ZLATNI BIHOR ĐE SE RAĐAJU NAJLJEPŠE PRIČE

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

„Kao što se voda uvijek vraća izvoru, tako se i Zlatni Bihor vraća svojim ljudima. Njihovim životima duguje svoje zlato.“

U uvodnoj priči Ismeta Rebronje „Nic ze zlata“ jedan Čeh dolazi u Bihor da posśeti čovjeka koji mu je nekada spasio život. Od Reša Durovića slušao je o zlatnim brdima i potocima, srebrnim šumama i ovcama. Kada je stigao, pred njim se ukazala sirotinja, iscrpljena svakodnevicom. Nikakvoga zlata nije bilo. Rebronja je, međutim, u nekoliko stranica sačuvao čitav nesporazum između onoga koji gleda tuđi kraj i onoga koji u tom kraju prepoznaje sve svoje. „Bihorac zborio, a Čeh slušao“, zapisao je. U toj jednostavnoj rečenici vidim i početak svake dobre knjige. Neko ima potrebu da progovori, a neko mu pokloni dovoljno pažnje da ga čuje. Naslov „Zlatni Bihor“ zato čitam sa ośećanjem da mi je povjereno nešto prisno. Rebronjin junak u svoj kraj unosi vrijednost svega što mu pripada, čak i onda kada drugi vide samo oskudicu. Takva ljubav poznaje studenu kuću, gladnu godinu i često neprebol odlaska. Zna koliko je malo potrebno da čovjek zaplače kada poslije dugog izbivanja čuje poznat izgovor neke obične riječi. Zlato ovoga Bihora prepoznajem u toj ośetljivosti prema ljudskom životu. Ima ga i u spremnosti da se o zavičaju kaže ono što boli, da se saslušaju ljudi kojima je u vlastitoj kući bilo tijesno i teško.

Knjiga koju imamo pred sobom objavljena je u Petnjici 2026. godine, u izdanju NVO Centar za kulturu Bihor, a uredio ju je Mirsad Rastoder. Ona donosi izbor sa četrnaestog konkursa za neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom, održanog 2025. godine. Riječ je, dakle, o svesci četrnaestog konkursnog izbora, vezanoj za osamnaesti festival „Zavičajne staze“. Ta tri podatka zaslužuju da budu jasno razdvojena. Iza njih stoji trajanje koje se može pratiti od zamisli o manifestaciji 2007. i njenih prvih programa 2008. godine, do novih rukopisa i čitalaca koje danas okuplja. Dok čitam „Zlatni Bihor“, mislim i na čovjeka koji godinama omogućava da te priče dobiju svoje mjesto. Mirsada Rastodera doživljavam kao mirnog i nenametljivog kulturologa (a nadsve i prijatelja), predanog poslu koji traži mnogo strpljenja i malo lične udobnosti. Često se dogodi da dobri ljudi upravo takvi, ostanu u śenci. Naviknemo se na njihovu pouzdanost. Podrazumijevamo da će knjiga izaći, da će se autori okupiti, da će i naredne godine biti razloga da se dođe u Petnjicu. Rijetko zastanemo da se upitamo koliko je nečijega vremena i života uloženo u taj kontinuitet. Poziv na konkurs može pokrenuti autora da prvi put pošalje tekst ili da se vrati započetoj priči. Čovjeku koji sumnja da život iz njegova sela može zanimati nepoznatog čitaoca, objavljivanje donosi dragocjen odgovor. U tome vidim jednu od najljepših posljedica „Zavičajnih staza“. U festivalskoj hronici zabilježeno je da je do avgusta 2025. objavljeno trinaest zbornika odabranih priča, uz pjesnička izdanja, knjigu novela, monografije i časopis „KazivArt“. „Zlatni Bihor“ nastavlja taj posao.

Na četrnaesti konkurs pristiglo je dvadeset osam rukopisa pod šiframa. Žiri su činile Nada Bukilić, Nadija Rebronja i Azra Hodžić-Čavkić. Tri glavne nagrade pripale su autorkama, Senadi Užičanin, Emini Selimović i Ivoni Grgić, dok je Dino Lotinac dobio nagradu za autentičnost pripovijedanja. Njihove priče otvaraju knjigu glasovima pred kojima se čitalac mora zadržati.

Prvonagrađena „Okamenjena“ Senade Užičanin daje glas ženi iz predanja o uzidavanju u tvrđavu u Srebreniku. U predanju je ostalo njeno stradanje, dok joj je ime iščezlo. Upravo to odsustvo imena postaje jedno od najtežih mjesta priče. Znaju se vladari, graditelji i godine, a žena čijim je tijelom navodno učvršćeno zdanje ostaje nepoznata. Užičanin je vraća u govor, sa strahom, tjelesnim bolom i materinstvom. Čitajući, ośećamo koliko je surovosti moglo biti prekriveno divljenjem prema onome što je na tuđoj žrtvi podignuto. Na kraju, pitanje o njenom imenu ostaje da prati čitaoca i poslije izlaska iz tvrđave. Drugonagrađena priča Emine Selimović „Kako nastaju priče“ počinje kutijom koja unuku pripada poslije đedove smrti. U njoj su knjiga, rukopisi i tragovi porodične prošlosti. Ćamil Sijarić ulazi u pripovjedačku igru koja se poigrava porijeklom priča i preplitanjem života sa književnošću. Posebno je bliska pomisao da se nasljedstvo može nalaziti u riječima kojima više nijesmo sigurni u značenje. Čovjek se vrati zabilješkama svojih prethodnika i otkrije koliko je toga ostalo nedorečeno. Čitanje postaje zakašnjeli razgovor sa đedom, a potraga za porodičnom pričom približavanje vlastitom glasu. Ivona Grgić u trećenagrađenim „Ranama“ pokazuje koliko se pažljivo može pisati o maloj, naizgled običnoj želji. Hanumica bi da bude lijepa na sinovljevoj svadbi. Prodala je svoje proizvode na pijaci, pokušala da dođe do frizera, premorila se i vratila kući među ljude kojima je njena nevolja povod za smijeh. Iz te svakodnevice izrasta duhovita priča o bračnim odnosima, muškoj sujeti i ženi naviknutoj da sebe ostavlja za poslije. Dok nas zapleti oko muževljevih brkova nasmijavaju, Hanumicina želja ostaje sasvim ozbiljna. Za jedan dan htjela je da i ona sebi bude važna. Grgić nam omogućava da tu želju razumijemo bez podsmijeha.

„Tišina“ Dina Lotinca, nagrađena za autentičnost pripovijedanja, traži drukčiju čitalačku promišljenost. Zejna posmatra sopstvenu dženazu, a kroz njeno śećanje vraća se ratni trenutak u kojem je morala izabrati kojeg će sina povesti. Dijete koje je pokušala spasiti potom joj je oduzeto i ubijeno. Preživjeli sin korača u pogrebnoj povorci, dok ona i dalje nosi nepodnošljiv teret tadašnje odluke. Lotinac majčinu bol približava kroz kišu, kućne običaje i prizore nekadašnje bliskosti. Pred Zejnom ośećamo koliko su ponekad naše riječi nedovoljne. Čitanje tada postaje strpljivo prisustvo uz nekoga čiju patnju ne možemo popraviti. Položaj žene snažno obilježava i druge pripovijetke. Dragana Erjavšek u priči „Da si bila muško“ dovodi nas pred porodično nasilje u kojem ni život bolesne đevojčice nema jednaku vrijednost. U „Elhamu za Đuzidu“ Hafize Džanković očinska samovolja prekida mogućnost ljubavi. Mirsada Šabotić u „Drugom džemretu“ piše o đevojci čija se udaja ugovara za džak brašna, a Senka Rastoder u priči „Ajla – ćerka zemlje koje nema“ otvara pitanje pripadanja ćerke porodici koja je izostavlja iz nasljedstva. Takve stranice obavezuju nas da pažljivije razumijemo što sve staje u riječ dom. Nekome je i među najbližima uskraćeno pravo da odlučuje o sebi.

Zato mi je naročito drag zapis Faiza Softića „Miris učiteljevih ruku“. Učitelj Jagoš Kuč ostao je u śećanju po dodiru, pohvali i brizi za đecu. Pokušava da ubijedi oca nadarene Refike da joj dopusti nastavak školovanja. Kasnije, kada mu nekadašnji učenik pošalje svoju priču „Galjan“, odgovor donosi priznanje njenoj vrijednosti i opomenu da još treba raditi. Taj odnos prema daru, brižan i zahtjevan, ima posebnu ljepotu. U njemu prepoznajem i smisao književnog podsticanja kakvo ovaj festival njeguje. Nekome smo pomogli da piše kada smo njegovu mogućnost shvatili ozbiljno. Anđelija Rondović u „Travi“ ostavlja nekoliko prizora djetinjstva koji u čitaocu traju duže od svoje kratkoće. Pośekotine od trave, jagode i baba-tetka dovoljni su da se ośeti prisustvo čitavog jednog vremena, a zatim i njegova nepovratnost. Nedžad Muratović u „Windsor čvoru“ vraća tetka Murata kroz govor, porodične susrete i vještinu vezivanja kravate. Predmet koji bismo lako previdjeli odjednom nas podsjeti na ruke kojih više nema. Takvi detalji pripovijedanju daju ljudsku blizinu. Prepoznajemo ih i iz svojih kuća. „Kolačarska radnja“ Nikice Banića, sa živim razgovorima i zapletima oko glasina, postepeno otkriva porodičnu ranjivost ispod svakodnevne komike. Slavko Milić u „Bihorskom Muslihun agi“ pripovijeda o odgovornosti pred komšijom i spremnosti da se prizna krivica svoga sina. Melida Travančić u „Gradu i đavolu“ prepliće ljubavnu čežnju sa legendama i snom o gradu. Mehmed Đedović u priči „Maglica se povijala“ prati kako muzički dar pronalazi svoje mogućnosti u težačkom svijetu. Uz ovakve priče Bihor se otvara susjednim iskustvima i predjelima. Čitalac iz drugog kraja može u njima prepoznati nešto bolno ili drago iz vlastitog života.

Odlazak i povratak imaju mnogo lica. Braho Adrović u priči „Hoće, ako Bog da“ čuva kazivanje čovjeka koji je krenuo prema Turskoj pa se vratio svojoj zemlji. Resmija Ajdarpašić u „Gdje je moj dom“ prati život raspet između zavičaja i rada u tuđini. Senadija Babić-Hadrović kroz „Petnjičko blato i Sokrat“ sa zahvalnošću priziva Muja Rastodera i jedan razgovor koji mijenja raspoloženje čitavog jutra. Haćim Rastoder u „Letu iznad klisure Popče“ dječačko posmatranje prirode pretvara u pripovjednu sliku odrastanja. Aleksandra Vujisić u priči „Ima li prave revolucije?“ rat i velika obećanja slobode suočava sa ljubavlju kojoj vrijeme izmiče. Posebno zadržavanje traži Saladin Dino Burdžović i njegov „Voz smrti, ,,Lovćen” – 671 još uvijek putuje ka posljednjoj stanici“. Lično śećanje na propušteno putovanje ulazi u prostor zločina u Štrpcima. Čovjek koji se nije ukrcao ostaje suočen sa onima koji se nijesu vratili. Važno je i što u tom kazivanju postoje prijatelji koji ga štite i pomažu mu da se vrati kući. Njihova imena pripadaju istom śećanju u kojem ostaju ubijeni putnici. Zavičajna književnost ovđe prihvata težak zadatak da sačuva pojedinačne živote pred navikom da se o stradanju govori samo zbirno. Dvije poklon priče produžavaju razgovor knjige sa književnim nasljeđem i savremenim pripovijedanjem.

Zaim Azemović u „Građevinama rušilaca“ približava sudar očeve vezanosti za zemlju i sinovljeve nade u novi život. Nada Bukilić u „Vasilju“ prati starca kome je odlaskom iz vlastite kuće oduzeta mjera bliskosti. Čak i poslije smrti, sahranjen daleko od zavičaja, on razmišlja o tunelu kojim bi savladao udaljenost. Poslije te priče teško je olako izgovoriti da je čovjeku dovoljno obezbijediti sobu i krevet. Vasilju nedostaje sve ono po čemu je znao da je njegov život njegov. U ovom izboru nalazi se i moja priča „Voda se vraća izvoru“. Zato o knjizi govorim i sa ośećanjem lične pripadnosti zajedničkom poslu. Jusufov povratak dovodi ga pred bol saznanja da su ga roditelji čekali duže nego što im je život dopustio. O njemu sam zapisao: „Sad bi dao cijeli preostali život za samo jedan majčin pogled i jednu babovu riječ.“ U toj rečenici je i teško pitanje koje odlazak ostavlja čovjeku, koliko smo svojih povrataka odložili vjerujući da nas najdraži mogu čekati zauvijek. Hava, koja ga dočekuje i prenosi majčin oproštaj, njegovom dolasku daje toplinu bez koje bi prag ostao samo mjesto zakašnjenja.

Zbog toga mi je važno i društvo koje podržava nastanak ovih knjiga. Iza izdanja su NVO Centar za kulturu Bihor i urednički saradnici, uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori. Nagrade su podržali Zavičajni klub Bihor iz Luksemburga, Bošnjački donatorski fond Luksemburg-Montenegro i Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori. Recenzije Salka Lubodera i Marka Radojevića pomažu da se razgovor o pričama nastavi i poslije odluke žirija. U takvom zajedničkom poslu ośeća se da udaljenost od Bihora ne prekida odgovornost prema njegovoj kulturi. Novac, vrijeme i pažnja pretvaraju se u mogućnost da neko bude objavljen i pročitan. Na kraju Rebronjine priče Čeh izgovara: „Všechno ze zlata.“ Sve od zlata. Do te rečenice dolazi kroz susret sa prijateljem i njegovom tugom što ljepota koju voli ostaje neprepoznata. I „Zlatni Bihor“ traži takvu bliskost čitaoca. U njemu zavičaj dobija lica žena i muškaraca koji su trpjeli, griješili, voljeli i pokušavali da svoj život učine podnošljivim. Njihova dragocjenost postaje vidljiva kada im se približimo dovoljno da razaznamo pojedinačni glas.

„Kao što se voda uvijek vraća izvoru, tako se i Zlatni Bihor vraća svojim ljudima. Njihovim životima duguje svoje zlato.“

To je moja misao i moj dug ovom zborniku priča. Bihor je zlatan po merhametu koji čovjeku sačuva dostojanstvo, po emanetu koji neko vjerno ispuni, po hajru od kojeg će dobro imati i nepoznat čovjek. Zlatan je i po brojnim piscima koji nas uče da sve to primijetimo. Zato želim da Mirsad Rastoder u ovim riječima prepozna zahvalnost upućenu upravo njemu. Neka mu se makar dio dobra koje je učinio za tuđe priče vrati za njegova života.