Politika Andrije Mandića danas se bitnije ne razlikuje od politike Milana Kneževića, niti su oni suštinski ikada bili razdvojeni, ocijenile su u razgovoru za Pobjedu glavna i odgovorna urednica Monitora Milena Perović i direktorica CEDEM-a Nevenka Vuksanović.

Standard

One su komentarisale posljednju Mandićevu izjavu, kada je kazao da ćemo odmah nakon ulaska u EU imati novi Ustav „koji će oslikavati sve što je potrebno građanima“.

Lider NSD-a je istakao da je uvjeren da će „neka nova generacija, neki novi parlamentarni saziv, ovdje imati ustavotvornu Skupštinu i da ćemo nakon priključenja Crne Gore EU, imati i novi Ustav“.

Slično je poručila i funkcionerka NSD-a i poslanica u Skupštini Jelena Božović, rekavši da Crnoj Gori više ne trebaju izmjene, nego novi ustav koji će, kako je navela, dovesti do toga da imamo društveni i politički trenutak drugačiji od onoga u kome se sada nalazimo.

“Iz Mandićevih riječi bi se moglo iščitati da on sam najavljuje da sveobuhvatniji Ustav dolazi tek poslije pristupanja EU, čime implicitno priznaje da je sadašnji korak djelimičan i uslovljen spoljnim pritiskom”, navela je Vuksanović.

Kako kaže, ostaje dilema da li to znači povratak ranijoj agendi ili samo otvaranje pitanja poput statusa srpskog jezika.

“Ali sama logika – sačekaćemo da uslovljavanje prođe – jeste priznanje da trenutni kurs nije konačan”, navela je Vuksanović.

Poruka biračima: Ništa se ne gubi, samo odlaže

Vuksanović navodi da Mandić šalje jasnu poruku svom biračkom tijelu – ništa se suštinski ne gubi, samo se odlaže.

“To je logika koja ima unutrašnjopolitičku funkciju, a usmjerena je prema dijelu biračkog tijela kojem sadašnji evropski kurs ne odgovara. Ono se na ovaj način umiruje i zadržava, a Mandić pritom ne mora da odustane od pozicije koju trenutno gradi kao proevropski akter”, navodi Vuksanović.

Slično razmišlja i Milena Perović, ističući da je nesporno da su posljednje izmjene Ustava pokazale da ćemo pojedine njegove djelove popravljati kad uđemo u Evropu.

“No, to gotovo izvjesno nijesu izmjene na koje je predsjednik parlamenta mislio kada je saopštio da vjeruje da će po ulasku u EU Crna Gora imati novi ustav „koji će oslikavati sve ono što je potrebno građanima Crne Gore“, kaže Perović.

“Mandić ni do sada nije krio ambiciju da politiku koju zastupa ugradi u njene temelje, pa i Ustav Crne Gore. Ta se politika ne razlikuje mnogo od one Milana Kneževića i njegove DNP. I jedna i druga verzija, nažalost, na uštrb su koncepta građanske Crne Gore. Na kraju, nije tajna, obojica su javno potvrdili da imaju tek različite puteve, ali isti cillj”, navodi Perović.

Taktika, a ne raskid

Rekla bih da nikad nijesu bili ni suštinski razdvojeni, navodi Nevenka Vuksanović iz CEDEM-a, govoreći o dvojici lidera koalicije „Za budućnost Crne Gore“.

“Ono što smo vidjeli bila je privremena podjela uloga unutar iste koalicije, ne raskid. Sama činjenica da je NSD odmah nakon glasanja o amandmanima potvrdio da koaliciju treba očuvati i dao Mandiću mandat za dalje razgovore s većinom, govori da je razilaženje oko Ustava bilo taktičko, a ne strateško”, navodi ona.

Lider DNP-a više puta je kazao da on i Mandić različito vide način na koji treba ispuniti interes srpskog naroda u Crnoj Gori.

Knežević je kazao i da su, uprkos svemu, DNP i NSD u projektnoj koaliciji, te da se ne može zaboraviti sve što su dvojica lidera zajedno prošli tokom dugogodišnje borbe za prava Srba.

“Sve što se do sada vidjelo, od koalicione matematike do javnih poteza oba lidera, ide u prilog tome da će format ostati očuvan barem do izbora, jer nijedna strana pojedinačno nema bolju alternativu”, navodi Vuksanović.

Da li će to zaista dovesti do novog zaokreta kakav Mandić najavljuje, kako je ocijenila, zavisiće od toga kakva vlast i kakvi odnosi prema EU budu postojali u tom trenutku.

Kneževiću se žuri

“Ako na narednim parlamentarnim izborima DNP osvoji dovoljan broj mandata da bez nas ne može biti formirana vlast, kao uslov za ulazak u Vladu tražićemo normiranje srpskog jezika kao službenog. Ako to ne žele, mi ćemo biti opozicija”, rekao je nedavno lider DNP-a, govoreći o identitetskim pitanjima.

On je kazao i da se u dijelu rješavanja istih ne slaže sa Mandićem, te da smatra da ne treba čekati da se uđe u EU.

“Stvarno ne želim da odustanem i da čekam da Crna Gora uđe u EU da onda kažu – „sad ostavite po strani identitetska pitanja“”, rekao je Knežević prije nekoliko noći u jednoj TV emisiji.

Tom prilikom je istakao da Mandića poštuje kao prijatelja.

“Ali se ne slažem s njegovim stavovima o pitanju identiteta i jezika. Imamo različita viđenja o načinima kako se treba boriti za interese srpskog naroda u Crnoj Gori”, naglasio je predsjednik DNP.

Osim toga, on je izrazio zabrinutost da bi se ulaskom u EU, bez prethodnog rješavanja statusa srpskog jezika, dodatno učvrstio položaj crnogorskog jezika, dok bi, kako je rekao, srpski bio marginalizovan.

“Uradiću sve koliko je u mojoj moći da dođe do promjene Ustava kako bi srpski jezik bio izjednačen sa crnogorskim kao službeni”, poručio je Knežević.

Izvor: Pobjeda

Komentar

Avgust, mnogo godina kasnije 

Piše: Miodrag Vlahović

Tužna je to godišnjica.

Da ne ponavljamo ono što je nebrojeno puta objašnjeno, analizirano, kritikovano i osuđeno. Pa opet, i još jednom, i ponovo …

Zanima nas što su, u posljednjih šest ljeta – od avgustovskog finala litijaške specijalne operacije, te davne 2020. godine – uradili crnogorska opozicija i crnogorski intelektualci svih vrsta i podvrsta.

Koje su nove ideje iznijeli, nove političke zamisli i programe, uspješne akcije građanskog i političkog protesta i otpora?

Teško ćemo se sjetiti nečega – kad ga nema.

Nije bilo ni vlade u sjenci; ni zajedničke parlamentarne akcije (istrage, anketnog odbora) pogodom događaja na Belvederu i Cetinju septembra 2021; niti ozbiljnijeg napora i praćenja građanskih protesta povodom popisa; ni bilo kakve smislene akcije povodom veleizdajničkog tzv. “Temeljnog ugovora” sa okupacionom i uzurpatorskom crkvom; niti su crnogorski opozicionari uspjeli da (p)održe građanski bunt povodom dvije grozne tragedije na Cetinju …

Nema opravdanja zašto je sve to propušteno. Niti volje da se to pominje.

Dakle: nula ideja, novih planova i programa. Bez političkih manifesta i povelja. Bez zajedničkog pokušaja da se koncipira nastup u novoj, ranije neiskušenoj političkoj i socijalnoj situaciji. Sve se promijenilo, a jedina promjena koja je našim opozicionim prvacima vidljiva – da nisu više na vlasti.

Crnogorski intelektualci (intelektualci u Crnoj Gori) ćute. Ili pišu jedan te isti tekst, upornošću i učestalošću koje ne mogu da sakriju tešku oskudicu ideja. Obračunavaju se, još uvijek, sa tragičnom 1918 i vode kvazi-ideološke bitke protiv počivših komunista.

Uzgred preže jedni na druge, to jest na one nepodobne i neobične, kojima je do drugih tema. Ili do tih istih, pomenutih, ali na drugi način, iz drugog ugla.

Crnogorska opozicija (velika partija i mala tročlana koalicija, to jest) glumi uvrijeđenu mladu. Nisu na vlasti, ali očekuju da budu. Samo što nije stigao Bog iz mašine! Ko će se kvalifikovati, a ko će “izvisiti”, pitanje je sad!

A dok ne stigne taj evropski aber – ne valja talasati. Najbolje o socijalno-ekonomskim temama. Sigurno, pitomo, intelektualno. Što će (zar i to treba reći?) Premijer-šarlatan i Speaker-četnički vojvoda riješiti, baš pred izbore, još jednim masnim državnim zajmom i uz dva-tri egzemplarna hapšenja. Prosto i efikasno.

Hljeba i igara, s vladajuće, protiv taktike čekanja, s opozicione strane.

A na opozicionoj strani sve sami suverenisti, koji još nisu pročitali da su suverenisti zapravo onaj bivši Orban, pa Fico, Babiš, jedna francuska gospođa i hrpa zadrtih desničarskih nacionalista rasutih po Evropi. I AfD, naravno, “najsuverenističkiji” od svih!

Pa onda još zbore, uporno (vrlo uporno!) kako “suverenističke snage treba da se ujedine”, istrajnošću i sa hrpom opštih mjesta, prežvakanih nebrojeno puta … Pa se onda međusobno hvale, do iznemoglosti, kako je to na liniji jedinstva – kao prije referenduma! Sabornost, ali “naša” – kao odgovor na istorijski stupidnu sabornost velikosrpskih nacionalista! Kao da smo još u istoj vodi, ispod istog mosta.

Kada smo, prije nekoliko mjeseci, pozvali grupu crnogorskih političara, analitičara i (ne)zavisnih intelektualaca na razgovor bez publike i medija, trebalo je tri sata, pa i dodatni četvrti, da svi prisutni partijski i civilni predstavnici shvate da skup nije sazvan da bismo kritikovali veliku partiju i malu koaliciju, ili osnovali novu crnogorsku partiju, nego da je tema – potreba za novim nacionalnim/državnim programom.

Pa zato neće biti drugog sastanka. Ne treba to, to je nepotrebno, sasvim je bez veze – uprkos našim jasnim određenjem da se naša opjevana “ambicija” završava tim prvim skupom, a da će drugo okupljanje neko od njih morati sa sazove.

Neće biti drugog okupljanja – bar ne dok se čekanje na crnogorskog Deus ex machina ne okonča.

Zaista, što će nam taj nacionalni/državni program? Kao da se ima što novo napisati? Koga to zanima, dok euro-birokrate mjere svaku riječ: “suverenisti” inferiorno dokazuju da su zaista za EU. Izbjegavaju teške riječi – “nije diplomatski”!

Pa onda – “ne treba da se svađamo” i da se “previše ističemo”! To su smrtni grijesi u provincijalnoj crnogorskoj političkoj kulturi, galatne etikete koje se same od sebe lijepe. Toplije je u stadu, a još sigurnije u sektaškoj ćeliji.

A tu su, rekosmo već – bojkot i izopštenje – te Crnogorcima najdraže discipline. Komnen i Đido, dovijeka!

Da zaključimo: ljudi bez ideja ne mogu donijeti promjenu. Niti to mogu lokalni provincijalci, inhibirani i sa tovarom pizme na leđima. Niti političari koji se iskreno (“iskreno”!) bore samo za mjesto/poredak na poslaničkim listama. A ni njihovi poslušni urednici u najcrnogorskijim medijima.

Zato je šesta godišnjica Avgusta posebno tužna i dramatična.

Gledamo opšti raspad i spremni smo – po svemu sudeći – da ga i dalje pasivno posmatramo, dok se plašimo i same pomisli da imamo, svi zajedno i svaki od nas pojedinačno, najveću i najvažniju obavezu – da ponudimo nešto novo i bolje Crnoj Gori i njenim građanima.

Šesta je godišnjica Avgusta. Sedma – sa istom ili sličnom vlašću i opozicijom na istom odstojanju, bez temeljnih promjena – bi bila tačka sa koje Crnoj Gori nema povratka.

Zato se mora otvoreno govoriti što nam je činiti. Ko taj razgovor guši – guši Crnu Goru.

Tabloidnom režimu, tabloidnim medijima i tabloidnoj viziji stvarnosti i budućnosti, je imanentno izmišljanje neprijatelja, jer se tako mobiliše narod za odbranu od imaginarne opasnosti – objašnjava dr Rade Veljanovski, profesor Fakulteta političkih nauka u penziji i nekadašnji šef smjera za novinarstvo i komunikologiju za Pobjedu povodom žestoke propagande koja se svakodnevno iz Srbije upućuje crnogorskoj državi i zvaničnicima.

POBJEDA: Posljednja dva mjeseca političari iz Crne Gore, koji su otkazali poslušnost predsjedniku Srbije, izloženi su neprestanoj propagandnoj vatri medija iz Beograda. Rečnik kojim se oni napadaju i optužbe kose se sa zdravim razumom: prekrajaju se istorijske činjenice, stvaraju lažne priče o ugroženosti Srba… Kome su namijenjene te poruke i do kada će trajati ta propaganda prema Crnoj Gori?

VELJANOVSKI: Ništa novo, kada je u pitanju odnos srpskog režima prema aktuelnim društvenim pitanjima i odnosima u regionu. Ogromne su frustracije aktuelne vlasti u Srbiji, ali i jednog dela opozicije i intelektualnih krugova zbog gubitka Kosova, hipoteke najodgovornijeg aktera za raspad Jugoslavije, ratove, zločine, genocid u Srebrenici, izostanak iz evropskih integracija. Umesto da se suoči sa realnošću i odgovorno izvuče pouke iz bliže i dalje prošlosti, srpski režim za sve uskraćenosti i promašaje traži krivca na drugoj strani.

Ma koliko to Aleksandar Vučić pokušavao da demantuje, srpska „elita“ ne može da se pomiri sa činjenicom da joj je izmakla mogućnost ostvarivanja dvovekovne ideje „velike Srbije“, koja podrazumeva ne samo život svih Srba u jednoj državi, već i hegemoniju nad ostalim državama i narodima Balkana ili bar bar na prostoru bivše Jugoslavije. Tako se od neostvarene dominacije stvara konstrukt o ugroženosti. To je razlog što se proskribuju i pojedine ličnosti iz Crne Gore za koje je srpski režim očekivao da će doprineti ostvarivanju njegovih nerealnih želja. Prema njima se ne biraju sredstva, uostalom kao ni prema kritičarima vlasti u Srbiji. Poruke su namenjene neupućenima, politički labilnim i interesantno orijentisanim pojedincima i grupama i to će trajati dok je ovakve vlasti u Srbiji.

POBJEDA: U centru tabloidnih napada je predsjednik parlamenta Andrija Mandić i stepen njegove izdaje se mjeri sa Milom Đukanovićem koji je bio najveći izdajnik. Zašto se kroz medije stalno izmišljaju neprijatelji Srbije?

VELJANOVSKI: I Đukanoviću i Mandiću se mogu zameriti neke stvari, ali je besmisleno nazivati ih izdajnicima kada oni rade u interesu sopstvene zemlje. Apsurdno izokretanje stvarnosti ima za cilj da one koji u svojoj državi rade za neku drugu, u ovom slučaju za Srbiju, predstavi kao oličenje patriotizma i moralnosti, što je suprotno elementarnoj logici.

To je poznati pristup negiranja crnogorske nacionalnosti, suverenosti i samosvojnosti, jer oni koji su produžena ruka srpskog režima u Crnoj Gori gaje nadu da će, uspe li im strategija, zaslužiti sva priznanja ovoga sveta. Otud podrivanje sopstvene zemlje i česti odlasci na poklonjenje Vučiću. Đukanović i Mandić su ne samo kao realpolitičari, već kao ljudi koji su shvatili otkud vetrovi duvaju, odlučili da ojačaju pre svega poziciju Crne Gore i pospeše njen put razvoja i evrointegracija i da o tome ne treba da polažu računa nikom sem građanima Crne Gore. Tabloidnom režimu, tabloidnim medijima i tabloidnoj viziji stvarnosti i budućnosti, je imanentno izmišljanje neprijatelja, jer se tako mobiliše narod za odbranu od imaginarne opasnosti.

POBJEDA: Režim istu vrstu propagande sprovodi prema svim protivnicima vlasti bez obzira da li su oni u Srbiji, Crnoj Gori ili nekoj drugoj zemlji regiona. Koliko je takva propaganda sposobna da preoblikuje stvarnost i na koje vrijeme – Vučića svakodnevno na terenu demantuju njegove pristalice?

VELJANOVSKI: Režim Srbije je srozao nivo javne komunikacije ispod svakog nivoa. Iako je takav pristup ogoljen u potpunosti, raskrinkan, razotkriven, režim beskrupulozno i potpuno transparentno pojačava vulgarni, primitivni, autoritarni odnos prema neistomišljenicima. Stvoren je paralelni sistem odlučivanja, informisanja, javnog delovanja koji je spregnut u neviđenu propagandu koja kao krajnji ishod treba da ima rezon: „Vučić ili propast“.

Enorman je broj režimskih medija u Srbiji, a ozbiljna opasnost, da onih drugih uskoro neće biti. Kritičko mišljenje se tretira kao neprijateljsko delovanje, a sopstveni zakoni koji promovišu slobodu informisanja i izražavanja, politički i medijski pluralizam i zabranjuju medijski monopol, ne poštuju se. Tipično za hibridna društva u kojima se načelno garantuju slobode, ljudska prava, mogućnost drugačijeg mišljenja i političkog delovanja, a suštinski se sva ta prava uskraćuju. Takva propaganda je uveliko postala deo stvarnosti, iako ima indicija da se jedan broj pristalica režima sve teže odlučuje da mu da podršku. Ne očekujem da ćemo se tog zla skoro rešiti.

POBJEDA: Nema ništa što etički i zanatski nijesu prekršili mediji pod kontrolom vlasti u Srbiji. Možemo li ih i dalje zvati medijima?

VELJANOVSKI: Nema te definicije ni u teoriji ni u praksi u koju bi se uklopio veliki broj režimskih glasnogovornika u Srbiji. Upravo sam završio knjigu o osamdeset godina transformacije medijskog sistema u vrtlogu politike. Na tako prljav javni govor nisam naišao ni u jednom periodu pre ovoga sada. Toliko neprimerenog, vulgarnog izražavanja nikada nije bilo, a o lažima i uvredama da ne govorimo. Razume se, izvorište je u drugoj polovini osamdesetih i devedesetim godinama prošlog veka, kao i u slučaju političkog sistema kojim je obnovljen Miloševićev režim. Sada se ide dalje u sunovrat, a krajnje razočaravajuća činjenica je veliki broj onih koji su spremni da budu na usluzi vlasti i da profesionalne i etičke principe pogaze u potpunosti i tako obezbede znatno bolji egzistencijalni nivo od pravih profesionalaca. Raste broj medija koji to nisu.

POBJEDA: Običan građanin je neprestano izložen lažnim vestima, montiranim snimcima… Kako se može odbraniti od toga – on je uključio TV, kupio novine ili otvorio portal da vidi šta se dešava?

VELJANOVSKI: Markuze, Horkhajmer i Adorno govorili su o potkožnom uticaju propagande, a Vens Pakard o skrivenim ubeđivačima. Manuel Kastels je pisao da ono što nije viđeno u medijima ne postoji u ljudskom umu. Sve se, dakle, odavno zna, ali kao što je napredovala nauka u raspoznavanju propagande i obmane, tako je, nažalost, napredovala i strategija zavođenja, spinovanja, botovanja. Čitavi timovi stručnjaka: komunikologa, psihologa, mediologa, uključeni su u proizvodnju virtuelne i potpuno nepostojeće stvarnosti.

Možemo biti sigurni da je među akterima koji su oličenje centara moći više onih koji će posegnuti za uslugama spin doktora nego onih koji razobličavaju zlo. U današnjem svetu se i dalje grčevito traže oslonci javnog delovanja u strategijama propagande, a ne u ostvarivanju opšteg interesa. To je proces koji traje od iskona i ne vidi mu se kraj. Jedino obrazovanje, jačanje empatije, moralnosti, tolerancije može da ubrza ovaj proces i dovede nas do boljih rezultata. Moraćemo da se potrudimo da ljudi teže za pravom istinom, a ne za onom koja dokazuje njihov stav, pa to traže u štampi, televiziji, portalima. Mediji su, nažalost, zanemarili edukativnu funkciju, a veliki broj pojedinaca nije osposobljen za selekciju informacija.

Crna Gora se uoči učlanjenja u NATO suočila sa mnogo ozbiljnijim spoljnim pritiscima i pokušajima destabilizacije, ali ih je prevazišla i ostvarila svoj strateški cilj. Zato ni danas nikakvo hibridno djelovanje ne može zaustaviti evropski put ako su i vlast i opozicija istinski posvećene članstvu u EU, a institucije sistema profesionalno rade svoj posao. Najveća opasnost ne dolazi od same namjere spoljnog aktera, već od naših unutrašnjih slabosti, kazao je za Pobjedu Dragan Samardžić, admiral u penziji i nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, poručujući da hibridno djelovanje cilja najranjivije tačke društva i državnog sistema, te da se zato može očekivati produbljivanje identitetskih i vjerskih podjela, koordinisano medijsko djelovanje i širenje dezinformacija, pritisak na koalicione partnere i pojedine nosioce javnih funkcija, kao i intenziviranje takvih aktivnosti uoči izborne godine.

Samardžić je rekao da hibridno djelovanje uspijeva tamo gdje postoje politička polarizacija, institucionalna poroznost, selektivna distribucija obavještajnih podataka, nepovjerenje među najvišim državnim funkcionerima, kao i ranjivost pojedinih nosilaca javnih funkcija na ucjene i druge oblike nedozvoljenog uticaja.

,,Zato odbrana evropskog puta počinje jačanjem institucija i uspostavljanjem političkog konsenzusa unutar same Crne Gore”, istakao je Samardžić za Pobjedu, povodom izjave premijera Milojka Spajića da postoje ozbiljne bezbjednosne operativne informacije da će najavljeno zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja biti praćeno koordinisanim hibridnim djelovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dvije države iz regiona.

Samardžić nije želio da komentariše medijska saznanja da su države na koje je Spajić aludirao – Srbija i Albanija.

DISHARMONIJA

,Ne bih se bavio medijskim insinuacijama, anonimnim izvorima niti nagađanjima o tome na koje je države, zvaničnike ili domaće političke aktere premijer mislio. Zadržaću se isključivo na zvaničnim izjavama predsjednika Vlade i predsjednika Crne Gore. Nažalost, već one potvrđuju ono na šta duže vrijeme upozoravam – da je crnogorski bezbjednosni sistem prilično porozan, da je nastavljena ozbiljna disharmonija u funkcionisanju Savjeta za odbranu i bezbjednost i da predsjednik Vlade i predsjednik države očigledno ne raspolažu istim informacijama koje se tiču nacionalne bezbjednosti. To je nedopustivo”, istakao je Samardžić.

Kazao je da premijer nije iznio običnu političku procjenu, već je saopštio da Crna Gora raspolaže „ozbiljnim bezbjednosnim operativnim informacijama” o koordinisanom hibridnom djelovanju čiji je cilj destabilizacija države, da su u njega uključeni zvaničnici najmanje dvije zemlje regiona i da se računa na podršku pojedinih političkih aktera i dijela medijske scene u Crnoj Gori. Prema riječima Samardžića, to su izuzetno teške kvalifikacije koje se neposredno odnose na nacionalnu bezbjednost, ustavni poredak i moguće obavještajno-subverzivno djelovanje stranih aktera.

,,Nakon toga predsjednik Crne Gore saopštava da će sazvati hitnu sjednicu Savjeta i od čelnika bezbjednosnog sektora zatražiti precizne informacije o premijerovim navodima i cjelovitu procjenu bezbjednosne situacije. Iz takve javne komunikacije proizlazi da predsjednik države prethodno nije raspolagao informacijama na koje se premijer poziva, ili makar nije bio upoznat s njihovim sadržajem i procjenom u obimu koji odgovara ozbiljnosti navodne prijetnje. Praktično, predsjednik države, koji je istovremeno i predsjednik Savjeta za odbranu i bezbjednost, o mogućoj koordinisanoj destabilizaciji države saznaje iz premijerove javne objave i medija. Zakon je u tom dijelu potpuno jasan. Obavještajno-subverzivno i hibridno djelovanje nosilaca obavještajnih aktivnosti drugih država i drugih subjekata izričito je svrstano u nadležnost ANB-a. Agencija takve podatke prikuplja, evidentira, analizira i procjenjuje, a o njima izvještava predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i predsjednika Vlade. Istovremeno, zakon obavezuje sve državne organe, organe državne uprave, organe lokalne samouprave, pravna lica i druge nadležne subjekte da ANB obavijeste o podacima od značaja za nacionalnu bezbjednost do kojih dođu u vršenju nadležnosti. Zato je potpuno svejedno da li je premijer informaciju dobio od domaćeg organa, partnerske obavještajne službe ili drugim službenim kanalom – ako se odnosila na koordinisano hibridno djelovanje i destabilizaciju Crne Gore, morala je biti dostavljena ANB-u, analizirana i procijenjena, nakon čega je Agencija o njoj morala izvijestiti sva tri člana Savjeta za odbranu i bezbjednost”, istakao je Samardžić i poručio da je zbog toga ključno utvrditi gdje je prekinut zakonom propisani lanac razmjene informacija.

,,Da li podaci nijesu dostavljeni ANB-u ili ih je Agencija imala, ali o njima nije izvijestila predsjednika Crne Gore? Ko je izvršio selekciju i po kom osnovu odlučio da predsjednik Vlade bude upoznat s njima, a da predsjednik države ne raspolaže istim saznanjima? Predsjednik države mora zahtijevati jasne odgovore na ova pitanja, jer selektivna distribucija ovako važnih podataka urušava temelje sistema nacionalne bezbjednosti i sama po sebi predstavlja bezbjednosni rizik”, rekao je Samardžić.

Smatra da je posebno institucionalno neprihvatljivo što je premijer ovako ozbiljne operativne informacije prvo plasirao javnosti, a da prethodno, koliko se može zaključiti iz reakcije predsjednika države, sa njima nije upoznat Savjet za odbranu i bezbjednost.

,,Premijer je član Savjeta i morao je odmah informisati predsjednika države i inicirati hitnu sjednicu, kako bi bezbjednosni sektor dostavio cjelovitu procjenu i kako bi bile utvrđene odgovarajuće mjere. Umjesto toga, javnost je informisana prije ustavnog tijela nadležnog da analizira i ocjenjuje bezbjednosnu situaciju u državi”, kazao je Samardžić.

Prema njegovim riječima, dodatnu konfuziju izaziva nezvanična informacija da premijer smatra da prije Savjeta treba da zasijeda Vijeće za nacionalnu bezbjednost.

,,Vijeće jeste nadležno da razmatra obavještajno-bezbjednosne procjene rizika i prijetnji i njegovo hitno zasijedanje bilo bi potpuno opravdano. Međutim, premijer predsjedava tim tijelom i mogao ga je sazvati odmah, kako bi ono razmotrilo procjenu i predložilo mjere, a Savjet u ponedjeljak dobio cjelovitu informaciju. Vijeće i Savjet nijesu konkurentska tijela, već imaju različite i komplementarne nadležnosti. Vijeće razmatra obavještajno-bezbjednosne procjene i predlaže mjere za zaštitu nacionalne bezbjednosti, dok Savjet, prema Ustavu, analizira i ocjenjuje bezbjednosnu situaciju u Crnoj Gori i donosi odluke za preduzimanje odgovarajućih mjera. Sjednica Vijeća može prethoditi sjednici Savjeta, ali ne može biti izgovor za njeno odlaganje ili blokiranje”, istakao je Samardžić.

PREDSTAVA

Kazao je da je neuvjerljiva i predstava o „hitnosti” u kojoj javnost odmah mora biti alarmirana, a nadležne institucije mogu čekati završetak vikenda.

,,Ako je prijetnja toliko ozbiljna da zahtijeva hitno obraćanje premijera javnosti, onda zahtijeva i neodložno zasijedanje Vijeća i Savjeta. Sistem nacionalne bezbjednosti mora funkcionisati neprekidno, a ne samo tokom radnog vremena. Ako prijetnja nije toliko neposredna, postavlja se pitanje zbog čega je premijer prije institucionalne analize izašao u javnost s ovako dramatičnim kvalifikacijama. Suštinska dilema je jednostavna: ako su informacije već bile obrađene i procijenjene kao ozbiljne, koordinisane i usmjerene na destabilizaciju države, zašto o njima nije bio obaviješten predsjednik Crne Gore i zašto nijesu odmah razmotrene na Savjetu? Ako još nijesu bile analizirane i procijenjene, na osnovu čega ih je premijer javno predstavio kao ozbiljnu operativnu prijetnju”, upitao je Samardžić.

Poručio je da hibridno djelovanje po pravilu cilja najranjivije tačke društva i državnog sistema.

,,Zato se, prije svega, može očekivati produbljivanje identitetskih i vjerskih podjela, koordinisano medijsko djelovanje i širenje dezinformacija, pritisak na koalicione partnere i pojedine nosioce javnih funkcija, kao i intenziviranje takvih aktivnosti uoči izborne godine”, kazao je Samardžić.

Podsjetio je da se Crna Gora uoči učlanjenja u NATO suočila sa mnogo ozbiljnijim spoljnim pritiscima i pokušajima destabilizacije, ali ih je, kako je rekao, prevazišla i ostvarila svoj strateški cilj.

,,Zato ni danas nikakvo hibridno djelovanje ne može zaustaviti evropski put ako su i vlast i opozicija istinski posvećene članstvu u EU, a institucije sistema profesionalno rade svoj posao. Najveća opasnost ne dolazi od same namjere spoljnog aktera, već od naših unutrašnjih slabosti. Hibridno djelovanje uspijeva tamo gdje postoje politička polarizacija, institucionalna poroznost, selektivna distribucija obavještajnih podataka, nepovjerenje među najvišim državnim funkcionerima, kao i ranjivost pojedinih nosilaca javnih funkcija na ucjene i druge oblike nedozvoljenog uticaja. Zato odbrana evropskog puta počinje jačanjem institucija i uspostavljanjem političkog konsenzusa unutar same Crne Gore”, istakao je Samardžić.

Premijer Spajić je informacije da će zatvaranje pregovaračkih poglavlja biti praćeno hibridnim djelovanjem podijelio sa javnošću na društvenoj mreži Iks.

,,Imamo ozbiljne bezbjednosne operativne informacije da će najavljeno zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja biti praćeno koordinisanim hibridnim djelovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dvije države iz regiona”, napisao je on.

Naveo je da je cilj takvih aktivnosti „destabilizacija Crne Gore, uz očekivanu podršku pojedinih političkih aktera i dijela medijske scene u našoj zemlji“.

,,Znamo za ove namjere i svjesni smo njihovog cilja. Pokušaji destabilizacije neće promijeniti naš kurs niti zaustaviti evropski put Crne Gore, koji je veći od dnevnog interesa bilo koje političke strukture”, dodao je.

Prema nezvaničnim informacijama Pobjede, upozorenje se odnosi na hibridna djelovanja iz Srbije i Albanije.

Pitanja nacionalne bezbjednosti ne smiju prvo na društvene mreže, pa u institucije, nego obrnuto

Dragan Samardžić kaže da javnost ne treba da dobije operativne detalje koji bi ugrozili izvore, metode rada ili aktivnosti službi, ali, kako je istakao, mora dobiti jasan institucionalni odgovor: da li prijetnja zaista postoji, da li je prošla stručnu procjenu, jesu li o njoj obaviješteni svi zakonom određeni državni funkcioneri i koje mjere država preduzima.

,,Ozbiljna pitanja nacionalne bezbjednosti ne smiju se prvo objavljivati na društvenim mrežama, a tek naknadno unositi u institucije sistema. Redosljed mora biti upravo obrnut”, kazao je Samardžić.

Izvor: pobjeda.me

“Reakcija EU mora biti adekvatna”

Potpredsjednik bh. entiteta Republika Srpska za Televiziju E poručuje da Crna Gora treba kristalno jasno imati jasan stav kada je riječ o prošlosti, zločinima i zločincima koji su presuđeni

Duraković: Prijavu protiv Mandića sam podnio jer smatram da podrška Mladiću predstavlja širenje nacionalne mržnje

Pazite, ako predsjednik parlamenta Crne Gore kaže da je pozvao porodicu ratnog zločinca koji je preminuo i da on štiti njegov lik i djelo, naravno da se muslimani i Bošnjaci Crne Gore u tome nalaze povrijeđeni. Jer on je svojom izjavom kao visoki funkcioner Crne Gore to učinio. I kroz Krivični zakon Crne Gore to je kažnjivo, posebno kada je riječ o širenju nacionalne mrženje na vjersko, etičkoj i rasnoj osnovi

Nova studija „Networks of Leverage: Serbian Influence and Democratic Vulnerability in Montenegro“ Kosovskog centra za bezbjednosne studije

Biserko za Portal ETV: Vučić ima značajne poluge uticaja u Crnoj Gori, moguća „hibridna destabilizacija“

Miraš Dušević

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, Sonja Biserko, kazala je za Portal ETV da se u Crnoj Gori danas prelamaju evropska perspektiva Zapadnog Balkana i ambicija Beograda da zadrži politički i identitetski uticaj u regionu. Ocijenila je da bi članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji, moguće oko 2028. godine, predstavljalo važnu potvrdu evropskog izbora zemlje, ali i značajno suzilo prostor za realizaciju koncepta „srpskog sveta“.

CRNA GORA KAO KLJUČNA TAČKA

„Crna Gora je danas jedno od ključnih mjesta na kojem se prelamaju evropska perspektiva Zapadnog Balkana i ambicija Beograda da zadrži politički i identitetski uticaj u regionu.“

Kao zemlja koja je najdalje odmakla u procesu evropskih integracija, Crna Gora, prema ocjeni Biserko, ima poseban geopolitički značaj.

„Njeno moguće članstvo u EU oko 2028. godine pokazalo bi da evropska integracija Zapadnog Balkana može biti ostvarena i relativno brzo.“

Istovremeno, smatra Biserko, ono bi značajno suzilo prostor za realizaciju koncepta „srpskog sveta“, koji Crnu Goru ne posmatra samo kao susjednu državu, već kao dio šireg srpskog nacionalnog, kulturnog i političkog prostora.

ŠTO JE CRNA GORA BLIŽA EU, MANJI JE PROSTOR ZA UTICAJ BEOGRADA

„Zbog toga evropski napredak Crne Gore nije neutralan proces u odnosu na interese Beograda.“

Biserko dalje objašnjava značaj evropskog približavanja Crne Gore.

„Što je Crna Gora bliža EU, to je manji prostor za politički uticaj Srbije i za ostvarivanje regionalnih ambicija koje počivaju na povezivanju srpskih zajednica izvan Srbije.“

Takav razvoj, prema njenoj ocjeni, imao bi šire regionalne domete.

„Ulazak Crne Gore u EU predstavljao bi zato i važnu granicu dometa ‘srpskog sveta’.“

KOLIKO VUČIĆ MOŽE DA UTIČE?

Beograd, prema riječima Biserko, ima više kanala kroz koje može ostvarivati uticaj u Crnoj Gori.

„Beograd raspolaže značajnim instrumentima uticaja u Crnoj Gori.“

Jedan od njih posebno izdvaja.

„Najvažniji među njima je Srpska pravoslavna crkva, koja ima snažnu institucionalnu i društvenu poziciju.“

Identitetsko pitanje predstavlja njen najvažniji politički potencijal.

MEDIJI, DRUŠTVENE MREŽE I NARATIVI O „UGROŽENOSTI SRBA“

Biserko zatim ukazuje na još jedan važan kanal.

„Drugi važan kanal predstavljaju mediji i društvene mreže, kroz koje se održavaju i šire narativi o ‘ugroženosti Srba’, ‘antisrpskoj Crnoj Gori’, navodnoj diskriminaciji SPC i potrebi zaštite ‘srpskog prostora’.“

Posebno upozorava na posljedice takvih poruka.

„Takvi narativi ne moraju neposredno pozivati na destabilizaciju da bi imali destabilizujući efekat.“

Njihova funkcija je, kako navodi, da produbljuju postojeće podjele i održavaju Crnu Goru u stanju trajne identitetske polarizacije.

Treći kanal čine političke partije, organizacije i mreže povezane sa prosrpskim političkim blokom.

Dodatni prostor za uticaj predstavljaju ekonomske i poslovne veze, kao i personalne veze između političkih, poslovnih i bezbjednosnih struktura.

MOGUĆNOST „HIBRIDNE DESTABILIZACIJE“

Biserko upozorava i na mogućnost hibridnog djelovanja.

„Ona bi se mogla odvijati kroz kontinuirano podizanje identitetskih i nacionalnih tenzija, delegitimizaciju proevropskih i građanskih snaga, instrumentalizaciju SPC, medijske kampanje, podrivanje povjerenja u institucije i povezivanje domaćih političkih aktera sa centrima moći izvan Crne Gore.“

RAT U UKRAJINI I NOVI GEOPOLITIČKI KONTEKST

Širi međunarodni kontekst dodatno komplikuje situaciju.

„Ovaj problem postaje ozbiljniji zbog promijenjenog međunarodnog okruženja.“

Rat u Ukrajini, promjena američke politike prema Evropi i Balkanu, slabljenje autoriteta EU i sve izraženija geopolitička konkurencija stvaraju prostor za djelovanje regionalnih aktera.

Biserko procjenjuje da Beograd u takvim okolnostima nastoji da zadrži što širi manevarski prostor.

„U takvom fluidnom međunarodnom kontekstu Vučić nastoji da Srbiji obezbijedi što veći manevarski prostor, istovremeno održavajući odnose sa EU, Rusijom i drugim spoljnim akterima.“

Ona potom ukazuje na posljedice takvog okruženja za regionalnu politiku.

„Što je međunarodni kontekst neizvjesniji, to je veći prostor za lokalne lidere da koriste regionalne teme za ostvarivanje sopstvenih političkih ciljeva.“

Za Vučića je Crna Gora posebno pogodna za takvu politiku jer se pitanje državnosti, identiteta i odnosa prema Srbiji direktno prepliće sa unutrašnjim političkim podjelama.

UNUTRAŠNJA SITUACIJA U SRBIJ

Biserko skreće pažnju i na prilike u Srbiji.

„Pri tome treba imati u vidu i unutrašnju situaciju u Srbiji.“

Suočen sa dugotrajnom političkom krizom i rastućim pritiskom na svoj režim, Vučić ima dodatni interes da održava nacionalni i regionalni narativ koji omogućava mobilizaciju biračkog tijela i preusmjeravanje pažnje sa unutrašnjih problema.

Kako zaključuje:

„Regionalna pitanja u tom smislu nisu samo pitanje spoljne politike već i instrument unutrašnje političke stabilizacije režima.“

ULAZAK U EU KAO GRANICA DOMETA „SRPSKOG SVETA“

Biserko Crnu Goru vidi kao jedno od ključnih područja na kojem će se u narednom periodu provjeravati domet regionalnih ambicija Beograda.

„Zato Crnu Goru treba posmatrati kao jedno od ključnih mjesta na kojem će se u narednom periodu testirati granice ‘srpskog sveta’.“

Članstvo u EU, smatra ona, imalo bi značaj koji prevazilazi samo proces proširenja.

„Njen uspješan ulazak u EU ne bi značio samo još jednu članicu Unije.“

Takav ishod bi, kako ističe, potvrdio evropski izbor Crne Gore, ojačao njenu državnu i političku autonomiju i istovremeno značajno ograničio mogućnost Beograda da je tretira kao dio svog šireg regionalnog prostora.

EVROPSKI PUT JE I PITANJE OČUVANJA DRŽAVNOSTI

Na kraju, Biserko evropsku perspektivu Crne Gore posmatra i kroz pitanje njene državnosti.

„U tom smislu, evropski put Crne Gore nije samo pitanje proširenja EU.“

Po njenoj ocjeni, riječ je i o očuvanju političke autonomije i sposobnosti države da sama definiše svoj evropski i regionalni identitet.

„On je i pitanje očuvanja njene državnosti, političke autonomije i sposobnosti da sama definiše svoj evropski i regionalni identitet.“

Oštre reakcije na Mandićev izraze saučešća zbog smrti presuđenog ratnog zločinca Mladića, politikološkinja ukazuje na licemjerstvo političkih elita