Jedan izbrisani intervju
Piše: Miodrag Vlahović
U aprilu 2021 Gradski portal je objavio moj intervju – u susret godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti – koji je radila Milena Pejović.
Intervju je – poslije litijaških promjena u Gradskoj televiziji, pod vođstvom PES i uz kontrolu srpskih službi (BIA, prije svih) – uklonjen sa portala, kao i svi moji tekstovi.
Takva staljinističko-fašistička praksa je opstala na toj “TV Sorboni”, kako ju je jednom slavodobitno nazvao aktuelni PES gradonačelnik Podgorice.
Zamolio sam Slavka Mandića i portal Radio Skala da objave intervju – da ne čekamo za to dvadeset i prvu godišnjicu obnove nezavisnosti.
Uzaludna su brisanja, liste zabranjenih i bojkoti. Rukopisi ne gore.
Gradski portal: Jednom prilikom ste izjavili da ste bili jedan od rijetkih koji je dao podršku predsjedniku Đukanovića da potpiše Beogradski sporazum i da je taj potez predstavljao političku briljantnost crnogorskog rukovodstva. Zašto je ovaj potez bio neshvaćen u tom trenutku, naročito od strane izvornih suvrenista?
Vlahović: To je strateški i istorijski “među-potez”. Vrijeme ga je potvrdio. Taada bilo nerazumijevanja i interpretacija tog potpisa kao odustanka od referenduma. Mnogi suverenisti su tada imali jedan problem koji bih, u najbenignijem značenju riječi, nazvao jednodimenzionalno posmatranje stvarnosti. Ili, možda, preciznije: isključivanje iz analize i političke projekcije nekih dimenzija političke i ukupne realnosti. (Ranijih godina, sredinom i krajem devedesetih – bilo spočitavanja da, ukoliko ne kažete eksplicitno i definitivno da ste za nezavisnost – onda ste protiv nje. Neki od nas su ukazivali da istorija, nažalost, može da pokaže da mi nećemo obnoviti nezavisnost. Bio sam protiv logike da sve propada ako nismo nezavisni i zato se rado sjetim mog teksta za Našu Nedeljnu Borbu koji se u originalu zvao “Potreba za radikalnim strpljenjem”.
Smatrao sam tada da je strpljenje jedina radikalna stvar koja treba da postoji u crnogorskoj politici i da moramo, kao odgovorni ljudi, biti spremni na istorijski scenario da, možda, Crna Gora nikad neće obnoviti nezavisnost, ali da moramo očuvati integritet države i naroda, etnički, nacionalni, multikulturni identitet, da moramo sačuvati Crnu Goru kao istorijsku činjenicu, kao kapacitet da se, ako ne sada, onda jednog dana, u sljedećoj generaciji, proces emancipacije završi. Protiv toga su bili mnogi zadrti, tvrdi, isključivi suverenisti, bacali su sumnju na ljude koji problematizuju i analiziraju našu neposrednu i dalju budućnost kroz razne scenarije, od kojih je jedan, potpuno legitimno, i nažalost vrlo moguć, bio da ne budemo nezavisni. Nisam prihvatio da je to “izdajnički” način razmišljanja i da je to “nedovoljno crnogorski” način razmišljanja. Mislio sam da je najcrnogorskije upravo razmišljati o svim opcijama i uvijek tražiti način da se promoviše činjenica, projekcija, kulturna i istorijska stvarnost koja se zove Crna Gora.
Često najkraći put između dvije tačke nije prava linija. On se možda čini najkraćim, ali se često pokazuje, i u našoj istoriji se puno puta pokazalo, da prava linija nije najkraći put između dvije tačke. Ili da to nije put koji dovodi do one druge tačke. Tako da je Beogradski sporazum bio proizvod sagledavanja činjenica da mi u tom trenutku nismo bili sazreli kao društvo da završimo proces obnove nezavisnosti, zatim, da u našem društvu još uvijek nije postojao koncenzus da to treba uopšte da radimo. Međunarodna konstelacija, odnos i raspored snaga na međunarodnom planu, bila je takva da niko nije imao razumijevanja za naše aspiracije. Jedni su nam govorili da nas shvataju, ali da treba da to zaboravimo, zato što je to opasno i može nas povesti u rat, drugi su govorili da ne treba to da radimo zato što tada međunarodne zajednica nije znala šta će sa Kosovom, a treći su bili protiv zato što su oni, u svojoj kući, imali problem koji im je ličio na našu situaciju.
Dakle, mi nismo imali mogućnost da idemo na referendum 2002. godine i Đukanović je to shvatio. Istovremeno Beogradski sporazum je napravio na način je to bio jedan amalgam, spoj i mješavina političko-pravnog teksta, aranžman koji je, u nekim svojim segmentima, bio čak i fluidan, nedovoljno detaljno definisan. Ovo je omogućavalo interpretacije da je to, sa jedne strane, novi konfederalni sporazum i da vodi u savez nezavisnih država, a sa druge strane, da je to ulazak u čvrstu federaciju u kojoj će na kraju Srbija da “poklopiti” i progutati Crnu Goru. Obje strane su bile u pravu zato što je Sporazum zapravo omogućavao primjenu oba koncepta.
Đukanović je u tom ključnom momentu novije crnogorske istorije shvatio da najkraći put nije i najbolji, već da može biti i ćorsokak, i time pokazao da je veliki političar i istorijska ličnost. Shvatio je da je potrebno mudro i strpljivo sačekati da sazrenu uslovi, da se crnogorsko društvo politički i “psihološki” pripremi za ovaj korak, da region postane bolji teren za tu crnogorsku namjeru i da dobijemo bolje razumijevanje međunarodne zajednice.
Beogradski sporazum je bio privremeni aranžman u trajanju od tri godine koji je potvrdio i garantovao naše pravo da idemo na referendum. Pristali smo na još jednu godinu odlaganja zato što je to bila naša taktička pozicija – da je potrebno radikalno i mudro strpljenje i da je bolje sačekati još jednu godinu da bi se stvar završila na demokratski i miroljubiv način, bez žrtava, bez konflikta, bez socijalnih sukoba i potresa, što smo, takođe, uspjeli. I to je, pored rezultata, naravno, najveća vrijednost referenduma iz maja 2006. Beogradski sporazum je, u vertikali crnogorske diplomatije, jedan od najljepših momenata crnogorskoh državničkog i diplomatskog znanja i mudrosti.
Gradski portal: Nakon pada Miloševića, dosovci postaju miljenici međunarodne zajednice i jednom prilikom predsjednik Đukanović je istakao da su te godine bile teže nego godine sukoba sa Miloševićem.
Vlahović: Nije bilo lako proći kroz taj period, ne samo zablude, već i jednog isforsiranog pristupa međunarodne zajednice prema novoj vlasti u Beogradu. Bilo je potrebno vrijeme da se na relevantnim adresama shvati da je Koštunica predstavljao nastavak Miloševićeve politike, samo bez mogućnosti da izaziva ratove. Postojala je konfuzija na međunarodnoj ravni, ali postojao je i isfabrikovani optimizam u mnogim segmentima i srpskog i crnogorskog političkog društva da će sve biti dobro kada smo se konačno oslobodili Miloševića. Uostalom, i danas postoji neka vrsta slične autohipnoze povodom takozvane nove demokratske vlasti u Crnoj Gori.
U periodu od sredine 2004. do novembra 2006. godine bili ste ministar vanjskih poslova CG. Kako je tada međunarodna zajednica gledala na projekciju nezavisnosti Crne Gore i početak priprema za referendum? Možete li nam reći kako je izgledala “kohabitacija” sa saveznim Ministarstvom spoljnih poslova i odnos diplomatkim korom u Beogradu? Pojedini ambasadori u Beogradu, poput ambasadora SAD, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske otvoreno su se suprotstavljali ovoj ideji.
Tri gospodina koja ste pomenuli imali su neke personalne i specifične poglede na crnogorsko-srpske odnose. Naravno, u jednom značajnom segmentu njihove diplomatije govorile su tada o demokratizaciji odnosa Srbije i Crne Gore i bilo je veoma teško objasniti da Crna Gora ne može i ne treba da bude sredstvo za demokratizaciju Srbije, niti može da bude nadomjestak Srbiji za kosovski nerješivi čvor.
Predsjednik Đukanović s pravom govori o tom periodu kao najtežem i najkompleksnijem za bavljenjem državnom politikom. Nakon preuzimanja funkcije ministra inostranih poslova, moje prvo službeno putovanje, u avgustu i septembru 2004. godine, bilo je Berlin-Pariz-Njujork-Vasington. Na posljednjoj instanci, u Vašingtonu, imao sam razgovor u Stejt departmentu, a nakon toga Glas Amerike organizovao je pres konferenciju. Na toj konferenciji obratio se jedan srpski novinar i slavodobitno pročitao zvanični stav Stejt departmenta u kojem se navodi da Stejt department „podržava demokratsku Crnu Goru u demokratskoj državnoj zajednici“. Na to sam odgovorio da sam zadovoljan ovim stavom i da veoma cijenimo stav naših američkih prijatelja i partnera, ali da neće Amerika odlučivati o statusu Crne Gore – nego crnogorski građani. Dodao sam da mi taj stav doživljavamo kao podršku našoj poziciji upravo zbog insistiranja naših američkih prijatelja na demokratičnosti procesa.
Tada smo, na moj prijedlog, uveli spoljnopolitičke konsultacije kod predsjednika Vlade na kojima učestvuju predsjednik Vlade, predsjednik države, pa čak i predsjednik državne zajednice i, naravno, ministar inostranih poslova – sa ciljem da usaglasimo, izbjegnemo improvizaciju i napravimo neku vrstu zajedničke projekcije, čak i vokabulara, izraza koje ćemo koristiti za pojedine situacije. Imali smo potrebu da budemo mudriji od onoga što je uobičajni način razmišljanja u Crnoj Gori.
Imao sam veliko zadovoljstvo što smo predsjednik Vlade Đukanović i ja kao ministar inostranih poslova, čak i bez dogovora i bez konsultacija, u nevezanim razgovorima povodom najvažnijih tema i u susretu sa veoma važnim sagovornicima, imali identične iskaze i objašnjenja. To mi je veoma pomoglo jer je, na nekim adresama, pa čak i kod nas kući, postojalo uvjerenje da je to što ja pričam neka vrsta improvizacije nekog ko je bio liberal i jedan od vođa mirovnog pokreta, da ja to pričam iz uvjerenja, a ne zato što je to stav Vlade. A zatim, tokom susreta sa Đukanovićem, čuju iste iskaze …
Nažalost, i tada i danas povodom nekih kapitalnih stvari pokazujemo lošu osobinu: simplifikujemo stvari, gledamo ih jednodimenzionalno i pravolinijski i očekujemo “instant rješenja”. Kao politička nacija smo nestrpljivi i smatramo da, ako se stvari ne završe odmah i onako kako mi mislimo, onda je nemoguće da ih završimo, na kraju, i da ne treba da ih završimo. Đukanović je veliki političar i veliki državnik upravo zbog toga jer je u tadašnjim kompleksnim situacijama i ukupnim političkim aktivnostima i projekcijama nije pristupao jednodimenzionalno i ishitreno.
Gradski portal: Možete li nam reći nešto više o procesu pregovara sa Evropskom unijom oko organizacije referenduma i nezabilježenom uslovu da 55% glasača mora da se opredijeli za nezavisnost da bi EU prihvatila takav ishod referenduma?
Vlahović: Želio bih da prije toga naglasim dvije stvari. Kada sam preuzeo dužnost dogovorio sam sa predsjednikom Vlade važnu stvar: a to je da ne ponavljam dotadašnji “modus operandi”, odnosno da, kao ministar vanjskih poslova, ne čekam šta će da kaže premijer da bih narednih dana to isto potvrđivao, razrađivao i ponavljao za njim, nego da stvar uradimo obrnuto, kako, uostalom, i treba – da važne spoljnopolitičke stvari strateškog i taktičkog karaktera prvo kaže ministar inostranih poslova, pa da ako se uspostavi, fudbalski rječnikom kazano, da je ministar malo “u ofsajdu”, da je istrčao previše, da je nešto pogriješio ili pretjerao, da onda predsjednik Vlade to ispravi i koriguje, ako je potrebno, ili podrži, pa i da pojača, ako nam je to u interesu. To je bio veoma važan detalj i toga smo se držali.
Druga važna stvar je bila što sam insistirao na tome da bude veoma jasno da je šef crnogorske diplomatije i formalno i suštinski ministar inostranih poslova Republike Crne Gore. Moj uslov je bio da je centrala u Podgorici, a ne u Beogradu. U Beogradu nije postojalo Ministarstvo inostranih poslova Srbije, nego je Ministarstvo inostranih poslova Državne zajednice bilo de factoministarstvo inostranih poslova Republike Srbije, a istovremeno je bilo pokušaja da se ponaša kao vrh piramide diplomatske strukture u kojoj se nalazi i Crna Gora. Ja sam to jasno odbio. Interesi Republike Crne Gore i Republike Srbije bili su suprotstavljeni u mnogim važnim stvarima, ne samo međusobnim odnosima, već i prema spoljnopolitičkim kapitalnim situacijama i problemima, uključujući generalnu orijentaciju prema evroatlanskim strukturama.
Od početka sam imao situacije da moram da objašnjavam našim značajnim partnerima da ja predstavljam crnogorsku diplomatiju i da ću uvijek podržati sve dobre stvari koje radi moj srpski kolega, ministar inostranih poslova Državne zajednice. Kada sam, recimo, u posjeti nekoj zemlji, ako ambasador nije iz Crne Gore, iz te ambasade koristim samo vozača i vozilo. Nije postojala mogućnost da na sastancima prisustvuju diplomate iz Srbije, ne zato što sam smatrao da su to loše diplomate, već zato što su oni diplomate druge zemlje. To što smo tada bili u privremenom formalno državno-pravnom, državno-političkom aranžmanu sa Srbijom – to je druga stvar, koju mi nismo, i sve da smo htjeli, mogli da negiramo. Beogradski sporazum je jasno ukazivao na individualnost država članica i Ministarstvo inostranih poslova Crne Gore bio je jedan od iskaza te individualnosti.
U komunikaciji sa važnim zemljama situacija je bila veoma delikatna zato što je naša intencija da postanemo nezavisni kroz proces koji je bio regulisan Beogradskim sporazumom doživljen kao disturbacija, narušavanje “status quo” koji se dominantno vezivao za problem Kosova, odnosno za taj i druge teške probleme probleme Srbije. Nije postojala spremnost za rješavanje ove situacije, pa je crnogorsko inistiranje na referendum doživljavano kao neka vrsta smetnje njihovim politikama u tom trenutku. Naša diplomatija, predvođena predsjednikom Vlade i u izvedbi ministra inostranih poslova (i nekolicine naših dobrih ambasadora), uspjela je, već na početku, da tu vrstu nespremnosti pretvori u veoma jasno iskazani interes relevantnih adresa međunarodne zajednice da komuniciraju (i) sa crnogorskom stranom i da cjelokupan proces koji je bio vezan za referendum dovede do kraja na način koji je u svojoj suštini bio anti-balkanski: bez sukoba, bez gubitaka, bez žrtava, mirnim demokratskim procesom.
Gradski portal: To potvrđuje i činjenica da je gospodin Solana čestitao obnovu nezavisnosti i prije zvaničnih razultata.
Vlahović: Postojala je jasna projekcija oko toga. Najvažnija stvar je, sa moje tačke gledišta, to što smo prihvatili uslov 55%. Iz istih kulturoloških i socio-političkih razloga o kojima sam ranije govorio, imali smo jednodimenzionalnu i ljutitu reakciju na ideju da nam za obnovu nezavisnosti treba 55%. Uspjeli smo da, kroz komunikaciju sa međunarodnom i unutrašnjom političkom zajednicom, smanjimo autodestruktivni elemenat koji je postojao u našoj zajednici da to ne smijemo prihvatiti, da bi to bila izdaja naših nacionalnih interesa i da je jedan glas više dovoljan. Ne, nije bio dovoljan – jer ne bi bio prihvaćen kao takav.
Ponosan sam na to što sam, po sugestiji predsjednika Vlade, u februaru 2006. godine, pripremio za naše inostrane partnere Aide Memoire (“promemoriju”, to jest), koja govori o prijedlogu da se na crnogorskom referendumu primijeni pravilo 55%. Stavili smo do znanja da smo otvorili vrata, ali smo upozorili na opasnost da Evropska Unija nije definisala sta će se da dogoditi ako budemo imali jasnu većinu koja se opredijelila za nezavisnost ali ne i dovoljnu. U nejavnim razgovorima ukazivali smo na to da ne postoji recept za taj scenario i da ako se to desi da ne obnovimo nezavisnost, ipak će biti jasno da Državna zajednica Srbija i Crna Gora više ne može postojati jer u jednoj od dvije države članice ne postoji većina koja podržava opstanak te zajednice. Imali smo sreću da ne dođemo u situaciju da podrška za nezavisnost ne bude, recimo, 54.9%.
Morali smo da ubijedimo relevantne faktore međunarodne zajednice da smo kooperativni, da želimo da, zajedno sa njima i uz njihov blagonaklonan stav, završimo taj postupak, s jedne strane mirno, demokratski i civilizovano, a sa druge strane, da pokažemo odlučnost da ne odustanemo od referenduma i da primijenimo svoje pravo koje je bilo definisano Beogradskim sporazumom.
Isticali smo da je u interesu Evropske Unije da idemo na referendum – jer je to projektovano Beogradskim sporazumom.
Možda neka moja insistiranja nisu bila najpopularnija u određenim evropskim krugovima, ne zato što su bila pogrešna ili netačna, nego zato što su otkrivala da je jedan dio i briselske i beogradske politike u tom trenutku, ipak, bio nedovoljno korektan prema Crnoj Gori. Ali šta da radimo, mora se tako kada se brani zemlja!
Gradski portal: Kako ste se izborili za crnogorsku pregovaračku poziciju i kapacitet na početku pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji 2005. godine?
Vlahović: Naslijedio sam situaciju da šef tih pregovora nije bio ministar vanjskih poslova, već ministarka za ekonomske odnose sa inostranstvom i evropske integracije.
U završnoj rundi u pregovora, u Beogradu, u Palati federacije (šef delegacije državne zajednice bio je Vuk Drašković, šef srpske delegacije bio je Miroljub Labus, ministrica Gordana Đurović bila je šefica naše delegacije) uspjeli smo da se izborimo da postoje četiri kapaciteta u kojima naša strana učestvuje u ovom procesu: kapacitet Državne zajednice, kapacitet Republike Srbije, kapacitet Republike Crne Gora i četvrti, koji je takođe postojao: kada pravila važe i za državnu zajednicu i za obje države članice. Kao pravnik insistirao sam to raščistimo da na početku – da u tom procesu identiteti i interesi budu razlučeni na četiri nivoa. Uspjeli smo u tome.
Sa druge strane stola bili su šef pregovaračkog tima EU Rajnhard Pribe i ambasadori EU u Beogradu. Moj personalni utisak je, možda pretjeran ili samohvalisav, da je bilo dovoljno situacija, kojih se sjećam, u kojima je sa druge strane stola bilo iznenađenja što crnogorska delegacija neke stvari uopšte zna, još bolje umije da reče i najbolje smije da reče. Moje najveće zadovoljstvo je bilo da drugoj strani objasnimo da mi možda bolje umijemo da predočimo naše probleme nego što oni umiju da ih vide. Nismo se plašili toga, nismo imali tu vrstu zazora, da kažemo da, ne samo da su u pravu oko kritike, već je stvar još gora i navedemo razloge zbog kojih je to tako. Bili smo svjesni da otklanjanje insuficijencija, nedostataka crnogorskog društva nisu pitanje jednokratne odluke i da se ne mogu riješiti na referendumu, već su pitanje socijalnih, ekonomskih, političkih i kulturoloških procesa koji će trajati godinama. Mi nismo izuzetak od pravila da “socijalni inženjering” treba voditi korak po korak, kao što je govorio Karl Poper. To je politika: evolutivne, kontrolisane i projektovane promjene koje vode ka boljitku i koje ne razaraju zajednicu i društvo u čije ime se vode. To je bila naša politika tada.
Osnovi nedostatak i primarni problem nove crnogorske vlasti je, uz to što vodi anticrnogorsku politiku u svim značenjima te riječi: protiv crnogorske stvarne nezavisnosti, protiv multikulturalnosti, protiv zajedničkog života, što vodi jednu politiku koja je lišena elementarnog samopoštovanja, poštovanja naše zajednice, naše realnosti, naše istorije i svih nas koji živimo u Crnoj Gori. Pri tome su, u brojnim segmentima, sasvim nekompetentni. Tu ne mislim samo na diplomatiju.
