Crna Gora danas slavi 20 godina obnove nezavisnosti, a brojni građani iz svih krajeva države odabrali su da ovaj praznik obilježe na Cetinju.

Program obilježavanja je otvoren već 16. maja koncertnim nastupima Bojana Marovića, grupe Perper i Nenada Kneževića Kneza, a publika  ostalih dana uživa u dječjim programima, večeri cetinjskih DJ-eva, folklornim nastupima i koncertima brojnih domaćih izvođača.

Centralni događaj je upravo danas, 21. maja, kada na Dvorskom trgu nastupaju Jadranka Barjaktarović i jedna od najvećih regionalnih muzičkih zvijezda – Dino Merlin.

Iz gradske uprave ranije su poručili da će obilježavanje jubileja biti prilika da Cetinje još jednom potvrdi svoju istorijsku i kulturnu ulogu, kroz manifestaciju koja će objediniti tradiciju, savremeni kulturni izraz i prazničnu atmosferu u srcu Prijestonice.

Na TV A plus u srijedu, 20. maja 2026. godine u 20 sati emisija “Tamo i natrag sa Slavkom Mandićem”.

Tema emisije: Zašto vlast ćuti na brojne Vučićeve laži o crnogorskom referendumu

Gosti emisije Ivan VUJOVIĆ, preśednik SDP-a i jedan od lidera Evropskog saveza  

ZASTRAŠUJUĆE: Crnogorski akademik iz sigurnosnih razloga nije otputovao u Srbiju na Međunarodni kongres „Zajedno u zaštiti dece“

Srpski policajac upozorio Sretena Vujovića da je „njegov kofer“ prije njega stigao u Beograd?!

Upitao sam, kako moj kofer može da bude kod njih, kada moja noga više od 10 godina nije kročila na teritoriju Srbije i napravio opasku da su jedine „kompromitujuće stvari“, koje bi se mogle naći u mom koferu, penkalo ili neka knjiga!? Postavlja se pitanje: kako su nakon svega dva dana od primitka „kofera“ smjeli da ga otvore, i zašto je policajac zvao sa svog privatnog telefona, a radi se o službenoj proceduri? Odgovori su mnogi, počev od onih, da bi policija (ili žandarmerija) u slučaju kompromitacije mogla lako da se odbrani, kako sa tim nema veze, do moguće povezanosti sa poznatim „batinašima“ – napisao je Sreten Vujović u obraćanju delegatima Kongresa

Kaćuša Krsmanović

Akademik Sreten Vujović nije otputovao u Beograd na Međunarodni kongres „Zajedno u zaštiti dece“, koji su organizovali Savez kršćana Hrvatske i Udruženje roditelja nestalih beba Vojvodine, a nakon što je dan pred polazak dobio misteriozni poziv od policajca iz srpske prijestonice koji se raspitivao da li je on vlasnik „izgubljenog“ kofera koji je završio u policijskoj stanici, a na kojem je vizit karta sa njegovim imenom i brojem telefona?!

Generalni sekretar Saveza krpćana Hrvatske Bojan Jovanović kazao je za Portal ETV da je ovaj događaj „bacio sjenku na veliki međunarodni skup“.

– Strašna je činjenica da član naučno-tehnološkog tima Saveza kršćana Hrvatske i predstavnik Crne Gore, akademik Sreten Vujović, nije dobrodošao u Srbiju. Ovakav odnos prema učesniku kongresa koji se bavi pitanjima zaštite djece i ljudskih prava otvorio je dodatna pitanja o slobodi djelovanja, međunarodnoj saradnji i spremnosti institucija da se suoče sa temama koje decenijama izazivaju nelagodu i otpor – ogorčen je Jovanović.

On je Portalu ETV dostavio i pismo koje im je Vujović uputio obavještavajući ih da je morao odustati od dolaska u Beograd iz bezbjednosnih razloga.

– To je bila moja slutnja, ali i realna procjena organizatora, Saveza kršćana Hrvatske i Udruženja roditelja nestalih beba Vojvodine. Dan prije odlaska za Beograd dobio sam telefonski poziv iz Srbije, osobe koja je zvala u ime policije iz Zemuna, tvrdeći kako se kod njih već dva dana nalazi kofer sa mojim imenom i brojem telefona. Prvo pitanje je bilo, da li poznajem Sretena Vujovića, na što sam odgovorio da poznajem pet ljudi sa tim imenom i prezimenom. Poslije kraćeg razgovora smo potvrdili da sam ja osoba, čije se ime i broj telefona nalaze na „koferu“, đe piše, takođe, i „vicepresident-Crnogorski PEN Centar“. Na upit da li ima adrese na toj kartici, rekao je da nema, a na mojim koferima se nalazi iskaznica CG PEN Centra sa svim podacima počev od adrese stana, preko broja telefona do mail adrese. U prilog ovome govori i činjenica da su tajniku Saveza kršćana Hrvatske, Bojanu Jovanoviću, kada ih je sjutradan pozvao, saopštili da na koferu postoji moja vizit-karta sa podacima – objasnio je Vujović nevjerovatnu situaciju s kojom se suočio.

U pismu učesnicima Kongresa napisao je i da mu je policajac kazao „da u koferu nema ništa kompromitantno (a može da se desi ako dođem, pomislio sam) samo bi htjeli da ga vrate vlasniku“!?

– Upitao sam, kako moj kofer može da bude kod njih, kada moja noga više od 10 godina nije kročila na teritoriju Srbije i napravio opasku da su jedine „kompromitujuće stvari“, koje bi se mogle naći u mom koferu, penkalo ili neka knjiga!? Postavlja se pitanje: kako su nakon svega dva dana od primitka „kofera“ smjeli da ga otvore, i zašto je policajac zvao sa svog privatnog telefona, a radi se o službenoj proceduri? Odgovori su mnogi, počev od onih, da bi policija (ili žandarmerija) u slučaju kompromitacije mogla lako da se odbrani, kako sa tim nema veze, do moguće povezanosti sa poznatim „batinašima“! Kofer je najvjerovatnije postojao, sa „pribavljenom“ autentičnom mojom vizit-kartom, spreman da se u njega smjesti „razlog“ za moje hapšenje – istakao je Vujović.

Podsjetio je na slično iskustvo koje je imao devedesetih godina prošlog vijeka dok je bio u egzilu.

– Policija je u svrhu moje kompromitacije tri mjeseca nakon mog odlaska (vjerovala da sam još u Crnoj Gori) objavila u svim raspoloživim medijima, kako sam uhapšen na Cetinju, radi proizvodnje i preprodaje marihuane, što je napokon po mom povratku i sama demantovala u dokumentima, ali ne i javnosti. Iste večeri su, sa balkonske strane, pokušali obiti moj stan, (vjerovatno u svrhu podmetačine) u čemu ih je spriječio iznenadni dolazak moje supruge, a slučaj provale prijavljen je toj istoj policiji – napisao je Vujović.

Srpskog policajca je na kraju razgovora pitao za ime i on mu se predstavio po prezimenu, porijeklom iz Velike.

– „Naše gore list“ – prokomentarisao sam. Saznao sam nakon završetka Kongresa da je bilo još sličnih slučajeva prepada, u vezi sa učesnicima. Ukucao sam broj, sa koga sam pozvan, na Viber i dobio ime, koje sam povezao sa rečenim prezimenom i došao do fotografije na FB. Tako sam saznao da se zaista radi o policajcu, ili pripadniku žandarmerije. Zbog korektnosti u komunikaciji, te zbog toga što se radi o jako mladom, porodičnom čovjeku (na FB fotografija sa predivnom kćerkicom), ne želim objaviti ime, ali ono što me „prodrmalo“ svim bićem, jeste pomen sela Velika, u kome su, u II svjetskom ratu, pripadnici Princ Eugen divizije, SS divizije Skenderbeg i četnici napravili nezapamćen pokolj crnogorskih civila – napisao je Vujović, uz zahvalnost organizatorima na brizi za njegovu bezbjednost.

Kongres je uspješno održan, a organizatori su saopštili da „u vremenu kada su istina, pravo i ljudsko dostojanstvo često potiskivani interesima moćnih sistema“, ovaj skup „predstavlja istorijski čin otpora ćutanju, nepravdi i višedecenijskom prikrivanju sudbina nestalih novorođenčadi“.

ZIDOVI ĆUTANJA PUCAJU

Među gostima su bili roditelji nestalih beba, pravnici, ljekari, međunarodni eksperti, aktivisti za ljudska prava iz regiona i svijeta.

– Tema kongresa „Otmica novorođenčadi nakon porođaja (EPDIA): Djeca rođena da nestanu“ otvorila je jedno od najtežih i najpotresnijih pitanja savremenog društva: sistemsku trgovinu djecom, prikrivanu administrativnim mehanizmima, institucionalnim ćutanjem i zloupotrebama zakona. Na kongresu je snažno ukazano da pitanje nestalih beba nije izolovan slučaj pojedinačnih tragedija, već međunarodni problem koji zahtijeva nadnacionalni odgovor, međunarodnu pravnu saradnju i formiranje trajnih mehanizama za pronalaženje istine i vraćanje identiteta žrtvama – saopštio je Jovanović.

Ističe da su posebno potresna bila svjedočenja roditelja i odraslih osoba koje tragaju za svojim identitetom.

– Njihova svedočenja pokazala su da administrativni papiri mogu biti falsifikovani, ali da ljudska potreba za istinom nikada ne može biti ugašena – saopštio je on.

Ključne teme na kongresu bile su – institucionalna odgovornost država, zloupotreba međunarodnih pravnih mehanizama i Haške konvencije, medijska blokada istine, etička i moralna odgovornost društva, uloga crkve i vjerskih zajednica u zaštiti osnovnih ljudskih prava, kao i potreba za stvaranjem međunarodne DNK baze i istražnog tijela.

– Poseban, istorijski trenutak predstavljalo je zvanično pokretanje međunarodne organizacije FIND, zamišljene kao nadnacionalni mehanizam za zaštitu djece, potragu za nestalima i vraćanje ukradenih identiteta. Vizija ove organizacije jeste povezivanje stručnjaka, institucija i porodica iz različitih zemalja u jedinstvenu mrežu istine, pravde i humanosti. Kongres je donio jasnu poruku: pravo djeteta na porijeklo nije privilegija – to je osnovno ljudsko pravo – poručio je Jovanović.

Katagoričan je da je uprkos svim pritiscima, kongres pokazao da borba za istinu više ne može biti zaustavljena.

– Zidovi ćutanja počinju da pucaju pred snagom roditelja, nauke, međunarodne saradnje i moralne odgovornosti ljudi koji odbijaju da prihvate da djeca mogu nestajati bez traga i bez odgovora. Usvajanjem završne Rezolucije o zaštiti djece i ostvarivanju prava na istinu o nestalim bebama, učesnici kongresa poslali su svijetu jasnu poruku: Nijedno dijete ne smije biti izbrisano iz istorije; nijedna porodica ne smije biti osuđena na vječitu tišinu. Istina nema rok trajanja – zaključio je Jovanović.

KAKO SU KUPOVANE BEBE

Savez kršćana Hrvatske u novembru prošle godine organizovao je u Zagrebu međunarodnu konferenciju o nestalim bebama sa prostora bivše SFRJ, a slična konferencija organizovana je i u decembru prošle godine u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu – „Quo vadis humanosti – Istina o nestalim bebama i obaveza zaštite svakog djeteta“.

Tema nestalih beba iz porodilišta u nekadašnjoj SFRJ, kako smo pisali, decenijama je aktuelna u Srbiji, a pokrenuta je i u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Objavili smo da hiljade žena tvrde da su njihove bebe bile žrtve trgovine ljudima. Majkama je nakon porođaja saopštavano da su im bebe umrle, a one su završavale u dobro razrađenom i širokom lancu trgovaca ljudima.

Prema nezvaničnim procjenama, čak 250.000 beba u bivšoj Jugoslaviji proglašeno je mrtvim pod nerazjašnjenim okolnostima, a roditelji vjeruju da su ukradene i date na nelegalna usvajanja.

Dojčevele objavio je 2019. godine priču muškarca iz BiH koji tvrdi kako mu je ljekar Ginekološke klinike Kliničko-bolničkog centra Zvezdara u Beogradu 1998. godine u prostoriji punoj novorođene djece rekao da odabere jednu bebu.

– Biraj – tvrdio je Marko Ivić da mu je rekao ljekar.

On i supruga decenijama žive i rade u Njemačkoj, ali nijesu mogli da imaju djecu, pa su se odlučili na usvajanje.

– Željeli smo usvojiti napušteno dijete iz sirotišta. Igrom slučaja upoznao sam čovjeka iz Bugojna koji mi se predstavio kao Dragan i on mi je kazao da ima rješenje za mene u Beogradu. Otputovali smo u Beograd i jako sam se iznenadio kada mi je rekao da parkiramo vozilo pored porodilišta. Mislio sam da ćemo otići u sirotište – ispričao je Ivić.

Kazao je i da je cijena bebe bila 10.000 DEM, a za blizance je trebalo platiti 15.000. Uz bebu bi, svjedočio je Ivić, dobili i papire da je bebu rodila njegova žena.

On i supruga odlučili su da neće uzeti bebu iz tog porodilišta, a odluku da progovori o svome iskustvu donio je 2017. kada je na jednoj reginalnoj televiziji vidio prilog o nestalim bebama, a govorile su žene iz Udruženja nestalih beba Srbije.

UBNOR i Stega organizuju u Herceg Novom proslavu povodom Dana nezavisnosti

Povodom obilježavanja Dana nezavisnosti Crne Gore, Ubnor i antifašisti i Udruženje Stega organizuju u četvrtak, 21. maja proslavu na Trgu Nikole Đurkovića u Herceg Novom. Večeras u 19 sati u kongresnoj Sali Instituta Igalo biće izvedena predstava “Potonja ura NJegoševa“, autora Slobodana Tomovića, u režiji Blagote Erakovića. Petra II Petrovića NJegoša tumači glumac Slobodan Marunović.

Na proslavi 21. maja, Dana nezavisnosti, na Trgu Nikole Đurkovića, nastupiće klapa Assa Vocceiz Podgorice, Slaven Knezović, hercegnovski DJ Zblex i učenice Muzičke škole u Herceg Novom, Iskra Zloković, Kaja Krivokapić i Milena Perović.

Voditeljka programa – crnogorska pjesnikinja Dubravka Jovanović.

Događaj na glavnom gradskom trgu počinje u 15 sati.

rthn.co.me

Crnogorski muzičar i frontmen grupe Perper, Nikola Radunović, obratio se javnosti povodom neistinitih tvrdnji da je pozivao na protjericvanje onih koji se ne osjećaju kao Crnogorci.

Crnogorski muzičar i frontmen grupe Perper, Nikola Radunović, obratio se javnosti povodom neistinitih tvrdnji da je pozivao na protjericvanje onih koji se ne osjećaju kao Crnogorci.

Njegovo reagovanje prenosimo integralno:

Kako su društvene mreže zatrpane brojnim komentarima oko mog navodnog poziva na proćerivanje svih onih koji se ne osjećaju kao Crnogorci, a budući da se moja izjava nekorektno interpretirala i komentarisala čak i na zasjedanju Skupštine Crne Gore, javnosti radi, želim da oštro negiram bilo kakav šovinizam sa moje strane, te da pozovem ljude da integralno i izvorno čuju što sam tačno poručio tokom davanja izjave povodom obilježavanja 20 godina od obnove nezavisnosti Crne Gore.

Tom prilikom, kazao sam da kada kažem „Crnogorac“ mislim na sve građane Crne Gore bez obzira koje su vjere i nacije, kao i da bih volio da živimo u pravoj građanskoj državi, đe neće biti važno ko se kako nacionalno i vjerski osjeća. Pozvao sam političare da ne dijele ljude pričajaći samo o problemima Srba, Albanaca, Bošnjaka ili Crnogoraca, sa očiglednom namjerom i molbom da rade na dobrobiti svih građana, a ne da nas svrstavaju u nacionalne tabore. Moji su prijatelji, kumovi, članovi porodice svih tih nacionalnosti, i svi koji me poznaju, znaju da sam posljednja osoba koju interesuje bilo kakva vrsta nacional-šovinizma. Što više, gnušam se od njega u svim njegovim oblicima. Pomenuo sam u tom građanskom kontekstu Ameriku, u kojoj se svi ljudi koji su u njoj rođeni i žive tamo čitavi život, bez obzira što su im roditelji ili đedovi došli iz Irske, Italije i drugih zemalja, nazivaju Amerikancima. Zato sam kazao da bi za mene najprimjerenije bilo da mi, koji smo rođeni i proveli svoje živote u Crnoj Gori, budemo svi Crnogorci, da se ne stidimo tog naziva, da poštujemo zemlju u kojoj smo rođeni i u kojoj živimo na način da poštujemo njene simbole, a ne da, naprimjer, ne možemo da podnesemo da crnogorska zastava vijori ako pored nje nije još neka druga. Zato sam kazao, da oni koji nijesu u stanju da na taj građanski način poštuju svoju državu, možda treba, da bi bili lično srećniji, da žive neđe drugo – izvinjavam se što je u živoj emisiji to možda nedovoljno precizno rečeno pa se može tumačiti van konteksta, jer svakako mislim da svako ima pravo da bira đe će da živi. To nije poziv da ih bilo ko proćeruje iz njihovih kuća i vjekovnih ognjišta, nego dobronamjeran savjet, da ako ne podnose crnogorsku zastavu ili himnu, ako bi se bolje osjećali pod tuđom zastavom, sami odluče da promjene mjesto boravka.

Dakle, moja molba svima građanima je bila potpuno jasna – ne dajte da nas dijele, budimo svi Crnogorci, ne u nacionalnom nego u građanskom smislu. Samo tako,

obezbijedićemo našoj đeci da žive u srećnijoj državi, đe se ljudi dijele samo na one koji to jesu i one koji to nijesu – sve ostale podjele su fiktivne i ne doprinose boljitku ove države i društva.

Nažalost, oni koji samo i žive od podjela i u podjelama, iskoristili su priliku da krivotvore moje riječi i da ponude svojim ciljnim grupama interpretaciju kako Nikola Radunović (a time valjda i svi ostali koji se kao i ja osjećaju Crnogorcima) žele da ih proćeraju iz Crne Gore. Da nije bilo ljudi poput mene, nikada ne bismo primili hiljade izbjeglica i žrtava ratova, koje su izazivali upravo oni koji žive na podjelama.

Umjesto da citiraju da sam u izjavi kazao da svako onaj ko potencira samo jedan nacionalni momenat nanosi štetu državi kakvu želim, i da sam zaključio izjavu sa pozivom gledaocima da „vole sve ljude i sve nacije jednako“, što je očigledan i jasan stav koji zastupam čitavog života, kao i izjavu da mi ne smeta nikakav drugi nacionalni predznak, očigledno su ih najviše zaboljele riječi „Crna Gora je naša domovina, volite je i pazite je, i budimo svi Crnogorci“, pa su odlučili da svoju nelagodu pretvore u navodno proćerivanje.

Dragi građani Crne Gore (uz izvinjenje svima kojima smeta sinonim Crnogorci -nijesam imao namjeru da vas uvrijedim, nego da vas okitim istim perjem kakvo i sam nosim), ne dozvolite da vas zlonamjerni ljudi pune mržnjom, i ne bojte se od Nikole Radunovića i onih poput mene – ja vas nikada neću pozvati da bilo koga proćerujete, provocirate, maltertirate… sa mnom biste mogli jedino da branite nekoga.

Pljuvanje po crnogorskom referendumu, manevar je Aleksandra Vučića da pričom o Crnoj Gori skrene fokus javnosti, da u drugi plan pokuša da stavi stravičnu aferu u Srbiji i ulogu prvog čovjeka policije Beograda,Veselina Milića, doskorašnjeg Vučićevog savjetnika – sada osumnjičenog za učešće u prikrivanju zločina i pokroviteljstvo nad organizovanim kriminalom. Nije neko iznenađenje Vučićeva taktika da je napad na Crnu Goru najbolja odbrana njegove vlasti u Srbiji. Teže je objasniti: zašto ćute Andrija Mandić, Jakov Milatović i Milojko Spajić na ponižavanje države u kojoj su vlast?

Izvor: Televizija E

Eto, tek 20 godina od crnogorskog referenduma saznali smo duboko skrivanu istinu o istinskim razlozima za crnogorsku nezavisnost. I to smo je saznali – iz Beograda. I to baš od – Aleksandra Vučića.

,,MEĐUNARODNA ZAVJERA”…

Prvo se srpski predsjednik zakačio na, očito dogovoreno, novinarsko pitanje, kazavši da neće 21. maja da ide u Crnu Goru na ,,glamuroznu proslavu otcepljenja od moje Srbije“. Jer, kad bi došao, tada bi ,,pljunuo sebi i svom narodu u lice”…A onda je objasnio da je ,,otcepljenje Crne Gore bilo deo jedne prave međunarodne zavere“?!

-Prvo ste napustili zajedničku državu koju smo imali, Saveznu republiku Jugoslaviju; naterali ove kretene u Srbiji da prihvate konfederealni oblik uređenja, da bi pripremili otcepljenje Crne Gore i da bi pripremili otcepljenje Kosova – svađao se Vučića sa imaginarnim sagovornikom iz Crne Gore.

I, vjerovali ili ne: po Vučićevoj teoriji, svi oni u bloku za nezavisnu Crnu Goru, koje je predvodio Milo Đukanović, svih onih 230.661 građanki i građana, odnosno onih 55,5 odsto što su 21. maja 2006. godine zaokružili ,,za” – suštinski su borili, ne za suverenu Crnu Goru, nego za – ,,otcepljenje Kosova”.

I sve to u sklopu neke zakulisne međunarodne igre.

…I SKRETANJE PAŽNJE SA ,,AFERE MILIĆ”

A da sve bude politički morbidnije, ova Vučićeva skaredna politička eskapada odigrala se u jeku stravične afere u Srbiji. Možda i najteže do sada, koja je razotkrila veze između vrha vlasti u Srbiji i organizovanog kriminala.

Vučićev bivši savjetnik za borbu protiv organizovanog kriminala, doskorašnji prvi čovjek policije Beograda Veselin Milić, uhapšen je u petak pod sumnjom da je u jednom luksuznom restoranu na Senjaku, organizovao mafijaški susret, da bi se kasnije – zajedno sa policajcima koji su mu bili u pratnji, ali i sa članovima kriminalne ekipe – trudio da prikrije mafijašku likvidaciju.

Interesantno, prve informacije o kriminalu u vrhu vlasti u Srbiji nije saopštio neki istraživački novinar ili nevladina organizacija. Ne, prve, prave vijesti o prikrivanju mafijaškog ubistva otkrio je – osuđeni kriminalac Miloš Medenica.

U času kada je njegov video-zapis postao viralan, sve je djelovalo nevjerovatno. Da je neki Saša Vuković Boske, osumnjičeni za ubistvo u restoranu ,,27” na Senjaku, u stvari stari prijatelj Veselina Milića, da su zajedno bili još u srednjoj školi unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici, da imaju milionski vrijedne nekretnine na Dedinju, da imaju kuću do kuće na Kopaoniku i luksuzne apartmane u Porto Novom…

I da je zato Milić štitio svog kompanjona.

OTKRIĆA MILOŠA MEDENICE

Djelovalo je zaista nestvarno. Ali, ispostaviće se da je sve stvarno što je Medenica govorio.

I to je, očito, žestoko iznerviralo Aleksandra Vučića. Ispalo je da je tamo neki bjegunac iz Crne Gore, u samo dva minuta video zapisa – koji je odmah imao milionske preglede – totalno razotkrio veze predsjednika Srbije i organizovanog kriminala u Srbiji.

Upravo zato je Aleksandar Vučić na vanrednoj konferenciji pokušao premjesti fokus javnosti. Pa da spinom o tajnom planu međunarodne zajednice i vlasti Mila Đukanovića da crnogorskim referendumom naudi interesima države Srbije zastraši građane Srbije.

I zato je obilježavanje 20 godina od obnove crnogorske nezavisnosti poslužilo Vučiću kao povod da ponovo zaigra na kartu – ugroženosti Srbije.

RADIKALSKA BAJKA O ,,OTCEPLJENJU”

I to od Crne Gore koja se, kako reče Vučić, otcepila.

Reče Vučić i – masno slaga. Jer, ne treba biti pravnik pa razumjeti, dovoljno je logički posmatrati na politički rasplet 21. Maja 2006. godine: Crna Gora se nije mogla otcijepiti od Srbije jer nikad u svojoj istoriji – nije bila dio države Srbije. Referendum je značio glasanje o crnogorskoj nezavisnosti, a ujedno je 21. maja 2006. godine i Srbija postala nezavisna.

Upravo zahvaljujući Crnoj Gori!

To jeste ponižavajuće za sanjare ,,velike Srbije” u koje Aleksandra Vučića valja ubrojiti, još od onog vremena kada je kao mladi radikal, zajedno sa četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljom zagovarao veliku srpsku državu kojoj su zapadne granice Karlobag – Ogulin -Karlovac- Virovitica – Ogulin…

Zato je Vučićeva politička skalamerija i skaredna priča o crnogorskom referendumu – kao nekoj zavjeri protiv Srbije – možda najbolji dokaz panike srpskog predsjednika nakon izbijanja afere u kojoj je upleten Veselin Milić, prvi policajac Beograda i bivši Vučićev savjetnik.

Vučića je, dakle, lako dešifrovati. Uostalom, da je nešto htio da zamjera Đukanoviću i zvaničnoj Podgorici, ne bi godinama pričao o najboljim odnosima sa Crnom Gorom.

Zato je sasvim jasno i izvjesno: sadašnje pljuvanje po crnogorskom referendumu, samo je manevar Aleksandra Vučića da pričom o Crnoj Gori skrene pažnju, da u drugi plan pokuša da stavi stravičnu aferu u Srbiji.

Ali, nije neko iznenađenje Vučićeva taktika da je napad na Crnu Goru najbolja odbrana njegove vlasti u Srbiji.

,,ĆUTOLOZI” IZ PODGORICE

Teže je objasniti: zašto ćute čelnici vlasti u Crnoj Gori na ponižavanje države u kojoj su vlast?

Istini za volju, iz Ministarstva vanskih poslova reagovali su hitro vrlo jasno odbacili tvrdnje predsjendika Srbije. Ali, to je bilo sve. Evo danima nema ni glasa od predsjednika Skupštine Andrije Mandića, predsjednika države Jakova Milatovića ili predsjednika Vlade Milojka Spajića.

Dobro, to što Andrija Mandić ćuti, lako se može objasniti: četnički vojvoda gleda kako da – prvi put – čestita 21. maj i obnovu nezavisnosti, kad je srcem i dušom bio protiv toga. Zato mu ne pada na pamet da se konfrontira sa Aleksandrom Vučićem.

Ali, zašto ćuti predsjednik Jakov Milatović? Da li je on pozvao, svog kolegu,  predsjednika Srbije u posjetu Crnoj Gori 21. maja? Nema odgovora, kao da postoji neki mnogo jak razlog da Milatović – koji voli o mnogo čemu da daje izjave – sada ne smije i da pomisli da se konfrontira sa Vučićem i zvaničnim Beogradom. Kada se zna da je jedno pominjanje njegovog brata koji radi u Srbiji, bio dovoljan razlog da preko noći promijeni stav što se tiče vlasti u Podgorici, onda je možda jasnija predsjednikova šutnja.

Kao što se mogu nazrijeti razlozi ćutanja pričljivog premijera Milojka Spajića. Mnogo to o kripto poslovima znaju u Beogradu, od navodne kupovine stana od 88 kvadrata do tobožnje prodaje istog stana dvije godine kasnije svojoj prijateljici i majci njegovog djeteta Vesni Marinković…

Dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crna Gora dočekuje bez punog institucionalnog konsenzusa o datumu koji bi, u svakoj državi, morao biti iznad dnevne politike. Zato je važno podsjetiti da 21. maj 2006. nije nastao ni u jednoj partijskoj centrali, niti počinje od referendumske kampanje. Taj datum je završna tačka dugog istorijskog i političkog procesa – od ukidanja crnogorske državnosti 1918. godine, preko suverenističke ideje koju su devedesetih najglasnije nosili liberali, Beogradskog sporazuma i državne zajednice Srbije i Crne Gore, do referenduma održanog pod pravilima strožim od proste demokratske većine.

standard

Dvadeset godina kasnije, upravo taj datum ponovo je predmet političkog osporavanja. Ne samo u polemikama, nego i kroz odnos dijela lokalnih vlasti prema jubileju. Herceg Novi i Pljevlja potvrdili su da neće obilježiti 20 godina obnove nezavisnosti. Stevan Katić je saopštio da Herceg Novi to nema u planu, dok je Dario Vraneš rekao da u Pljevljima proslave neće biti jer “nema zainteresovanih”.

Ali priča o 21. maju ne počinje 2026, a ni 2006. godine. Ona ima mnogo dužu istorijsku liniju.

1918 – GODINA U KOJOJ JE CRNA GORA PRESTALA DA POSTOJI KAO DRŽAVA

Crna Gora je bila međunarodno priznata država mnogo prije referenduma iz 2006. Njena državnost prekinuta je nakon Prvog svjetskog rata, odlukama takozvane Velike narodne skupštine u Podgorici, poznate kao Podgorička skupština.

Odluka Podgoričke skupštine iz 1918. sadržala je četiri ključne tačke, među kojima i da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbace sa crnogorskog prijestola, te da se Crna Gora ujedini sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića.

Za crnogorsku državotvornu javnost taj događaj nije ostao upamćen kao slobodno i demokratsko izjašnjavanje, već kao politički i pravno sporan čin ukidanja crnogorske države. Zato se 1918. godina i danas vraća u javne rasprave, ne kao puka istorijska fusnota, nego kao simbol trenutka u kojem je o Crnoj Gori odlučivano bez pune i slobodne volje njenih građana.

Stotinu godina kasnije, Skupština Crne Gore usvojila je rezoluciju kojom su odluke Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji proglašene ništavnim. Za rezoluciju je glasalo 46 poslanika, dok ih je 15 bilo protiv.

DEVEDESETE: LIBERALI I NEZAVISNOST KAO POLITIČKI RIZIK

Ako je 1918. godina bila tačka gubitka države, devedesete su bile vrijeme u kojem se ideja obnove nezavisnosti ponovo politički artikulisala.

Ključnu ulogu u tom periodu imao je Liberalni savez Crne Gore, osnovan 26. januara 1990. godine na Cetinju. LSCG je devedesetih bio jedna od rijetkih političkih organizacija koja je otvoreno zastupala obnovu crnogorske nezavisnosti i antiratnu politiku, uključujući protivljenje ratovima na prostoru bivše SFRJ i granatiranju Dubrovnika.

U političkom ambijentu devedesetih, kada je Crna Gora bila čvrsto vezana za politiku Slobodana Miloševića, nezavisnost nije bila komotna politička ideja. Naprotiv, često je tretirana kao ekstremizam, separatizam ili izdaja. Upravo zato je važna uloga Slavka Perovića i liberala. Oni su nezavisnost otvorili kao političku temu mnogo prije nego što je ona postala državna politika tadašnje vlasti.

Slavko Perović je na Cetinju 13. jula 1992. govorio u ratnom ambijentu, u vrijeme kada je Crna Gora nosila teret politike koja ju je udaljavala od evropskih vrijednosti. Taj govor se i danas u crnogorskoj javnosti pamti kao jedan od simbola antiratnog i suverenističkog otpora devedesetih.

Zato je istorijski netačno 21. maj svoditi na jednu partiju ili jednu vlast. Prije nego što je nezavisnost postala institucionalni projekat, bila je politička ideja liberala, suverenista, antiratnih intelektualaca, manjinskih partija i građana koji su u tom vremenu često bili manjina.

1992: PRVI REFERENDUM I PORAZ SUVERENISTIČKE IDEJE

Prvi referendum o državnom statusu održan je 1. marta 1992. godine. Tada je većina izašlih birača podržala ostanak Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom. Međutim, političke snage koje su zastupale nezavisnost osporavale su politički ambijent i uslove pod kojima je taj referendum održan.

Venecijanska komisija je kasnije, u mišljenju o crnogorskom referendumu iz 2005. godine, podsjetila da je 1992. održan referendum kojim je odlučeno da Crna Gora bude dio obnovljene Savezne Republike Jugoslavije, ali i da političke snage koje su bile za nezavisnost nijesu prihvatile rezultate tog izjašnjavanja.

Taj podatak je važan jer pokazuje da se pitanje državnosti nije pojavilo iznenada 2006. godine. Ono je bilo otvoreno najmanje od početka devedesetih, ali su ratno okruženje, politička dominacija unionističkog koncepta i vezanost tadašnje vlasti za Beograd dugo držali suverenističku ideju izvan većinskog političkog toka.

RASKOL U DPS-U I PROMJENA DRŽAVNOG KURSA

Prelom dolazi krajem devedesetih, nakon raskola u DPS-u 1997. godine i udaljavanja crnogorskog rukovodstva od politike Slobodana Miloševića. Od tada pitanje državnog statusa Crne Gore ulazi u centar političkog života.

Crna Gora počinje da gradi elemente faktičke samostalnosti – poseban ekonomski kurs, odvojeni monetarni sistem, drugačiji spoljno-politički pravac i sve izraženiju distancu prema saveznim institucijama. Suverenistička ideja, koju su do tada najdosljednije nosili liberali, postepeno se seli u središte državne politike.

Ali put do referenduma nije bio otvoren. Evropska unija, nakon ratova devedesetih i krize na Kosovu, nije željela novo državno razdvajanje na Balkanu. Umjesto neposrednog referenduma, Crnoj Gori je ponuđen kompromis koji će u javnosti ostati upamćen kao “Solanija”.

BEOGRADSKI SPORAZUM: “SOLANIJA” KAO ODLAGANJE I OTVARANJE PUTA

Beogradski sporazum potpisan je 14. marta 2002. godine uz posredovanje Havijera Solane, tadašnjeg visokog predstavnika Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednost. Sporazum su, prema arhivskom podsjećanju Danasa, potpisali Solana, predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, premijeri Zoran Đinđić i Filip Vujanović, te potpredsjednik Savezne vlade Miroljub Labus.

Tadašnji narativ bio je da se pravi novi početak odnosa Srbije i Crne Gore. Koštunica je govorio da je to “novi početak odnosa Srbije i Crne Gore”, dok je Solana naglašavao da je za EU taj dan važan jer predstavlja korak ka stabilnosti regiona i Evrope.

U političkoj praksi, Beogradski sporazum je značio odlaganje referenduma. Umjesto neposrednog izjašnjavanja o nezavisnosti, formirana je državna zajednica Srbija i Crna Gora. Ustavna povelja stupila je na snagu 4. februara 2003. godine. Venecijanska komisija je kasnije precizirala da član 60 Ustavne povelje omogućava državi članici da, nakon tri godine, pokrene proceduru promjene državnog statusa, odnosno izlaska iz državne zajednice, nakon referenduma.

Zato je “Solanija” bila paradoksalna. Kratkoročno je zaustavila referendum. Dugoročno je prvi put kroz međunarodno prihvaćeni dokument otvorila pravni put da se Crna Gora poslije tri godine izjasni o nezavisnosti.

Solana je godinama kasnije priznao političku logiku tog vremena – nakon tragičnog raspada SFRJ i ratova, na Balkanu su i dalje postojali duboko ukorijenjeni problemi, a međunarodni akteri nijesu željeli novu krizu.

2005–2006: REFERENDUMSKA PRAVILA I PRAG OD 55 ODSTO

Kada je istekao trogodišnji period, pitanje referenduma vratilo se u centar političkog procesa. Tada se nije raspravljalo samo o tome da li će Crna Gora biti nezavisna, nego i pod kojim uslovima će se referendum priznati.

Venecijanska komisija je 2005. razmatrala crnogorsko referendumsko zakonodavstvo, posebno pitanja izlaznosti, potrebne većine i biračkog prava. U mišljenju se navodi da Crna Gora, prema Ustavnoj povelji, može izaći iz državne zajednice nakon referenduma sprovedenog u skladu sa priznatim demokratskim standardima.

Posebno sporno bilo je pitanje većine. Na kraju je, uz posredovanje Evropske unije, dogovoren prag od 55 odsto važećih glasova za nezavisnost. To znači da suverenistički blok nije morao osvojiti prostu većinu, već pooštrenu većinu koja je bila teža od uobičajenih demokratskih standarda.

Uoči referenduma, Vlada Republike Crne Gore uputila je građanima Deklaraciju u kojoj je poručila da je “slobodno izražena volja građana” osnov stvaranja nezavisne i međunarodno priznate države. U istom dokumentu Vlada je tvrdila da je nezavisna država preduslov da građani odlučuju o sebi i svojoj budućnosti, kao i da je ona garant ekonomskog prosperiteta, vladavine prava i bržeg uključivanja u evropske i evroatlantske integracije.

Taj dokument danas je važan i kao podsjetnik na obećanja referendumske kampanje – nezavisnost nije predstavljana samo kao pitanje zastave i međunarodnog priznanja, nego kao uslov političke odgovornosti, ekonomskog razvoja i evropske budućnosti.

SUVERENISTIČKI I UNIONISTIČKI BLOK

Na strani nezavisnosti bili su DPS Mila Đukanovića, SDP Ranka Krivokapića, Liberalna partija, manjinske partije, dio građanskih i intelektualnih krugova, kao i široka suverenistička javnost. Međutim, unutar tog bloka postojale su različite političke biografije i motivi. Liberali su nezavisnost nosili mnogo ranije i često iz opozicione pozicije prema DPS-u. SDP je imao svoju građansku i suverenističku liniju. Manjinske partije su u nezavisnoj Crnoj Gori vidjele sigurniji okvir za svoja prava.

U martu 2006. godine Milo Đukanović je odbacivao tezu da je nezavisnost antisrpski projekat, poručujući da “nezavisnost Crne Gore nije antisrpska frustracija, već zdrava ideja”.

Na drugoj strani bio je unionistički blok, predvođen snagama koje su zagovarale opstanak zajedničke države sa Srbijom. Taj blok je referendum često predstavljao kao projekat vlasti, a ne kao emancipatorski državni proces.

Takva interpretacija traje do danas. Predrag Bulatović je 2025. izjavio da referendum nije bio pitanje “za i protiv Crne Gore”, već, po njegovom tumačenju, borba za vlast tadašnjeg režima. U istom nastupu je tvrdio da “stolica u UN-u nije bio cilj Bloka za nezavisnost”, nego nastavak vlasti i pljačke građana.

Ti citati pokazuju da se spor oko 21. maja nije završio 2006. godine. On se samo preselio iz referendumskih štabova u kasnije političke interpretacije.

21. MAJ 2006: REFERENDUM POD MEĐUNARODNIM NADZOROM

Referendum o državnom statusu održan je 21. maja 2006. godine. OSCE/ODIHR je posmatračku misiju rasporedio 28. marta, a misiju je predvodio Jørgen Grunnet iz Danske. Činilo ju je 29 eksperata i dugoročnih posmatrača, raspoređenih u Podgorici i šest regionalnih centara koji su pokrivali svih 21 opštinu.

Međunarodna referendumska posmatračka misija ocijenila je da je referendum bio u skladu sa obavezama OSCE-a i Savjeta Evrope, kao i drugim međunarodnim standardima za demokratske izborne procese. U preliminarnom zaključku navedeno je da je biračima pružena stvarna mogućnost da odluče o budućem statusu kroz proces direktne demokratije.

Prema rezultatima, za nezavisnost je glasalo oko 55,5 odsto birača, čime je pređen prag od 55 odsto dogovoren uz posredovanje Evropske unije. Time je Crna Gora obnovila državnu nezavisnost pod uslovima koji su bili stroži od proste većine.

3. JUN 2006: PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI

Skupština Crne Gore je 3. juna 2006. godine na svečanoj sjednici proglasila nezavisnost. Odluka je usvojena u 20:28 sati, nakon što je dokument pročitao predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. On je tada poručio: “Da je vječna Crna Gora. Građani su jednom za vazda vratili državu.”

Za proglašenje nezavisnosti glasali su poslanici vladajuće koalicije DPS-SDP, kao i predstavnici Građanske partije, Liberalne partije, Demokratske unije Albanaca i Demokratskog saveza u Crnoj Gori. Sjednici nijesu prisustvovali poslanici SNP-a, Narodne stranke, Srpske narodne stranke, Demokratske srpske stranke, kao ni bivšeg Liberalnog saveza.

Taj detalj dodatno pokazuje složenost crnogorske državne priče. I među onima koji su istorijski nosili ideju nezavisnosti postojali su duboki politički sukobi i razočaranja načinom na koji je državni projekat vođen.

2026: DVADESET GODINA KASNIJE, STARI SPOR U NOVOM OBLIKU

Dvadeset godina kasnije, Crna Gora formalno više ne raspravlja o tome da li je nezavisna država. Ali se osporavanje preselilo na drugi teren. Odnos prema državnim praznicima, simbolima, jeziku, istoriji, antifašističkom nasljeđu i samoj ideji građanske Crne Gore.

Najvidljiviji primjer uoči ovogodišnjeg jubileja jesu Herceg Novi i Pljevlja koje neće obilježiti 20 godina obnove nezavisnosti.

U Herceg Novom je civilni sektor najavio da će, uprkos odluci lokalne vlasti, organizovati obilježavanje Dana nezavisnosti. Time se pokazuje da se spor oko 21. maja danas ne vodi samo između partija, nego i između institucija koje ćute i građana koji ne pristaju da se datum obnove nezavisnosti prećuti.

ZAŠTO JE PODSJEĆANJE VAŽNO

Zato je povodom 20 godina od obnove nezavisnosti važno vratiti činjenice u javni prostor.

Crna Gora nije nastala 2006. godine. Ona je tada obnovila državnost izgubljenu nakon 1918.

Ideja nezavisnosti nije nastala u kabinetima vlasti 2006. godine. Devedesetih su je nosili liberali, antiratni suverenisti, manjinske partije i građani koji su u tom vremenu često bili politički usamljeni.

Beogradski sporazum nije bio kraj priče, nego trogodišnje odlaganje koje je, paradoksalno, otvorilo pravni put ka referendumu.

Referendum nije bio nametanje niti obična partijska operacija. Održan je uz međunarodni nadzor i pod pravilima koja su tražila više od proste većine.

I konačno, 21. maj nije partijska imovina. Ali nije ni datum koji lokalne vlasti mogu tretirati kao tuđe porodično slavlje.

Ako je 1918. opomena kako se država gubi, 21. maj 2006. je dokaz kako se država demokratski obnavlja. A 2026. pokazuje da se državnost, čak i kada je formalno obnovljena, mora stalno braniti od relativizacije, zaborava i institucionalnog prećutkivanja.

TIMELINE: PUT DO 21. MAJA

1918. — Podgorička skupština donosi odluke o detronizaciji dinastije Petrović Njegoš i ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića.

26. januar 1990. — Osnovan Liberalni savez Crne Gore na Cetinju; devedesetih postaje najprepoznatljiviji politički nosilac ideje nezavisne i antiratne Crne Gore.

1. mart 1992. — Održan prvi referendum o državnom statusu; većina podržava ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, dok suverenističke snage osporavaju politički ambijent.

1997. — Raskol u DPS-u i početak udaljavanja crnogorskog rukovodstva od politike Slobodana Miloševića.

14. mart 2002. — Potpisan Beogradski sporazum uz posredovanje Havijera Solane; umjesto neposrednog referenduma formira se državna zajednica Srbija i Crna Gora.

4. februar 2003. — Stupa na snagu Ustavna povelja državne zajednice; član 60 otvara mogućnost da država članica nakon tri godine pokrene proceduru promjene državnog statusa.

2005. — Venecijanska komisija razmatra referendumsko zakonodavstvo i pitanje većine potrebne za legitiman rezultat.

21. maj 2006. — Održan referendum o državnom statusu Crne Gore. Za nezavisnost glasa oko 55,5 odsto birača, čime je pređen prag od 55 odsto.

3. jun 2006. — Skupština Crne Gore proglašava nezavisnost.

2018. — Skupština Crne Gore usvaja rezoluciju kojom se odluke Podgoričke skupštine iz 1918. proglašavaju ništavnim.

2026. — Crna Gora obilježava 20 godina obnove nezavisnosti, dok dio lokalnih vlasti, uključujući Herceg Novi i Pljevlja, odbija ili izbjegava institucionalno obilježavanje jubileja.