Iz konsutantske kuće Fidelity Consulting objavili su video za koji tvrde da je snimljen u kancelariji direktorice narodne biblioteke Radosav Ljumović, Slavice Ilinčić, u kojem ona, kako kažu, svečano, samouvjereno i moćno, saopštava vijest kakva se, dodaju, ne čuje svaki dan: Nova knjiga doo je otkupila autorska prava na Djela Marka Miljanova i tako postala jedini, ekskluzivni vlasnik autorskih prava na određeni vremenski period.
“Pročitajmo ovo još jednom, sporije, slog po slog. Neko je, naime, u dvadeset šestoj godini dvadeset prvog vijeka, u eri u kojoj se do cjelokupnog djela vojvode Marka dolazi u tri klika, kupio ekskluzivna autorska prava na pisca koji je umro hiljadu devetsto prve. Da bi se razumjela puna veličina ovog poduhvata, treba se podsjetiti koga su to kupili. Marka Miljanova su za života pokušavali kupiti najozbiljniji kupci epohe: knjaz Nikola ga je obasipao činovima i dvorom u pokušaju da ga kupi; vojvoda Marko ga je iskulirao i otišao na Medun. Probala je i Porta, kojaje kupovala pogranične glavare na veliko i usput; ni njima nije moglo bit’ da ga kupe”, pojašnjavaju iz Fidelity-ja.
Odbio je Marko, podsjećaju, dva najjača štiha svog vijeka i umro nepotkupljen. A onda je, dodaju, sto dvadeset pet godina kasnije, Slavici i Novoj knjizi uspjelo ono što nije uspjelo ni dvoru ni carevini za Markova života: da ga kupe.
“Istorija prevara poznaje Viktora Lustiga, čovjeka koji je prodao Ajfelovu kulu. Ali i Lustig je, prevarant nad prevarantima, prodavao nešto što barem postoji. Ovdje je izvedena mnogo veća prevara: prometovana su prava koja su prestala da postoje prije pedeset pet godina i to pisca koji je umro prije sto dvadeset pet godina a što je sve saopšteno tonom kojim se saopštava otvaranje kioska brze hrane koji valja dimljene pileće batake”, navode iz Fidelity-ja.
Upozoravaju da nije poznato kako je tekao pregovarački proces i iskreno, kažu, žale što nijesu prisustvovali tom činu, jer je to, sigurni su, morao biti prizor za istoriju notarske službe.
“Ko je zastupao vojvodinu stranu? Advokat, medijum, spiritistička seansa u prostorijama izdavača ili možda Slavica? Je li ugovor potpisan mastilom ili ektoplazmom? Je li vojvoda tvrdo pregovarao, kako mu i priliči, ili je popustio na prvu ponudu, umekšan sa sto dvadeset pet godina čekanja na honorar? Nadamo se, zbog pravne sigurnosti, da je ugovorena i klauzula o raskidu za slučaj vaskrsenja”, našalili su se iz Fidelity-ja.
Podsjećaju i da je Marko Miljanov Popović preminuo 1901. godine te da autorsko pravo traje sedamdeset (70) godina od smrti autora, a poslije toga djelo pripada svima.
“To je civilizacijski dogovor star vijek i po, poznat svakom studentu prava do februara prve godine, a bibliotekarima, valjda, po službenoj dužnosti. Ali izgleda, ne i Slavici. Markova prava istekla su najkasnije 1971., u godini kad je čovjek već bio na Mjesecu, a Nova knjiga doo je bila u mislima vudu lutki Vudstoka. Od tada je literatura Marka Miljanova javno dobro, kao azbuka, kao Lovćen, kao gravitacija: besplatan, svačiji i ničiji. Kupiti ekskluzivna prava na njega izvodljivo je koliko i kupiti ekskluzivna prava na vjetar: možeš potpisati ugovor, uredno platiti, izdati fakturu sa PDV-om, sazvati i konferenciju za štampu ali vjetar će i dalje duvati svima, potpuno nesvjestan da je promijenio vlasnika”, tvrde u Fidelity-ju.
A ako vam duvanje vjetra zvuči poznato, kažu, tonije slučajno.
“Direktorica je kod Nove knjige , koja je kupila nepostojeća prava na Marka, objavila zbirku pod naslovom „Lovac na vjetar”. Nova knjiga, dakle, ima zaokruženu specijalizaciju: prvo vjetar lovi u stihu, pa otkupi prava na koja nema pravo, pa ga na kraju i fakturiše. Vrhunski biznis model: vertikalna integracija nedostižnog. Tu se postavlja pitanje za anale obligacionog prava: od koga su kupljena prava koja ne postoje? Ko se to legitimisao kao vlasnik nečega što od 1971. nije ničije? Šta je tačno naplatio i, čisto tehničko potpitanje, na koji se žiro-račun uplaćuje pokojniku?”, pitaju iz konsultantske kuće.
“Prva: neko je zaista prodao ono što nije njegovo (a nije ničije)što u Krivičnom zakoniku ima ime, član i stav, i što bi značilo da je Nova knjiga žrtva prevare stoljeća, u kom slučaju joj iskreno preporučujemo da podnese prijavu gdje ćemo rado pratiti suđenje. Druga: niko ništa nije prodao, nego je „ekskluzivnost” izmišljena u kameru za potrebe samospašavanja Slavice od krivičnog procesa, pred grbom, u radno vrijeme što nije krivično djelo, ali jeste dijagnoza jedne izmišljotine. I da ne bude da je ovo prvi put da neko dira u Markova djela bez ekskluzivnih papira: jednostavnim upitom u COBIS, vidimo više izdanja i to „Djela”, Beograd, Prosveta, 1947. „Djela”, Podgorica, CID, 1996. „Djela”, Podgorica, CID, 2001. Tri izdavača, dvije države, nula plaćenih prava jer prava, zapamtite, nema”, navode oni.
Na Djela Marka Miljanova, ponavljaju iz Fidelity-ja, nema ekskluziviteta pa je ista mogla da objavi bilo koja izdavačka kuća od Podgorice do Rejkjavika. Naravno, kako dodaju, uz prethodno objavljen tender.
“I da završimo tamo gdje bi vojvoda Marko počeo. Čovjek je naučio slova u pedesetoj godini što je dokaz da za čitanje nikad nije kasno.U „Primjerima čojstva i junaštva” ostavio je najkraću definiciju javne etike na ovom jeziku: junaštvo je braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe. Da prevedeno Slavici: junaštvo je braniti dobavljača izmišljenim pravima. Čojstvo je raspisati tender i zaštititi budžet od sebe. Vojvoda Marko je tu čast zaslužio, a ne da ga ekskluzivno kupuju i prodaju za šaku eura!”, zaključuje se u objavi Fidelity Consultinga.
