Dan kada je sloboda pjevala Crnom Gorom

Dan kada je sloboda pjevala Crnom Gorom

Piše: Slavko Mandić

Mirisalo je dostojanstvom i otmenošću. Ośećalo se u zraku. Vjetar je pronosio glas sˊ Lovćena. Svanula je, svečano su zborila zvona Ivanova. Zastave su se vijorile mimo svakog očekivanja. Kao da se nešto prelomilo u ljudima. Probudila se I mladost i radost. Nema danas ni one pizme koja se javi kao redovni pratilac povremenog crnogorskog posrtanja. Razvedrilo više Gore Crne. Bistro nebe đe god

dopire poj slavuja i grmljavina crnogorskih gromovnika.
Kolone automobile crvenom nepregledom trakom na sve strane. Žure da stignu na svoje veselje. Na više bi mjesta u isti mah. Zaželjeli su se domovine. I svijetle majske zore.

Naviru śećanja. Čili smo od onih ranijih, koji su učinili baš mnogo da dosegnemo nezavisnost, kako nam je bilo i što su nam sve spremali moćni „prijatelji“. Da nikad ne ugledamo osvit. Da nas u tamnicu bače, da nestanemo i pokorimo se. Moć je mislila da može tako sa nama, brojno malim. Nije sila znala da u grudima crnogorskim kuca srce jako kao stijena. I da im je uzalud zli naum i šporka  rabota.

Nijesu znali da je klica zrno zametnula i da izbija porukom koja zbori o vječnom pripadanju, o porijeklu i korijenima koji su se nerijetko životima zalijevali.
Jednom su nam ukrali državu. Drugi put im to nećemo dati. Oni to tada nijesu znali, ali mi jesmo. Zato je naša pobjeda, ostvarena u uslovima koje su nam dali misleći da nećemo moći dospjeti do slobode, tako veličanstvene.

Sram i stid se zapatao u domovima. Oni koji mrze vlastitu državu odavno su bez obraza. Ne izlazi iz domova evo nekoliko. Nekakve crne Vrane(ši) i njemu slični.

Istina, manje ih je no ranijih godina. Valjda zato što im nema mjesta pod kapom nebeskom, jer su tamo sve već zapośela crnogorska znamenja.

Čudo velje evo neko doba. Prkoseći beogradskom paši, na proslavu 20 godina od obnove crnogorske nezavisnosti došao je lično on. Prvi put. Grlio se, ljubio.

Čestitao to što je mogao. Ama takvoga Crnogorca nije bilo od pamtivijeka. Grb,zastava, himna, crnogorska nošnja. Sve se to našlo u vojvodinom zagrljaju. Puštio se, zbore neki, s veza srbijanskom dušmaninu. Drugi sumnjičavo vrte glavom.

Znaju ga odavno. Vuk dlaku mijenja, ali vojvoda ćud nikada, kažu, i dalje u nevjerici. Eto ga tamo i Mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo. Kao Srbi, i mi dva imamo. Što je ovo majko moja. Ima li još koje iznenađenje? Zagrljaj Marte i vojvode od parlamenta nije novost. Samo obnavljanje šećanja sa prošlog susreta. Premijer i preśednik države se cjelivali. Takve ljubavi svijet nije vidio.

Dok se u Šipčaniku slavilo, i ko je htio i ko nije bio puštao crnogorske, u gradovima se odvijala nesvakidašnja oda radosti. Pjevalo se, igralo, veselilo u Herceg Novom, Kotoru, Budvi, Baru, Nikšiću, Pljevljima, Danilovgradu,Podgorici…

Veseli se majko naša, veselja ti bilo vazda, odzvanjali su refreni u prijestonom Cetinju. Oduvijek si Crna Goro od slobode svoje gazda.

Da je vječna Crna Gora, orilo se na sve strane Crne Gore.

Puštio se slobodarski duh iz petogodišnjeg zatočeništva. Energija poručuje da se više ne vraća tamo đe su joj namijenili. Čeka nas Dan državnosti, 13. jul. Biće vele još veličanstvenije.

Ustala je Crna Gora śor Pipune, Šubaro, pljevaljski doture bez pacijenata i ostale perjanice sakrivenog ratnog zlikovca Pavla Đurišića.

Mladost je okitila brda i doline, krš i more i najglasnije, anđeoskim glasovima poručila: Volimo vas brda tvrda i stravične vaše klance koji nikad ne poznaše sramotnoga ropstva lance!