Pljuvanje po crnogorskom referendumu, manevar je Aleksandra Vučića da pričom o Crnoj Gori skrene fokus javnosti, da u drugi plan pokuša da stavi stravičnu aferu u Srbiji i ulogu prvog čovjeka policije Beograda,Veselina Milića, doskorašnjeg Vučićevog savjetnika – sada osumnjičenog za učešće u prikrivanju zločina i pokroviteljstvo nad organizovanim kriminalom. Nije neko iznenađenje Vučićeva taktika da je napad na Crnu Goru najbolja odbrana njegove vlasti u Srbiji. Teže je objasniti: zašto ćute Andrija Mandić, Jakov Milatović i Milojko Spajić na ponižavanje države u kojoj su vlast?

Izvor: Televizija E

Eto, tek 20 godina od crnogorskog referenduma saznali smo duboko skrivanu istinu o istinskim razlozima za crnogorsku nezavisnost. I to smo je saznali – iz Beograda. I to baš od – Aleksandra Vučića.

,,MEĐUNARODNA ZAVJERA”…

Prvo se srpski predsjednik zakačio na, očito dogovoreno, novinarsko pitanje, kazavši da neće 21. maja da ide u Crnu Goru na ,,glamuroznu proslavu otcepljenja od moje Srbije“. Jer, kad bi došao, tada bi ,,pljunuo sebi i svom narodu u lice”…A onda je objasnio da je ,,otcepljenje Crne Gore bilo deo jedne prave međunarodne zavere“?!

-Prvo ste napustili zajedničku državu koju smo imali, Saveznu republiku Jugoslaviju; naterali ove kretene u Srbiji da prihvate konfederealni oblik uređenja, da bi pripremili otcepljenje Crne Gore i da bi pripremili otcepljenje Kosova – svađao se Vučića sa imaginarnim sagovornikom iz Crne Gore.

I, vjerovali ili ne: po Vučićevoj teoriji, svi oni u bloku za nezavisnu Crnu Goru, koje je predvodio Milo Đukanović, svih onih 230.661 građanki i građana, odnosno onih 55,5 odsto što su 21. maja 2006. godine zaokružili ,,za” – suštinski su borili, ne za suverenu Crnu Goru, nego za – ,,otcepljenje Kosova”.

I sve to u sklopu neke zakulisne međunarodne igre.

…I SKRETANJE PAŽNJE SA ,,AFERE MILIĆ”

A da sve bude politički morbidnije, ova Vučićeva skaredna politička eskapada odigrala se u jeku stravične afere u Srbiji. Možda i najteže do sada, koja je razotkrila veze između vrha vlasti u Srbiji i organizovanog kriminala.

Vučićev bivši savjetnik za borbu protiv organizovanog kriminala, doskorašnji prvi čovjek policije Beograda Veselin Milić, uhapšen je u petak pod sumnjom da je u jednom luksuznom restoranu na Senjaku, organizovao mafijaški susret, da bi se kasnije – zajedno sa policajcima koji su mu bili u pratnji, ali i sa članovima kriminalne ekipe – trudio da prikrije mafijašku likvidaciju.

Interesantno, prve informacije o kriminalu u vrhu vlasti u Srbiji nije saopštio neki istraživački novinar ili nevladina organizacija. Ne, prve, prave vijesti o prikrivanju mafijaškog ubistva otkrio je – osuđeni kriminalac Miloš Medenica.

U času kada je njegov video-zapis postao viralan, sve je djelovalo nevjerovatno. Da je neki Saša Vuković Boske, osumnjičeni za ubistvo u restoranu ,,27” na Senjaku, u stvari stari prijatelj Veselina Milića, da su zajedno bili još u srednjoj školi unutrašnjih poslova u Sremskoj Kamenici, da imaju milionski vrijedne nekretnine na Dedinju, da imaju kuću do kuće na Kopaoniku i luksuzne apartmane u Porto Novom…

I da je zato Milić štitio svog kompanjona.

OTKRIĆA MILOŠA MEDENICE

Djelovalo je zaista nestvarno. Ali, ispostaviće se da je sve stvarno što je Medenica govorio.

I to je, očito, žestoko iznerviralo Aleksandra Vučića. Ispalo je da je tamo neki bjegunac iz Crne Gore, u samo dva minuta video zapisa – koji je odmah imao milionske preglede – totalno razotkrio veze predsjednika Srbije i organizovanog kriminala u Srbiji.

Upravo zato je Aleksandar Vučić na vanrednoj konferenciji pokušao premjesti fokus javnosti. Pa da spinom o tajnom planu međunarodne zajednice i vlasti Mila Đukanovića da crnogorskim referendumom naudi interesima države Srbije zastraši građane Srbije.

I zato je obilježavanje 20 godina od obnove crnogorske nezavisnosti poslužilo Vučiću kao povod da ponovo zaigra na kartu – ugroženosti Srbije.

RADIKALSKA BAJKA O ,,OTCEPLJENJU”

I to od Crne Gore koja se, kako reče Vučić, otcepila.

Reče Vučić i – masno slaga. Jer, ne treba biti pravnik pa razumjeti, dovoljno je logički posmatrati na politički rasplet 21. Maja 2006. godine: Crna Gora se nije mogla otcijepiti od Srbije jer nikad u svojoj istoriji – nije bila dio države Srbije. Referendum je značio glasanje o crnogorskoj nezavisnosti, a ujedno je 21. maja 2006. godine i Srbija postala nezavisna.

Upravo zahvaljujući Crnoj Gori!

To jeste ponižavajuće za sanjare ,,velike Srbije” u koje Aleksandra Vučića valja ubrojiti, još od onog vremena kada je kao mladi radikal, zajedno sa četničkim vojvodom Vojislavom Šešeljom zagovarao veliku srpsku državu kojoj su zapadne granice Karlobag – Ogulin -Karlovac- Virovitica – Ogulin…

Zato je Vučićeva politička skalamerija i skaredna priča o crnogorskom referendumu – kao nekoj zavjeri protiv Srbije – možda najbolji dokaz panike srpskog predsjednika nakon izbijanja afere u kojoj je upleten Veselin Milić, prvi policajac Beograda i bivši Vučićev savjetnik.

Vučića je, dakle, lako dešifrovati. Uostalom, da je nešto htio da zamjera Đukanoviću i zvaničnoj Podgorici, ne bi godinama pričao o najboljim odnosima sa Crnom Gorom.

Zato je sasvim jasno i izvjesno: sadašnje pljuvanje po crnogorskom referendumu, samo je manevar Aleksandra Vučića da pričom o Crnoj Gori skrene pažnju, da u drugi plan pokuša da stavi stravičnu aferu u Srbiji.

Ali, nije neko iznenađenje Vučićeva taktika da je napad na Crnu Goru najbolja odbrana njegove vlasti u Srbiji.

,,ĆUTOLOZI” IZ PODGORICE

Teže je objasniti: zašto ćute čelnici vlasti u Crnoj Gori na ponižavanje države u kojoj su vlast?

Istini za volju, iz Ministarstva vanskih poslova reagovali su hitro vrlo jasno odbacili tvrdnje predsjendika Srbije. Ali, to je bilo sve. Evo danima nema ni glasa od predsjednika Skupštine Andrije Mandića, predsjednika države Jakova Milatovića ili predsjednika Vlade Milojka Spajića.

Dobro, to što Andrija Mandić ćuti, lako se može objasniti: četnički vojvoda gleda kako da – prvi put – čestita 21. maj i obnovu nezavisnosti, kad je srcem i dušom bio protiv toga. Zato mu ne pada na pamet da se konfrontira sa Aleksandrom Vučićem.

Ali, zašto ćuti predsjednik Jakov Milatović? Da li je on pozvao, svog kolegu,  predsjednika Srbije u posjetu Crnoj Gori 21. maja? Nema odgovora, kao da postoji neki mnogo jak razlog da Milatović – koji voli o mnogo čemu da daje izjave – sada ne smije i da pomisli da se konfrontira sa Vučićem i zvaničnim Beogradom. Kada se zna da je jedno pominjanje njegovog brata koji radi u Srbiji, bio dovoljan razlog da preko noći promijeni stav što se tiče vlasti u Podgorici, onda je možda jasnija predsjednikova šutnja.

Kao što se mogu nazrijeti razlozi ćutanja pričljivog premijera Milojka Spajića. Mnogo to o kripto poslovima znaju u Beogradu, od navodne kupovine stana od 88 kvadrata do tobožnje prodaje istog stana dvije godine kasnije svojoj prijateljici i majci njegovog djeteta Vesni Marinković…

Dvadeset godina od obnove nezavisnosti Crna Gora dočekuje bez punog institucionalnog konsenzusa o datumu koji bi, u svakoj državi, morao biti iznad dnevne politike. Zato je važno podsjetiti da 21. maj 2006. nije nastao ni u jednoj partijskoj centrali, niti počinje od referendumske kampanje. Taj datum je završna tačka dugog istorijskog i političkog procesa – od ukidanja crnogorske državnosti 1918. godine, preko suverenističke ideje koju su devedesetih najglasnije nosili liberali, Beogradskog sporazuma i državne zajednice Srbije i Crne Gore, do referenduma održanog pod pravilima strožim od proste demokratske većine.

standard

Dvadeset godina kasnije, upravo taj datum ponovo je predmet političkog osporavanja. Ne samo u polemikama, nego i kroz odnos dijela lokalnih vlasti prema jubileju. Herceg Novi i Pljevlja potvrdili su da neće obilježiti 20 godina obnove nezavisnosti. Stevan Katić je saopštio da Herceg Novi to nema u planu, dok je Dario Vraneš rekao da u Pljevljima proslave neće biti jer “nema zainteresovanih”.

Ali priča o 21. maju ne počinje 2026, a ni 2006. godine. Ona ima mnogo dužu istorijsku liniju.

1918 – GODINA U KOJOJ JE CRNA GORA PRESTALA DA POSTOJI KAO DRŽAVA

Crna Gora je bila međunarodno priznata država mnogo prije referenduma iz 2006. Njena državnost prekinuta je nakon Prvog svjetskog rata, odlukama takozvane Velike narodne skupštine u Podgorici, poznate kao Podgorička skupština.

Odluka Podgoričke skupštine iz 1918. sadržala je četiri ključne tačke, među kojima i da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbace sa crnogorskog prijestola, te da se Crna Gora ujedini sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića.

Za crnogorsku državotvornu javnost taj događaj nije ostao upamćen kao slobodno i demokratsko izjašnjavanje, već kao politički i pravno sporan čin ukidanja crnogorske države. Zato se 1918. godina i danas vraća u javne rasprave, ne kao puka istorijska fusnota, nego kao simbol trenutka u kojem je o Crnoj Gori odlučivano bez pune i slobodne volje njenih građana.

Stotinu godina kasnije, Skupština Crne Gore usvojila je rezoluciju kojom su odluke Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji proglašene ništavnim. Za rezoluciju je glasalo 46 poslanika, dok ih je 15 bilo protiv.

DEVEDESETE: LIBERALI I NEZAVISNOST KAO POLITIČKI RIZIK

Ako je 1918. godina bila tačka gubitka države, devedesete su bile vrijeme u kojem se ideja obnove nezavisnosti ponovo politički artikulisala.

Ključnu ulogu u tom periodu imao je Liberalni savez Crne Gore, osnovan 26. januara 1990. godine na Cetinju. LSCG je devedesetih bio jedna od rijetkih političkih organizacija koja je otvoreno zastupala obnovu crnogorske nezavisnosti i antiratnu politiku, uključujući protivljenje ratovima na prostoru bivše SFRJ i granatiranju Dubrovnika.

U političkom ambijentu devedesetih, kada je Crna Gora bila čvrsto vezana za politiku Slobodana Miloševića, nezavisnost nije bila komotna politička ideja. Naprotiv, često je tretirana kao ekstremizam, separatizam ili izdaja. Upravo zato je važna uloga Slavka Perovića i liberala. Oni su nezavisnost otvorili kao političku temu mnogo prije nego što je ona postala državna politika tadašnje vlasti.

Slavko Perović je na Cetinju 13. jula 1992. govorio u ratnom ambijentu, u vrijeme kada je Crna Gora nosila teret politike koja ju je udaljavala od evropskih vrijednosti. Taj govor se i danas u crnogorskoj javnosti pamti kao jedan od simbola antiratnog i suverenističkog otpora devedesetih.

Zato je istorijski netačno 21. maj svoditi na jednu partiju ili jednu vlast. Prije nego što je nezavisnost postala institucionalni projekat, bila je politička ideja liberala, suverenista, antiratnih intelektualaca, manjinskih partija i građana koji su u tom vremenu često bili manjina.

1992: PRVI REFERENDUM I PORAZ SUVERENISTIČKE IDEJE

Prvi referendum o državnom statusu održan je 1. marta 1992. godine. Tada je većina izašlih birača podržala ostanak Crne Gore u zajedničkoj državi sa Srbijom. Međutim, političke snage koje su zastupale nezavisnost osporavale su politički ambijent i uslove pod kojima je taj referendum održan.

Venecijanska komisija je kasnije, u mišljenju o crnogorskom referendumu iz 2005. godine, podsjetila da je 1992. održan referendum kojim je odlučeno da Crna Gora bude dio obnovljene Savezne Republike Jugoslavije, ali i da političke snage koje su bile za nezavisnost nijesu prihvatile rezultate tog izjašnjavanja.

Taj podatak je važan jer pokazuje da se pitanje državnosti nije pojavilo iznenada 2006. godine. Ono je bilo otvoreno najmanje od početka devedesetih, ali su ratno okruženje, politička dominacija unionističkog koncepta i vezanost tadašnje vlasti za Beograd dugo držali suverenističku ideju izvan većinskog političkog toka.

RASKOL U DPS-U I PROMJENA DRŽAVNOG KURSA

Prelom dolazi krajem devedesetih, nakon raskola u DPS-u 1997. godine i udaljavanja crnogorskog rukovodstva od politike Slobodana Miloševića. Od tada pitanje državnog statusa Crne Gore ulazi u centar političkog života.

Crna Gora počinje da gradi elemente faktičke samostalnosti – poseban ekonomski kurs, odvojeni monetarni sistem, drugačiji spoljno-politički pravac i sve izraženiju distancu prema saveznim institucijama. Suverenistička ideja, koju su do tada najdosljednije nosili liberali, postepeno se seli u središte državne politike.

Ali put do referenduma nije bio otvoren. Evropska unija, nakon ratova devedesetih i krize na Kosovu, nije željela novo državno razdvajanje na Balkanu. Umjesto neposrednog referenduma, Crnoj Gori je ponuđen kompromis koji će u javnosti ostati upamćen kao “Solanija”.

BEOGRADSKI SPORAZUM: “SOLANIJA” KAO ODLAGANJE I OTVARANJE PUTA

Beogradski sporazum potpisan je 14. marta 2002. godine uz posredovanje Havijera Solane, tadašnjeg visokog predstavnika Evropske unije za spoljnu politiku i bezbjednost. Sporazum su, prema arhivskom podsjećanju Danasa, potpisali Solana, predsjednik SRJ Vojislav Koštunica, premijeri Zoran Đinđić i Filip Vujanović, te potpredsjednik Savezne vlade Miroljub Labus.

Tadašnji narativ bio je da se pravi novi početak odnosa Srbije i Crne Gore. Koštunica je govorio da je to “novi početak odnosa Srbije i Crne Gore”, dok je Solana naglašavao da je za EU taj dan važan jer predstavlja korak ka stabilnosti regiona i Evrope.

U političkoj praksi, Beogradski sporazum je značio odlaganje referenduma. Umjesto neposrednog izjašnjavanja o nezavisnosti, formirana je državna zajednica Srbija i Crna Gora. Ustavna povelja stupila je na snagu 4. februara 2003. godine. Venecijanska komisija je kasnije precizirala da član 60 Ustavne povelje omogućava državi članici da, nakon tri godine, pokrene proceduru promjene državnog statusa, odnosno izlaska iz državne zajednice, nakon referenduma.

Zato je “Solanija” bila paradoksalna. Kratkoročno je zaustavila referendum. Dugoročno je prvi put kroz međunarodno prihvaćeni dokument otvorila pravni put da se Crna Gora poslije tri godine izjasni o nezavisnosti.

Solana je godinama kasnije priznao političku logiku tog vremena – nakon tragičnog raspada SFRJ i ratova, na Balkanu su i dalje postojali duboko ukorijenjeni problemi, a međunarodni akteri nijesu željeli novu krizu.

2005–2006: REFERENDUMSKA PRAVILA I PRAG OD 55 ODSTO

Kada je istekao trogodišnji period, pitanje referenduma vratilo se u centar političkog procesa. Tada se nije raspravljalo samo o tome da li će Crna Gora biti nezavisna, nego i pod kojim uslovima će se referendum priznati.

Venecijanska komisija je 2005. razmatrala crnogorsko referendumsko zakonodavstvo, posebno pitanja izlaznosti, potrebne većine i biračkog prava. U mišljenju se navodi da Crna Gora, prema Ustavnoj povelji, može izaći iz državne zajednice nakon referenduma sprovedenog u skladu sa priznatim demokratskim standardima.

Posebno sporno bilo je pitanje većine. Na kraju je, uz posredovanje Evropske unije, dogovoren prag od 55 odsto važećih glasova za nezavisnost. To znači da suverenistički blok nije morao osvojiti prostu većinu, već pooštrenu većinu koja je bila teža od uobičajenih demokratskih standarda.

Uoči referenduma, Vlada Republike Crne Gore uputila je građanima Deklaraciju u kojoj je poručila da je “slobodno izražena volja građana” osnov stvaranja nezavisne i međunarodno priznate države. U istom dokumentu Vlada je tvrdila da je nezavisna država preduslov da građani odlučuju o sebi i svojoj budućnosti, kao i da je ona garant ekonomskog prosperiteta, vladavine prava i bržeg uključivanja u evropske i evroatlantske integracije.

Taj dokument danas je važan i kao podsjetnik na obećanja referendumske kampanje – nezavisnost nije predstavljana samo kao pitanje zastave i međunarodnog priznanja, nego kao uslov političke odgovornosti, ekonomskog razvoja i evropske budućnosti.

SUVERENISTIČKI I UNIONISTIČKI BLOK

Na strani nezavisnosti bili su DPS Mila Đukanovića, SDP Ranka Krivokapića, Liberalna partija, manjinske partije, dio građanskih i intelektualnih krugova, kao i široka suverenistička javnost. Međutim, unutar tog bloka postojale su različite političke biografije i motivi. Liberali su nezavisnost nosili mnogo ranije i često iz opozicione pozicije prema DPS-u. SDP je imao svoju građansku i suverenističku liniju. Manjinske partije su u nezavisnoj Crnoj Gori vidjele sigurniji okvir za svoja prava.

U martu 2006. godine Milo Đukanović je odbacivao tezu da je nezavisnost antisrpski projekat, poručujući da “nezavisnost Crne Gore nije antisrpska frustracija, već zdrava ideja”.

Na drugoj strani bio je unionistički blok, predvođen snagama koje su zagovarale opstanak zajedničke države sa Srbijom. Taj blok je referendum često predstavljao kao projekat vlasti, a ne kao emancipatorski državni proces.

Takva interpretacija traje do danas. Predrag Bulatović je 2025. izjavio da referendum nije bio pitanje “za i protiv Crne Gore”, već, po njegovom tumačenju, borba za vlast tadašnjeg režima. U istom nastupu je tvrdio da “stolica u UN-u nije bio cilj Bloka za nezavisnost”, nego nastavak vlasti i pljačke građana.

Ti citati pokazuju da se spor oko 21. maja nije završio 2006. godine. On se samo preselio iz referendumskih štabova u kasnije političke interpretacije.

21. MAJ 2006: REFERENDUM POD MEĐUNARODNIM NADZOROM

Referendum o državnom statusu održan je 21. maja 2006. godine. OSCE/ODIHR je posmatračku misiju rasporedio 28. marta, a misiju je predvodio Jørgen Grunnet iz Danske. Činilo ju je 29 eksperata i dugoročnih posmatrača, raspoređenih u Podgorici i šest regionalnih centara koji su pokrivali svih 21 opštinu.

Međunarodna referendumska posmatračka misija ocijenila je da je referendum bio u skladu sa obavezama OSCE-a i Savjeta Evrope, kao i drugim međunarodnim standardima za demokratske izborne procese. U preliminarnom zaključku navedeno je da je biračima pružena stvarna mogućnost da odluče o budućem statusu kroz proces direktne demokratije.

Prema rezultatima, za nezavisnost je glasalo oko 55,5 odsto birača, čime je pređen prag od 55 odsto dogovoren uz posredovanje Evropske unije. Time je Crna Gora obnovila državnu nezavisnost pod uslovima koji su bili stroži od proste većine.

3. JUN 2006: PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI

Skupština Crne Gore je 3. juna 2006. godine na svečanoj sjednici proglasila nezavisnost. Odluka je usvojena u 20:28 sati, nakon što je dokument pročitao predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. On je tada poručio: “Da je vječna Crna Gora. Građani su jednom za vazda vratili državu.”

Za proglašenje nezavisnosti glasali su poslanici vladajuće koalicije DPS-SDP, kao i predstavnici Građanske partije, Liberalne partije, Demokratske unije Albanaca i Demokratskog saveza u Crnoj Gori. Sjednici nijesu prisustvovali poslanici SNP-a, Narodne stranke, Srpske narodne stranke, Demokratske srpske stranke, kao ni bivšeg Liberalnog saveza.

Taj detalj dodatno pokazuje složenost crnogorske državne priče. I među onima koji su istorijski nosili ideju nezavisnosti postojali su duboki politički sukobi i razočaranja načinom na koji je državni projekat vođen.

2026: DVADESET GODINA KASNIJE, STARI SPOR U NOVOM OBLIKU

Dvadeset godina kasnije, Crna Gora formalno više ne raspravlja o tome da li je nezavisna država. Ali se osporavanje preselilo na drugi teren. Odnos prema državnim praznicima, simbolima, jeziku, istoriji, antifašističkom nasljeđu i samoj ideji građanske Crne Gore.

Najvidljiviji primjer uoči ovogodišnjeg jubileja jesu Herceg Novi i Pljevlja koje neće obilježiti 20 godina obnove nezavisnosti.

U Herceg Novom je civilni sektor najavio da će, uprkos odluci lokalne vlasti, organizovati obilježavanje Dana nezavisnosti. Time se pokazuje da se spor oko 21. maja danas ne vodi samo između partija, nego i između institucija koje ćute i građana koji ne pristaju da se datum obnove nezavisnosti prećuti.

ZAŠTO JE PODSJEĆANJE VAŽNO

Zato je povodom 20 godina od obnove nezavisnosti važno vratiti činjenice u javni prostor.

Crna Gora nije nastala 2006. godine. Ona je tada obnovila državnost izgubljenu nakon 1918.

Ideja nezavisnosti nije nastala u kabinetima vlasti 2006. godine. Devedesetih su je nosili liberali, antiratni suverenisti, manjinske partije i građani koji su u tom vremenu često bili politički usamljeni.

Beogradski sporazum nije bio kraj priče, nego trogodišnje odlaganje koje je, paradoksalno, otvorilo pravni put ka referendumu.

Referendum nije bio nametanje niti obična partijska operacija. Održan je uz međunarodni nadzor i pod pravilima koja su tražila više od proste većine.

I konačno, 21. maj nije partijska imovina. Ali nije ni datum koji lokalne vlasti mogu tretirati kao tuđe porodično slavlje.

Ako je 1918. opomena kako se država gubi, 21. maj 2006. je dokaz kako se država demokratski obnavlja. A 2026. pokazuje da se državnost, čak i kada je formalno obnovljena, mora stalno braniti od relativizacije, zaborava i institucionalnog prećutkivanja.

TIMELINE: PUT DO 21. MAJA

1918. — Podgorička skupština donosi odluke o detronizaciji dinastije Petrović Njegoš i ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića.

26. januar 1990. — Osnovan Liberalni savez Crne Gore na Cetinju; devedesetih postaje najprepoznatljiviji politički nosilac ideje nezavisne i antiratne Crne Gore.

1. mart 1992. — Održan prvi referendum o državnom statusu; većina podržava ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom, dok suverenističke snage osporavaju politički ambijent.

1997. — Raskol u DPS-u i početak udaljavanja crnogorskog rukovodstva od politike Slobodana Miloševića.

14. mart 2002. — Potpisan Beogradski sporazum uz posredovanje Havijera Solane; umjesto neposrednog referenduma formira se državna zajednica Srbija i Crna Gora.

4. februar 2003. — Stupa na snagu Ustavna povelja državne zajednice; član 60 otvara mogućnost da država članica nakon tri godine pokrene proceduru promjene državnog statusa.

2005. — Venecijanska komisija razmatra referendumsko zakonodavstvo i pitanje većine potrebne za legitiman rezultat.

21. maj 2006. — Održan referendum o državnom statusu Crne Gore. Za nezavisnost glasa oko 55,5 odsto birača, čime je pređen prag od 55 odsto.

3. jun 2006. — Skupština Crne Gore proglašava nezavisnost.

2018. — Skupština Crne Gore usvaja rezoluciju kojom se odluke Podgoričke skupštine iz 1918. proglašavaju ništavnim.

2026. — Crna Gora obilježava 20 godina obnove nezavisnosti, dok dio lokalnih vlasti, uključujući Herceg Novi i Pljevlja, odbija ili izbjegava institucionalno obilježavanje jubileja.

DPS povodom 20. godišnjice državne nezavisnosti priredio svečanu akademiju u Nikšiću

Ekonomska analitičarka smatra da je najhrabrija i najsvrsishodnija odluka crnogorskog ekonomskog razvoja uvođenje njemačke marke, kasnije i eura

Kasalica: Eksterne ekonomske krize potvrdile da crnogorska realna ekonomija može da izdrži takve vrste šokova, ali ne na dugi rok

Dvadeset godina obnove nezavisnosti Crne Gore trebalo je da bude državni jubilej pripreman pažljivo, dostojanstveno i transparentno. Umjesto toga, javnost je dobila kasni javni poziv, njegovo poništenje, pregovarački postupak bez prethodnog objavljivanja poziva, povećanje troškova sa 1,9 na 2,6 miliona eura i najavu dolaska Rikija Martina, bez odgovora na ključna pitanja – ko je pregovarao, ko potpisuje ugovore, koliko košta produkcija, koliko koštaju izvođači i zašto institucije ćute. Standard je pitanja poslao Vladi, Ministarstvu finansija, Ministarstvu kulture i medija, Muzičkom centru Crne Gore, Agenciji za sprečavanje korupcije i nadležnima za javne nabavke. Trinaest dana kasnije odgovora nema ni sa jedne adrese.

JUBILEJ KOJI SE ZNAO GODINAMA, A ORGANIZUJE SE KAO DA JE IZNENADA ISKRSNUO

Crna Gora 21. maja obilježava 20 godina od obnove nezavisnosti. To nije datum koji je Vladu mogao zateći nespremnu, niti vanredna okolnost ili hitna intervencija. Zato je način na koji se došlo do ovogodišnje centralne proslave otvorio niz pitanja na koja nadležni za sada ne odgovaraju.

Vlada je 17. marta raspisala javni poziv za izbor organizatora ceremonijalne proslave. Od ponuđača je traženo da dostave koncept, program, predlog izvođača, tehničku i produkcionu razradu, finansijsku ponudu, procjenu honorara, kao i informacije o raspoloživosti i međunarodnoj prepoznatljivosti izvođača.

Dakle, od ponuđača se tražilo gotovo sve ono što javnost danas traži od Vlade.

Ali javni pozivi su poništeni. Mediji su objavili da nijedna od pristiglih ponuda nije ispunila sve tražene kriterijume, nakon čega je predloženo da Vlada organizuje događaj kroz pregovarački postupak bez prethodnog objavljivanja poziva, uz preusmjeravanje 1,9 miliona eura iz budžetske rezerve.

Nedugo zatim, iznos je povećan na 2,6 miliona eura. Prema pisanju medija, povećanje je obrazloženo potrebom obezbjeđivanja adekvatnog produkcionog, logističkog i bezbjednosnog okvira, kao i realizacije sadržajno bogatijeg i reprezentativnijeg programa.

U prevodu – javni poziv je poništen, procedura je zatvorena, cijena je porasla, a javnost i dalje ne zna najvažnije detalje.

ŠTA JE STANDARD PITAO I KO NIJE ODGOVORIO

Standard nije tražio politički komentar, nego dokumenta i konkretne podatke.

Od Vlade je zatražena odluka o formiranju Koordinacionog tijela, spisak članova, javni poziv, sve pristigle ponude, zapisnik o njihovoj evaluaciji, odluka o poništenju poziva, akt kojim je predložen pregovarački postupak bez prethodnog objavljivanja poziva, odluke o izdvajanju 1,9 miliona i naknadnom povećanju na 2,6 miliona eura, specifikacija troškova, ugovori, predračuni, ponude i dokumentacija o produkciji, logistici, bezbjednosti, izvođačima, honorarima, scenskoj produkciji, rasvjeti, ozvučenju, LED/video produkciji i drugim uslugama.

Ministarstvo finansija pitano je da li je dalo saglasnost na izdvajanje 2,6 miliona eura, iz koje budžetske pozicije se obezbjeđuje novac, da li se koristi budžetska rezerva, ko je tražio povećanje iznosa i da li je Ministarstvo prije eventualne saglasnosti tražilo detaljnu specifikaciju troškova.

Nadležni za javne nabavke pitani su da li je traženo ili dato mišljenje o pregovaračkom postupku bez prethodnog objavljivanja poziva i da li se “veoma kratak rok” može smatrati opravdanjem za takvu proceduru u slučaju događaja čiji je datum bio unaprijed poznat.

Muzički centar Crne Gore pitan je da li mu je formalno povjerena organizacija muzičko-scenskog programa, kolika je vrijednost tog posla, šta obuhvata, ko su izvođači i angažovana lica, koliki su honorari, da li će biti podizvođača, da li je dostavljen programski, finansijski i produkcioni plan, kao i da li je poslovni direktor Muzičkog centra član Koordinacionog tijela i da li je učestvovao u odlučivanju o tome da Muzički centar preuzme dio organizacije.

ASK je pitana da li je pokrenula ili planira da pokrene provjeru eventualnog sukoba interesa, naročito ako je neko od članova Koordinacionog tijela istovremeno rukovodeće ili odgovorno lice u instituciji kojoj je povjeren dio organizacije.

Ministarstvo kulture i medija pitano je da li je tokom 2025. pripremalo umjetnički, kulturni i državni koncept obilježavanja jubileja, da li su uključene nacionalne institucije kulture, umjetnici i nezavisna kulturna scena, po kojim kriterijumima je Muzički centar ocijenjen kao institucija sa potrebnim kapacitetima i zašto javnost nema detaljan program, imena izvođača, honorare, produkcioni koncept i specifikaciju troškova.

Odgovor nije stigao ni od koga, pa sam pravom možemo reći da to nije tehnički detalj već politička činjenica.

RIKI MARTIN KAO “POKLON DRŽAVE”,  ALI KO PLAĆA POKLON?

U međuvremenu je Vlada objavila da će 21. maja na Trgu nezavisnosti u Podgorici nastupiti Riki Martin, predstavljajući koncert kao centralni događaj proslave i “poklon države građanima”. Vlada je taj nastup najavila kao “svjetski muzički spektakl” i događaj koji treba da obilježi dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti.

Nesporno je da je Riki Martin velika svjetska pop zvijezda i da njegov nastup može privući veliki broj ljudi i regionalnu pažnju. Ali upravo zato se otvara pitanje – koliko košta taj “poklon države”? Jer poklon države ne plaća Vlada iz privatnog džepa već građani.

Prema javno dostupnim procjenama agencija koje se bave angažovanjem izvođača, okvirna cijena za angažman Rikija Martina može se kretati u rasponu od 750.000 do gotovo milion dolara, uz napomenu da konačna cijena zavisi od vrste događaja, lokacije, trajanja nastupa, produkcionih zahtjeva, putovanja i drugih uslova. To nije zvaničan podatak o ugovoru za Podgoricu, ali jeste indikator zašto je javni interes da se objavi tačan iznos honorara i ukupnih troškova ogroman.

Ako u iznos od 2,6 miliona ulazi i njegov nastup, produkcija, smještaj, transport, tehnički zahtjevi i ostali troškovi, to mora biti precizno prikazano.

Ako ne ulazi, onda je pitanje još ozbiljnije – iz kojih sredstava se plaća?

NIJE SPORNO DA DOĐE ZVIJEZDA, SPORNO JE ŠTO NEMA ODGOVORA

Ovdje nije problem u tome što se organizuje veliki koncert. Nije problem ni u tome što dolazi svjetski poznat izvođač. Država ima pravo da obilježi veliki jubilej reprezentativno. Problem je što reprezentativno ne znači netransparentno.

Riki Martin može biti muzički atraktivno rješenje, ali se legitimno postavlja pitanje da li je konceptualno adekvatan kao centralni simbol obilježavanja 20 godina obnove nezavisnosti Crne Gore. Da li je državni jubilej trebalo graditi oko internacionalne pop zvijezde, ili oko crnogorske istorije, kulture, umjetnosti, građana, institucija, autora, opština i ljudi koji su obilježili put do obnove nezavisnosti?

Ako je država već odlučila da centralni događaj bude koncert Rikija Martina, onda mora objasniti zašto je baš taj koncept izabran, ko ga je predložio, ko ga je odobrio, koliko košta i ko je za njega odgovoran.

“KRATAK ROK” KAO POSLJEDICA LOŠEG PLANIRANJA

Jedan od ključnih argumenata u ovoj priči jeste “veoma kratak rok za realizaciju”. Upravo taj rok pominjan je u kontekstu predloga da se ide u pregovarački postupak bez prethodnog objavljivanja poziva. Ali taj argument je problematičan.

Kratak rok nije pao s neba. Ako je Koordinaciono tijelo formirano mjesecima ranije, a jubilej bio unaprijed poznat, onda se kratki rok može čitati i kao posljedica kašnjenja institucija. A ako je rok postao kratak zbog kašnjenja institucija, onda on ne bi smio služiti kao opravdanje za manje transparentnu proceduru.

Upravo zato je Standard pitao nadležne za javne nabavke da li se “veoma kratak rok” može smatrati zakonitim opravdanjem za pregovarački postupak bez prethodnog objavljivanja poziva u slučaju događaja čiji je datum bio poznat godinama unaprijed i odgovora nema.

MUZIČKI CENTAR I PITANJE SUKOBA INTERESA

Poseban dio priče odnosi se na Muzički centar Crne Gore, kojem je, prema objavljenim informacijama, povjeren muzičko-scenski dio programa. Mediji su prenijeli da je Vlada ocijenila da Muzički centar raspolaže potrebnim stručnim i organizacionim kapacitetima za taj dio posla.

Međutim, javnost nije dobila obrazloženje po kojim kriterijumima je baš ta institucija izabrana, kolika je vrijednost posla koji joj je povjeren i šta tačno obuhvata.

Dodatno, Standard je Muzički centar pitao da li je njegov poslovni direktor član Koordinacionog tijela i, ukoliko jeste, da li je učestvovao u odlučivanju o tome da Muzički centar preuzme dio organizacije programa. Isto pitanje, u kontekstu mogućeg sukoba interesa, upućeno je i ASK-u.

PROSLAVA NEZAVISNOSTI NE SMIJE BITI ZATVORENI POSAO

Dan nezavisnosti nije privatni događaj Vlade. Nije partijska svečanost. Nije koncertni aranžman zatvoren između nekoliko kabineta, jedne institucije i nepoznatog broja produkcionih saradnika. To je državni jubilej.

Baš zato je nivo transparentnosti morao biti veći, a ne manji. Javnost je morala znati program, kriterijume, troškove, izvođače, ugovore i odgovorna lica prije nego što se bina počne montirati.

Umjesto toga, građani sada imaju najavu spektakla, ukupnu cifru od 2,6 miliona eura i institucije koje ne odgovaraju na pitanja.

Takav odnos vrijeđa upravo ideju državnosti koja se navodno slavi.

Jer nezavisnost ne znači samo zastava, bina i veliki koncert. Nezavisnost znači institucije koje polažu račune građanima, proceduru, odgovornost i javni novac pod javnom kontrolom.

standard

Viši sud izrekao prvostepenu presudu zbog zloupotrebe službenog položaja

Slučaj prisluškivanja Katnića, političara, novinara: Peruničiću pet godina zatvora, Pavićeviću godina i četiri mjeseca

NTERVJU PREDSJEDNIKA CRNE GORE UOČI 20 GODINA OD OBNOVE NEZAVISNOSTI

MILATOVIĆ ZA PORTAL ETV: Neću dozvoliti promjenu građanskog karaktera Crne Gore, niti ugrožavanje javnog interesa i evropskog kursa države

Miraš Dušević

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović u ekskluzivnom intervjuu za Portal ETV, uoči dvije decenije od obnove nezavisnosti, šalje do sada najdirektnije političke poruke — o selektivnoj pravdi, odgovornosti institucija, evropskoj budućnosti države i granicama preko kojih, kako tvrdi, nikada neće preći zarad političkog kompromisa.

U razgovoru za Portal ETV, Milatović otvoreno poručuje da Crna Gora više ne može opstajati kao sistem u kojem „niko nije odgovoran”, upozorava da pravosuđe mora jednako tretirati običnog građanina i najmoćnije pojedince, te insistira da država mora konačno dati odgovore o porijeklu enormnog bogatstva stečenog tokom tranzicije.

Govoreći o evropskom putu zemlje, predsjednik Crne Gore tvrdi da će samit u Tivtu 5. juna poslati „tri snažne poruke Evropi”, među kojima je i ona da Crna Gora treba da postane članica Evropske unije do 2028. godine. Istovremeno priznaje da država i dalje ima ozbiljne unutrašnje slabosti — od neefikasnog pravosuđa do potrebe za dubinskim institucionalnim reformama.

Milatović u intervjuu govori i o svom mandatu, političkim pritiscima, ustavnim granicama funkcije predsjednika, ali i o tome zašto, kako kaže, nikada neće pristati na kompromise koji ugrožavaju građanski karakter države, javni interes i evropski kurs Crne Gore.

PORTAL ETV: Izjavili ste da „istinska pravda počinje tamo gdje nema selekcije”, te da svaki slučaj mora imati jasan epilog i vidljivu odgovornost. Šta to konkretno znači?

MILATOVIĆ: To znači da zakon ne smije da bira predmete i ljude po kojima će postupati.

Država mora mnogo brže i ozbiljnije da se bavi ugovorima, koncesijama, tenderima, arbitražama i odlukama koje građane koštaju milione. Pravda je kada građani znaju ko je potpisao sumnjivu odluku, ko je prekršio zakon, ko je oštetio državu i ko će za to da odgovara.

Crna Gora ne može da ide u Evropsku uniju sa pravdom koja je brza za slabe, a spora za moćne. To mora da se promijeni.

PORTAL ETV: Da li to znači da u djelovanju državnih organa prepoznajete elemente selektivne pravde? Ukoliko je odgovor potvrdan, možete li navesti konkretne primjere i oblasti u kojima je ona najizraženija?

MILATOVIĆ: Građani prepoznaju selektivnost kada vide da se neki slučajevi otvaraju za jedan dan, a neki stoje u mjestu godinama pa i decenijama.

Sve dok “pobjednici tranzicije”, i bivši i sadašnji, koji su sticali bogatstvo pod sumnjivim okolnostima, ne budu pozvani da dokažu porijeklo svoje imovine – Crna Gora neće biti pravedno društvo. Primjeri su brojni, znamo ih i ja i vi. Problem je što ne znamo kako su to bogatstvo stekli, da li zbog političkih, prijateljskih i poslovnih kombinacija sa pojedinim funkcionerima ili inovativnim privrednim poduhvatima. Ovo je pitanje na koje jedino nadležne institucije mogu da daju odgovor.

Te institucije moraju da sprovode zakone isto prema običnom građaninu, ministru, direktoru u državnom preduzeću i prema svakom ko potpisuje odluke u ime države.

Sistem koji isporučuje zastarelost umjesto efikasnosti, koji nije u stanju da one koji su pravosnažno osuđeni privede pravdi, koji godinama nije sposoban da pronađe osumnjičene za najteža krivična djela – zahtijeva odgovornost i reforme.

CRNA GORA VIŠE NE SMIJE BITI DRŽAVA BEZ ODGOVORNIH

PORTAL ETV: Da li danas u Crnoj Gori preovladava institucionalna odgovornost ili institucionalna neodgovornost i gdje vidite ključne tačke odgovornosti?

MILATOVIĆ: Preovladava opasna navika da se ne preuzima odgovornost. Kada zakon nije dobar, kažu da ga je tražila Evropa. Kada ugovor nije jasan, kažu da je to posao eksperata. Kada se napravi šteta niko nije odgovoran. Tako država ne može da funkcioniše.

Ključ odgovornosti je u Vladi, Skupštini, pravosuđu i nezavisnim institucijama. Vlada mora da predlaže zakone koji su ustavni, jasni i provjereni. Skupština mora da čita zakone, raspravlja o njima i kontroliše izvršnu vlast. Pravosuđe mora da završava postupke, a nezavisne institucije moraju da štite javni interes.

Crna Gora ne smije više da bude sistem u kojem niko nije odgovoran.

IZ TIVTA ĆE EVROPI BITI POSLATE TRI SNAŽNE PORUKE

PORTAL ETV: Crna Gora će 5. juna biti centar Evrope. Događaj je od izuzetnog značaja, a značajno ste doprinijeli da se on dogodi. Kako gledate na taj samit?

MILATOVIĆ: U godini kada obilježavamo 20 godina od obnove nezavisnosti, cijela Evropa dolazi u Crnu Goru. Radi se o najvećem događaju ove vrste u istoriji Crne Gore i zadovoljstvo mi je što ću biti njegov domaćin. Samit u Tivtu je rezultat povjerenja koje sam izgradio sa najvažnijim donosiocima odluka u EU. Moj tim, u koordinaciji sa drugim nadležnim organima i partnerima iz EU, radi veoma posvećeno i odgovorno kako bi organizacija ovog izuzetno zahtjevog događaja bila uspješno obavljena.

Iz Tivta će biti poslate tri snažne poruke: Prva, da je Crna Gora spremna da postane članica EU i da bi to trebalo da se desi do 2028. godine; Druga, da će primjer Crne Gore biti podsticaj i za ostale zemlje kandidate da se reforme i nova politička kultura isplate; I treća, da nam je, naročito u kontekstu trenutnih globalnih izazova, više nego ikada potreban evrooptimizam.

EVROPI ĆEMO PREDSTAVITI ISTINU

PORTAL ETV: Šta ćemo tada suštinski predstaviti Evropi, stabilan i funkcionalan sistem spreman za narednu fazu integracija ili državu koja se i dalje suočava sa ozbiljnim unutrašnjim slabostima?

MILATOVIĆ: Predstavićemo istinu. I to je najbolji način da se Crna Gora predstavi Evropi.

Predstavićemo državu koja ima istorijsku šansu da bude prva naredna članica EU. Državu članicu NATO saveza. Državu u kojoj građani snažno podržavaju evropski put i koja već godinama unazad u potpunosti usklađuje svoju vanjsku politiku sa EU. Državu koja ima regionalni kredibilitet i jasnu evropsku orijentaciju.

Ali ne smijemo sakriti izazove sa kojima se suočavamo. Pravosuđe i dalje nije dovoljno efikasno. Institucije moraju biti profesionalnije. Javna imovina ne smije biti politički plijen. Borba protiv korupcije mora biti intezivirana a Ustavni sud kompletan. Izborna reforma mora biti sprovedena. Ovo su naši zadaci koje, u narednom periodu, moramo uspješno riješiti.

CILJ JE DA MANDAT ZAVRŠIM U CRNOJ GORI KOJA JE ČLANICA EU

PORTAL ETV: Na šta ste lično najponosniji u dosadašnjem mandatu, kada je riječ o konkretnim i mjerljivim rezultatima, izvan političke retorike?

MILATOVIĆ: Preuzimanje mandata u maju 2023. godine odvijalo se u ambijentu duboke političke i institucionalne paralize — u okolnostima raspuštene Skupštine, Vlade u tehničkom mandatu i nefunkcionalnog pravosuđa koje je bilo u dugotrajnom v.d. stanju. Uprkos takvom nasljeđu, postavio sam ambiciozan, ali dostižan cilj: Crna Gora u Evropskoj uniji do 2028. godine. Taj zadatak postao je glavni prioritet mog djelovanja, a svaka spoljnopolitička aktivnost i unutrašnja odluka bila je usmjerena na uvjeravanje partnera u Briselu, ali i naših građana, da Crna Gora posjeduje kapacitet za taj istorijski iskorak.

Simbolično, cilj mi je da se završetak mog prvog mandata poklopi sa punopravnim članstvom u Uniji (2028), što bi predstavljalo postignuće trajnije od bilo koje dnevne političke pobjede, čak i od one istorijske pobjede na predsjedničkim izborima, kada su građani Crne Gore upravo i izabrali evropsku budućnost umjesto balkanskih tumaranja.

Dosadašnji napori i potvrda novog međunarodnog kredibiliteta Crne Gore krunisani su domaćinstvom pomenutog Samita u Tivtu, ali i pozivom da se obratim Evropskom parlamentu u junu. To nije samo lično priznanje, već dokaz da je Crna Gora na pravom putu. U narednom periodu, nastaviću beskompromisno da doprinosim tom cilju, insistirajući na suštinskim reformama koje će našu zemlju trajno uvesti u krug razvijenih evropskih demokratija.

Istovremeno, po prvi put od obnove nezavisnosti građani u Crnoj Gori imaju u Predsjedniku države svoj glas kada se javni i državni interes dovodi u pitanje od strane drugih donosioca odluka.

To znači da se zakoni, ugovori, važne odluke više ne donose u tišini samo zato što postoji politička trgovina ili dogovor moćnika. Sada građani znaju da svaka odluka mora proći test Ustava, javnog interesa i evropskih pravila.

Nažalost, instrumenti djelovanja Predsjednika države su u Crnoj Gori poprilično limitirani bez obzira što je to jedino mjesto koje građani direktno biraju na izborima.

TRI STUBA MODERNE CRNE GORE

PORTAL ETV: Koje ćete konkretne korake preduzeti do kraja mandata po kojima će Vas građani moći jasno ocijeniti i za šta ste spremni da snosite ličnu političku odgovornost ukoliko ti rezultati izostanu?

MILATOVIĆ: Moje predsjedničko djelovanje počiva na tri neraskidiva stuba koji definišu pravac moderne Crne Gore. Prioritet je finalizacija procesa pristupanja Evropskoj uniji, kao generacijskog cilja koji nema alternativu. Taj put prati beskompromisna zaštita ustavnosti i zakonitosti, kojom se, u okviru mojih nadležnosti, garantuje stabilnost pravnog poretka i institucija. Konačno, moj rad je posvećen snaženju građanskog karaktera države, uz duboko uvažavanje nacionalnih i vjerskih posebnosti svakog pojedinca. Kroz ovaj sklad evropskih težnji, vladavine prava i inkluzivnog društva, nastojim biti čuvar stabilnosti i zagovornik Crne Gore u kojoj se svako osjeća uvaženo i zaštićeno.

NIJE DOVOLJNO ZAŠTITITI USTAV — TO TREBA OBJASNITI GRAĐANIMA

PORTAL ETV: Možete li izdvojiti jednu odluku ili potez iz Vašeg mandata koji biste danas drugačije postavili i šta ste iz tog iskustva naučili?

MILATOVIĆ: Dosadašnje iskustvo na funkciji Predsjednika države naučilo me je da ispravnost odluke često zavisi od načina na koji je ona komunicirana; uvidio sam da su određeni potezi zahtijevali ranije, jednostavnije i direktnije obrazloženje kako bi bili u potpunosti shvaćeni.

U Crnoj Gori nije dovoljno zaštititi Ustav. Mora se i objasniti građanima šta ta odluka znači za njihov život. Ako se vrati zakon, građani moraju da znaju da se ne brani procedura zbog procedure, već njihov novac, njihova imovina, njihova prava i jednakost pred zakonom.

Obavljati ovu dužnost znači imati odgovornost i spremnost da se saslušaju i razumiju različiti, često suprotstavljeni politički i ideološki stavovi. Iako je takav proces inkluzivnosti i uvažavanja drugačijih uvjerenja izuzetno zahtjevan, on ostaje jedini ispravan put ka istinskom društvenom razumijevanju i stabilnosti.

NE MOŽE BITI KOMPROMISA OKO EVROPSKE CRNE GORE

PORTAL ETV: Postoji li jasna granica preko koje ne biste prešli zarad političkog kompromisa i možete li navesti konkretan primer situacije u kojoj biste odlučno rekli „ne”, čak i po cijenu političkih posljedica?

MILATOVIĆ: Prije ulaska u politiku bio sam i obrazovno i profesionalno ostvaren, tako da politiku ne vidim kao nešto zbog čega bih žrtvovao bilo koji životni princip. U crnogorskoj politici je previse onih koji su čitav život političari i koji se, van te djelatnosti, nijesu profesionalno ostvarili. Oni su prinuđeni da svakodnevno prave kompromise ne bi li održali poziciju koju imaju. Nijesam jedan od takvih pa mi je i pozicija značajno drugačija.

Ne može biti kompromisa oko zakona koji je neustavan. Ne može biti kompromisa oko netransparentnog ugovora koji šteti državnom interesu. Ne može biti kompromisa oko bezbjednosnih zakona koji zadiru u prava građana bez kontrole. Ne može biti kompromisa oko pokušaja da se Crna Gora pretvori u državu naroda umjesto državu građana. I ne može biti kompromisa oko evropske Crne Gore.

DRŽAVA MORA DA RADI ZA GRAĐANE

PORTAL ETV: Kakvu Crnu Goru želite da ostavite budućim generacijama?

MILATOVIĆ: Crnu Goru u kojoj dijete ne mora da ode da bi uspjelo, kao što je to bio slučaj sa mnogima do sada, uključujući i mene. Crnu Goru u kojoj mladi čovjek ne traži vezu za posao, pacijent ne traži vezu za pregled i bolje mjesto na listi za čekanje, preduzetnik ne traži vezu za dozvolu, a građanin ne traži vezu da bi dobio ono što mu po zakonu pripada.

Crnu Goru u kojoj sjever ne služi samo za predizborne posjete, već za proizvodnju, turizam, poljoprivredu, obrazovanje i život. Crnu Goru u kojoj more ne betoniramo, nego ga tretiramo kao resurs od kojeg živimo i obezbjeđujemo razvoj. Crnu Goru u kojoj državna imovina nije šansa za partijsku trgovinu.

Crnu Goru u EU, ali ne kao siromašnog rođaka i posljednju u redu, već kao uređenu, solidarnu i ekonomski snažnu državu.

To je smisao 21. maja poslije 20 godina. Nije dovoljno da imamo državu. Država mora da radi za građane.

Situacija u zoni u blizini Aerodroma Tivat, na zemljištu u vlasništvu kompanije „Montepranzo Bokaprodukt“, koje koristi DOO Komunalno Tivat, dobija ozbiljne razmjere i prerasta u sve veći ekološki i bezbjednosni problem. Prema nezvaničnim informacijama portala Standard na toj lokaciji formirana je nelegalna deponija sa, prema procjenama, više od 5.000 kubika otpada, što izaziva zabrinutost zbog mogućih posljedica po životnu sredinu i bezbjednost vazdušnog saobraćaja zbog čega je i Agencija za kontrolu letjenja upozorila nadležne o tom riziku.

Prema nezvaničnim informacijama Standarda, predmetno zemljište je ranije bilo privremeno ustupljeno na korišćenje DOO „Komunalno“ Tivat na osnovu Sporazuma o poslovno-tehničkoj saradnji, koji je predviđao isključivo privremeni pretovar i ograničene količine otpada, do uspostavljanja trajne lokacije za potrebe komunalnih djelatnosti.

Međutim, na lokaciji je tokom vremena došlo do značajnog odlaganja otpada, čime je prostor faktički pretvoren u deponiju, što je dovelo do narušavanja svrhe Sporazuma.

Povodom nastalog problema Standard se obratio Opštini Tivat od kojih očekujemo odgovore na konkretna pitanja koja smo poslali o tome da li su nadležni upoznati sa situacijom i koje mjere se preduzimaju ili planiraju u cilju rješavanja ovog problema.

MONTEPRANZO RASKINUO UGOVOR, KOMUNALNO NASTAVILO KORIŠTENJE LOKACIJE

Kompanija „Montepranzo Bokapeodukt“ je, prema nezvaničnim saznanjima Standarda, zbog nastale situacije jednostrano raskinula Sporazum i zabranila dalje odlaganje otpada na svom zemljištu.

Ipak, prema istim informacijama, DOO „Komunalno“ Tivat nije prihvatilo raskid Sporazuma, nastavilo je korišćenje lokacije i nije omogućilo pristup ovlašćenim predstavnicima vlasnika zemljišta.

Prema saznanjima portala Standard, „Komunalno“ Tivat je čak upozorilo kako bi svaki pokušaj sprječavanja korišćenja prostora mogao biti tretiran kao protivpravan.

Povodom nastalog problem „Montepranzo Bokapeodukt“ se obratila većem broju nadležnih institucija i agencija, uključujući Opštinu Tivat, Ministarstvo ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera, Ministarstvo turizma i saobraćaja, Agenciju za civilno vazduhoplovstvo, Agenciju za zaštitu životne sredine, Aerodrome Crne Gore i Ekološku inspekciju, ukazujući na, kako tvrde, nezakonito korišćenje zemljišta i nastavak odlaganja otpada uprkos raskidu Sporazuma.

PTICE SA DEPONIJE UGROŽAVAJU AVIO SAOBRAĆAJ NA AERODROMU TIVAT,

Da je problem postao više nego ozbiljan je i sama blizina Aerodroma Tivat, gdje velika količina organskog otpada može privlačiti ptice i time povećati rizik od takozvanih bird strike incidenata, odnosno sudara ptica i aviona.

Stručna javnost godinama upozorava da ovakvi incidenti mogu imati ozbiljne posljedice po bezbjednost vazdušnog saobraćaja.

U prethodnom periodu, prema saznanjima portala Standard, već je ukazivano na povećanje broja ovakvih incidenata u zoni Aerodroma Tivat, što dodatno pojačava zabrinutost uoči pojačanog avio-saobraćaja tokom turističke sezone.

EKOLOŠKA BOMBA

Pored bezbjednosnog aspekta i ekološke posljedice mogu biuti velike, uključujući potencijalno zagađenje zemljišta i podzemnih voda, imajući u vidu da je lokacija, prema ranijim evidencijama, imala status poljoprivrednog zemljišta.

Prema nezvaničnim informacijama portala Standard u dijelu obrazloženja jednostranog raskida Sporazuma, kako se navodi, ističe se bitna povreda ugovornih obaveza, jer je lokacija, umjesto privremenog pretovara, pretvorena u mjesto dugotrajnog odlaganja otpada u velikim količinama, čime je, prema tim navodima, obesmišljena prvobitna svrha ugovora.

Takođe se ukazuje na, kako se tvrdi, ignorisanje naknadno postavljenih rokova za uklanjanje otpada, koji nisu ispoštovani, dok se odlaganje otpada na lokaciji nastavlja.

standard

Izvor: Pobjeda

Država je morala mnogo više da radi na izgradnji građanskog patriotizma i osjećaja pripadnosti. Crna Gora je, po mom mišljenju, premalo ulagala u razvoj institucija, obrazovnih politika i društvenih mehanizama koji bi jačali vezu građana sa državom i njenim vrijednostima – kazao je za Pobjedu Zlatko Vujović, politički analitičar i predsjednik Upravnog odbora CEMI-ja, dodajući da vjeruje da će proces evropskih integracija, institucionalnog sazrijevanja i smanjivanja spoljnog uticaja dovesti do postepenog smirivanja tih tenzija u Crnoj Gori i jačanja lojalnosti prema crnogorskoj državi.

– Mislim da je danas mnogo teže politički i institucionalno sačuvati i konsolidovati nezavisnost nego što je bilo formalno je obnoviti 2006. godine. Referendum je bio istorijski trenutak i politička prekretnica, ali očuvanje države je dugotrajan proces koji podrazumijeva jačanje institucija, društvene kohezije i otpornost na spoljne uticaje – kazao je Vujović.

Poručio i da će, kako se Crna Gora bude približavala članstvu u Evropskoj uniji, uticaj Srbije i Rusije na unutrašnje procese slabiti.

Gdje je Crna Gora danas, 20 godina nakon obnove nezavisnosti?

VUJOVIĆ: Kada govorimo o 20 godina od obnove nezavisnosti, važno je napraviti razliku između toga kako će ovaj period ocjenjivati istorija i kako ga danas vide građani koji u njemu žive. Građani su često nezadovoljni radom institucija, kvalitetom života ili političkim tenzijama, i to je legitimno, i opravdano. Međutim, kada se ovaj period bude posmatrao sa istorijske distance, vjerujem da će ocjena biti znatno pozitivnija nego što je danas dominantan osjećaj dijela javnosti.

Ako pogledamo gdje je Crna Gora bila početkom devedesetih, a gdje je danas, onda imamo mnogo razloga za zadovoljstvo. Crna Gora je uspjela da izbjegne ratna razaranja koja su obilježila region, ali i građanske sukobe kojima je u pojedinim trenucima bila veoma blizu. Uprkos dubokoj polarizaciji društva i snažnim spoljnim uticajima, prije svega iz Srbije, a kasnije i Rusije, politički procesi su ipak ostali u okvirima mira.

Institucije jesu često zakazivale, njihov rad je obilježio veliki stepen korupcije, jačanje organizovanog kriminala i njegove veze sa elementima vlasti, što jeste sve razlog za nezadovoljstvo, ali ako Crnu Goru uporedimo sa regionom, definitivno nijesmo lošiji, a u odnosu na većinu zemalja Zapadnog Balkana smo značajno bolji. Današnje stabilne demokratije su snažno uzdrmane određenim potezima i procesima koji erodiraju integritet institucija, tako da danas čak i mnogo razvijenije demokratije imaju ozbiljne probleme kada se suoče sa autoritarnim tendencijama.

Ekonomski gledano, Crna Gora je od najslabije razvijene republike bivše Jugoslavije došla do toga da je danas, po mnogim parametrima, iza Slovenije i Hrvatske, dok je prestigla druge države regiona. Uz to, ostvareni su ključni strateški ciljevi – obnovljena je nezavisnost, država je postala članica NATO-a, a danas je najbliža članstvu u Evropskoj uniji.

Zato mislim da je Crna Gora u prethodnih 20 godina prošla ogroman transformacijski put. Ovo više nije država iz devedesetih. Ona je danas otvorenija, tolerantnija i institucionalno zrelija nego što je bila, uprkos svim problemima i podjelama koje i dalje postoje.

Referendumske podjele i dalje su „žive“. Zašto je to tako i da li su te podjele političke partije svjesno održavale zarad očuvanja vlasti?

VUJOVIĆ: Crnu Goru su istorijski karakterisale duboke identitetske i političke podjele koje nijesu nastale 2006. godine, već imaju mnogo dublje korijene. Ako pogledamo geografiju referendumskih rezultata, jasno se vidi da su određene razlike postojale između krajeva koji su decenijama bili pod različitim političkim i kulturnim uticajima. Dio teritorija je veoma kasno integrisan u crnogorski državni okvir, neke neposredno pred Prvi svjetski rat, dok su druge mnogo duže bile vezane za drugačije političke i administrativne sisteme. Takve istorijske razlike prirodno ostavljaju trag i potrebno je vrijeme da se one prevaziđu.

Dodatni problem je što je nakon nestanka crnogorske državnosti 1918. godine uslijedio dug period u kojem su tadašnje vlasti sistematski slabile posebnost crnogorskog identiteta i državnosti. Te istorijske posljedice nijesu mogle biti prevaziđene za svega dvije decenije. Međutim, ono što je realne razlike dodatno produbljivalo bili su snažni spoljašnji uticaji i unutrašnje političke manipulacije. Podjele su intenzivirane svaki put kada je rastao politički i medijski pritisak iz Srbije, a u određenim periodima i djelovanje Rusije. Identitetska pitanja su često korišćena kako bi se održavala stalna politička mobilizacija i osjećaj ugroženosti.

Ipak, mislim da je važno reći da vrijeme radi u korist stabilizacije Crne Gore. Istraživanja danas pokazuju da bi podrška nezavisnosti bila znatno veća nego 2006. godine. Tada je nezavisnost podržalo 55,5 odsto građana, dok danas podrška ide i do oko 75 procenata. To govori da su građani u međuvremenu prepoznali prednosti života u nezavisnoj državi – veću političku stabilnost, bolju zaštitu prava, sigurnost, članstvo u NATO-u i evropsku perspektivu.

To je zapravo prirodan proces za državu koja ima viševjekovnu tradiciju državnosti. Međutim, da bi se podjele dodatno smanjivale, potrebno je nekoliko stvari. Prije svega, potrebno je ograničiti destruktivne spoljne uticaje koji zloupotrebljavaju identitetska i socijalna pitanja kako bi destabilizovali Crnu Goru. Drugo, same crnogorske vlasti, i prije i poslije 2020. godine, nijesu dovoljno ulagale u institucije koje su morale jačati građanski identitet, društvenu koheziju i povjerenje u državu.

Umjesto toga, često se insistiralo na etničkim ključevima i partijskim balansima, što je dugoročno oslabilo institucionalni karakter države. Nakon 2020. godine postalo je još vidljivije da problem nije bio nedostatak zastupljenosti pojedinih zajednica, već pokušaj političke instrumentalizacije identitetskih pitanja.

Crna Gora može prevazići ove podjele bez većih potresa, ali pod uslovom da region uđe u stabilniju fazu i da prestanu politike koje i dalje rade na ostvarenju velikodržavnih projekata. Dok god postoje snažni spoljašnji centri koji destabilizaciju regiona vide kao politički interes, podjele će ostajati prisutne, ne samo u Crnoj Gori nego i širom Zapadnog Balkana. Postojanje agresivnih autoritarnih režima, kao što je režim predsjednika Aleksandra Vučića u Srbiji, sa namjerom realizacije velikodržavnih projekata svim, pa čak i oružanim putem, te njihovo miješanje u procese u susjednim zemljama sprečava rješavanje i ovog pitanja u Crnoj Gori.

Nekadašnji šef parlamenta Ranko Krivokapić nedavno je rekao da je nakon obnove nezavisnosti DPS-u partija ostala na prvom mjestu, dok je država bila na drugom. Može li se reći da je DPS nakon 2006. stavio partiju ispred države?

VUJOVIĆ: Mislim da u toj ocjeni ima dosta istine, ali isto tako treba biti objektivan i reći da to nije bio problem samo DPS-a. DPS je kao dominantna partija vlasti svakako imao najveću odgovornost, jer je decenijama kontrolisao ključne procese i imao presudan uticaj na funkcionisanje institucija. U tom periodu je značajno atrofirala institucionalna autonomija sistema, a partijski interes je vrlo često bio iznad institucionalnog integriteta.

Međutim, teško je izdvojiti gotovo ijednu relevantnu političku partiju u Crnoj Gori koja nije funkcionisala po sličnom modelu. To se odnosilo i na manje partije, uključujući SDP, SD i partije manjinskih naroda, ali isto tako i za opoziciju (SNP; NSD, DNP, Demokrate, NS…) na državnom nivou (do 2020. godine) koja je bila na vlasti u brojnim opštinama i u jednom značajnom periodu na saveznom nivou. Razlika je možda bila u nijansama i u određenim vrijednosnim pitanjima – recimo odnosu prema državnim simbolima, nezavisnosti, građanskom konceptu države ili spoljnopolitičkim prioritetima – ali suštinski model upravljanja ostajao je veoma sličan.

Nijedna od tih partija nije izgradila merit sistem u kojem najbolji i najkompetentniji dolaze na odgovorne pozicije. Razlika se svodila samo na obim upravljanja državnim institucijama, ko je imao veći broj institucija pod svojom kontrolom. Umjesto toga, dominantan je bio partijski ključ. Napredovanje u institucijama često nije zavisilo od stručnosti, već od političke podobnosti. To je dugoročno oslabilo kapacitete države i urušilo povjerenje građana u institucije.

Nakon 2020. godine nije došlo do suštinske promjene tog modela. Promijenili su se politički akteri, došla su nova lica, ali je logika ostala gotovo ista – partije i dalje pokušavaju da kontrolišu institucije i raspoređuju moć kroz partijski sistem. Negativna strana ovog procesa je vidljivija jer oni koji su pobjedu 2020. godine izgradili na kritici ovih pojava su agresivno počeli primjenjivati iste prakse. Zato mislim da problem nije samo u jednoj partiji, nego u svim partijama, odnosno u političkoj kulturi koja je naslijeđena još iz perioda jednopartijskog sistema.

Na prostoru Zapadnog Balkana i dalje je veoma prisutan model prema kojem partija želi da upravlja svim segmentima društva. Nemamo dovoljno razvijenu političku kulturu u kojoj će institucije biti važnije od partija, niti dovoljno snažan profesionalni menadžerski sloj koji će insistirati na rezultatima, a ne na partijskoj pripadnosti. Zato se često dešavalo da se prednost daje poslušnom partijskom kadru, a ne sposobnom profesionalcu.

Posljedice takvog sistema vidjele su se i kroz propadanje brojnih državnih preduzeća i slabljenje javnog sektora. Ipak, jedna od pozitivnih promjena jeste jačanje privatnog sektora i dolazak međunarodnih kompanija koje traže kompetentne ljude i rezultate, a ne partijske knjižice. Što bude jačala srednja klasa koja ekonomski ne zavisi od države i političkih partija, to će biti teže održavati ovakav model političke kontrole.

Zato vjerujem da će evropske integracije, razvoj privatne ekonomije i jačanje nezavisne srednje klase dugoročno mijenjati političku kulturu u Crnoj Gori. Ali taj proces neće biti brz, jer je riječ o obrascu ponašanja koji traje decenijama.

Je li porazno što se ni danas dio građana ne identifikuje emocionalno sa državom, ali i to što državu danas vodi dio onih koji su bili protiv njene nezavisnosti?

VUJOVIĆ: Mislim da je to prije svega prirodan proces kroz koji prolazi svaka država koja relativno skoro obnovi nezavisnost. Veza između građana i države ne gradi se preko noći, posebno u društvu koje je tokom jednog vijeka promijenilo više državnih okvira i identitetskih modela.

Građani Crne Gore su u relativno kratkom istorijskom periodu, od nešto više od 100 godina, živjeli u nekoliko različitih država – od Kraljevine Crne Gore, preko Kraljevine SHS i Jugoslavije, socijalističke Jugoslavije, zatim SRJ i državne zajednice Srbije i Crne Gore, pa do današnje nezavisne Crne Gore. Za mnoge generacije to je bio veoma dramatičan identitetski proces. Dio starijih građana emocionalno se vezivao za prethodne državne okvire, kao što se nekada dio građana nije identifikovao ni sa državnom zajednicom Srbije i Crne Gore, već sa bivšom Jugoslavijom ili sa idejom nezavisne Crne Gore. Zato mislim da te procese treba razumjeti kao dio prirodne transformacije identiteta. Potrebno je vrijeme da stasaju generacije koje će isključivo Crnu Goru doživljavati kao svoj jedini politički i državni okvir. To je proces koji traje i koji ne može biti završen za dvije decenije.

Međutim, država je morala mnogo više da radi na izgradnji građanskog patriotizma i osjećaja pripadnosti. Crna Gora je, po mom mišljenju, premalo ulagala u razvoj institucija, obrazovnih politika i društvenih mehanizama koji bi jačali vezu građana sa državom i njenim vrijednostima.

Istovremeno, činjenica da danas dio vlasti čine političke strukture koje su nekada bile protiv nezavisnosti ne mora nužno biti samo negativna pojava. Naprotiv, u tome postoji i određena politička racionalnost. Ulaskom u institucije sistema i preuzimanjem odgovornosti, te partije su morale da prilagode svoje ponašanje realnosti nezavisne Crne Gore.

Da su ostale trajno izvan vlasti, vjerovatno bi nastavile snažniju radikalizaciju, slično onome što smo gledali tokom procesa ulaska Crne Gore u NATO ili nakon priznanja Kosova. Kao dio vlasti, one danas ipak imaju interes da čuvaju političku stabilnost, da ne ulaze u otvoreni sukob sa zapadnim partnerima i da ne blokiraju evropski put Crne Gore do kraja, jer bi to ugrozilo i njihov politički opstanak u vlasti.

Zato vjerujem da će se vremenom i njihov odnos prema državi mijenjati. Politika često prati interes, a interes velikog dijela tih struktura danas je da ostanu dio sistema, da ostanu dio vlasti, a ne da ga ruše. U tom smislu mislim da je dio nekadašnjih antisistemskih politika već počeo da se postepeno pacifikuje. Radikalizacija ponašanja nekih od ovih aktera je po pravilu vezana za spoljnje miješanje i naloge stranih aktera.

Naravno, ostaje problem kada pojedini funkcioneri ne pokazuju dovoljno poštovanja prema državnim simbolima ili samom Danu nezavisnosti. To jeste politički i društveno loša poruka. Ali dugoročno gledano, vjerujem da će proces evropskih integracija, institucionalnog sazrijevanja i smanjivanja spoljnog uticaja dovesti do postepenog smirivanja tih tenzija i jačanja lojalnosti prema crnogorskoj državi.

Dio prosrpskih partija ne odustaje od inicijative da srpski jezik bude službeni, trobojka državna zastava… Trobojke se vijore na pojedinim zgradama opština. Dan nezavisnosti čelnici pojedinih opština neće da slave. Predsjednik Skupštine ga i ne čestita. Je li teže bilo obnoviti nezavisnost ili je danas sačuvati?

VUJOVIĆ: Mislim da je danas mnogo teže politički i institucionalno sačuvati i konsolidovati nezavisnost nego što je bilo formalno je obnoviti 2006. godine. Referendum je bio istorijski trenutak i politička prekretnica, ali očuvanje države je dugotrajan proces koji podrazumijeva jačanje institucija, društvene kohezije i otpornost na spoljne uticaje.

Kada govorimo o inicijativama poput zahtjeva da srpski jezik bude službeni ili da trobojka postane državni simbol, treba reći da su mnoga prava srpske zajednice već garantovana. Srpski jezik je u službenoj upotrebi, nacionalna i kulturna prava nijesu ugrožena i zato se ta pitanja prije svega koriste kao politički instrument mobilizacije i destabilizacije.

Veliki dio tih inicijativa rezultat je snažnog političkog uticaja zvaničnog Beograda na prosrpske partije u Crnoj Gori. Cilj takvih politika nije samo identitetska afirmacija, već i održavanje stalne političke tenzije i osporavanje pune konsolidacije crnogorske državnosti.

Vidimo da su takvi incidenti mnogo izraženiji u sredinama gdje prosrpske partije imaju stabilnu vlast i dominantnu poziciju, dok su znatno opreznije tamo gdje bi zbog radikalnih poteza mogle politički izgubiti podršku građana, odnosno ostati bez pozicija u vlasti. To pokazuje da i same te partije sve više vode računa o političkom interesu i očuvanju vlasti.

Istovremeno, vjerujem da će se dio tih tenzija postepeno smanjivati. Ulaskom prosrpskih partija u vlast one su morale da prihvate određena pravila političke realnosti nezavisne Crne Gore. Kao dio vlasti, mnogo im je teže da vode otvoreno destabilizujuću politiku nego što bi to bilo da su ostale trajno u opoziciji.

Takođe, kako se Crna Gora bude približavala članstvu u Evropskoj uniji, odnosno postane njena članica, uticaj Srbije i Rusije na unutrašnje procese će slabiti, vjerujem da će se smanjivati i broj ovakvih političkih provokacija. Jer dugoročno, interes većine političkih aktera u Crnoj Gori jeste da ostanu dio sistema vlasti i evropskog procesa, a ne da izazivaju destabilizaciju koja bi ih mogla politički marginalizovati.

Izazovi pred Crnom Gorom

Koji su najveći izazovi pred Crnom Gorom nakon 20 godina nezavisnosti i može li ih država savladati?

VUJOVIĆ: Mislim da pred Crnom Gorom stoji nekoliko ključnih izazova koji će odrediti njen razvoj u narednim decenijama. Prvi i najvažniji jeste završetak procesa evropskih integracija i ulazak u Evropsku uniju. To nije samo spoljnopolitički cilj, već proces koji bi trebalo da ubrza demokratsku konsolidaciju države, jačanje institucija i uspostavljanje stabilnijeg pravnog i političkog sistema, ali i da obezbijedi ekonomski prosperitet zemlje.

Članstvo u Evropskoj uniji bi, između ostalog, značajno pomoglo u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, jer bi institucije morale da funkcionišu po mnogo strožim evropskim standardima. Crna Gora i dalje ima ozbiljne probleme kada govorimo o instrumentalizaciji institucija, političkom uticaju na pravosuđe, medije, kao i o snažnoj političkoj polarizaciji koja često blokira reformske procese.

Drugi veliki izazov jeste prevazilaženje identitetskih i etničkih podjela, posebno između građana koji se dominantno identifikuju kao Crnogorci i onih koji se identifikuju kao Srbi. Ta polarizacija je i dalje jedan od ključnih izvora političke nestabilnosti, a dodatno je pojačavaju spoljašnji uticaji, prije svega iz Srbije i Rusije. Crna Gora će morati da pronađe model stabilnog građanskog društva u kojem različiti identiteti neće biti instrument političke destabilizacije.

Treći izazov, o kojem se mnogo manje govori, jeste demografski i ekonomski problem. Crna Gora se već sada suočava sa odlaskom domaćeg stanovništva, posebno mladih i obrazovanih ljudi, prema državama Evropske unije. Taj proces će vjerovatno dodatno ojačati nakon ulaska u EU, jer će građani Crne Gore imati potpuno otvoreno evropsko tržište rada.

Istovremeno, kao četvrti veliki izazov, Crna Gora već sada uvozi veliki broj stranih radnika, prije svega u turizmu, građevini, trgovini i uslužnim djelatnostima. Dio tih ljudi će trajno ostati u zemlji, što može donijeti ekonomske koristi, ali i otvoriti nova društvena pitanja ukoliko država ne bude imala jasnu integracionu politiku. Mnoge evropske države danas imaju ozbiljne probleme upravo zbog neuspješne integracije velikih migrantskih zajednica. Dakle, Crna Gora će morati da pronađe balans između zadržavanja domaćeg stanovništva i potrebe za stranom radnom snagom, uz očuvanje društvene stabilnosti i funkcionalnosti institucija.

Ipak, vjerujem da Crna Gora može savladati ove izazove. Ona je i u mnogo težim istorijskim okolnostima pokazala sposobnost da izbjegne sukobe i sačuva političku stabilnost. Ako uspije da završi evropske integracije, dodatno ojača institucije i smanji prostor za spoljne destabilizujuće uticaje, onda ima realnu šansu da u narednim decenijama postane stabilna i funkcionalna članica Evropske unije.

ODLAZAK BOGIĆA RAKOČEVIĆA (1962-2026), PJESNIKA, ANTOLOGIČARA I ČUVARA CRNOGORSKOG KNJIŽEVNOG NASLJEĐA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Postoje dani kada se čovjek ne oprašta samo od prijatelja, nego i od jednog načina razgovora sa knjigom, sa riječju, sa književnošću i sa sobom. Takav je ovaj ponedjeljak, 18. maj 2026. godine, dan u kojem nas je zatekla tužna vijest o odlasku Bogića Rakočevića, pjesnika, književnika, antologičara, urednika, književnog kritičara i jednog od onih postojanih čuvara crnogorske riječi. Prešao je na drugu obalu vječnosti dostojanstveno ali je iza sebe ostavio djelo koji će se još dugo vraćati kroz knjige, stihove, antologije, eseje i tragove koje je upisivao u crnogorsku književnost. U takvim trenucima čovjek se sjeti bolne i mudre misli Nedžada Ibrahimovića, pretočene u stih: „I zato, kada umre pjesnik, svi ljudi moraju naviti satove, okupiti se i doći na sahranu, da im poslije ne bude žao. Da sa njim ne nestanu.“ Jer smrt pjesnika nikada nije samo odlazak jednog čovjeka. To je trenutak u kojem se provjerava koliko smo bili budni pred njegovom riječju, koliko smo razumjeli njegove samoće, njegove knjige, njegove ,,OPOMENE” i sve one tragove koje je ostavljao za sobom.

Bogić Rakočević rođen je 1962. godine u Mojkovcu, u zavičaju u kojem se priroda  razmeće ljepotom, ali i čovjeka oblikuje strogo, duboko i neprimjetno, ostavljajući u njemu ośećaj za trajanje i za riječ koja mora da probljeskuje. Osnovnu školu završio je u Mojkovcu i tadašnjem Titogradu, današnjoj Podgorici, đe je završio i srednju školu. Srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a potom je pohađao i postdiplomske studije na Odsjeku za književnost. Završio je i smjer opšteg novinarstva na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu, što će kasnije njegovom radu dati onu dragocjenu širinu između književnosti, kritike, medija i javne kulturne riječi. Još od rane mladosti bio je prepoznat kao darovit pjesnički glas, čovjek snažnog ośećaja za riječ, i ljepotu stiha. Nije u književnost ušao slučajno, već predano, iz duboke potrebe da piše, tumači, uređuje, povezuje i čuva ono što pripada prostoru knjige. Njegovi prvi književni koraci vezani su za vrijeme kada je mladi pjesnik morao imati ne samo talenat, nego i ozbiljnost, strpljenje i spremnost da se potvrđuje pred (tadašnjom) zahtjevnom književnom javnošću. Rakočević je upravo tako stasavao kroz pjesmu, kroz čitanje, kroz književne susrete, kroz omladinske festivale, kroz urednički rad i kroz neprestani dijalog sa savremenom crnogorskom i jugoslovenskom književnošću.

Bio je glavni urednik i sekretar Književne omladine Crne Gore, urednik književnog programa Doma omladine „Budo Tomović“ u Podgorici, organizator i urednik Festivala mladih pjesnika Jugoslavije „Majska rukovanja“, manifestacije koja je okupljala i prepoznavala mlade pjesničke glasove širokog južnoslovenskog prostora. U književnom životu Crne Gore Bogić Rakočević nije bio samo ime među imenima, već jedna od onih postojanih figura koje povezuju generacije, festivale, knjige, časopise, antologije i razgovore. Njegovo prisustvo imalo je uredničku smirenost, pjesničku osjetljivost i onu rijetku kulturnu mjeru po kojoj se prepoznaju ljudi koji ne grade sebe preko književnosti, nego književnost čuvaju od površnosti i zaborava.

Njegova biografija pokazuje rijetku širinu jednog književnog i kulturnog poslanja. Radio je u prosvjeti, u Crnogorskom narodnom pozorištu kao lektor, u RTV Crne Gore kao novinar Radija, a zatim na Televiziji kao urednik Redakcije za kulturu, urednik Kulturno-umjetničkog programa, urednik Prvog programa i urednik Programa za manjine. Bio je umjetnički direktor Internacionalnog televizijskog festivala u Baru, umjetnički direktor međunarodne manifestacije „Ratkovićeve večeri poezije“ u Bijelom Polju, selektor Međunarodnih poetskih susreta „Slovo Makovo“ u Sarajevu i Mostaru, član brojnih žirija i jedan od onih stvaralaca koji su svojim radom povezivali pjesničku riječ, medijsku kulturu, bibliotekarstvo, kritiku i javni kulturni prostor Crne Gore.

U svemu tome Bogić Rakočević ostajao je prije svega čovjek knjige. Njegova biografija ne govori samo šta je bio nego pokazuje koliko je književnosti dao u vremenu, znanju, ośećaju, podršci drugima i neumornoj vjeri da knjiga mora imati svoje dostojanstvo. Bio je pjesnik, pripovjedač, esejista, književni kritičar, antologičar, urednik i priređivač. Objavio je više knjiga poezije, proze, eseja i kritika, a njegovo ime ostaje upisano u savremenu crnogorsku književnost ne samo po onome što je napisao, nego i po onome što je drugima otvorio, podržao, uredio, prepoznao i sačuvao.

Bogića Rakočevića sam bliže upoznao 2019/2020. godine, u vrijeme kada je napisao predgovor za moju antologiju crnogorske poezije „Odlazak u stihove“. Bila je to za mene izuzetna čast, ne samo zato što je predgovor potpisao ugledni pjesnik, antologičar, kritičar i kulturni poslenik, već zato što sam tada imao priliku da upoznam čovjeka rijetke ljudske mjere. Još od decembra 2016. godine, kada je imenovan za direktora Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na Cetinju, pokazivao je onu vrstu posvećenosti koja nije bila nametnuta odgovornost, već prirodno stanje njegovog bića: da knjizi pristupa s poštovanjem, ljudima s dobrotom, a kulturi s ośećajem dugog i časnog služenja.

Bio je predan poslu, ali nikada zatvoren u sebe. Znao je da podrži mlađe kolege, prijatelje, stvaraoce, da otvori vrata, pruži riječ ohrabrenja, pokaže povjerenje i onda kada je to nekome bilo najpotrebnije. Uvijek sa vedrinom, blagim osmijehom i dobrotom koja ne pripada svakome, nego samo onim posebnim ljudima koji svojim prisustvom čine da se čovjek osjeti prihvaćenim, podržanim i prepoznatim. Takav je bio naš Bogić, prijatelj koji je znao da prava književnost počinje tamo đe riječ postane ljudskost, đe podrška nije poza, a dobrota nije slučajnost, nego najdublji izraz karaktera.

Djelo Bogića Rakočevića se prostire kroz poeziju, priču, esej, kritiku, antologijski izbor, urednički rad i neprestanu brigu za crnogorsku književnu i kulturnu scenu. Od ranih pjesničkih knjiga „Motivi buđenja“ i „Disanje sa strane“, preko zbirki „Slika prepuna tragova“, „Osobine“, „Posvete“, pa sve do njegove posljednje pjesničke knjige „Opomene“, Rakočević je gradio prepoznatljiv lirski svijet u kojem su se susretali unutrašnja osama, śećanje, prolaznost, zavičajni tragovi, ljudska ranjivost i  potreba da se riječ sačuva od površnosti vremena.

Posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzima zbirka „Opomene“, posljednja knjiga koju je ostavio iza sebe. Ona danas, nakon njegovog odlaska, dobija još dublji i potresniji smisao. „Opomene“su pjesnikov kasni razgovor sa sobom, sa svijetom, sa prošlošću, sa prazninama i svjetlostima koje čovjeka prate do kraja. U njenim ciklusima „Treptaji davnine“, „U lijepom haosu“ i „Prazni dani“ prezentovana je jedna zrela poetska svijest, okrenuta onome što nestaje, ali i onome što ostaje kao unutrašnji zapis. Danas se ta knjiga čita i kao njegovo lično i pjesničko zavještanje, kao posljednji razgovor sa prolaznošću, sa śećanjem, sa prazninom i sa svjetlošću koja ostaje iza čovjeka. „Opomene“ sada duboki znak koji nas vraća pitanju koliko smo zaista budni pred životom, ljubavlju, vremenom, prijateljstvom i smrću.

Bogić Rakočević bio je i jedan od onih vrijednih priređivača i antologičara koji su razumjeli da se kultura ne čuva sama od sebe. Njegova „Poetika Montenegrina“, antologija crnogorske poezije XX vijeka, ostaje jedan od važnih tragova tog predanog rada na predstavljanju, sistematizovanju i afirmaciji crnogorske pjesničke riječi. Kroz antologije, izbore, zbornike, kritičke tekstove i uredničke poslove, Rakočević je pokazivao odgovornost prema onima koji su pisali prije nas, prema savremenicima i prema onima koji tek dolaze. Njegov doprinos crnogorskoj kulturi upravo je u toj širini: pisao je, uređivao, birao, tumačio, snimao, priređivao, povezivao i čuvao. Kao autor televizijske antologije crnogorske poezije XX vijeka „Poetika Montenegrina“, kao urednik i scenarista dokumentarnih filmova o piscima i umjetnicima, kao književni kritičar, urednik, direktor Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ i član crnogorskog PEN centra, pripadao je onoj rijetkoj vrsti kulturnih poslenika koji ne ostavljaju trag samo u bibliografijama, nego i u samom tkivu kulturnog života jedne zemlje. Zato se o Bogiću Rakočeviću ne može govoriti samo kao o pjesniku koji je pisao knjige. Mora se govoriti i o čovjeku koji je gradio prostor za knjige, za autore, za mlade glasove, za književnu scenu i za dostojanstvo crnogorske kulture. Njegovo djelo ostaje u stihovima, esejima, pričama i antologijama, ali i u onoj isprepletanoj mreži podrške, povjerenja i kulturne odgovornosti koju je godinama stvarao oko sebe. A takvi ljudi, kada odu, ne ostavljaju samo prazninu ostavljaju obavezu da se njihov rad nastavi čuvati sa istom ozbiljnošću i poštovanjem s kakvima su ga oni stvarali.

Dragi Bogiću, i u sudnjem času prezreo si smrt, kao što je mogu prezreti samo oni koji su za života imali čistu riječ, mirnu savjest i dobrotu jaču od prolaznosti. Nijesi joj se poklonio, nijesi joj dao posljednju riječ samo si joj se onako svojim blagim osmijehom, nasmijao i otišao među one svjetlosti kojima pjesnici odavno pripadaju. A meni, dragi prijatelju, ostaje lični žal ona (ljucka) praznina poslije odlaska čovjeka koji je umio da sasluša, da podrži. Ostaće lijepe uspomene, naši razgovori, susreti, tvoje ljudsko držanje, ona tvoja blaga vedrina i osmijeh po kojem se prepoznaju dobri ljudi.  Zato se ne opraštam od tebe kao od nekoga ko odlazi u nestanak. Opraštam se od tebe kao od pjesnika koji je promijenio obalu, ali čije dječo i riječ će živjeti. Neka ti je laka crnogorska zemlja, dragi prijatelju. Otišao si na drugu obalu, ali nijesi otišao iz śećanja, iz prijateljskih razgovora, iz crnogorske književnosti, niti iz one velike kuće knjige kojoj si cijelog života pripadao. Tvoje „Opomene“ ostaće kao posljednji lirski znak koji si nam ostavio  da budemo pažljiviji pred životom, nježniji pred ljudima, budniji pred vremenom i dostojniji pred riječju. Tvoje ime, tvoja dobrota i tvoje djelo nastaviće da žive među nama  tamo đe smrt više nema posljednju riječ, a pjesnik nastavlja da govori svojim najčistijim glasom.