Trinaestojulska nagrada povratiće svoj značaj kad nam riječ  opet bude imala težinu i obraz temeljnu vrijednost

Trinaestojulska nagrada povratiće svoj značaj kad nam riječ  opet bude imala težinu i obraz temeljnu vrijednost

Piše: Slavko Mandić

Kada je najveća državna nagrada, Trinaestojulska, odlukom politike koja negira Crnu Goru i Crnogorce dodijeljena prošle godine izvjesnom Bećiru Vukoviću, za knjigu koju tada nije napisao, a ko zna je li uopšte, postalo je potpuno nevažno ko će je nakon njega dobiti. Daleko od toga da značajnih imena iz svih sfera društvenog, naučnog, kulturnog i sportskog života u Crnoj Gori nema, ali je sramotni ukus prošlogodišnje sprdnje u režiji vojvode od parlamenta do te mjere obesmislila ovu vrijednost da se opravdano postavlja pitanje da li je najbolje laureatima da je odbiju i zahvale žiriju, u čiju temeljitost za ovih nekoliko dana dok je odlučivao nemamo razloga da sumnjamo. Od 26 kandidata, sa čijim radovima se trebalo temeljno upoznati u tako kratkom vremenu i odabrati najbolje, spada u kategoriju fenomena. Pa potom taj poduži spisak svesti na  četiri odabrana i stati vlastitim znanjem i sposobnošću praktičnog umnog delovanja i donošenja ispravnih odluka na osnovu promišljanja iza nagrađenih imena, govori više da nam je žiri bio skloniji Trinaestojulskoj nagradi od svih ove godine  predloženih kandidata koja su, sa formalno – pravnog aspekta, ispunjavali uslove za dodjelu tog visokog priznanja.
Nema govora o sumnji u dignitet nagrađenih: Sonji Tomović-Šundić, Nikoli Vukčeviću, Snežani Dragićević i Snežani Vuksanović. Vjerovati je da su oni nagradu zaslužili  znatno ranije, kao i mnogi sa spiska predloženih. Ali sjenka sramote prošlogodišnjim nezakonitim uhljebljenjem partijskih nagrađenika, o čemu sudovi još uvijek ćute, nadvija se neminovno i nad sljedećim laureatima.

Kako takvu očiglednu sramotu ne prihvata kao obrazac ponašanje vlasti, koja časti svoje djelotvorce nagradom koju ne zaslužuju, pokazao je znameniti crnogorski gitarista svjetskog glasa Miloš Karadaglić, koji je prošle godine odbio da primi Trinaestojulsku nagradu zbog, kako je kazao, okolnosti na koje nije mogao uticati.
Suština njegove odluke je jasna, tim prije što sam Karadaglić govori o značaju nagrade i ogromnoj časti koja mu je ukazana. On nije htio ni novac, opredjeljujući ga fondaciji koju je osnovao za pomoć mladim umjetnicima i talentima u Crnoj Gori. Umjetnik velikog formata, kome je Crna Gora vječna domovina, zaljubljenik u njene tradicionalne vrijednosti i veličanstvenu istoriju i kulturu nije moga da prihvati kalkulantske varijacije mrzitelja estetskih i etičkih vrijednosti koji su se, zahvaljujući porazu uma moćnika u i izvan zemlje, našli na kormilu države koju ni po čemu ne zaslužuju.

Nažalost, Trinaestojulska nagrada će i dalje mirisati na pošast vremena koje je proizvodilo zlo, nastojeći da poništi vrijednosti jednog društva i jednog vremena, ne ustežući se da dozvoli raspojasanom duhovnom razvratu da jasno poništava kvalitetom naslagane vjekove Crne Gore i naroda koji je u njoj živio.

Novčani dio godišnje Trinaestojulske nagrade iznosi 12 prosječnih bruto zarada ostvarenih u Crnoj Gori u godini koja prethodi godini dodjele. To je malo manje ili malo više od 15.000€. Istovremeno, to je iznos koji bi penzionerima za prošječnu penziju bio isplaćivan 36 mjeseci. Ili par plata u Elektroprivredi, odnosno 6 zarada parlamentaraca.
Naravno da novčani dio nije najvažniji. Ili, možda jeste? Ko će ga znati.
Ono što svi moramo naučiti naizust je da cijenimo moralne vrijednosti iznad materijalnih. Da nam riječ ima težinu i obraz temeljnu vrijednosti. Jedino tako možemo da ličimo precima. Ako nam je do njih stalo.
Vidjećemo što će o ovogodišnjoj Trinaestojulskoj nagradi kazati laureati. Na njima je da odluče. Nećemo ih upućivati na rješenje. Neka ga sami pronađu.