Složna braća

Složna braća

Piše: Miloš MILOŠEVIĆ

Ne znam da li da počnem od „pomiritelja“ ili od „Nemanja“, jer su pomiritelji (naravno, avgustovski) krenuli đonom i nastavljaju tako, kao što to nije činila ni žandarmerija 1918. godine. Mislim, naravno, na „prevenciju“, odnosno izvidnicu terena – srpsku agenturu u Crnoj Gori s početka prošlog vijeka!

Ovaj tekst bi (kasno viđeh) bolje bilo nazvati „Nemanje i Abazovići“. Nemanjići su osvojili Duklju „mačem i ognjem“, a oslobodioci Crnu Goru najjeftinijom, ali ipak perfidnom velikosrpskom propagandom! Ova propaganda ne traje od ’89. godine, pa ni od početka 20. vijeka, a ni od Garašanina! Koliko Crnogorci mogu znati, izraz „zla raška struja“ koristi se prvi put još u 11. vijeku, u vrijeme Vojislava Vojislavljevića, a zatim i u 12. vijeku, kod popa Dukljanina! Kako je „Rastko“ stigao „u svoju pradedovinu“? Nije ostavljen nijedan pisani ili materijalni dokument koji bi potvrdio da je tu iko ikada živio prije Nemanjića! Kotor se predao, a svi ostali gradovi Kraljevine Duklje sravnjeni su sa zemljom! Dukljanska vlastela seli se u Dubrovnik. Duklja gubi i ime i naziva se Zeta, kako bi se i na taj način izgubio svaki dukljanski trag! Ostale su ruševine, čak i crkava, a neke su ostale za „restauraciju“. Ta „restauracija“ bila je -kulturocid. No, o hiljadugodišnjem kulturocidu mjesto je u nekoj drugoj pisaniji. Ne zbog nebitnosti, nego, nažalost, zbog preopširnosti. O tome kako je njegov otac postupao piše prvi srpski kralj iz dinastije Nemanjića, Stefan Prvovjenčani: „Kotor ostavi da u njemu stoluje, a ostale gradove pobara i pohara, i napravi od slave njihove pustoš.“ Ovo nije pisao dr Sekula Drljević, nego čovjek koji je svoju ženu, Evdokiju, maltretirao na bizaran način. Da, njegov otac bio je „sveti“ Simeon Mirotočivi! Da, Srpska pravoslavna crkva ga je kanonizovala! I nije jedini! Volio bih pronaći srpskog „sveca“ koji nije bio ili zločinac ili izdajnik. No, opet, zbog preopširnosti, i kulturocidu je mjesto u nekoj drugoj opservaciji, mnogo ozbiljnijoj.

Zeta je 1362. godine, pod Balšom Balšićem Prvim, oslobođena od Srbije. Bratska zemlja – da ne pominjem više Balšiće – opet šalje vojsku, Mrnjavčeviće, na Zetu, odnosno Crnu Goru pod Crnojevićima, i to tri puta. Iako je uvijek bila mnogobrojnija, svaki put biva potučena do nogu! Ivan Crnojević konačno premješta prijestonicu sa Oboda na Cetinje 1484. godine. Tu podiže dvor. Već 1485. godine izdaje osnivačku povelju i premješta Zetsku mitropoliju, na čijem je čelu mitropolit Visarion. To je bio prvi mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve, a posljednji – Mitrofan Ban, jer je Aleksandar Karađorđević (od milošte nazvan Aca Palikuća) dekretom (sic) ukinuo tu crkvu, u kojoj je i sam bio kršten. Ono što je pomenuti napravio od 1918. do 1941. godine bilo je školski primjer genocida! Crna Gora se nikad nije oporavila. Da jeste, ne bi bilo Abazovića, ni „Temeljnog ugovora“, kojim su svi crnogorski sakralni objekti poklonjeni –„bratskoj“ zemlji iz suśedstva.

Dižu se spomenici izdajnicima, kraljevom skupštinom upravlja četnički vojvoda, spomenici vješto bježe… Crnogorci, dokle?