Poruka lokalnim diplomatama

Piše: Mila Kasalica, ekonomska analitičarka

Ljeto gospodnje 2023e. Zima duga, teška, podgorički kafići čuvaju tajne igranki da litijaško-nasušni Daka svakojakim pritiscima slomi DF i PES da se poviju pod Louis Vuitton štiklicama.

Na ljeto iste godine se organizovalo prežanje J*cob-u kad je nešto plivuckao na Pržno, pa je naravno morao da postupi po naredbi. Tetkice Judith, Popa i Medoks su iz pozadine odradile svoje sa lokalnim diplomatama. I na kraju je stigla trešnjica na šlag u nekadašnjem našem Monitor-u o brošurici lažnog mobinga, što je natjeralo CG informer da se pridruži i doprinese, mada su se sačuvali u večeranjkama ogovaranja, da se ne vidi da su direktno podržali njihovog zajedničkog guvernera.

I stigao je df pes guverner, na radost i diku svih skrivenih pozadinskih litijaških šema oko imenovanja na udarne pozicije u državi. Prvi zadatak je bio logičan. Dogovoren u hodnicima kluba, čiji kabineti vonjaju nesmanjujućim alkoholisanjem.

Krajem januara 2024. godine, mjesec dana od imenovanja, izdata je licenca za platnu instituciju, tekuće radioaktivnu u javnom diskursu regiona, koju do pobjede Studentske liste kod sjevernog susjeda niko ko je nadležan da se bavi ozbiljnim rabotama nije smio dotaći (supervizorksi, diplomatski, odgovorno). Nešto je nedavno ECB glumljela strogost, ali ih niko nije shvatio ozbiljno. Čak ni njihova SEPA dika iz Crne Gore.

I onda je proradila vikend viber grupa, pa je Savjet CB CG u sred neradnog dana (nedelja veče) oduzeo licencu platnoj instituciji, ne informišući javnost da li se u okrobru 2025. godine desio susret u prostorijama CB CG, koji nije promovisan na veb stranicic CB CG iako je df pes guverner sama sebi rediteljka svih PR pristustava po mrežama o tome kako se opuči da radi. Tog oktobra se negdje putovalo oko platnih transakcija i promovisala nedelja štednje

(https://www.cbcg.me/me/javnost-rada/aktuelno/saopstenja/prva-stednja-za-bebe-rodjene-u- nedjelji-stednje-povecana-na-2000-eura?id=2899),
ali se nije pomenuo navodni razgovor sa “našim čovjekom“ (omiljena litijaška frazetina kada se mora postupiti po klerikalno-boljševičkom nalogu mantija).

Jel ovo stigla kosmička pravda pa se ovaj oktobar vrnuo u dvorište nekadašnje viceguvernerke, koja ni onomad ni sad ne prati niti poznaje ovlašćenja i odgovornosti osim kad služi litijaškoj agendi slamanja finansijskog sistema zemlje, mada za to nije talentovana? O čemu se radi?

Tabelarni prikaz je skraćeno predstavljanje glavnih brojki oko platne institucije kojoj se u nedelju veče naprasno oduzela licenca. Savjet CB CG je ovdje nebitan. Zna se ko može da ne zna regulativu i onda se sakrije iza Savjeta, jer ima većinu sa viceguvernerima.

Početkom 2024. godine, samo što se skinula sa slavodobitnosti filmčića o izlasku iz mercedesa u doakavanju Žugiću, koji je bio degutantan za gledanje ambasadorima-cama, a prije nego što je krenula u lično osvetništvo po CB CG, df pes guverner je potpisala licencu za AP Group DOO.

Privredno društvo koje je tavorilo od 2019e, znajući da mu stiže licenca (dogovorena van evaluacije regulatornog okvira), krajem 2023e uplaćuje par stotina hilj €, s ciljem da se pokrije višegodišnji neveliki gubitak i počnu organizacije za izvršavanje platnih transackija.

AP Group DOO je tokom par godina organizovala mrežu od preko 85 agenata za prikupljanje platnih transakcija. Ali ni širenje poslovne aktivnosti ni uvećanje tima, od kad su dobili dogovorenu licencu od df pes guvernera, nisu rezultirali bez višegodišnjim neto gubitkom, koji je kapital od €800 hilj sveo na skoro polovinu.

Samoutuljeni sdt i ostale navodne institucije koje pužu kmerićima na radarima navodnih rizika nisu imale navedenu platnu instituciju i njene ra*ting ture po sjevernoj opštini, gdje se navodno limiti raspolaganja gotovinom nisu sprovodili kako piše u regulativi. Crnogorskoj strukovnoj javnosti su ove činjenice odavno poznate. A svew su prilike da su ove sistemske očekivane slijeposti bile razlozi da su od premijera Satlera dobili nedavni golemi kompliment da su rezultati tužilačkih institucija “izuzetni“ pa je otposlao hatišerif o preporuci zatvaranja poglavlja 23/ 24.

Zato na kraju, poštena poruka lokalnoj diplomatskoj zajednici: Ako nakon drugovanja s litijašima niste zaboravili šta znače ova dva časna ljudska ponašanja/ emocije, stid vas i sram bilo. Rizik od milion € nije veliki, skoro bi bio nebitan, ali je navedeno vaših ruku nedjelo. Ko zna koje dugovne i potražne promete kriju salda koja nikad nisu pravo lice rizika.

Svaka večerica i ostale drangulije u netransparentnim dogovaranjima na štetu crnogorske ekonomije, neka vam se vrnu kroz gorčinu neznanja. Da možda kad se opet odgovorno adaptirate u matične ekonomije, naučite da poštujete zajednice u koje dođete.

Do tad, u froncle vam se pretvorile sve prnje, štiklice, ručkovi, večerice, ogovaranja pored bazena, spa šunja-šunja razmjene pljuvačina u targetiranju pojedinaca-nki u crnogorskoj javnosti, i slične aktivnosti koje ste zdušno ohrabrivali od januara 2021. godine, mada i mnogo prije toga.

I da se dobro razumijemo: niste dobacili da budete obezbjeđenje princa od Monaka, jer biste onda možda naučili kako da poštujete sebe u zajednici kojoj služite, a što je za diplomate i zajednica koja je odobrila agreman ambasadoru-rici.

Uz izvinjenje vašim porodicama, nemate vi pojma što je crnogorski nedoder. Niti poznajete kvalitete crnogorske ekonomije, jer su vaše netransparentnosti dometi svega neprincipijelnog tokom profesionalnog boravka u Crnoj Gori. Bilo bi pretužno, da nije očekivano. Navikli smo.

Ne možete biti bolji…

Aferim, da nas ugurate u EU sa sve vašim litijaškim razvodnjavanjima. Kao i, da nanovo dobijete vašeg guvernera, da se zna ko ste i što ste u odsustvu integriteta, znanja, odgovornosti, poštenja, morala i etike. Doktorirali ste zajedno sa vašim df pes guvernerom onaj međusobni destruktivni odnos, gdje jedni druge ne diraju, znajući šta kriju jedni o drugima. Taman da dobijete svetosavko amin… u kojekavom ordenju, zar ne?

Prethodno je policija više od 30 sati, još od subote vršila pretres u prostorijama Alta banke, kojoj je u subotu ujutro rano izvršni odbor Narodne banke Srbije oduzeo dozvolu za rad i proglašen je njen stečaj

Davor Macura, biznismen blizak Srpskoj naprednoj stranci i vlasnik Alta banke, nad kojom je proglašen stečaj priveden je sinoć, saznaje Nova.rs.

Prethodno je policija više od 30 sati, još od subote vršila pretres u prostorijama Alta banke, kojoj je u subotu ujutro rano izvršni odbor Narodne banke Srbije oduzeo dozvolu za rad i proglašen je njen stečaj.

Alta banka nije jedina firma ovog biznismena bliskog SNS-u. Macura, naime, u svom vlasništvu ima još najmanje 13 firmi, pisala je ranije Nova ekonomija.

Iako je počeo tako što je otvorio mjenjačnicu u Zemunu, malo pomalo, Macura je postao vlasnik mnogih firmi, sudeći po podacima Agencije za privredne registre.

Macura je, prije svega, vlasnik Alta grupe, koju je osnovao 2014. godine. Preko ove firme, uspio je da kupi državni udeo u Jubmes banci, za oko pet miliona eura. Ubrzo je ime banke promijenjeno u Alta. Macura je kasnije dokupio i preostali akcijski kapital i posao potpuni vlasnik Alta banke. Banka je na kraju 2024. godine imala čist profit veći od pola milijarde dinara, što je oko 4,7 miliona eura.

Njegova kompanija Alta Pay dobila je u januaru 2024. godine dozvolu Centralne banke Crne Gore (CBCG) za pružanje platnih usluga.

U medijskim izvještajima navodi se da je poslovni uspon njegove grupe praćen značajnim poslovima sa državnim preduzećima u Srbiji, kupovinom nekretnina (poput IMT-a) i usko je analiziran kroz tekstove istraživačkih mreža poput BIRN-a i nedjeljnika Radar.

Bursać: Dritane, džaba se pereš pred studentima, Vučićev si drugar

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

“Od Vučićevog prijatelja do obožavaoca Studentske liste, Dritan Abazović izvodi politički salto za anale beščašća. Ali uzalud mu prelijetanje. Temeljni ugovor sa SPC-om i uloga u velikosrpskom projektu ostaju njegov politički testament. Studenti su srušili Vučića, ali Dritanovu biografiju niko oprati ne može.“

Andrej Nikolaidis je nedavno napisao jednu od najpreciznijih dijagnoza balkanskog političkog karaktera:

„Da na ovome svijetu nema ničega što povezuje crnogorske Crnogorce i Srbe, povezala bi ih umjetnost preletanja, koju dijele. Onako kako su Crnogorci preletali u jato litijaša, tako Srbi sada prelijeću kod studenata.“

Nikolaidis potom opisuje fascinantnu sposobnost jednog te istog čovjeka da 1981. bude Crnogorac, 1991. Srbin, oko 2000. ponovo Crnogorac, a od jeseni 2020. opet Srbin, dok političke okolnosti ne nalože sljedeću nacionalnu metamorfozu. I završava pitanjem: „Vi ćete znati što je to: primjer čojstva ili primjer junaštva?“

E, pa u tu Nikolaidisovu antropološku studiju političkog prelijetanja savršeno se uklapa jedan čovjek koji deklarativno nije ni Srbin ni Crnogorac, ali je političku umjetnost presvlačenja doveo gotovo do savršenstva. Jedan akrobat koji je toliko puta promijenio narativ, retoriku i ideološku ambalažu da bi mu i vlastita biografija, kada bi imala obraza, odbila pružiti ruku.

Ime mu je Dritan Abazović.

Nekadašnji SVE

Nekadašnji crnogorski premijer, nekadašnja velika nada građanske Crne Gore, nekadašnji borac protiv nacionalizma, a onda politički izvođač radova na projektu koji je crnogorsko društvo gurnuo u zagrljaj velikosrpskog nacionalizma, danas nam se javlja u sasvim novom izdanju.

Dritan, zamislite, navija za srbijanske studente! Priželjkuje demokratizaciju Srbije, oduševljava se Studentskom listom i već najavljuje ekspertsku vladu.

Pa divno, čovječe! Još samo da nam objasni kada je tačno prestao biti prijatelj Aleksandra Vučića i kada je otkrio da Srbija zaslužuje demokratiju.

Jer, podsjećam, Abazović je javno govorio da je njegov odnos s Vučićem „vrlo korektan i prijateljski“. Kasnije je bio još neposredniji: „Vučić mi je prijatelj.“

I znate šta? To je najmanji Dritanov problem.

Političar može pogriješiti u procjeni čovjeka, promijeniti mišljenje, pa se čak i iskreno pokajati. Ali za pokajanje je potrebno suočavanje s vlastitim političkim nedjelima, a tu naš Dritan ima ozbiljnih poteškoća.

Temeljni ugovor

Sjetimo se 2020. godine, litija, nacionalističke mobilizacije i ogromnog uticaja Srpske pravoslavne crkve u političkom prevratu u Crnoj Gori. Abazović se tada predstavljao kao garant građanskog kursa, kao moderni evropski političar koji će držati nacionalističke saveznike pod kontrolom.

A šta smo dobili?

Čovjeka koji je politički legitimisao savez s nacionalističkim snagama, relativizovao opasnosti velikosrpskog projekta i na kraju, kao premijer Crne Gore, 3. augusta 2022. potpisao Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom.

Dok je dio crnogorske javnosti upozoravao na posljedice tog sporazuma, Abazović je nastupao kao da potpisuje ugovor o održavanju gradske rasvjete ili parcelisanju parkinga, a ne dokument koji zadire u osjetljiva pitanja odnosa države, crkve, imovine i historijskog identiteta.

Temeljni ugovor, naravno, sam po sebi ne dokazuje nikakav tajni dogovor s Vučićem. Ali njegova politička težina ostaje. Za mene je upravo taj potpis najjasniji simbol Dritanovog pristajanja na agendu protiv koje se godinama deklarativno borio.

I sada bi taj isti čovjek da nam drži lekcije o demokratskoj budućnosti Srbije.

Čekaj, Dritane, koju budućnost pominješ? Onu u kojoj građanska država treba da bude talac crkvenog autoriteta ili neku sasvim novu, koju si otkrio čim se promijenio odnos snaga u Beogradu?

Nebeska Srbija i zemaljska amnezija

U svom podkastu „Petak sa Dritanom“ Abazović je objasnio da su Srbi „nebeski narod“, jer sve što rade, rade u ekstremu. Studentsku borbu za demokratiju proglasio je podvigom koji zaslužuje izučavanje na svjetskim univerzitetima. Govorio je o ljudima koji plaču od sreće na Slaviji i predviđao ekspertsku vladu.

Pazi sad tog političkog sladostrašća!

Čovjek se toliko oduševio srbijanskom demokratijom da bi je odmah poslao na Harvard, Oxford i Sorbonu, samo što nam nije objasnio kako je održavao prijateljske odnose s čovjekom protiv čijeg su se političkog sistema ti studenti pobunili.

A posebno je zanimljiva njegova fascinacija nebeskim narodom.

Jer, Dritane, srbijanska mladost izašla je na ulice da se izbori za zemaljsku pravdu, institucije, odgovornost i život bez političkih kabadahija. Studentska pobuna je građanski čin, a ti je već pokušavaš prevesti na jezik nacionalne mitologije. Toliko si dugo proveo u političkom društvu velikosrpskih i crkvenih ideologa da čak i kada hvališ demokratiju, moraš joj prilijepiti etiketu nebeskog naroda.

Može li se jednom na ovom Balkanu pohvaliti hrabrost mladih ljudi bez kolektivnog tapšanja po etničkim plećima?

I hoćeš li sutra, kada ti politički zatreba, istom tom nebeskom narodu objašnjavati kako su crnogorska nezavisnost i građanski identitet tek prolazne historijske neprijatnosti?

Dritanov stari trik

U martu 2025. napisao sam kolumnu „Dritan Abazović, srpski ćaci li srpski ćato?“, povodom izjave Aleksandra Vulina da bi Abazović, da su ga još malo držali pod kontrolom, povukao i priznanje Kosova.

Vulinova izjava govori prije svega o Vulinovom političkom mentalitetu, ali otvara pitanje kakvu je ulogu Abazović imao u očima graditelja takozvanog srpskog sveta.

Još tada sam pisao o Dritanovom pokušaju političkog pranja dodvoravanjem beogradskim studentima. Protest 15. marta nazivao je najljepšim licem Srbije u posljednjih 35 godina.

I evo ga opet, godinu i po kasnije, s istom predstavom i novom scenografijom. Nekada je slavio protest, danas slavi studentsku pobjedu, a vlastitu političku prošlost uporno ostavlja izvan kadra.

Upravo zato treba biti oprezan prema političkim preletačima koji bi sada da se ogriju uz studentsku pobjedničku vatru. Svi bi malo studentske slave, svi bi potvrdu o moralnoj rehabilitaciji, svi bi da im se oprosti ono što su radili dok su vjerovali da će Vučić vladati dovijeka.

Ali studenti nisu politička praonica veša.

Njihova pobjeda ne može automatski amnestirati ljude koji su godinama sarađivali s nacionalističkim strukturama, pomagali njihov uspon ili im pružali politički legitimitet.

Zato Dritan duguje nekoliko odgovora. Kaje li se zbog Temeljnog ugovora? Smatra li da je pogriješio u procjeni Vučića? Kako danas gleda na političku ulogu SPC-a u Crnoj Gori? Može li jednako strastveno braniti crnogorski suverenitet, dostojanstvo Bosne i Hercegovine i demokratsku Srbiju?

Ili je jednostavno zaključio da je Studentska lista nova politička adresa na koju treba poslati čestitku?

Istorija pamti, Dritane!

Nikolaidisovo pitanje o čojstvu i junaštvu ostaje otvoreno, a ja bih dodao još jedno: koliko puta čovjek može promijeniti političko perje prije nego što shvati da ga svi prepoznaju po istom kljunu?

Abazović može slaviti studentsku pobjedu koliko god želi. Ali neka ne očekuje da će njegova prošlost nestati zato što je promijenio navijački šal.

Uostalom, sam je 2024. godine, ponosno govoreći o Temeljnom ugovoru, poručio da historija pamti velike i teške odluke.

U pravu si, Dritane. Istorija pamti!

Pamti ko je u Crnoj Gori pomagao politički uspon nacionalističkih snaga, ko je potpisivao sporazume sa SPC-om, ko se hvalio prijateljstvom s Vučićem i ko se danas pokušava ugurati među pobjednike.

A tebi ostaje još samo da odlučiš hoćeš li sutra, kada te neko upita za Aleksandra Vučića, reći da ga nikada nisi ni poznavao.

Jer, kako sam već jednom napisao, šibicar ostaje šibicar, samo mijenja stolove na kojima izvodi trikove.

“A studenti Srbije nisu se borili da bi Dritan Abazović dobio još jedan sto za svoje političko šibicarenje.“

P. S.

Ne pada mi na pamet baviti se poslovnim i privatnim životom Dritana Abazovića i njegove porodice u Beogradu. Meni je ovo dovoljno!

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Dragan B. Perović: U danima kada je Crna Gora bila izbrisana sa mape svijeta, Kriskuolo nije ćutao

U prepunoj dvoranu Centra za kulturu u Danilovgradu, u subotu, 31. oktobra upriličena je svečana promocija knjige “Vojvoda Barski – Luiđi Kriskuolo i Crna Gora”, autora Aleka Barovića.

Nadahut govor tom prilikom znamenitog crnogorskog publiciste, kulturologa i istoričara književnosti Dragana B. Perovića portal Radio Skala prenosi u cjelosti, cijeneći potrebu da javnost crnogorska više sazna o tome ko je bio Luiđi Kriskuolo, Amerikanac italijanskog porijekla, ugledni njujorški bankar, diplomata i intelektualac, ali iznad svega – nepokolebljivi borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore. I da se svi zajedno zapitamo što smo to mi dali našoj Crnoj Gori, jesmo li mogli više i ćutimo li previše u današnjem vremenu koje traži odgovore. Ili čekamo da to za nas učini neko poput veličanstvenog Luiđija Kriskuola?

DRAGAN B. PEROVIĆ

ALEK BAROVIĆ – „VOJVODA BARSKI –  LUIĐI KRISKUOLO I CRNA GORA“

Večeras imam posebnu čast i istinsko lično zadovoljstvo da govorim na promociji knjige Aleka Barovića. No, prije nego se osvrnem na same stranice ovog važnog djela, želim da vas vratim tačno pet godina unazad. Tada je, naime, počelo jedno prijateljstvo i saradnja na koju sam izuzetno ponosan.

Śećam se, kao da je bilo juče, kada mi je 19. oktobra 2021. godine, Alek poslao poruku da je uspio – tj. da je u dalekoj Irskoj locirao i pronašao davno izgubljenu, a kapitalno važnu knjigu Jovana Čubranovića, „Najveći zločin u istoriji“: “Među stotinama papira u Nacionalnom arhivu Irske nađoh i knjigu Jovana Čubranovića “The Greatest Crime in History” o tome kako je 1918. ubijena Crna Gora… U crnogorskim bibliotekama ne postoji nijedan primjerak.” Mislim da ta poruka nije bila slučajna. Alek je znao da u meni ima sagovornika koji decenijama dijeli istu istraživačku i autorsku strast prema onim potisnutim, zaboravljenim herojima, koji su branili našu državu nakon tragične 1918. godine.

Taj trenutak od prije pet godina zapravo je savršena slika onoga ko je Alek Barović. Još važnija potvrda ko je Alek jeste ova divna i dirljiva posveta. Alek je knjigu posvetio svojim dragim babi Vjeri i  đedu Božu. On nije samo naučnik koji śedi u kabinetu; on je neumorni tragač za istorijskom istinom, a ova nova knjiga je samo logičan nastavak te njegove svete misije.

Alek nas večeras okuplja oko jednog velikog imena naše prošlosti. Pred nama je veoma vrijedna knjiga „Vojvoda Barski – Luiđi Kriskuolo i Crna Gora“.

Ko je zapravo bio Luiđi Kriskuolo? Alek nam otkriva nevjerovatnu biografiju čovjeka koji je bio Amerikanac italijanskog porijekla, ugledni njujorški bankar, diplomata i intelektualac, ali iznad svega – nepokolebljivi borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore. U danima kada je naša domovina bila izbrisana sa mape svijeta, Kriskuolo nije ćutao. Kako Alek reče u uvodu: “Ipak, nije odustao. Nije odustao ni onda kada su odustali Crnogorci.” Pokrenuo je snažnu diplomatsku i medijsku kampanju kroz Američki komitet za nezavisnost Crne Gore, dokazujući svjetskim moćnicima da se nad jednim savezničkim narodom vrši nezapamćeni zločin. Zbog te fanatične privrženosti, crnogorska vlada u egzilu odlikovala ga je titulom – Vojvode Barskog.

Barovićev rad predstavlja detaljno sklapanje mozaika iz istorijskih dokumenata, prepiski i Kriskuolovih tekstova (poput njegovih proglasa o tome kako su saveznici izdali Crnu Goru). Knjiga ne analizira samo prošlost, već istražuje korijene zapadne spoljne politike prema Crnoj Gori i naglašava trajnu važnost očuvanja crnogorske državotvorne misli i identiteta na međunarodnoj sceni.

U najkraćem, ovu knjigu možemo definisati kao sveobuhvatnu rekonstrukciju mreže crnogorskih agitatora i prijatelja koji su, predvođeni Kriskuolom, vodili neumornu diplomatsku i medijsku borbu za pravo, čast i slobodu Crne Gore nakon 1918. godine.

Kriskuolo nije prestao da se bavi sudbinom Crne Gore, čak ni poslije Drugog sv. rata, kada je naša zemlja unekoliko popravila svoj status. Ponavljao je stavove koje rječito ilustruje naslov njegovog teksta iz 1950. godine – „Silovanje Crne Gore – simbol varvarstva“, đe iznosi veoma zanimljivu tezu da je, citiramo: “Silovanje Crne Gore stvorilo presedan za Musolinijevu invaziju i osvajanje Etiopije, za kasnija Hitlerova osvajanja u Istočnoj Evropi, kao i za nedavna Staljinova osvajanja Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Rumunije, Albanije i Kine. Mnogi državnici, poput Dejvida Lojda Džordža, izricali su otrcane fraze o tome da se sloboda svijeta gradi na malim narodima – ‘oko Belgije, oko Srbije, Crne Gore i Rumunije’. Čak je i Vudro Vilson 8. januara 1917. godine izjavio: ‘Crna Gora će biti obnovljena na isti način kao Belgija i Srbija’.”

Poznat je ishod tih obećanja, a Kriskuolo donosi jednu simpatičnu odrednicu za novonastalu državnu tvorevinu, đe Crnogorci nijesu željeli da se “pridruže predloženoj vilsonovskoj sklepanici zvanoj Jugoslavija, kasnije Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Ova knjiga nas svojom težinom neodoljivo vraća temama koje su nam duboko bliske. Kriskuolo nas podśeća na čuvenog američkog arhitektu i velikog humanistu Vitnija Vorena i njegovo djelo „Crna Gora – Zločin mirovne konferencije“ (Njujork, 1922). Kriskuolo i Voren su bili saborci u istoj misiji, dvojica istaknutih Amerikanaca koji su branili crnogorsko „pravo na život“. Vrijedi ponoviti njihove stavove vezane za 1918. i poslove oko ukidanja Crne Gore.. Kriskuolo u svojoj knjizi ”Pravo Crne Gore na život” govori o lažnim izborima koje su “Srbi održali sa uperenim bajonetima… uz potajno saučesništvo francuske armije” i zaključuje da su “Izbori bili kolosalna prevara prevelika čak i za priznanje na Mirovnoj Konferenciji u Versaju”.

Potvrdu svojih nalaza Kriskuolo dobija i u stavu Stejt departmenta, koji je “1935. godine dao mišljenje o plebiscitu iz 1918. koje je potvrdilo naše stavove iznesene još 1922. godine – da je taj plebiscit bio prevara.”

Istovremeno i Vitni Voren koji je, kao  Kriskuolo, vjerovao u obnovu Crne Gore, naglašava: „Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode.”

Pravilno je zaključio: „Štagod mogao misliti o konfederaciji ili savezima, crnogorski narod nikad nije izrazio želju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije.”

Proročki su zvučale Vorenove riječi: „Crna Gora ne može biti osvojena. Ona će nastaviti da se bori dok ne izbori svoj povratak, pa makar to trajalo čitav vijek!”

Ova knjiga, kroz istorijski kontekst tog surovog doba, otvara i rane naših rođenih sinova u emigraciji – tragičnih crnogorskih boraca, koji su sagorijevali na američkom tlu. Podśeća nas na vizionara Nikolu Petanovića Naiada, koji je preko svog „Crnogorskog ogledala“ u San Francisku, krvario za suverenu Crnu Goru. Petanović čeka da mu se makar simbolično ispuni želja uklesana na njegovom grobu: „Kao slobodan čovjek, još jednom, viđeću Cetinje“.

Da ne zaboravimo i planetarnog vajara Janka Brajovića, čovjeka koji se zakleo da će svojim dlijetom uraditi za Crnu Goru više nego iko, a koji je zbog te ljubavi tamnovao i bio prinuđen da vječno luta od Londona do Vankuvera, noseći u srcu ranjenu otadžbinu.

Kada u istu ravan stavite sudbine ovih ljudi, pred nama se otvara jedno bolno ogledalo i surova opomena. Dok čitamo o tome sa koliko je žara i gordosti jedan stranac, Kriskuolo, branio pravo Crne Gore na postojanje, i kako su naši idealisti poput Petanovića i Brajovića stradali u toj istoj čežnji – ne možemo a da se ne zapitamo: đe smo u svemu tome bili mi?

Istorija o kojoj Alek piše podśeća nas na našu najveću i najstariju bol – na naše prokletstvo pizme, jadnih sujeta i nesloge. Dok su stranci i rijetki crnogorski sinovi po svijetu ginuli za zajedničku ideju, domaće podjele i sitni interesi su slabili sopstvenu kuću.

Kriskuolovo djelovanje je živi dokaz da se veliki ideali i istorijska pravda ne brane rasipanjem energije na unutrašnje podjele, već okupljanjem oko zajedničkog cilja. Ako je jedan stranac mogao da podredi svoj ugled odbrani crnogorske slobode, onda je krajnje vrijeme da i mi sami shvatimo da pravo na dostojanstvenu budućnost imamo samo ako prevaziđemo međusobne pizme.

Istakli smo da je ovo djelo o Vojvodi Barskom više od istorijske monografije; ono je spomenik svima onima koji su u najmračnijim trenucima crnogorske prošlosti, daleko od njenih granica, nesebično položili svoj glas, intelekt i ugled za svesrdnu odbranu prava, časti i slobode Crne Gore.

Alek Barović, donošenjem mnoštva novih detalja i nepoznatih podataka transformiše ovu knjigu iz običnog istorijskog zapisa u fundamentalni naučni izvor za proučavanje crnogorske emigracije i borbe za obnovu Crne Gore. Knjiga se može čitati, ne samo kao istoriografsko djelo, već kao uzbudljivi roman o karakterima, patriotizmu, izdajstvu, intrigama i zloupotrebama. To je zapravo istorijski mozaik o ljudima koji su Crnoj Gori čuvali obraz na svjetskoj sceni kada joj je bilo najteže. Kroz sudbine tih ličnosti, rad jasno potcrtava da borba za pravo i čast Crne Gore nije bila izolovan incident, već organizovani, nepokolebljivi i časni međunarodni otpor nepravdi, uprkos geopolitičkim pritiscima velikih sila.

Knjiga obiluje do sada nepoznatim detaljima, dokumenatima i prepiskama. Autor pedantno mapira ne samo Kriskuolovo djelovanje u SAD-u, već i angažman brojnih drugih ličnosti – kako crnogorskih emigranata, tako i stranih intelektualaca i filantropa, čija su imena dosad ostajala na marginama istorije.

Neka nam zato ova Alekova knjiga ne bude samo podśetnik na prošlost, već jasan putokaz za sadašnjost. Ona nas opominje da sloboda i identitet nijesu jednom zauvijek dati darovi, već tvrđava koja se brani svakodnevno – radom, znanjem i, iznad svega, slogom.

Alek Barović je svojim radom pokazao kako nova, obrazovana generacija, njeguje śećanje na sve one koji su Crnu Goru pazili i nosili u srcu, istovremeno držeći stražu nad tom tvrđavom, nastavljajući put koji je započet. Na nama je da tu lekciju naučimo i da konačno progovorimo jednim glasom kada je u pitanju opstanak i afirmacija naše jedine domovine.

Na kraju, još jednom čestitam našem dragom Aleku Baroviću na knjizi, uz želju da sa istim žarom nastavi da bude čuvar i prenosilac crnogorskog slobodarskog ognja.

Hvala vam.

Skaj prepiske Filipa Koraća i Dejana Grgića: “Bio sam s Danilom (Vučićem), dao sam mu lovu – kaže da mu trebaju pare da finansira Srbe i Crkvu u Crnoj Gori protiv Mila”

Portal ETV

Izvor: Istraga.ba 

„Vučić odustao od posjete Crnoj Gori“, objavili su svi regionalni mediji 4. januara 2020. godine.

Tog dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve (SPC) Irinejem. Medijima je saopštio da otkazuje svoj božićni put u Crnu Goru, gdje su već, pod pokroviteljstvom SPC-a, tamošnji Srbi započeli litije, odnosno protestne šetnje protiv vlasti Mila Đukanovića.

Povod za litije bio je novi crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti, čiji je cilj bio smanjenje uticaja SPC-a u Crnoj Gori. Vlasti u Podgorici optužile su Beograd da stoji iza litija. Vučić ih je nazvao „lažovima“.

– Neću putovati u Crnu Goru jer ne želim da dajem alibi crnogorskom režimu za optužbe da je moja posjeta udar na nezavisnost Crne Gore – izjavio je tada Aleksandar Vučić.

Bio je, dakle, januar 2020. godine, a aplikacija Skaj (Sky) bila je aktivna. Pripadnik škaljarskog klana Filip Korać nalazio se na slobodi. Ovaj saradnik Luke Bojovića koristio je aplikaciju Skaj pod kodnim imenom H3Q9MD.

Dvadesetog januara 2020. godine Koraću se javio beogradski fudbalski menadžer Dejan Grgić, koji je na Skaju koristio oznaku VO3T8O.

– Sad mi Danilo piše poruke. Da se vidimo sjutra. Pita me mogu li neke pare koje mu sljeduju u februaru sad da mu dam sjutra oko 16.00. Sa njim mogu i da ga iskuliram i pomjerim, ali isti mi kurac. Šta ti misliš? – upitao je Grgić Filipa Koraća.

„Koja gnjida mala, brate“, odgovorio je Korać.

„Znaš“, nastavio je Grgić u poruci upućenoj Filipu Koraću, „ako me pita nešto za tebe, ja ću da kažem da sam ljubomoran i da zamoli ćaleta da mene malo napada u novinama i da mi radi reklamu, i da okrenem na šalu. Šta ću da pričam s idiotom.“

„Ma praviš se lud, brate“, odgovorio je Korać i nastavio: „Pošalji nekoga da mu odnese te pare. 🙂 Izvinjavaš se… nemaš vremena.“

„A mislio sam da dobijem na vremenu. Prvo da čujem cifru. Pa da kažem biće za deset dana. Brate, ja sad imam neki mali štek, ali to je za mene i troškove agencije, a ne za majmuna glavatog :)“, napisao je Grgić uz emotikon osmijeha.

Danilo o kojem pišu je sin Aleksandra Vučića. Filip Korać je pripadnik škaljarskog klana koji se trenutno nalazi u zatvoru u Francuskoj. Dejan Grgić je fudbalski menadžer čije su poslove, prema navodima iz teksta, kontrolisali Danilo Vučić i Luka Bojović. Grgić je i menadžer poznatog srpskog fudbalera Dušana Vlahovića.

Dan nakon što se Danilo Vučić javio Dejanu Grgiću organizovan je sastanak. U 16.55 časova, 21. januara 2020. godine, Grgić je pisao Koraću da Danilo stiže.

„Evo, stiže i Danilo. Sam me je zvao, kreten. Ponadao sam se da se neće javiti danas“, napisao je Grgić u poruci na Skaju upućenoj Koraću.

„Govno malo glavato“, odgovorio je Korać, vrijeđajući sina Aleksandra Vučića.

„Sve mu jebem. Dobro da nijesam otišao kući pa da me zove napolje. To mi je najgore, kad kažem obezbjeđenju da ide kući i da su slobodni, a onda me neko neplanirano zove. A pogotovo kad mi se i ne viđa sa tom osobom :)“, odgovorio je Grgić.

Dva sata kasnije Grgić je javio Koraću da je Danilo otišao iz njegove kancelarije. Novac koji je Danilo Vučić tražio, prema navodima iz prepiske, nije bio namijenjen njemu lično. Grgić je otkrio zbog čega je Danilo Vučić ranije tražio februarsku ratu.

„Evo, sad sam ga ispratio. Bio mi je u kancelariji“, napisao je Grgić.

„Nisi ga pregazio? Ili se izdrao na njega? :)“, odgovorio je Korać.

„Hahahahahah. To prepuštam tebi. Ja ću kad ode s vlasti. 🙂 Ništa, neka kretenska priča. Kaže da mu trebaju pare jer finansira Srbe u CG za Srpsku crkvu, protiv Mila“, objasnio je Grgić.

Sedam dana kasnije, 28. januara 2020. godine, Danilo Vučić je, prema navodima iz prepiske, preuzeo novac namijenjen finansiranju litija u Crnoj Gori.

„Bio sam s Danilom danas. Dao sam mu lovu“, obavijestio je Grgić Filipa Koraća.

„Pošteno je zaradio“, odgovorio je Korać, dodajući emotikon osmijeha.

„Dobar, pošten i odgovoran mladić koji radi u jednoj vinoteci u Beogradu.“ Tako je gotovo dvije godine kasnije, u decembru 2021. godine, Aleksandar Vučić govorio o svom sinu Danilu.

Bilo je to u vrijeme kada je italijanski list La Republika (La Repubblica) identifikovao Danila Vučića kao fudbalskog menadžera Dušana Vlahovića, bivšeg fudbalera Juventusa. Vučići su negirali te veze.

Međutim, prema navodima autora teksta, prepiske iz februara 2020. godine ukazuju na umiješanost Danila Vučića.

„Piše ti poslije brat. Napolju sam. Oko pet se viđam sa Danilom 🙂 Odem sa Danilom da se nađem, a on u Bos duksu i patikama koje sam mu ja kupio. Joj, koliko je retardiran, brate. Ovo se nije rodilo skoro. Do petka je kraj prelaznog roka, hoće pare, juri da ih uzme, a ne može da zapamti dvije rečenice“, napisao je u poruci Grgić, koji je u izvornom tekstu na ovom mjestu naveden kao Danijel Grgić.

U ovim prepiskama govori se i o navodnim vezama porodice Vučić sa Veljkom Belivukom, poznatijim kao Velja Nevolja.

„Bio sam danas sa političarom. Rekao mi je da je pitanje sekunde kada će Vučić dati otkaz Stefanoviću i njegovoj garnituri. I da Velja i Vučko (Nenad Vučković) nijesu više dobri. Sreo je negdje Vučka pa je pljuvao Velju. I da je Velja kod Stefanovića (Nebojša Stefanović) u ekipi. Kao, Papić mu je dao 300.000 eura za neku privatizaciju. I da zato ne vole ni Velju jer je u suprotnom taboru. I kaže mi da Danilo mrzi Stefanovića i huška na rat“, napisao je Grgić u poruci Filipu Koraću, poslatoj 28. aprila 2020. godine.

Godinu kasnije na površinu je isplivao sukob između Aleksandra Vučića i Nebojše Stefanovića.

SAMARDŽIĆ: Kad bih objavio pitanja o ulozi Vlade u poslovanju Alta banke, moglo bi biti “tjerali ste zeca, a istjerali mečku”

Dragan Samardžić

Standard

“Pozdravljam inicijativu PES-a za kontrolno saslušanje o mogućem stranom hibridnom uticaju. Bolje ikad nego nikad”, naveo je Samardžić na mreži X.

Međutim, kako je rekao, kad bi objavio i nekoliko konkretnih pitanja o poslovanju Alta banke u Crnoj Gori i ulozi Vlade, moglo bi biti, kako je rekao: “Tjerali ste zeca, a istjerali mečku”.

“Za zagrijavanje, jedno lagano pitanje: mogu li kompanije u kojima država ima vlasnički udio imati račune u inostranstvu i primati uplate u rubljama i kriptovalutama”, kazao je Samardžić.

Zviždač iz Crnogorskog elektroprenosnog sistema obratio se pismom evropskoj komesarki za proširenje i šefu Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori

Uzbunjivač pita Kos i Satlera – da li su u zemljama EU obavezujući stavovi Vrhovnog i drugih sudova

Tužba za sudsku zaštitu zviždača predata je Osnovnom sudu u Podgorici 18. 03. 2025. godine. Iako je proteklo godinu i sedam mjeseci od predaje tužbe ovaj postupak nije okončan, a kako stvari stoje i neće u skorije vrijeme. Ročišta se smišljeno i nepotrebno odlažu. Sljedeće ročište je zakano za 14. 12. 2026. godine. Podsjećam da je postupak sudske zaštite zviždača po zakonu hitan – naglasio je ziviždač iz CGES-a

Beogradska „Politika“ napala profesora Šoškića zbog stavova datih u intervjuu „Pobjedi“

Najavu preispitivanja trošenja novca iz budžeta Srbije i upozorenje da podrška nacionalnim zajednicama ne smije služiti destabilizaciji susjeda, „Politika“ je predstavila kao optužbu protiv Srbije i dovela u pitanje Šoškićevo korišćenje izraza „manjinske zajednice“

Beogradska „Politika“, bliska bivšem režimu, objavila je tekst urednika portala tog dnevnog lista Vladimira Vukovića u kojem se kritikuju stavovi profesora Ekonomskog fakulteta u Beogradu i kandidata za poslanika Studentske liste Dejana Šoškića, iznijeti u intervjuu podgoričkoj „Pobjedi“, o odnosima Srbije i Crne Gore i finansiranju organizacija u našoj državi novcem iz srpskog budžeta.

Tekst je naslovljen „Za Šoškića Srbi u Crnoj Gori manjina, a Srbija faktor destabilizacije“, uz podnaslov kojim se profesoru pripisuje da „optužuje Srbiju za destabilizaciju susjeda“ i najavljuje provjeru pomoći Srbima.

Povod za takav pristup bila je Šoškićeva najava preispitivanja načina na koji je trošen novac iz Srbije, kao i njegov stav da podrška nacionalnim zajednicama u drugim državama predstavlja uobičajenu praksu, ali da ne smije biti zloupotrijebljena za izazivanje političke nestabilnosti.

„Odgovarajući nivo podrške manjinskim zajednicama u drugim državama je uobičajena praksa koju sprovodi veliki broj država. Ono što ne bi trebalo da bude slučaj jeste da se takva vrsta podrške pretvara u finansiranje političke nestabilnosti u susjednim državama“, kazao je Šoškić, koji je jedan od lidera Studentske liste.

Profesor je, kako se navodi u tekstu, podržao zaštitu kulturnog nasljeđa i afirmaciju kulture nacionalnih zajednica kao evropske tekovine, uz ogradu da takva podrška ne smije imati negativne posljedice po državu u kojoj te zajednice žive.

Uprkos toj razlici između podrške kulturi i eventualne političke zloupotrebe novca, Vuković Šoškićeve izjave predstavlja kao nagovještaj buduće politike Srbije prema Srbima u Crnoj Gori. Zamjera mu i što, govoreći o mogućnosti finansiranja nestabilnosti, nije naveo konkretan primjer zloupotrebe sredstava.

Poseban dio teksta posvećen je izrazu „manjinske zajednice“, pod međunaslovom „Srbi kao manjina, iako ih je svaki treći u Crnoj Gori“. Autor problematizuje Šoškićev izbor riječi pozivajući se na broj građana koji se izjašnjavaju kao Srbi i na zastupljenost srpskog kao maternjeg jezika.

„Politika“ pritom navodi podatke popisa iz 2023. godine prema kojima se 32,93 odsto stanovništva izjasnilo kao Srbi, dok je 43,18 odsto građana navelo srpski kao maternji jezik.

Sam tekst, međutim, konstatuje da Srbi nijesu brojčana većina stanovništva Crne Gore. Uprkos tome, korišćenje termina „manjinske zajednice“ postavljeno je kao jedna od centralnih zamjerki profesoru.

Tako je Šoškićeva poruka o odgovornom trošenju budžetskog novca i podršci koja ne ugrožava susjedne države u „Politici“ dobila okvir rasprave o njegovom odnosu prema Srbiji i Srbima u Crnoj Gori. U prenesenom odgovoru profesor nije osporio podršku nacionalnim zajednicama, već je upozorio na granicu između legitimne pomoći i njenog mogućeg korišćenja za političku destabilizaciju.