja II sv. rata do danas bilo je ukupno 20 međuizbora. Predsjednikova stranka je izgubila Predstavnički dom 18 puta. Rijetki su izuzeci da je na međuizborima stranka iz koje je predsjednik zadržala ili povećala većinu u Kongresu.
Foto: Screenshot
Uspjelo je to kada su veliki igrači napravili velike stvari – demokratama 1934. nakon što je Franklin D. Roosevelt usred Velike depresije lansirao ekonomski program New Deal koji je spasio Ameriku i vratio Amerikancima vjeru u sistem, i 1998. nakon što je Bill Clinton ostvario vrhunsku ekonomsku stabilnost i rast.
Treći je slučaj uzrokovan dramatičnim događajem. Republikanci su dobili međuizbore 2002, kadaje George W. Bush godinu dana nakon terorističkih napada 11. septembra personifikovao neophodno nacionalno jedinstvo.
Vladajuće stranke, pogotovo ako imaju potpunu vlast – i predsjednika i većinu u oba doma – gube jer kod pobjednika nestaje entuzijazam, a kod opozicije raste mobilizacija i motivacija. Ako je pri tome na vlasti predsjednik koji je problematičan ili kontroverzan – gubitak se povećava dramatično kao npr. nakon afere Watergate, kada su tri mjeseca nakon ostavke predsjednika Richarda Nixona njegovi republikanci izgubili čak 48 mjesta u Kongresu.
Što poslije Trumpa
Ne treba daleko gledati za nalaženje odgovora. Donald Trump se kao predsjednik u SAD ponašao onako kako se u Srbiji ponašao Aleksandar Vučić. Iako su vladali u različitim političkim sistemima, ustavnim okvirima i geopolitičkim okolnostima, dijelili su politički stil nacional-populizma.
Institucije su podredili sebi po sistemu ja sam najvažnija institucija. Političke odluke se nijesudonosile u institucijama, već unutar njihovog najužeg kruga.
Političku scenu su pretvorili u permanentno ratno stanje. Društvo su oštro podijelili na „patriotsku“ većinu i „izdajničku“, „neprijateljsku“ manjinu. Sredina ili kompromis u njihovom političkom rječniku ne postoje.
Ratovali su s kritičkim medijima. Obojica su tvrdili da mediji „šire laži“, Trump ih je proglašavao za „neprijatelje naroda“, a Vučić nazivao „antidržavnim“ i „tajkunskim“. Istovremeno su obojica imala potrebu konstantne dominacije javnim prostorom. Trump je to radio nepredvidivim objavama na društvenim mrežama, a Vučić kroz gotovo svakodnevna, višesatna televizijska obraćanja i vanredne konferencije za medije.
Davali su velika obećanja megaprojekata: Trump je obećavao izgradnju zida i povratak fabrika sloganom „America First“, dok je Vučić koristio narative o „Zlatnom dobu“, izgradnji auto-puteva i projektu EXPO. Obojica su se hvalili istorijskim ekonomskim uspjesima, često koristeći kao „dokaz“ selektivnu statistiku.
Tvrdili su da su pokrenuli privredna čuda: Sprovodili su navodne esencijalne ekonomske reforme, pri čemu je suština dilova ostala izvan očiju javnosti. Trubili su svakodnevno o privrednim čudima, a troškovi života su rasli.
Oni su „žrtve“ i „spasioci“: Obojica su sebe prikazivala kao mučenike koje „mračne sile“ (strane ambasade, domaći izdajnici, globalisti) neprekidno napadaju samo zato što brane interese sopstvene države.
Neprijatelj je elita: Trump se „borio“ protiv „vašingtonskog močvarnog sistema“ (the swamp) i „duboke države“, a Vučić protiv „bivšeg režima“, „tajkuna“ i „kruga dvojke“.
Direktna veza s bazom: Predstavljali su se kao autentični glas „običnog naroda“ – Trump američke radničke klase, a Vučić „običnih, poštenih ljudi“ u Srbiji.
Zahtijevali su apsolutnu lojalnost. Eliminisali su unutar svojih stranka unutarpartijsku opoziciju, a saradnike birali na osnovu lične lojalnosti, a ne stručnosti.
Gradnja spomenika sebi: Imali su potrebu ostavljanja kič građevina kao spomenika sebi – Vučić Beograda na vodi, a Trump vašingtonske Trijumfalne kapije i proširenja Bijele kuće.
Međuizbori su kresanje krila Donaldu Trumpu, prvi, ali presudan korak u okončanju njegove apsolutističke vlasti. Od 3. januara kada novi saziv Kongresa preuzme dužnost Donald Trump će imati veoma ograničenu moć. Kao što je nemoguće zamisliti vladavinu Aleksandra Vučića bez apsolutne kontrole nad Skupštinom Srbije, tako je nemoguća dosadašnja vladavina Donalda Trumpa bez podrške Kongresa.
Trump je u SAD nailazio na snažan otpor duboko ukorijenjenih nezavisnih institucija koje su koliko-toliko ograničavale njegovu moć, dok je Vučić u Srbiji imao sve pod sobom. Zato je i njegov pad bio ovako spektakularan.
U slučaju Trumpa neće biti spektakularnog pada. To će se dešavati kroz niz koraka. Sigurno je da će brojne institucije koje su se i do sada odupirale pokušajima apsolutističke vladavine Donalda Trumpa biti ohrabrene novom političkom realnošću. Ne treba isključiti ni neke nove vjetrove unutar Republikanske stranke.
Trump se ne može treći put kandidovati, a republikanci s njim na vlasti nemaju čemu da se nadaju. Možda pod prijetnjom moguće bipartijske saradnje u kongresnim istragama, a to ne bi bilo prvi put, Trump čak naprasno „odluči“ da odstupi. On je tip vladara koji ne umije da vlada drugačije nego kad drži sve pod kontrolom. Ima poprilično ozbiljnih analitičara koji odavno prognoziraju da će on teško dočekati kraj mandata.
Radovi na budućem trgu u Pljevljima posvećenom srpskom patrijarhu Varnavi u punom jeku (Foto: Pljevaljski portal)
Pljevljak prijavio policiji ozbiljne prijetnje kojima je bio izložen na jednoj društvenoj mreži
Čabarkapa: Za spomenik Varnavi više od milion eura, a spomenik palim partizanima na Stražici propada
Ne mogu da shvatim da se izdvaja milion i 200.000 eura za spomenik Varnavi i rekonstrukciju trga oko spomenika, a ignoriše se i svjesno se dozvoljava propadanje spomenika partizanima, antifašistima. Namjerno se urušava istorija i identitet jednoga naroda, naše nasljeđe, a favorizuje se fašizam. Realnost Crne Gore 21. vijeka je gaženje i uništavanje antifašističkih temelja države – poručuje Ilija Čabarkapa
Pljevljak Ilija Čabarkapa prijavio je policiji ozbiljne prijetnje kojima je bio izložen na društvenoj mreži Fejsbuk od osobe koja se predstavlja kao Milutin Lekić, pored ostalog, poručujući mu: ,,ti misliš da niko ne zna đe se ti nalaziš, pa budalo jedna…samo kažem…ima svakakvih ljudi budalastih, pijanih a ti si provokator klasični a takvi skoro uvijek izvuču deblji kraj“…
Policija je, kako je Čabarkapa kazao za Portal ETV, u neđelju od njega uzela izjavu, tako da sada čeka izjašnjenje.
Povodom prijetnji on se javno obratio i funkcioneru Nove srpske demokratije i poslaniku u Skupštini Crne Gore Milanu Lekiću, jer mu je, prema informacijama kojima raspolaže, prijetnje uputio njegov bratanić. Od poslanika Lekića traži da se založi za obnovu spomenika palim partizanima na Stražici koji je u lošem stanju.
Čabarkapa je prijetnjama bio izložen zbog komenatra na tekst Pljevaljskog portala o postavljanju spomenika srpskom patrijahu Varnavi Rosiću u Pljevljima, koji, kako kaže, sa uređenjem trga košta više od 1.200 000 hiljada eura.
– Moj komentar na ovu objavu glasi: „Šta vele da li se partizanski spomenik na Stražici srušio posle kiše ili odolijeva još vremenu jesu li biste kumova Mila i Đorđa još tu ili“. Mislio sam na spomenik partizanskim palim borcima u Pljevaljskoj bici, kao i žrtvama fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Prijetnjama je reagovao taj Lekić, kojeg ne poznajem i nikad ga u životu nijesam vidio, a komentarisao je i moj nedavni susret sa Zorislavom Lekovićem, četničkim vojvodom, koji me zvao da mi vrati crnogorsku zastavu koju je na jednom skupu oteo jednoj djevojci, mojoj rodici. U komentaru je napisao da je šteta što me Zorislav nije naučio pameti – kaže Čabarkapa.
Lekić je u komentarima napisao i: „aha,aha,aha,aha…samo polako, spustićeš se ti u grad“, na što mu je Čabarkapa uzvratio da se nađu ispred hotela…
Sagovornik Portala ETV ogorčen je fašizacijom društva u Pljevljima, ali i odnosom države prema ovom gradu.
– Jako sam tužan i zabrinuit, crnogorska država ponaša se kao da Pljevlja nijesu dio Crne Gore, žmuri otvorenih očiju na sve što se ovdje događa. Ljudi su zaplašeni posljednjih šest godina. Mnogi su odselili. Bježe iz ovoga grada – kaže Čabarkapa.
Ogorčen je što se u njegovom gradu brutalno gazi antifašističko nasljeđe.
– Moji preci su bili oficiri crnogorske vojske, perjanici, antifašisti. Đeda su mi ubili četnici, pet metaka su mu ranjenom sasuli u čelo. Ali, nijesam ostrašćen. Družio sam se sa sinom jednog od četnika koji se iživljavao nad grobom mog đeda. Gostio sam ga u kući mnogo puta. A ovi nesrećnici dolaskom na vlast puštili su toga đavola iz boce. I opet je zaživjela ta četnička ideologija. Rijetki su koji im se suprotstvljaju. Moram da reagujem, iz civilizacijskih pobuda i zbog zdravoga razuma – poručuje Čabarkapa.
Nada se da će se država „probuditi“ i, kako kaže, konačno zaštiti i sebe i svoj identitet i svoje građane.
– Da sam u prilici rado bih tražio i od Evropske unije da se uključi, da razumiju naš problem, četnička ideologija je povampirena. Reagovao sam zato što Opština može da izdvoji milion i 200.000 eura za spomenik Varnavi, vrlo spornoj ličnosti, a spomenik partizanski na Stražici propada. U veoma je lošem stanju, napukao je i postoji vjerovatnoća da se sruši, ali niko se ne osvrće na to. Tražimo da se spomenik sanira, kao i spomen obilježje Trećoj proleterskoj udarnoj sandžačkoj brigadi, jer je i on u katastrofalnom stanju – ističe naš sagovornik.
Uvjeren je da u Crnoj Gori postoje „organizovane četničke grupacije“ koje koordinisano djeluju i koje zastrašuju građane koji se pobune protiv urušavanja antifašističkih temelja naše države.
– Neću odustati od zahtjeva da država i opština zaštite ove spomenike. Ne mogu da shvatim da se izdvaja milion i 200.000 eura za spomenik Varnavi i rekonstrukciju trga oko spomenika, a ignoriše se i svjesno se dozvoljava propadanje spomenika partizanima, antifašistima. Namjerno se urušava istorija i identitet jednoga naroda, naše nasljeđe, a favorizuje se fašizam. Realnost Crne Gore 21. vijeka je gaženje i uništavanje antifašističkih temelja države. I nijesmo spremni svi da ćutimo na to – poručio je Čabarkapa.
Nova srpska demokratija, čiji je lider predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić ima jako uporište u Pljevljima. Ta partija promoviše četnički pokret koji je u Drugom svjetskom ratu sarađivao sa fašistima, ali i počinio brojne brutalne zločine u Crnoj Gori, pa i Pljevljima. Mandić se ranije hvalio titulom četničkog vojvode. Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš, kadar je ove stranke, poklonik i propagator četničke ideologije, kao i velikodržavnog projekta susjedne Srbije – „srpski svijet“, a u njegovom mandatu ovaj grad je bukvalno „saoizovan“.
Zorislav Leković je u novembru 2021. brutalno napao mirovnu aktivistkinju Sabinu Talović, u centru grada, naočigled brojnih ljudi. I on se predstavlja kao četnički vojvoda. Suđeno mu je za izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a u maju 2022, u Višem sudu u Bijelom Polju, izrečena mu je mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstenoj ustanovi. Sudeći prema tome da su se on i Čabarkapa sreli kako bi mu vratio crnogorsku zastavu koju je prije nekoliko godina oteo, Leković je završio sa liječenjem.
