Avgust, mnogo godina kasnije 

Komentar

Avgust, mnogo godina kasnije 

Piše: Miodrag Vlahović

Tužna je to godišnjica.

Da ne ponavljamo ono što je nebrojeno puta objašnjeno, analizirano, kritikovano i osuđeno. Pa opet, i još jednom, i ponovo …

Zanima nas što su, u posljednjih šest ljeta – od avgustovskog finala litijaške specijalne operacije, te davne 2020. godine – uradili crnogorska opozicija i crnogorski intelektualci svih vrsta i podvrsta.

Koje su nove ideje iznijeli, nove političke zamisli i programe, uspješne akcije građanskog i političkog protesta i otpora?

Teško ćemo se sjetiti nečega – kad ga nema.

Nije bilo ni vlade u sjenci; ni zajedničke parlamentarne akcije (istrage, anketnog odbora) pogodom događaja na Belvederu i Cetinju septembra 2021; niti ozbiljnijeg napora i praćenja građanskih protesta povodom popisa; ni bilo kakve smislene akcije povodom veleizdajničkog tzv. “Temeljnog ugovora” sa okupacionom i uzurpatorskom crkvom; niti su crnogorski opozicionari uspjeli da (p)održe građanski bunt povodom dvije grozne tragedije na Cetinju …

Nema opravdanja zašto je sve to propušteno. Niti volje da se to pominje.

Dakle: nula ideja, novih planova i programa. Bez političkih manifesta i povelja. Bez zajedničkog pokušaja da se koncipira nastup u novoj, ranije neiskušenoj političkoj i socijalnoj situaciji. Sve se promijenilo, a jedina promjena koja je našim opozicionim prvacima vidljiva – da nisu više na vlasti.

Crnogorski intelektualci (intelektualci u Crnoj Gori) ćute. Ili pišu jedan te isti tekst, upornošću i učestalošću koje ne mogu da sakriju tešku oskudicu ideja. Obračunavaju se, još uvijek, sa tragičnom 1918 i vode kvazi-ideološke bitke protiv počivših komunista.

Uzgred preže jedni na druge, to jest na one nepodobne i neobične, kojima je do drugih tema. Ili do tih istih, pomenutih, ali na drugi način, iz drugog ugla.

Crnogorska opozicija (velika partija i mala tročlana koalicija, to jest) glumi uvrijeđenu mladu. Nisu na vlasti, ali očekuju da budu. Samo što nije stigao Bog iz mašine! Ko će se kvalifikovati, a ko će “izvisiti”, pitanje je sad!

A dok ne stigne taj evropski aber – ne valja talasati. Najbolje o socijalno-ekonomskim temama. Sigurno, pitomo, intelektualno. Što će (zar i to treba reći?) Premijer-šarlatan i Speaker-četnički vojvoda riješiti, baš pred izbore, još jednim masnim državnim zajmom i uz dva-tri egzemplarna hapšenja. Prosto i efikasno.

Hljeba i igara, s vladajuće, protiv taktike čekanja, s opozicione strane.

A na opozicionoj strani sve sami suverenisti, koji još nisu pročitali da su suverenisti zapravo onaj bivši Orban, pa Fico, Babiš, jedna francuska gospođa i hrpa zadrtih desničarskih nacionalista rasutih po Evropi. I AfD, naravno, “najsuverenističkiji” od svih!

Pa onda još zbore, uporno (vrlo uporno!) kako “suverenističke snage treba da se ujedine”, istrajnošću i sa hrpom opštih mjesta, prežvakanih nebrojeno puta … Pa se onda međusobno hvale, do iznemoglosti, kako je to na liniji jedinstva – kao prije referenduma! Sabornost, ali “naša” – kao odgovor na istorijski stupidnu sabornost velikosrpskih nacionalista! Kao da smo još u istoj vodi, ispod istog mosta.

Kada smo, prije nekoliko mjeseci, pozvali grupu crnogorskih političara, analitičara i (ne)zavisnih intelektualaca na razgovor bez publike i medija, trebalo je tri sata, pa i dodatni četvrti, da svi prisutni partijski i civilni predstavnici shvate da skup nije sazvan da bismo kritikovali veliku partiju i malu koaliciju, ili osnovali novu crnogorsku partiju, nego da je tema – potreba za novim nacionalnim/državnim programom.

Pa zato neće biti drugog sastanka. Ne treba to, to je nepotrebno, sasvim je bez veze – uprkos našim jasnim određenjem da se naša opjevana “ambicija” završava tim prvim skupom, a da će drugo okupljanje neko od njih morati sa sazove.

Neće biti drugog okupljanja – bar ne dok se čekanje na crnogorskog Deus ex machina ne okonča.

Zaista, što će nam taj nacionalni/državni program? Kao da se ima što novo napisati? Koga to zanima, dok euro-birokrate mjere svaku riječ: “suverenisti” inferiorno dokazuju da su zaista za EU. Izbjegavaju teške riječi – “nije diplomatski”!

Pa onda – “ne treba da se svađamo” i da se “previše ističemo”! To su smrtni grijesi u provincijalnoj crnogorskoj političkoj kulturi, galatne etikete koje se same od sebe lijepe. Toplije je u stadu, a još sigurnije u sektaškoj ćeliji.

A tu su, rekosmo već – bojkot i izopštenje – te Crnogorcima najdraže discipline. Komnen i Đido, dovijeka!

Da zaključimo: ljudi bez ideja ne mogu donijeti promjenu. Niti to mogu lokalni provincijalci, inhibirani i sa tovarom pizme na leđima. Niti političari koji se iskreno (“iskreno”!) bore samo za mjesto/poredak na poslaničkim listama. A ni njihovi poslušni urednici u najcrnogorskijim medijima.

Zato je šesta godišnjica Avgusta posebno tužna i dramatična.

Gledamo opšti raspad i spremni smo – po svemu sudeći – da ga i dalje pasivno posmatramo, dok se plašimo i same pomisli da imamo, svi zajedno i svaki od nas pojedinačno, najveću i najvažniju obavezu – da ponudimo nešto novo i bolje Crnoj Gori i njenim građanima.

Šesta je godišnjica Avgusta. Sedma – sa istom ili sličnom vlašću i opozicijom na istom odstojanju, bez temeljnih promjena – bi bila tačka sa koje Crnoj Gori nema povratka.

Zato se mora otvoreno govoriti što nam je činiti. Ko taj razgovor guši – guši Crnu Goru.