Proslave Dana nezavisnsoti protekle su bez većih incidenata, a Uprava policije radi na identifikaciji osobe koja je sinoć bacila suzavac blizu bine tokom koncerta Rikija Martina, kome je prisustvovalo oko 18 hiljada ljudi, kazali su iz OKC-a Uprave policije za “Vijesti”.

Istovremeno, dodaju i da je proslava na Cetinju, kojoj je prisustvovalo oko 15 hiljada ljudi prošla bez ijednog incidenta.

„Sinoć oko 23 časa u blizini bine je aktiviran ručni suzavac kojom prilikom je došlo do kraće panike između građana. Koncert je ubrzo nastavljen. Službenici sektora kriminalističke policije su fotografisali, izuzeli dio navedenog suzavca koji je pronađen u blizini bine. Osoba koja je bacila suzavac brzo će biti pronađena“, kazao je Milan Delić, načelnik OKC-a.

On je kazao da su službenici Uprave policije u prethodna 24 sata registrovali devet krivičnih djela i jedno narušavanje javnog reda i mira, a na osnovu čega je 12 osoba lišeno slobode.

„Na putevima u Crnoj Gori dogodilo se 15 saobraćajnih nezgoda od kojih su dva lica lakše povrijeđena. Zbog izvršenja prekršaja iz oblasti bezbjednosti saobraćaja lišeno je slobode 19 lica, podnesene su 42 prekršajne prijave, izdato je 558 novčanih kazni. Na graničnim prelazima u Crnoj Gori evidentiran je prelazak 98.780 lica“, ispričao je Delić.

Standard

BIVŠI PREMIJER I NEKADAŠNJI MINISTAR FINANSIJA GOVORI O POLITIČKOM I EKONOMSKOM TERETU OBNOVE DRŽAVNOSTI, REFERENDUMU, EVROPSKOM PUTU, IZAZOVIMA MALE DRŽAVE I POKUŠAJIMA RELATIVIZACIJE 21. MAJA

LUKŠIĆ ZA PORTAL ETV: Crna Gora je 2006. svijetu pokazala kako se istorijska pitanja rješavaju demokratski, ali se mnogi nijesu pomirili sa činjenicom da je obnovila nezavisnost

“Licemjerje može neko vrijeme raditi u korist onih koji ga koriste kao politički obrazac, ali ne može dugo”

Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti Crne Gore, jedan od važnih aktera generacije koja je nosila institucionalni i ekonomski teret tog procesa, bivši premijer i nekadašnji ministar finansija Igor Lukšić, u razgovoru za Portal ETV govori o političkim, ekonomskim i društvenim okolnostima u kojima je stvarana moderna crnogorska država.

Lukšić je bio ministar finansija u periodu neposredno prije i nakon referenduma 21. maja 2006. godine, kada je Crna Gora prolazila kroz složen proces ekonomskog osamostaljivanja, međunarodnog pozicioniranja i institucionalnog oblikovanja. Kasnije, kao predsjednik Vlade, učestvovao je i u ključnim fazama evropskih integracija, uključujući dobijanje preporuke za otvaranje pregovora sa Evropskom unijom.

U intervjuu za Portal ETV govori o tome koliko građani danas razumiju težinu istorijskog trenutka obnove nezavisnosti, kako su međunarodne finansijske institucije gledale na novu državu, zašto smatra da nijesu svi ni danas prihvatili crnogorsku državnost, ali i o odnosu aktuelne političke elite prema 21. maju, evropskoj ideji i izazovima savremene Crne Gore.

Portal ETV: S obzirom na to da ste bili jedan od važnih aktera generacije koja je nosila institucionalni i ekonomski teret obnove crnogorske nezavisnosti, kada danas, sa istorijske distance od dvije decenije, pogledate na 21. maj 2006. godine, da li Vam se čini da građani Crne Gore dovoljno razumiju koliko je tadašnji trenutak bio politički, ekonomski i državno rizičan  I da li dovoljno prepoznaju značaj?

– Sa protokom vremena naizbježno je da se svaka datost počne i podrazumijevati, iako je bilo daleko od izvjesnog da će se cijeli proces nasilnog i krvavog rastakanja nekadašnje Jugoslavije okončati nezavisnošću njenih činilaca pa time i Crne Gore 2006. godine. Okolnost da je cijeli proces izjašnjavanja u našoj zemlji, koji je imao i prethodnu fazu ogledanu u transfornaciji SR Jugoslavije u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora, potom i zahtjevni referendumski uslovi i nakon toga brzo priznanje i integracija Crne Gore u medjunarodnu zajednicu, protekao mirno, je ogromna demokratska tekovina koja bi trebalo da ispuni zadovoljstvom sve aktere neovisno od strane koju su zastupali. Nakon 20 godina, nažalost ali i prirodno, sve je manje onih koji su učestvovali u samom dogadjaju pa je važno podsjećati se tog vremena, naravno, ali i naći mjeru jer ne treba teziti bilo kakvoj dogmatskoj indoktrinaciji već naglašavati koliko je Crna Gora bila afirmativan evropski pa i svjetski primjer koji joj je pomogao da danas bude učesnik svih regionalnih, evropskih i globalnih procesa sa svojim glasom. Iako ponekad zvuči paranoično i udaljeno, ali ni nakon 20 godina ne znači da su se svi pomirili sa činjenicom da je Crna Gora obnovila svoju nezavisnost. Njeno uspješno ostvarivanje strateških ciljeva i institucionalno jačanje i sazrijevanje će biti najbolji mogući odgovor.

Portal ETV: Bili ste ministar finansija u možda najosjetljivijem periodu savremene crnogorske istorije. Koliko je bilo teško uvjeriti međunarodne finansijske krugove da mala, tek obnovljena država može biti stabilan i kredibilan partner?

– To je bio ozbiljan izazov. Kako prije, tako i nakon samog referenduma. Ipak, proces ekonomskog osamostaljivanja je počeo ranije, već krajem 90tih kada Crna Gora preuzima punu odgovornost za značajne ekonomske funkcije poput fiskalne i monetarne što je na odgovarajući način kasnije verifikovano u Ustavnoj povelji drzavne zajednice. Tako da već u periodu prije referenduma kroz praktično nezavisnu komunikaciju sa MMF, Svjetskom bankom, EIB, EBRD i tako dalje Crna Gora taba svoj ekonomsko-finansijski put razvijajući postepeno svoje institucije. Sjećam se da smo recimo na kraju standby aranžmana sa MMF-om čekali Srbiju pola godine da bi se zatvorio, i da bismo dobili dodatni otpis obaveza prema Pariskom klubu povjerilaca. Trogodišnji period prije referenduma je bio i vrijeme možda najintenzivnijih i veoma kompleksnih ekonomsko-socijalnih reformi orijentisanih na stvaranje percepcije da je Crna Gora, iako nova, kredibilna investiciona destinacija sa povoljnim poslovnim ambijentom. Tranzicione teškoće su nametale ogromne socijalne troškove koje je trebalo podnijeti ali koji su se rješavali u intenzivnom socijalnom dijalogu. Imajući sve na umu, značaj referenduma i opredjeljenje gradjana bi trebalo još više cijeniti.

Portal ETV: Crna Gora je nakon obnove nezavisnosti vrlo brzo krenula putem evropskih integracija. Da li danas vjerujete da je evropska ideja ostala ista ona vrijednost oko koje se okupljala generacija koja je stvarala modernu Crnu Goru, ili se njen smisao u međuvremenu izgubio u dnevnoj politici?

– Dnevna politika svaku ideju troši ukoliko je neprestano rabi. Posebno što se pojedine obaveze interpretiraju na krajnje profan način i time ne doprinosi razumijevanju problema. Proces evropskih integracije traje već jako dugo. Započeo je još 2003 godine i samim tim postaje pomalo obesmišljen u narativu. Nije još okončan iako je pred samim krajem, ne samo crnogorskom krivicom. Bio sam predsjednik Vlade kada smo mimo svih očekivanja u rekordnom roku ispunili obaveze i dobili preporuku za otvaranje pristupnih pregovora. Bilo je, medjutim, perioda da su zemlje članice pokazivale ozbiljnu skepsu prema proširenju kao takvom, da bi na kraju geostrateški izazovi obnovili ubrzano interes što je i našoj zemlji otvorilo veliku šansu koju ne bi trebalo propustiti. Vjerujem, medjutim, da onog trenutka kada članstvo bude zaista opipljivo i doživljaj brojnih pitanja će biti drugačiji.

Portal ETV: Često se govori o političkom aspektu referenduma, ali mnogo manje o ekonomskoj hrabrosti tog projekta. Da li je u tom trenutku postojao realan strah da bi samostalna Crna Gora mogla teško finansijski opstati?

– To je odlično pitanje, jer je jedan od ključnih argumenata bio da je samostalna država neodrživ koncept. Učestvovao sam u referendumskoj kampanji izmedju ostalog upravo dokazujući da je to netačna pretpostavka što se veoma brzo potvrdilo. Investicioni zamah je bio ogroman, i to je period kada je posijano sjeme najznačajnijih privatnih razvojnih projekata uz brojna kapitalna državna ulaganja. Poslovni ambijent je takodje značajno poboljšan, a nastavljene su i strukturne reforme. Upravo je ekonomski rast i razvoj bio potpora političkom ritmu u pravcu članstva u EU.

Iako danas često čujemo proklamacije o istorijskim rezultatima, ekonomisti posmatraju samo tzv realne veličine. U periodu od 2006. do 2012. recimo, a ističem je kao godinu u kojoj smo doživjeli prolongiranu posljedicu velike svjetske ekonomske i finansijske krize koja je eskalirala 2008. i 2009. godine, crnogorski BDP je u stalnim cijenama porastao oko 60 odsto, a slično i po stanovniku što je više nego u periodu 2019-2025 recimo. Stope realnog rasta prosječne bruto zarade, kao jedine uporedive kategorije zbog drastičnih promjena poreske politike, su slične. Ostvaren je i najveći budžetski suficit ikada koji je pomogao da se amortizuju posljedice ekonomske krize. Dobijamo tada i prve kreditne rejtinge.

Naravno, kako je razvoj jedne ekonomije dinamična stvar, logično je da kako vrijeme prolazi svi agregati rastu a stope rasta sa više osnove neminovno usporavaju. Zato se naglasak pomjera sa fizičkih veličina na održivost sistema odnosno njegovu konkurentnost kroz kvalitet poslovnog ambijenta koji se stalno mora unaprjedjivati, ljudski kapital i slično. Koje će, recimo, posljedice nedavne duboke promjene poreske politike biti i kako će se strukturni deficit javnih finansija na koji upozoravaju medjunarodne finansijske institucije rješavati, vidjećemo.

Potal ETV: U periodu nakon obnove nezavisnosti Crna Gora je djelovala kao država sa jasnim pravcem, energijom i međunarodnim ugledom. Što se, po Vašem mišljenju, u međuvremenu promijenilo u našem društvenom i političkom samopouzdanju?

– Mislim da smo jednostavno i mi u situaciji da trpimo ukupne globalne promjene političkog diskursa u demokratskim zemljama što u periodu populizma ostavlja značajan trag. Često se ne razumije da se pitanje vladavine prava ne odnosi samo na represivni aparat i pravosudje. Dugoročno veći značaj ima kultura vladavine prava koju čine pisana i nepisana pravila. Istovremeno, Crna Gora nije zemlja dugo trajuće razvijene institucionalne arhitekture pa je samim tim i ranjivija. Zato se nadam da će korektivni mehanizmi članstva u EU doprinijeti i unaprjedjenju našeg političkog sistema bez obzira što i EU često pati od birokratsko-tehnokratskog pristupa problemima.

Potal ETV: Vi ste pripadali mlađoj generaciji političara koja je tada preuzimala ozbiljne državne resore. Da li je upravo ta generacijska smjena bila jedna od važnih snaga moderne i evropske Crne Gore?

– Mislim da je u pitanju takodje i splet okolnosti u potrazi za adekvatnim odgovorom na izazove toga vremena. Istovremeno, ističem da nije u pitanju bilo neselektivno opšte podmladjivanje struktura jer to samo po sebi ne donosi promjene na bolje. Mi smo se i te kako oslanjali na iskustvo administracije, uz mnogo manje partokratskog pristupa nego što se danas misli, koja se kroz prethodne decenije razvijala najprije kroz SFRJ i druge državne oblike i bila stub drzavne uprave.

Portal ETV: Kao čovjek iz finansija, ali i neko ko je učestvovao u stvaranju državne strategije, što smatrate najvećim ekonomskim uspjehom Crne Gore nakon obnove nezavisnosti a što najvećom propuštenom šansom?

– Teško je izdvojiti jednu posebnu stvar, ili neki projekat i investiciju i proglasiti je najvećim uspjehom. Mnogo je važnije graditi stabilan i otporan ekonomski sistem u cjelini a to znači predvidljivu ekonomsku politiku oslonjenu na ekonomske slobode, kredibilne institucije jer investitori od njih očekuju razumljive odgovore, održivu fiskalnu politiku, profesionalnu javnu upravu i tako dalje. Na svemu tome se zaista i radilo iako možda ne uvijek tempom koji smo željeli. Ipak okolnost da smo veoma odgovornom politikom posljedice najvećeg globalnog ekonomskog udara 2008-2010, i potom 2012 koji je bukvalno mogao proizvesti ekonomsku kataklizmu, sveli na minimum smatram najznačajnijim rezultatom. Danas će to slabo biti primijećeno, a neki aspekti politike veoma negativno interpretirani bez prethodnog razumijevanja konteksta u kojem se odluke donose.

Portal ETV: Danas, kako vidimo, sve češće se pokušava relativizovati značaj 21. maja, dok pojedini predstavnici aktuelne vlasti otvoreno iskazuju netrpeljivost i nepoštovanje prema ovom datumu, uprkos činjenici da upravo od te države, kroz funkcije koje obavljaju, primaju plate i uživaju sve privilegije i benefite koje im ona omogućava. Kako Vi objašnjavate taj paradoks i šta nam on govori o odnosu velikog dijela političke elite prema samoj ideji crnogorske državnosti?

– Svaku iskrenu promjenu političkog stava prihvatam i mislim da je dobra dugoročno za Crnu Goru. Nije tako davno bilo da su mnogi od aktuelnih aktera bili otvoreno protiv članstva u NATO i vrlo tiho davali podršku, ukoliko i uopšte, procesu evropske integracije. Volio bih kada bih čuo jasno distanciranje od politike koja je dovela do ratova 90tih, a u našem slučaju rezultirala i u medjunarodnim sankcijama čime je naš tranzicioni put bio drastično pogoršan a mnoge kompanije suštinski nepovratno izgubljene. Zaboravlja se da su to bili spojeni sudovi. Licemjerje može neko vrijeme raditi u korist onih koji ga koriste kao politički obrazac, ali ne može dugo.

Portal ETV: Da li je Crna Gora 2006. godine bila više ujedinjena oko ideje budućnosti nego što je danas, uprkos svim podjelama?

– Nisu crnogorske podjele nastale 2006. a ni koju godinu prije ili kasnije. One su najvećim dijelom istorijskog karaktera i manifestovale su se u raznim periodima. A nisu, takodje, ni specifičnost našeg društva. Danas je i američko društvo duboko podijeljeno a i mnoga druga. Ono što jeste drugačije u slučaju Crne Gore jeste identitetski sadržaj podjela. Mislim da je potrebno mnogo više napora na svim stranama uložiti kako bismo, ne mehanički prevazišli podjele, već kako bismo diverzitet društva stavili u punu funkciju razvoja što uz malo dobre volje ne bi trebalo da je teško.

Portal ETV: Kada biste danas jednoj mladoj osobi, rođenoj nakon referenduma, morali da objasnite što je značila obnova nezavisnosti Crne Gore, kako biste to učinili?

– Rekao bih joj da joj je svakako teško da razumije alternativu po kojoj se mnogo ne pitate ili makar ne presudno o svojoj budućnosti jer smo iz tog okvira željeli da izadjemo kao tadašnje datosti, ali bih je zamolio da zamisli kako bi to bilo kad bi danas prepustila nekome drugome da donosi odluke umjesto nje same o sebi. Mislim da to mladi ljudi danas jako dobro razumiju možda bolje nego što smo mi, pa me i ne čudi rast podrške nezavisnosti ukoliko bi to uopste i mogla biti tema.

ISJEČCI IZ SJEĆANJA: DVADESET GODINA OD OBNOVE NEZAVISNOSTI

Kad je američki konzul Hojt Ji 2005. na Svetom Stefanu pravio oproštajni prijem rekao je ono što smo mi željeli da čujemo, da će sljedeći put kad dođe doći u nezavisnu Crnu Goru. Došao je ponovo tek 2013. kao zamjenik pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju. Dok je čekao na susret s Đukanovićem, rekao sam mu: evo, mi smo se potrudili da održite obećanje 

Autor: Milan Roćen

Uoči Međunarodne konferencije povodom 20. godišnjice rušenja Berlinskog zida u Pragu 2009. godine dugo sam sjedio u hotelskom restoranu sa evropskim komesarom Olijem Renom, ambasadorom Aleksandrom Andrijom Pejovićem i jednim finskim novinarom. Veče za pamćenje. Priča je krenula o jugoslovensko-finskim odnosima, bliskosti Josipa Broza i Urha Kekonena, koji je unuka usmjerio da nauči srpskohrvatski kako bi mu prevodio razgovore s Titom. Unuku, kog je kao dječaka pitao što bi volio da bude kad poraste. A ovaj mu odgovorio: „Predsjednik, đede“. „Moraš nešto drugo, to će ti biti zauzeto“, odgovorio je đed. Oli Ren mi je tada rekao: „Ne prestajem da mislim o vama kako ste uspjeli da obnovite nezavisnost. Nijeste napravili nijednu grešku, provukli ste se kao između kapi. Već danas teško da bi to bilo moguće“.

Prijatno je bilo slušati komplimente Olija Rena, zanimljivog čovjeka, s prefinjenim smislom za humor. Jednom kad sam bio u Briselu s predsjednikom Milom Đukanovićem dočekao nas je na ulazu u zgradu Evropske komisije. Dok smo išli prema liftu, primijetio je: „Milane, ti nijesi visok kao ostali Crnogorci“. „Ne“, odgovorio sam, „Ja sam po evropskim standardima, zato su me i postavili za ministra inostranih poslova“.

Danas kad obilježavamo našu 20. godišnjicu želim da podsjetim i na riječi čuvenog američkog senatora Džona Mekejna. Crnogorski referendum 2006. je možda i najveći demokratski događaj u Evropi nakon rušenja Berlinskog zida, rekao je jednom.

Prošli smo zaista scile i haribde. Ja to dobro znam, sve sam pratio izbliza, i učestvovao u dobrom dijelu aktivnosti. Izgleda nelogično, ali bilo je lakše do promjena u Beogradu 2000. Mi smo ih spremno dočekali. Do tada Đukanoviću su bila otvorena sva vrata u svijetu. Ali nije nas to ponijelo. Ključni zapadni partneri su Mihaila Gorbačova, koga su dizali u nebesa, pustili niz vodu onog trenutka kad im nije više trebao. Znali smo da se projekat obnove državnosti može ostvariti samo pameću, ne nadgornjavanjem s političkim protivnicima. U šali, u kojoj je bilo zbilje, komentarisali smo da treba da obnovimo nezavisnost „odavde“, a ako vidimo da ne ide, onda da uzmemo vlast u Beogradu, pa „odozgo“. Ispostavilo se da nije bilo potrebe za tim. Kraj Miloševićeve vladavine je bio i kraj sage o Crnoj Gori. U zapadnim prijestonicama, kao i u Moskvi, mislili su da je sve završeno odlaskom Miloševića. Šef Kancelarije SAD u Dubrovniku zadužene za Crnu Goru Šon Berns rekao nam je nakon prvog kruga izbora za predsjednika SRJ da su Klinton i Putin u stalnom kontaktu, kao i Medlin Olbrajt i njen zamjenik Strob Talbot, inače dobar poznavalac Rusije, sa Ivanovim. Poznato je da je zvanična Crna Gora bojkotovala te izbore. Jednog dana dok sam se vozio kolima s Đukanovićem kroz tivatsko polje pozvao me Putinov diplomatski savjetnik Sergej Prihodko, i sugerisao da bi bilo dobro da izađemo u drugom krugu. Rekao sam da pažljivo pratimo situaciju, da ćemo zavisno od razvoja događaja donijeti odluku. Ali da ćemo svakako voditi računa o državnom i ličnom dostojanstvu. Poznato je kako je sve završeno.

Za međunarodnu zajednicu i demokratske snage u Beogradu 5. oktobar je bio kraj borbe s Miloševićem, a za nas u Crnoj Gori početak nove nade. Slijedilo je preuređenje odnosa u federaciji. Znali smo da neće ići lako. Sjećam se januara 1999. i radnog ručka Đukanovića na vili Gorica sa specijalnim izaslanikom američkog predsjednika za Balkan Robertom Gelbardom. Bili su i britanski ambasador Brajan Doneli i njemački otpravnik poslova Joakim Šmit. U odvojenom susretu sa Đukanovićem, Doneli je rekao da su u ambasadi u Beogradu radili analizu i došli do zaključka da bi Crna Gora, ako bi bila nezavisna, dostigla Sloveniju za četiri godine. Vjerovatno je to i podstaklo Đukanovića da dosta oprezno kaže da bi razvoj događaja mogao ići u pravcu crnogorskog osamostaljenja. Gelbard je reagovao žestoko. Nije ostavio ni trunku mogućnosti za to. Srčano ga je podržao Doneli. Samo je ćutao Šmit, vjerovatno ne zato što je drugačije mislio, nego kao otpravnik poslova nije htio da se miješa u „visoku politiku“. Ali zato jeste njegov ministar Joška Fišer kad je Đukanović prvi put u Berlinu rekao da ćemo uvesti marku u platni promet. On se bukvalno tresao. „Ne, samo to ne! Nemojte izazivati Miloševića da počne peti rat“, zavapio je Fišer.

Žestok pritisak na Đukanovića vršili su i američka državna sekretarka Medlin Olbrajt i specijalni izaslanik za Balkan Džim O’Brajen. Olbrajtova je zamolila i ministra inostranih poslova Italije Alberta Dinija, inače finansijskog eksperta, da ga ubijedi da ne uvodi marku. Kad su Amerikanci vidjeli da ništa ne pomaže, Olbrajtova je početkom novembra 1999. pozvala Đukanovića uoči njegove posjete Vašingtonu, i rekla mu da razumije da mora uvesti marku, ali da ne donosi odluku dok ne dođe u Vašington. „Ja sam je već donio“, odgovorio je Đukanović. Na aerodromu u Vašingtonu čekao nas je i njemački ambasador. „Znam Vaš program“, rekao je Predsjedniku. „U posjeti je ovdje Fišer, on Vas čeka u rezidenciji. Zamolio je da se kratko vidite“. Fišer je bio vrlo predusretljiv, kao da nije onaj isti čovjek. Čak je pozvao Bundesbanku da pomogne da se do Dubrovnika transportuje 30 miliona maraka u sitnim apoenima.

Početkom septembra te godine francuski predsjednik Žak Širak je u odgovoru na Đukanovićevo pismo iz avgusta zahvalio što ga je upoznao sa tekstom platforme o osnovama za nove odnose između Crne Gore i Srbije, i pozdravio spremnost Podgorice za otvaranje dijaloga s Beogradom. Obavijestio ga je da Francuska i članice EU nastoje koliko god je to moguće da umanje posljedice za Crnu Goru od spoljnjeg zida sankcija koje se primjenjuju prema SRJ. Usvojen je francuski prijedlog da se Crna Gora izuzme iz primjene naftnog i vazdušnog embarga. Širak je dostavio Đukanoviću i kopiju pisma koje je tim povodom uputio predsjedniku Evropske komisije Romanu Prodiju.

Krajem tog mjeseca, tačnije 28. septembra Šon Berns mi je telefonom prenio poruku O’Brajena da Amerika neće zaboraviti Crnu Goru i crnogorski narod, bez obzira na procese u Srbiji. USAID ostaje u Crnoj Gori da završi započete projekte. Stejt Department će pratiti kako će se nova vlast u Beogradu odnositi prema Crnoj Gori. To je Olbrajtova htjela da kaže u telefonskom razgovoru Đukanoviću, ali je morala da skrati razgovor, uvjeravao me Berns. Uskoro će se pokazati da je nažalost sve to bila prazna priča. Đukanovićevi susreti sa Bilom Klintonom u Ljubljani i Sarajevu 1999. izgledaće kao daleki san. Veoma pozitivno se prema Crnoj Gori i njenim aspiracijama odnosio tadašnji šef Kancelarije OEBS u Crnoj Gori Džulijan Pil Jejts. On je u centrali u Beču čak imao problema što nije krio da razumije aspiracije Crne Gore za nezavisnošću. Govorio je da je crnogorska i prva i druga platforma za uređenje odnosa sa Srbijom iznad onoga što traži EU. Blagonaklonost je pokazivao i ambasador Poljske u Zagrebu Jirži Hmjelevski. U avgustu 2001. rekao mi je da su NATO i Zapad zainteresovani za cijeli prostor Istočnog Jadrana. Za njih je manje važno hoće li Crna Gora biti nezavisna i kako će se na tom prostoru miješati karte. Jedno od ključnih pitanja je albansko. Zato imaju skepsu prema novim potezima. A novi potez bi bio nezavisnost Crne Gore. „Morate pokazati međunarodnoj zajednici da Crna Gora nije bauk, da se nje ne treba bojati“. Analitičar međunarodne krizne grupe za Crnu Goru Piter Palmer mi je u jednom razgovoru tih dana rekao da mu neki opozicioni predstavnici na sjeveru Crne Gore tvrde da ne treba isključiti oružane sukobe ako bude referenduma. Za jednog od tadašnjih opozicionih lidera rekao je da bi mu u Bosni zbog retorike koju koristi zabranili djelovanje, i njemu i stranci. Tvrdio je da se u Forin ofisu na nižim nivoima razumiju aspiracije Crne Gore, ali toga nema kod onih koji donose odluke.

Sve je ovo bilo prije 5. oktobra. Nakon promjena u Beogradu nastupila je nova faza za Crnu Goru, čija je uloga završena. Treba samo paziti da ne smeta. To je sad bila pozicija međunarodne zajednice. Sve oči bile su uprte u Beograd. Situacija je bila krajnje neizvjesna. Nije se znalo što nosi dan, a što noć. Samit EU o Zapadnom Balkanu u Zagrebu bio je najavljen već za sljedeći mjesec. Francuska je predsjedavala EU. Svi su se interesovali oko Đukanovićevog učešća, i naglašavali da je važno da bude na Samitu. Međutim, još važnije je bilo da se ne iritira Beograd. Mene je tim povodom zvao pomoćnik hrvatskog MIP-a Joško Paro i rekao da su oni veoma zainteresovani za učešće Đukanovića. Ali da bi najbolje bilo da se o formi dogovorimo sa Beogradom. Za nas je najbitnije bilo da Predsjednik bude na Samitu, i da govori. Forma je bila manje bitna. Tako je i bilo. Bio je u sastavu delegacije SRJ koju je predvodio Vojislav Koštunica. Prije početka Širak je tražio kratak brifing s Koštunicom i Đukanovićem. Predložio je da Đukanović govori, ali da mu Koštunica da riječ. I to smo prihvatili. Najvažnije je bilo da evropski lideri čuju stavove Crne Gore. I da se uvjere u konstruktivnost crnogorske strane.

Milošević je završio 5. oktobra, ali njegove strukture su bile praktično netaknute. Njihovo uklanjanje za međunarodni faktor bilo je prioritet. To je važilo samo za Beograd. Jer, da bi se formirala vlast na nivou SRJ, trebali su Miloševićeve pristalice iz Crne Gore. Oni su izašli na izbore, i u prvom krugu osvojili ubjedljivu većinu. Nova vlada formirana je od predstavnika Miloševićevih protivnika u Srbiji i njegovih pristalica u Crnoj Gori. Čak ni u balkanskoj politici nije bilo takvog slučaja. Nama je to objektivno odgovaralo. Znali smo, što se grbo rodi vrijeme ne ispravi. Dok su se nove strukture u Beogradu zabavile sopstvenim problemima, Podgorica je poduzela političku ofanzivu novim predlozima za preuređenje odnosa. Koštunica je preko noći postao favorit međunarodne zajednice. Inostranim partnerima je bilo dovoljno njegovo obećanje da će pokušati da dođe do fer usklađivanja odnosa između Srbije i Crne Gore, i da će formirati ustavnu komisiju da to razriješi.

Predsjednik Đukanović je pismom obavijestio ključne međunarodne partnere o našem viđenju uređenja odnosa. Namjerno se išlo ambicioznije, sa idejom o dvije stolice u Ujedinjenim nacijama, uz navođenje primjera Bjelorusije i Ukrajine poslije Drugog svjetskog rata. Ja sam bio po njegovom nalogu u Berlinu, Parizu i Londonu, a Vukašin Maraš u Rimu, Parizu i Vašingtonu. Sa svih ovih adresa dobili smo unisonu poruku da Crna Gora zaboravi na priču o nezavisnosti. Negdje je to saopštavano diplomatski, a negdje vrlo rezolutno. Đani De Mikelis je u Rimu rekao Marašu da se odnos međunarodnog faktora prema Crnoj Gori promijenio. Ubrzo ćete shvatiti da vam dojučerašnji prijatelji više to nijesu, uključujući i Ameriku, rekao je. U CIA su mu saopštili da je politička odluka Stejt Departmenta jasna – ne podržava se nezavisnost Crne Gore. To se neće promijeniti bez obzira na izbore u Americi i novu administraciju.

Meni je Robert Kuper, savjetnik Tonija Blera za bezbjednost i spoljnu politiku to isto rekao drugim riječima: Ne mislim da bi referendum bio najbolja ideja. Politička pitanja teško je prelamati referendumom, gdje praktično imate samo jedno pitanje koje ima samo odgovore – „da“ i „ne“. Obično je mnogo mogućnosti između ta dva odgovora, diplomatski je poručivao Kuper, koji je kasnije bio tvorac Briselskog sporazuma između Beograda i Prištine. Na svim ovim adresama dobili smo odgovor da su oni za to da u Ujedinjenim nacijama zajednička država Srbije i Crne Gore bude jedinstveno predstavljena. Dobro sam zapamtio jednu nijansu u razgovoru koji sam imao sa Mihaelom Šeferom, direktorom za Jugoistočnu Evropu u njemačkom ministarstvu: SRJ je za nas do daljnjega međunarodni subjekt. Mi ćemo uvažiti međusobni dogovor i podržati sve demokratske promjene. (Kad sam se vratio iz Moskve, Šefer, koji je u međuvremenu postao politički direktor, pozvao me u posjetu Berlinu. Dok me je pratio, rekao mi je prijateljski: „Završite to, učinićete i vama i nama“. Svi su se bojali „sive zone“.) Mi smo to razumjeli kao ohrabrenje da naša nada nije ugasla, jer mi je i politički direktor Klaus Šariot rekao da bi bolje bilo da se u ovom trenutku ne govori o referendumu. Znači, može nastupiti i neki drugi trenutak. Širakov savjetnik Teri Dana u Parizu mi je rekao da njegov predsjednik misli da ne bi bilo dobro da se ponovo diskutuje o granicama na Balkanu, jer se ne zna čime bi to moglo završiti. U svim razgovorima naglašavana je veoma značajna uloga predsjednika Đukanovića u demokratskim promjenama, ali je bilo jasno da je Koštunica novi favorit međunarodne zajednice.

Uoči tih predsjedničkih izbora podršku opoziciji u Srbiji Amerika je pružla preko kancelarije u Budimpešti kojom je rukovodio Vilijem Montgomeri. On je neposredno prije toga bio ambasador u Hrvatskoj. Odlazio sam na njegove prijeme u Zagreb povodom 4. jula. U međuvremenu je postavljen za ambasadora u Beogradu. Često je dolazio u Crnu Goru. Posjete je obično završavao susretima sa mnom. Kad je prvi put došao kod mene sa savjetnicom Biljanom Jović, još s vrata je rekao: „Znači to je ta najmoćnija kancelarija u Crnoj Gori“. „Jeste, kad je američki ambasador u njoj“, odgovorio sam. Iako nije bilo razumijevanja u međunarodnoj zajednici za našu ambiciju da organizujemo referendum, u Crnoj Gori se uveliko i pričalo i radilo na njegovim pripremama. Montgomeri je imao intenzivne kontakte sa predstavnicima vlasti i opozicije. Poslije sastanka sa Peđom Bulatovićem 21. novembra 2001. godine, došao je kod mene. Rekao mi je da su bili prisutni i Zoran Žižić, Srđa Božović i Vuksan Simonović. Bilo je priče i o referendumu. Primijetio je da u rukovodstvu SNP ima ozbiljnih razlika oko referenduma. „Ili se možda varam“, dodao je. Obavijestio me da je na tom sastanku testirao ideju 55%-45%. Nijesu podržali, ali nijesu to ni odbacili. Zanimljivo, pet godina kasnije to je bio i predlog Brisela koji su obje strane u Crnoj Gori prihvatile.

Mi nijesmo posustajali sa predlozima ni prema Beogradu, ni prema Briselu. Za dalji tok događaja bio je presudan susret Đukanovića i Havijera Solane 10. februara 2002. u Briselu. Dug i mučan razgovor, za nas razočaravajući. Đukanović je iznosio razloge za crnogorski predlog modela saveza nezavisnih država, dok je Solana na jednom listu papira iznio moguće, tada dosta maglovite predloge za stvaranje državne zajednice. Dogovoreno je da se intenziviraju kontakti, pojedinačni sa Briselom, kao i između Beograda i Podgorice, pod pokroviteljstvom EU. Već 15. februara Solana je uputio u Podgoricu savjetnike Štefana Lenea i Fernanda Đentilinija, s kojima smo Slavica Milačić i ja imali veoma dug razgovor. Na sastanku su iscrpno razmatrane ideje o stvaranju unije, koje su dobrim dijelom kasnije našle mjesto u Beogradskom sporazumu. Na kraju ih je kratko primio i Đukanović. Samo mjesec dana nakon susreta Solane i Đukanovića u Briselu, u Beogradu je 14. marta potpisan Sporazum o principima odnosa između Srbije i Crne Gore u okviru Državne zajednice, pod pokroviteljstvom Evropske unije. Potpisnici su predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, predsjednik Vlade Srbije Zoran Đinđić, predsjednik Države i predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović i Filip Vujanović, potpredsjednik Savezne Vlade Miroljub Labus i visoki predstavnik EU Havijer Solana.

Uoči potpisivanja vođeni su veoma intenzivni kontakti. Tih dana sam vrlo često komunicirao sa Ljiljom Nedeljković, šeficom kabineta Vojislava Koštunice, zahvaljujući posredovanju Miroslava Ivaniševića. On je umio da na pravi način gradi odnose sa ljudima. Šon Berns nam je govorio da Ivanišević odlično radi svoj posao, i da je uz to veoma efikasan i kooperativan, i doprinosi pozitivnom imidžu Crne Gore.

Ljilja Nedeljković i ja smo između ostalog organizovali jedan večernji dolazak Koštunice i Labusa na razgovore u vili Gorica, koji su ostali izvan očiju javnosti.

Uoči posljednjeg sastanka, dok smo se peli uz stepenice Palate Federacije zazvonio mi je telefon. Ranko Krivokapić se javljao iz Berlina. „Prenesi Milu da ništa ne prihvata, sreo sam se sa Genšerom, on podržava referendum“, kaže. Rekao sam mu da je to lijepo, ali da Genšer više nije šef njemačke diplomatije. Na završnom sastanku u Palati Federacije, bili su prisutni svi budući potpisnici sporazuma osim Đinđića. On u to vrijeme nije govorio s Koštunicom. Na početku, Koštunica je predložio da Ljilja Nedeljković i ja usaglasimo politički dio sporazuma, a Miroljub Labus i Filip Vujanović ekonomski. Nas dvoje smo vrlo brzo usaglasili tekst. Ostalo je sporno samo pitanje izbora poslanika za Parlament Državne zajednice. To smo ostavili za dogovor Đukanovića i Koštunice. Brzo su se usaglasili i Labus i Vujanović, uz podršku Solane. Đukanović i Koštunica su dogovorili da se pitanje izbora poslanika riješi kad bude usvajana Ustavna povelja. Đukanović je imao primjedbe na ekonomski dio. U međuvremenu je došao Zoran Đinđić. On je na lap topu kucao, a Đukanović šetajući diktirao tekst tog dijela sporazuma. Solana se bunio što se mijenja tekst koji je on odobrio, ali su ga Đukanović i Đinđić ignorisali. U znak protesta ustao je i otišao sa saradnicima. U ranim jutarnjim satima okupili su se svi predstavnici Srbije i Crne Gore i dogovorili da se obavijesti Solana da je sporazum spreman za potpis, što je i urađeno tog jutra. Bio je to konačni kraj Jugoslavije. Mnogi u Crnoj Gori nijesu krili razočarenje zbog odlaganja referenduma. Ne samo u Vladi i u suverenističkoj javnosti, nego i u vrhu DPS-a. SDP je napustila Vladu, kojoj je ubrzo uskraćeno povjerenje u Skupštini. Na jesenjim vanrednim izborima DPS je zadobio podršku da vodi Vladu koja će u skladu sa Beogradskim sporazumom organizovati referendum o državno-pravnom statusu. Za uspješnu realizaciju ovog međaša, ne samo crnogorske nego i balkanske istorije, zasluge pripadaju podjednako i onima koji su bili za, kao i onima koji su bili protiv. Bio je to i najveći uspjeh EU na Balkanu, koju su predstavljali poznati slovački diplomati Miroslav Lajčak i František Lipka.

Nakon raskida s Miloševićem 1997, i razlaza Đukanovića i Momira Bulatovića vlast u Crnoj Gori imala je čvrst oslonac na Zapadu i podršku zapadnih partnera. Prije svega Amerike, kao i Velike Britanije, a postepeno i drugih ključnih članica EU, odnosno Brisela. Međutim, veoma smo vodili računa da se drže izbalansirani odnosi i s Moskvom. Na početku sukoba između Bulatovića i Đukanovića organizovali smo njegovu veoma uspješnu posjetu Rusiji nekoliko dana prije nego je dobio većinsku podršku u DPS, kada je Bulatović smijenjen sa mjesta predsjednika. Imao je susret s tadašnjim MIP Jevgenijem Primakovim, kog je tokom razgovora zvao Boris Jeljcin. Nakon toga, Primakov mu je prenio pozdrave ruskog predsjednika, što su objavili mediji. Imao je i susrete s potpredsjednikom Vlade za privatizaciju Alfredom Kohom, s gradonačelnikom Moskve Jurijem Lužkovim, šefom poslaničkog kluba partije premijera Viktora Černomirdina u Državnoj Dumi Sergejem Beljajevim, s rektorom Lomonosovskog Univerziteta Viktorom Sadovničijem, predsjednikom RAN Jurijem Osipovim, kao i s patrijarhom Aleksijem II. I mitropolit Amfilohije je doprinio uspješnosti te posjete, on je posredovao za ovaj susret. Isto tako i sa predsjednikom Privredne komore Stanislavom Smirnovim, s kojim je organizovana prezentacija privrednih mogućnosti Crne Gore u luksuznom Hotelu „Balčuk Kempinski“, na koju su došli četiri Jeljcinova pomoćnika, lični izaslanik patrijarha Aleksija II, veliki broj deputata Državne Dume, predstavnici MID, bivši MIP Andrej Kozirjev. Ja sam se tek bio vratio iz Moskve sa petogodišnjeg mandata u ambasadi SRJ. Nastojao sam da sve vrijeme održavam kontakte koje sam uspostavio u Moskvi. Preveo sam i prvu knjigu o Putinu „U prvom licu“, čiji su autori novinari Andrej Kolesnikov, Natalija Gevorkjan i Natalija Timakova, i objavio kao feljton u Vijestima. Takođe, i djelove knjige Anatolija Dobrinjina „Strogo povjerljivo“, kao i Serga Berije „Moj otac Lavrentij Berija“, što je takođe objavljeno kao feljton u Vijestima. Kasnije i knjigu Primakova „Osam mjeseci plus“ pod naslovom „Uspomene premijera“. Kad sam u avgustu 2001. godine u Kremlju Sergeju Prihodku uručio pismo Đukanovića za Putina, uručio sam mu i kopiju prevoda knjige o Putinu objavljenog u Vijestima, prvog na jedan strani jezik. Rusija je bilo veoma involvirana u dešavanja oko predsjedničkih izbora u Jugoslaviji 2000.

Nakon što je konstituisana Državna zajednica i njeni organi vlasti, krajem 2003. stupio sam na dužnost ambasadora Srbije i Crne Gore u Rusiji, gdje sam ostao do početka 2006, kad me Đukanović pozvao da preuzmem dužnost koordinatora Bloka za nezavisnost i generalnog menadžera referendumske kampanje. U Moskvi su veoma cijenili moj odnos prema Srbiji. Stojim na stanovištu da je naš najveći interes da Srbija bude stabilna, demokratska, razvijena zemlja, jer će se efekti toga preliti najprije u Crnu Goru.

Mislim da je razumijevanje naših ambicija za obnovu državnosti od strane Rusije bilo od presudnog značaja za ishod referenduma. Ključni je bio susret Đukanovića sa Putinom krajem septembra 2004. godine. S njim su bili ministar Sergej Šojgu i savjetnik Sergej Prihodko. Ja sam bio s predsjednikom Đukanovićem. Putin je na početku rekao da je Moskva za očuvanje državne zajednice, jer smatra da je to mnogo bolje i za srpski i za crnogorski narod. Pomislio sam, što mi je ovo trebalo. Bolje bi bilo za našu javnost bez tako decidnog stava prvog čovjeka Rusije. Ali on je odmah dodao: „Mi nijesmo Sovjetski savez, mi vam nećemo nametati rješenja. Ako mislite da vaš narod treba da ima svoju državu, preuzmite odgovornost. Svaki vaš dogovor sa Beogradom mi ćemo podržati. Rekao sam da vam nećemo dijeliti savjete, ali evo ipak jedan. Ako mislite da ste u pravu, preuzmite odgovornost i nemojte slušati ni Moskvu, ni Vašington, ni Brisel“. Kad sam predsjednika Đukanovića telefonom obavijestio za susret sa Putinom, on je bio u posjeti Berlinu. Dok smo se vozili od aerodroma prema Kremlju rekao mi je da mu je Gerhard Šreder kazao: „Mene si ubijedio da moraš na referendum, ali Moskvu nećeš nikad“. Iako je Đukanović bio predsjednik Vlade jedne članice DZ iako to nije bila zvanična posjeta, ruski protokol mu je dao tretman šefa države u zvaničnoj posjeti. Saobraćaj je bio blokiran duž cijelog puta od aerodroma Vnukovo do Kremlja, zastavica na kolima bila je crnogorska. To je bio prvi put da se nova crnogorska zastava tako koristi u protokolarne svrhe. Ostalo je istorija. Veoma važnu ulogu za razumijevanje pozicije Crne Gore u Moskvi imali su ministri Sergej Šojgu i Sergej Lavrov i njihovi saradnici, i Putinov savjetnik Sergej Prihodko, kao i Jurij Lužkov i Boris Grizlov, predsjednik Državne Dume.

Značajno je bilo za Crnu Goru i razumijevanje vrha Ruske crkve. Prilikom posjete predsjednika Srbije Borisa Tadića Moskvi 2005. godine patrijarh Aleksij II mu je u Svetodanilovskom manastiru u prisustvu medija rekao: „I sjutra, ako Crna Gora na referendumu postane nezavisna, ja vas bratski molim da se ne dijelite“. Ruski patrijarh je prvi put javno pomenuo crnogorski referendum. Ne zaboravljamo ni njegove apele za upućivanje pomoći Crnoj Gori nakon teške željezničke nesreće nadomak Podgorice. Širenju pozitivne priče o Crnoj Gori u ruskoj javnosti značajno je doprinio novinar Komersanta Genadij Sisojev. Nakon referenduma predsjednik Đukanović je u avgustu imao susret s Vladimirom Putinom u njegovoj rezidenciji u Sočiju. Na radnom ručku bili smo Prihodko i ja. U višesatnom razgovoru Đukanović je Putina do tančina informisao o strateškim evropskim i evroatlantskim ciljevima Crne Gore. Bio je to prijateljski susret pun razumijevanja i međusobnog uvažavanja. Rusija je bila treća zemlja koja je priznala Crnu Goru nakon referenduma, dan prije nego što je to učinila Evropska unija. Prva stalna članica SB UN koja je to uradila. Zanimljivo je da je Srbija priznala Crnu Goru nakon Koštuničinog povratka iz Sankt Peterburga.

Ubrzo poslije sticanja nezavisnosti Crna Gora je primljena u sve ključne političke i ekonomske međunarodne organizacije. Trasiran je njen evropski i evroatlantski put. Postavljeni su stabilni temelji za unapređenje bilateralnih odnosa sa susjedima i ključnim zemljama u svijetu, kao i međunarodnim organizacijama. U međuvremenu je postala članica NATO, sa izglednim šansama da bude prva sljedeća članica EU.

Kad je američki konzul Hojt Ji 2005. na Svetom Stefanu pravio oproštajni prijem rekao je ono što smo mi željeli da čujemo, da će sljedeći put kad dođe doći u nezavisnu Crnu Goru. Došao je ponovo tek 2013. kao zamjenik pomoćnika državnog sekretara za Evropu i Evroaziju. Dok je čekao na susret s Đukanovićem, rekao sam mu: „Evo, mi smo se potrudili da održite obećanje“.

Crna Goro, vječna da si!

Maj je mjesec tvojega rođenja.
Da te danas umije voda sa Korita Ivanova.
Razigrano jato tica polijeće za suncem!
Da vode ove nije ni tice se ne bi napojile, ni sunce poraslo.
More tvoje, sveta vodica koja liječi.
Ovoj zemlji treba lijeka preko našeg „zaspalog uma“.
Nemamo više vremena za tišinu.
Neka se ovaj krš pobuni, da nam više nikada ni vračare ni travari na kašičicu
ne određuju melem.
Da nam više nikada Srebrenica ne bude povratak u noć i da se ne dira u
skamenjenu bol.
Osmjeh Ljuba Čupića da niko ne zatamni, jer je on u sazvežđu zanoćio.
Da opomenom budi ko se god usudi oštricom na slobodu i mir.
Da nam se jezik piše krštenim imenom i svojom krvnom grupom, kako su
zborili nam preci uz ognjišta, sidrišta i ušća.
Popovi da popuju pred oltare čiste vjere i duhovnosti.
Ne sa političkih, crkvenih tribina i tamnih vilajeta.
Da zvona na jutrenje zvone, na misu i liturđiju, na uskrsnuće dobrote sa
zvonika i minareta.
Na grobu da niče cvijeće za daleka neka pokoljenja a ne drače i bodljikava
žica .
Spomenici rodoljuba da prkose svakom zlu.
Učitelji časove svijetle istorije antifašizma i rodoljublja đeci da drže.
Da žena i zora isto budu. Jer su svjetlost, jer su rod i rađanje.
Ne poganom riječi na nju, nikada više.
Ko pošteno kruh zarađuje da mu svaki zalogaj sladak bude.
Ko otima i kome je malo, da ga pravda preispita i da se vrati na prag
pokajanja. I svijetu ovom od kojeg je utekao.
Zastave, vjetrovi, tice i vode, sa bijelog čela Lovćena.
I nema drugog neba i nema drugog mora!

Do ovog crnogorskog uz miris sunca iza grana zelenih i munja iznad
Štirovnika, i galebovog leta iznad Boke.
Mora riječ iz kamena.
Na oltar vjekova Crna Gora da blista i da je vječna!

Dubravka Jovanović

20 godina nezavisne Crne Gore
21. maj 2026.

Veliki broj građana se danas, od 11 sati, okupio na Grahovcu povodom obilježavanja 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore, poručujući da je riječ o mjestu koje predstavlja simbol borbe za slobodu, dostojanstvo i državnost.

– A đe no na Grahovac? Zbog slavne prošlosti zbog sebe, zbog svih nas i zbog Crne Gore koja traje i koja će trajati! Na mjestu đe su nam preci 1858. godine izvojevali pobjedu koja je otvorila put međunarodnom priznanju Crne Gore, okupljamo se da obilježimo 21. maj – dan kada je obnovljena njena nezavisnost. Grahovac nije samo bojno polje iz istorije – naveli su iz NVO Centra za građanska prava (CGP).

Grahovac je, poručuju, zavjet slobode.

– Tu je crnogorska sloboda krvlju plaćena, srcem, žrtvom i dostojanstvom – rekli su iz CGP.

Kako je protekla proslava pogledajte kroz objektiv fotoreporterke Pobjede, Svetlane Milović.

Pobjeda

INTERVJU: Bivši predsjednik Crne Gore, dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista

Dobro je da nova vlast u rušilačkom negiranju svega prethodnog, jer kako znamo na Balkanu svijet još počinje od raznih umišljenih glava, nije pregla da preispituje ispravnost strateškog spoljnopolitičkog kursa zemlje. Doduše, često napravi neki incident sa susjedima, ali to nije ništa novo… u duhu je duge tradicije velikosrpskog nacionalizma, a u našoj zemlji moguće je zahvaljujući tome što oni koji u parlamentu i Vladi servisiraju taj nacionalizam ništa o njemu ne znaju. Time, nažalost ni o, istorijski i aktuelno, najtežim bolestima crnogorskog društva – kaže Đukanović

Autorka:Marija Jovićević

Crna Gora je nesumnjivo i dalje na poziciji koju je zauzela prvog dana nakon obnove nezavisnosti. Kao oaza multietničke demokratije, kako je opisivala američka Državna sekretarka Olbrajt, tada sa ubjedljivo najvećim prilivom investicija i najdinamičnijim razvojem, logično, postala je država lider na putu evropske integracije. Sve promjene u međuvremenu, kod nas i u okruženju nijesu, niti mogu ugroziti tu njenu komparativnu prednost. Raduje me da bi u narednih nekoliko godina taj proces mogao dovesti do članstva u EU – kaže u intervjuu za Pobjedu bivši predsjednik Crne Gore i dugogodišnji premijer i lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović.

Ističe da je generacija obnovitelja na djelu pokazala da razumije standarde državnosti u Evropi novog doba. Prema njegovim riječima temelje moderne države počela je postavljati u godinama prije referenduma, a nakon formalizacije nezavisnosti beskompromisno se usredsredila na svoje strateške ciljeve: razvoj i integraciju.

POBJEDA: Crna Gora slavi veliki jubilej dvadeset godina od obnove nezavisnosti. Možda treba ovom prilikom podsjetiti crnogorske građane koliko je to ogromno dostignuće za jednu malu državu na balkanskoj vjetrometini. Je li Crna Gora i dalje najuspješnija evropska priča?

ĐUKANOVIĆ: Da, veliki jubilej, koji je značajan i zbog dva dodatna razloga: stara evropska država Crna Gora nastavlja svoj hiljadugodšnji državotvorni kontinuitet i pokazuje poštovanje prema tradiciji neprekidne borbe za slobodu i za državu.

Drugo, generacija obnovitelja je i na djelu pokazala da razumije standarde državnosti u Evropi novog doba. Temelje moderne države počela je postavljati u godinama prije referenduma, a nakon formalizacije nezavisnosti beskompromisno se usredsredila na svoje strateške ciljeve: razvoj i integraciju.

To je istorijsko dostignuće. A u pravu ste, utoliko važnije što se radi o maloj državi, sa balkanskom reputacijom.

Crna Gora je nesumnjivo i dalje na poziciji koju je zauzela prvog dana nakon obnove nezavisnosti. Kao oaza multietničke demokratije, kako je opisivala američka Državna sekretarka Olbrajt, tada sa ubjedljivo najvećim prilivom investicija i najdinamičnijim razvojem, logično, postala je država lider na putu evropske integracije.

Sve promjene u međuvremenu, kod nas i u okruženju nijesu, niti mogu ugroziti tu njenu komparativnu prednost. Raduje me to da bi u narednih nekoliko godina taj proces mogao dovesti do članstva u EU.

Da je današnja politika proširenja EU postojala u tom periodu, siguran sam da bi Crna Gora postala članica EU 2016. ili 2017. godine istovremeno kada je ušla u NATO. godine. Nažalost EU tada nije željela da se dalje širi. Manje Brisel, više države članice smišljali su razne političke izgovore. Prije toga su se požalili da su umorni od proširenja, zatim su aktuelizirali jednu staru ideju, o Evropi u više brzina; lansirali jednu novu, da se zaustavi dalje proširenje dok se prethodno ne konsoliduje i reformiše postojeća EU, promijenili su pravila igre tokom utakmice mijenjajući metodologiju pregovora sa zemljama kandidatima i na kraju su ponudili utješnu nagradu pretedentima na članstvo: Evropsku političku zajednicu…

Zajednički imenitelj svim ovim idejama bilo je odgađanje daljeg proširenja EU, dok postojeće članice sebi jasno ne odgovore kako će prevazići ozbiljne kontroverze u današnjoj Uniji.

A onda je počela ruska agresija na Ukrajinu, koju je EU pravilno pročitala kao ozbiljnu prijetnju po sopstvenu bezbjednost. Taj geopolitički razlog je prenuo Uniju i ukazao na nužnost zatvaranja bokova Evrope za upliv agresivne antievropske politike.

Kakogod, EU je sada na tom stanovištu. I treba je u tome podržati. To pojačava optimizam da bi Crna Gora u doglednoj budućnosti mogla efektuirati svoje proevropsko liderstvo na Zapadnom Balkanu.

POBJEDA: Predstavnici vlasti svakodnevno ponavljaju da će Crna Gora biti prva sljedeća članica EU. Na skupu u Matici Crnogorskoj povodom jubileja, iznešena je tvrdnja da je Crna Gora propustila dvije šanse da postane dio evropskog demokratskog društva – 1989. i u vrijeme Vaše vladavine, uz opasku da ste zloupotrijebili independistički pokret i da ste razgradili državu, da ste stvorili uslove za bogaćenje uskog kruga Vama bliskih ljudi i da je po gvozdenom zakonu diktature kreativna inteligencija morala da sarađuje sa DPS-om. Možda nije prigodno pitanje za jedan jubilej, ali i ove tvrdnje su izrečene na skupu upriličenom tim povodom?

ĐUKANOVIĆ: I ja sam, još prije 7-8 godina to najavljivao. Ali, primjećujem bitnu razliku u političkom narativu ove teme u to vrijeme i danas.

Kazao sam tada da će Crna Gora biti prva sljedeća članica EU i objasnio da me uvid u stanje dostignutog nivoa reformi zemalja kandidata iz regiona upućuje da je Crna Gora makar tri do četiri godine ispred drugih.

Naravno, bio sam i dodatno oprezan u raspirivanju nade kada su tako važna ostvarenja u pitanju, koja, kad bi se pokazala realnim, mogu da otvore potpuno novi horizont šansi i mogućnosti za svakog člana društva.

Kao Predsjednik Crne Gore i učesnik redovnih sastanaka lidera regiona sa predsjednikom Evropskog savjeta, takođe kroz vrlo frekventnu komunikaciju sa predsjednicima ili premijerima članica Evropske unije, bio sam u prilici da promptno registrujem svaku promjenu raspoloženja na evropskoj strani, kada je proširenje u pitanju.

No, kako sam kazao, važnije je bilo to što sam znao koliko je koja od šest zemalja pretendenata uradila i koliko radi na dostizanju svoje harmonizacije sa sistemom, politikom i standardima EU.

Nažalost, tada nije dostignut mogući napredak u integraciji Zapadnog Balkana u EU zbog nespremnosti Unije da nastavi i zaključi svoju do tada ubjedljivo najuspješniju politiku – proširenje. Iako je to bio najplodniji period svih zapadnobalkanskih zemalja na reformskom planu.

Promjenom geopolitičkih okolnosti, kada se EU opet zainteresovala za stanje stvari na terenu, nije mogla primijetiti drugo do da je Crna Gora u prednosti u odnosu na ostale. Iako, mislim da je reformski entuzijazam u međuvremenu splasnuo, u svim društvima Zapadnog Balkana, što zbog neaktivnosti EU, što zbog aktivnosti „trećih strana“, ponajprije zbog sopstvene inertnosti.

Elem, koliko god na današnji narativ gledao kao na marketing u susret predstojećim redovnim izborima u Crnoj Gori, radujem se da je perspektiva članstva ponovo realna. Jer, što god da se bude događalo sa EU u narednom periodu, neuporedivo ugodnije će biti za njenim stolom, nego u ulozi posmatrača, poput onih s drugih kontinenata.

Pored ova dva politička pristupa, tema je zbog aktuelnosti izuzetno inspirativna i za politikantska i tendenciozna tumačenja po odomaćenoj crnogorskoj formuli: što neko manje zna o tome, to je ne samo ambiciozniji nego i agresivniji u izricanju konačnog suda. A kada dugom i upornom samopromocijom i dio javnosti ubijedi u umišljaj o vlastitoj genijalnosti, onda ne možete ni očekivati drugo do da zloupotrijebi i jubilej i pozornicu ozbiljnih nacionalnih institucija za izlivanje bijesa što će ostati neshvaćen, bez pružene šanse da usreći Crnu Goru.

Ko bi ozbiljan mogao konstruisati da je Crna Gora, tj. DPS onemogućio SFRJ, tada na izdisaju da prihvati članstvo u EU, uz uslov da se ne raspadne.

Nijesu to tada željele ni Srbija, ni Hrvatska, ni Slovenija… a ostali nijesu mogli ni na što uticati.

Jednako tako je tačan opis o zloupotrebi independističkog pokreta i već izanđala priča o bogaćenju prve, druge i ostalih privilegovanih porodica.

Nijesam dosad ništa čuo ni o zlostavljanju kreativne inteligencije. Ako opet nije riječ o onom transportu u gepeku.

Otkako sam izašao iz državne politike, gdje sam od takvih konstrukcija morao braniti državne interese za koje sam bio odgovoran, ne čitam što misle umišljeni i frustrirani marginalci. Imam bolje društvo i ljepše preokupacije.

Vjerujem da se i oni bolje osjećaju bez mene. Sad mogu bezbrižno da nastave svoje aranžmane sa srbijanskim Telekomom, sa Malofejevim i sličnima, da prodube temu je li nam trebala nezavisnost prije nego se demokratizujemo, da odvagnu je li se poremetila ravnoteža između velikosrpskog i crnogorskog nacionalizma. Ima li kakvih novih prijedloga za skraćenje himne i dodavanje još koje narodne zastave, koji bi još jezik mogao dobiti status službenog u Crnoj Gori. I najvažnije od svega: ima li đe kakvih para.

POBJEDA: U jednom intervjuu ste rekli da u višegodišnjoj diplomatskoj partiji šaha Crna Gora nije napravila nijednu grešku i da je samo tako bio moguć projekat obnove crnogorske državnosti i ponovnog međunarodnog priznanja Crne Gore. I zbilja spoljna politika je bila najuspješnija politika bivše vlasti. Kako aktuelna Vlada vodi spoljnu politiku u nikad izazovnijim vremenima?

ĐUKANOVIĆ: Ocjenu o besprekornoj promišljenosti i preciznosti crnogorske državne politike tog vremena ponoviću i danas. Najmoćniji argument za tu ocjenu je vrlo očigledan: niko nije želio obnovu nezavisnosti Crne Gore osim nas – otprilike polovine tadašnje crnogorske javnosti.

Druga njena polovina, izdašno pomognuta iz Srbije, bukvalno, uradila je sve da se Crnoj Gori uskrati pravo na odluku o svojoj budućnosti. U međunarodnoj zajednici na Istoku i na Zapadu nije bilo niti jednog glasa razumijevanja za takvo naše stremljenje.

Zato je, valjda, logično: uspjeli smo jer smo bili nepokolebljiv pravljenju trulih kompromisa. Politiku hoda naše države ka referendumu o nezavisnosti smo vodili bez ijedne greške. Nema dobre spoljne politike bez jednako tako dobre unutrašnje politike. U globalizovanom digitalnom društvu nije moguće prevariti međunarodnu zajednicu, ako u svom dvorištu vodite autokratsku ili bilo kakvu drugu retrogradnu politiku.

Godinama prije referenduma Crna Gora je ulagala ozbiljne napore na modernizaciji društva, sistematizovane u Agendi ekonomskih reformi. Vlada je to realizovala u najtješnjem dosluhu sa domaćim ekspertima i praktično cjelokupnom kolonijom međunarodnih organizacija prisutnih u Crnoj Gori tog vremena. Tako je bilo moguće obaviti kvalitetniju vlasničku transformaciju i prije nezavisnosti preuzeti neke od važnih nadležnosti savezne države, napokon i uvesti njemačku marku, pa euro u platni promet. A zahvaljujući i tome, odmah nakon nezavisnosti godinama imati ogroman priliv direktnih stranih investicija koji je uvijek bio 18-19 procenata BDP.

Takođe, multietnička demokratija učvršćena u ratnim ranim devedesetim godinama, dodatno osnažena na referendumu, doprinosila je kvalitetu političkih procesa. Možda se to nije dovoljno vidjelo, jer su sjenku održavali velikosrpski nacionalisti nezadovoljni ishodom referenduma i njihovi podržavaoci iz političko-medijske zajednice Srbije i Crne Gore. Zahvaljujući takvoj domaćoj politici, Crna Gora je stvorila imidž stabilne i prosperitetne države u, postala poželjan sagovornik i partner na svakom dijelu međunarodne zajednice, što joj je omogućavalo ubrzano učenje i napredovanje.

Dobro je da nova vlast u rušilačkom negiranju svega prethodnog, jer kako znamo na Balkanu svijet još uvijek počinje od raznih umišljenih glava, nije pregla da preispituje ispravnost strateškog spoljnopolitičkog kursa zemlje.

Doduše, svako malo napravi neki incident sa susjedima, ali to nije ništa novo… u duhu je duge tradicije velikosrpskog nacionalizma, a u našoj zemlji moguće je zahvaljujući tome što oni koji u parlamentu i Vladi servisiraju taj nacionalizam ništa o njemu ne znaju. Time, nažalost ni o, istorijski i aktuelno, najtežim bolestima crnogorskog društva.

POBJEDA: Mladi ste ušli u politiku, ali i u istoriju jer je Crna Gora pod Vašim vođstvom obnovila nezavisnost. Što biste savjetovali mladim političarima koji danas vode našu državu?

ĐUKANOVIĆ: Ništa. Mislim da njih moji savjeti ne zanimaju.

Oni su i dalje u filmu da su tu da bi popravili sve pogrešno što je prethodna vlast uradila. Iako, čini mi se da sve više počinju da popravljaju ono što su sami zabrljali nakon „oslobođenja“. Tako danas slave otvaranje Amana kojeg su oni zatvorili i zatvorenog držali pet godina. Prethodno su uveli akcize na gorivo za mega jahte, s demagoškim obrazloženjem da ne žele da pomažu već bogate, pa su nakon nekoliko godina vratili staro rješenje… da ne pominjem ukidanje avio-kompanije, pa naknadno formiranje nove.

A, iskreno, ni sam nijesam zainteresovan da nudim savjete svakom koga upoznam.

POBJEDA: Aktuelna vlast i politički protivnici DPS-a konstantno vode politiku kriminalizacije referenduma poručujući da su brojna nepočinstva bivše vlasti učinjena pod sloganom – nama se može jer smo pobijedili na referendum. Da li je bilo onih koji su se ogrtali crnogorskom zastavama, a u stvari radili protiv države i da li nam zbog njih danas lekcije o patriotizmu drže oni koji ne priznaju državu u kojoj obnašaju neke od najviših funkcija?

ĐUKANOVIĆ: Naravno da ih je bilo. Kao što ih ima i danas. I kao što ih ima u svakoj državi na svijetu. Tačne su dvije ocjene, obje otežavajuće po Crnu Goru.

Što je država manje institucionalno razvijena takvo ponašanje je izraženije. A Crna Gora je tada tek započinjala svoj savremeni institucionalni razvoj. Zadovoljavajući napredak na tom planu se ne mjeri godinama, traži makar vijek.

I drugo, što vlast duže traje pojave koje ste opisali su češće. Naša vlast je dugo trajala. I hvala Bogu da je tako, jer je bilo uslovljeno dugoročnim procesima koji su doveli do istorijskih ostvarenja: obnove nezavisnosti i prekretničke orijentacije na Zapad, uključujući ulazak u NATO. Imajući u vidu specifičnosti crnogorske političke scene, usuđujem se da tvrdim da smo imali češće promjene vlasti u tom periodu, do tih ostvarenja ne bi došli.

Ali, da ponovim: grešaka i zloupotreba pojedinaca iz vlasti je bilo i taj razlog je imao važno mjesto u spektru okolnosti koje su dovele do promjene vlasti 30. avgusta 2020.

I da dodam, te greške ni slučajno nijesu onakve kakvim nam ih u svom revanšističkom zanosu želi pripisati nova vlast. Posebno su ogavne vještačke simetrije koje u svojoj „objektivnosti“ kreiraju razni umišljeni analitičari i kritičari, koji obavezno, uz kritiku novoj vlasti, napomenu da je slična bila i prethodna.

Nijesmo bili slični, nego vrlo različiti. I to valjda još poneko pamti. Mi smo radili u korist nacionalnih interesa Crne Gore: u korist njene nezavisnosti, u korist njenog mira i ranih 1990-ih i 1999. Mi smo radili u korist njenog multietničkog i multivjerskog sklada. Mi smo radili u korist njene zapadne, evropske i NATO integracije.

Sve smo to radili uprkos tadašnjoj opoziciji, današnjoj vlasti, koja je ponosno glasala protiv Crne Gore kao nezavisne države; koja je prizivala NATO avijaciju da bombarduje i Crnu Goru, jer, kako su govorili: nijesmo gubavi; koja je jurišala na Tuze; koja je plaćenički služila u 7. bataljonu vojne policije pod okriljem Vojske Jugoslavije, formiranom da disciplinuje i zarobi Crnu Goru u vrijeme rata sa NATO; koja je iza leđa Crne Gore, za potrebe Miloševićeve diktature mijenjala Ustav zajedničke države; koja je štrajkovala glađu zbog ulaska Crne Gore u NATO itd.

Nijesmo, dakle, ni isto, ni slično, ama baš nikako… nego vrlo različito za svakog ko ima zeru pameti i poštenja. A oni koje u svojim analizama prave takve neodržive simetrije zapravo pokazuju da su sami dio prevarantskih i plaćeničkih korpusa uvijek pripravnih da naude Crnoj Gori.

Da zaključim. Imali smo grešaka i platili smo ih gubitkom vlasti i izloženošću primitivnom revanšizmu koji traje. Prihvatili smo taj sud crnogorske javnosti bez pogovora. Ali mi nijesmo prodavali Crnu Goru ni dok smo bili vlast ni kad smo postali opozicija. A to je valjda temeljna, ne političko-partijska, nego moralna i civilizacijska razlika za svakog normalnog čovjeka.

POBJEDA: Sa sadašnje pozicije, kada se osvrnete na decenije Vaše izuzetno uspješne političke karijere, postoji li nešto što biste uradili drugačije?

ĐUKANOVIĆ: Uvijek bi se sve što ste nekad uradili moglo uraditi bolje.

Ali, kad je u pitanju politička strategija, promijenio bih samo neke odluke s početka jugoslovenske političke krize, ranih 1990-ih.

Nažalost, ono sto znate u svojim 50-im ne možete znati sa 27.

POBJEDA: Počasni ste predsjednik DPS-a i povukli ste se iz aktivne politike. Ipak, politička konkurencija i veliki dio javnosti smatraju da i dalje donosite ključne odluke u partiji? Kako odgovarate na ove kritike?

ĐUKANOVIĆ: Najčešće ne odgovaram jer te prigovore smatram neozbiljnim. Čitav život sam proveo na najvišim državnim funkcijama. I apsolutno sam zadovoljan svojim učincima na tim poslovima.

Mislite li da nekom sa tim iskustvom može nedostajati vlasti da bi sada improvizirao svoju važnost iza zavjese?

Toliko je toga zanimljivijeg i ljepšeg što me danas ispunjava.

Ne brinem za brata, jak je i za mnogo veća iskušenja

POBJEDA: Protiv brojnih osoba iz Vašeg bliskog okruženja su pokrenuti krivični postupci. Među njima je i Vaš brat Aco Đukanović. Mislite li da se svima njima sudi jer su bili uz Vas dok ste bili na najvišim funkcijama?

ĐUKANOVIĆ: Govorio sam već: i o greškama i o iskompleksiranom revanšizmu.

Ako su greške bilo kog pojedinca, iz vlasti ili bliskog vlasti, dovele do kršenja zakona, naravno, za to treba odgovarati. Jer, građani nam na izborima nijesu davali povjerenje da bi ga zloupotrijebili. I jednako tako vam tvrdim, niko od ljudi koji su u ime DPS-a učestvovali u vršenju vlasti nije od partije dobio zaduženje da krši zakon.

Da li ima revanšizma? Apsolutno. I to enormno. Ton takvoj atmosferi daju politički lideri nove vlasti koji misle da time mogu zamaskirati svoje neznanje, neposvećenost Crnoj Gori i svoju neučinkovitost.

Kratkovida je ta računica. Ali je i neupitno štetna za političko i duhovno zdravlje Crne Gore. Jer, nažalost imamo i previše takve tradicije.

Treba li nešto da dodam tome što su „oslobodioci“ već rekli ? Da sam ja njihova meta. I da dok do mene dođu pokušavaju kriminalizirati ljude iz mog političkog, partijskog i porodičnog okruženja.

Moj brat je dio te priče. Ne bih rekao da je iznenađen, još manje uplašen. Naprotiv, vrlo je riješen da upravo na svom primjeru pokaže kako se pod plaštom navodne borbe za vladavinu prava provodi politika diskriminacije i krše temeljna ljudska prava. Ne brinem za njega. Jak je i za mnogo veća iskušenja.

PREDSTAVNICI STRATEGIJE ZA EVROPSKU I GRAĐANSKU CRNU GORU ČESTITAJU DAN NEZAVISNOSTI SVIM GRAĐANIMA UZ ŽELJU DA SVI SKUPA IZGRADIMO BOLJU I PRAVEDNIJU DRŽAVU, KOJA ĆE BITI PRVA BUDUĆA ČLANICA EU

„Crna Gora bila slobodna samo kad joj je sudbina bila u rukama njenih građana, zato smo danas đe treba“

Naša obaveza danas je, braneći tekovine hiljadugodišnje državnosti Crne Gore, da istrajemo u ostvarenju primarnog cilja ove generacije crnogorskih građana – da poslije podignute crnogorske zastave ispred zgrade UN na Ist Riveru, bude podignuta i na Šumanovom trgu u Briselu – naveli su u STEGA

Crna Gora je bila slobodna i svoja samo onda kada je njena sudbina i budućnost bila u rukama njenih građana i zato smo danas okupljeni tamo đe treba, u Herceg Novom i svakom drugom crnogorskom gradu, da pokažemo da Crnu Goru ima kćeri i sinova odanih svojoj domovini i njenoj boljoj budućnosti – poručili su predstavnici Strategije za građansku i evropsku Crnu Goru (STEGA) na skupu povodom jubileja 20 godina obnove nezavisnosti.

Oni su u Herceg Novom poručili da čestitaju Dan nezavisnosti svim građanima Crne Gore, uz želju da, kako su kazali, svi skupa izgradimo bolju i pravedniju državu, koja će biti prva buduća članica EU.

– Naša obaveza danas je, braneći tekovine hiljadugodišnje državnosti Crne Gore, da istrajemo u ostvarenju primarnog cilja ove generacije crnogorskih građana – da poslije podignute crnogorske zastave ispred zgrade UN na Ist Riveru, bude podignuta i na Šumanovom trgu u Briselu – naveli su oni.

Stoga, STEGA u prilog tome, poziva građane da danas ponosno proslavimo jubilej 20 godina od obnavljanja državne nezavisnosti i da se okupimo u Herceg Novom i pokažemo da smo uvijek tu đe treba za Crnu Goru.

– Da je vječna Crna Gora! – zaključili su oni.

Skup je organizovan pod parolom „Nije Novi što mu zbore, no je biser Crne Gore“. Okupljeni građani su zapjevali himnu Crne Gore.

Crna Gora danas slavi 20 godina obnove nezavisnosti, a brojni građani iz svih krajeva države odabrali su da ovaj praznik obilježe na Cetinju.

Program obilježavanja je otvoren već 16. maja koncertnim nastupima Bojana Marovića, grupe Perper i Nenada Kneževića Kneza, a publika  ostalih dana uživa u dječjim programima, večeri cetinjskih DJ-eva, folklornim nastupima i koncertima brojnih domaćih izvođača.

Centralni događaj je upravo danas, 21. maja, kada na Dvorskom trgu nastupaju Jadranka Barjaktarović i jedna od najvećih regionalnih muzičkih zvijezda – Dino Merlin.

Iz gradske uprave ranije su poručili da će obilježavanje jubileja biti prilika da Cetinje još jednom potvrdi svoju istorijsku i kulturnu ulogu, kroz manifestaciju koja će objediniti tradiciju, savremeni kulturni izraz i prazničnu atmosferu u srcu Prijestonice.