Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije. Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“. Da ima i trunke istine u toj njihovoj zlomisli oni bi bili prvi koji bi me uzdizali, kaže u razgovoru za
Pobjedu bivši predsjednik Crne Gore Milo Đukanović komentarišući brojne optužbe koje je na njegov račun iznio predsjednik Skupštine Andrija Mandić govoreći o ratu devedesetih. Ističe da je „sve mogao očekivati od te vrste ljudi, ali ne i da upiru prstom u njega zato što je Vlada Crne Gore, na čijem čelu je bio, komšijama iz Hercegovine dostavljala humanitarnu pomoć u vrijeme kad im je leđa okrenuo i onaj što ih je gurnuo u taj bezumni rat“.
Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić je na dan glasanja o njegovoj smjeni optužio Demokratsku partiju socijalista i Vas za direktnu političku i logističku ulogu u ratnim dešavanjima devedesetih godina. Poručio je da bi se rat završio 1994. da nije bilo DPS- a i ponovio da ste slali gorivo u Republiku Srpsku kad je Milošević uveo sankcije na Drini. Praktično Vas je optužio za direktno učešće u ratu sa kojim, kako utvrdi, on i politika kojoj pripada nemaju nikakve veze. Kako odgovarate na ove optužbe i kako je Crna Gora došla u situaciju da Mandić drži moralne pridike o ratu devedesetih i kune se u evropejstvo?
Đukanović: U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici. To sam dugo ignorisao, jer je s onu stranu pameti. Istovremeno, vodio sam se maksimom da je važnije od toga što vam neko kaže ko vam to govori. Tu laž plasira nacionalistička rulja koja se nepogrešivo aktivira kada treba da sakrije svoje prljave tragove, služeći se oprobanim ujediniteljskim receptom -mržnjom prema drugima. Evo neko vrijeme, ponovo, prema Crnoj Gori, Crnogorcima i prema meni.
Očekivano, najglasniji je pokajnik koji treba da se opravda što je predugo morao da glumi evropejca, lojalnog Crnoj Gori, četnički vojvoda Andrija Mandić. Tobože, u nastupu kajanja što je kao predsjednik Skupštine Crne Gore „u svoje i u ime NSD“ uputio saučešće sinu presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, optužio je mene i DPS da smo krivci i za produžetak rata u Bosni i Hercegovini 90-ih. Mandić, najokoreliji izdanak zločinačke ratnohuškačke politike Beograda iz tog i kasnijeg vremena, sve do glumačkog ulaska u ulogu predsjednika parlamenta, dobitnik Vulinove sablje za zasluge u borbi protiv NATO ’99, ljuti neprijatelj crnogorske države i svega crnogorskog, lažni štrajkač glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, četnički ustanik koji je pozivao ratne drugove da otkopaju oružje i spreme se za novi pokolj, skorojević u proevropskoj državnoj politici Crne Gore i šerpas Marte Kos u pohodu na Bobotov kuk. Uplašen da bi ga taj telegram mogao koštati fotelje u parlamentu, u nadi da mu i ta lažavina može biti korisna u susret predstojećim izborima.
Kako komentarišete optužbe da je DPS kočničar na putu evropske integracije?
Đukanović: Najveći apsurd je kada takav Andrija Mandić optužuje DPS da ometa evropsku integraciju naše države zanemarujući neoborivu istinu da je baš u vremenu vlasti DPS-a Crna Gora stekla sve pretpostavke za istorijski zaokret i punu integraciju u evropske i evroatlantske strukture.
Politikom koju je dominantno kreirao DPS, Crna Gora je ostvarila samoodrživost, ekonomsku nezavisnost i istrgla se iz kandži velikosrpskog nacionalizma koji je dotacije iz savezne kase shvatao kao cijenu za bezuslovnu lojalnost i odricanje Crne Gore od sebe.
Tom istom politikom smo sačuvali Crnu Goru od NATO bombardovanja, u ratu u kojem je Srbija izgubila Kosovo. Dok su se Mandić i drugovi junačili uz koljenice i šljivu i pomamljivali „nebeski narod“ da zada završni poraz Alijansi.
Tom politikom diplomatski smo savladali granitni, jedinstveni bez izuzetka otpor međunarodne zajednice crnogorskom zahtjevu za organizaciju referenduma o nezavisnosti, dok su Mandić i ostala posluga snabdijevali Koštunicu spiskovima srpskih birača sa crnogorskim korijenima koji bi trebali na referendumu glasati protiv Crne Gore.
Tom politikom je na referendumu obnovljena nezavisna Crna Gora, napravljen istorijski zaokret od vjekovne zagledanosti na istok i postavljen strateški cilj u Deklaraciji o nezavisnosti 3. juna 2006 – integracija u EU i NATO.
Tom politikom je Crna Gora postala članica NATO saveza pobijedivši i posljednju prepreku – državni udar na dan izbora 2016. godine u čijoj režiji je Mandić imao mnogo vjerodostojniju ulogu od ove koju danas igra.
Iako je Dobrica Ćosić objasnio zašto je laž srpski nacionalni interes, izgleda da su se ovog puta malo više zanijeli i pretjerali.
A otkud optužbe na Vaš račun za genocid u Srebrenici?
Đukanović: Sve sam mogao očekivati od te vrste ljudi, ali ne i da upiru prstom u mene zato što je Vlada Crne Gore, na čijem sam čelu bio, komšijama iz Hercegovine dostavljala humanitarnu pomoć u vrijeme kad im je leđa okrenuo i onaj što ih je gurnuo u taj bezumni rat.
Oni žele da zamagle činjenice, čak i ključnu da se genocid u Srebrenici desio sredinom jula 1995. godine. I da je Haški tribunal detaljno istražio sve u vezi sa tim.
A da je Skupština Republike Srpske duže od dvije godine ranije, 6. maja 1993. godine odbila Vens-Ovenov plan.
Međunarodna zajednica je i nakon toga ozbiljno radila na zaustavljanju rata. Kontakt grupa u kojoj su bili predstavnici Amerike, Rusije, Njemačke, Velike Britanije i Francuske predložila je novi plan koji je Skupština RS takođe odbila 3. avgusta 1994. godine. Već sjutradan Vlada SRJ je naredila prekid političkih i ekonomskih odnosa sa RS i zabranila njenom rukovodstvu ulazak u SRJ i zatvorila granicu prema teritoriji koju kontrolišu bosanski Srbi. Tribunal se veoma pomno bavio i odnosom Beograda i bosanskih Srba nakon uvođenja sankcija. Samo u slučaj „Perišić“ imao je skoro 4.000 dokaznih predmeta, a saslušano je i više od 100 svjedoka na prvostepenom suđenju. Utvrđeno je da je Vojska SRJ pružala veliku logističku pomoć Vojsci Republike Srpske (municiju, gorivo, rezervne djelove, obuku i tehničku pomoć). Utvrđeno je da je 1993, kada je odbijen Vens-Ovenov plan, 99,6 odsto budžeta RS dolazilo iz Beograda. Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije.
Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“. Da ima i trunke istine u toj njihovoj zlomisli oni bi bili prvi koji bi me uzdizali.
U žaru borbe za funkciju u Skupštini, Mandić kao da nije svjestan svih gluposti koje izgovara. Njegova tvrdnja da se rat mogao završiti ’94, mogla bi da sugeriše da je RS bez pomoći Crne Gore bila pred porazom, pred kapitulacijom. On, koji nema ni toliko političke hrabrosti da stane iza svog telegrama saučešća. Sam tvrdi da nije poznavao Ratka Mladića, pravdajući se da je saučešće uputio vođen crnogorskom tradicijom. Nije naša tradicija slanje telegrama kad umre neko koga ne poznajete. Ipak će biti da je kod Mandića u pitanju četnička ideologija, a ne tradicija.
U njegovu odbranu velikosrpski hor u crnogorskom parlamentu navodi da sam ja uputio telegram kad je umro Slobodan Milošević. To jeste tačno, ali postoji suštinska razlika. Prvo, Slobodan Milošević je umro prije izricanja presude u Hagu. Sem toga dugo sam ga poznavao, i značajno duže politički ratovao sa njim nego sarađivao. U tom slučaju bi se zaista moglo govoriti o tradiciji. Drugo, meni nije padalo na pamet da se ikome pravdam zbog toga.
Želim još da podsjetim da je sve počelo mnogo ranije, od jednog drugog Mandića, Momčila, bivšeg ministra u Vladi Republike Srpske, a prihvaćeno od strane zlomislećih ljudi u Crnoj Gori, u Srbiji i u RS. Kao osveta zato što je svojevremeno uhapšen u Crnoj Gori po potjernici BiH i predat njihovim organima. Anticrnogorsko djelovanje familije Mandića ima i porodičnu genezu. Što potvrđuje iskustvo iz sudbonosne beogradske „bitke za Nikšić“.
Da završim porukom: Ne mogu oni svoju istorijsku ni aktuelnu sramotu prikriti ni onda kad posegnu za Đukanovićevim imenom.
Premijer Milojko Spajić je najavio novo povećanje plata kroz Euro model u zemlji u kojoj gotovo da nema produktivnosti? Kako će se ovaj eksperiment odraziti na ekonomiju?
Đukanović: Euro model je obrazac neodgovorne populističke politike koja, nažalost, danas dominira u zapadnoj hemisferi globalne političke scene. Može se slobodno reći i da to nije politika, nego prizemno politikanstvo, koje se u suštini svodi na otvorenu izborno-političku korupciju.
Niko ozbiljan ne postavlja pitanje da li građani trebaju veće plate, penzije i socijalna davanja. Naravno da trebaju. Povećanje životnog standarda građana je najvažniji cilj svake, iole odgovorne ekonomske politike. Zapravo, to mora biti smisao bavljenja politikom.
Iza ove tačke opšteg konsenzusa moramo uočiti demarkacionu liniju ozbiljne, kompetentne, nacionalno odgovorne politike i politikanstva, manipulacije i prevare.
Zastupnici i protagonosti ozbiljne politike će ljudima čijom budućnošću upravljaju u velikoj mjeri, objasniti da imaju plan sistematskog rasta ličnih primanja koji mora biti zasnovan na prethodno ostvarenom rastu produktivnosti i realno stvorenoj novoj vrijednosti. I ne zebem, građani će to lako razumjeti, jer ogromna većina njih baš tako živi. Veću potrošnju domaćinstva prethodno obezbijede većim prihodima.
Drugi, avanturisti i prevaranti će ponuditi veća primanja, bez prethodnog stvaranja. Sve dok ne ostvare svoj cilj. A kad dođe račun za tu iluziju oni neće biti tu.
Takvom ponudom biračima pred izbore neodgovorna vlada se poigrava sa primarnim, egzistencijalnim porivom većine ljudi da nezavisno od rezultata rada ostvare bolje zarade i viši životni standard. Nema tu ništa novo i originalno u Euro modelu – to je dosljedni produžetak manipulacije lansirane programima Evropa sad 1 i Evropa sad 2. Igra se, dakle, egzistencijom građana i u krajnjem ugrožava opstanak države na čijem je čelu.
Kako to izgleda?
Administrativno propisane veće plate bez pokrića u produktivnosti i realno novom društvenom proizvodu služe za lakše dobijanje bankarskih kredita i sva ta novčana masa povećava tražnju za robama i uslugama, što neizbježno podiže cijene i zahuktava inflaciju.
Vlada koja ne mari za posljedice po nacionalnu ekonomiju zadovoljno trlja ruke jer će od veće potrošnje naplatiti više PDV-a i time, makar za nekoliko mjeseci, obezbijediti isplatu predizborno obećanih plata i penzija. Kad shvate da ni tako naplaćeni PDV neće biti dovoljan, povećaće njegovu stopu. Podrazumijeva se, zaustaviće investicije jer je jedino važno da budžet izvrši ulogu računovodstva i isplati lična primanja. Kad se, opet neizbježno, pokaže da ni ti prihodi sa uvećanim poreskim stopama, ni ušteda zbog izostanka investicija, ni dugovanja privredi po osnovu izvršenih ugovora sa Vladom, ni kašnjenja u vraćanju PDV-a preduzećima nijesu dovoljni za isplatu primanja – opet će se zadužiti u inostranstvu.
Što su tako očigledne i potpuno dogledne posljedice ovakvog avanturizma?
Zaposleni i penzioneri će nominalno dobiti veću platu i penziju za koju će, zahvaljujući inflaciji moći da kupe manje roba i usluga nego ranije kad su njihova primanja bila niža.
Jednostavno, puni krug u prazno.
Sa čime će se suočiti privreda?
Đukanović: Privreda će zbog administrativnog propisivanja plata zaustaviti otvaranje novih radnih mjesta i pristupiti racionalizaciji koja će dovesti do gubitka posla za određeni broj radnika, što će voditi uvećanju nezaposlenosti. To će posebno pogoditi mlade ljude koji će duže čekati na svoju prvu šansu.
Euro model će posebno teško pogoditi mala i mikro preduzeća, koja čine 99,3 odsto ukupnog broja preduzeća u Crnoj Gori. Ako ne budu u stanju da pokriju administrativno nametnutu razliku u platama, rastom cijena svojih roba i usluga, ona će prestati sa radom ili će se preseliti u sivu zonu.
Svi privredni subjekti i veliki i mali će ovakvim operacijama gubiti svoju konkurentnost.
Do sada stabilni sistem PIO ulazi u opasne rizike. Ne samo da se zamagljuje sudbina štednje koju smo svi zaposleni uplaćivali u fond PIO za stare dane, nego ukidanjem obaveznog doprinosa za PIO, 120.000 građana Crne Gore se izlaže direktnom riziku kvaliteta Vladine politike i uticaja sve frekventnijih globalnih finansijskih kriza. To nije pametno. Ako javne finansije uđu u krizu, lako je objasniti zašto se tempo realizacije nekog infrastrukturnog projekta koji finansira Vlada mora usporiti. Ali, nema valjanog objašnjenja ako budžet nije u stanju da izmiri penzije.
Državni dug će ubrzano da raste. Jer se nezarađena potrošnja odnekud mora pokriti.
Prije Euro modela u Programu ekonomskih reformi 2026–2028. koji je Vlada dostavila Evropskoj uniji predviđen je manjak prihoda u odnosu na rashode u sljedećoj 2027. godini od oko 250 miliona eura. Euro modelom Vlada se odriče 430 milona eura dosadašnjih prihoda od PIO doprinosa. Takođe, trošak povećanih ličnih primanja koji se alimentiraju iz budžeta procjenjuje se na preko 300 miliona eura. Dakle, realno je kazati da će 2027. godine trebati da se savlada deficit od oko milijardu eura. Kako? Svako povećanje poreskih stopa brutalno bi rušilo već dobrano pokvareni poslovni ambijent u našoj državi. Time bi nastavili da gubimo investitore i doveli do bržeg posustajanja još uvijek krhkog domaćeg biznisa. Dakle, to se u finalu uvijek rješava na isti način: novim zaduživanjem u inostranstvu. I tu pada u vodu Vladino objašnjenje da u ovu avanturu ulazi da bi preduprijedila odliv mlade školovane radne snage u zemlje EU nakon našeg članstva.
Znači ne očekujete masovni odlazak mladih kada uđemo u EU?
Đukanović: Ne treba da od toga zebemo. Prije svega, nažalost, neće biti prevelikog odlaska. Jer će manji broj njih moći da odgovori zahtjevnim kriterijumima zapošljavanja u razvijenim evropskim državama. A oni koji pođu neće ići u američke rudnike, nego u humanizovane i dobro plaćene uslove rada na par sati putovanja od Crne Gore. Vlada koja tobože pokušava da ih od toga odvrati mjerama sadržanim u Euro modelu čini mnogo neodgovornije i nemoralnije djelo. Troši budućnost novih generacija, naše djece i unuka. Sebično i gramzivo troši novac koji će tek stvarati generacije naših potomaka. Da, to je zaista vrhunac nemorala. I trajaće kratko. Dok EU iz svog geopolitičkog razloga bude gledala kroz prste ovakvim ekonomskim vratolomijama Vlade i dok joj pomaže u zaduženju, po logici da Crna Gora ne košta mnogo. A nakon toga suočićemo se sa surovom istinom – da nema bankarskih kredita za finansiranje tekuće potrošnje.
Glavni izvjestilac za EP Marijan Šarec kazao da je užasno to što prvi čovjek parlamenta šalje saučešće ratnom zločincu ali da je to vlast u Crnoj Gori i da jedino sa njom mogu pregovarati i čine sve da država što prije uđe u EU. Zatvaraju se poglavlja, ali se ujedno i slave ratni zločinci i prekraja istorija. Je li i EU zaboravila na osnovnu tekovinu na kojoj je nastala – evropske vrijednosti?
Đukanović: To je svakog dana sve legitimnija dilema. Kao građaninu Evrope imponovalo mi je to što se EU nije odmah za Amerikom odrekla vrijednosti kao temelja svoje politike, da se nije pridružila rušenju dosadašnjeg svjetskog poretka zasnovanog na međunarodnom pravu i da multilateralizam ne smatra teretom nego nužnim okvirom za pametnu i pravednu globalnu politiku.
Svjedočimo odmaklim naporima velikih sila da svjetski poredak, mukotrpno građen od kraja Drugog svjetskog rata do nedavno, zamijene golim nasiljem. Od pet stalnih članica SB OUN jedna je nasrnula na susjednu, najveću evropsku državu i taj rat je uveliko ušao u petu godinu trajanja. Druga zavodi teror carinama, prijeti smaknućima starih civilizacija,otimanjem Grenlanda i Kanade, preusmjeravanjem i svojatanjem zaliva i moreuza…
Evropa mora odoljeti toj atmosferi, jer jasno je da to ne može biti budućnost čovječanstva. Kako znamo, ideja takvog nasilja bilo je u prošlosti i završile su neminovnim porazima i dugoročnim ispaštanjem nasilnika.
Evropa je pred najozbiljnijim političkim izazovom u svojoj istoriji. Kako u aktuelnom geopolitičkom metežu, koji će morati rezultirati novim poretkom, ostati konkurentna u društvu velikih sila i siledžija koje zahvaljujući svojim modelima vlasti mnogo jednostavnije donose važne odluke. Doduše, to nije novi problem EU. Sa njim se ona suočava već duže vremena, pojačano nakon što je Rusija razvila svoj hibridni model ratovanja po Evropi.
Druga dva izazova su realno novija. Oni proističu iz praktično ratnog stanja na relaciji sa Rusijom i gubitka povjerenja, možda i trajno umanjenog interesovanja za saradnju u odnosima sa SAD.
EU će morati da ubrzano definiše nova rješenja u svojoj politici odbrane i bezbjednosti, a to traži i puno vremena i puno novca.
Takođe, moraće nastaviti da se dugoročno oslobađa energetske zavisnosti od Rusije.
Neupitno, Evropa je od saradnje sa Rusijom na tom planu imala važne koristi u svom razvoju, ali je, pokazalo se, napravila i ozbiljne političke previde.
U politici proširenja, tj. nastavka ujedinjenja Evrope svjedočimo potpunom zaokretu Unije.
Je li se predugo EU premišljala?
Đukanović: Od dvodecenijske suzdržanosti od prijema novih članica, koja je politički i vrijednosno devastirala Zapadni Balkan, EU je sada preko svih očekivanja entuzijastična da makar i simbolično pokaže da je politika proširenja živa.
Radujem se tome jer sam iskustveno uvjeren da za naš region nema lijeka bez integracije u EU i NATO. Nije alternativa da nastavimo život na sporednom kolosijeku Evrope, jer takav izbor vodi ka već viđenom epilogu: zaostajanju i frekventnoj nestabilnosti.
Zato žalim zbog politike EU nakon tzv. velikog proširenja na početku ovog vijeka, kada su u posljedne dvije decenije samo Rumunija i Bugarska, kasnije i Hrvatska prekoračile evropski prag.
Za to vrijeme dok se EU premišljala, drugi, prevashodno njeni protivnici, vrijedno su i uspješno radili. Tako da je danas euro i reformski entuzijazam u čitavom regionu posustao, kao i vjera da je naša evropska budućnost realna. Čak je u dijelu javnosti upitno i da li je nužna. Pogledajte samo raspoloženje javnosti u Sjevernoj Makedoniji ili Srbiji. Takođe, koliko je danas ta tema zanimljiva i dalje nefunkcionalnoj BiH.
Nakon agresije na Ukrajinu, EU je tražila kandidata za novu članicu, imala razne ideje i na kraju pravilno odabrala Crnu Goru. Realno, naša država je zahvaljujući sistematskoj politici reformi odmakla nekoliko godina ispred drugih kandidata. Već u susret nezavisnosti, još uvijek kao dio državne zajednice Srbija i Crna Gora, uspostavili smo zaseban kolosijek institucionalne saradnje sa EU. Crna Gora je imala euro u platnom prometu i 100 posto harmonizovala svoju spoljnu i bezbjednosnu politiku sa EU.
Odmah nakon referenduma i ozvaničili smo da su članstvo u EU i NATO primarni ciljevi naše spoljne politike. Od 2007. godine prošli smo kroz potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, popunjavanje zahtjevnog Upitnika, ispunjavanje uslova za sticanje statusa kandidata 2010, dodatnih uslova za početak pregovora 2012; otvaranje svih pregovaračkih poglavlja i zatvaranje nekoliko početnih, članstvo u NATO 2017. godine. I sad smo pri kraju puta. I to je, kao što sam već rekao razlog za radost svakog zdravomislećeg bića u našoj zemlji, nezavisno od toga što mislimo o nekoj partiji ili Vladi.
Ranije, kao premijer ili predsjednik sam često upozoravao EU zvaničnike da ne treba kreirati prečice za članstvo u EU, niti obarati kriterijume. Da nam umjesto toga svima u regionu pomognu tako što će nam transferisati svoje ekspertize, u posebno zahtjevnim pregovaračkim poglavljima: vladavina prava, životna sredina, poljoprivreda…
I da izdvoje sredstva za kvalitetnije infrastrukturno povezivanje EU i ZB. Nijesu se mnogo na to obazirali, jer nijesu razmišljali o proširenju. Da jesu, Crna Gora bi sa rezultatima kakve je već tada dostizala, mogla postati članica EU 2016, najkasnije 2018. godine. I ne samo Crna Gora. No, sad se nemamo rašta vajkati. Dobro je da će Crna Gora u nekoliko narednih godina biti članica EU.
Ali, to obavezuje i na bitno drugačiju unutrašnju politiku. Ne samo u oblasti ekonomije i javnih finansija, nego u cjelini.
Uspjeh na evropskom putu nas ne smije zavarati da ne primijetimo i ozbiljne paradokse.
Na administrativnom planu, pregovaračka poglavlja se relativno glatko zatvaraju. Ali, istovremeno sve je više gaženja Ustava i zakona, sve je manje političke stabilnosti, čak i funkcionalnosti institucija, sve su brojniji ozbiljni faulovi na planu demokratije, posebno u odnosima sa susjedima.To se ne rješava ulaskom u Uniju, nego pametnim izborom i odgovornim i kompetentnim upravljanjem državnom politikom. Nadam se i da tu lekciju iz kulture demokratske odgovornosti upravo savladavamo.
