Etička i intelektualna odgovornost u razotkrivanju sistemskog zla (SPC u protivprirodnom političkom bludu i blud u njoj)

Akademik Sreten Vujović nije otputovao u Beograd na Međunarodni kongres „Zajedno u zaštiti dece“, koji su organizovali Savez kršćana Hrvatske i Udruženje roditelja nestalih beba Vojvodine, a nakon što je dan pred polazak dobio misteriozni poziv od policajca iz srpske prijestonice koji se raspitivao da li je on vlasnik „izgubljenog“ kofera koji je završio u policijskoj stanici, a na kojem je vizit karta sa njegovim imenom i brojem telefona?!

Vujović iz sigurnosnih razloga nije otputovao u Srbiju.

Generalni sekretar Saveza krpćana Hrvatske Bojan Jovanović kazao je za Portal ETV da je ovaj događaj „bacio sjenku na veliki međunarodni skup“.

Tekst Sretena Vujovića:  Etička i intelektualna odgovornost u razotkrivanju sistemskog zla, koji se zbog navedenih razloga nije mogao čuti u Banovcima prenosimo u cjelosti.

Etička i intelektualna odgovornost u razotkrivanju sistemskog zla

(SPC u protivprirodnom političkom bludu i blud u njoj[1])

[1] Podnaslov je analogija sa knjigom  Milorada TOMANIĆA

„Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“

Riječ Sretena VUJOVIĆA
na Prvom međunarodnom kongresu „Zajedno u zaštiti djece,
Banovci, Beograd (Srbija) 16.05. 2026. godine

Uvažene dame i gospodo,

U evidentnom i zabrinjavajućem porastu pedofilije u Crnoj Gori[2], ja bih svoje izlaganje vezao za takve slučajeve u okviru vjerskih zajednica, o čemu je sa brojnim dokazima svjedočio gospodin Bojan  Jovanović u knjizi „Kako smo ubili boga“! Središte mog interesovanja nijesu, više nego tragične, posljedice, već uzroci, koji se ogledaju u nedodirljivosti i nekažnjivosti vjerskih institucija, koje su voljno izgubile svaki kontakt sa Hristom i  hrišćanstvom. Ono što zabrinjava jeste činjenica da su  samo u toku 2024. godine registrovana 24 krivična djela protiv polne slobode, na štetu maloljetnika. U tim izvještajima se, dakako ne navode počinioci, premda je jedan sveštenik, koji je kasnije nagrađen visokim zvanjem i odlikovanjem, uhvaćen u Pljevljima u pokušaju silovanja maloljetnog dječaka, a isto se desilo i u drugim državama Regiona đe je proglašen nepoželjnom osobom.  Uvjeren sam, da bi pravedno bilo napraviti javni registar pedofila. To dugujemo našoj đeci! Ovđe donosim i šematski prikaz objavljen na Portalu „Standard“ o slučajevima pedofilije u pomenutojm godini iz kojega se vidi jasno vrsta krivičnog djela, motivi, ali ne i počinioci, što ih dovodi u poziciju „nedodirljivosti“.

Da bi nemoral i portivprirodni blud, politički ili onaj poznat kao Sodoma i Gomora, mogao funkckionisati, moguće kritičare treba napraviti saradnicima, a one koji nijesu podložni takvom uticaju valja ućutkati putem zastrašivanja, ili na  bilo koji dugačiji način! U tu svrhu na raspolganju je, ne vjera već praznovjerje, potpomognuto najrazličitijim uticajima, novcem, prevarom zloupotrebom vjernika u političke svrhe, moguća ubistva kao u slučaju  mladog bogoslova Milića Blažinovića i sl…

„U ime Boga“ se mrzi, zlostavlja, blagosilja oružje kojim će se napraviti genocid, „ u ime Boga“, Balkanom krstare „lažni proroci“, koje svi vide i nikome ne pada na pamet da ih pokuša spriječiti u svom đavoljem naumu, što god on značio religijski, jer u vanreligijskim krugovima on je inkarnacija apsolutnog zla!

U Crnoj Gori, koja je do nasilne, brojnim zločinima ispunjene aneksije, imala svoju autokefalnu crkvu, a koja je vjekovima, sa vladikama kao duhovnim i svjetovnim vladarima u, po svemu specifičnom i jedinstvenom vladikatu,  služila slobodi, časti i načelu da je „junatvo braniti sebe od drugoga, a čojstvo braniti druge od sebe“, nakon 1920. godine sve se promijenilo. Crkveni krugovi pod kontrolom Crkve Srbije sprovode denacionalizaciju Crnogoraca, sprovode „plišani“ kulturocid, okupljajući ekstremiste, zakonski problematične „vojnke“ organizovane u formi „bratstava“ i ljude koji pripadaju organizovanom pedofilskom sistemu, o kome je otac Bojan Jovanović obavijestio javnost!

U tom smislu Mitropolija SPC na Cetinju je formirala komisiju, ali njene aktivnosti nijesu bile usmjerene na to da istraži te zločine, već da iste zataška, kako bi na kraju vinovnike najvećih pedofilskih skandala i afera, te mogućih ubistava „okitili“ najznačajnijim crkvenim priznanjima i dodijelili im još značajnije crkvene titule! Predśednik ove komisije bio je sadašnji mitropolit Crkve Srbije u Crnoj Gori, Joanikije  (Mićović). Da bi se sve što pripada redu i zakonu, te opštim civilizacijskim vrijednostima obesmislilo, prisutupa se kanonizacijama osvjedočenih ratnih zlikovaca, monstruoznih ubica popa Milorada-Mace Vukojičića, popa Slobodana Šiljka i kvislinga, episkopa Joanikija Lipovca, po kome novi mitropolit, Jovan dobija crkveno ime Joanikije. Vukojičić je nadimak „Maca“ dobio jer je svoje žrtve, pretežno žene, kao suradnik nacista najčešće, i prema vlastitom priznanju na sudu, ubijao macom, odnosno maljem. U aktuelnoj situaciji radi se na rehabilitaciji ratnih zlikovaca iz međuratnog perioda i  Drugog svjetskog rata, istima, koji su prema vlastitom priznanju i raportnim dokumentima nadređenima,  odgovorni za smrt preko 8.000 žena, đece i staraca, samo u jednom regionu… Sa ovakvom abnormalnom podlogom, podvođenje, pedofilija, prijetnje ucijenjivanje političara, postaju samo „kolateralna šteta“  samo njima znanom „bogougodnom“ činodjejstviju! Iz ugla crnogorskog iskustva, evidentno je da se pripadnici takve paracrkene organizacije sve više bogate, a političari su u strahu da će ovi svoju pastvu i uticaj na nju, na sljedećim izborima usmjeriti protiv njih, pa neštedimice daju, ogromne milionske  donacije u eurima, placeve, bez obzira na činjenicu da Crkva Srbije u Crnoj Gori posjeduje gotovo trećinu njene ukupne teritorije, što je lako izračunati prostom pretpostavkom, koliko terena  može zauzimati preko 650 crkava i manastira koji pripadaju sakralnom crnogorskom nasljeđu, kao i novi hramovi i crkve koji su nikli u zadnjih tridesetak godina, uz izdašnu pomoć političara! Primjerice, samo za  hram u Podgorici, vlast je (prema dostupnim podacima) donirala preko šest miliona eura, ne računajući besplatan teren, oslobađanje od plaćanja komunalija, volonterski rad građevinara, donirani građevinski materijal i slično… Slijede druga mjesta, širom Crne Gore, među kojima su Bar, značajan lučki grad i metropola crnogorskog turizma Budva. U Budvi „biseru crnogorskog turizma“  kako je zovu, nedavno je odobren milion eura za izgradnju novoga hrama, pri činjenici da đeca često nemaju elementarne uslove u školskim prostorima, počev od grijanja, pa na dalje! Za svetosavsku gimnaziju u Podgorici obezbijeđen je takođe milion eura, plac, projektna dokumentacija, bez obzira što će to najvjerovatnije biti novi „regrutni centar“ društvenih anomalija, u svrhu kojih postoji razgranata mreža podvođenja, kako gospodin Bojan Jovanović navodi u svojim brojnim obraćanjima (koja očito nema ko da čuje), iz kruga ratne i druge siročadi, dakle, onih koji nemaju porodične potpore i zaštite, i koji su prisiljeni na bespogovornu proslušnost i trpeljivost, mogućnost pedofilije i militantnu indoktrinaciju, a bez obzira na činjenicu da prije svih ovih donacija nije bilo dovoljno zainteresovanih, upisanih đaka ove sumnjive školske ustanove. O militantnoj indoktrinaciji govori i odluka suda u Parizu. Ova indokrtinacija, u odnosu na vrijeme najnovijeg rata, je do dana današnjega mijenjala samo svoju formu. Suština je ostala ista! Naime, Srpska pravoslavna crkva, (koja zvanično u Vaseljenskoj patrijaršiji slovi, kao „Crkva u Srbiji“) izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog  tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Na ovu temu, sociolog Leo Kuper bi kazao:  “…kada djejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno vidjeti onakvima kakvi u stvari jesu – obični lopovi i ubice.“ U ovom slučaju ideologija je „začinjena“ mirisom tamjana i vjerskim fanatizmom!

Uprkos svemu, toj paravjerskoj mašineriji ništa nije stalo na put! U svu već pomenutu moć, valja uračunati i onu materijalnu, hotele, uvezane u turističku ponudu odmarališta, vinarije, trgovine i sve ostalo đe ova organizacija prihoduje ogromna sredstva a da je isključena mogućnost da se prikažu  kao poreski obveznici[3], a u najznačajnijim svetilištima od vjerskog turizma ubiraju nezamislive prihode u novcu plemenitim metalima, i drugim dragocjenostima, donacijama u nekretninama… Krunu apsolutne političke i druge moći ova suspektna organizacija dobija, potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora u Crnoj Gori, kojim im se obezbjeđuje vlasničko gazdovanje sa preko 650 crkava i manastira, neprocjenjive sakralne i materijalne vrijednosti, koje su  doveli do neprepoznatljivosti svojim navodnim restauratorskim radovima,  a oni predstavljaju svojevrstan kulturocid nad crnogorskim nacionalnim i  kulturnim bićem! Uz to,  naravno ide i ogromna već pomenuta pripadajuća teritorija! Osim toga ovim antiustavnim ugovorom su uspjeli, kao institucija Republike Srbije  obezbijediti sebi i svojevrstan eksteritorijalni status! Svojevremeno su najodgovorniji ljudi iz crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova izjavljivali da  se u crkvenim objektima nalazi velika količina naoružanja, a državni organi sada nemaju ingerencije da naprave sličan uvid sa razloga što prema Temeljnom ugovoru to nije moguće bez odobrenja  starješine crkve ili manastira. Ranije se to nije činilo iz straha od sukoba sa bezbjednosno interesantnim licima koja su organizovana u okviru raznih crkvenih bratstava! Sve ovo potkrepljuju zapisi presretnute SKY aplikacije u kojoj pripadnik jednog od najopasnijih crnogorskih kriminalnih klanova, za račun sveštenika  Crkve Srbije u Crnoj Gori poručuje  100  „Kalašnjikova“ tvrdeći kako po crkvama postoji još dosta oružja, u slučaju da  pralamentarni izbori krenu „kako ne treba“! Ovu situaciju je potvrdio i helikopterski desant Vojske Crne Gore, i nasilna intoronacija Jovana Mićovića (crkvenog imena Joanikije)! Ova nasilna intronacija bila je omogućena uz pomoć, policije, vojske, kriminalnih struktura, što je u objavljenom audio zapisu potvrdio i policijski zapovjednik, izvjesni Knežević stacioniran u Cetinjskom manastiru, govoreći kako ima nekoliko kriminalnih grupa na raspolaganju širom Crne Gore, koje samo čekaju naredbu da „počiste bagru po Cetinju“! Ovaj policijski dužnosnik nikada nije pozvan na odgovornost ili da ponudi objašnjenje u povodu tog audio zapisa! Nakon toga uslijedila je, od demonstranata ničim izazvana reakcija policije, sa nekontrolisanom količinom hemijskih sredstava prinude, topovskih udara, gumenih metaka, što nije zabilježeno u novijoj crnogorskoj istoriji. Dakle, ničim ograničena moć klerikalnih krugova potvrđuje ovu nedodirljivost, pri kojoj svi napori da se procesuiraju vinovnici najtežih krivičnih djela, ostaju, simbolički rečeno, „rupa u vodi“! Ilustrativan primjer je i slučaj, kada je monah ove crkve čamcem, neovlašćeno, i  bez zakonom propisanih sredstava zaštite, prevozio kompletnu četvoročlanu porodicu preko Skadarskog jezera i oglašen krivim za njihovu smrt, uključujući i nerođeno dijete u majčinoj utrobi, kojom prilikom je stradao i prijatelj porodice u pokušaju spasavanja. Ovaj monah je kažnjen je sa 6 mjeseci kućnog pritvora, a  tzv. kućni pritvor je za monaha dio svakodnevnog života,  na koji se obavezuje postajući crkveno lice.

Sve pomenuto je u žestokoj koliziji sa osnovnim postulatima hrišćanstva, po kojima  se Božji posvećenik zavjetuje na skromnost i siromaštvo (kako  je govorio jedan poznati srpski teolog) i njemu ne pripada čak ni mantija koju nosi, već mu je obezbjeđuje crkva, a u skladu sa Hristovim biblijskim učenjem: „Ko hoće za mnom da ide, neka se odrekne sebe, i uzme krst svoj, i ide za mnom“ (Matej 16:24, Luka 9:23). Dakle, staviti Božju Volju,  Univerzalnu Ljubav ispred vlastitih egoističnih poriva[4], biti spreman na žrtvu i svakodnevnu odgovornost po cijenu da se za te ideale mora i postradati. To svakako podrazumijeva i život po uzoru na Isusa Hrista! U savremenim iskustvu sve je drugačije, najluksizniji automobili, episkopski dvorovi neskrivene raskoši i luksuza i sl.

Zašto je sve ovo u kontekstu skandala pedofilije, trgovine ljudima i sl. vrijedno pomenuti…To sve ovu parapolitičku, paravjersku i paramilitarnu organizaciju čini nedodirljivom i stavlja je izvan zakona i iznad ustava države Crne Gore!

Uzaludni su bili svi napori gospodina Bojana Jovanovića, generalnog tajnika Saveza kršćana Hrvatske da crnogorskim vlastima, relevantnim dokazima ukaže na protivzakonito i skaredno djelovanje sveštenih lica, jer umjesto da se takvi ljudi makar saslušaju i privedu Zakonu, dobili su značajna crkvena unapređenja i odlikovanja u  najbizarnijim situacijama, nespojivim sa moralom i zdravim razumom.

Crna Gora je, nakon tzv. Moleban revolucije, postala prva pravoslavna džamahirija u srcu Evrope! Bitno je pomenuti, jer  su se klerikalni krugovi infiltirali u vlast i bez njihove saglasnosti nije moguće biti i običan portir u nekoj državnoj instituciji. Tome svjedoči i prva crnogorska vlada, formirana u Manastiru Ostrog, nakon trodecenijske vlasti (i sada najjače političke partije) kao i izjave nižerangiranih sveštenika kako imaju više popova nego Vojska Crne Gore vojnika, kao i one, da parafraziram: „Mi smo ih doveli na vlast, i mi ćemo ih smijeniti ako rade protiv naših interesa…“ Eto šifre za nedodirljivost ljudi koji bi u svakoj demokratskoj zemlji bili rigorozno kažnjeni zbog evidentnih zlodjela. Pod velom misterije su takođe i dva masovna zločina na mom rodnom Cetinju, u veoma kratkom vremenskom periodu, sa ukupno 23 smrtno stradale osobe, četvoro đece i više ranjenih, među kojima ima i onih sa trajnim zdravstvenim posljedicama. Javna je tajna da su obojica zločinaca bili fanatični vjernici crkve Srbije u Crnoj Gori.

Tako dolazimo do zla, koje se može definisati kao „sistemsko“!

Zlo čiji su vinovnici pojedinci ne bi moglo opstajati tako dugo da  nije postalo dio  cijelog sistema, njegovih struktura, koje mu daju „legitimitet“ putem prikrivanja ili ignorisanja, normalizujući tako ovo neetičko ponašanje.

Hana Arendt (Hannah Arendt) pojavu „banalnosti zla“ analitički razvija dolazeći do spoznaje da zlo, osobito u totalitarnim sistemima, koji uglavnom mijenjaju samo svoju pojavnost u savremenim okolnostima, nije nužno  proizvod radikalne zlonamjernosti, već, kako kaže proizvod „odsustva moralne refleksije“! U tom smislu direktni počinioci nijesu jedini krivci, već i oni koji svojom pasivnošću ili ćutnjom doprinose zamahu zla kao takvoga!

Ovaj fenomen se  zaista može označitui kao „sistemsko zlo“! Veliki doprinos tom viđenju daje Mišel Fuko (Michel Foucault), koji pravi otklon od teorije centralizovane  prisile,  detektujući da  je moć ustvari raspršena, razuđena u svakodnevnim djelatnostima, ukorijenjena u institucionalnim strukturama. Ona se ne realizuje samo kroz zabrane već i kroz reviziju i produkciju novih znanja, pravila i „istine“! U tom smislu zatvorene društvene grupe kao što su vjerske zajednice, grade vlastiti sistem dozvoljenog, uključujući i pravo govora, poželjnosti ili nepoželjnosti određenih tema. Sljedstveno tome ne treba se čuditi prećutkivanju  istine, utišavanju glasa razuma, kao i onih koji su pretrpjeli zlostavljanja bilo koje vrste uključujućui seksualna, osobito onda kada se time dovodi u pitanje autoritet institucije. Pogodnost ovakvim situacijama daje ukorijenjeno crkveno učenje, kao dio tzv. vjeronauke, u kome su trpeljivost i poslušnost glavne karike. Stoga takvi sistemi bivaju podržavani čak i od onih koji primjećuju  njegovu abnormalnost, ne čineći ništa u smislu otvorenog otpora. Takvi sistemi omogućavaju da zlo po nekom čudnom pravilu traje i da

preko dugotrajnije otupjelosti dobije pravo „građanstva“ putem neke neobične „kameleonske nevidljivosti“.

Zato otpor ovakvim devijantnim ponašanjima ne treba da bude pružan samo putem individualnih akcije, koje kao što znamo  budu obično zataškane; on mora da postane dio procesa, koji će podrazumijevati institucionalnu pravnu zaštitu, nezavisnu istragu, podršku „zviždačima“ i sl.

Ovakvi skupovi svakako  doprinose jačanju takve kritičke svijesti, koja će biti kadra da se suoči sa svim izazovima u želji da društvo bude pravednije i ugodan ambijent za svakog pojedinca.

[1] Podnaslov je analogija sa knjigom  Milorada TOMANIĆA

„Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“

[2] Ovih dana crnogorski Portal „Standard“ izvještava o alarmantnom porastu pedofilije u Crnoj Gori uprkos  zakonu koji i dalje ostaje „mrtvo slovo na papiru“.

[3] Kao ilustracija za ovu ničim ograničenu moć, može poslužiti vijest da je Crkva Srbije prije desetak dana postala vlasnik vrijedne nekretnine u Herceg Novom, nakon što je njena firma „Filoksenija“ preuzela vlasništvo nad kompanijom „Slovenska alijansa“. Ugovor je potpisan sa firmom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, iza kojih su stajali ruski državljani. Procjena vrijednosti imovine iznosi više stotina hiljada eura, dok su se  ulaganja u kompleks ranije  mjerila milionima. Takođe se navodi da bi ova transakcija mogla da bude predmet istrage zbog sumnje na izbjegavanje  poreskih obaveza.

[4] Osvald Špengler (Oswald Spengler) u drugom tomu „Propasti zapada“ (Der Untergang des Abendlandes), u poglavlju o arapskoj kulturi pravi oštru razliku između Isusovog života i učenja i crkvene doktrine koja je uslijedila. On navodi da je divan  Isusov lik nudio sve, a tražio Ljubav i Praštanje, dok je crkva taj nauk pretvorila u dogmu o  njemu. Isusova poruka bila je egzistencijalna, etička i usmjerena na unutrašnje preobraženje čovjeka: ljubav, milost, praštanje, blizinu Boga, dok je kasnija Crkva težište prenijela na dogmu o Hristu, na teološke formule i instituciju, što zalazi ozbiljno u etnofiletizam, koji je osuđen je kao jeres na Pomjesnom saboru u Konstantinopolju (Carigradu) 10. septembra 1872. godine.

Srpski policajac upozorio Sretena Vujovića da je „njegov kofer“ prije njega stigao u Beograd?!