Crnogorski dan, za vijek vjekova

Taj 13. jul 1941. godine bio je moguć, jer ,,nema drugog dana osim onoga koji će doći”, zbog 13. jula iz 1878. godine. Onog velikog dana kada je Crna Gora – ,,ta mala zemlja, odsvud stiješnjena, ali uvijek u borbi za slobodom” – na Berlinskom kongresu dobila konačno i zvanično međunarodno priznanje. I danas mnogi ponavljaju floskulu da je na Berlinskom kongresu Crna Gora dobila nezavisnost. Ne, nije ništa Crna Gora u svojoj istoriji dobila na dar; sve svoje velike dane platila je krvlju svojih junaka. Onih što se ne šćedoše u lance vezati, hiljadu godina. 

Draško Đuranović

Izvor: Televizija E

,,Nema drugog dana osim onoga koji će doći“. Tako glasi stih jedne besmrtne pjesme. A taj dan, taj besmrtni crnogorski dan, je – 13. jul.

SA SNOVIMA O POBJEDI

,, …Bili smo prvi koji koji ustadosmo, ogorčeni. / Sa snovima o pobjedi – sa snovima./ Svejedno sami, svejedno u tami, nešto je grcalo u nama. Bili smo sami, opet prvi. / Sred mrtvog kamenja koje granata mrvi…“

Ovo je insert iz poeme ,,Onda kada smo bili sami“, velikog Dušana Kostića o velikom Trinaestojulskom ustanku, prvom u pokorenoj, poklekloj Evropi.

Nije okupatorska granata smrvila Crnu Goru, jer se crnogorska sloboda nikada nije mogla smrviti.

,,Držati u pokornosti pobunjene Crnogorce isto je što i orati more“, izvijestio je Vrhovnu komandu u Rimu 2. avgusta 1941. godine Pircio Biroli, komandant italijanskih okupacionih trupa u Crnoj Gori.

,,Mala zemlja odsvud stiješnjena”, digla je glavu i pokazala svijetu što znači voljeti slobodu. I što znači žrtvovati se za slobodu. U Drugom svjetskom ratu poginulo je više od 18.000 crnogorskih ratnica iC ratnika, oko 40.000 ljudi je stradalo u logorima i okupatorskim odmazdama. Svaki deseti stanovnik dao je život za slobodnu, antifašističku Crnu Goru, onu rođenu u vatri 13. jula.

,,Trinaestojulski ustanak je veličanstveni događaj evropske istorije XX vijeka“, ocijenio je veliki francusli filozof Žan Pol Sartr…

VELJI RAT ZA PRIZNANJE CRNOGORSKE NEZAVISNOSTI

Ali, taj 13. jul 1941. godine bio je moguć – i morao je doći – zbog onog 13. jula iz daleke 1878. godine.

Onog velikog dana kada je Crna Gora – ,,ta mala zemlja, odsvud stiješnjena”, ali uvijek u borbi za slobodom – na Berlinskom kongresu dobila konačno i zvanično međunarodno priznanje.

I danas mnogi pogrešno ponavljaju floskulu da je na Berlinskom kongresu Crna Gora dobila nezavisnost. Ne, nije. Ništa Crna Gora u svojoj istoriji nije dobila na dar, sve svoje velike dane platila je krvlju svojih junaka.

Onih što se ne šćedoše u lance vezati, hiljadu godina.

Tako je i sa nezavisnošču priznatom 13. jula 1878. Nakon Veljeg rata, nakon ključnih bitaka na Vučjem dolu i Fundini, kada su Crnogorci uspjeli da potisnu osmansku vojsku iz Nikšića, Bara, Ulcinja… Uz velike gubitke, više od 3.000 mrtvih i više od 7.000 ranjenih boraca, Crna Gora je konačno porazila vojsku osmanskog carstva.

I ostvarila onaj jedan, najveći dobitak: ostala je ono što je uvijek bila – slobodna zemlja, slobodnih ljudi. Da, zbog toga treba slaviti taj najveći crnogorski dan – zbog 13. jula 1878. i zbog 13. jula 1941. godine…

Samo, je li 13. jula 2026. godine, ova današnja Crna Gora, svjesna svog istorijskog nasljeđa?

MANDIĆEV REVIZIONIZAM 

Ako slušate Andriju Mandića, reklo bi se na, prvi pogled, da je čak i on konačno priznao da je postojao Trinaestojulski ustanak.

I neko će, na prvi pogled, reći da je funkcija prvog čovjeka crnogorskog parlamenta nadjačala onu titulu četničkog vojvode, koju je Mandić dobio sredinom devedesetih godina dvadesetog vijeka neđe na Romaniji.

Ali, to je samo na prvi pogled. Kada se ozbiljno pročita čestitka Andrije Mandića povodom 13. jula, onda mnogo toga postaje – ne jasnije – nego mučnije.

Jer, iza kulisa tobožnje glorifikacije antifašizma, krije se prizemni, društveno opasni, Mandićev istorijski revizionizam. I negacionizam – namjerno poricanje, umanjivanje ili iskrivljavanje dokaza o istorijskim zločinima.

Tako Mandić docira da su, eto, četnici – kao oficiri vojske kralja Petra – svi bili rođeni antifašisti. Pa onda objašnjava predsjednik Skupštine da komunisti nijesu bili ključni za dizanje ustanka. Pa još kaže: ,,naše djedove i bake dominantno na ustanak nije motivisalo čitanje Karla Marksa i Fridriha Engelsa već čitanje i zavjeti Petra II Petrovića Njegoša i Svetog Petra Cetinjskog“.

U tom Mandićevom revizionističkom filmu, nije bilo priprema Komunističke partije za dizanje ustanka, nije bilo odluke na Ravnom lazu u Piperima, nije bilo proglasa Komunističke partije Jugoslavije, komiteta za Crnu Goru, Boku i Sandžak da se pokreće ustanak 13. jula…

ORIGINAL FALSIFIKATA

Nije ta Mandićeva priča ni u tragovima istorijska, to je original falsifikata.

A poznato je, kada pričate o drugima, govorite o sebi. Tako i Andrija Mandić, kada govori o Trinaestom julu, najviše govori o sebi i politici svoje stranke.

I sada se vidi što predstavlja takozvani novi srpski odgovor za novo vrijeme: Mandićeva revizija istorije je pokušaj da se blic-krig-falsifikatom u istu ravan stave i komunisti koji su predvodili antifašističku borbu i četnici, čiji je glavni vođa u Crnoj Gori – Pavle Đurišić – postao najbliži saradnik Pircija Birolija i italijanskih fašista.

I koji se svojski – i zvjerski – potrudio da ispuni onu Moljevićevu ideju o Homogenoj Velikoj Srbiji. Pa je u tom cilju za sobom ostavio stravičan zločinački legat: Mandićev antifašista Pavle Đurišić precizirao je, u izvještaju komandantu Draži Mihailoviću, da su njegove koljačke četničke čete u januaru i februaru 1943, u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom srezu pobili 1.200 odraslih muškaraca i zaklali 8.000 žena, đece i staraca. Samo zato što su bili muslimani.

Kada govori o antifašizmu četnika, Mandić zna da izgovara istorijske laži. Ali, te su laži sa jednom porukom – da sebe prikaže u očima birokratije u Briselu kao Evropejca, a da ostane, za Srbe u Crnoj Gori, i dalje njihov zvaničnik i njihov zaštitnik…

Da, to je Mandićev novi srpski odgovor za novo vrijeme.

IGRA SA EVROPOM

U stvari: nova taktika sprovođenja istog programa.

I zato je Nova srpska demokratija svojevremeno mirno prećutala izglasavanje u Skupštini Crne Gore Rezolucije o genocidu u Srebrenici, da bi onda Mandić i družina sprječavali da se izglasa i Dan sjećanja, kako je bilo predviđeno tačkom 5 Rezolucije.

I zato su ona tri besramna piona ,,srpskog sveta”, raspoređeni u Savjetu Biblioteke u Podgorici – glasala da se izbriše ime Radosava Ljumovića, pjesnika, revolucionara, španskog borca i komuniste. Upravo zato – što je bio komunista i borac protiv fašizma.

I zato se Mandićev saborac Dario Vraneš u Pljevljima, ali i drugi radnici ,,srpskog sveta” širom Crne Gore, slobodno – bez sankcija iz tužilaštva ili osude društva – sprdaju sa simbolima crnogorske nezavisnosti. Kače koje hoće zastave na jarbole državnih institucija, a istovremeno žive na državnom budžetu te iste Crne Gore koja je na pragu Evropske unije…

A kad pretjeraju, tu je onda Andrija da zaigra igru, da zapleše politički ples Martom Kos, šeficom Evropske komisije; da se kucnu čašama ili ispiju na eks šljivu-prepečenicu, sve u slavu Evrope i Crne Gore u njoj.

A kakva je ta Crna Gora koja treba da bude kao buduća članica Evropske unije? To, izgleda, nije mnogo briga birokrate u Briselu, baš kao ni ovdašnu vlast kojoj je stalo samo da – ostane na vlasti.

Srećan 13. jul – ne svima, već samo onima koji znaju da cijene vrijednosti koje nosi taj dan.

Crna Gora danas obilježava Dan državnosti, u znak sjećanja na 13. jul 1878. godine, kada je na Berlinskom kongresu priznata kao samostalna država, i isti datum 1941. kada je počeo narodni ustanak protiv fašizma.

U Crnoj Gori se 13. jul slavi kao Dan državnosti, jer joj je tog dana 1878. godine na Berlinskom kongresu priznata nezavisnost, a istog dana 1941. godine dignut je opštenarodni antifašistički ustanak. To je bio uvod u Narodno-oslobodilačku borbu, u kojoj je, važnim političkim odlukama, počela obnova državnosti Crne Gore, ukinute 1918. njenim prisajedinjenjem Srbiji, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca koja je kasnije postala Jugoslavija.

Na Crnogorskoj antifašističkoj narodnoj skupštini, održanoj krajem 1944. u Kolašinu, donijeta je odluka o statusu Crne Gore kao jedne od federalnih jedinica buduće federativne Jugoslavije.

Radio Skala svim građanima Crne Gore čestita 13. jul – Dan državnosti!

DA JE VJEČNA!

Miraš Dušević

Predsjednica Alijanse žena DPS-a i poslanica Nela Savković Vukčević, ocijenila je u razgovoru za Portal ETV da je Crna Gora suočena sa kontinuiranim pokušajima potiranja njenog nacionalnog identiteta, jezika, kulture i državnosti, poručujući da su takve politike danas samo nastavak istorijskih asimilatorskih projekata koji su mijenjali forme, ali ne i cilj.

Kako ističe, cilj tih procesa nije stvaranje podjela, već razgradnja Crne Gore i brisanje svega što nosi crnogorski predznak.  – I danas, kao i ranije, crnogorski identitet je na snažnom udaru. Asimilatorske snage djeluju još od vremena “Načertanija”, mijenjajući nazive i strategije, ali ne i krajnji cilj. Riječ je o pokušaju razgradnje Crne Gore zarad tuđih interesa i namjeri da se sve crnogorsko potisne ili preimenuje. Dugo su nas vodili tuđi interesi i bili smo, kako reče jedan naš pjesnik, “išćerani iz svoje istorije” – kazala je Savković Vukčević.

Povratak crnogorskom identitetu je nezaustavljiv

Ona, međutim, smatra da se taj proces mijenja i da se crnogorsko društvo vraća sopstvenom identitetu.

– Zablude nestaju pred istinom i znanjem. Ova generacija počela je da se vraća sebi i taj put je nezaustavljiv. Crnogorski jezik izborio je svoje pravo na nacionalno ime, a svijest o sopstvenoj kulturi i značaju obrazovanja ponovo se obnavlja. Naša istorija pokazuje da pred zlom nema uzmicanja, a Crna Gora je, kako je govorio Jožef Bajza, simbol opstanka malih država i naroda – navela je ona.

Sloboda i državnost najveće su nasljeđe

Savković Vukčević ističe da je sloboda temelj crnogorskog istorijskog nasljeđa, koje je, kako kaže, današnja generacija pretočila u izgradnju građanskog društva.

– Od predaka smo naslijedili svijest o slobodi i samostalnosti, moral utemeljen na čojstvu i junaštvu, bogat jezik i kulturnu tradiciju. To nasljeđe pretvorili smo u snagu za stvaranje savremene građanske države. Potomcima ostavljamo obnovljenu Crnu Goru ostvarenu olovkom, a ne krvlju. Bez obnove nezavisnosti ne bi bili mogući svi kasniji uspjesi, uključujući i povratak Crne Gore evropskoj porodici naroda, kojoj je oduvijek pripadala – poručila je ona.

Kapela na Lovćenu bila bi simbol pokoravanja Crne Gore 

Govoreći o zahtjevu Srpske pravoslavne crkve da se na Lovćenu gradi kapela, Savković Vukčević ocjenjuje da je riječ o inicijativi koja ima političku, a ne vjersku poruku.

– Zahtjev Crkve Srbije da gradi kapelu na Lovćenu je anticrnogorski. Takva kapela bila bi simbol pokoravanja i nestanka Crne Gore. Malo je poznato da je originalnu Njegoševu crkvu, koju je podigao i posvetio Svetom Petru Cetinjskom, srušio Aleksandar Karađorđević, iako je mogla biti obnovljena. Kapela koja je potom izgrađena bila je njegova zadužbina, što potvrđuju i njegove riječi prilikom predaje mitropolitu Gavrilu. Obnova tog objekta danas predstavljala bi veličanje srpske okupacije i ukidanja crnogorske države, crkve i dinastije na samom vrhu Lovćena – smatra ona.

Priča o “crnogorskom nacionalizmu” je propagandna podvala

Komentarišući česte optužbe o navodnom crnogorskom nacionalizmu, Savković Vukčević tvrdi da je riječ o političkoj konstrukciji.

– Crnogorski nacionalizam ne postoji. To je proizvod propagande čiji je cilj da se diskredituju patriotske i građanske manifestacije u kojima učestvuju ljudi različitih nacionalnosti, ali i da se relativizuju srpski nacionalizam i kleronacionalizam. Dok se crnogorskim ekstremistima proglašavaju intelektualci i građanski aktivisti, iza srpskog nacionalizma ostali su ratovi i ratni zločinci koji se i dalje slave. Podvala o crnogorskom nacionalizmu nije uspjela – zaključila je Savković Vukčević.

Dževerdanović: Pred istorijom nema magle – ili si branio svoju kuću, ili si služio okupatoru!

Povodom 13. jula, Dana ustanka crnogorskog naroda protiv fašističkog zavojevača i Dana državnosti Crne Gore pripadnici UBNOR-a i Antifašista Kotora jutros su  položili cvijeće na Spomenik palim borcima i žrtvama rata u Risnu i memorijalnom Spomeniku u Parku slobode u Kotoru posvećen palim borcima i žrtvama fašizma u Drugom svjetskom ratu.

Cvijeće su položile i članice Alijanse žena DPS-a.

Minutom ćutanja odata je pošta poginilim u borbi protiv fašizma i domaćih izdajnika od 1941-1945. godine.

Trinaestog jula 1941. godine ovaj naš krš i ovo naše more nijesu birali kalkulaciju, nego su izabrali ustanak. Za to se nije dobijala funkcija ni fotelja, ni privilegija, već samo metak!, kazao je, obraćajući se prisutnima u Parku Slobode Miloš Dževerdanović, predsjednik kotorskog UBNOR-a i Antifašista.

Boka i Crna Gora tada nisu računale kolika je sila ispred njih, niti su čekale odobrenje sa strane. Ustale su, jer su imale zavjet predaka, nepokolebljiv instinkt i kod slobode koji se ovdje vjekovima prenosi sa kamena na kamen, i sa jedra na jedro.

Više od hiljadu i pedeset boraca i civila iz Boke Kotorske položilo je svoje živote u toj borbi. Naša ostrva, poput onih na Mamuli, pretvarana su u mučilišta, a naša sela u stratišta i stradališta nevinih ljudi, kazao je Dževerdarović.

U znak zahvalnosti za nadljudske napore i podnijete žrtve, preživjeli borci i narod Boke i Kotora podiže ovaj obelisk, zajednički spomenik za sve poginule na teritoriji današnje Opštine Kotor a njihov broj je ukupno: 526 boraca, strijeljanih, umrlih u zatočeništvu, umorenih civila. Naš kraj je dao tri narodna heroja i 26 nosilaca partizanske spomenice.

Ti grobovi i ove rane ne trpe današnje pokušaje revizije istorije. Ne postoje opravdanja za kvislinge i one koji su služili tuđoj čizmi pod izgovorom političke taktike. Pred istorijom nema magle – ili si branio svoju kuću, ili si služio okupatoru.

Pred ovim sjenima danas stojimo, ne samo da bi držali govore, već da bi se podsjetili na sopstvene korijene. Ovaj spomenik nas opominje da se pred pritiskom i silom ne savija kičma, da se obraz ne prodaje i da sloboda nema cijenu. I kako zapisa narodni pripovjedač:

Kamen je ovaj lomljen,
al’nikad slomljen nije
Jer pod njim kuca srce,
što za slobodu bije!”

U slobodi živimo skupa, baš kao što je I poslijeratna domovina izgrađivana zajedničkim trudom I radom svih. Na rat je stavljena tačka i krenulo se u ostvarenje ideala: zajedništva, sloge, suživota različitih struktura društva, vjera i nacija.

Kotor je i danas na tom putu i neka takav ostane vječno!

Neka je slava i hvala svim žrtvama fašizma, bokeškim i crnogorskim herojima, zaključio je Dževerdanović.

Foto: UBNOR i Antifašisti Kotor

“Slavimo li državu ili je koristimo”

Izvor: Nova.rs

Američki pastor Mark Berns, koji se predstavlja kao „neformalni savjetnik predsjednika SAD Donalda Trampa za duhovna pitanja“, proteklog vikenda je sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem obilazio manastire na Kosovu.

Tokom posjete sastao se i sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, kojem je uručio bedž i nazvao ga „duhovnim diplomatom“.

Međutim, ovaj događaj izazvao je pažnju javnosti jer je Berns u Sjedinjenim Američkim Državama godinama predmet kontroverzi zbog navoda da je u javnosti iznosio neistinite podatke o svojoj biografiji.

Na zvaničnom Instagram nalogu Informativne službe Srpske pravoslavne crkve 5. jula objavljeno je da su „patrijarh Porfirije i pastor Berns stigli u Pećku patrijaršiju“.

Ubrzo nakon objave uslijedile su brojne reakcije na društvenim mrežama, među kojima i komentari teologa koji su podsjetili na kontroverze koje godinama prate američkog pastora.

Sporna biografija

Berns je još od predsjedničke kampanje Donalda Trampa 2016. godine bio predmet medijskih izvještaja zbog navoda da je u svojoj zvaničnoj biografiji iznio više neistinitih tvrdnji.

Tokom gostovanja na CNN-u iste godine suočen je sa pitanjima o tim navodima, nakon čega je napustio televizijski studio.

U to vrijeme bio je angažovan kao volonter u Trampovoj predsjedničkoj kampanji, a sporne tvrdnje odnosile su se na njegovu vojnu službu, obrazovanje i članstvo u afroameričkim organizacijama.

Tvrdio je da je šest godina služio u rezervnom sastavu američke vojske, iako je američka vojska za CNN potvrdila da nije bio pripadnik ni aktivnog ni rezervnog sastava, već Nacionalne garde Južne Karoline.

Takođe je naveo da je stekao diplomu osnovnih studija (Bachelor of Science) na Univerzitetu Nort Grinvil, iako je, prema podacima tog univerziteta, bio student samo jedan semestar i nikada nije diplomirao. Berns je kasnije to i priznao u intervjuu za CNN.

Ni bratstvo Kappa Alpha Psi, čiji je navodno bio član, nije raspolagalo podacima o njegovom članstvu. Berns je tada izjavio da je samo započeo proces pristupanja toj organizaciji.

Priznao dio neistina

Na optužbe da je izmislio veći dio svoje profesionalne biografije Berns je u početku odgovorio tvrdnjom da je njegova internet stranica bila hakovana. Međutim, nakon sprovedene provjere utvrđeno je da za to nije bilo dokaza.

Kasnije je priznao da je lagao o svom obrazovanju i javno se izvinio. Istovremeno je tvrdio da ga dio javnosti kritikuje zato što je, kako je naveo, „crnac koji podržava Donalda Trampa“.

Dodao je i da je svoju biografiju „malo uljepšao“ kako bi ga ozbiljnije shvatili kao mladog sveštenika.

Tokom pomenutog intervjua na CNN-u Berns je napustio studio nakon što je optužio novinare da pokušavaju da ga diskredituju i manipulišu informacijama.

Američki mediji navode da je prije Trampove predsjedničke kampanje 2016. godine Berns bio gotovo nepoznat široj javnosti.

Posjeta Kosovu i sastanak sa Vučićem

Uprkos ranijim kontroverzama, Berns je proteklog vikenda zajedno sa patrijarhom Porfirijem obišao više manastira na Kosovu.

Na društvenoj mreži X napisao je:

– Nijesam došao da produbljujem podjele. Došao sam da saslušam, da se pomolim i da podržim mir, pomirenje i iscjeljenje širom Kosova i Balkana. Neka Bog zaštiti svaku porodicu, svaku crkvu, svaki manastir i svaku zajednicu koja nastoji da živi u miru.

Kako je saopšteno iz Srpske pravoslavne crkve, iguman manastira Visoki Dečani Sava Janjić upoznao je Bernsa sa istorijom manastira, koji se nalazi na UNESCO-voj Listi svjetske kulturne baštine.

Osim obilaska manastira, Berns se sastao i sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, kojem je tom prilikom uručio bedž i nazvao ga „duhovnim diplomatom“.

– Biti duhovni diplomata znači prije svega saslušati, a tek potom govoriti, težiti razumijevanju prije nego osudi i odlučno se zalagati za vjerske slobode i ljudsko dostojanstvo – napisao je Berns na svom Instagram nalogu.

Ko je pastor Mark Berns?

Mark Berns rođen je 21. septembra 1979. godine u američkoj saveznoj državi Južna Karolina.

Njegov otac bio je sveštenik, a u mladosti se bavio američkim fudbalom. U američkoj javnosti opisuje se kao sveštenik, televizijski propovjednik i konzervativni političar.

U svojoj zvaničnoj biografiji Berns ističe i da je motivacioni govornik.

Prema pisanju lokalnih medija iz Južne Karoline, koje prenosi BBC na srpskom, tokom života je četiri puta hapšen, tri puta bezuspješno pokušavao da završi koledž, a zbog neotplaćenih kredita više puta su mu oduzimani automobili. U jednom periodu na posao u restoranu Mekdonalds odlazio je biciklom.

Berns je suosnivač i glavni pastor crkve Harvest Praise & Worship Center u Južnoj Karolini, kao i jedan od osnivača i direktor hrišćanske televizijske mreže The NOW Television Network.

Kasnije je osnovao inicijativu Duhovni diplomati (Spiritual Diplomats), koju predstavlja kao globalnu mrežu pastora, sveštenika, imama, rabina i drugih vjerskih lidera koji, kako navodi, djeluju tamo gdje politika više ne može da dopre, ne predstavljajući vlade, već „savjest čovječanstva“.

U tu grupu uvrstio je i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kojeg je proglasio „duhovnim diplomatom“, pri čemu nije dao detaljnije obrazloženje takve odluke.

Berns je bio veoma angažovan u prvoj predsjedničkoj kampanji Donalda Trampa 2016. godine, tokom koje je privukao pažnju energičnim govorima i čestim televizijskim nastupima.

Više puta se kandidovao za Kongres Sjedinjenih Američkih Država, a posljednji put 2024. godine uz podršku Donalda Trampa. Ipak, nijedna od njegovih kandidatura nije bila uspješna.

Podsjetimo, Komandir Službe zaštite i spašavanja Kotor, Maksim Mandić, kazao jeza Pobjedu, a kako je prenio portal Standard, ukupno je 17 putnika povrijeđeno, dok su dvije osobe nažalost, podlegle povredama u Specijalnoj bolnici „Vaso Ćuković“ u Risnu.

Iz policije za sada potvrđuju smrt jedne osobe, i to punoljetne žene.

Kako navode iz policije, kombijem je upravljao Lj.M. (68) iz Kotora.

“Do saobraćajne nezgode je došlo na način što je minibus, koji se kretao iz pravca Nikšića, ostvario kontakt sa kamenom kosinom koja se nalazi uz sami put, sa desne strane kolovoza, usljed čega je došlo do prevrtanja vozila”, naveli su oni.

U saobraćajnoj nezgodi, ističu iz UP, povrijeđeno je 17 putnika, koji su transportovani u bolnicu „Vaso Ćuković“ u Risnu radi pružanja ljekarske pomoći.

Istoričar ocjenjuje da je obilježavanje ratnih zločina u Crnoj Gori postalo “etnofederalizovano”, dok političke elite, zbog kalkulacija sa biračima, izbjegavaju jasno suočavanje sa sudski utvrđenim činjenicama

Prekić: Kada Srebrenica postane obaveza samo manjinskih naroda, to govori o odnosu države prema genocidu

Dvije osobe su poginule u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila danas nešto poslije 13.30 sati na magistralnom putu Kotor-Nikšić, a 17 je povrijeđeno, kazao je portalu Radio Skala komandir kotorske Službe zaštite i spašavanja Maksim Mandić.

Putnički kombi marke mercedes sletio je sa kolovoza u mjestu Lipci i potom udario u stijenu pored puta.
Odmah po dojavi na lice mjesta je izašlo 20 vatrogasaca Službe spašavanja Kotor i Dobrovoljnog vatrogasnog društva „Bogoljub Brezić“ iz Perasta sa šest vozila, koji su spašavali povrijeđene iz kombija.

Prema informacijama kojima nezvanično raspolože Radio Skala strahuje se da među povrije ima još lica koji su životno ugroženi.
Pomoć pri spašavanju prižila su i dva vatrogasca sa jednim vozilom iz Herceg Novog.

Na licu mjesta je kotorska policija. Istraga o uzroku saobraćajne nesreće je u toku.