Polemika direktora policije i poslanika ES na Odboru za bezbjednost i odbranu
Zirojević: Je li tačno da ste upozoreni da se sprema ubistvo i da nije preduzeto ništa; Šćepanović: O zabilješkama ćemo u gluvoj sobi, posebno ako su falsifikovane
Pred Odborom za bezbjednost i odbranu u toku je rasprava o Izvještaju o radu MUP-a, Izvještaju o stanju bezbjednosti saobraćaja na putevima u Crnoj Gori i Izvještaju o stanju sistema zaštite i spašavanja za prošlu godinu.
Izvor:Portal Analitika
Poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević rekao je kako je policija u proteklom vremenu započela akcije protiv građana Crne Gore, te da im saobraćajci prave ‘sačekuše’ iza žbunja po putevima.
“Mi uprkos svemu tome imamo trke po ulicama, dovoljno je vidjeti šta se dešava u Podgorici oko 23 časa ili oko ponoći. Ali zato se pišu kazne za prekoračenja od pet kilometara na sat. Radari hvataju sve, ali ne hvataju recimo ubicu iz Rusije, koji iz Podgorice odšeta do Herceg Novog. Prođe opštinu Podgorica, pa Danilovgrad, pa Nikšić, pa Kotor, dođe u Novi i zamalo do granice”, dodao je.
Zirojević: Uhvatio sam vas u laži; Šćepanović: Primjereno se obraćajte, napustiću sjednicu
Direktoru Uprave policije Lazaru Šćepanoviću poručio je i – “znam da jedva čekate da me uhapsite”.
“Zato ne mogu odavati tajne podatke, ali – šta ćemo ako ste u oblasti organizovanog kriminala imali jedno ubistvo, da ste tri mjeseca prije toga imali službenu zabilješku da će se desiti to ubistvo i da nijeste preduzeli ništa? O tome ćemo u gluvoj sobi. Govorim o ubistvu u Nikšiću. Je li tačna ta informacija”, upitao je Zirojević.
“Nije tačno”, uzvratio je Šćepanović.
“Ja sam je gledao svojim očima”, odgovorio mu je Zirojević.
“Pa uhapsićemo toga”, rekao je Šćepanović.
“Vi sad možete da hapsite jer sam vas uhvatio u laži”, poručio je Zirojević.
“Upozoravam Zirojevića da koristi vokabular primjeren poslaniku”, kazao je Šćepanović.
“Inače ćete i mene uhapsiti? Ne možete Vi da upozoravate jer ne vodite sjednicu”, upitao je Zirojević.
Šćepanović je potom poručio kako bi mogao napustiti sjednicu.
“Jednom sam doživio neprofesionalno ponašanje u Skupštini, ja ne vrijeđam nikoga, pričam argumentima i ne želim da mi se bilo ko obraća na ovakav način”, rekao je on.
“Meni je žao što se Vi nervirate, ali kad smo kod kulture dijaloga – Vi meni konstantno upadate u riječ”, odgovorio je Zirojević.
Poslanik ES nakon toga je pitao Šćepanovića da li je tačno da je nedavno imao saobraćajnu nezgodu.
“Ako se to desilo onako kako sam čuo, onda predlažem da vas obezbjeđuje saobraćajna policija i da vam u pratnji bude i šlep vozilo”, poručio je on.
Šćepanović: O dostavljanju zabilješki ćemo u kontrolisanim uslovima
Šćepanović je kazao kako Zirojević odgovore na neka pitanja, usljed obavještajnih segmenata, ne može dobiti.
“On zna da se o ovakvim temama, koje se odnose na tajne podatke, ne govori u plavom salonu, već u kontrolisanim uslovima. Pa ćemo tamo pričati o tome kako su policijski ili službenici neke druge službe dostavili poslaniku zabilješke o podacima koji nose klasifikovane oznake. A pogotovo ako su u pitanju falsifikovani podaci”, rekao je on.
Stiče se utisak, dodao je, kako se građani podstrekavaju da krše propise, time što se navodi kako policajci vrebaju iz žbunja.
“Nikad nijesam vidio policajca u žbunu, uvodimo tehnološka rješenja, nadzor iz vazduha”, kazao je on.
O trostrukom ubistvu u Danilovgradu i bjekstvu ubice, Šćepanović je rekao kako Zirojević ne vlada situacijom.
“Policija je postupila po prijavi suvlasnika strelišta, sat i po nijesmo imali informaciju o izvršiocu… Poslije sat i po uslijedila je opsežna akcija, a sve je rezultiralo lociranjem lica. Ali u tih sat i po on je stigao na odredište u Tivat, odnosno u Herceg Novi i tada smo imali kompletnu obavještajnu sliku”, rekao je on, dodajući da je reakcija policije bila besprekorna.
Kazao je i kako on nije imao saobraćajnu nezgodu.
“Dok sam bio u autu nijesam imao saobraćajnu nezgodu. Bila je jedna nezgoda od strane policijskih službenika koji imaju ovlašćenja, obavljene su sve procesne i izviđajne radnje, konstatovan je zapisnik, utvrđena šteta”, kazao je Šćepanović.
Spajić sa Čarnvirakulom (Foto: Vlada Crne Gore/Bojana Ćupić)
PREMIJER MILOJKO SPAJIĆ SE U BANGKOKU SASTAO SA TAJLANDSKIM KOLEGOM ANUTINOM ČARNVIRAKULOM
Tajland će ukinuti vize za državljane Crne Gore
Crna Gora i Tajland imaju dobru osnovu da prijateljske odnose pretoče u sadržajniju ekonomsku saradnju. Turizam je jedna od naših najvažnijih poveznica, a snažniji ugovorni okvir omogućio bi da prilike koje prepoznajemo postanu konkretni projekti i partnerstva – istakao je Spajić
Po prijemu zvaničnog zahtjeva crnogorske strane Tajland će ukinuti vize za državljane Crne Gore – poručio je premijer Tajlanda Anutin Čarnvirakul tokom susreta sa premijerom Milojkom Spajićem u Bangkoku.
Oni su se, kako je saopšteno iz Vlade, danas sastali u okviru učešća na godišnjem sastanku Svjetske banke i MMF-a.
– Tokom susreta potvrđena je spremnost da se, na temelju dobrih i prijateljskih odnosa, dodatno unapređuje saradnja u svim oblastima od obostranog interesa, sa akcentom na medicinski turizam. Istaknuta je potreba jačanja ugovorno-pravne osnove kako bi se stvorili povoljniji uslovi za konkretnije povezivanje institucija i privrede dvije države – naveli su u saopštenju.
Posebna pažnja, prema njihovim riječima, posvećena je turizmu, kao važnoj privrednoj grani za obje zemlje i oblasti sa značajnim potencijalom za saradnju. Istakli su da su razmjena iskustava, povezivanje turističkih privreda i unapređenje međusobne promocije prepoznati kao mogući pravci zajedničkog djelovanja.
– Crna Gora i Tajland imaju dobru osnovu da prijateljske odnose pretoče u sadržajniju ekonomsku saradnju. Turizam je jedna od naših najvažnijih poveznica, a snažniji ugovorni okvir omogućio bi da prilike koje prepoznajemo postanu konkretni projekti i partnerstva – istakao je Spajić.
Premijer Čarnvirakul ukazao je na rastuću međunarodnu prepoznatljivost Crne Gore kao atraktivne turističke destinacije i potencijal za razmjenu znanja i iskustava oblasti medicinskog turizma.
– Crna Gora se sve češće prepoznaje kao veoma privlačna turistička destinacija. Tajland je spreman da podijeli svoja iskustva u razvoju turizma i podrži povezivanje naših turističkih sektora uvjeren da obje zemlje mogu imati koristi od takve saradnje – poručio je Čarnvirakul.
Sagovornici su se, kako su dodali u Vladi, osvrnuli i na značaj održavanja Godišnjih sastanaka MMF-a i Grupe Svjetske banke u Bangkoku, kao prilike za razgovor o ključnim izazovima globalne ekonomije i jačanje međunarodne saradnje, te je istaknuto da ovaj dio svijeta postaje sve važnije mjesto susreta globalnih lidera i oblikovanja odgovora na zajedničke razvojne izazove.
Sastanku su prisustvovali ministar finansija Novica Vuković i guvernerka Centralne banke Crne Gore Irena Radović.
Miting liste “Aleksandar Vučić – Ujedinjena Srbija” pred vanredne parlamentarne izbore u Srbiji, održava se večeras u 18 časova u Novom Sadu. Kolona traktora, koja je u grad ušla pod pratnjom policije jutros oko 5.30 sati, parkirani su u Bulevaru Mihaila Pupina, od centra do Varadinskog mosta. Na čitavom tom delu saobraćaj je blokiran i u sam centar je nemoguće ući automobilima.
Kako prenosi N1, na delu Bulevara Mihaila Pupina, kao i u ulicama oko Trga slobode, Miletićevoj i Njegoševoj, saobraćaj se otežano odvija zbog traktora.
Bina je postavljena na Trgu slobode, a duž Zmaj Jovine ulice nalaze se šatori i štandovi. Mobilni toaleti su postavljeni u ulicama oko Trga.
Trg slobode i sve što je postavljeno, obezbeđuju policija i privatno obezbeđenje.
Nekoliko ulica je blokirano u centru Novog Sada, i prisutan je veliki broj pripadnika policije.
Traktori pod pratnjom policije ušli u Novi Sad uoči mitinga SNS: Postavljena bina, šatori i mobilni toaleti VIDEO
Pred skupove studenata dojave o bombama, a za današnji miting SNS-a Srbijavoz uvodi vanredne vozove za Novi Sad: Otkazana i sva planirana isključenja struje
“Najmanje pet marica smo videli kako se voza centrom Novog Sada, i mogu da vidim svakako više pripadnika policije ovde u samom centru”, kazala je reporterka N1.
Inače, ovo će biti prvi skup Srpske napredne stranke u Novom Sadu nakon pada nadstrešnice na Železničkoj stanici, kada je poginulo 16 ljudi.
Podsetimo, danas se na zahtev Srbijavoza, u saobraćaj uvodi šest posebnih vozova na deonici između Beograda i Novog Sada, zbog mitinga naprednjaka objavio je Danas.
S druge strane, uoči svakog većeg skupa studenata, vozovi nisu saobraćali, zbog masovnih dojava o bombama.
Takođe, sva planirana isključenja struje za danas se odlažu.
Naime, Elektrovojvodina je ranije najavila da će danas isključivati potrošače u Novom Sadu, Petrovaradinu, Begeču i na Čeneju. Međutim, juče 15. oktobra oko podneva, poslali su saopštenje da se svi radovi zakazani za danas odlažu.
Korteo koji se pretvorio u jednu od većih od mnogo sramota u režiji Torcide Ante Čizmić/Cropix
Došlo je vrijeme da se kriminalcima iz Torcide jasno poruči: klub i grad nisu vaši, vama ne treba stadion, nego ćelije!
PIŠE VINKO VUKOVIĆ
16. listopada 2026.
Kada se sredinom devedesetih, u ranim i olovnim godinama jedne nevine države, na Poljudu igralo protiv velikog, strašnog Ajaxa, splitske su tribine grmjele. Baš kao i u četvrtak navečer. No, te dvije utakmice, nazgled tako iste i tako povezane, jedna s drugom nemaju nikakve veze.
Različitima ih je učinila kulisa. Koja je danas, tri desetljeća kasnije, jezivo drukčija. I koja najmanje govori o samim navijačima koji tu kulisu stvaraju, a puno više o društvu koje je takve navijače stvorilo. Jer, nemojmo se lagati i nemojmo, po tko zna koji put, pasti u zamku licemjerja.
Ovo što Torcida danas radi, to nije nikakav incident. To nije izolirani slučaj, ni hir skupine “pijane i neodgojene deriščadi”, kako im se tepa s govornica kada se želi umanjiti šteta pred zabrinutim licima sa zapada. Ovo je projekt. Ovo je matematički precizan odraz hrvatskog društva i, u konačnici, njegov potpuni, kapitulacijski poraz.
Tama nije ništa drugo nego nedostatak svjetla. A institucionalna Hrvatska u toj tami uživa.
HDZ I CRKVA, DVIJE GLAVE ISTE MEDUZE
Današnji navijači, spodobe koje s ponosom navlače crne košulje i u transu urlaju parole pod kojima su prvo spaljivane knjige, pa potom i ljudi, čisti su, destilirani produkt sustavnog, tridesetogodišnjeg odgoja. A tko su im bili odgajatelji? Dvije glave iste meduze: HDZ i Crkva.
Stipe Lekić u elementu
Ante Čizmić/Cropix
Upravo je simbioza političke moći i religijskog autoriteta stvorila inkubator u kojem je ekstremizam postao poželjna društvena vrlina. Kada država godinama blagonaklono žmiri na fašističke simbole, kada se policija i pravosuđe češkaju po glavi dok se važe je li “Za dom spremni” u nekom kontekstu “stari hrvatski pozdrav” ili nije, dobijete društvo u kojem je ustašluk prvo amnestiran, a potom i institucionaliziran.
Dobijete tamu. Pozdravljenu s oltara.
Dopustili smo da povijesni revizionisti, raznorazni šarlatani i pseudopovjesničari sa svojim teorijama o “ustaškim zabavnim parkovima” i humanim radnim logorima uđu ravno u mainstream. Ušli su u školske udžbenike, u prime-time emisije javne televizije, u saborske klupe. Thompsonove ustaške budnice postale su službena zvučna kulisa državnih proslava i obiteljskih okupljanja.
NISMO SVI ISTI!
Kada klincima trideset godina šaljete poruku da je srpstvo grijeh, da je crna odora simbol herojstva, a povijesni revizionizam izraz domoljublja, nemate se pravo čuditi kada vam ti isti klinci, kreteni, kako su precizno dijagnosticirali urednici na jednom portalu, “brane grad” veličajući Adolfa Hitlera i njegovo konačno rješenje židovskog pitanja te prekinu utakmicu i osramote državu pred očima civilizirane Europe.
Oni samo provode u praksu ono što su naučili na vjeronauku, u tiskovinama koje financira država i na obljetnicama koje pohode ministri.
Joško Ponoš/Cropix
Torcida na Poljudu već godinama ne radi ništa što nije blagoslovljeno s Kaptola i odobreno iz stranačkih središnjica. Oni su samo ogledalo koje smo sami postavili.
Ali, znate šta, nismo svi isti. Na taj narativ ne smijemo nikad pristati. Nismo svi isti, niti ćemo ikada biti! Došlo je vrijeme da zavedena većina – koja odlazi na Hipodrom i ne znajući gdje ide – napokon prekine svoju ugodnu, a zapravo suučesničku tišinu. Jer, ta tišina nije neutralnost, ona je postala gorivo za ekstremizam.
POSIJANI KAOS
Vrijeme je da ta tiha većina, posebice unutar same Torcide, među onim njezinim članovima koji stvaraju nestvarne koreografije i Poljud čine najljepšom arenom na svijetu, uzme stvar u svoje ruke i obračuna se s onima koji grupu koriste kao poligon za svoje umobolne agende.
Ova država, njezine institucije, političke elite i crkveni oci to očito neće učiniti. Oni su ovaj kaos sami posijali, zalijevali i iz njega tržili jeftine bodove. Nitko drugi, osim nas samih, neće počistiti smeće iz našega dvorišta. Smeće koje je prekinulo utakmicu kakvu Split nije vidio desetljećima.
Joško Ponoš/Cropix
Šačica huligana terorizira sve navijače i baca ljagu na jedinstveni projekt Našeg Hajduka. Oni to ne rade zato što su neshvaćeni ili očajni, oni to rade zato što mogu. Rade to jer su godinama odgajani u uvjerenju da su nedodirljivi, da zakon za njih ne vrijedi i da je javni prostor njihovo privatno igralište.
Došlo je vrijeme da se kriminalcima iz Torcide jasno poruči: Ni klub ni grad nisu vaši! Ne pripada vam pravo terorizirati većinu koja samo želi živjeti u normalnom, civiliziranom društvu. I navijati za svoj klub na normalnom stadionu.
Njima pak novi stadion ne treba. Njima trebaju ćelije. Jer red se u društvo ne vraća komforom na tribinama, nego jasnim, neprobojnim zidovima zakona.
OD STABILNIJIH JAVNIH FINANSIJA DO EUROZONE: Šta zatvaranje Poglavlja 17 znači za državu i građane
Crna Gora je zatvorila pregovore u Poglavlju 17, koje uređuje ekonomsku i monetarnu politiku, ali to ne znači da je postala članica eurozone niti da su završene reforme javnih finansija. Evropska unija prihvatila je poseban okvir za buduće usvajanje eura, prilagođen činjenici da Crna Gora već koristi zajedničku evropsku valutu, dok od države očekuje nezavisnu Centralnu banku, funkcionalan Fiskalni savjet i održivu fiskalnu politiku.
Crna Gora je 12. oktobra 2026. godine privremeno zatvorila pregovore u Poglavlju 17, zajedno sa poglavljima 18 – Statistika i 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. Time je broj privremeno zatvorenih poglavlja u pristupnim pregovorima povećan na 21 od ukupno 33. Evropska komisija je, međutim, naglasila da će se napredak u usklađivanju sa pravnom tekovinom EU i njenoj primjeni nastaviti pratiti tokom pregovora, kao i da se Unija može vratiti na privremeno zatvorena poglavlja ako bude potrebno.
Zajednička pozicija EU za Poglavlje 17, usvojena istog dana, potvrđuje da je Crna Gora prihvatila evropska pravila koja se odnose na ekonomsku i monetarnu politiku i da u ovoj fazi nijesu potrebni dodatni pregovori o tom poglavlju. To, ipak, nije potvrda da su svi problemi u javnim finansijama riješeni ili da je država već ispunila uslove za formalno članstvo u eurozoni. Konačna procjena usklađenosti propisa i sposobnosti institucija da ih sprovode biće moguća u kasnijoj fazi pregovora.
CG KORISTI EURO OD 2002, ALI NE UČESTUJE U ODLUČIVANJU EUROZONE
Najveća posebnost Crne Gore jeste to što euro koristi kao zakonsko sredstvo plaćanja od 2002. godine, ali nije članica eurozone. Za razliku od država koje su nakon pristupanja EU prošle formalni postupak uvođenja zajedničke valute, Crna Gora je euro jednostrano uvela prije članstva u Uniji, nakon perioda korišćenja njemačke marke.
Evropska komisija u dokumentaciji o Poglavlju 17 naglašava da takav režim nije isto što i članstvo u eurozoni. Crna Gora nema sopstvenu valutu, ne može samostalno da je emituje niti da vodi klasičnu monetarnu politiku. O ključnim kamatnim stopama i drugim instrumentima monetarne politike eurozone odlučuje Evropska centralna banka, dok Crna Gora u tom odlučivanju ne učestvuje kao članica monetarne unije.
Zbog toga fiskalna politika ima posebno važnu ulogu. Budžetsko planiranje, upravljanje javnim dugom, kontrola rashoda i povećanje produktivnosti predstavljaju ključne instrumente kojima država može da reaguje na ekonomske poremećaje. Upotreba eura uklanja rizik promjene kursa između domaće valute i eura, što je značajno za trgovinu, turizam i investicije, ali istovremeno ograničava mogućnosti države da samostalno reaguje na recesiju ili druge šokove putem monetarnih instrumenata.
Poglavlje 17 zato obuhvata mnogo više od pitanja valute. Pravila EU zahtijevaju nezavisnost centralnih banaka, zabranu direktnog finansiranja javnog sektora od strane centralne banke i zabranu privilegovanog pristupa javnog sektora finansijskim institucijama. Istovremeno, države moraju koordinirati ekonomske politike i poštovati zajednički okvir fiskalnog nadzora.
POSEBAN OKVIR ZA CRNU GORU
Najznačajniji rezultat pregovora jeste prihvatanje posebnog okvira za procjenu ekonomske konvergencije Crne Gore, koji će biti dio Ugovora o pristupanju Evropskoj uniji.
Prema zajedničkoj poziciji EU od 12. oktobra, Crna Gora će od dana pristupanja učestvovati u ekonomskoj i monetarnoj uniji kao država članica sa odstupanjem od formalnog usvajanja eura. Biće joj, istovremeno, izuzetno dozvoljeno da nastavi da koristi euro kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja prema domaćem pravu. Dok odstupanje ne bude ukinuto, ta upotreba eura neće joj davati prava i obaveze koje proizlaze iz statusa države članice čija je valuta euro.
Za formalno usvajanje zajedničke valute potrebno je ispuniti kriterijume konvergencije i dobiti odgovarajuću odluku evropskih institucija. Uobičajena procjena obuhvata stabilnost cijena, održivost javnih finansija, stabilnost deviznog kursa, dugoročne kamatne stope i usklađenost nacionalnog zakonodavstva sa pravilima EU.
Međutim, kod Crne Gore postojeća upotreba eura otežava primjenu standardnog kriterijuma stabilnosti deviznog kursa: država nema sopstvenu valutu čije bi se kretanje moglo pratiti u odnosu na euro. Zato je EU prihvatila da se taj kriterijum prilagodi, dok će se kriterijum dugoročnih kamatnih stopa dopuniti detaljnijom analizom ekonomskih pokazatelja.
U fokusu će biti stanje i kretanje platnog bilansa, održivost spoljne finansijske pozicije, konkurentnost cijena i troškova, zaduženost domaćinstava i preduzeća, kao i ranjivosti finansijskog sektora. Procjena treba da pokaže da li je crnogorska ekonomija dovoljno stabilna da izdrži poremećaje bez mogućnosti prilagođavanja kroz promjenu kursa sopstvene valute.
Zajednička pozicija predviđa da Crna Gora učestvuje u mehanizmu deviznih kurseva ERM II najmanje dvije uzastopne godine prije pozitivne ocjene konvergencije, uz održivu spoljnu poziciju tokom tog perioda. Prije ulaska u mehanizam moraće da preuzme određene obaveze, uključujući unapređenje makroprudencijalnog okvira, saradnju sa Jedinstvenim nadzornim mehanizmom i jačanje sistema za sprečavanje pranja novca i finansiranja terorizma.
To znači da zatvaranje Poglavlja 17 nije datum ulaska Crne Gore u eurozonu, već prihvatanje prilagođenog puta kojim će se procjenjivati da li je ekonomija spremna za formalno usvajanje zajedničke valute.
NEZAVISNOST CBCG: ZAKONSKE GARANCIJE KOJE SE MORAJU PRIMJENJIVATI
Drugi važan dio pregovora odnosi se na nezavisnost Centralne banke Crne Gore. EU je u zajedničkoj poziciji ocijenila da je Crna Gora ostvarila značajan napredak u usklađivanju zakonodavstva kojim se garantuju funkcionalna, institucionalna, personalna i finansijska nezavisnost CBCG.
Skupština je 24. avgusta 2026. usvojila amandman na član 143 Ustava, kojim je dodatno ojačana nezavisnost Centralne banke. Zajednička pozicija EU navodi da Zakon o CBCG definiše stabilnost cijena kao njen osnovni cilj i zabranjuje spoljašnji uticaj na odlučivanje, uključujući uticaj državnih organa. Mandat guvernera, viceguvernera i članova Savjeta traje šest godina, uz zakonske garancije protiv proizvoljnog razrješenja i pravila kojima se sprečavaju sukobi interesa.
EU je posebno ukazala i na finansijsku autonomiju Centralne banke. CBCG samostalno ostvaruje prihode, usvaja finansijski plan i godišnje izvještaje i odlučuje o raspodjeli dobiti u skladu sa zakonom. Evropska unija smatra da je važno da Vlada poštuje dogovor sa Centralnom bankom o naknadama za usluge koje ona pruža, jer su ti prihodi značajni za njenu finansijsku i operativnu nezavisnost.
Napredak u zakonodavstvu, međutim, ne znači da je posao završen. EU izričito naglašava da Crna Gora mora sačuvati nezavisnost CBCG i dosljedno primjenjivati propise, dok istovremeno jača administrativne, tehničke i operativne kapacitete za buduće zadatke u Evropskom sistemu centralnih banaka.
FISKALNI SAVJET I BUDŽETSKA ODGOVORNOST: VAŽNA JE PRIMJENA, A NE SAMO ZAKON
U oblasti ekonomske politike, EU je pozdravila usvajanje Zakona o budžetu i fiskalnoj odgovornosti 24. avgusta 2026. godine, kojim je crnogorski okvir u velikoj mjeri usklađen sa evropskim zahtjevima za budžetsko planiranje. Zakon obuhvata fiskalna pravila, srednjoročni budžetski okvir, unapređenje planiranja i izvršenja budžeta, budžetiranje prema učinku, upravljanje javnim dugom, praćenje fiskalnih rizika i uspostavljanje nezavisnog Fiskalnog savjeta.
Svi članovi Fiskalnog savjeta imenovani su 31. jula 2026. godine. Ipak, Evropska unija pozvala je Crnu Goru da ubrza njegovo operativno uspostavljanje kako bi to tijelo počelo da daje nezavisna i stručna mišljenja o budžetskim planovima Vlade znatno prije pristupanja.
Ta razlika je suštinska: imenovanje članova ne znači automatski da institucija funkcioniše. Fiskalni savjet treba da nezavisno procjenjuje budžetske projekcije, analizira fiskalne rizike i upozorava na posljedice odluka koje mogu uticati na održivost javnih finansija.
Evropski fiskalni okvir koristi referentne vrijednosti prema kojima budžetski deficit opšte države ne bi trebalo da prelazi tri odsto bruto domaćeg proizvoda, dok je referentna vrijednost javnog duga 60 odsto BDP-a. Te vrijednosti ne znače da svako prekoračenje automatski vodi sankcijama, ali predstavljaju važan dio procjene održivosti javnih finansija, uz uvažavanje važećih fiskalnih pravila, ekonomskih uslova i putanje duga.
U izvještaju o Crnoj Gori za 2025. godinu Evropska komisija upozorila je da tadašnja fiskalna strategija za period 2025–2027. nije predviđala usklađenost sa tim referentnim vrijednostima. Zajednička pozicija iz oktobra 2026. bilježi kasnije promjene u zakonodavstvu i budžetskom planiranju, ali istovremeno naglašava da su kontinuirani napori i strukturne reforme i dalje neophodni.
Za državu koja nema sopstvenu monetarnu politiku, kontrola javne potrošnje i upravljanje dugom posebno su važni. Ako se fiskalni rizici ne prepoznaju na vrijeme, prostor za reagovanje u periodima krize može biti ograničen. Zbog toga će se stvarni efekti reforme mjeriti kvalitetom budžetskog planiranja, kontrolom rashoda i sposobnošću institucija da nezavisno procjenjuju ekonomske odluke.
PRIMJERI IZ EU – HRVATSKA I BUGARSKA: DVA RAZLIČITA PUTA DO EURA
Iskustva Hrvatske i Bugarske pokazuju da formalno uvođenje eura podrazumijeva pravne, ekonomske i praktične pripreme, ali i da se crnogorski slučaj razlikuje od njihovog.
Hrvatska je ušla u Evropsku uniju 2013. godine, a euro uvela 1. januara 2023. godine. Prije ulaska u eurozonu prošla je procjenu Evropske komisije i Evropske centralne banke, uključujući stabilnost cijena, javne finansije, kursnu stabilnost, dugoročne kamatne stope i usklađenost zakonodavstva. Hrvatska kuna zamijenjena je eurom po fiksnom kursu od 7,53450 kuna za euro.
Prelazak nije podrazumijevao samo zamjenu novčanica. Hrvatska je imala period dvojnog opticaja, tokom kojeg su se koristile i kune i euri, dok su cijene bile iskazivane u obje valute. Evropska komisija je u izvještaju o prelasku razmatrala organizaciju zamjene gotovine, informisanje građana, prilagođavanje sistema plaćanja i praćenje cijena. Ovaj primjer pokazuje da su priprema administracije, pravovremeno informisanje i zaštita potrošača važni kako bi se prelazak sproveo bez većih poremećaja.
Bugarska je postala članica EU 2007. godine, a euro je uvela 1. januara 2026. Za razliku od Crne Gore, Bugarska je imala nacionalnu valutu i prošla formalni postupak procjene konvergencije. Prema odluci Savjeta EU od 8. jula 2025, Bugarska je ispunila potrebne uslove za uvođenje eura, a njeno odstupanje od obaveze usvajanja zajedničke valute ukinuto je sa početkom 2026. godine.
Bugarska je bila članica ERM II od 10. jula 2020, pa je prije uvođenja eura prošla najmanje dvije godine u tom mehanizmu. U procjeni iz 2025. godine Evropska komisija je, između ostalog, razmatrala inflaciju, javne finansije, kurs i dugoročne kamatne stope. Bugarsko iskustvo pokazuje da se članstvo u eurozoni ne zasniva samo na korišćenju valute ili fiksnom kursu, već na formalnoj procjeni i odluci evropskih institucija.
Crna Gora neće ponoviti isti postupak u svim detaljima jer euro već koristi, ali će morati da dokaže da njena ekonomija može održivo da funkcioniše u monetarnoj uniji. Posebno će se pratiti spoljna održivost, konkurentnost, zaduženost privatnog sektora i otpornost finansijskog sistema.
Drugačiji primjer je Češka, članica EU koja i dalje koristi češku krunu i ima sopstvenu monetarnu politiku. Ona pokazuje da članstvo u Uniji ne znači automatski i članstvo u eurozoni. Danska je poseban slučaj jer ima ugovoreno izuzeće od obaveze uvođenja eura. Crna Gora se razlikuje od obje države: nema sopstvenu valutu kao Češka, a nema ni dansko ugovoreno izuzeće.
ŠTA ZATVARANJE POGLAVLJA ZNAČI ZA GRAĐANE I PRIVREDU
Privremeno zatvaranje Poglavlja 17 samo po sebi ne garantuje niže kamatne stope, veće plate, nižu inflaciju ili automatsko smanjenje javnog duga. Ti rezultati zavise od kvaliteta ekonomske politike, produktivnosti, investicija, globalnih uslova i sposobnosti institucija da sprovode usvojene reforme.
Ono što bi usklađivanje sa EU trebalo da donese jeste predvidljiviji okvir za vođenje ekonomske politike, transparentnije javne finansije, pouzdanije podatke i snažniji institucionalni nadzor. Za privredu je važna predvidljivost fiskalnih odluka, dok građani imaju interes da se javni novac troši u skladu sa jasnim pravilima i da se fiskalni rizici prepoznaju na vrijeme.
U narednom periodu Evropska komisija će pratiti da li je Fiskalni savjet postao operativan, kako se primjenjuju novi propisi o budžetskoj odgovornosti, da li CBCG zadržava punu nezavisnost i kako se sprovodi plan pripreme za buduće uključivanje u Evropski sistem centralnih banaka. Jednako je važno pratiti obaveze koje će prethoditi ulasku u ERM II i način na koji će se procjenjivati održivost crnogorske ekonomije.
Evropska unija je u zajedničkoj poziciji jasno navela da će nastaviti da prati usklađivanje zakonodavstva, administrativne kapacitete i primjenu pravila, uz mogućnost da se vrati na ovo poglavlje prije završetka pregovora. Zatvaranje Poglavlja 17 zato jeste važan korak, ali će se njegov stvarni značaj vidjeti tek kroz primjenu reformi i sposobnost države da vodi održivu ekonomsku politiku u uslovima u kojima već koristi euro, ali još nije dio eurozone.
Intervju: Arhitekta Miodrag Bajković o odnosu prema graditeljskom nasljeđu Crne Gore
Građevinske intervencije na crnogorskim manastirima bile su alat za falsifikovanje i brisanje istorije
Kroz izmijenjeni arhitektonski izgled crkava i manastira, upozorava Bajković, pokušava se retroaktivno dokazati da Crna Gora nije imala sopstvenu kulturnu i graditeljsku autentičnost.
Crnogorsko graditeljsko nasljeđe svjedočanstvo je gotovo dva milenijuma kulturnog i duhovnog trajanja, tokom kojih je svaka epoha ostavljala sopstveni trag u oblikovanju identiteta Crne Gore.
Ipak, odnos prema tom nasljeđu obilježen je dugotrajnom nebrigom, nedostatkom kulturne i političke strategije, ali i, kako upozorava arhitekta Miodrag Bajković, dubokim deficitom nacionalne svijesti. Generacije su, kaže, učile tuđu istoriju nauštrb sopstvene, dok su vrijedni materijalni tragovi prošlosti prepuštani propadanju i devastaciji.
Posebno teško poglavlje, prema njegovoj ocjeni, predstavlja ono što se posljednjih decenija događalo sa crnogorskim pravoslavnim crkvama i manastirima. Bajković tvrdi da brojne intervencije na tim zdanjima nijesu bile samo posljedica nestručnosti i neodgovornosti, već dio ideološkog projekta kojim se, mijenjanjem autentičnog arhitektonskog izraza, nastojalo preoblikovati i njihovo istorijsko značenje.
Bajković u intervjuu za Antenu M govori o dokumentovanim intervencijama na sakralnim objektima, ali i o sudbini tradicionalne crnogorske arhitekture, odnosu države prema kulturnom nasljeđu i značaju njegovog očuvanja za identitet jednog naroda.
Kada govorimo o arhitektonskom i kulturnom identitetu Crne Gore, koliko duboko možemo ići u prošlost? Šta nam ostaci antičke Duklje, a potom graditeljsko nasljeđe srednjovjekovne Duklje i Zete, govore o kulturnom prostoru na kojem će nastati današnja Crna Gora?
– Govoreći o arhitektonskom i kulturnom identitetu Crne Gore, možemo ići daleko u prošlost, sve do antike, što u konkretnom slučaju znači skoro dva milenijuma – i to u kontinuitetu.
Kao najznačajniji rimski urbani centar na ovom prostoru, antička Duklja śedoči o ranoj romanizaciji i helenizaciji crnogorskoga podneblja. Poznije, hrišćansko graditeljsko nasljeđe – iz doba Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića – jasno oslikava prožimanje zapadnih (romaničkih i gotičkih) kulturnih uticaja. Isticanje hrišćanskoga graditeljskog nasljeđa se podrazumijeva, jer je kroz cijelu povjesnicu arhitekture, a tijem i svekolike umjetničke kulture – još od pradavnih civilizacijskih svetilišta, Mesopotamije, Sumera i Staroga Egipta – sakralna arhitektura, kroz pośedovanje najviše simbolike u cjelokupnoj utilitarnoj arhitekturi, bila ta koja je opredjeljivala stilove, predstavljajući središnje jezgro kulturnih slojeva pojedinih naroda.
U tom kontekstu, glede kasnoantičkoga razdoblja, posebnu pažnju zavrijeđuju ključna ranohrišćanska središta na našem tlu. Arheološki lokalitet Zlatica u Doljanima – na kojemu postoje rječiti ostaci trikonhosa (trolisne crkve) podignutoga potkraj IV i trobrodne bazilike iz V–VI stoljeća – bio je drevno biskupsko rezidencijalno središte Dioklijske (Dukljanske) crkve koja se u rangu biskupije spominje još na saboru u Sardici 343. godine. Ova je biskupija, čiji se uspon u rang nadbiskupije bilježi od Halkidonskoga sabora 451. godine, očuvala svoj kontinuitet sve do 1089. godine, kada je poznatom bulom pape Klimenta III zvanično potvrđen nasljedni status Barskoj nadbiskupiji.
Na samom lokalitetu drevne Duklje nailazimo na još složeniju mapu sakralnoga graditeljstva. Tamo su situirani ostaci dviju kasnoantičkih trobrodnih bazilika, poznatih kao „A” i „B”, podignutih u V, odnosno VI stoljeću (okvirno u vrijeme Justinijanove obnove; vladao od 527. do 565. godine). Izuzetnu istorijsku i arhitektonsku važnost ima potonje izgrađena krstolika crkva iz VIII stoljeća, koja se u znamenitom spisu Regnum Sclavorum nastalom u XII stoljeću (poznatom i kao: Kraljevstvo Slavena, Knjižica o Gotima, Ljetopis Popa Dukljanina, Barski rodoslov) identifikuje kao crkva Svete Marije. Ona je podignuta upravo unutar gabarita i na temeljima starije bazilike „B”, śedočeći o fizičkom i duhovnom kontinuitetu dukljansko-zetsko-crnogorskoga prostora na kojemu su, prema pisanom predanju istoga izvora, birani, krunisani i sahranjivani prvi dukljanski vladari.
Kako se graditeljsko nasljeđe razvijalo tokom srednjeg vijeka, od Vojislavljevića do Balšića i Crnojevića?
– Nakon legendarne epohe Svevladovića, kojoj predanje pripisuje i ranosrednjovjekovno doba kralja Svetopeleka (vladao od 850. do 890. godine), sa usponom dinastije Vojislavljevića (vladali od 1018. do 1189. godine), graditeljsko nasljeđe prerasta u jasan simbol državne suverenosti i proglašenja Dukljanskoga kraljevstva (trajalo od 1077. do 1146. godine). Iako podignuta u doba visoke romanike, crkva Svetoga Mihaila na Stonu – slavna preromanička zadužbina kralja Mihaila Vojislavljevića – predstavlja najreprezentativniji domet ove epohe. Ova svetinja, sa jedinstvenim sačuvanim ktitorskim portretom prvoga dukljanskoga kralja sa krunom, zorno śedoči o visokim kulturnim dometima i jasnoj pripadnosti Duklje zapadnomediteranskom kulturnom krugu.
U poznom srednjem vijeku, pod okriljem dinastije Balšića (vladali od 1360. do 1421. godine), na ovom podneblju se konstituiše autentična zetska graditeljska škola, čije se jezgro razvija na ostrvima i obalama Skadarskoga jezera. Arhetip i konstruktivni prototip ovoga stila bila je crkva Svetoga Luke u Kotoru iz 1195. godine, čiji je arhitektonski model poslužio kao trajan uzor za nastanak manastirskih kompleksa poput Starčeva, Beške i Moračnika. Ovi sakralni spomenici, smješteni u surovom jezerskom kršu, predstavljaju vrhunac autohtonoga graditeljstva i zapadnjačke romaničko-gotičke tehnike zidanja, tvoreći jedinstven i prepoznatljiv izraz zetske-crnogorske arhitekture.
Pod pritiskom osmanskih osvajanja, dinastija Crnojevića (vladali od 1451. do 1499. godine) premješta državno središte u nepristupačni planinski krš, đe gospodar Ivan Crnojević podiže stari, prvobitni Cetinjski manastir na Ćipuru, čiju katedralnu crkvu posvećuje Bogorodici 1484. godine. Ovaj sakralni kompleks ostaće i narednih 208 godina (do njegovoga nenadomjestivo tragičnoga rušenja 1692. godine) trajno državno i duhovno jezgro slobodne Crne Gore.
Sve ozgor navedeno govori nam da današnja Crna Gora počiva na slavnom i veličanstvenom civilizacijskom ishodištu. Ti materijalni tragovi jesu neoboriv dokaz o skoro dvomilenijumskom trajanju našega duhovnog uspravljenja i postojanja, u kojemu je svaka epoha ugrađivala sopstveni udio u ovdašnji identitet. Višestoljetni graditeljski genije – rođen u surovom kršu, a uzdignut do značajnih visina umjetnosti – predstavlja iskonsku osnovu na kojoj je isklesana kulturna osobenost Crne Gore.
Na koncu, o novovjekovnoj Crnoj Gori neuporedivo više znamo nego o antičkoj i srednjovjekovnoj Duklji, a potom i Zeti koje su temelj svega ovdašnjega.
U stvari – Duklja je naš duboki, moćni korijen, Zeta jako, zdravo stablo, a Crna Gora bujna i uznosita krošnja.
Koliko je tog najstarijeg graditeljskog nasljeđa danas čitljivo običnom čovjeku?
– Skoro nimalo. Doduše, institucionalni obrazovni sistem nas nije ni približno dovoljno naučio njihovom značaju, kao što je zatajio i u potankom osvjetljavanju njihovih stvarnih stvoritelja, te smo – skoro će biti cijela dva stoljeća – učili tuđu povjesnicu nauštrb sopstvene. Način, uslovno rečeno, čuvanja najstarijega graditeljskoga nasljeđa bio je naročito neodgovoran u savremenom dobu, što je direktna posljedica nepostojeće političke i kulturne strategije, pa i kukavičluka neodgovorne vlasti, ali i dubokoga deficita nacionalne svijesti. Tijem činom dugotrajne nebrige dopuštili smo da neka znamenita civilizacijska ostvarenja iz prošlosti budu devastirana i degradirana.
Međutijem, nipošto ne smijemo s uma smetnuti neke davnašnje istorijske okolnosti i tragične događaje koji su prethodili i koji su, nažalost, u ogromnoj mjeri uslovili zbilju današnjice. Naime, činjenice iz povjesnice zbore da je neprijatelj i krvnik starih Dukljana, agresor i okupator raški župan Stefan Nemanja u razdoblju od 1183. do 1186. godine, na vandalsko-varvarski način nemilosrdno razorio, surovo poharao i opustošio, u živi plam uzdio i ognjem izgorio cijelu zemlju dukljansku, odnosno Zetu – liše Kotora grada koji mu se predao. Takođe, ovaj dvadesetak godina docnije proglašeni (takozvani) Sveti Simeon Mirotočivi, uništio je doslovice sve: dukljansko-zetske skriptorije, to jest pisarske radionice u kojima su se u srednjem vijeku pisale i prepisivale knjige i spisi uglavnom smješteni pri samostanskim bibliotekama, kao i same samostanske knjižnice. Takođe, oburdao je sve kamene spomenike i natpise pisane latinskim pismom.
„Ostale gradove poobara i poruši i pretvori slavu njihovu u pustoš.”
(Stefan Prvovenčani: „Žitije svetog Simeona”)
„[…] gradove sazidane od njih, razruši i izmeni slavu njihovu u sliku pustoši, i ime njihovo ne nazva se više tamo u oblasti toj.”
(Domentijan: „Žitije svetog Simeona”)
Tako je na kulturocidan način zbrisana cijela jedna sjajna, na ukupnom slovenskomu jugu najveličanstvenija srednjovjekovna kultura iz, okvirno, perioda visoke romanike, ali i iz ranijih vremena. Kako danas na prostoru Crne Gore, usljed ozgor navedenoga, malo što uopšte postoji sačuvano iz XI i XII stoljeća i iz doba kraljevstva Vojislavljevića, za postojbnike Crne Gore – tačnije rečeno: za Crnogorce rodoljube, pripadnike triju vjera skupa s ateistima – nestanak dukljanske kulture smatram gubitkom ravnim gubitku Aleksandrijske biblioteke za cjelokupno čovječanstvo.
U državnom projektu sagledavanja stanja kulturne baštine 2004–2005. godine, u kojem ste i sami učestvovali, evidentiran je veliki stepen degradacije zaštićenih sakralnih objekata. Šta ste tada zatekli?
– Radilo se o državnom projektu Ministarstva kulture i medija koji je rezultirao tako što je 2006. godine sačinjen Izvještaj o stanju kulturne baštine Crne Gore.
Rad na ovom kapitalnom dokumentu bio je podijeljen u dvije faze. Tokom 2004. i 2005. godine Komisija za utvrđivanje stanja nepokretne baštine kulture Crne Gore je izvršila terenski uvid i sagledala stanje nepokretne kulturne baštine (spomenika kulture i arheoloških lokaliteta). Obrađeno je svih 357 pojedinačnih registrovanih objekata/lokaliteta na teritoriji Crne Gore. Prvi put u istoriji crnogorske zaštite, za svaki spomenik je formiran cjelovit dosije ili elaborat koji sadrži tehničke opise, fotografije, podatke o vlasništvu i precizno locirane oblike ugroženosti. Tokom 2006. godine analizirano je stanje pokretne kulturne baštine, kada je cjelokupan materijal objedinjen u jedinstveni analitički izvještaj.
Ovaj izvještaj je donio izuzetno kritične i alarmantne ocjene koje direktno oslikavaju kako je Crna Gora u tom periodu tretirala svoje graditeljsko nasljeđe. Konstatovano je da se dio nepokretnih kulturnih dobara nalazi u lošem, zapuštenom ili kritičnom stanju zbog neodržavanja, napuštanja ili prirodnih nepogoda (poput dugoročnih posljedica zemljotresa iz 1979. godine).
Međutijem, ono što smo takođe zatekli na terenu kada je riječ o pravoslavnim sakralnim objektima jeste brutalan i otvoren juriš na naš arhitektonski – umjetnički – kulturni identitet. Kao najveća prijetnja evidentirana je savremena devastacija i degradacija, koja je u slučaju crkava i manastira bila direktna posljedica agresivnoga djelovanja nestručnih i, najblaže rečeno, neodgovornih pojedinaca iz Crkve Srbije. Suočili smo se sa talasom divlje gradnje u zaštićenim zonama i apsolutno nelegalnim, varvarsko-vandalskim „adaptacijama” istorijskih zdanja koje su rađene bez ikakvih konzervatorskih uslova. Ti nestručni zahvati su trajno devastirali i degradirali sakralnu baštinu i istorijska jezgra, te nepovratno narušili kulturni pejzaž podizanjem nelegalnih gabaritno i arhitektonski sasma neusklađenih zgrada konaka i drugih pomoćnih objekata.
Bio je to klasičan primjer kako nestručnost i bezakonje prepravljaju vjekovni graditeljski kod i autentičnost našega sakralnog nasljeđa. Navedeni izvještaj je bio neophodan okidač za reformu cjelokupnoga sistema, koja je kasnije rezultirala donošenjem novoga Zakona o zaštiti kulturnih dobara (2010) i pokretanjem masovnoga projekta Revalorizacije kulturnih dobara (2013/2014).
Je li problem bio samo u nestručnim građevinskim intervencijama ili se tim intervencijama mijenjao i istorijski i arhitektonski identitet crnogorskih crkava i manastira?
– Problem je bio svakako dublji od samih teških građevinskih propusta – radilo se o ideološkom projektu falsifikovanja i brisanja istorije. Građevinske intervencije bile su samo alat da se autentični i slojeviti arhitektonski identitet crnogorskih crkava i manastira nasilno preoblikuje.
Kroz te nelegalne radove namjerno je brisan i istorijski kod ovdašnje kulture. Karakteristični graditeljski rukopis crnogorskoga krša – specifičan po svojoj svedenosti, proporcijama i autohtonom načinu zidanja – unificiran je i potrt. Na autentična śedočanstva crnogorske višestoljetne samobitnosti nasilno su kalemljeni tuđi arhitektonski elementi i raško-moravsko-vizantijski šabloni koji toj baštini nikada nijesu pripadali. Dakle, cilj nije bio samo takozvana obnova objekata, već korjenita promjena njihove istorijske i umjetničke suštine, kako bi se kroz izmijenjeni arhitektonski izgled retroaktivno dokazivalo da Crna Gora nije imala sopstvenu kulturnu i graditeljsku autentičnost.
Molim, dozvolite da na koncu odgovora navedem imena članova najužega, odnosno stalnoga sastava Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne baštine kulture Crne Gore, koji su uglavnom tokom 2004. godine obišli cijelu našu Domovinu, jer smatram da to ovđe zanago treba učiniti:
Lidija Ljesar, Zorana Milošević, Slobodan Mitrović, Zdravko Gagović, Vladimir Vukmirović i ja. Ispred Ministarstva kulture i medija projektom je koordinirao i izvještaj uredio Predrag Malbaša. Većina nas bili smo i članovi Stručnog tima za izradu elaborata o revalorizaciji nepokretnih kulturnih dobara (2013-2014).
U svojoj Studiji o devastaciji i degradaciji crnogorskog sakralnog nasljeđa detaljno ste pisali o najočiglednijim slučajevima promjene izvornog izgleda i karaktera manastirskih kompleksa. Šta je konkretno na njima mijenjano i šta je tim intervencijama izgubljeno?
– Da, u navedenoj studiji – koju sam upravo pretočio u knjigu pod naslovom Devastacija i degradacija crnogorskih manastira, čiji se izlazak iz štampe očekuje začetkom naredne kalendarske godine – detaljno sam analizirao manastirske komplekse: Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Starčevo i Beška. Nakon učinjenih građevinskih nepočinstava u fizičkom prostoru, navedene sakralne cjeline podvrgao sam analizi prvenstveno s prostorno-arhitektonskoga aspekta, dok se kod Manastira Starčevo ta analiza pretežno odnosila na interijer.
Načinjena devastacija i degradacija u potonjih uglavnom tridesetak godina na ovim lokalitetima predstavlja pet karakterističnih primjera kulturocida. Isti model je (u većoj ili manjoj mjeri) primijenjen i na brojne druge manastire u Crnoj Gori: Moračnik, Kom, Ćeliju Pipersku, Dajbabe, Orahovo, Stanjeviće, Podlastvu, Svetoga Arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Tivta itd.
Pojam kulturocid upotrebljavam kao autorski termin za postupke kojima se teško oštećuju materijalni tragovi crnogorske kulturne prošlosti i ugrožava njihova javna prepoznatljivost.
Koje su najznačajnije promjene u prostornom i arhitektonskom izgledu manastira Dobrilovina?
– Kod ovoga Manastira glavni problem predstavlja novi konak, podignut prije približno dvadeset pet godina. Vrijeme i okolnosti nakon obnavljanja monaškoga života 1989. godine donijeli su potrebu za novim konakom, koji je izgrađen na prostorno najneprihvatljiviji mogući način. Od učinjenoga čina nepočinstva gore bi bilo jedino da je konak direktno „naslonjen” na samo pročelje manastirske crkve.
Naime, konak je lociran na jugozapadnom dijelu manastirske porte na način da agresivno zatvara glavne vizure. Kada se pośetilac pristupnim putom primiče kompleksu, on Crkvu Svetoga Đorđa vidi samo djelimično, ili je od novoizgrađenoga gabarita uopšte ne može sagledati (zavisno od tačke na prilaznoj stazi na kojoj se – vanka ili unutar porte – zatekne). Na taj način je grubo narušen njezin prostorni integritet, pa se oko samoga konaka mora zaokolišavati da bi se u manastirsku crkvu uljeglo.
Štoviše, i da nije u pitanju jedini pristupni pravac, izgradnja konaka bila bi potpuno nedopustiva na poziciji ispred samoga pročelja manastirske crkve. Tijem prije što je u okviru porte bilo sasma dovoljno prostora za njegovu adekvatniju dispoziciju. Konkretno, novi objekat se mogao podići duž śevernoga i śeverozapadnoga ogradnog zida – odnosno upravo na autentičnoj lokaciji staroga, istorijskoga konaka, đe se i danas nalaze vidljivi arheološki ostaci njegovih utemeljenja.
Jedan kolega, koji potiče iz kraja u okolici Manastira Dobrilovina, je slikovito, duhovito, ali, nažalost, i sasma istinito zapazio, kad mi je, misleći na Crkvu Svetoga Đorđa, rekao:
Agresivni, bahati i u arhitektonskom smislu dibidus nepismeni graditelji ovđe su, liše neznavenosti, pokazali i apsolutno nepoštovanje svega što je stoljećima na prostoru Crne Gore bilo izgrađeno i sačuvano.
Naime, njihovim rđavim činjenjem je negdašnja slika Manastira Dobrilovina u prirodnom okruženju nestala, kao što je i ovaj jasni mentalni orijentir u prostoru dobrano izblijedio.
Ostrog je jedan od najprepoznatljivijih simbola Crne Gore. Koliko su intervencije posljednjih decenija promijenile njegov izvorni arhitektonski izgled i odnos sa prirodnim okruženjem?
– Proces devastacije i degradacije kompleksa Manastira Ostrog može se posmatrati kroz nekoliko ključnih elemenata, sa posebnim fokusom na narušavanje autentičnoga prostornog konteksta Gornjega manastira. Izgradnjom objekta konaka u drugoj polovici XX stoljeća (1980-ih godina), koja je podrazumijevala vještačko probijanje i dubljenje stijenskoga masiva radi njegovoga utiskivanja u hrid, narušena je vizuelna i morfološka taman ekskluzivnost izvornoga svetilišta. Primijenjeni metod doslovnoga preuzimanja tradicionalne tipologije rezultirao je anahronim ponavljanjem formi, umjesto da ponudi adekvatan dijalog između savremenoga arhitektonskog izraza i istorijskog nasljeđa.
Ovakvim pristupom degradirana je autohtonost arhitekture Gornjega manastira, čija se specifičnost ogledala upravo u jedinstvenoj simbiozi prirodnoga reljefa i sakralnoga objekta. Tijem je djelimično neutralisan njegov status neponovljivoga vizuelnog i mentalnog orijentira u prostoru. Sa stanovišta zaštite graditeljske baštine, interpolacija novih sadržaja morala je biti dislocirana van uže zone zaštite ili oblikovana kroz samostojeću strukturu. Drugojače rečeno, iz perspektive očuvanja integralnoga pejzaža, najprihvatljiviji pristup podrazumijevao bi potpuno odsustvo savremene gradnje u neposrednoj blizini Gornjeg manastira, čime bi se izvorni kompleks, uz stari konak skromnih dimenzija (izgrađen prije 1844. godine), zadržao kao jedina izgrađena struktura u ovom dijelu masiva.
Dodatni aspekt prostorne degradacije predstavlja izgradnja natkrivenoga, visinski uzdignutoga platoa – svojevrsnoga paviljona – lociranoga neposredno naspram staroga konaka oko 2015. godine. Pozicioniranjem ove strukture s desne strane pristupne platforme i stepeništa koja vode ka samom ulazu u kompleks, novi objekat je postavljen u primarni vizuelni plan. S obzirom na specifičnu konfiguraciju terena, ova intervencija je radikalno izmijenila istorijsku kompoziciju cjelokupnoga ambijenta, u kojoj je arhitektonsko pročelje Gornjega manastira moralo zadržati apsolutnu vizuelnu dominaciju. Analiza ove prostorne dispozicije ukazuje na to da su utilitarne funkcije i pragmatični zahtjevi pretpostavljeni osnovnim estetskim, arhitektonskim i kulturološkim principima zaštite i valorizacije sakralnoga nasljeđa.
Kada je u pitanju Donji manastir Ostrog, posebnu pažnju skreću agresivni volumeni i upitna estetika zgrada novih konaka i drugih pratećih sadržaja, podignutih začetkom XXI stoljeća u pozadini manastirske crkve.
Ostrog, donji manastir | Izvor: Miodrag Bajković, privatna arhiva
Izgradnja crkve na oberu (brijeg, glavica) poviše Donjega manastira, dokončana 2004. godine (viđeti gornji plan potonje slike u prilogu), predstavlja paradigmatičan primjer narušavanja naslijeđene prostorne logike ovoga sakralnog kompleksa.
Tradicionalna prostorna matrica Ostroga stoljećima se temeljila na čvrsto uspostavljenom prostornom dualizmu – jasno definisanom odnosu između dva pola (Donjega i Gornjega manastira) i njihovoj prepoznatljivoj visinskoj distanci. Interpolacijom trećega sakralnog objekta u međuprostor ovih istorijskih jezgara, unijeta je morfološka neusklađenost koja graniči sa prostornim haosom. Ova neartikulisana i kontekstualno neutemeljena intervencija narušila je postojeću vizuelnu hijerarhiju, degradirajući zatečene ambijentalne i arhitektonske naročite vrijednosti cjelokupnoga pejzaža. Dakle, prenaglašenom dominacijom novoizgrađene crkve nametnuta je izmijenjena prostorna slika manastirskoga kompleksa kao prepoznatljive, jedinstvene cjeline.
Koliko danas manastir Ždreba(o)nik pripada tradicionalnoj crnogorskoj sakralnoj arhitekturi?
– Izvorni naziv glasi: Manastir Ždrebanik, što predstavlja njegovo narodno i zvanično ime iz XIX i sa začetka XX stoljeća, dok je oblik Ždrebaonik znatno mlađa, ciljana jezička intervencija nastala potlje tragične 1918. godine. Riječ „ždrebanik” vezuje se za slovensku riječ „ždrebje”, koja označava: parcelu, dodijeljeni dio plodnoga zemljišta, koji je pripadao i bio pośed manastira. Međutijem, kako pripadnici Crkve Srbije na sve moguće prijevarne načine nastoje da svaki pedalj Crne Gore proglase nemanjićkom baštinom – tvrdeći da istorijsko trajanje na ovim prostorima, navodno, počinje s njima – tako i u ovom slučaju konstruišu mitove. Oni tvrde da je manastir, bajagi, dobio ime jer je ovđe bio pašnjak te „blagorodne” dinastije na kojem su se uzgajali konji (ždrijebad), namjerno ignorišući činjenicu da naziv Ždrebanik nema nikakve veze sa stočarstvom.
Kod Manastira Ždreba(o)nik jedan od glavnih problema predstavlja njegovo savremeno građevinsko opasavanje odbrambenim strukturama. Konkretno, novoizgrađena ograda poprimila je arhitekturu fortifikacije; odlikuju je dobro utvrđeni zidovi, ugaona kulica (fortica) iliti osmatračnica na śeveroistoku, dok je na śevernoj strani, umjesto izvorne ograde i jednostavne kapije, izgrađen masivni ogradni zid sa dominantnim i predimenzioniranim pirgom u središnjem dijelu (viđeti nizdol priložene fotografije śevernoga ogradnoga zida: negda i danas).
Ždrebanik | Izvor: Arhivska dokumentacija Opštine Danilovgrad
| Izvor: Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra – Manastir Ždrebaonik, 2014.
Crnogorskoj sakralnoj arhitekturi je kroz svekoliku povjesnicu bila imanentna otvorenost, dok je podizanje masivnih fortifikacionih sistema i silnih utvrđenja oko manastirskih kompleksa ostalo gotovo nepoznato. Izuzimajući davno razoreni stari Cetinjski manastir – koji je usred burnih istorijskih okolnosti donekle imao i odbrambenu funkciju – crnogorski manastiri nijesu koncipirani kao utvrde. Čak ni novi Cetinjski manastir, premda istorijsko i državno središte, te rezidencijalni prijestol crnogorskih mitropolita i gospodara, ne pośeduje takve arhitektonske odlike. Masivno ograđivanje, uokvirivanje i pretvaranje manastira u izolovane fortifikacije predstavlja elemente koji su nepoznati autohtonom graditeljskom kodu Crne Gore.
Ostaje nejasno začem korisnicama manastira trebaju fortifikacioni objekti? Čemu im u današnjem vremenu služi ovaj srednjovjekovni odbrambeni graditeljski koncept? Od čega se to u Crnoj Gori u XXI stoljeću moraju unutar utvrda čuvati i braniti?
Očito je da savremena graditeljska praksa Crkve Srbije predstavlja refleks sasma drugačijega mentalnog, stoljećima stvaranog, koda i sociokulturnog sklopa. Naime, u kontekstu dugotrajne osmanske dominacije, u srpskoj kolektivnoj svijesti i graditeljskomu maniru formiran je odbrambeni model promišljanja prostora, koji je nalagao potrebu za strogim utvrđivanjem i izolacijom sakralnih zgrada. Nasilno prenošenje toga koncepta u savremeni crnogorski prostor – od strane kulturocidaša uglavnom dođoša – predstavlja jasan čin arhitektonskoga i kulturološkoga importovanja tuđih dubokoukorijenjenih obrazaca.
Prizemna kuća izdužene osnove na zapadnoj strani (uočljiva na krajnjoj desnoj strani ozgor priložene stare fotografije), u kojoj su negda funkcionisale učionice monaško-bogoslovske škole, devastirana je radikalnim građevinskim izmjenama – što ilustruje naredna fotografija.
| Izvor: Elaborat o revalorizaciji nepokretnog kulturnog dobra – Manastir Ždrebaonik, 2014.
Njezin postojeći gabarit u osnovi je znatno proširen, a nadogradnjom sprata, uz pojavu krovnih otvora – poput nekakvih viđenica – formiran je novi konak čija spratnost drastično narušava mjerilo i proporciju cjelokupnoga manastirskoga kompleksa.
Ova zgrada tako ekstremno predimenzionisanoga, agresivnog horizontalnoga i vertikalnog gabarita, kao i svih segmenata volumena i arhitektonskih elemenata na vanjskom izgledu, koji su upadljivo neprimjereno, pa čak i nakaradno oblikovani pozicionirana je na svega desetak metara ispred ulaza u manastirsku crkvu. Svojim monstruoznim volumenom i metričkom agresijom ona doslovice sabija arhitekturu hrama, marginalizujući je i lišavajući je njezine prirodne kompozicione dominacije u prostoru.
Poglavlje 36: Negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i institucionalna tolerancija prema istorijskom revizionizmu
Od Pljevalja, preko Nikšića, do Podgorice, negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca postaju sve prisutniji instrument političke mobilizacije. Kada ponestane konkretnih rezultata, nacionalne teme ponovo stupaju na scenu, a žrtve i njihova stradanja postaju sredstvo za prikupljanje političkih poena. Posebno onda kada se približavaju izbori.
Autor: Emir Pilav
Izvor: Portal Analitika
Možda bi Crna Gora, u pregovorima sa Evropskom unijom, trebalo da zatraži otvaranje još jednog poglavlja – Poglavlja 36: Negiranje genocida, veličanje ratnih zločinaca i institucionalna tolerancija prema istorijskom revizionizmu. To bi bilo poglavlje sa posebnim pravilima za javne funkcionere koji pravosnažno osuđene ratne zločince predstavljaju kao heroje, procedurama za slučajeve u kojima se ponovo ponižavaju žrtve i mehanizmima za utvrđivanje koliko je vremena potrebno institucijama da reaguju kada zakon dođe u sukob sa političkim interesima.
Možda bi trebalo predvidjeti i poseban protokol za situacije u kojima političari osporavaju istorijske činjenice, dok institucije odmjeravaju političke posljedice primjene zakona. Ironija je u tome što bi nam za takvo poglavlje možda zaista bila potrebna posebna evropska procedura, jer očigledno još nijesmo savladali ni osnovnu lekciju civilizacijskog minimuma: pravosnažno osuđeni ratni zločinci nijesu heroji, već ljudi čija su djela međunarodni sudovi utvrdili i osudili.
A tu lekciju ne bi trebalo da polažemo iznova svaki put kada neki političar odluči da relativizuje genocid ili veliča ratnog zločinca. Uostalom, najmanje je važno da li je riječ o Milanu Kneževiću, Dariju Vranešu, Vladislavu Dajkoviću ili nekom drugom. Mnogo je važnije ono što takva retorika govori o društvu u kojem je postala prihvatljiva. Problem nije samo u pojedincima. Problem je u normalizaciji njihovih poruka i političke agende koju promovišu.
Ne treba nikoga da ubjeđujemo da li se genocid u Srebrenici dogodio. To nije pitanje političkog ukusa, nacionalnog opredjeljenja ili slobodnog tumačenja istorije. Genocid u Srebrenici utvrđen je pravosnažnim presudama međunarodnih sudova. Prihvatanje te činjenice nije ustupak bilo kojem narodu, političkoj partiji ili međunarodnoj zajednici. To je civilizacijsko mjerilo, minimum ispod kojeg nijedno ozbiljno društvo ne bi smjelo da ide.
Ipak, Crna Gora se i dalje suočava sa političkim porukama koje relativizuju zločine, osporavaju smisao kulture sjećanja ili pravosnažno osuđene ratne zločince predstavljaju kao nacionalne heroje. Posebno zabrinjava što takve poruke ne dolaze samo sa društvenih margina, već i od ljudi koji obavljaju najviše državne i lokalne funkcije.
Od Andrije Mandića, Milana Kneževića, Vladislava Dajkovića, Darija Vraneša i drugih javnih funkcionera ne može se očekivati da imaju identične političke stavove, niti da se odreknu svog nacionalnog ili kulturnog identiteta. Ali može se zahtijevati da preuzmu odgovornost za javne poruke koje šalju, naročito kada govore sa pozicija vlasti i političkog uticaja. Javna funkcija nije dozvola za relativizaciju zločina, niti politička zaštita može biti opravdanje za izostanak odgovornosti.
Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić uputio je saučešće porodici Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog za genocid u Srebrenici i druge ratne zločine. Taj postupak izazvao je reakcije organizacija za ljudska prava i otvorio pitanje političke odgovornosti čovjeka koji predvodi najviši zakonodavni dom u državi.
Mandić izjavio saučešće povodom smrti Mladića
Ovdje nije suština u tome da li neko ima pravo da izrazi saučešće porodici preminulog čovjeka. Suština je u političkom kontekstu, javnoj funkciji i činjenici da je riječ o osobi čija je krivična odgovornost za najteže međunarodne zločine utvrđena pravosnažnom presudom. Predsjednik Skupštine predstavlja instituciju svih građana, uključujući i one čije su porodice preživjele ratne zločine i za koje Srebrenica nije apstraktna politička tema, već bolna porodična i ljudska stvarnost.
Od čovjeka koji predvodi zakonodavni dom države koja je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici očekuje se dosljednost u poštovanju te odluke i dostojanstva žrtava. Funkcija predsjednika Skupštine nije privatna pozornica za slanje političkih signala koji se mogu protumačiti kao relativizacija sudski utvrđenih zločina.
A kada je riječ o Mandiću, teško je zanemariti i njegovu političku prošlost. Njegova današnja evropska retorika ne može automatski izbrisati ranije političke stavove i djelovanje. Zato je naivno svaku promjenu političkog jezika unaprijed tumačiti kao suštinski raskid sa prošlošću. Evropska orijentacija ne dokazuje se izjavama i funkcijama, već dosljednim odnosom prema vrijednostima na kojima počiva evropski poredak. U suprotnom, evropske integracije postaju samo politički dekor, a ne proces stvarne demokratske promjene.
Ni slučaj Milana Kneževića ne može se posmatrati kao bezazlena provokacija. Lider Demokratske narodne partije objavio je fotografiju posvećenu Ratku Mladiću uz poruku: „Slava je vječna, a patnja kratka. Svaka srpska kuća ima jednog Ratka“. Poruka koja, složićemo se, šalje jedan veoma opasan signal ka svima onima koji ne dijele ove „vrijednosti“, da moraju eventualno da strijepe i budu oprezni da se neki „novi Ratko“ ne desi.
Ono što je bitno jeste da se žrtve i njihova stradanja ne smiju koristiti kao sredstvo za političke obračune niti pretvarati u javni spektakl. Prikazivanje unakaženih tijela ubijenih ljudi, bez prethodnog upozorenja i u terminu kada skupštinski prenos mogu pratiti i djeca, predstavlja krajnje neodgovoran čin kojim se dodatno povređuju dostojanstvo stradalih i osjećanja njihovih porodica. Takav odnos prema ljudskoj patnji ne može se opravdati političkim ciljevima niti pravom na javno izlaganje sadržaja. On je u suprotnosti sa temeljnim načelima etike, odgovornog javnog djelovanja i poštovanja prema žrtvama. Vjerujem da je Knežević sam svjestan toga, posebno i istine Jovana Tintora o ubistvu srpskog svata, što je i sam Knežević veoma manipulativno iskoristio, opet ne služeći se istinom. Ali, i od njega smo navikli.
Kada se svemu navedenom pridruži selektivno predstavljanje istorijskih događaja i korišćenje pojedinih svjedočenja za političke obračune, dobija se obrazac u kojem istina postaje manje važna od poruke koja treba da mobiliše birače. Kneževićeve izjave zato ne treba posmatrati samo kroz pitanje mogućeg kršenja zakona, već i kroz njihovu političku i društvenu težinu. Navikavanje javnosti na ovakvu retoriku ne čini je manje opasnom.
Knežević saslušan u policiji zbog izjava o Mladiću:…
Politička odgovornost, uostalom, ne iscrpljuje se u pitanju da li će tužilaštvo utvrditi postojanje krivičnog djela. Ona podrazumijeva i pitanje kakve vrijednosti javni funkcioner promoviše, kakav odnos gradi prema žrtvama i kakvu poruku šalje mladim ljudima. Kada se osoba pravosnažno osuđena za genocid predstavlja kao uzor, istorijska činjenica ustupa mjesto političkom mitu, a patnja žrtava postaje smetnja narativu koji se želi nametnuti.
Posebno je opasno kada se zločini nad jednim narodom koriste kao opravdanje za slavljenje zločina nad drugim. Stradanje Srba u Jasenovcu i drugim mjestima nije manje vrijedno zbog Srebrenice, niti je genocid u Srebrenici manje stvaran zbog zločina počinjenih nad Srbima. Žrtve se ne takmiče, a njihova patnja ne može služiti kao moralni kredit za opravdavanje tuđih zločina. Svaka žrtva zaslužuje istinu, pijetet i pravdu, bez obzira na nacionalnost.
Sjećanje na genocid nije napad na Srbe, kao što ni suočavanje sa zločinima počinjenim u ime drugih naroda nije napad na te narode. Izjednačavanje kritike zločina sa napadom na čitavu etničku zajednicu služi tome da se odgovornost pojedinaca i političkih struktura pretvori u kolektivnu odbranu nacionalnog identiteta. Tako se stvara atmosfera u kojoj se insistiranje na činjenicama predstavlja kao neprijateljstvo, a zahtjev za odgovornošću kao pokušaj ponižavanja.
Najpotresniji primjer dolazi iz Pljevalja. Predsjednik Opštine Dario Vraneš prisustvovao je sahrani Ratka Mladića, a potom je u javnim izjavama i iskazu datom policiji ponovio da ga smatra „besmrtnim srpskim junakom“ i izrazio ponos zbog prisustva sahrani. U istom kontekstu, događaje u Srebrenici i okolini predstavio je kao spasavanje srpskog naroda od novog Jasenovca.
Da sve bude još uznemirujuće, Vraneš je izjavio da bi, čak i kada bi se poklopila sa sahranom njegove rođene majke, sahranu pomjerio kako bi prisustvovao sahrani Ratka Mladića. Takva izjava ne govori samo o odnosu prema jednoj istorijskoj ličnosti. Ona pokazuje do koje mjere se političko i nacionalno simboličko veličanje može postaviti iznad elementarnih ljudskih i moralnih mjerila.
Ovdje se otvara pitanje koje prevazilazi političku pripadnost: može li čovjek koji vodi multietničku opštinu istovremeno promovisati narativ koji duboko povređuje dio građana kojima upravlja?
Odgovor, nažalost, već gledamo u praksi. Pljevlja su grad čiji građani imaju mnogo neposrednijih problema od političkog nadmetanja oko ratnih zločinaca – od ekonomskog položaja i odlaska stanovništva do pitanja kvaliteta života i budućnosti mladih. Umjesto da funkcija predsjednika opštine bude usmjerena na rješavanje tih problema i izgradnju povjerenja među građanima, javni prostor ponovo se opterećuje porukama koje produbljuju podjele.
Među građanima koje Vraneš predstavlja nalaze se i Bošnjaci, porodice koje nose bol zbog zločina devedesetih i ljudi koji očekuju da ih institucije neće dodatno povređivati porukama kojima se veliča pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Njihovo dostojanstvo ne može biti manje važno od političkih uvjerenja predsjednika opštine.
Od lokalnog ili bilo kojeg drugog funkcionera ne traži se da se odrekne svog identiteta, vjere ili nacionalne pripadnosti. Traži se da razumije granicu između ličnog uvjerenja i javne odgovornosti, između prava na slobodu izražavanja i obaveze da se poštuje dostojanstvo svih građana. Niko ne mora da bira između sjećanja na srpske žrtve i poštovanja bošnjačkih žrtava. Upravo je u tome test zrelosti jednog društva.
Zato se ne može prihvatiti da se svaka kritika ovakvih postupaka odbacuje kao napad na srpski narod. Srpski narod nije isto što i Ratko Mladić, kao što nijedan narod nije isto što i zločinci koji su djelovali u njegovo ime. Pokušaj da se osuda ratnog zločinca predstavi kao osuda čitavog naroda nije odbrana nacionalnog dostojanstva. To je način da se izbjegne suočavanje sa činjenicama i odgovornošću.
Najveća opasnost nije samo u tome što se ratni zločinci veličaju. Opasnost je u tome što se takva praksa normalizuje, dok se oni koji insistiraju na istini proglašavaju neprijateljima.
Kada se takve poruke ponavljaju sa političkih govornica, na društvenim mrežama i sa pozicija javne vlasti, one postepeno pomjeraju granice onoga što društvo smatra prihvatljivim. Mladima se šalje poruka da pravosnažna presuda može biti manje važna od nacionalnog mita, da se žrtve mogu ignorisati ako ne odgovaraju političkom narativu i da je dovoljno nekoga proglasiti herojem kako bi se izbjeglo suočavanje sa onim što je učinio.
To je poraz obrazovanja, kulture sjećanja i institucija. Društvo ne postaje demokratsko samo zato što održava izbore i mijenja vlade. Demokratska zrelost mjeri se i spremnošću da se poštuju sudske presude, zaštite manjine i prihvati istina koja nije uvijek prijatna za dominantnu političku priču.
Crna Gora je usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici. Njene institucije zato ne mogu ostati nijeme pred pojavama koje dovode u pitanje smisao takve odluke. To ne znači da tužilaštvo treba da presuđuje pod pritiskom javnosti, već da svaku prijavu razmotri profesionalno, nepristrasno i bez selektivne primjene zakona. Ako zakon važi za građanina bez funkcije, mora važiti i za predsjednika opštine, poslanika ili predsjednika parlamenta.
Ne treba da ubjeđujemo one koji negiraju genocid da prihvate ono što su međunarodni sudovi već utvrdili. Ali imamo pravo i obavezu da zahtijevamo da institucije rade svoj posao.
To su dvije različite stvari koje se u javnom prostoru često namjerno miješaju. Prva se odnosi na istorijske činjenice i pravosnažne presude. Druga se tiče postupanja države prema konkretnim izjavama, postupcima i mogućim kršenjima zakona.
O istorijskim činjenicama ne treba iznova pregovarati sa političarima koji bi da ih prilagode sopstvenim potrebama. Ali treba postavljati pitanja onima koji danas insistiraju na osudi negiranja genocida, a ranije su poručivali da Srebrenica ne treba da bude kamen spoticanja. Dosljednost u odnosu prema žrtvama ne može zavisiti od toga ko je trenutno politički saveznik, a ko protivnik.
Tužilaštvo mora profesionalno ispitati svaku prijavu, policija postupati u okviru svojih nadležnosti, a sudovi odlučivati na osnovu dokaza i zakona. Bez političkih privilegija, bez selektivne pravde i bez obzira na to da li je prijavljeno lice običan građanin ili funkcioner sa najvećom političkom moći. Ni javna osuda ne može zamijeniti zakonit postupak, ali ni politička funkcija ne smije biti štit od odgovornosti
Zato Crnoj Gori možda nije potrebno Poglavlje 36. Potrebno joj je da konačno počne da primjenjuje ono što već zna, priznaje i zakonski uređuje. Evropski put ne može biti zamjena za suočavanje sa prošlošću, a evropske integracije ne mogu služiti kao dekor iza kojeg se i dalje tolerišu poruke koje vrijeđaju žrtve i relativizuju pravosnažno utvrđene zločine.
Niko ne traži kolektivnu krivicu. Traži se individualna odgovornost. Niko ne traži zabranu rasprave o prošlosti. Traži se da se rasprava ne koristi za poricanje pravosnažnih presuda i ponižavanje žrtava. I niko ne traži od bilo kojeg naroda da se odrekne svojih žrtava. Traži se samo da prestane da tuđe žrtve doživljava kao prijetnju sopstvenom identitetu.
Jer ako političari mogu da veličaju osuđene ratne zločince, a da se istovremeno predstavljaju kao zaštitnici budućnosti, onda se moramo zapitati kakvu budućnost nude. Ako je cijena političke lojalnosti ćutanje o zločinu, onda takva lojalnost nije patriotizam, već odustajanje od osnovnih moralnih principa.
Istina o Srebrenici ne zavisi od toga ko je trenutno na vlasti u Podgorici, ko vodi Pljevlja ili ko ima najglasniju političku tribinu. Ne zavisi ni od toga koliko će puta neko ponoviti riječ „heroj“. Sudske presude, dokumentovana stradanja i svjedočenja preživjelih ne nestaju zato što su politički nepoželjni. Istina ne postaje manje istinita zato što nekome politički ne odgovara.
Ratni zločinci nijesu heroji zato što ih političari tako nazivaju. A žrtve ne prestaju da budu žrtve zato što njihova patnja ne odgovara nečijoj političkoj računici.
Crna Gora mora odlučiti hoće li graditi društvo u kojem se prošlost koristi za nove podjele ili društvo u kojem se o njoj govori bez straha, nacionalnih kalkulacija i ponižavanja stradalih. To nije izbor između Srba i Bošnjaka, niti između jedne i druge političke opcije. To je izbor između odgovornosti i revizionizma, između poštovanja ljudskog dostojanstva i normalizacije nepravde.
Taj izbor ne počinje od građana koji se bore da prežive svakodnevicu. Počinje od onih koji imaju najveću moć da oblikuju javni govor. Upravo zato postupci i izjave Andrije Mandića, Milana Kneževića, Vladislava Dajkovića i Darija Vraneša moraju biti predmet ozbiljnog javnog preispitivanja, uz jasno razlikovanje političke odgovornosti od eventualne krivične odgovornosti koju mogu utvrditi samo nadležni organi.
Državi koja ne umije jasno da razlikuje žrtvu od zločinca ne pomažu ni evropska zastava, ni deklarativna posvećenost evropskim vrijednostima, ni političke parole o napretku.
Crnoj Gori ne treba posebno poglavlje da bi razumjela da je genocid u Srebrenici istorijska i sudski utvrđena činjenica. Potrebne su joj institucije koje neće birati koga će procesuirati, zakoni koji neće važiti samo za one bez političke zaštite i društvo koje neće čekati instrukcije iz Brisela da bi pokazalo elementarno poštovanje prema žrtvama.
Poglavlje 36, dakle, može ostati ironija. Ali odgovornost institucija ne smije biti.
INTERVJU ZA PORTAL ETV – DIREKTORICA BANKE HRANE CRNE GORE POVODOM SVJETSKOG DANA HRANE I MEĐUNARODNOG DANA BORBE PROTIV SIROMAŠTVA
Medojević: Dok majke preskaču obroke da bi nahranile djecu, vlast troši milione na putovanja i prijeme
Država se ne mjeri raskošnošću prijema, već sposobnošću da zaštiti dostojanstvo građana. Licemjerno je govoriti o evropskim standardima dok ljudi nemaju za hljeb, a svaki nepotrebno potrošeni euro predstavlja dodatnu nepravdu prema onima koji jedva preživljavaju, poručuje Medojević
Dok se u Crnoj Gori najavljuju veće plate, ekonomski napredak i evropski standardi, za mnoge njene građane svakodnevica je mnogo surovija – borba da obezbijede obrok, plate račune i kupe neophodne ljekove. I dok cijene neumoljivo rastu, a državni zvaničnici govore o uspjesima ekonomskih reformi, više od petine stanovništva živi u riziku od siromaštva. Iza te statistike nijesu samo procenti, već djeca čiji roditelji nemaju dovoljno novca za hranu, stariji koji biraju između ljekova i osnovnih namirnica i porodice kojima je svaki novi dan još jedna neizvjesnost.
Svjetski dan hrane, 16. oktobar, i Međunarodni dan borbe protiv siromaštva, 17. oktobar, zato nijesu samo datumi u kalendaru, već opomena. O siromaštvu koje se često krije iza statistike, gladi o kojoj se nedovoljno govori, odgovornosti države i neophodnosti pravednije socijalne politike, za Portal ETV razgovarali smo sa direktoricom Banke hrane Crne Gore Marinom Medojević, koja godinama upozorava da socijalna zaštita ne smije biti milostinja, već pravo na život dostojan čovjeka.
PORTAL ETV: Prema podacima Akcije za socijalnu pravdu, centralna državna administracija za samo šest mjeseci potrošila je više od 4,6 miliona eura na službena putovanja i gotovo 550.000 eura na reprezentaciju. Dok javnost gleda fotografije nasmijanih državnih zvaničnika sa putovanja i svečanih prijema, brojne porodice nemaju novca ni za hljeb. Koliko je poražavajući taj kontrast i kakvu poruku vlast šalje građanima kada se za putovanja i reprezentaciju izdvajaju milioni, a najsiromašniji jedva preživljavaju?
MEDOJEVIĆ: Kontrast između miliona eura potrošenih na službena putovanja i reprezentaciju i građana koji nemaju dovoljno novca ni za hljeb nije samo poražavajući. On otvara ozbiljno pitanje prioriteta države i njenog odnosa prema ljudima koji žive u siromaštvu.
Dok se za službena putovanja i reprezentaciju troše milioni eura, brojne porodice u Crnoj Gori svakodnevno razmišljaju kako da obezbijede osnovne namirnice, plate račune i djeci omoguće pristojan život. Za njih su i najosnovnije potrebe postale ozbiljan finansijski teret.
Svaki euro iz budžeta novac je poreskih obveznika, uključujući i one koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Zato javnost ima pravo da zna kakve rezultate donose službena putovanja, koliko su ona zaista neophodna i kakvu korist od njih imaju građani.
Posebno zabrinjava što se siromaštvo često posmatra isključivo kroz statistiku, dok iza tih brojeva stoje stvarni ljudi. Roditelji koji sebi uskraćuju hranu da bi djeca imala što da jedu. Penzioneri koji biraju između ljekova i namirnica. Zaposleni čija primanja nijesu dovoljna ni za osnovne životne troškove.
Kada ti građani gledaju fotografije raskošnih prijema i službenih putovanja, a istovremeno su prinuđeni da se obraćaju humanitarnim organizacijama za paket hrane, njima se šalje poruka da njihove potrebe nijesu među državnim prioritetima. Takav odnos produbljuje nepovjerenje u institucije i osjećaj nepravde.
Banka hrane smatra da država mora pokazati mnogo više socijalne odgovornosti. Neophodno je preispitati nepotrebne troškove, povećati transparentnost javne potrošnje i obezbijediti da se više sredstava usmjeri onima kojima su najpotrebnija – djeci, samohranim roditeljima, osobama sa invaliditetom, nezaposlenima, penzionerima sa niskim primanjima i porodicama koje žive na ivici siromaštva.
Država ne smije da zaboravi ljude koji jedva preživljavaju. Ona se ne mjeri raskošnošću svojih prijema, brojem putovanja i iznosima potrošenim na reprezentaciju, već time koliko je sposobna da zaštiti dostojanstvo svojih građana. Nijedna međunarodna posjeta i nijedan svečani prijem ne mogu biti važniji od prava čovjeka da ima dovoljno hrane, krov nad glavom i uslove za život dostojan čovjeka.
„Od siromašnih se traži da dokazuju nemaštinu, a milionski troškovi se podrazumijevaju“
PORTAL ETV: Banka hrane godinama upozorava da su kriterijumi za ostvarivanje socijalne pomoći toliko strogi da mnogi ljudi koji žive u teškoj nemaštini ostaju bez podrške. Kako je moguće da država izdvaja stotine hiljada eura za reprezentaciju, a istovremeno pred najsiromašnije postavlja gotovo nepremostive administrativne prepreke? Nije li porazno da građani moraju da dokazuju koliko su siromašni, dok se trošenje javnog novca na putovanja i prijeme gotovo podrazumijeva?
MEDOJEVIĆ: Banka hrane Crne Gore godinama upozorava da su kriterijumi za ostvarivanje socijalne pomoći prestrogi i da mnogi građani koji žive u teškoj nemaštini ostaju bez podrške.
Posebno je poražavajuće što se od najsiromašnijih traži da neprestano dokazuju svoje siromaštvo, dok se trošenje javnog novca na službena putovanja, prijeme i reprezentaciju često podrazumijeva i nedovoljno preispituje.
Sistem socijalne zaštite mora biti usmjeren na ljude koji imaju problem. Građani koji nemaju dovoljno za osnovne životne potrebe ne smiju biti izloženi iscrpljujućim procedurama, stalnom dokazivanju nemaštine i dugom čekanju na odluke.
Država mora razviti jednostavniji, dostupniji i pravedniji sistem koji će prepoznavati stvarne potrebe porodica i pojedinaca.
Posebno je važno da se kriterijumi za ostvarivanje pomoći usklade sa realnim troškovima života. Činjenica da neko formalno posjeduje određenu imovinu ili ostvaruje minimalan prihod ne znači da može obezbijediti hranu, ljekove, stanovanje i druge osnovne potrebe.
Mnogi zaposleni, penzioneri, samohrani roditelji, osobe sa invaliditetom i porodice sa djecom žive na granici siromaštva, ali zbog postojećih pravila ostaju izvan sistema podrške.
Istovremeno, javnost ima pravo na potpunu transparentnost kada je riječ o trošenju novca na reprezentaciju, službena putovanja i prijeme. Potrebno je jasno objaviti koliko je novca potrošeno, u koju svrhu, ko je imao korist od tih aktivnosti i kakvi su konkretni rezultati ostvareni.
Ne može se od građana očekivati da bez pogovora prihvataju takve izdatke, dok se za pomoć ljudima koji nemaju ni za osnovne potrebe izdvajaju nedovoljna sredstva.
Banka hrane smatra da država mora uspostaviti jasne prioritete. Nijedan prijem, putovanje ili trošak reprezentacije ne smije biti važniji od prava građana na hranu, pristojno stanovanje, ljekove i dostojanstven život.
Socijalna zaštita mora biti pravo dostupno svakom građaninu koji se nalazi u stanju potrebe, a ne milostinja za koju ljudi moraju da mole. Država se ne mjeri raskošnošću svojih prijema, već sposobnošću da zaštiti dostojanstvo i osnovna prava najugroženijih.
PORTAL ETV: Za porodice koje ne znaju hoće li sjutra imati obrok, Banka hrane godinama traži sistemsko rješenje. Koliko je porazno da se problem gladi prepušta humanitarnim organizacijama i dobroj volji građana, umjesto da bude jedan od prvih prioriteta vlasti?
MEDOJEVIĆ: Porazno je što se problem gladi godinama prepušta humanitarnim organizacijama i dobroj volji građana, umjesto da bude jedan od prvih prioriteta vlasti.
Porodice koje ne znaju hoće li sjutra imati obrok ne smiju zavisiti od povremenih humanitarnih paketa, već od sistema socijalne zaštite koji će im pravovremeno obezbijediti osnovnu podršku.
Banka hrane Crne Gore godinama traži sistemsko rješenje i upozorava na razmjere siromaštva. Prema statističkim podacima, čak 20,9 odsto stanovništva nalazi se u riziku od siromaštva.
To je ozbiljno upozorenje da postojeći sistem ne pruža dovoljnu sigurnost velikom broju građana.
Humanitarne organizacije mogu pomoći, pružiti podršku i ukazivati na probleme, ali one ne mogu preuzeti odgovornost koja pripada državi.
Država mora proširiti obuhvat socijalnih davanja, obezbijediti pomoć ljudima koji su izvan postojećeg sistema podrške i garantovati da niko ne bude uskraćen za osnovne životne potrebe.
Borba protiv gladi ne smije biti povremena humanitarna akcija, već trajna i jasna obaveza države. Niko ne smije ostati bez hrane i dostojanstvenog života samo zato što nema dovoljno novca ili ne ispunjava neki administrativni uslov.
„Humanitarne organizacije neće moći da odgovore na sve veći broj poziva za pomoć“
PORTAL ETV: Cijene svakodnevno rastu, a poskupljenja sve teže podnose čak i porodice sa stabilnijim primanjima. Istovremeno, podaci o milionskim izdacima državne administracije izazivaju ogorčenje. Strahujete li da će broj građana kojima je potrebna pomoć Banke hrane premašiti mogućnosti humanitarnih organizacija? Što biste poručili predstavnicima vlasti koji odlučuju o javnom novcu, dok pojedini građani moraju da biraju između hljeba, ljekova i plaćanja struje? I koliko je licemjerno govoriti o evropskim standardima ako država ne uspijeva da zaštiti one koji nemaju ni za osnovne životne potrebe?
MEDOJEVIĆ: Banka hrane Crne Gore strahuje da će, ukoliko se rast cijena nastavi, broj građana kojima je potrebna pomoć biti sve veći.
Već sada nam se obraćaju porodice sa djecom, penzioneri, samohrani roditelji, osobe sa invaliditetom, nezaposleni, ali i ljudi koji rade, a čija primanja nijesu dovoljna za osnovne životne potrebe.
To je posebno zabrinjavajuće, jer pokazuje da ni zaposlenje više nije uvijek garancija zaštite od siromaštva.
Humanitarne organizacije ne mogu i ne smiju biti zamjena za državni sistem socijalne zaštite. Njihove mogućnosti su ograničene, a potrebe građana postaju sve veće.
Porodice i pojedinci koji se nalaze u stanju nužde moraju imati pravo na pravovremenu i odgovarajuću pomoć države.
Predstavnicima vlasti poručujemo da javni novac moraju trošiti odgovorno, transparentno i u skladu sa stvarnim potrebama građana.
Prioritet moraju biti zaštita najugroženijih, povećanje socijalnih davanja, mjere za kontrolu cijena osnovnih namirnica i obezbjeđivanje dostojnog života za sve građane.
Licemjerno je govoriti o evropskim standardima i socijalnoj pravdi dok građani nemaju dovoljno novca za osnovne namirnice, a država ne uspijeva da ih zaštiti od siromaštva.
Evropske vrijednosti ne mjere se samo zakonima, strategijama i usklađivanjem propisa. One se mjere odnosom prema najranjivijima i spremnošću institucija da javne resurse usmjere tamo gdje su najpotrebniji.
Ako želimo društvo koje zaista pripada evropskoj zajednici vrijednosti, moramo izgraditi sistem u kojem se nijedno dijete neće suočavati sa glađu, u kojem stariji neće biti primorani da biraju između hrane i ljekova i u kojem ljudi koji rade neće živjeti u stalnom strahu od siromaštva.
Borba protiv siromaštva mora biti trajna, jasna i odgovorna obaveza države, a ne pitanje povremenih mjera i političkih obećanja.
Ilustracija(Photo: Shutterstock)
„Pitala bih ih: Znate li kako je kada majka nema čime da nahrani dijete?“
PORTAL ETV: I za kraj, gospođo Medojević, zamislimo da danas pred predstavnike vlasti, koji se sa službenih putovanja i svečanih prijema vraćaju nasmijani, dovedete majku koja nema čime da nahrani dijete, penzionera koji ne može da kupi ljekove i čovjeka koji radi, a ipak gladuje. Što biste ih pitali? Mislite li da bi ih bilo sramota ili je siromaštvo građana za njih postalo samo još jedna statistika koju je najlakše ignorisati?
MEDOJEVIĆ: Predstavnike vlasti pitala bih: Da li zaista razumijete kako ti ljudi žive? Da li znate što znači birati između hljeba, ljekova i plaćanja računa? I da li smatrate prihvatljivim da građani gladuju dok se javni novac troši na skupe automobile, službena putovanja, svečane prijeme i reprezentaciju?
Pitala bih ih i da li im je makar malo neprijatno kada čuju priče ljudi koji svakodnevno strahuju od gladi ili je siromaštvo građana za njih postalo samo još jedna statistika koju je najlakše ignorisati.
Istina je bolna. Iza svakog podatka o siromaštvu stoji konkretan čovjek.
Majka koja preskače obrok da bi nahranila dijete. Penzioner koji bira između ljekova i hrane. Zaposleni građanin čija plata nije dovoljna za osnovne životne potrebe.
To nijesu brojevi. To su ljudski životi, nečije porodice, roditelji, djeca, ljudi koji imaju pravo na sigurnost i dostojanstvo.
Predstavnicima vlasti poručila bih ono što oni znaju, ali često zaboravljaju – javni novac moraju trošiti odgovorno, transparentno i u skladu sa stvarnim potrebama građana.
Dok pojedini ljudi biraju između hljeba, ljekova i plaćanja struje, svaka nepotrebna i neracionalna potrošnja predstavlja dodatnu nepravdu.
Prioritet moraju biti zaštita najugroženijih, povećanje socijalnih davanja, kontrola cijena osnovnih namirnica i stvaranje uslova za dostojanstven život svih građana.
Banka hrane Crne Gore godinama traži sistemsko rješenje, jer niko ne smije biti uskraćen za hranu i dostojanstven život.
Licemjerno je govoriti o evropskim standardima i socijalnoj pravdi ako građani nemaju dovoljno novca za osnovne namirnice, a država ne uspijeva da ih zaštiti od siromaštva.
Evropske vrijednosti ne mjere se samo zakonima i deklaracijama, već odnosom prema najranjivijima i spremnošću da se javni resursi usmjere tamo gdje su najpotrebniji.
Borba protiv gladi ne smije biti povremena humanitarna akcija, već trajna i jasna obaveza države. Vlast mora pokazati da građani nijesu samo broj u statistici, već ljudi čije dostojanstvo, zdravlje i život moraju biti iznad svakog nepotrebnog troška i svake privilegije.
Funkcioner Evropskog saveza decidan da je isključivo na vlasti kompletna odgovornost za bilo kakav negativni ishod
Đuričković: Većina prije par mjeseci trebalo da pokrene konsultacije o izboru članova Sudskog savjeta, došao je trenutak da se pravi širi dogovor o procesu integracija
Oni u čitavom ambijentu pokušavaju da naprave haos i situaciju da nešto moramo da trpimo. Mi u Evropsku uniju da na današnji dan zatvorimo sva poglavlja i potpišemo ugovor o pristupanju, u najboljem slučaju, možemo ući 2029. godine – dok se završe unutrašnje procedure koje dominantno i nemaju veze s nama… – istakao je Đuričković dodajući da zbog toga ne stoje njihovi pokušaji da nametnu da će opozicija biti kriva ako se određene stvari ne završe u ubrzanoj proceduri
Čini mi se da je došao trenutak, i da su u Evropskoj uniji (EU) toga svjesni, kad će morati malo širi dogovor da se pravi kako ćemo završiti proces integracija – a ne samo kako će se jedan dan glasati u Skupštini, a da sjutra sve kreće ispočetka – poručio je funkcioner Evropskog saveza Miloš Đuričković gostujući u Informativnoj emisiji 24 sata na Televiziji E.
Brojni su, cijeni on, primjeri da vlast ne sarađuje sa opozicijom, a kao takav ističe upravo današnju situaciju u kojoj zbog odsustva opozicije nije bilo potrebne većine za izbor preostala dva člana Sudskog savjeta i o Vladinim izmjenama Ustava.
– Mi smo glasali za izmjene o imunitetu jer je to u interesu građana, a ne jer je bio stvoren neki narativ vlasti da se to mora završiti danas da ne bi sjutra bilo kasno. Jedan od takvih primjera je izbor članova Sudskog savjeta. Oni su se ranije obavezali da će na tu temu da se vodi dijalog i da ćemo zajednički doći do rješenja – što se nije desilo. A onda danas kad izađu sa nekim prijedlozima očekuju da će nas, na neku uličnu foru, primorati i kažu da smo mi krivi ako to ne prođe. Ne – vi ste krivi jer ste prije par mjeseci trebali da pokrenete konsultacije – jasan je Đuričković.
Apsolutno kompletna odgovornost za bilo kakva negativni ishod je, podvlači on, isključivo na vlasti.
– Oni u čitavom ambijentu pokušavaju da naprave haos i situaciju da nešto moramo da trpimo. Mi u Evropsku uniju da na današnji dan zatvorimo sva poglavlja i potpišemo ugovor o pristupanju, u najboljem slučaju, možemo ući 2029. godine – dok se završe unutrašnje procedure koje dominantno i nemaju veze s nama… – istakao je Đuričković dodajući da zbog toga ne stoje njihovi pokušaji da nametnu da će opozicija biti kriva ako se određene stvari ne završe u ubrzanoj proceduri.
Kovačeviću i Lekiću bi imuniteti bili ukinuti da je Skupština institucija, a ne obična zgrada
Promjene Ustava u pogledu imuniteta i integriteta bi, kaže on, trebalo razdvojiti jer su to dva problema. U tom kontekstu je podsjetio na slučajeve funkcionera Nove srpske demokratije – predsjednika Opštine Nikšić Marka Kovačevića koji se teretio za govor mržnje zbog izjave da će „ako neko hoće da više liči na Turke“ onda prema njima u budućnosti „postupati kao prema Turcima“ i poslanika i bivšeg direktora Rudnika uglja Pljevlja Milana Lekića koji je u alkoholisanom stanju i službenim vozilom izazvao saobraćajnu nezgodu.
– Promjene Ustava u pogledu imuniteta su usvojene na naše zadovoljstvo, a ne toliko na zadovoljstvo većine. Kad su skidani imuniteti našim funkcionerima – naše partije su glasale za to, a to danas nije slučaj. U skupštinskim fiokama trenutno imate dva predmeta – za Marka Kovačevćai koji je trajao devet mjeseci i nečijom samovoljom to nije stavljeno u proceduru i Milana Lekića koji je takođe zaštićen imunitetom. Da smo stvarno demokratsko društvo i da je Skupština institucija, a ne obična zgrada, to bi se stavilo u proceduru, imunitet se skinuo i imali bi nastavak sudskog postupka protiv Lekića. Oni su jednostavno zloupotrijebili proceduru i nadam se, kad već imamo, ovakve izmjene da se to više neće dešavati. Radujemo se svakom sljedećem procesuiranju poslanika vlasti iz većine, a vjerujem da će ih biti pregršt jer i je i na samoj sjednice proteklih dana bilo dovoljno elemenata krivičnog djela – ocijenio je Đuričković.
Jedini poraz doživio je PES
Funkcioner Evropskog saveza je ukazao da su neki funkcioneri Pokreta Evropa sad (PES) javno priznali da nijesu bili za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića koji je izjavio saučešće povodom smrti presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića jer su mislili da bi im onda pala Vlada.
– Da smo hipotetički došli do smjene Mandića ne bi nužno morala da padne Vlada jer imate potpredsjednike Skupštine koji su mogli da nastave da rukovode sjednicama i da se sva glasanja nastave nesmetano, pa bi mogli i da uđemo i u izbor novog predsjednika Skupštine. To se nije desilo jer je Mandić odlučio da PES-u pokaže ko je gazda i na kocku stavi i integracije u Evropsku uniju i ucijenio ih: ako njegova fotelja ode – ne ako mu partija bude istisnuta iz vlasti ili principi narušeni, nego nejgov komfor bude narušen, da će im Vlada pasti. To je klasična ucjena. Toliko o tome koliko oni brinu o interesima građana – naveo je Đuričković.
To su, kako je rekao, učinili na obraz Crne Gore i odlučili da ga žrtvuju da bi zadržali mir između sebe.
– A konačni ceh ćemo da vidimo koji je – dodao je on.
Posebna je sramota, cijeni on, što poslanici većine nijesu prisustvovali sjednici na kojoj je bila rasprava o smjeni Mandića.
– Posebni akcenat bih stavio na poslanike PES-a koji su mogli da dođu i obrazlože stavove: da smatraju da je Mladić zločinac i kriv za genocid u Srebrenici, ali da je ovo što je Mandić uradio anticivilizacijski čin, ali da žele da ga sačuvaju da ih ne bi smijeno. Ali nijesu skupili hrabrosti ni da se pojave i izraze žaljenje… Došlo je do glasanja i među vladajućom većinom je zavaldala pobjednička euforija. I prosto se pitam koga su pobijedili? Znamo da Mandić srcem i dušom podržava Mladića, a jedini poraz je doživo PES – jer su maske pale. Po njihovm ponašanju se vidjelo da im je ipak bliža ta ideologija nego neka građanska Crna Gora, koliko god da su im usta nje puna – podvukao je Đuričković.
Jasno je, smatra on, da vladajuća većina termine poput Evrope i građanske države koristi jer bi u suprotnom pretrpjela političku štetu.
– Jer smo mi ti koji su to postavili kao normu u društvu za proteklih 20-30 godina – dodao je on.
Advokat Veselin Radulović danas je u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici dao izjavu povodom krivične prijave koju je protiv njega početkom prošle sedmice podnio ministar odbrane Dragan Krapović zbog lažnog prijavljivanja.
Krivična prijava odnosi se na navode koje je Radulović u avgustu iznio u krivičnoj prijavi podnijetoj Specijalnom državnom tužilaštvu protiv Krapovića, a koji se tiču korišćenja službenih vozila Ministarstva odbrane i angažovanja pripadnika Vojne policije tokom putovanja u januaru 2025. godine.
Radulović je rekao da je, u korektnom i profesionalnom razgovoru sa državnim tužiocem, odgovorio na sva postavljena pitanja i objasnio okolnosti koje se odnose na krivične prijave koje je sam podnio, kao i razloge zbog kojih je od nadležnih organa tražio provjeru navoda i dokumentacije na kojima su te prijave zasnovane.
On je pred tužiocem da krivičnu prijavu koju je podnio protiv ministra odbrane Dragana Krapovića nije podnio iz zle namjere, ličnog animoziteta ili političkih razloga, već kako bi nadležno tužilaštvo provjerilo navode o mogućim koruptivnim radnjama.
– Ja nijednu od navedenih krivičnih prijava, pa tako ni ovu, nijesam podnio iz zle namjere, niti sam tvrdio decidno da je bilo ko izvršio krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, već sam samo označavao događaje i lica koja bi najvjerovatnije mogla biti sumnjiva za izvršenje krivičnog djela, ako je do njega zaista i došlo – kazao je Radulović.
Prema njegovim riječima, cilj podnošenja prijava bio je da se nadležni organi podstaknu da provjere informacije i utvrde da li je bilo krivičnih djela, a ne da se bilo ko diskredituje.
– Dragana Krapovića nijesam prijavio ni zbog činjenice da se on zove i preziva kako se zove i preziva, niti zbog toga što je član partije kojoj pripada, već sam ovu prijavu, kao i druge prijave, podnio isključivo na osnovu podataka i indicija do kojih sam došao – naveo je advokat.
Tražio provjeru troškova službenog puta
Radulović je objasnio da je informacije na osnovu kojih podnosi prijave dobijao od građana, iz zvanične dokumentacije i javno dostupnih izvora, ali i od osoba iz bezbjednosnog sistema i sistema odbrane, od kojih neke zastupa pred sudovima.
Istakao je da takve informacije ne prihvata bez provjere, već ih provjerava u mjeri u kojoj mu to mogućnosti dozvoljavaju.
– Ja na osnovu toga nadležnom tužilaštvu podnesem prijavu, ali ne sa ciljem da nekog lažno prijavim ili diskreditujem, već da kao građanin podstaknem državno tužilaštvo da izvrši provjere da li je izvršeno krivično djelo – rekao je Radulović.
Govoreći o prijavi protiv Krapovića, naveo je da je jedan od razloga bila informacija da je ministar odbrane na službeni put u Njujork poveo suprugu. Kako je objasnio, želio je da Specijalno državno tužilaštvo ispita te navode.
Kao dodatni razlog za podnošenje prijave pomenuo je ranije slučajeve procesuiranja bivših javnih funkcionera zbog vođenja osoba koje nijesu bile zaposlene u organima kojima su rukovodili na putovanja finansirana iz budžetskih sredstava.
Radulović je, međutim, naglasio da nije dobio povratnu informaciju o tome da li je i na koji način SDT postupilo po prijavi protiv Krapovića, kao ni po drugim prijavama koje je podnio tom tužilaštvu.
“Odluka ASK-a nije presudna za krivičnu odgovornost”
Komentarišući odluku Agencije za sprečavanje korupcije (ASK), kojom je utvrđeno da u slučaju na koji se prijava odnosi nema povrede javnog interesa, Radulović je ocijenio da ona ne isključuje mogućnost postojanja krivičnog djela.
– Odluka ASK-a, po mom mišljenju, ne predstavlja nikakav odlučujući faktor koji bi ukazivao da u konkretnom slučaju nije došlo do izvršenja krivičnog djela – kazao je Radulović.
Dodao je da smatra da je ASK i ranije donosio pravno sporne odluke u korist nosilaca javnih funkcija, kako bivših tako i sadašnjih.
Advokat je naveo i da je o svojim krivičnim prijavama obavještavao medije jer, kako je istakao, iskustvo pokazuje da su transparentnost i informisanje javnosti važni za one koji prijavljuju moguću korupciju.
Prema njegovim riječima, mediji su i prije podnošenja prijava problematizovali pojedine slučajeve i od funkcionera, uključujući Krapovića, tražili odgovore, komentare ili demantije, ali javnost, kako tvrdi, nije dobila odgovore na postavljena pitanja.
“Prijetili su mi da ću plakati i da će me pregaziti politički voz”
Radulović je u izjavi govorio i o odnosu sa Krapovićem i drugim funkcionerima njegove političke partije, tvrdeći da je od avgusta prošle godine bio izložen uvredama, diskvalifikacijama i porukama koje je doživio kao prijetnje.
Naveo je da su ga predstavljali kao advokata organizovanih kriminalnih grupa i osobu koja samo prenosi njihove krivične prijave tužilaštvu.
– Nazivan sam najamnikom, poručeno mi je da ću plakati i da će me pregaziti politički voz, kao i da mi tek predstoji “ćeranija” – kazao je Radulović.
Dodao je da su takva obraćanja, prema njegovim riječima, primijetile i specijalna izvjestiteljka Ujedinjenih nacija i Evropska komisija, kao primjer neprimjerenog odnosa nosilaca javnih funkcija prema advokatu.
Objasnio je da je i to bio jedan od razloga zbog kojih se javno oglašavao nakon podnošenja krivičnih prijava, kako bi javnosti predstavio motive svojih postupaka.
Radulović je naveo da prijavu koju je Krapović podnio protiv njega doživljava kao priliku da se njihov odnos vrati u institucionalne okvire.
– Sa ljudske i profesionalne strane drago mi je što je Dragan Krapović podnio prijavu protiv mene – kazao je advokat.
Poručio je da smatra da o prijavama koje je podnio protiv ministra odbrane, kao i o prijavi koju je Krapović podnio protiv njega, treba da odlučuju nadležni državni organi.
– Kao dugogodišnji advokat i legalista smatram da jedino državni organi mogu donijeti adekvatnu odluku, kako o mojim prijavama protiv Dragana Krapovića, tako i o njegovoj prijavi protiv mene, a ja ću odluke državnih organa svakako poštovati, kao što sam ih poštovao i do sada – zaključio je Radulović.
Očekuje istu posvećenost i od SDT-a
Radulović je u mejlu upućenom medijima pozdravio ažurnost ODT-a u postupanju po prijavi Krapovića, ali očekuje da tužilaštvo donese odluku u skladu sa zakonom i na osnovu utvrđenih činjenica.
– Isti stepen ažurnosti, profesionalnosti i posvećenosti očekujem i od Specijalnog državnog tužilaštva, pred kojim se nalaze krivične prijave koje sam ja podnio, a koje se odnose na sumnje u moguće nezakonitosti i zloupotrebe na štetu državnog budžeta – naglasio je Radulović.
On je poručio da princip mora biti isti za sve.
– Svaka prijava zaslužuje da bude ozbiljno razmotrena, svaki navod provjeren, a odluka donesena na osnovu dokaza, bez obzira na to ko je prijavu podnio, a ko lice na koje se prijava odnosi – naglasio je Radulović.
On je poručio da ć nastaviti da ukazuje na sumnje u korupciju i moguće zloupotrebe javnih ovlašćenja, bez obzira na to ko se nalazi na pozicijama vlasti i odlučivanja.
– Razlog za podnošenje krivičnih prijava nikada mi nije bio i neće biti politička pripadnost, već sumnja u nezakonito postupanje i potreba da se ono provjeri. Neću prihvatiti da se ukazivanje na moguću korupciju proglašava političkim obračunom samo zato što se odnosi na one koji trenutno odlučuju. Vlast se mijenja, ali obaveza da se javni interes štiti i da svi odgovaraju pred zakonom mora ostati ista – poručio je Radulović.
Advokat tvrdi da je krivične prijave podnosio na osnovu podataka i indicija, kako bi tužilaštvo provjerilo da li je bilo nezakonitosti. Kaže da je prijavu koju je protiv njega podnio ministar odbrane doživio kao povratak njihovih odnosa u institucionalne okvire.
