UKIDANJE ČOVJEKA: Logos ili Techne Željka Rutovića oduševila gospodstvene Nikšićane i zabrinula ih nad vlastitom sudbinom

UKIDANJE ČOVJEKA: Logos ili Techne Željka Rutovića oduševila gospodstvene Nikšićane i zabrinula ih nad vlastitom sudbinom

Radio Skala

Gospodski Nikšić, grad umjetnika, pisaca i pjesnika, boema i oriđinala, gradprivrednika i sportista pokazao je, po ko zna koji put, da je grad duhovnosti, časti dostojanstva, antifašističke svijesti i stameni čuvar kulturno istorijskog nasljeđa i svijetle tradicije po kojoj se Crna Gora prepoznaje.
Petak veče, dvorana kultnog hotela „Onogošt“ bila je najbolji dokaz prepoznatljivog identiteta i raskošnog bogatstva uma koji neprestalno traga za odgovorima, postavljajući pitanja koja zamisle i opomenu. To veče, koje se po mnogo čemu izdvaja u godini koja nas polako napušta, pokazalo je da u gradu pod Trebjesom knjiga nije izumrla, da je živa i da će nastaviti da traje uprkos elektronskim dostignućima kojima se većinski predajemo zarad lagodnijeg života, da bi se samo rijetki odupirali razumijevajući da nam takav pristup korišćenja tehnologije zatupljuje um i smanjuje kreativnost. Tema je intrigantna, nadasve inspirativna i zanimljiva.
Ali i zabrinjavajuća. Jer, UKIDANJE ČOVJEKA: Logos ili Techne, knjiga Željka Rutovića, kulturologa i publiciste, koja je te večeri predstavljena biranoj nikšićkoj publici, čija je pažnja tokom promocije bila u potpunosti posvećena temi, sa tom nesvakidašnjom svečanom tišinom, samo je još jedan dokaz otpora upakovanoj svijesti koja ne dozvoljava da joj se nameću promišljanja niti joj treba tehnologija kao gospodar. Čovjek je iznad i takav mora ostati. Sve ostalo je predaja koja ga ukida i stavlja u tamnicu, odakle više nema izlaza.

Knjiga „Ukidanje čovjeka: Logos ili Techne“ je rezultat autorovog dugogodišnjeg istraživanja tematskog fenomena uticaja napredne digitalne tehnologije na čovjeka i predstavlja logički slijed njegovih prethodnih rukopisa – „Digitalni demos“ i „Homo mašina“.

„Možda bi jedan mogući prefiks „samoukidanje“ bio, takođe, pristojan u ovojknjizi, kaže Rutović, jer naizgled malim, ali laganim i sigurnim koracima dokida se ontološko, pa i biološko suštastvo nekadašnjeg tradicionalnog čovjeka. Čovjeka koji je bio misleće biće, kritičko biće, tradicionalno biće koje je preispitivalo svijet oko sebe: Ko sam ja, ko su ljudi oko mene, šta mi je činiti i šta mi je raditi?“, pita se autor koji ne prestaje da traga i da zahtijeva odgovor.

Promociju knjige Željka Rutovića „Ukidanje čovjeka: Logos ili Techne“,  organizovalo je Društvo prijatelja i poštovalaca Nikšića a o knjizi su nadahnuto govorili prim. dr Radovan Raco Mijanović, specijalista produkcije Miodrag Dikan Kankaraš, publicista, kulturolog i istoričar književnosti Dragan B. Perović i autor.

Prim. dr Radovan Raco Mijanović: Potrebne su nam knjige koje nezabavljaju samo površno, nego nas zaustavljaju, opominju i pozivaju na razmišljanje

Večeras promovišemo knjigu „Ukidanje čovjeka – logos ili techne” autora ŽeljkaRutovića, čovjeka koji svojim dugogodišnjim radom pripada važnom krugu naših savremenih stvaralaca i intelektualaca. Željko Rutović je, po biografiji u samoj knjizi, kulturolog, publicista, esejista i teoretičar medijske kulture, autor niza knjigai istraživač savremenih društvenih fenomena.
Posebno nam je drago što je riječ o autoru koji potiče iz Nikšića. To nije samo biografski podatak. To je i jedna vrsta duhovne i ljudske povezanosti sa gradomkoji je znao da iznjedri snažne ličnosti, slobodne mislioce i ljude koji nijesu pristajali na površnost.

Naslov ove knjige već sam po sebi govori da nas ne očekuje lako i komforno štivo.U uvodnim riječima autor podsjeća da je logos nekada označavao riječ, smisao, poredak i um, dok je techne bila vještina, a da je danas upravo techne postala paradigma savremene civilizacije, u kojoj je sve manje mjesta za iskonsko ljudsko. To su velika pitanja. Ali upravo zbog toga su važna pitanja. Živimo u vremenu u kojem je čovjek okružen brzinom, tehnologijom, informacijama i slikama, a istovremeno sve češće ostaje bez unutrašnje tišine, bezdubine i bez vremena da promisli sebe i svijet. Zato su nam potrebne knjige koje nezabavljaju samo površno, nego nas zaustavljaju, opominju i pozivaju na razmišljanje. Knjiga o kojoj govorimo upravo to čini.
Naše Društvo smatra da je njegovanje knjige, razgovora i kulture dijaloga jedan odnajboljih načina da ostanemo vjerni onome što grad čini gradom, a čovjeka čovjekom. Zato nam je zadovoljstvo što večeras možemo biti domaćini promocije jednog ovakvog djela, kazao je prim. dr Radovan Raco Mijanović, predsjednik Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića na promociji knjige u autorovom rodnom gradu.

Djelo je rezultat njegovog dugogodišnjeg istraživanja tematskog fenomena uticajanapredne digitalne tehnologije na čovjeka i izazova pred kojima se nalazisavremena civilizacija.

Dragan B. Perović : Ne pita Željko samo: šta će tehnologija uraditi čovjeku?On postavlja mnogo neprijatnije pitanje: Šta je čovjek spreman da uradi
samome sebi koristeći tehnologiju?

Knjiga Željka Rutovića „Ukidanje čovjeka – logos ili techne“ pripada jednom dužem misaonom kontinuitetu njegovog rada. U vremenu kada digitalna revolucija i vještačka inteligencija preoblikuju same temelje društvene stvarnosti, knjiga Željka Rutovića „Ukidanje čovjeka – logos ili techne“ dolazi kao dramatičan, otrežnjujući i teorijski duboko utemeljen apel za odbranu ljudskosti. Kao prirodni nastavak Željkovih prethodnih studija (Digitalni demos i Homo mašina), ovo djelo zaokružuje njegovu sociološku i filozofsku dijagnozu XXI vijeka – epohe u kojoj
tehnologija prestaje da bude puki ljudski alat i postaje gospodar ljudske sudbine.
Struktuirana kroz četrdesetak eseja i studija, knjiga u samom naslovu postavlja fundamentalnu dilemu našeg doba: logos (riječ, um, smisao, duhovnost) naspram techne (tehnologija, mašinizacija, instrumentalni razum). Rutovićeva centralna teza je neumoljiva: pod pritiskom globalnog digitalnog kapitalizma i sveprisutne algoritamske kontrole, tradicionalni čovjek (Homo sapiens) ubrzano se transformiše u kiborgizovano, pasivno biće, dobrovoljno se odričući svojeautonomije i kritičke svijesti.

Ova knjiga nastala je iz nemira pred svijetom koji se mijenja brže nego što ga razumijemo. Pred civilizacijom koja je tehnološki moćnija nego ikada, aistovremeno sve nesigurnija u odgovoru na jedno veoma staro pitanje: šta zapravo znači biti čovjek? To pitanje prati filozofiju od njenih početaka. Ali danas ono više nije samo filozofsko. Postalo je političko, društveno, tehnološko, medijsko, etičko i, rekao bih, egzistencijalno. Jer prvi put u istoriji čovjek ne stvara samo alat koji mu pomaže da radi. Iz toga proizilaze pitanja: Šta se događa sa slobodom kada se naše ponašanje može predviđeti? Šta se događa sa demokratijom kada algoritmi određuju što ćemo viđeti? I možda najvažnije:
Šta ostaje od čovjeka ako mu postepeno oduzmemo potrebu da pamti, prosuđuje,bira i preuzima odgovornost?
On stvara sisteme koji pamte umjesto njega, odlučuju umjesto njega, biraju umjesto njega, preporučuju mu šta da čita, šta da kupi, šta da gleda, pa čak i šta da misli.

Rutović analizira kako globalna mreža uspostavlja totalnu kontrolu nad pojedincem. Privatnost postaje roba, a ljudsko iskustvo se svodi na algoritamski profilisan podatak.
Željko filigranski precizno secira različite fenomene modernog otuđenja, kao što su Dehumanizacija kroz digitalizaciju, Gubitak analogne civilizacije: Posebno je upečatljiv autorov osvrt na marginalizaciju pisanja rukom – odricanje od olovke u korist tastature nije puki tehnološki napredak, zatim razmatra estetiku sreće, problem starosti i otuđenja…

Knjiga se bavi i modernim narcizmom, industrijom luksuza i površnošćudruštvenih mreža. U svijetu đe je „biti viđen“ postalo važnije od „biti“, tradicionalne estetske i etičke vrijednosti bivaju zbrisane pred diktatom digitalnog kapitala. I tu počinje velika tema ove knjige. Ne pita Željko samo: šta će tehnologija uraditi čovjeku? On postavlja mnogo neprijatnije pitanje: Šta je čovjek spreman da uradi samome sebi koristeći tehnologiju? Problem nastaje onda kada sredstvo prestane da služi čovjeku, a čovjek počne da prilagođava svoj život logici sredstva. Čovjek je, uprkos svim uređajima kojima smo se okružili, još uvijek najveća nepoznanica koju imamo. Kako reče Njegoš,„… tajna čojku čovjek je najviša…“.

Ono što Rutovićev stil čini iznimnim jeste odsustvo jeftine tehnofobije. On ne odbacuje tehnologiju zato što je nova, već je kritikuje zato što je nekritički prihvaćena. Njegov jezik je bogat, metaforičan, ali teorijski rigorozan. Rutović se ne libi da postavi najteže pitanje: Šta ostaje od čovjeka kada ga tehnologija vještački „doradi“, robotizuje i liši empatije, solidarnosti i slobodne volje? Odgovor koji knjiga nudi nije defetistički, već poziva na otpor kroz povratak dijalogu, knjizi, prirodi i neposrednom ljudskom kontaktu. Istakao bih još par tema i pitanja koja autor postavlja i nama i sebi:

– Ima li svijeta bez ljudskog kontakta?

– Zašto intelektualac (ne)ćuti?
– Obrazovanje, kao šteta!? – što je davno sažeto u narodnom iskazu “nema budale ka’ školovane”
– Što znači ukidanje pobune, da li je to potiranje etičkog bića?
– I ono subverzivno pitanje – Kome je potreban čovjek koji misli?

Ovo je doba kada faktički izgleda da je Čovjek ugrožena vrsta. Stari filozofi i renesansni umovi pospješili su razvoj tehnike, a svijest, ima se utisak da nazaduje.
Stara izreka nas opominje, “Dobra nema đe ljudi nema”. Živimo, kako autor navodi, u “Vijeku koji udaljava čovjeka od sebe i čovjeka od čovjeka”.

Ova knjiga bi trebalo da bude obavezno štivo za studente sociologije, komunikologije, ali i za svakog pojedinca koji želi da sačuva svoju autonomiju u digitalnom dobu. Ovo djelo nas podśeća da borba za logos nije stvar prošlosti, već presudna bitka za budućnost čovječanstva, kazao je publicista, kulturolog i istoričar književnosti Dragan B. Perović.

Dragan Dikan Kankaraš: U vremenu kada svi govore, a malo ko zaista
promišlja, u vremenu kada su informacije brojne, a mudrost rijetka, u vremenu kada tehnologija raste, a čovjek se često smanjuje, potrebne su nam knjige koje brane pravo na smisao.

Knjiga Željka Rutovića „Ukidanje čovjeka – logos ili techne“ nosi naslov koji ne traži brz aplauz, nego ozbiljno promišljanje. To je naslov koji zaustavlja i opominje.

Naslov koji nas poziva da zastanemo i zapitamo se: đe smo stigli, šta postajemo i šta smo spremni da izgubimo u ime napretka. Ova knjiga nije napisana da bi se samo pročitala. Ona je napisana da bi se o njoj mislilo. Da bi se s njom razgovaralo. Da bi nas uznemirila tamo đe smo postali previše mirni. Da bi nas probudila tamo đe smo pristali na površnost, brzinu, buku i onu tihu kapitulaciju duha pred savremenim svijetom. Njena vrijednost je u tome što ne nudi lake odgovore. Ona ne povlađuje vremenu, nego ga propituje. Ne uljuljkuje čitaoca, nego ga izaziva da misli. A to danas nije malo. Naprotiv, to je rijetkost.

U vremenu kada svi govore, a malo ko zaista promišlja, u vremenu kada su informacije brojne, a mudrost rijetka, u vremenu kada tehnologija raste, a čovjek se često smanjuje, potrebne su nam knjige koje brane pravo na smisao. Zato ovu knjigu doživljavam kao odbranu čovjeka. Odbranu njegove misli. Odbranu njegove slobode. Odbranu njegovog dostojanstva da ne bude samo broj, podatak, potrošač ili tihi posmatrač vlastitog potiskivanja. Iza takve knjige ne stoji slučajnost. Iza nje stoji ozbiljan čovjek. Godine rada, čitanja, promišljanja, sumnje, discipline i unutrašnje potrebe da se ide ispod površine.

A ja, kao njegov prijatelj iz djetinjstva, mogu reći da me to ne iznenađuje. Jer postoje ljudi koji i kroz vrijeme ostanu vjerni jednoj važnoj osobini: da neprihvataju stvari zdravo za gotovo. Da ih ne zadovoljava privid. Da ih ne umiruje opšte mjesto. Da imaju potrebu da pitaju, da dublje vide i da ne pristaju na površna objašnjenja.
Željko je, po mom dubokom osjećaju, upravo jedan od tih ljudi. Zato ova knjiga jeste savremena, ali nije pomodna. Ona jeste kritička, ali nije prazno mračna ili patetična. Ona jeste upozoravajuća, ali nije bez nade. Već sam čin pisanja ovakve knjige jeste čin vjere da čovjek nije izgubljen dok god je sposoban da postavlja prava pitanja.

Željko Rutović: Ko sam ja, ko su ljudi oko mene, šta mi je činiti i šta mi je raditi?

Možda bi jedan mogući prefiks „samoukidanje“ bio, takođe, pristojan u ovoj knjizi, jer naizgled malim, ali laganim i sigurnim koracima dokida se ontološko, pa i biološko suštastvo nekadašnjeg tradicionalnog čovjeka. Čovjeka koji je biomisleće biće, kritičko biće, tradicionalno biće koje je preispitivalo svijet oko sebe:Ko sam ja, ko su ljudi oko mene, šta mi je činiti i šta mi je raditi?, istakao je autor.

Čovjek, takav kakav je, voli da ga lažete. Govorite mu to što želi da čuje, to mu često govorite, frekventno. Pretvorite mu to u neke blještave slike i on će biti vaš zaista poželjni podanik.

Ovo je tema koja se inače, da je sreće ne bi zatvarala. Crna Gora pati od nedostatka otvaranja mnogih tema. Ovo je samo jedna tema. Ovdje je najmanje bitan autor ove knjige. Mi mnogo važnije teme za našu egzistenciju, našu ekonomiju, društvo, politiku ne otvaramo a ako se i otvore one se preko noći i zatvore. To je to ukidanje čovjeka, jer mi dalje ne pitamo. I onda fabrikanti na kraju kažu: imate glasanje imate na kraju izbore a to je negdje prethodno završno obrađeno u svom činu, komunikativnom, softverskom, algoritamskom, digitalnom. Naša privatnost je defakto ogoljena. Mi živimo doba bez naše privatnosti. U zemljama Zapadnog Balkana, koje još nijesu članice Evropske Unije, pa čak i onima koje su u Uniji ne poštuju se politika privatnosti. Najveći resursi ove planete– nafta, vojno naoružanje…ili su rezerve takve kakve jesu, traže se nova obnovljiva goriva a u samom vrhu resursa današnje civilizacije jesu naši lični podaci. Svi vi koji ovo slušate ne možete da vjerujete da je ispred vaših očiju tema o kojoj ste pričali prije sat, dva, recimo da vam se pokvario frižider, a onda vidite frižeder na vašem ekranu. Sofisticirana oruđa i digitalna oružja ušla su u našu privatnost jer treba nas prodati velikim podjednako marketinškim oglašivačima, konzumerističkoj industriji, političkim i ekonomskim trustovima i naravno u bezbjednosnim i parabezbjednosnim situacijama imati panoptiku velike gledanosti što to radi čovjek, jasan je Rutović.

Sticajem okolnosti član sam jedne grupe Zapadnog Balkana Privatnost Balkan. Četiri države u tome učestvuju. Razgovaramo sa Metom. Meta može da plaća višemilionske kazne. Razgovaramo sa njima. Ne poštuje se vaša politika privatnosti, uzimaju se nedozvoljeno naši podaci što smo radili, što smo pretraživali. Koliko smo ostali na određenoj aplikaciji, na određenom programu, određenom sadržaju. Da bi nas takve fokusirali i prodali preko velikih agenata, velikih distributera koji prodaju našu privatnost. I onda ćemo na kraju reći da se čovjek ne ukida. Ne da se ukida, nego se on ukida i samo ukida. Ukidajući njegove posljednje bastione onoga što je bilo tradicionalno. Konačno, to dobija svoj izraz u nečemu što Mask definiše i vidi kao farmu beba. Sve ovo što živimo, niko drugi do mi sami pristajemo i dajemo svoju volju i pristanak da mi nemamo danas našu privatnost i nemamo našu slobodu. Kako to ide?  Naizgled malim ali laganim i sigurnim koracima dokida se ontološko pa i biološko suštanstvo nekadašnjeg tradicionalnog čovjeka. Čovjeka koji je bio misleće biće, kritičko biće, tradicionalno biće koje je propitivalo ko sam ja, ko je svijet oko mene, ko su ljudi oko mene, šta mi je činiti i šta mi je raditi. Đe se ukida ili samoukida čovjek? Ukida se čovjek u njegovom misaonom kritičkom horizontu. Čovjek 21. vijeka ne promišlja kao što je to nekada činio. Ovo biće danas nije kritičko biće. Ukida se u emotivnom dijelu, kulturološkom, duhovnom, društvenom, sociološkom i antropološkom. Jedna po jedna stepenica od čovjeka se otkida. On ima formu, ali nema suštastvo. On to čini voljno, čini zadovoljno u jednoj iluziji stvarnosti. Današnji čovjek ne živi stvarnost. On živi iluziju stvarnosti, iluziju ekranizovane stvarnosti kojom ga tehnologija ne samo zavodi, nego ga vodi. O dobrim stvarima koje se podrazumijevaju se ne govori. O prednostima komunikacije itd. Ali moramo postaviti lice i naličje šta je to što nam taj digitalni svijet i današnja digitalna demokratija donose. Možda to nama prolazi ispod radara, ali u društvu koje drži do dijaloga, do razgovora i govora u predstavničkoj demokratiji elektronske sjednice bi trebale biti  izuzetak. Ako želite da zatvorite neki problem, otvorite ga na nekoj društvenoj mreži. Otvorite taj refleks toga i tako ćete zabašuriti tu javnost.
E sad se postavlja pitanje zašto je sve to tako? Nije daleko bila 2016. godina kada dolazi do mogućeg odgovora i Trampovog učešća na predsjedničkim izborima i njegove pobjede uz pomoć kembridž analitike i pomoć fejsbuka gdje su profilisani birači, gdje je politika privatnosti ugušena i da su velike mreže išle ciljano personizovane oglase uglavnom na svakoga birača što je danas prosto konflikt čitavog polja koji se želi predstaviti demokratija.
Kako je to na malim podrujčjima i kako se taj inžinjering pravi kao mini laboratorijska jedinica suvišno je govoriti. To što je neko kasnije pokušao da plati štetu i izvinio se nema značaj. Šteta je učinjena. Privatnost je ogoljena. Politike privatnosti nije bilotolike stotine miliona. Ušlo se u njihove profile preko fejsbuka. Kasnije su nastupili novi algoritmi. Napredne tehnologije. Vještačka inteligencija što postavlja pitanje da li mi zaista vidimo ovu stvarnost. Jer čujemo u parlamentu i na javnoj sceni: to je kazala vještačka inteligencija. Valjda ona bolje zna od nas. Sve smo time kazali i ne treba ići dalje od toga.

Konačno, kome sve to treba i zašto to treba. Moja teza, kazao je Rutović, koju iznosim i branim, i braniću je u svim budućim radivima je da ovoj civilizaciji pa i Crnoj Gori nije potreban pametan čovjek, nije potreban misleći čovjek, nije potreban čovjek koji pita, problematizuje i kritički sumnja. Kome ti takav trebaš?

Generalno, sve se radi pomoću pomenute tehnologije da se sa čovjekom lako manipuliše. Čovjek, takav kakav je, voli da ga lažete. Govorite mu to što želi da čuje, to mu često govorite, frekventno. Pretvorite mu to u neke blještave slike i on će biti vaš zaista poželjni podanik. Pravi se društvo podanika sa kojim će se lako manipulisati. Mi smo suština toga i to je ta ekranizovana stvarnost iza koje se dalje ne vidi. Gubi se pažnja. Knjiga je zapostavljena. Tumačenje, dijalozi, intelektualna rasprave, besjede, zamaraju. Zato je 30-40 sekundi danas dovoljna pažnja kazao je Rutović  u svojoj besjedi.

Pjesmom Usnili grad Rutoviću se zahvalio crnogorski pjesnik i izuzetan šansonijer Marinko Pavićević: Hvala ti što ti postadoh drug, Napokon pronađoh u drugubrata…

USNULI GRAD

Željku Rutoviću

Sa Trebjese se začu ranjeni slavuj
Zapjeva Nikšiću śetnu pjesmu
Korak se začu usnulim gradom
A život zagrli presahlu česmu

Mjesečev zrak se niz Bedem šeta
U daljini krik ptice budi zoru
Ledeni vjetar zna sa Vojnika
Da na licu napravi još jednu boru

Đetinjstvo čuvam voljeni grade
I dane kojma ne znam broj
Kad ugledam Zetu i Carev most
Znam da me čekaš rođeni moj

Hvala tvojoj majci koja rodi
Tako čestitog plemenitog stvora
U srcu tvome istina živi
I najljepša na svijetu Crna Gora

Radost obuzme svakog čojeka
Susret sa tobom je vrijedan zlata
Hvala ti što ti postadoh drug
Napokon pronađoh u drugu brata

Marinko Pavićević