Zeljko Rutović, predsjednik Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama, od 19 – 21. oktobra učestovaće u Kopru (Slovenija) na regionalnom skupu Inicijativa 2020.
Inicijativa je asocijacija nezavisnih regulatornih tijela – Agencija i Povjerenika za slobodan pristup informacijama zemalja Zapadnog.Balkana.
Cilj Inicijative je analiza i razmjena komparativnih normi i praksi evropskih standarda implementacije Zakona o slobodnom pristupu informacijama kao veoma bitnog mehanizma kontrole rada organa javnih vlasti, te pospješivanja procesa transparentnosti, otvorenosti i odgovornosti državne uprave u skladu sa najvećim međunarodnim standardima ove oblasti.
Jedna od tema kojom se, između ostalih Inicijativa bavi, o kojom će biti riječi u Kopru jeste razmatranje adekvatnog mehanizma zaštite od zloupotrebe prava na slobodan pristup informacijama, koja je u Crnoj Gori u dužem periodu izražen problem.
Na Inicijativi 2020 u organizaciji Povjerenika za informacije Republike Slovenije, Rutović će govoriti na temu – Dvije decenije iskustva primjene Zakona- između transparentnosti i institucionalne zatvorenosti.
U delegaciji Crne Gore u radu Inicijative 2020 učestvovaće i Zoran Vujičić, član Savjeta AZLP i direktorica Agencije Maja Žunjić – Mitrović.
Intervju (III dio): Arhitekta Miodrag Bajković o savremenoj gradnji i gubitku prepoznatljivosti crnogorskog prostora
Rđava arhitektura ne može se pravdati religijom
Kritikujući savremenu sakralnu arhitekturu, Bajković upozorava da se nametanjem tuđih graditeljskih obrazaca mijenja prepoznatljivost crnogorskog prostora. Govori i o posljedicama industrijalizacije, napuštanja sela i nestajanja tradicionalne arhitekture, čijim gubitkom, smatra, nestaje i dio kulturnog identiteta Crne Gore.
Savremena pravoslavna sakralna arhitektura u Crnoj Gori, prema ocjeni arhitekte Miodraga Bajkovića, ne predstavlja nastavak autentične graditeljske tradicije, već njeno potiskivanje nametanjem tuđih arhitektonskih obrazaca.
„Hramovi izgrađeni u potonjih tridesetak godina, koji su lišeni bilo kakve arhitektonske vrijednosti i najveći dio njih estetski nas ugrožava, jasno oslikavaju dubinu ovdašnjega kulturnoga i duhovnoga sunovrata“, kaže Bajković u trećem dijelu intervjua za Antenu M.
Govoreći o nestajanju tradicionalne crnogorske arhitekture, posebno nakon zemljotresa 1979. godine, Bajković upozorava da je izgubljen i dio identiteta prostora. „Izuzev Godinja, slika crmničkoga sela kakvo pamtimo prije aprila 1979. godine više ne postoji. I to je – pa još kako! – gubitak identiteta, jer je vernakularna arhitektura odraz nas samih.“
Kako biste opisali pravoslavnu sakralnu arhitekturu koja je u Crnoj Gori nastajala posljednjih nekoliko decenija?
– Na prijelomu drugoga u treći milenijum, stvarati arhitekturu spram morfoloških i likovnih kanona iz srednjega vijeka nije pitanje pozitivnoga kontinuiteta i pohvalne dosljednosti, već svjesno pristajanje na estetski i ideološki falsifikat, koji pod krinkom tradicije vrši svojevrsnu urbanu, estetsku i identitetsku tiraniju nad savremenim prostorom, a tijem i sviješću onih žitelja Crne Gore koji ne pristaju na bezočne podvale i drske prijevare.
Kako je (i sakralna) arhitektura vjerni odraz vremena, prostora i društvenih prilika u kojima nastaje – odnosno materijalizovani izraz duha vremena, konkretnoga prostora i društvenoga konteksta kroz koji se očitava njegov identitet – hramovi izgrađeni u potonjih tridesetak godina, koji su lišeni bilo kakve arhitektonske vrijednosti i najveći dio njih estetski nas ugrožava, jasno oslikavaju dubinu ovdašnjega kulturnoga i duhovnoga sunovrata.
Ako bismo sa fotografije uklonili sve podatke o mjestu i pokazali nekome crkvu podignutu u Crnoj Gori posljednjih decenija, bi li po njenoj arhitekturi mogao prepoznati da je u Crnoj Gori? Koliko je lokalna osobenost uopšte opstala?
– U tom slučaju nipošto ne bi bilo moguće prepoznati prostor Crne Gore.
Za primjer uzmimo novu crkvu u Plužinama podignutu pokraj Pivskoga jezera, za čiju mi je (nazovi) arhitekturu jedna koleginica, međunarodno poznata, priznata i vrlo ugledna arhitektica, rekla (citiram):
„Boli dok se gleda!“
U samo četrnaest slova sve je rečeno.
Opetujem, ni njezinu fotografiju neću priložiti da stranice ovoga teksta ne bi bile naružene.
Nešto slobodnijim rječnikom od akademskoga – navedena novonastala crkva arhitektonsko je ruglo, to jeste zastiđe u arhitekturi savremenoga doba.
Znamo da poviše samih Plužina postoji prelijepa Crkva Svetoga Jovana Krstitelja, koja je prototip crnogorskih crkava duž cijele naše Domovine, od Pljevalja do Ulcinja i od Rožaja do Igala. Ako se već htjelo držati do graditeljske tradicije – a ne njezine savremene modifikacije kroz osnovnu strukturu volumena i novu interpretaciju arhitektonskih elemenata – kako to da ova autentična crkva nije uzeta za uzor kao crnogorsko nasljeđe, umjesto uvezenoga, tuđega i u crnogorskim vrletima duboko nakaznoga modela?!
Cilj je bjelodano jasan i, nažalost, brutalno predočen.
Može li veliki broj novih objekata određenog arhitektonskog izraza vremenom promijeniti našu predstavu o tome kako „izgleda“ crnogorski identitetski prostor?
– Može, i to se već događa u više crnogorskih gradova.
U tom smislu, za mene je prostor Bara dramatično narušen i naružen izgradnjom tamošnjega sabornog hrama koji, u prostornom i estetskom smislu, predstavlja pravu arhitektonsku skalameriju.
Da ne propuštim reći – neko se može zapitati: kako Bajković za ove takozvane Božje kuće (takozvane jer u njima ne stanuje hrišćanstvo – prim. aut.) može reći da su rugla, zastiđe i skalamerije? Evo kako – sasma lako!
Naime, postoje Božji, nebeski zakoni, kojih se upravo trebaju opako i žestoko pribojavati službenici i vjernici Crkve Srbije – ako je to uopšte crkva. S druge strane, postoje ovozemaljski, stručni – arhitektonski, estetski i umjetnički kriterijumi. Dakle, pomeđu njih nema dodirnih tačaka – radi se o raznolikim opusima. U stvari, vjerska dogma i arhitektonska estetika dva su potpuno različita svijeta, pa se rđava arhitektura nipošto ne može pravdati religijom.
Nadalje, hram u Podgorici jeste proporcionalno usklađen, ali on u suštini reprezentuje anahroni kumbulj i eklektični konglomerat svega i svačega iz povjesnice arhitekture ovdašnjega užega, ali i znatno širega prostora.
Istu matricu prate i izgrađeni objekti u Mojkovcu, Beranama i drugim sredinama, dok su u pripravi novi zahvati na Žabljaku, u Budvi, na Prevlaci kod Tivta i drugđe.
Ova, takozvana, arhitektonska ostvarenja u mojem zanatu (kako arhitekturu đekad rad nazivam) planski i organizovano bivaju promovisana u turističke atrakcije. Tijem ne samo da se iznutra agresivno ugrožava i degradira crnogorsko identitetsko biće koje traje (i do samo jedne ure opstaje) u takvom narušenom i izmijenjenom prostoru, nego evidentna masovnost te neprirodno nametnute, a suštinski sasma beznačajne arhitekture, već uveliko poprima internacionalnu dimenziju.
Kako tumačite širi društveni i politički kontekst tih promjena?
– Sve je pitanje strategije.
I ovo o čemu smo razgovarali, glede postupanja pripadnika Crkve Srbije – čiji je mentalni sklop srednjovjekovni, razbojnički – odraz je dobro osmišljene strategije. Isti je usud i s crnogorskim jezikom, i sa svakim drugim segmentom našega bića, djelanja i postojanja. Danas se, očito, realizuje Tom V srpske bukvice – slikovito rečeno – zlonamjernoga sadržaja pod naslovom Strategija uništenja Crne Gore i crnogorstva:
• Tom I bilo je Garašaninovo Načertanije.
• Tom II obuhvatao je period od 1903. do (nenadane) 1941., to jest 1945. godine.
• Tom III odnosio se na razdoblje 1945–2006. godine.
• Tom IV doticao je vrijeme (jalove) nezavisne Crne Gore 2006–2020. godine.
• Tom V sadrži savremenu anticrnogorsku strategiju u ovo doba sramne i sramotne aktuelne bjelaško-četničke, alias klerofašističke vlasti od 2020. godine, pa do daljega.
Danas se identitet prostora mijenja i mimo sakralne arhitekture masovnom gradnjom, nestajanjem starih ambijenata, napuštanjem sela i transformacijom gradova. Da li smo izgubili prepoznatljivost crnogorskog prostora?
– O prepoznatljivosti crnogorskoga prostora moglo se zboriti do začetaka intenzivne industrijalizacije nakon Drugoga svjetskoga rata. Naravna je stvar, industrijalizacija i internacionalizacija u arhitekturi nijesu mogle zaobići ni našu evropsku zemlju. Problem je što smo spomenuti proces industrijalizacije izveli na krajnje drastičan način. Ipak, za razliku, recimo, od Slovenije, koja je izgradnjom raznolikih fabrika ili pogona u manjim mjestima, čak i selima, pokušala i većinom uspjela mudro zadržati ravnotežu selo – grad, u Crnoj Gori se više sprovodio model koncentracije, a ne disperzije.
Naglašavam, zborim o razdoblju 1950-1980. godina (kada je Crna Gora doživjela jednu od najbržih i najšokantnijih transformacija strukture stanovništva u Evropi, đe je udio poljoprivrednog stanovništva pao sa preko 70 % na manje od 20 %). Kod nas se i laka (prerađivačka, ekološki čista) industrija uglavnom, moram tako reći, trpala u gradove, a to je za sobom povlačilo ishitrenu urbanizaciju i masovno napuštanje sela – što je, opetovano, uzrokovalo nužnost ubrzane stambene izgradnje, ali i neminovno opadanje dotadašnje poljoprivredne proizvodnje.
A sad, kao odgovor na Vaše pitanje – konkretno: Crna Gora nakon katastrofalnoga zemljotresa 1979. godine nije napravila strategiju kako obnavljati stare kuće i očuvati sliku sela u basenu Skadarskoga jezera. Zanago se moglo napraviti deset do najviše petnaest različitih tipskih projekata i darivati ih onima koji su namjeravali graditi nove kuće, kada su se već (manje ili više) stradale stare ostavile zanemarene – napuštene. Ti projekti bi se razlikovali glede veličine ukupnoga gabarita (shodno potrebama konkretne famelje), konfiguracije terena, te ambijentalnoga, prirodnoga ili građenoga ruralnoga konteksta – kulturnoga pejzaža uopšte.
Jednomašice (u isti mah), država, odnosno njezine stručne i zakonske institucije, morale su zaštititi poljoprivredno zemljište. Naime, skoro sve nove kuće podignute su na dočevima, njivama, baštinama, livadama, ledinama – ili što bi u Sotonićima rekli: nogaljama, a u Građanima: zgradama. Negda se plodno zemljište strogo šparalo za potrebe domaćinstva, a kuće su se gradile na mjestu koje nije imalo takvu vrijednost.
Navedenim projektima sačuvala bi se osnovna tradicionalna tipologija gradnje – vernakularna arhitektura – poput: brojnim faktorima uslovljene orijentacije, oblikovanja kubusa, proporcija okana, nagiba dvovodnoga (a nikako novouvedenoga četvorovodnoga) krova, položaja skala vanka kuće i podobno (slično).
Materijalizacija bi u jednoj mjeri bila promijenjena, ali, molim lijepo, to je neminovnost koja se (samo) dijelom mora prihvatiti; zato bi, ukupno sagledano, opstali osnovni ruralni koncept i tipologija crnogorske organske arhitekture u tom dijelu Crne Gore. Izuzev Godinja, slika crmničkoga sela kakvo pamtimo prije aprila 1979. godine više ne postoji. I to je – pa još kako! – gubitak identiteta, jer je vernakularna arhitektura odraz nas samih.
Koliko je tradicionalna arhitektura važna za očuvanje kulturnog identiteta jednog naroda?
– Pitanje kontinuiteta identiteta nekoga naroda je pitanje njegovoga opstanka.
Očuvanje kulture svakoga naroda – kao središnjega dijela identiteta – temeljni je uslov samoodržanja.
Nikad ne propuštim iskazati ili napisati sljedeće: Predmet Obnova i zaštita arhitektonskoga nasljeđa predavao mi je prof. dr Peter Fister.
Jednom prilikom, tokom 1984. godine, profesor Fister je pred nama, studentima četvrte godine Arhitektonskoga fakulteta u Ljubljani, izgovorio (citiram – autorov prijevod na crnogorski):
”U cijeloj je Jugoslaviji najkvalitetnije i najvrjednije narodno arhitektonsko nasljeđe tradicionalna: makedonska kuća i crnogorska kuća u basenu Skadarskoga jezera. Kad sam vidio što su Crnogorci, poslije zemljotresa 1979. godine, učinjeli od svojih sela i seoskih kuća – oni za mene više ne postoje.”
Naravno, citirano mi nije bilo prijatno čuti, ali sam i kao student znao da čovjek u potpunosti ima pravicu da tako nešto izjavi.
KRAJ
Prvi i drugi dio intervjua možete pročitati na linkovima ispod
Dok je vojvoda od parlamenta primao varijabilu za telegram sućuti porodici ratnog zločinca Ratka Mladića, ali i zbog onomad uspješno izvedene akcije zaprječavanja
ulaska kamerama, mikrofonima, novinarima, reporterima, poslanicima većine i nesretnog Ca ca ca Nikolaja u plenarnu salu Skupštine, na drugoj strani svijeta jedan ošišanko je trasirao nove planetarne puteve sa prijateljskim Tajlandom.
Mala,ali četa odabrana, sletjela je u Bangkok. Jugoistok Azije danima nije oka sklopio čekajući nestrpljivo ošišanka i njegovu svitu, u kojoj je bio i onaj neotporni finanso koji je konačno, radi potrebe prekomorskog putovanja, razumio zašto je potrebno predizborno darivanje radnog i neradnog naroda domovine, a možda i umirovljenika, značajnom količinom pozajmljenog novca. Odakle i kako ga vrćati
ako se i pronađe ludak spreman da založi u viziju ravnu nebeskom zasvježđu?
-Ha, ha, ha, čujem kako odzvanja smijeh iskustva neđe daleko u pozadini. Nemaš ti pojma. Ne meći se i ne stoj na (auto)pute onome ko zna i ko je vizionar. Pa nije on
doputovao u Bangkok bez jasnog cilja i strategije na koju su mnogi do sad panuli.
A on istovremeno pripunio svoje bisage. Došao je s paketom mjera koje će preporoditi Tajland, ali i Mijanmar, Laos, Vijetnam, Kambodžu i Maleziju, zajedno ili kao pojedinačne slučajeve.
Iz kofera punog obećanja, od koga se živ ne miče, onog koji je snažna pjesnička metafora koja označava velika očekivanja, nade, planove ili obećanja koja na kraju
ostanu neispunjena, reći će neznaveni i protivnici faf-paf filozofije, ošišanko će izvaditi ponude koje se ne odbijaju. Biće tu za svakoga po nešto, prvenstveno futurističkih projekata od kojih zastaje dah. A biće i onih (pri)zemljanih, poput klasičnog zatvorenog kvarta s ogradom, željeznom ljesom i naoružanim čuvarima, poput fascinantnog Gramercy Parku (Menhetn) ili Sea Gate (Bruklin) u Njujorku, najpoznatijeg primjera te vrste, namijenjenog ultra bogatunima. Za takve, kojih i kod nas ima pregrš u vladajućoj kasti, prijateljima iz Bangkoka nudio bi se ka na
ražnju dio Veljeg brda. Istina, ražnja ima, a na njemu će se u dogledno vrijeme pojaviti i zec. I sam se obćati da ne zagori.
Obećanje je to vrhovnika od novca, kome se mora vjerovati. Jer što on obeća…
Usvojio bi se Zakon, kao u junu prošle godine Zakon o potvrđivanju Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina s Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE). To je onaj načinjen za Mohameda Alabara, đe se država obavezala da mu načini džabe sve projekte, pristupne puteve, kompletnu infrastrukturu elektro i
vodovodnu.
Njegovo je bilo da donese silne milijarde, ali je arapski milijarder znao za jadac, i o tome se ovamo više ne zbori. A drmala se zemlja dobro baš.
U ovom projektu, koji je zasjenio onaj za Alabara, gradilo bi se o trošku naših građana više heliodroma i kad se Velje brdo poravna po standardima koje propisuje KOSovka đevojka, popularna madam šljivovka, prepečena vojvodinom rukom, koja je za nas alfa i omega, ili brzopotezna ućeranka u Uniju koja se nalazi
u Evropi, gradiće se ekskluzivni aerodrom sa svim pratećim sadržajima koji još nije odobrila vještačka inteligencija. Naravno, u privremenom nedostatku domaće, koja nam je na prinudnom odmoru još od 2020. godine.
Na jednoj od lokacija Veljeg brda smjesto bi se veličanstveni kosmodrom, zbog planova o kojima će ošišanko u nastavku zadiviti domaćine. O kakvom važnom
projektu je riječ, koji još niko na svijetu nije probao, niti će ikad, najbolje govori podatak da će kvadrat na Veljem brdu, na toj ekskluzivnoj parceli koštati 10 miliona €. Interesovanje je epskih razmjera. Kao da je Beograd na vodi, pa ko je za vožda, odriješiće kesu. Kako bi je i u nastavku mogao nesmetano za sebe puniti.
Jasna je računica. Rezervaciju su već (pre)platili mnogi domaći tajkuni koji razliku u cijeni plaćaju od varijabila koju obezbjeđuje vlast, potpomognuta fleksibilnim tumačenjem ekonomskog preporoda koju donose ovakve finansijske akrobacije.
Zato je na ovakvu vrstu ekskurzija ministar financo, koji se zbunio onda kad je tvrdio da nije WhatsApp glasao. Glasao je, kako nije. Śetio se naknadno u avionu za Jugoistok Azije. Odakle mnogo dobroga očekujemo i pune tovare novca. Ako Bog veliki da. A daće, jer ko ima, imaće više, zakonitost je.
Ukoliko šefovi Tajlanda budu razumjeli viziju našeg ošišanka, što im neće biti lako, jer je on izuzetno složena konfiguracija koja zahtijeva uzvratnost, onda se može očekivati apsolutni preporod kompletnog Jugoistoka Azije.
Realizacija samo jedne kosmo žičare, sa tri žice pomamiće ionako pomamljenog prijatelja Trampa da će mu se od jeda napunit žučna kesa. Što se on nije śetio prvi. Nije ti moglo bit narandžasti, jer i mi konja za trku imamo!
Žičara bi saobraćala na relaciji Bangkok-Mjesec-Velje brdo-Bangkok. Imala bi 76 usputnih stanica, sa hotelima,
motelima, benzinskim pumpama, bazenima i ostalim pratećim objektima. I sve to na žici prvog razreda kojom bi se kretale 1400 gondola. Za one najobrazovanije, valjda je jasno.
Druga žica ima manje gondola. Samo 1250 i njom bi mogli da se voze samo srednjoškolci. Imala bi svega 41. usputnu stanicu sa kioscima za brzu hranu.
Trećom žicom bi se kretao neobrazovani stalež sa osnovnim i još nižim obrazovanjem. Imala bi 1000 gondola sa drvenim škanjevima. Svaka gondola bi primala po iljadu
duša. Prozori se tokom putovanja ne otvaraju. Nema usputnih stanica. Okrutno, ali tako je to za one koji odluče da ne uče.
Plan je ocijenjen kao napredni i iznad je nekoliko budućih stoljeća. Oduševljeno je prihvaćen u Bangkoku i okolnim zemljama. Još ostaje samo da ga usvoji ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine ovdašnje Vlade. Ako ministar poita, brzo će to.
Vidimo, na Veljem brdu su bageri. Čekaju ka zapete puške, koje su za tu priliku pozajmljene iz porti otetih crnogorskih
manastira.
Razumije se, nije to sve što je ponuđeno našim prijateljima u Tajlandu. Recimo razmjena znanja ovdašnjih i tamošnjih ministara, đe ubjedljivo vodimo.
Pomenuću samo ministarstvo poljoprivde, šumarstva i vodoprivrede. Pa pravde i zdravstva. A đe nam je jednogodišnja dr sa specijalizacijom od 4 godine za kosti,
stopala, pete, ruke i noge, zadužena za kulturu koja joj izvire iz maloga prsta.
Biće šoldi, samo da nam se delegacija umova vrne zdrava i živa iz Bangkoka.
Istorijski trenutak za crnogorski vaterpolo: Prvo okupljanje kandidatkinja za žensku reprezentaciju
Izvor: Vijesti
Na prvo okupljanje pozvane su 22 djevojčice iz klubova širom Crne Gore, rođene od 2010. do 2016. godine
U godini obilježavanja 100 godina vaterpola u Crnoj Gori počinje novo poglavlje – razvoj ženskog vaterpola i stvaranje temelja za žensku reprezentaciju.
Prvi put u istoriji crnogorskog vaterpola, ovog vikenda organizovane su pripreme kandidatkinja za žensku vaterpolo reprezentaciju Crne Gore. Na prvom okupljanju pozvane su 22 djevojčice iz klubova širom Crne Gore, rođene od 2010. do 2016. godine.
Kalina Vukčević
Vaterpolo i plivački savez Crne Gore (VPSCG) pokrenuo je aktivnosti usmjerene na promociju i razvoj ženskog vaterpola, sa ciljem stvaranja kvalitetne baze igračica i otvaranja novih mogućnosti za djevojčice koje žele da se bave ovim sportom.
Za rad sa mladim vaterpolistkinjama formiran je stručni štab na čelu sa trenericom Jelenom Radunović i pomoćnim trenerom Sretenom Latkovićem, koji će sa kandidatkinjama raditi do ponedjeljka.
Prvo okupljanje biće prilika da stručni štab stekne uvid u potencijal i trenutnu bazu igračica, procijeni njihovu spremnost i upozna se sa nivoom razvoja ženskog vaterpola u mlađim kategorijama. Među kandidatkinjama su djevojčice koje već nekoliko godina treniraju u klubovima na crnogorskom primorju, dok značajan dio ekipe čine članice ženskog tima Budućnosti, koji je sa radom počeo prošle godine.
Ovo okupljanje predstavlja mnogo više od prvih zajedničkih treninga. Ono je početak sistematičnog rada na stvaranju ženskog reprezentativnog vaterpola u Crnoj Gori, uz namjeru da se djevojčicama pruži prilika za napredak, razvoj i buduće predstavljanje svoje zemlje na međunarodnoj sceni.
U godini u kojoj obilježavamo vijek vaterpola u Crnoj Gori, ispisuje se nova stranica njegove istorije – stranica ženskog vaterpola. Prvo okupljanje kandidatkinja simbolično označava početak novog puta, sa ambicijom da ženski vaterpolo postane važan dio budućnosti ovog sporta u Crnoj Gori.
Radulović pisao ANB-u: Traži procjenu bezbjednosnog rizika nakon višemjesečnih prijetnji i javnih napada
Portal ETV
Advokat Veselin Radulović uputio je direktoru Agencije za nacionalnu bezbjednosti Ivici Janoviću pismo u kom je iznio zahtjev za procjenu bezbjednosnog rizika nakon, kako je rekao, višemjesečnih prijetnji i javnih napada, ističući da do avgusta prošle godine nije bio izložen pritiscima i javnim porukama u obimu i intenzitetu kojima je izložen nakon što je počeo javno da ukazuje na moguće zloupotrebe povezane sa funkcionerima Demokratske Crne Gore.
Njegovo pismo prenosimo u cjelosti:
“Poštovani gospodine Janoviću,
obraćam Vam se javno, kao advokat koji se dvije decenije profesionalno i javno bavi borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala i zaštitom ljudskih prava, sa zahtjevom da Agencija, u okviru svojih zakonskih nadležnosti, razmotri okolnosti kojima sam izložen od avgusta prošle godine i procijeni da li one ukazuju na postojanje bezbjednosnih rizika koji zahtijevaju dalje postupanje.
U prethodnih 20 godina podnio sam desetine krivičnih prijava protiv različitih nosilaca javnih funkcija, najviše protiv predstavnika bivše vlasti. Napisao sam brojne stručne analize, publikacije i komentare i učestvovao na javnim događajima posvećenim borbi protiv kriminala i zaštiti ljudskih prava. Do avgusta prošle godine nijesam bio izložen pritiscima i javnim porukama ovakve vrste u obimu i intenzitetu kojima sam izložen nakon što sam počeo javno da ukazujem na moguće zloupotrebe povezane sa funkcionerima Demokratske Crne Gore.
Tada su mi prvo upućene poruke da mi predstoji „ćeranija“ i da ću „plakati“. Nakon toga, više puta sam javno označavan kao dio navodnih kriminalnih struktura, advokat mafije, kao neko ko „štiti šverc i korupciju“, uz poruke da sam „nagazio na pogrešnog“ i da ću „vidjeti šta znači politička i pravna šaka u vrh brade“. Na kraju je uslijedila i poruka da je jedan poslanik „bačen pod zahuktali politički voz“ i da sam ja sljedeći. U okviru krivičnih prijava koje sam podnio ukazao sam i na ove okolnosti u smislu mogućeg izvršenja krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti.
Pored toga, zbog anonimnog komentara na internet portalu da me treba „dobro umlatiti“ podnio sam prijavu nadležnom tužilaštvu. Ove okolnosti ne navodim kao unaprijed utvrđen dokaz postojanja plana za fizički napad ili organizovanog djelovanja protiv mene, već kao činjenice koje zahtijevaju razmatranje. Ukazujem na skup okolnosti koje, posmatrane zajedno i u kontinuitetu, po mom mišljenju kreiraju ambijent i predstvaljaju mogući podstrek da se sa riječi pređe na djela i zato zaslužuju ozbiljnu i nepristrasnu bezbjednosnu procjenu.
Nakon više reakcija sa međunarodnih adresa, između ostalih od strane Specijalnih izvjestiteljki Ujedinjenih nacija i Kancelarije Evropske komisije zbog napada na mene i izvršnu direktoricu NVO Akcija za ljudska prava Teu Gorjanc Prelević, očekivao sam da prijetnje, napadi, klevete i uvrede prestati. Međutim, kako vrijeme prolazi oni su sve intenzivniji.
Sve navedeno dokumentovano je javno dostupnim izjavama i medijskim objavama političke partije Demokratska Crna Gora i njenih funkcionera.
Podsjećam da pravnu pomoć po Ustavu i zakonu pruža advokatura, a član 142. stav 34. Krivičnog zakonika Crne Gore pružanje pravne pomoći pred sudskim i drugim državnim organima definiše kao posao od javnog značaja, tj. profesiju povezanu sa povećanim rizikom za bezbjednost lica koje je obavlja. Slobodno i nezavisno pružanje pravne pomoći zato nije samo pitanje moje lične sigurnosti, već i šireg javnog interesa.
Odlučno odbacujem pokušaje da se moje profesionalno i javno djelovanje predstavi kao djelovanje u interesu bivšeg režima, kriminalnih klanova ili organizovanih kriminalnih grupa. Nemam nikakve veze sa kriminalnim klanovima niti sa strukturama kojima me pojedini politički funkcioneri javno pripisuju i to bi u ANB-u moralo biti poznato. Moje postupanje zasniva se na profesionalnim obavezama advokata, korišćenju zakonom predviđenih pravnih sredstava i javnom ukazivanju na pitanja za koja smatram da zaslužuju institucionalnu provjeru. U preduzimanju pravnih radnji pred nadležnim organima moj profesionalni kriterijum nikada nijesu bili politička pripadnost ili vlast, već zakonitost postupanja.
Vremenska povezanost između intenziviranja mog javnog ukazivanja na moguće nepravilnosti i početka kontinuiranih napada na moj račun predstavlja jednu od okolnosti koju smatram relevantnom za sagledavanje cjelokupnog slučaja. U tom kontekstu smatram relevantnim i postojanje javno objavljenih SKY komunikacija koje ukazuju na moguće kontakte pripadnika kriminalnih klanova upravo sa političkom partijom i funkcionerima čijim napadima sam u kontinuitetu izložen. Na ovu SKY prepisku ukazujem kao na okolnost koja se, ukoliko je relevantna za nadležnost Agencije, može provjeriti na osnovu raspoloživih i zakonito pribavljenih podataka.
Zbog toga imam ozbiljne rezerve u pogledu mogućnosti da se u ovom slučaju oslonim isključivo na postupanje Uprave policije jer je sektor bezbjednosti pod kontrolom te političke partije. Ovu okolnost ne iznosim kao dokaz da bi policija nužno postupala nezakonito ili pristrasno, već kao razlog zbog kojeg smatram važnim da se obezbijedi nezavisno, profesionalno i objektivno razmatranje svih relevantnih činjenica, bez političkog uticaja i bez unaprijed zauzetog stava.
Zato od Vas tražim da ANB, u okviru svojih zakonskih nadležnosti, procijeni da li navedene okolnosti ukazuju na bezbjednosni rizik koji zahtijeva dalje postupanje i, ukoliko postoje zakonski osnovi, preduzme odgovarajuće mjere ili obavijesti nadležne organe.
Od Agencije ne očekujem da zauzima stav o političkim sporovima, ocjenjuje opravdanost mojih javnih istupa ili potvrđuje moje sumnje bez provjere. Ne tražim privilegije, političku zaštitu, niti unaprijed povoljan zaključak. Tražim da se činjenice provjere, posebno u dijelu povezanosti sa organizovanim kriminalom kako od moje strane, tako i od strane onih koji mi prijete, te da se moja bezbjednost razmotri po istim objektivnim standardima koji moraju važiti za svakog građanina.
Kroz advokatsku djelatnost dvije decenije se javno zalažem za odgovornost i vladavinu prava i ne prihvatam da zbog tog rada moram da živim sa osjećajem da sam izložen prijetnjama od strane eksponenata vlasti koji trenutno upravljanju represivnim državnim aparatom ili od strane njihovih potencijalnih partnera iz organizovanog kriminala, niti prihvatam da profesionalno obavljanje advokatskog posla postane razlog za zastrašivanje.
Ovo pismo objavljujem javno upravo zato da bi bilo jasno šta sam prijavio, šta tražim i da li su nadležne institucije spremne da na dokumentovane okolnosti odgovore profesionalno, nepristrasno i u skladu sa zakonom. Ovo pismo objavljujem javno i zbog toga što smatram da je transparentnost najbolja razlika između mene, koji od institucija tražim nepristrasnu procjenu činjenica i zaštitu zakonitosti, i jednog političara za kojeg raspolažem informacijama da je u ANB-u tražio informacije da mene diskredituje. Razlika između zahtjeva da institucije utvrđuju činjenice i nastojanja da se one koriste protiv onoga ko na te činjenice javno ukazuje, suštinska je razlika između mene i tog političara. Kao što se razlikuju i fakulteti na kojima smo dobili diplome i naravno pravno znanje koje smo na njima stekli.”
Intervju (II dio): Arhitekta Miodrag Bajković o devastaciji manastira Starčevo i Beška
Dragulj crnogorske sakralne arhitekture postao je ogoljena laž
Govoreći o intervencijama na Starčevu i Beški, Bajković upozorava da su izmjene istorijskih crkava uništavale autentične graditeljske slojeve i mijenjale predstavu o crnogorskom sakralnom nasljeđu.
U drugom dijelu intervjua za Antenu M, arhitekta Miodrag Bajković nastavlja priču o devastaciji crnogorskog sakralnog nasljeđa, ovoga puta na primjerima manastira Starčevo i Beška na Skadarskom jezeru.
Govoreći o intervencijama na Starčevu, Bajković upozorava da su autentični graditeljski elementi crkve morali ostati sačuvani i vidljivi, umjesto što je njena unutrašnjost prekrivena novim freskopisom.
Posebno emotivno govori o Beški, čija mu savremena sudbina, kako kaže, „izuzetno teško pada“. Rušenje i ponovno zidanje zvonika Crkve Svetoga Đorđa smatra jednim od najtežih primjera devastacije crnogorske sakralne baštine.
„Tako je potpuno uništen njegov prvobitni izgled, odnosno sve originalne partije zvonika, podaci o tehnici zidanja i originalnomu vezivnom materijalu“, upozorava Bajković.
Koje su sve intervencije izvedene u unutrašnjosti manastirske crkve na Starčevu?
– Kod Manastira Starčevo urađeno je, pak, nešto što predstavlja naročito kulturološko podmetanje. Manastirska crkva je iznutra u potpunosti omalterisana, jer je – u skladu sa projektovanim rđavim ciljevima Crkve Srbije na prostoru i u podneblju Crne Gore – jednostavno morala biti nanovo freskopisana. Ovaj čin je izveden uslijed apsolutnoga nepoštovanja crnogorske kulture, sa direktnim nečasnim ciljem njezinoga nipodaštavanja, te sa očiglednom antihrišćanskom namjerom nasilnoga mijenjanja crnogorskoga istorijskoga bića, ovdašnjega autentičnog nasljeđa, umjetnosti, kulture i tradicije.
U istoriji umjetnosti i konzervatorskoj struci prepoznat je značajan korpus starih manastirskih crkava koje su svjesno ostavljene neoslikanim, a razlozi za takav metodološki pristup su višestruki:
• Nedostatak izvornih podataka: Uslijed nepostojanja dovoljnoga broja egzaktnih podataka i materijalnih ostataka prvobitnoga živopisa, nemoguće je izvesti naučno utemeljenu, odgovornu i stručnu rekonstrukciju.
• Problem umjetničkoga anahronizma: S distance od preko šest stoljeća, u umjetničkom i teorijskom smislu smatra se apsolutno neprikladnim i metodološki neutemeljenim u savremenom dobu oslikavati istorijske sakralne objekte. Takav čin ne predstavlja odraz izvornoga vremena, istorijskih okolnosti niti zbiljski pripadajućega kulturološkog konteksta, pa u konačnom ishodu derogira istorijsku istinu o samom kulturnom dobru.
• Primat arhitektonske autentičnosti: Shodno prethodnim stavovima, primarni i jedini naučno vrijedan cilj jeste očuvanje i prezentacija autentične graditeljske forme i materijala, koji sami po sebi predstavljaju vrhunski vizuelni i istorijski dokument.
I pokraj upravo iznesenoga, a glede učinjenoga, treba istaći da su na pozicijama od posebnoga značaja unutar svetilišta – neposredno s lijeve i desne strane ikonostasa – oslikana dva lika kojima, s istorijskoga i kanonskoga aspekta Crne Gore i tradicionalne Crnogorske pravoslavne crkve, to mjesto nipošto ne pripada. Riječ je o likovima srpskih „svetaca” Simeona i najmlađega mu sina Save (Nemanjića).
Izvor: Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra – Manastir Starčevo, 2014.
Ovakve neovlašćene intervencije imaju jasan, dugoročan anticivilizacijski cilj: da kroz stotinu ili dvije stotine godina ovi likovi posluže kao vizuelni konstrukt koji bi śedočio o njihovoj navodnoj dubokoj ukorijenjenosti u crnogorskoj tradiciji.
Kako se mijenjao vjerski život srednjovjekovne Zete i kakav je trag ostavio u kasnijoj tradiciji?
– Projektovana navodna ukorijenjenost se s naučnoga stanovišta nikako ne može primijeniti na srednjovjekovnu Zetu u doba crnogorske dinastije Balšića, u kojoj je sve do 1403. godine katoličanstvo bilo zvanično priznata državna konfesija, što u potpunosti dekonstruiše pokušaje retroaktivnoga nametanja nemanjićkoga kulta na prostoru Crne Gore.
Od navedene 1403. godine, što je bilo direktno uslovljeno smrću Đurđa II Stracimirovića Balšića, državnom konfesijom postaje pravoslavlje.
Ova odluka Balše III donesena je pod uplivom njegove moćne majke, udovice Jelene (odive iz Srbije), kao proračunati politički i, dakako, ciljani vjerski čin.
Da bismo se sasvijem pravo razumjeli (narodski – po crnogorski rečeno): Nije im se nesretnji otac i domaćin dvora još bio ni u grob fino o’ladio, a jado mu našljednik i vrla nevjesta, zisto „pouzdana“ stopanica su brže-bolje po’itali da se što priđe katoličanstva litrose.
Nadalje, ovdašnja tobožnja posvećenost kultovima Simeona i Save karakteriše se sljedećim istorijskim fazama:
• Nasilno uvođenje: Prije približno osam stoljeća, na prostoru današnje Crne Gore, oni su prvobitno na silu uvezeni i nametnuti od strane spoljašnjega (raškog/srpskog) osvajačkoga faktora.
• Istorijski diskontinuitet: Tokom dugoga niza stoljeća u svijesti naroda i za sve crnogorske vladare njihova imena suštinski nijesu ni postojala, dok su u crkvenomu kalendaru bila formalno navedena, a kada je Sava u pitanju i marginalno, kao bilo koji drugi manje važni svetitelji.
• Institucionalno nametanje: Počev od 1856. godine, kroz ime upravo mlađega Nemanjića, ovaj kult, nažalost, biva neutemeljeno, neprirodno i, naravno – od strane mitropolita-izvanjca – ciljano inaugurisan u crnogorski obrazovni sistem (skoro za sve smo sami krivi – prim. aut.).
• Ideološka asimilacija: Tokom okupacije Crne Gore i njezinoga nasilnoga, krvavoga prisajedinjenja Srbiji u periodu od 1918. do 1941. godine, ovaj koncept je pod prinudom i sistemski nametnut crnogorskomu društvu.
• Savremena agresivna revitalizacija: Od devedesetih godina XX stoljeća pa sve do danas, takav se narativ ponovo neprirodno i agresivno nameće po svakoju cijenu. To se osobito odnosi na starijega Nemanjića – istorijski dokumentovano surovoga osvajača Duklje/Zete – kojemu se, suprotno crnogorskoj istorijskoj i kanonskoj tradiciji, podiže hram u Beranama i u čiju se čast (biće da se radi o okupatorskoj, genocidnoj i kulturocidnoj, to jest zločinačkoj i krvavoj časti – prim. aut.) organizuju i razvlače ulične manifestacije.
Povrnimo se istorijski anahronom freskopisu i uopšte retrogradnom slikarstvu konkretnoga, zlonamjernoga sadržaja.
Novokomponovano slikarstvo u unutrašnjosti Manastira Starčevo (kao i u ostalim crnogorskim manastirima) – koje u XXI stoljeću predstavlja puki kitsch – oličenje je perfidne podvale i besramne prijevare.
Dakako, pobornici kulturocida iz Crkve Srbije itekako dobro znaju da stotinama puta opetovana laž postane opšteprihvaćena istina, tačnije rečeno: da poprimi snagu svoga suprotnog značenja, te da će buduće godine, decenije i stoljeća učiniti svoje.
A što je, sa stanovišta arhitektonske struke, trebalo sačuvati u unutrašnjosti crkve na Starčevu?
– Moje kategorično stanovište je da su – u skladu sa višestoljetnim stanjem – unutrašnji arhitektonski sklop i izvorni graditeljski slog crkve Uspenja Bogorodice morali ostati u potpunosti vidljivi.
To podrazumijeva očuvanje originalne tehnike zidanja, teksture zidova, te autentičnoga načina konstruisanja nosećih lukova, svodova i same kupole.
Tako očuvana arhitektonska struktura morala je služiti kao prvorazredno śedočanstvo jednoga osobitoga razdoblja srednjovjekovne sakralne arhitekture u Crnoj Gori, tačnije rečeno – dijela zetske graditeljske škole, koja pripada širem korpusu mediteranske arhitekture, umjetnosti i kulture.
U vezi sa manastirom Starčevo pominjete i jedan posebno dramatičan događaj iz 2001. godine, kada su, prema Vašim saznanjima, uništeni vrijedni kameni ostaci iz vremena Vojislavljevića. Što se tada dogodilo i kakva je sudbina tih ostataka?
– Nazovi monah i „dobronamjernik” svemu crnogorskomu je novembra 2001. godine, maljevima i macama nemilosrdno do u tirinte (sitne komade) razbio pronađene vrijedne kamene ostatke iz doba Vojislavljevića, koji su bili rukom dukljanskih/zetskih majstora isklesani i śedočili o tadašnjoj kulturi.
Razbijeni i uništeni ostaci veličanstvene dukljansko-zetske kulture su, uz angažovanje radne snage od njegovoga povjerenja, prenešeni i bačeni u škrape ovoga školja, a potom zatrpani gomilama zemlje i krša.
Radi čega mu je tako silno smetala obrađena i latinicom ispisana monolitna ploča upadljivo velikih dimenzija, koju je otkopao i od koje danas na tom mjestu u porti nije ostalo apsolutno ništa?
Poznato je da naši śeverni suśedi već stoljećima imaju patološku potrebu planski poništiti i ciljano uništiti – ako i kad im može biti – sve dokaze postojanja dinastije Vojislavljevića, jer im njihova slava ne odgovara. S druge strane, drsko prisvajaju ovu crnogorsku, njima tuđu dinastiju – da bi produžili i uzdigli svoju povjesnicu koja nema novovjekovni kontinuitet i srednjovjekovne moćne korijene prije Nemanjića – ali ne i katoličanstvo i znamenitu latinsku kulturu Vojislavljevića.
No, dok su spomenuti ostaci u kamenu – crnogorsko nacionalno blago – zatrpavani, dotični monah-izvanjac, tačnije rečeno zločestina (jer on monahu i hrišćaninu ni po čemu nije podoban), uz jedan primitivan gest rukom i nepristojan položaj srednjega prsta desne šake usmjerenoga prema ostacima ovdašnje kulture koji nestaju sa svjetlosti dana, ubijeđen da ih šilje u śen vječnoga mraka – ushićeno i pobjedonosno kličući izgovara (citiram):
„Evo im ga sad njihovi Vojislavljevići!”
Komentar na citirano nije potrebit, ali je ovo bilo jako važno istaći, pošto sve ono što se ne pribilježi i ne objavi doživi sudbinu nepostojećega – kao da se nikada nije ni dogodilo. Stoga u etičkom smislu smatram obavezujućim ostaviti śedočanstvo za buduća vremena i generacije Crnogoraca – rodoljuba.
Što je na manastiru Beška urađeno i zašto savremene intervencije na njemu smatrate jednim od najtežih primjera devastacije crnogorske sakralne baštine?
– Kada je u pitanju Manastir Beška, na samom začetku želim iskazati lični, emotivni odnos: savremena sudbina ovoga neprocjenjivo dragocjenoga blaga naše arhitekture, umjetnosti i kulture izuzetno mi teško pada, i nema dana kada na ono što u nastavku slijedi ne pomislim i to s dubokom tugom.
Manastir Beška je – prije bestraganja, oličenoga u radikalnoj devastaciji i očitoj degradaciji započetoj začetkom XXI stoljeća – po svim istorijskim, kulturološkim i arhitektonskim kriterijumima nesumnjivo zasluživao status kulturnoga dobra od nacionalnoga značaja (u negdašnjoj II (drugoj) kategoriji).
U prilog tomu navodim ključne činjenice i argumente:
• Ranohrišćanski kontinuitet: Graditeljska aktivnost na otoku Beška počinje potkraj VII stoljeća podizanjem trobrodne, troapsidalne bazilike (u spomenutoj knjizi u pripravi formulišem upravo ovakvu hipotezu). Iako znatno manjih dimenzija, ona je građena po uzoru na nešto stariju sakralnu strukturu na Martinićkoj gradini (Lontodokli), koja je funkcionisala kao biskupski centar još od kraja VII stoljeća. To Bešku smješta u istorijski kontekst od oko stoljeće i po prije vladavine kralja Svetopeleka, koji je sahranjen na Martinićkoj gradini.
• Političko-kulturni epicentar: Kumulativno sagledan, ovaj kompleks profilisan je kao ključno duhovno, kulturno i, povremeno, državno śedište balšićke Zete.
• Dinastička vertikala: Lokalitet Beška jedinstven je po tome što se na njemu gradilo i obnavljalo tokom epoha sve četiri crnogorske dinastije.
• Istorijska slojevitost: Ovaj izgrađeni prostor je materijalno śedočio o višeslojnoj, osobenoj i uzvišenoj dukljansko-zetsko-crnogorskoj povjesnici, s posebnim akcentom na epohu Balšića.
• Ambijentalni sklad: Autentična arhitektonska kompozicija i autohtona logika građenja tvorile su prekrasnu sliku u prostoru, čineći kompleks prepoznatljivim mentalnim orijentirom.
• Kulturni pejzaž: Ovđe je bio ostvaren vrhunski sklad prirode i graditeljstva, odnosno neraskidiva interakcija prirodnoga ambijenta i ljudskoga djelovanja, kao autentični spoj Božje kreacije i djela ljudskih ruku.
• Arhitektonska jedinstvenost: Kompleks je prije devastacije i degradacije pośedovao izuzetnu arhitektonsku vrijednost.
Pokraj brojnih drugih kulturocidnih radnji učinjenih u XXI stoljeću na Beškoj gorici – među kojima je i doslovice uništenje višestoljetnoga kulturnoga pejzaža i negdašnje sveukupne slike u prostoru, što je bilo materijalizovano uz duboko uvažavanje duha mjesta (genius loci) – izdvojiću dvije najdrastičnije koje se tiču samih građenih struktura – Crkve Svetoga Đorđa i Presvete Bogorodice.
Koje biste intervencije na Crkvi Svetoga Đorđa na Beški posebno izdvojili i zbog čega?
– Na Crkvi Svetoga Đorđa, crnogorskomu arhitektonskom i istorijskom dragulju i osobitomu dobru kulture, takozvani obnovitelji iz Crkve Srbije oburdali su vaskoliko, srazmjerno gabaritu crkve, monumentalno kampanjelo ili zvonik na preslicu, da bi ga konstruktivno (armirano-betonski) ujačili, pa iznova ozidali, odnosno kako je njima bilo drago – laički i neodgovorno prezidali.
Sve je urađeno a da se pritom nijedan kamen nije označio kako bi ponovnim zidanjem bio na istom mjestu ugrađen, kao što se radi u civilizovanom svijetu.
Tako je potpuno uništen njegov prvobitni izgled, odnosno sve originalne partije zvonika, podaci o tehnici zidanja i originalnomu vezivnom materijalu.
Nizdol priložena fotografija pruža nedvosmislen dokaz o brutalnom činu vandalizma; cjelokupno kampanjelo Crkve Svetoga Đorđa je nenadomjestivo oburdano, tako da originalno više ne postoji – a tijem ni samo kulturno dobro u izvornomu izgledu – što predstavlja jedan od daleko najtežih primjera zločina nad kulturom u Crnoj Gori tokom cijeloga novoga vijeka.
Crkva Svetog Đorđa | Izvor: fragment fotografije (Lazar Pejović)
Crkva Svetog Đorđa | Izvor: Portal Analitika / javni internet izvor
Posmatrano s nivoa arhitektonsko-građevinske struke, odgovorno tvrdim da je to učinjeno bez ama ikakve potrebe!
U tehničkom smislu to je prosto morala biti sitnica, što znači da se injektiranjem betona (ubrizgavanjem pod pritiskom) ovaj zvonik mogao konstruktivno ujačiti, a da se pritom nijedan jedini krš ne pomjeri, a kamoli vaskoliki razvali.
Da su barem svaki njegov kamen i svaku prekrivnu ploču povrh preslice numerički označili – kada su ih neodgovorno razmicali i skidali – i nakon armirano-betonskih, apsolutno nepotrebnih intervencija, vrnuli na ranije mjesto.
Nijesu ni svi negdašnji originalni krši vrnuti tokom savremenoga zidanja kampanjela, niti su, kako je već rečeno, krši koji su vrnuti ni približno ugrađeni na isto mjesto.
Ali, i da jest tako učinjeno – što je samo kao nužna mogućnost navedeno – uz pedantno numeričko označavanje, i da je svaki kamen s najvišom pažnjom i stručnošću vrnut i ugrađen na svoje negdašnje, jedino pravo mjesto na kampanjelu:
• ne bi to više bio onaj kamen koji su neke majstorske ruke – u smiraj nekojega oktobarskoga dana potkraj XIV stoljeća, dok su se tmurni oblaci od Rumije polako primicali i kiša pomalo počinjala padati – baš tu počinule, tako ugradile i potomstvu ostavile;
• niti bi to više bio onaj kamen koji su neke majstorske ruke – u sami osvit nekojega majskoga dana potkraj XIV stoljeća, dok se s one strane Jezera, poviše visokih gora, širilo jutarnje rumenilo na istoku – baš tu počinule, tako ugradile i potomstvu ostavile.
Za pripadnike Crkve Srbije, novostvorena „ljepota“ savremenoga kampanjela (čiju fotografiju ne želim priložiti da ne naruži ove stranice) je, doslovice rečeno: najgori mogući bezvrijedni falsifikat.
U arhitektonskomu i kulturološkomu smislu, dragulj crnogorske sakralne arhitekture zetske graditeljske škole učinjenom devastacijom i degradacijom u XXI stoljeću je postao ogoljena laž u arhitekturi, umjetnosti i kulturi, te jedan od simbola istorijskoga potiranja i poništenja identiteta Crnogoraca.
Ovo je samo dio ukupne priče o bestraganom pročelju Crkve Svetoga Đorđa.
Što nam arhitektura Crkve Svetoga Đorđa na Beški govori o graditeljskoj tradiciji srednjovjekovne Zete?
– Naročito je važno istaći da se crnogorska tradicionalna hrišćanska arhitektura temelji na principima zetske graditeljske škole – čiji su ogledni primjeri Crkva Svetoga Luke u Kotoru iz 1195. i upravo Crkva Svetoga Đorđa na Beški, podignuta oko 1390. godine – i predstavlja dio širega korpusa mediteranske sakralne arhitekture zapadnih, romaničkih upliva.
Dakle, pripadnici srpskih klerikalnih krugova iz duboke unutrašnjosti Balkana šljegli su na područje Mediterana s ciljem da sprovedu svoje asimilatorske namjere, koje su rezultirale kulturocidom.
Rabim priliku da iskažem svoje, još od 1990-ih godina, duboko i nepokolebljivo uvjerenje da mi, Crnogorci, trebamo insistirati da smo – prije svega – Mediteranci, to jest ono što zbiljski jesmo. Komu je do toga da je Balkanac – terako mu bilo (neka ga). E, sad, koliki smo (u savremenom smislu) Evropejci – to ćemo tek viđeti, odnosno morati dokazivati.
Što se događalo sa drugom crkvom na Beški, posvećenom Presvetoj Bogorodici?
– Na ovoj su Crkvi, nakon 2004. godine, u potpunosti improvizovano – bez stručnoga utemeljenja u materijalnim ostatcima, dokumentaciji ili tradicionalnim graditeljskim iskustvima – dograđeni paraklisi s apsidama.
Takvim antiistorijskim zahvatima u vidu nearhitektonskih dogradnji trajno su uništeni stariji kulturno-istorijski i graditeljski slojevi, koji su predstavljali primarnu osnovu podataka o faznim izvornim izgledima crkve, tehnikama zidanja i ukupnoj genezi ove sakralne građevine.
Na istovjetan način, na zapadnomu dijelu crkve – njezinomu pročelju – prije petnaestak godina podignuta je, nazovi, priprata na popločanom prostoru negdašnjega drvenog trijema sa začetka druge polovice XV stoljeća.
Inače, Bogorodičina crkva na Beški u svojoj izvornoj arhitektonskoj koncepciji pripratu nikada nije imala.
| Izvor: Manastir Beška; Stanje kulturne baštine u basenu Skadarskog jezera, Gagović Z.
Izvor: Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra – Manastir Beška, 2014.Izvor: Iz fonda Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne baštine kulture Crne Gore, 2004.Izvor: Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra – Manastir Beška, 2014.
Kako je stručna javnost reagovala na intervencije na Beški i drugim manastirima, i koliko su one obrađene u stručnoj literaturi?
– Stručna, građanska, patriotska i etička mi je obaveza pred crnogorskom javnošću naglasiti da u Leksikonu likovnih umjetnosti Crne Gore, koji je u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) objavljen 2021. godine, u potpunosti izostaje čak i najblaži kritički osvrt na teške i brojne nepojmljive kulturocidne zahvate Crkve Srbije koje sam prethodno naveo.
Ovakvo namjerno iliti ciljano, neodgovorno, sramno, kukavičko i nadasve nečasno prećutkivanje materijalne devastacije i degradacije dobara nacionalne kulture naročito dobija na težini kada se ima u vidu da su ti procesi u momentu kodifikacije leksikona egzistirali već približno tri decenije.
Koliko je danas, bez stručnog znanja i stare dokumentacije, moguće razlikovati autentične djelove manastira od naknadnih intervencija?
– Najbolji odgovor na ovo pitanje daje upravo priložena foto-dokumentacija.
Šta konzervatorska struka podrazumijeva pod legitimnom obnovom vjekovima stare građevine i đe je granica između očuvanja autentičnosti i njenog narušavanja?
– Pomeđu ostalih, u struci postoji temeljno pravilo da se prilikom rekonstrukcije graditeljske baštine ide toliko daleko u prošlost – do što starijih struktura i stratigrafskih slojeva – odnosno dokle gođ postoji dovoljno opipljivih i pouzdanih materijalnih dokaza, potkrijepljenih teorijskim saznanjima i analognim primjerima, koji garantuju vjerodostojnu obnovu objekta ili njegovih davnašnjih segmenata.
Prethodno (pogotovo glede Manastira Beška), ni u najmanjoj mjeri, nije bio slučaj u režiji aktera savremenih kulturocidnih radnji.
Crkva Srbije je nad zatečenom arhitekturom sprovela radikalne zahvate i na svoj primitivni način obavila takozvanu restauraciju, rekonstrukciju, adaptaciju i konzervaciju – odnosno obavila „obnovu“, najtačnije rečeno: arhitektonski kulturocid.
Kao odgovor na potonji dio pitanja navešću još jedan primjer.
Prije petnaestak godina obnovljena je, odnosno u cjelosti „rekonstruisana”, Crkva Svetoga Jovana u Zatonu, pokraj Bijeloga Polja.
U pitanju su ostaci trikonhalne crkve podignute na prijelomu XI na XII stoljeće, koji su u XXI stoljeću (i to do šljemena) nadograđeni.
Najbliže analogije ovom trikonhosu nalazimo na Crkvi Svetoga Nikole kod Nina u Dalmaciji, Svetoga Krševana kod Glavatoka na otoku Krku, i trikonhalne crkve u Drivastu kod Skadra.
Nabrojano śedoči o značaju koji su ostaci Crkve Svetoga Jovana u Zatonu imali za crnogorsku istoriju, sakralnu arhitektonsku tradiciju i umjetnost, odnosno kulturu, a koji su neprimjerenom nadogradnjom iliti nedopustivom takozvanom rekonstrukcijom apsolutno poništeni.
Ukoliko je za potrebe toga kraja bila neophodna gradnja crkve, moglo se, ako se već tako željelo, po uzoru na davnašnju crkvu – istoga oblika, pa čak i istih dimenzija njezinoga horizontalnoga gabarita – projektovati i izgraditi crkva u relativnoj blizini, da bi postojeći konzervirani ostaci bili adekvatno sačuvani i vidljivi.
Eto, čak i to se događa.
No, Crkva Srbije ne bi bila kulturocidna institucija kada bi poštovala struku, zakone i tekovine civilizacije.
Kada se takve intervencije ponavljaju na velikom broju starih sakralnih objekata, možemo li još govoriti samo o pojedinačnim slučajevima neadekvatne obnove ili one mijenjaju ukupnu sliku crnogorskog sakralnog nasljeđa? Može li se tako stvoriti nova slika prošlosti, koja će budućim generacijama izgledati kao vjekovna iako je dijelom nastala tek posljednjih nekoliko decenija?
– Upravo to je dio njihove strategije – stvoriti novu sliku crnogorskoga sakralnoga nasljeđa.
Figurativno rečeno, kada je crnogorska hrišćanska sakralna arhitektura u pitanju, negdašnja lijepa i kvalitetna slika – kojom mi, Crnogorci, dadosmo relativno skroman, ali itekako pažnje vrijedan doprinos široj mediteranskoj arhitekturi i kulturi, kao ponos jednoga maloga Naroda – nepovratno je skinuta sa zida galerije evropskih naroda.
Zamijenjena je nekom drugom – prepravljenom, tuđom, nametnutom, lažnom i bezvrijednom.
DESET GODINA OD DANA KOJI JE POTRESAO CRNU GORU: Ilustracija (Foto: ILUSTRACIJA: Teuta METĐONAJ )
ISTRAŽIVANJE ETV: Deset godina od pokušaja terorizma 16. oktobra 2026. godine, svi prvostepeno osuđeni na 70 godina zatvora, pravosnažno su oslobođeni
ZVANIČNO: Šišmakov i Popov novinari, Dikić turista, a srpski državljani bili zbog mitinga Demokratskog fronta?!
Analiza tužilačkih procesa i sudskih presuda u predmetu pokušaja terorizma 16. oktobra 2016. godine, pokazatelj su kolika je moć politike nad pravosuđem u Crnoj Gori. Nekadašnji opozicionari i optuženici Andrija Mandić i Milan Knežević, koji su se teretili za pokušaj izazivanja nereda i upad u zgradu parlamenta, zajedno sa ruskim agentima GRU-a – danas su ključni činioci vlasti. A bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić i specijalni tužilac Saša Čađenović – koji su napisali optužnicu u predmetu kolokvijano nazvanim ,,državni udar” – danas su u pritvoru i na optužnici Specijalnog državnog tužilaštva. Dvojica ruskih agenata – Edvard Šišmakov Vladimir Popovom, koje Moskva nije htjela da izruči, danas regrutuju studente u Srbiji i regionu za interese Kremlja!
,,Sud je nakon tajnog vijećanja i glasanja i dana 9. 05. 2019. godine i donio u ime Crne Gore presudu: optuženi Šišmakov Vadimovič Edvard, Popov Nikolajevič Vladimir, Dikić Bratislav, Bogićević Predrag, Ristić Nemanja, Đorđević Srboljub, Hristić Kristina,Milić Branka, Dušić Milan, Maksić Dragan, Čađenović Mihailo, Mandić Andrija, Knežević Milan, svi sa podacima kao u spisima predmeta – krivi su…”
SEDAMDESET GODINA ZATVORA
Tako je 9. maja 2019. godine predsjedavajuća Vijeća Višeg suda u Podgorici Suzana Mugoša počela sa čitanjem osuđujuće presude u predmetu pokušaj teroizma na dan parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016. godine, kolokvijalno nazvanog – ,,državni udar”.
Nakon 170 održanih sudskih ročišta svi optuženi oglašeni su krivim.
Ruski državljani, agenti GRU-a Eduard Šišmakov i Vladimir Popov, osuđeni su kao organizatori kriminalne organizacije na 15, odnosno 12 godina zatvora za krivična djela stvaranje kriminalne grupe i terorizam u pokušaju. Bivši šef srpske žandarmerije Aleksandar Dikić osuđen je na osam, a Ristić i Bogićević, kojima je suđeno u odsustvu, na po sedam godina.
PRVO SU BILI OSUĐENI ZA TERORIZAM: Šišmakov i Popov na Kalemegdanu(Photo: UGC )
Lideri tadašnjeg Demokratskog frontaAndrija Mandić i Milan Knežević osuđeni su na po pet godina zatvora, a službeni vozač DF-a Mihailo Čađenović po godinu i šest mjeseci. Osim tih 13 osuđenih, devet srpskih državljana potpisalo je sporazum o priznanju krivice…
MOSKVA UPOZORAVA, VAŠINGTON POZDRAVLJA
Presuda kojom je 22 osuđenih dobilo ukupno 70 godina zatvorske kazne, odjeknula je u Crnoj Gori. Demokratski front i stranke prosrpske opozicije ocijenile su presudu kao rezultat montiranog procesa koji je naredio Milo Đukanović i njegova Demokratska partija socijalista.
Odjeknula je presuda i u Moskvi: Vladimir Putin i vrh vlasti nijesu htjeli da izruče dvojicu agenata GRU-a. Presuda je ocijenjena kao čin usmjeren protiv Ruske federacije i, citiramo saopštenje Kremlja, ,,kao potčinjavanje Crne Gore interesima NATO-a”.
ČESTITKE ZA PODGORICU 10. MAJA 2019: Stejt Dipartment(Photo: UGC )
Sasvim drugačije su posmatrali iz Vašingtona: ,,Presuda u Crnoj Gori, kojom su dva oficira ruske Vojne obavještajne agencije (GRU) proglašena krivim za pokušaj terorizma jasna je pobjeda vladavine prava, koja je razotkrila drski pokušaj Rusije da podrije suverenitet jedne nezavisne evropske nacije”…
Ovo je saopštenje Stejt Dipartmenta od 10. maja 2019. godine, dan nakon što je Suzana Mugoša izrekla presudu. U istom duhu je reagovao i britanski Forin ofis, uz tvrdnju da cilj takozvanog udara bio, citiramo, ,,da se malignim ruskim uticajem spriječi crnogorsko članstvo u NATO-u”.
POLITIČKI, PA PRAVOSUDNI PREOKRET
Međutim, od prvostepene osuđujuće presude do prvostepene oslobađajuće presude proteklo je – samo godina i devet mjeseci.
Nije bilo u pitanju drugačije pravno čitanje činjenica. Nove presude bile su direktna posljedica velikog političkog preokreta i pada koalicione vlasti DPS-a na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine.
POLITIČKI PREOKRET: Zdravko Krivokapić objavljuje pobjedu ,,Koalicije za budućnost Crne Gore”(Photo: UGC )
,,Narode Crne Gore, desila se sloboda… Ko čeka taj i dočeka!”
Tako je, kada su saopšteni rezultati u neđelju veče 30. avgusta 2020. godine, uzbuđeno govorio dr Zdravko Krivokapić, nosilac liste ,,Za budućnost Crne Gore”okupljenim pristalicama.
,,Konačno oslobođenje!” odgovarala je masa pristalica.
Politički preokret su kao oslobođenje dočekali iAndrija Mandić i Milan Knežević. Kao prvostepeno osuđeni u pocesu ,,državni udar”, bili su na samom začelju izborne liste koalicije ,,Za budućnost Crne Gore”. Ali, već su te večeri znali da ih čeka drugačija budućnost od one koju im je bila određena presudom 9. maja 2019. godine.
EKSPRESNI PUT DO OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE
Ipak, moguće da čak ni Mandić i Knežević nijesu vjerovali da će se u pravosuđu takva prekretnica odigrati tako brzo.
OD OPTUŽENIKA DO KLJUČNIH ČINILACA VLASTI: Andrija Mandić i Milan Knežević 2019. godine(Photo: UGC )
Prvo je, 5. februara 2021. godine tročlano Vijeće Apelacionog suda preglasavanjem ,,dva prema jedan” – ukinulo presudu Višeg suda u Podgorici u slučaju pokušaj terorizma. Pa je onda sudija izvjestilac Seka Piletić obavijestila javnost da je, nakon ukidanja presude, odlučeno da predmet ne može voditi sudija Suzana Mugoša.
Taj svojevrsni presedan u postupanju Apelacionog suda bio je jasan signal. Sve je potom išlo brzo: nakon penzionisanja Milivoja Katnića, stvar je u svoje ruke preuzeo glavni specijalni tiiužilac Vladimir Novović.
NA METI NOVE POLITIČKE I TUŽILAČKE VLASTI: Milan Katnić i Saša Čađenović(Photo: UGC )
Sedam dana prije roka za podnošenje optužnice, Novović je naredio hapšenje specijalnog tužioca Saše Čađenovića. Potom je proslijedio optužnicu Višem sudu. Istu onu koju su pisali prisilno penzionisani Milivoje Katnić i uhapšeni Saša Čađenovića?!
Tada je već bila jasna politikčko-pravosudna igra koja se namjerava odigrati.
I Novo suđenje brzo je završeno. Vijeće višeg suda donijelo je presudu 12. jula 2024. godine – svi optuženi su oslobođeni. Presudom Vijeća Višeg suda kojim je predsjedavao sudija Zoran Radović odbačeni su svi navodi optužnice zbog – nedostatka dokaza.
KOGA BRIGA ZA DOKAZE?
Svi dokazi koje su Katinć i ekipa dobili od službi Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih država, ali i vlasti iz Srbije, Moldavije, Poljske i Bugarske – za Viši sud nijesu bili dovoljni.
KAD GRU ZAPISUJE: Pasoši Šišmakova i Popova iz iste serije kao agenata koji su trovali Sergeja Skripalja(Photo: Pottal ETV )
Čak ni dokaz da su pasoši Eduarda Šišmakova i Vladimira Popova iz iste serije kao pasoši agenata GRU-a koji su trovali Sergeja Skripalja i njegovu kćerku. Nijsu bili dokazi čak ni transferi novca iz Rusije na račun Saše Sinđelića, svjedoka saradnika…
Svi optuženi oslobođeni su. Nevjerovatno, ali istinito – oslobođena su krivice čak i ona devetorica državljana Srbije koji su, sa svojim advokatima, potpisali i ovjerili sporazum o priznanju krivice. – štoje pravosudna presuda.
Sve je završeno ekspresno: 30. decembra 2025. godine Apelacioni sud je potvrdio oslobađajuću presudu za sve optužene i time je presuda u slučaju pokušaja terorizma postala postala pravosnažna.
Proteklo je svega šest godina i šest mjeseci od prve osuđujuće do pravosnažne oslobađajuće presude. Prvai presedan! Nikada nešto takvo se nije desilo u istoriji crnogorskog pravosuđa, čak i za manje teško krivično djelo.
ŠIŠMAKOV I POPOV NA NOVOM ZADATKU
O sadašnjim ulogama Šišmakova i Popova, agenata GRU-a i članova specijalne jedinice 21955 koji su bili veoma aktivni u Crnoj Gori oktobra 2016, govorio je specijalno za Televiziju E poznati istraživač Belinketa Hristo Grozev, koji je odavno ruskih službi.
AGENTI GRU IMAJU NOVE ZADATKE: Hristo Grozev, istraživač(Photo: UGC )
,,Ono što jedinica 21955 sada radi jeste – da se jedan dio ove jedinice bavi pronalaženjem studenata iz različitih djelova svijeta. Dovode ih u Rusiju pod krinkom studiranja tamo, a neki od njih se obučavaju za diverzante. Na primjer, mogu vam reći nešto što mislim da će vaša publika čuti prvi put: Eduard Širokov je zadužen za regrutaciju ljudi sa srpskih univerziteta. Dakle, to je njegova specijalizacija”, kazao je Grozev.
Da li će u vremenu koje je pred nama Šišmakov i Popov posjetiti i crnogorske univerzitete, to je nepoznanica. Izvjesno je da ih sadašnja parlamentarna većina ne bi progonila.
NOVA VREMENA
Jer, sada su druga politička vremena nego 2016. godine. Deceniju kasnije promijenile su se i uloge. Nekadašnji optuženi Andrija Mandić sada je predsjednik Skupštine Crne Gore, a Milan Knežević poslanik.
Bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je već dvije i po godine u pritvoru u Spužu. Optužen je da je član organizovane kriminalne grupe, zajedno sa bivšim policijskim funkcionerom Zoranom Lazovićem i suspendovanim specijalnim tužiocem Sašom Čađenovićem koji je odnedavno u kućnom pritvoru.
A bivši osuđenici, državljani Srbije, mogli bi da uzmu i koju kintu od države Crne Gore. Nakon što je oslobađajuća presuda postala pravosnažna, Branka Milić je od Crne Gore tražila 180.000 eura na ime naknade za neosnovani pritvor. Zahtjev je podnio je i Nemanja Ristić, dok je Bratislav Dikić, koji je bio duže od četiri godine u pritvoru, sa svojim advokatima priprema tužbeni zahtjev prema državi.
I to prema državi Crnoj Gori koja se, kako rekoše iz postavgustovske vlasti, bori protiv malignog ruskog uticaja i koja je prva sljedeća članica Evropske unije.
Vanraspravno vijeće podgoričkog Osnovnog suda odbilo je žalbu Osnovnog državnog tužilaštva u Podgorici i potvrdilo odluku da se sindikalnim predstavnicima, među kojima je i Mladen Šuškavčević, ne odredi pritvor.
Tu informaciju za Portal ETV potvrdio je Šuškavčevićev branilac, advokat Zoran Piperović.
Iako je novinarka jednog medija, gostujući u emisiji na Aplus televiziji, odluku sudije za istragu Osnovnog suda ocijenila kao „sramotnu“, ostaje otvoreno pitanje da li je bila upoznata sa činjenicom da je i vanraspravno vijeće, odlučujući po žalbi tužilaštva, zauzelo isti stav.
– Kada je riječ o hapšenju sindikalnih predstavnika bezbjednosnog sektora, odluka sudije za istragu Osnovnog suda je sramotna. Neka kažu da trpe pritiske i neka se ljute, ali smo posljednjih dana vidjeli neke medijske uratke na koje niko ne reaguje, a koji su dobrano predstavljali pritisak. Međutim, reagovaće na ovo što mi kažemo. Meni ne ide u glavu da neko kaže kako može uticati na svjedoke, ali da to neće učiniti jer nijesu u dobrim odnosima. Pa možda se i pomire, pa onda utiče na nekoga – kazala je novinarka.
Odluka vijeća, koje je preispitalo i potvrdilo prvostepeno rješenje, otvara i pitanje granica javnog komentarisanja sudskih odluka, ali i mogućeg pritiska na pravosuđe kroz javne istupe kojima se odluke sudija diskredituju prije nego što budu preispitane u zakonom predviđenom postupku.
Podsjetimo, prethodnih dana uhapšeni su predsjednik Sindikata Uprave policije Mladen Šuškavčević, predsjednik Sindikata Agencije za nacionalnu bezbjednost Dragoljub Milović, bivši predsjednik sindikalne organizacije Policijske akademije Žarko Mrdović i nekadašnji predsjednik Sindikalne organizacije Ministarstva unutrašnjih poslova Danilo Radunović.
Piperović ranije upozorio na pritisak na pravosuđe
Podsjetimo, advokat Zoran Piperović ranije je kritikovao održavanje konferencije za medije Uprave policije u trenutku kada su osumnjičeni sindikalni predstavnici davali izjave pred sudijom za istragu.
On je ocijenio da je takvo postupanje policije etički i profesionalno sporno, posebno imajući u vidu da je direktor Uprave policije Lazar Šćepanović javno iznosio tvrdnje o navodnoj šteti od 1,87 miliona eura, iako postupak nije bio okončan.
– Ne može policija u momentu kada su pred sudom da daje kvalifikative kao da je sve završeno. Ako je tako, ukinimo sud i tužilaštvo – poručio je tada Piperović.
Šuškavčevićev branilac osporio je i tvrdnje o navodnim finansijskim zloupotrebama, ukazujući da u pretkrivičnom postupku, prema njegovim riječima, nije sprovedeno ekonomsko niti drugo vještačenje kojim bi se utvrdilo da novac nedostaje.
Piperović je posebno insistirao na poštovanju pretpostavke nevinosti, upozoravajući da se javnim istupima policijskih zvaničnika ne smije prejudicirati krivica osumnjičenih.
On je tada prenio i komentare pojedinih sindikalaca da je konferencija za medije možda organizovana kako bi se pažnja javnosti preusmjerila sa pitanja ulaska ruskih državljana Mihaila i Valerije Zvinčuk u Crnu Goru.
Skupština Crne Gore za septembarske zarade izdvojila je 187,6 hiljada eura, od čega skoro 18.216 za varijabile. Najviše je prihodovao prvi čovjek parlamenta Andrija Mandić – 2.959 eura. U taj iznos uključena je i varijabila od 607 eura.
Aktuelnom sazivu isplaćeno je skoro 149 hiljada eura. Pored plate, varijabile je, uz Mandića, primilo još 30 poslanika, u ukupnom iznosu od 15.584 eura. Iz Skupštine su ranije objasnili da se varijabile isplaćuju za izuzetan doprinos u radu u crnogorskom parlamentu.
Iznos iznad 2.000 eura uplaćen je na račun 35 poslanika, među kojima su Dejan Đurović iz Nove srpske demokratije (2.856 eura, od čega je 809 varijabila), Boris Mugoša iz Evropskog saveza (2.750 eura, od čega je 809 varijabila), Boris Bogdanović iz Demokrata (2.450 eura, od čega je 607 varijabila), Vasilije Čarapić iz PES-a (2.562 eura, od čega je 809 varijabila), Jasmin Ćorović iz Bošnjačke stranke (2.365 eura, od čega je 556 varijabila), Bogdan Božović iz SNP-a (2.322 eura, od čega je 607 varijabila), Vaso Obradović iz NSD-a (2.295 eura, od čega je 354 varijabila), nezavisna poslanica Radinka Ćinćur (2.197 eura), Mehmed Zenka DUA-HGI (2.091 euro), Zoja Lalović Bojanić iz DPS-a (2.031 eura)…
Lider DNP-a Milan Knežević prihodovao je 2.461 euro (od čega je 607 varijabila), Zoran Mikić iz GP URA 2.562 eura (od čega je 809 varijabila), Artan Čobi iz Albanskog foruma 2.547 eura (od čega je 809 varijabila), njegov kolega Nikola Camaj 2.788 eura (od čega je 607 varijabila), Jelena Nedović iz PES-a 2.129 eura (od čega je 354 varijabila), Andrija Nikolić iz DPS-a 2.959 eura (od čega je 607 varijabila), Boris Pejović iz PES-a 2.389 eura (od čega je 607 varijabila), a nezavisna poslanica Jevrosima Pejović 2,416 eura (od čega je 607 varijabila).
Poslaniku PES-a Draženu Petriću uplaćeno je 2.069 eura (od čega je 354 varijabila), Anđeli Vojinović iz Demokrata 2.404 eura (od čega je 607 varijabila), Ameru Smailoviću iz Bošnjačke stranke 2.382 eura (od je čega 607 varijabila), njegovom kolegi Mirsadu Nurkoviću 2.678 eura (od čega je 607 varijabila), Adrijanu Vuksanoviću iz HGI 2.393 eura (od čega je 607 varijabila).
Poslanica PES-a Branka Marković prihodovala je 2.061 euro, njena koleginica iz iste partije Jelenka Andrić 2.152 eura (od čega je 354 varijabila), Milan Lekić iz NSD-a 2.197 eura, Velimir Đoković iz NSD-a 2.263 eura (od čega je 202 varijabila), njegova koleginica Jelena Božović 2.140 eura (od čega je 354 varijabila), Slađana Kaluđerović iz SNP-a 2.152 eura (od čega je 354 varijabila), Oskar Huter iz DPS-a 2.158 eura (od čega je 202 varijabila), Mihailo Anđušić iz DPS-a 2.011 eura (od čega je 202 varijabila).
Poslaniku NSD-a Vuku Todoroviću, koji je krajem jula u poslaničkoj klupi zamijenio aktuelnog ministra bez portfelja Jovana Jola Vučurovića, za prethodna dva mjeseca je isplaćeno 4.094 eura (od čega je 202 eura varijabila).
Varijabile su uplaćene i poslanicima Uglješi Uroševiću iz PES-a (354 eura), Mileni Vuković iz GP URA (202 eura) i Sonji Popović iz DPS-a (202 eura).
Razlika zarada
Sedam poslanika 28. saziva Skupštine Crne Gore ostvaruju pravo na razliku zarade i njima je isplaćeno 2.926 eura.
Najviše je prihodovao nezavisni poslanik Miodrag Laković – 1.132 eura, Uglješi Uroševiću iz PES-a isplaćeno je 394 eura, Nerminu Abdiću iz DPS-a 166 eura, Branislavu Neneziću iz Evropskog saveza 424 eura, Vladimiru Bakraču iz PES-a 195 eura, Albinu Ćemanu iz Demokratske 489 eura i Danilu Jokiću iz posebnog kluba poslanika 124 eura.
Pravo na naknadu po prestanku funkcije ostvaruje tri poslanika i njima je isplaćeno ukupno 6.068 eura. Bivšem poslaniku BS Admiru Adroviću uplaćeno je 1.820 eura, Milošu Konataru iz GP URA 2.450 eura i Nađi Laković iz PES-a 1.797 eura.
Savjetnicima 23,1 hiljade eura
Savjetnicima predsjednika i potpredsjednika Skupštine za prošli mjesec je isplaćeno 23.165 eura, od čega za varijabile 607 eura.
Mandićevih devet savjetnika ukupno su u septembru zaradili 13.144 eura, a sedam savjetnika potpredsjednika parlamenta 8.568 eura.
Savjetnik bivše potpredsjednice Skupštine Zdenke Popović ostvaruje pravo na naknadu po prestanke funkcije i njemu je isplaćeno 1.452 eura.
Generalnom sekretaru Skupštine, pomoćnicima i zamjenicima isplaćeno je ukupno 9.472 eura, od čega za varijabile 2.024 eura.
Od Euro modela do euro kampanje: Premijer obećava, strina računa
Do izbora će nas mnogi uvjeravati koliko ćemo dobiti. Bilo bi dobro da od svakoga zatražimo i računicu od čega ćemo to zaraditi. Moja strina bi je tražila za svojih hiljadu eura. Imamo razloga da tražimo objašnjenje i od Vlade za državni novac
Autor: Džavid Kahari
Izvor: Portal Analitika
Biću neskroman i reći da mi dugogodišnji rad u američkim finansijskim institucijama daje dovoljno znanja i iskustva da, kao ekonomista, analiziram program koji je premijer Crne Gore nazvao Euro model. Tako sam i započeo ovu kolumnu.
Poređao sam stručna objašnjenja, ekonomske pokazatelje i pitanja koja bi trebalo razjasniti prije nego što obećane iznose počnemo računati kao siguran dobitak. Pisao sam o proizvodnji, potrošnji, doprinosima, budžetskom manjku i zaduživanju, o svemu što ekonomista smatra važnim kada pokušava da objasni od čega jedna zemlja živi.
A onda sam pročitao što sam napisao i pomislio na svoju strinu. Neće ona od ovoga mnogo razumjeti. Ne zato što nije sposobna, nego zato što sam jednostavna životna pitanja pretvorio u jezik kojim ekonomisti uglavnom razgovaraju jedni s drugima. A moja strina izlazi na izbore, a ne na ispit iz makroekonomije.
Ako još počnem da kritikujem premijera, naljutiće se na mene. Shvatiće da sam protiv povećanja stričeve penzije. I stric izlazi na izbore. Tu je i moj brata od strica, pa bi neko iz NSD-a, u sportskom raspoloženju, već mogao da proglasi rezultat: tri prema nula za Vladu.
Ja sa analizom, oni sa tri glasa u plusu.
Zato odložih stručne izraze i rekoh sebi: hajde da pokušamo jednostavno, onako kako se razgovara za porodičnim stolom. Ako je računica dobra, može se objasniti i bez grafikona.
Strinina računica
– Zamisli, strina, da ti dođe čovjek i zatraži hiljadu eura na zajam. Treba da plati majstora koji mu je ugradio video-nadzor u štali.
– A što će mu kamere u štali?
– Telad mu sisaju mlijeko koje je namjeravao da prodaje, pa hoće da ih nadgleda.
– Dobro, a kad će vratiti pare?
– Nema određenog roka. Kad zaradi od mlijeka. Kaže da će mu kamere pomoći. Uz to planira da podigne cijenu mlijeka, a da manje troši na hranu za krave. Tako će, veli, imati i veći prihod i uštedu.
Strina me gleda, pa pita jesam li ozbiljan.
– Bi li mu ti pozajmila?
– Nijesam valjda luda. Mogao je da odvoji tele od krave kad treba, pa mu za to ne bi trebale kamere. A mora i tele da jede. Ako podigne cijenu mlijeka, neko će umjesto litra kupovati pola. Ako kravama zakine potrebnu hranu, imaće manje mlijeka. Od čega će onda meni vratiti hiljadu eura?
Foto: Privatna arhiva
Eto, rekoh, završismo prvi dio ekonomske rasprave.
Naravno, država nije štala, niti se čitava privreda može objasniti kravom i teletom. Ali pitanje koje je strina postavila ostaje isto, bilo da govorimo o hiljadu eura ili o državnim milionima: od čega će nastati prihod kojim se obećanje ispunjava i dug vraća?
Nju nije zadivila oprema. Nije joj bilo dovoljno ni obećanje o većoj zaradi. Htjela je da zna hoće li biti više mlijeka, ima li ko da ga kupi i kada joj se vraća novac.
Ista koverta, druga raspodjela
Hajde sada, strina, da zamislimo jednu kućnu kovertu. U njoj je novac od kojeg se plaćaju hrana, struja, ljekovi i ostale obaveze. Dio se odvaja za starije ukućane.
Jednoga dana domaćin kaže zaposlenima u kući:
– Od sljedećeg mjeseca vama ostaje više. Manje ćete odvajati u zajedničku kovertu.
Lijepa vijest. Svakome prija kada mu više ostane u džepu.
– A od čega ćemo za lijekove i za stare, pita strina.
– To će kuća obezbijediti.
– Znam da će kuća. Pitam ko će u kovertu staviti ono što nedostaje.
Tu već dolazimo do penzija.
Ako dio novca koji se ranije izdvajao za njih ostane u neto plati, zaposleni će dobiti više. Ali obaveza prema penzioneru ostaje ista. Njegovu penziju treba obezbijediti iz nekog drugog prihoda.
Može i tako, ali treba reći kojeg. Koliko ga ima, koliko je siguran i šta ćemo ako ga bude manje nego što očekujemo.
Strina ne bi pristala da iz porodične računice izbriše trošak samo zato što ga je neko premjestio na drugi papir. Ona zna da račun za struju nije plaćen time što ga je iz kuhinje odnijela u dnevnu sobu.
A ja bih volio da i zaposleni dobije više i da stric ima veću penziju. Upravo zato pitam kako ćemo puniti kovertu.
Pekar i njegova peć
Uzmimo sada pekara.
Ima malu pekaru, nekoliko zaposlenih i peć u kojoj tokom dana može ispeći određenu količinu hljeba. Stigne odluka da mora povećati plate.
Radnici se obraduju. Imaju i zašto. Njihove potrebe odavno prevazilaze ono što zarađuju.
Pekar sjedne da računa. Brašno košta, struja košta, zakup košta. Ako je prodavao isti broj hljebova kao ranije, odnekud mora obezbijediti razliku.
Možda može da smanji svoju dobit. Ako dobro zarađuje, sasvim je razumno očekivati da veći dio pripadne radnicima. Ali ako je i do sada jedva pokrivao troškove, moraće da poveća prodaju, podigne cijene ili pronađe neku uštedu. Koliko može od svakog od tih rješenja, zavisi od njegove stvarne računice.
– A može li mu se pomoći da više ispeče i proda, pita strina.
Može. Da nabavi bolju peć, da manje troši struju, da ne gubi vrijeme na nepotrebnu administraciju, da ugovori isporuku hotelu ili prodavnici. Tada raste mogućnost da isplaćuje veće plate.
– Pa što onda i o tome ne pričaju?
Pričaju, strina, ali nova peć mora da se nabavi, ugradi i otplati. Kupac za veće količine hljeba mora da se pronađe. Za to treba vremena i rada. Iznos plate može stati u jednu rečenicu.
A na izborima se rečenice lakše pamte od poslovnih planova.
Povišica na tezgi
Zamisli sada da svi na pijacu dođemo sa više novca, a na tezgama ista količina sira, krompira i paradajza.
Hoćemo li svi odnijeti kući više?
– Kako ćemo, ako više robe nema, kaže strina.
Može stići iz drugog mjesta ili iz druge države. Može i nešto poskupjeti. Kako će se završiti zavisi od ponude, konkurencije i troškova. Veća plata sama po sebi ne stvara novu vreću krompira.
Zato bi uz povećanje primanja trebalo pomoći i onome ko sadi, proizvodi, prerađuje i prevozi. Da može ponuditi više robe, po cijeni od koje može živjeti i koju kupac može platiti.
– Znači, treba i njivu obraditi?
Treba, strina. I navodnjavati, i ubrati, i sačuvati, i prodati.
Ne možemo se svake godine iznenađivati što nam je hrana skupa, a čovjeku koji bi je proizvodio ostaviti da sam rješava put, vodu, otkup i naplatu.
Veća primanja imaju pun smisao kada za njih možemo više da kupimo. Strina to provjerava bez statistike. Zna šta je prošlog mjeseca donijela kući u dvije kese i koliko je za iste namirnice platila danas.
Tri mjeseca gostiju, 12 mjeseci života
Na primorju imamo još jednu dobro poznatu računicu. Ljeti se radi, izdaje, služi i prodaje. Novac pristiže, pa se čovjeku učini da će tako potrajati.
Onda odu gosti, a ostanu računi.
Strina bi od ljetnjeg prihoda prvo odvojila za zimu. Znala bi da januar ne možemo preskočiti zato što nam je avgust dobro prošao.
Tako bi trebalo razmišljati i o turizmu. Kako da od jednog gosta zaradu ima što više domaćih ljudi? Da hotel kupi sir od našeg proizvođača, povrće sa domaćeg imanja, da angažuje lokalnog majstora i gostu ponudi izlet od kojeg će živjeti još neka porodica.
I kako da posao traje duže od ljeta?
To su pitanja za održivi model. Odgovori traže mnogo više od povećanja cijene apartmana. Traže uređeno mjesto, dobar prevoz, čistoću, sadržaje i ljude koji znaju svoj posao.
Ako je sve što gostu nudimo skuplji račun za istu uslugu, i on će napraviti svoju računicu.
Ko prvi steže kaiš
Kad u kući zafali novca, strina najprije pogleda na šta se nepotrebno troši.
Neće prvo uskratiti lijek stricu ili knjigu unučetu. Pitaće zašto je kupljeno ono što nije trebalo, kome je dat novac bez razloga i može li se isti posao završiti jeftinije.
Tako bi i država trebalo da pokaže gdje će uštedjeti. Koliko joj je službenih automobila potrebno, kakva putovanja plaća, koliko ljudi ide na njih i šta su donijela. Koje se službe preklapaju, koji se poslovi bespotrebno ponavljaju i zašto građanin istu potvrdu nosi od jednog šaltera do drugog.
I ambasade i konzulati imaju troškove koje treba uporediti sa poslom koji obavljaju. Građanima u inostranstvu potrebna je dobra usluga, a zemlji djelotvorna diplomatija. To zahtijeva da se zna šta se plaća i kakav se rezultat dobija.
Neće jedna otkazana večera ili jedno putovanje manje napuniti penzioni fond. Ali bez spremnosti da se provjeri sopstveni račun teško je od građana tražiti povjerenje za mnogo veće iznose.
– Znači, i oni da pripaze, pita strina.
Da pripaze i da polože račun. Kao što bi ga tražila od mene kad bih upravljao njenim novcem.
Od modela do izborne kampanje
Tu se vraćamo izborima.
Veća plata je jasna poruka. Veća penzija još jasnija. Građanin odmah zna zašto mu je potrebna.
Objašnjenje kako će privreda to zaraditi traje duže. U njemu postoje rokovi, ulaganja, rizici i poneko neugodno pitanje. Zato se lako dogodi da iz čitavog ekonomskog programa u javnosti ostane samo iznos.
Tada Euro model počinje da liči na euro kampanju.
Obećanje se ponavlja, broj se pamti, a pitanje o pokriću doživljava kao protivljenje boljem životu. Kao da onaj ko pita odakle novac priželjkuje da ga građani imaju manje.
Zato strini i kažem: nijesam protiv stričeve povišice. Volio bih da bude i veća. Samo bih da je dobija redovno, da mu cijene ne pojedu povećanje i da poslije izbora ne slušamo kako se moramo strpjeti jer su nastupile nepredviđene okolnosti.
Želio bih i da moj brat može bolje zarađivati od svog rada, u firmi u kojoj je zaposlen i kad država ne najavljuje novi program.
Za to nam treba održivi model: više dobrih poslova, više domaće proizvodnje, pametnih ulaganja i manje nepotrebnih državnih troškova. Sve ono što omogućava da povećanje primanja potraje i kada se završe govori i ugase kamere.
A kome strina vjeruje?
Na kraju pitam strinu jesam li sada bio jasniji.
– Jesi. Samo mi još reci: hoće li penzija biti veća?
Eto zašto je važno kako razgovaramo sa ljudima. Ja objašnjavam čitav sistem, a ona me vraća na ono od čega živi.
– Volio bih da bude, strina. I da za nju možete više kupiti. Zato i postavljam ova pitanja.
Zastade, pa se vrati na onog čovjeka sa početka priče.
– Neka on meni prvo kaže koliko krava ima, koliko mlijeka prodaje i šta mu ostane kad sve plati. Pa da vidimo za pozajmicu.
Zaćutah. To sam, zapravo, pokušavao da kažem još na početku kolumne.
Samo mi je za to trebalo mnogo više papira.
Do izbora će nas mnogi uvjeravati koliko ćemo dobiti. Bilo bi dobro da od svakoga zatražimo i računicu od čega ćemo to zaraditi.
Moja strina bi je tražila za svojih hiljadu eura. Imamo razloga da tražimo objašnjenje i od Vlade za državni novac.
