Mugoša: Zbog odluke Vlade, litar dizela 25 odsto skuplji nego prije par mjeseci

15/07/2026

Istakao poslanik Evropskog saveza

Mugoša: Zbog odluke Vlade, litar dizela 25 odsto skuplji nego prije par mjeseci

Građani će plaćati litar dizela 25 odsto više nego prije par mjeseci, zbog činjenice da je Vlada bez ikakvog obrazloženja odlučila da ukine zakonom dozvoljen procenat umanjenja akciza, saopštio je poslanik Evropskog saveza, Boris Mugoša.

“Zbog činjenice da je Vlada bez ikakvog obrazloženja odlučila da ukine zakonom dozvoljen procenat umanjenja akciza i da u cijenu dizela ukalkuliše puni iznos akciza (44 centi po litru), koje su prihod države odnosno budžeta, građani će plaćati jedan litar dizela 1,67 EUR”, napisao je Mugoša na svom nalogu na mreži X.

Od ponoći skuplje sve vrste goriva, posebno dizel

On je naveo da je to 33 centa po litru više nego prije par mjeseci, odnosno povećanje cijene dizela od 25 odsto.

“Na toj razlici od 33 centi država i po osnovu poreza na dodatu vrijednost (PDV), koji se obračunava i na akcize, dodatno zarađuje šest centi po litru”, precizirao je Mugoša.

On je dodao da u cijeni litra goriva država prihoduje kroz akcize i PDV preko 70 centi. “Povećanje cijena goriva utiče i na povećanje cijena brojnih dobara i usluga”, smatra Mugoša.

Kotorani zbog nedostatka vode za piće 15 minuta blokirali ulaz u stari grad

15/07/2026

Kotorani zbog nedostatka vode za piće 15 minuta blokirali ulaz u stari grad

Grupa građana kotorskog naselja Dobrota, najbrojnije mjesne zajednice u opštini Kotor, jutros je, u 11.15 sati blokirala glavna gradska vrata, protestujući zbog nedostataka pitke vode skoro mjesec dana. Protestu Dobroćana priključili su se i brojni građani drugih kotorskih naselja, bez obzira da li imaju ili nemaju vode za piće.

Nezadovoljstvo je veliko, tim prije što stanovnici UNESCO-vog grada ne mogu da razumiju, po njima, čisti nemar rukovodstva grada, koje više od mjesec dana nije ništa uradilo da građanima obezbijedi uredno vodosnadbijevanje pitkom vodom i to u sred turističke sezone. Ali zato se voda uredno naplaćuje i to po cijenama koje su u vrhu kada je vodosnadbijevanje u opštinama Crne Gore u pitanju.

Cistijerne nijesu rješenje u 21. vijeku, poručuju građani koji su na brojnim transparenti jasno pokazali svoje nezadovoljstvo i poručili nadležnima: „Bez pitke vode nema života“, „Pitka voda iz česme a ne iz cistijerni“, „Plaćamo vodu a ne more“,…i uzvikivali da hoće pitku vodu a ne slanu u česmama, uz stalne aplauze prisutnih.

Skup je obezbjeđivala kotorska policija a građani su poručili da će nastaviti protesna okupljanja ukoliko im nadležni ne omoguće pitku vodu.

Foto i video: Radio Skala

Nacionalistička evropska perspektiva

15/07/2026

Diplomatska pošta

Nacionalistička evropska perspektiva

Autor: Miodrag Vlahović

Posjeta Marte Kos je obilovala nepotrebnim eskapadama, izvještačenim gestovima, pretjerivanjem tamo đe pretjerivanju ne bi trebalo da ima mjesta, (ne)očekivanim potezima i gafovima i, na kraju, vrlo plitkim šablonizovanim izjavama.

Razočaranje nije bilo veliko – jer je nastup slovenačke komesarke za proširenje i dobrosusjedske odnose bio, i u stilu, i u sadržaju, samo nastavak njene razočaravajuće prve posjete Crnoj Gori: forsiranje Bobotovog kuka sa vojvodom Mandićem.

Nema iznenađenja – pa nema ni ljutnje. Niti ljutnji i ozlojeđenosti ima mjesta u ovakvim rabotama: to bi bila krajnje neozbiljna reakcija na vrlo ozbiljne probleme.

NEPOTREBNE GREŠKE EVROPSKE DIPLOMATIJE

Bilo je, svakako, očekivano da komesarka Kos, tokom nove posjete Crnoj Gori, upriliči sastanak sa svim partijama vlasti i opozicije. Razlog ne treba posebno napominjati: upravo je potpisan (uz marginalne ekstremizovane izuzetke) dokument, na osnovu opozicione platforme, koji kompletira crnogorsku evropsku agendu, to jest – koji joj daje puni smisao i legitimitet.

Pretpostavka da će se gospođa Kos sjetiti te očevidne prilike se pokazala pogrešnom. To je greška svakako manja od one koju je Komesarka nedavno napravila povodom Srbije – predlažući da se otvori novi pregovarački „klaster“ sa Vučićevim režimom. Osam članica EU je jasno odbilo da podrži taj iznenađujući prijedlog.

(To je, da skratimo, vrlo kompromitantno za bilo koju komesarku/komesara. Upravo porazno. Što je time htjela da poruči – znaju, valjda, samo u Beogradu.)

Tako sastanka sa potpisnicima Sporazuma nije bilo. Ulogu šefa Delegacije EU u Podgorici, ambasadora Satlera, u svemu tome treba definisati jednim prostim pitanjem: zar Ambasador nije sugerisao Komesarki jednu tako očiglednu i logičnu stvar? Ili: zar se se ni on nije toga sjetio? To jest, preciznije i važnije: zašto se on nije toga sjetio?

Umjesto novog razglabanja čemu služi i što je svrha šefa Delegacije EU u zemlji-kandidatu, treba se pozabaviti suštinom toga što nam demonstriraju, uz obilje repetitivnih fraza, komesarka Kos i austrijski ambasador.

Jasno je da je njihova preferencija da u prvi plan, sasvim metodično i dosljedno, guraju četničkog vojvodu Mandića i roj velikosrpskih i proruskih stranaka koje ga prate.

To nije proizvod glasina da je gospođa Kos službenica jedne vojne kontraobavještajne službe koja je imala staru skraćenicu kao njeno prezime (sada je to VBA, naravno), a da je ambasador Satler čudnim nitima vezan za svoju nekadašnju ministricu (Karin Kneissl, naravno), koja je, kao što je poznato, pobjegla u Moskvu. To bi bilo jeftino i manje inteligentno objašnjenje. Teorije zavjere ne objašnjavaju ništa.

Problem je u fiksaciji i simplifikaciji, koju su, i Kos i Satler, prihvatili, to jest koju sprovode, ignorišući – skraćeno rečeno – destruktivnu antidržavnu i anticrnogorsku politiku četničkog vojvode Mandića.

Tako je temeljna greška gospođe Kos da pristaje na sastanak sa „političkim predstavnicima srpske nacionalne zajednice“ u Crnoj Gori, uz glavni ruski začin u našoj zemlji, rektora Božovića. Što, dakle, (ne)svjesno – da joj kurtoazno podarimo ovo „ne“ – podržava etno-federalizaciju Crne Gore, na kojoj vojvoda Mandić predano radi posljednje tri decenije.

To je nedopustiva najozbiljnija greška evropske diplomatije, bez obzira na znanje, ugled i stvarni uticaj komesarke Kos.

Ta kratkovida i površna politika ignoriše, svjesno, ogromni dio crnogorske političke zbilje, socijalnih, ekonomskih i kulturnih procesa (koji su krajnje nekulturni), kojima se razgrađuju, obesmišljavaju i uništavaju građanska država, demokratski i principi vezani za ljudska prava i kojima se kontinuirano i planski udara na identitet Crnogoraca i Crne Gore kao multietničke zajednice ravnopravnih građana.

Ta strana medalje gospođu Kos očigledno ne zanima. Oni koji u institucijama EU prate njen rad i rezultate treba na to da obrate pažnju.

Takav evropski pristup je pogrešan. Povlađivanje nacional-šovinizmu je gubljenje vremena. To je direktno ugrožavanje crnogorske evropske agende.

Mala će biti i nedovoljna utjeha ako pomenute evropske diplomate shvate posljedice svoje površne i paradne politike kada im – baš sa one strane koju sada nekritički podržavaju i promovišu – stignu prepreke i sabotaže.

Na kraju, ostaje utisak da je gospođa Kos propustila još jednu šansu da proširi i učvrsti blok za plan koji joj je osnovna obaveza apropos Crne Gore. Naši opozicionari treba da nastave da budu benevolentni i strpljivi – da im se ne zamjeri kako su tobože oni kočnica evropskih integracija – ali bi pomogli i sebi i našoj zemlji kada bi bili aktivniji, i u Crnoj Gori, i u zemljama-članicama EU, i u Briselu.

Ili to, ili da nauče da se grle grčko-rimskim stilom i da nazdravljaju praznim čašama, baš kao Vojvoda i Komesarka: За ваше здоровье!

MORS AMERICANA

Samit NATO u Ankari se završio povoljno.

Saveznice su, uglavnom, bile primorane da nauče vještinu kriznog menadžmenta: kako preživjeti Donalda Trampa, njegove ispade, nekontrolisane izjave, uvrede i nesuvislosti.

Potrudio se i sâmi četrdeset i sedmi Predsjednik, pa je, uz neizbježne gafove i nepovezane misli, uspio da održi korektni i iznenađujuće pozitivni sastanak sa ukrajinskim predsjednikom Zelenskim.

Nije ni čudo: ukrajinski dronovi lete i razvaljuju ruska naftna postrojenja duboko u ruskoj teritoriji, čak po 2000 kilometara od linije razdvajanja na ratištu. Ukrajina izrasta u moćnu vojnu silu, najspremniju evropsku armiju… Ukoliko Tramp održi obećanje i stavi na raspolaganje rakete „Patriot“, prebrisaće, u velikoj mjeri, mučne slike sa početka komunikacije sa Zelenskim.

Poučeni svježim iskustvima, sačekaćemo da vidimo ispunjenje tog značajnog obećanja. Mada od tog, svakako intrigantnog pitanja, postaje važnije ko će koga (politički) nadživjeti: Tramp Putina, ili Putin Trampa?

Na ostalim poljima – uključujući gotovo komični „mir“ koji je Tramp postigao, pa ukinuo, pa postigao, a onda opet ukinuo … sve do potpisa na surealni dokument u Versaju (300 milijardi dolara finansijske podrške Iranu?!) – SAD se suočavaju da najdubljom krizom u svojoj novijoj istoriji.

Rat u Zalivu je nakratko skrajnuo temu Epstinovih „fajlova“ sa naslovnih strana, a državni sekretar Rubio se trudi da objasni da je sada cilj američke diplomatije da – stvari vrati u stanje prije rata!

To je prilično tužan cilj za vanjsku politiku najmoćnije zemlje svijeta. „Pax americana“ u novom Trampovom MAGA dobu asocira na jednu drugu latinsku riječ. Bolje da je ne prevodimo.

A, što se tiče MAGA izolacionizma i populizma, imali smo prilike, konačno, da ostvarimo bliski susret treće vrste sa tim fenomenom, na nedavnom prijemu povodom nacionalnog praznika Francuske.

Stvar je neprepričljiva. Demokrate (američke demokrate) su krive za sve; Crna Gora nikakve koristi neće imati od članstva u EU; tek ćemo imati što da vidimo kakvi su ti Evropljani; ruski uticaj u Crnoj Gori je predimenzioniran, to je uobrazilja naših službi; srpski uticaj nije ni pomenut; naši ljudi na vlasti vole Tramp/Putina jer su to jake ličnosti; Putin će umrijeti prirodnom smrću, za jedno deset do petnaest godina; ideje o njegovom nasilnom odlasku s vlasti su neozbiljne, jer je bezbjednosni aparat oko njega vrlo jak …

Naši pokušaji da odgovorimo sagovorniku ostali su bez ikakvog efekta. Ali smo, na kraju, ipak pronašli jednu tačku za rapprochement: diplomati se svidjela naša rozeta na reveru, sa malteškim krstićem.

Jeste, to je rozeta od ordena Malteškog reda, spasismo se.

Dobro ju je nositi sporad uroka, kako su govorili naši stari, a posebno kada se suočite sa novim američkim diplomatama!

Zato ćemo iz sjećanja izvući one američke vrsne diplomate s kojima smo imali čast i zadovoljstvo da razgovaramo i sarađujemo – i da učimo, naravno: M. Abramowitz, W. Zimmerman, D. Fried, R. DiCarlo, C. Hoe, S. Jones, H. B.

Yee, K. Volker, T. Countyman, D. Serwer, R. Moore, M. A. Uyehara i S. K. Brown, kao i, naravno, C. Rice i H. Clinton. I mnogi drugi, još iz vremena Američkog centra i gostiju najbolje profesorice engleskog, pokojne Hilde Zakrajšek.

To sjećanje je dovoljno da ignorišemo i prebrodimo nove situacije. Kojima će, nadamo se – i zbog svijeta i zbog SAD – brzo doći kraj.

To želi svaki autentični američki prijatelj.

STRATEŠKA PRAZNINA MVP

Postoji ona stara anegdota kada je na Cetinje, davno, stigla kafa i kada je jednu šolju vrelog napitka (tada još) knjaz Nikola, sklon brutalnim šalama, ponudio sa „Zdrav bio …!“ nekom ponosnom Gorštaku.

„Zdrav bio, Gospodaru!“ uzvrati brkata ljudina, Gospodareva se ne odbija – i saspe sebi vrelu tečnost u grlo!

Kad se nekako oporavio od šoka, pita ga nemilosrdni Gospodar: „Bi li još jednu?“

„E ne, Gospodaru, nema Crnogorca koji može dvije od ovoga!“

E tako nema građanina Crne nam Gore koji može dva puta pročitati novu Strategiju vanjske politike koju je, prije koji mjesec, bez pompe, objavio kabinet ministra Ibrahimovića.

To štivo na više desetina stranica, osim po naslovu, nema nikakve sličnosti sa dokumentom strateške namjene i sadržaja.

Saznali smo to i iz prazničnog intervjua mvp Ibrahimovića i iz pratećih, gotovo propagandnih tekstova, koji otkrivaju da se „Strategija“ odnosi na projekcije o tome koliko ambasada i đe treba otvoriti i nesvarljive ponjave fraza i birokratskog novogora.

Crna Gora, dakle, nema novu strategiju vanjske politike.

A da je ima, kao što ju je imala 2004/5, onda bi to bio dokument za upotrebu među odabranim korisnicima iz državnog vrha i crnogorskih ambasadora.

Osnovne teme bi bile – lako se dosjetiti – nastupajući (nadamo se!) pristupni pregovori sa EU; pregovori sa Hrvatskom; strategija politike prema susjedima; borba protiv malignih uticaja sa strane – od Srbije i Rusije, pa na dalje.

Principi, rezoni, logika, s jedne, kao i željeni ciljevi, s druge strane. Za dobro sročenu Strategiju bile bi dovoljne tri stranice, kao i potrebni stepen zaštite tog dokumenta.

Ali, aktuelni ministar vanjski ne haje za to, a te teme ne interesuju ni njegovog „parnjaka“, de facto ministra spoljnjeg, Ivanovića.

Obojica su, za sada, „strateški“ preživjeli pad vlade Viktora Orbana, pa im je u strateškom interesu da se ne pominje i ne otvara pitanje jednog ugovora sa tamo jednom Orbanovom/Sijartovim firmom, koja je volšebno dobila posao uspostavljanja sistema kontrole crnogorske kopnene granice.

Ali, u najcrnogorskijem slobodnom crnogorskom novinarstvu goruće su teme Ibrahimovićev egzotični engleski jezik i Ivanovićeve vrišteće kravate, a ne ozbiljna pitanja o još ozbiljnijem problemu.

Zdrav bio, Gospodaru, sipaj nam što ti volji drago!

Pobjeda

Zvanični podaci Monstata u suprotnosti sa izjavama ministarke turizma: Najave rekordne, a turista manje

15/07/2026

Portal ETV

Izvor: Dan

Iako su od ministarke turizma Simonide Kordić nedavno stigle najave da bi ovogodišnja ljetnja turistička sezona mogla biti među najuspješnijima do sada, podaci Monstata za pet mjeseci ove godine ne idu u prilog takvoj najavi.

Prema zvaničnoj statistici, za prvih pet mjeseci ove godine broj gostiju i broj noćenja manji je u odnosu na isti period 2025. godine.

Dolasci turista od januara do maja su iznosili 407.707, što je u poređenju sa prošlom godinom manje za preko devet hiljada, dok je broj noćenja iznosio 1,067 miliona, što je za skoro 30 hiljada manje u odnosu na prošlu godinu.

Najveći pad broja gostiju u prvih pet mjeseci ove godine zabilježen je iz Izraela. Iz te zemlje, koja je u ratu sa Iranom, ove godine je došlo 26,6 hiljada turista, dok je taj broj prošle godine bio 66,6 hiljada, odnosno veći za 40 hiljada.

Prepolovljen je i broj gostiju iz Austrije, odakle je došlo 14,6 hiljada turista, što je dva puta manje u odnosu na prošlu godinu. Iz Francuske je ove godine došlo 81,2 hiljade gostiju, što je pad od 10 hiljada, dok je iz Hrvatske boravilo 22,8 hiljada gostiju, što je pad od 2,2 hiljade. Pad broja turista preko deset odsto zabilježen je sa tržišta Norveške i Rumunije.

Herceg Novi i sjever odolijevaju padu

Kada su u pitanju noćenja po vrstama mjesta, pad je zabilježen u glavnom gradu i primorskim mjestima, dok je rast zabilježen u planinskim mjestima.

U Podgorici je zabilježeno 102,7 hiljada noćenja, što je za skoro 24 hiljade manje nego godinu ranije, dok je na Primorju zabilježeno 866,6 noćenja, što je pad od preko 17 hiljada.

Kada su u pitnju gradovi na Primorju, pad noćenja je zabilježen u Baru, Budvi, Ulcinju, Kotoru i Tivtu, dok je rast noćenja bio jedino u Herceg Novom. U Herceg Novom je zabilježeno 208,3 hiljade noćenja, što je rast od 23,5 hiljada u odnosu na period od januara do maja 2025. godine.

U istom periodu, prema podacima iz mjesečnog statističkog pregleda Monstata za jun, iz Srbije je bilo skoro 107 hiljada gostiju, što je rast od 8,5 hiljada, Rusije 37,4 hiljade, odnosno osam hiljada više, Njemačke 85 hiljada ili 11 hiljada više nego od januara do maja 2025. godine. Rast turista veći od deset odsto zabilježen je i sa tržišta Holandije, Grčke, Poljske, Mađarske, Sjeverne Makedonije, Albanije, Češke, Danske…

Ministarka Kordić se, kada je govorila da bi ova turistička sezona mogla biti među najuspješnijima do sada, pozivala na podatke od 18. juna koje je dobila od Nacionalne turističke organizacije.

– Prema podacima od 18. juna, broj turista u Crnoj Gori je 12,66 odsto veći u odnosu na isti prošlogodišnji period, odnosno 15,62 odsto veći u odnosu na rekordnu 2019 – rekla je Kordić u Skupštini 19. juna.

Tom prilikom je saopštila da je anketa pokazala da je preko 80 odsto privrednika zadovoljno ovim periodom predsezone i da su bukinzi za glavni tok sezone veoma obećavajući.

– Ovo su rezultati politika i aktivnosti koje smo preduzimali u prethodne dvije godine i ovo je rezultat intenzivnog rada i saradnje sa našom privredom. Ova godina nije laka i opterećena je ozbiljnim geopolitičkim procesima koji se bitno reflektuju na turizam i te izazove smo odmah prepoznali i reagovali smo – poručila je Kordić.

Predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja i vlasnik “Montenegro stars grupe” Žarko Radulović kazao je da je ovo najbolja sezona za njegove hotele.

– S obzirom na to da je jedna od najboljih sezona, imamo overbuk i ne mogu sve goste da smjestim u moje hotele. U tom slučaju uvijek nalazim u drugim hotelima i 10 i 20 soba i to mi pravi nejasnoću. Hoteli bolje rade nego lani i izvjesno je da je predsezona krenula ranije i uspješnije – kazao je Radulović “Danu” i dodao da je predsezona bolja najviše zahvaljujući Aerodromima Crne Gore, koji su uspjeli da privuku više avio-kompanija i letova.

– Drugi faktor je globalno dešavanje, koje je dovelo do toga da su se ljudi okrenuli Evropi i biraju bezbjedne destinacije, a treća stvar je da biraju mjesto odakle mogu pješke da se vrate kući, jer živimo u vremenu u kom se ne zna šta će sjutra biti – rekao je Radulović.

“Čovek je poznat kao najveći baksuz na Balkanu”: Poznati košarkaš ismejao Vučića i “objasnio” Makronu zašto je Francuska eliminisana

15/07/2026

Foto: AA/ABACA / Abaca Press / Profimedia

Autor: Miodrag Dimitrijević

Aleksandar Vučić boravio je u Parizu povodom obeležavanja Dana Bastilje, a mnogi smatraju da je predsednik Srbije bio baksuzan za domaćina.

Vladimir Štimac, bivši reprezentativac Srbije, odlučio je da se našali na račun predsednika kog već neko vreme bije glas da je pravi maler.

Francuska je poražena u polufinalu Mundijala od Španije sa 2:0, pa je tako ostala bez trećeg vezanog plasmana u borbu za trofej.

Nakon svega je Štimac odlučio da “objasni” razlog poraza.

“Samo da vam javim Emanuele Makronu da ste izgubili utakmicu jer ste pozvali Aleksandra Vučića da se slika sa vama i dođe u Francusku. Čovek je poznat kao najveći baksuz na Balkanu. Šteta što vas niko nije upozorio na malerčinu. Gde god se pojavio, nešto krene po zlu”, napisao je Štimac.

Vladimir Štimac

@stimac15

Samo da vam javim @EmmanuelMacron da ste izgubili utakmicu jer ste pozvali @avucic da se slika sa vama i dođe u Francusku. Čovek je poznat kao najveći baksuz na Balkanu. Šteta što vas niko nije upozorio na maleričinu. Gde god se pojavi, nešto krene po zlu.

11:05 PM · Jul 14, 2026

1.3K

Copy link

Na prvim zvaničnim fotografijama sa skupa nigde nije bilo Vučića, čak ni na prvim snimcima na Instagramu francuskog predsednika Emanuela Makrona.

Tek kasnije, na slici svih učesnika skupa povodom velikog nacionalnog praznika Francuske, koju je Makron objavio na svom nalogu na društvenoj mreži X vidi se i predsednik Srbije.

nova.rs

Mandićevo pomirenje po Frankovom receptu

15/07/2026

Andrija Mandić Foto: Skupština Crne Gore

Stav

Mandićevo pomirenje po Frankovom receptu

Pošto je partizane iz borbe za slobodu smjestio u „tamo neke rupe“, pošto je kolaboracioniste familijarizovao u „rođake“, te pošto je mlade borce protiv okupatora pretvorio u ubice vršnjaka, Mandić glumi snažno razumijevanje za psihičke traume koje je ta omladina proživljavala… Saradnja s okupatorom ukida se, a rat postaje privatna porodična tragedija

Autorka: Jelena Šušanj

Godine 1940. Francisko Franko, fašistički španski diktator, započeo je izgradnju megalomanske grobnice-spomenika, koja je građena i dopunjavana gotovo dvadeset godina, navodno s ciljem pomirenja svih žrtava građanskoga rata 1936–1939. Dok je Franko učvršćivao svoju diktaturu, spomenik nazvan Dolina palih bio je instrument za građenje narativa o bratstvu, zajedništvu i, naravno, pomirenju.

Grobnica je izgrađena u stijeni, iznad nje stoji ogroman krst, a u nju su prenešene kosti gotovo 34000 ljudi, uglavnom frankista. Vremenom je Franko „dopuštio“ da se u nju donesu – bez znanja i dozvole porodica – i kosti republikanaca, isključivo katolika, koji su živote izgubili boreći se protiv Franka i njegove diktature.

Dolina palih bila je inspiracija Franju Tuđmanu da od Bogdanovićeva Kamenoga cvijeta na Jasenovcu poželi napraviti spomenik svim žrtvama Drugoga svjetskoga rata.

Franjo Tuđman je hvalio Frankovu ideju da zajedno sahrani kosti žrtava fašizma i komunizma uz obrazloženje: „Samo na temelju te vrste izmirenja može se doći do demokratskog društva u kojem više nema zaraćenih strana. Trebalo bi izgraditi spomenik za sve žrtve rata i konačno shvatiti da su sve to bile posljedice povijesne situacije.“ Bilo je to juna 1990. godine. Pa je, na primjer, i 1992. godine tvrdio da je „hrvatski narod doživio žrtve i na jednoj i na drugoj strani. I predstavnici tog naroda su činili te žrtve i na jednoj i na drugoj strani“, ali i da „u Jasenovcu nisu bile samo žrtve palog režima NDH, nego i žrtve koje su na kraju Drugog sv. rata i poslije Drugog sv. rata počinjene od komunističkog režima.“

Zvuči poznato?

Juna 2026. godine Andrija Mandić s čela Skupštine Crne Gore u Kamniškoj Bistrici poručuje: „Ne može se graditi zdrava budućnost na ćutanju. Ne može se tražiti bratstvo ako se bratu ne prizna bol. I ne može država biti pravedna ako zaboravi svoje stradalne građane, ma kako se oni zvali, kojoj vojsci pripadali, kojom se idejom vodili ili kakvu sudbinu nosili.“

O pomirenju je odlučio da govori i 13. jula u prajm tajmu Prvoga programa RTCG, izbjegavajući odgovore na većinu voditeljevih pitanja. Njegovo oktroisano pomirenje antifašista i fašističkih kolaboracionista donosi riječima: „Ne možete da imate različite pristupe. Morate da imate jedinstvene pristupe.“

Pošto nam je krajnje autoritarno s osmijehom propisao kako moramo misliti, pa i više od toga – kako se smije misliti, ponudio nam je Mandić bezuslovno pomirenje, baš poput onoga ujedinjenja 1918. godine. U tome pomirenju ukidaju se moralne razlike i istorijske istine, bez kritičkoga sagledavanja činjenica. Jednostavno – novi narativ je pomiriteljski, pa se vi sad pokušajte suprotstaviti pomirenju.

Slijedi prikladan primjer: „Sa ove distance ne znate koga više da žalite: ili one koji su bili u partizanskim jedinicama i ubijali svoje rođake, a posle do kraja života živjeli u traumama, mnogi od njih. Znate li kakve su oni časove proživjeli razmišljajući o tim mladim ljudima, njihovim vršnjacima koje su ubijali tamo u nekim rupama? Nije to lako nositi! Nije to lako psihički izdržati!“

Svaka komparacija mora imati makar dva elementa – ako trebamo žaliti nekoga više od nekoga drugoga, moramo znati koga poredimo, koga sve žalimo. Mandićeva je rečenica ostala gramatički nedovršena, ali je ideološki i te kako dovršena.

Mandić ide na afekat – rupe, vršnjake, ubistva, traume, a konteksta ni u naznakama. Ne pomenuvši fašizam, osoba koja je dan ranije uzvikivala „antifašizam uvijek i svuda, totalitarizam nikada više“ u intervjuu na javnome servisu nudi samo jedno „ili“.

Portal Analitika

VERTIKALA ČASTI, SLOVA I SLOBODE, Śedočanstvo o Božu Bulatoviću i kući koja je slobodi dala đecu

15/07/2026

Śedočanstvo o Božu Bulatoviću i kući koja je slobodi dala đecu

VERTIKALA ČASTI, SLOVA I SLOBODE

Božo Bulatović (1927-2009) bio je partizan od svoje petnaeste godine, pisaci, romansijer i pjesnik poznat i nagrađivan u Crnoj Gori i čitavoj bivšoj Jugoslaviji, utemeljivač crnogorske književne kritike, kulturni urednik i saradnik najvažnijih crnogorskih i jugoslovenskih listova, uključujući i Pobjedu, neprevaziđeni prevodilac ruske literature na našim prostorima, gimnazijski profesor u Ivangradu i Cetinju kada su školovani profesori bili rijetkost, a talentovane i uspješne generacije bile stub zemlje i njenog razvoja

U crnogorskoj kulturi postoje ličnosti čije biografije nijesu samo puki zbir bibliografskih jedinica i suvih datuma, već živa hronika jednog naroda, njegovog udesa i njegove neprestane borbe za samobitnost.

Postoje i porodice čija se istorija ne može ispričati hladno, administrativno, kao spisak imena, godina i vojnih jedinica. Postoje kuće pred kojima čovjek mora zastati, skinuti kapu i zaćutati prije nego što progovori. Ne zbog patetike, nego zbog mjere. Jer neke žrtve su veće od riječi.

Takva je kuća Bulatovića.

U crnogorskoj istoriji ima mnogo porodica koje su slobodu platile krvlju. Gotovo da nema sela, bratstva ni plemena u kojem neka majka nije ispratila sina, neka sestra brata, neka žena muža, ne znajući da li će ga više ikada viđeti. Ali ima porodica u kojima se istorija zgusne kao oluja nad planinom. U kojima jedan dom postane štab, sklonište, bolnica, zavjet i grobnica. U kojima đeca ne odrastaju za miran život, nego za vrijeme koje im nije ostavilo pravo na mladost.

Takav je bio Božo Bulatović (1927-2009) – partizan od svoje petnaeste godine, utemeljivač crnogorske književne kritike, kulturni urednik i saradnik najvažnijih crnogorskih i jugoslovenskih listova, uključujući i Pobjedu, romansijer, pjesnik i neprevaziđeni prevodilac ruske literature na našim prostorima, gimnazijski profesor u Ivangradu i Cetinju kada su školovani profesori bili rijetkost, a talentovane i uspješne generacije bile stub zemlje i njenog razvoja. Pisati o njemu povodom Trinaestog jula, crnogorskog praznika slobode, obaveza je prema kulturi śećanja, ali i prilika da se kroz sudbinu jedne porodice sagleda istorijska vertikala crnogorskog bića.

Moje śećanje na Boža Bulatovića neraskidivo je vezano za ljude nekadašnjeg Leksikografskog zavoda Crne Gore. Tamo je Božo dolazio ne samo kao saradnik, već kao dio intelektualnog i prijateljskog kruga koji su činili Ratko Đurović, Sreten Perović i Radoslav Rotković. Slušati njihove razgovore bila je privilegija. Iz Boža je tada izbijala ona autentična, danas gotovo iščezla boemska širina. Njegova kazivanja o druženjima sa Vitom Nikolićem i drugim pjesnicima tog doba nisu bile samo anegdote iz kafanskog života; bila je to usmena istorija jedne ranjive, ponosne i beskrajno talentovane generacije koja je stvarala pod teretom sopstvenog talenta i vremena u kojem je živjela.

Na svojoj knjizi Stihovi, koju je 1991. godine poklonio Božu, Vito je napisao: „Dragom Božu, pjesniku za koga ne postoji sunđer“. Malo je rečenica koje sa manje riječi kažu više: da se pravi pjesnik ne može izbrisati, da za njegov trag nema gumice.

Još ranije, 1968. godine, nakon što je objavio knjigu, Vito je Božu ostavio (o)poruku u svom prepoznatljivom tonu, istovremeno duhovitu i bratsku: „Dragi Božo, ovo je jedna od rijetkih knjiga do koje sam došao pomoću sopstvenog novca. Molim te da je ukrasiš jednom posvetom dostojnom te činjenice. Pozdravlja brata, Vito Nikolić.“

U tim rečenicama ima više od književne dosjetke. Ima poštovanja, boemskog statusa, ironije prema sopstvenoj sudbini i one dragocjene ljudske topline koja je obilježila jednu generaciju crnogorskih pisaca. Božo je pripadao tom krugu ne slučajno, nego prirodno – kao čovjek koji je razumio i riječ i tišinu između riječi.

Savremenici su ga visoko cijenili i uvažavali, kako zbog talenta, tako i zbog ljudskih vrlina. Povodom smrti Boža Bulatovića, u tekstu „Izuzetna ličnost jedne epohe”, Jevrem Brković navodi: „Božo Bulatović je imao književne i ideološke hrabrosti da Milovanu Đilasu, članu ondašnjeg Brozovog Politbiroa, ozbiljno, čak u humornom tonu, skrene pažnju na njegovo egzaltirano oduševljenje romanom Oskara Daviča Pesma, stavljajući ga u istu ravan s Gorskim vijencem, pa i uz neke ideološke prednosti! Božo Bulatović je ,,druga Đida“ pozvao na javnu polemiku, gdje bi, da se odazvao, za razliku od Bulatovića, imao ozbiljnih problema da makar djelimično dokaže svoju egzaltaciju!“

Sudbina ponekad udesi neobične koincidencije koje čovjek tek sa distance prepozna kao znamenje. U podgoričkom listu Publika, 28. jula 2002. godine, igrom slučaja, u istom broju izašao je veliki intervju sa Božom Bulatovićem i moj autorski tekst o Prvim crnogorskim kulturno-prosvjetnim ustanovama. Taj novinski list ostao je za mene materijalni dokaz jednog vremena i duhovnog susreta sa čovjekom koji je i sam bio institucija crnogorske kulture. Vrijedi se podśetiti nekih Božovih stavova, koji ne gube na aktuelnosti, a potvrđuju Božovu dosljednost i moralnu čvrstinu.

Imao je specifičan odnos prema zavičaju, domovini i otadžbini. Rekao je da je Cetinje njegov zavičaj, a na pitanje da li svaki čovjek mora imati otadžbinu i voljeti je, odgovorio je: „U svim ,Jugoslavijama’ od 1930. do danas – nekad svjesno, a nekad nesvjesno – bio sam disident i opozicionar, i često sam se osjećao kao izbjeglica na sopstvenom ognjištu! To je naročito bilo izraženo tokom takozvanih ,prestupnih zločinačkih’ godina 1990-1999.“

Izrekao je tada i nešto veoma zanimljivo, kao čovjek čija je porodica sebe nesebično i časno stavila na raspolaganje oslobodilačkoj borbi: „I partizani i četnici bili su gubitnici! Treba odavno razlučiti partizane, kao oslobodilačku vojsku, od komunista – koji su od početka rušili raniju Jugoslaviju, da bi tamo uveli boljševičku vlast. Komesari i komunisti u ‘novoj’ državi zadobili su ogromne privilegije, a njima slični su ovih godina podigli glave: u SNP-u komunisti su motorna sila, jer su navikli da budu vlast, i da budu bogati… SNP ne može biti opozicija, nego mutna izdajnička poplava, jer se i dan danas nalazi pod uticajem Miloševića, svejedno što je on – puki robijaš!“

Božov beskompromisni angažman u borbi za obnavljanje crnogorske državne samostalnosti i prepoznavanje crnogorskog jezika nije bio plod dnevnopolitičkog trenutka, već prirodan nastavak bogatog porodičnog i patriotskog nasljeđa. On je bio izdanak kuće koja je znala cijenu slobode. Njegovi preci borili su se za pravo, čast i slobodu Crne Gore tokom i nakon Prvog svjetskog rata, u vremenima kada je crnogorsko ime bilo osuđeno na brisanje.

Njegov đed, Nikola-Began Bulatović, graničar i podoficir crnogorske vojske, prenio je taj gen otpora na svoje potomke. Jedan od pet Beganovih sinova, a svaki od njih je služio Crnoj Gori, bio je pop Milinko Bulatović, školovani učitelj i sveštenik Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve.

Kada je kucnuo čas Drugog svjetskog rata, sinovi i kćeri predratnog komuniste Stanka Bulatovića i majke Ljubice (rođene Pejović) bez oklijevanja su stupili u partizanske redove. Petoro njihove djece bili su partizani, a sudbina ove porodice postala je ogledalo crnogorske ratne tragedije i ponosa.

Dok su četvorica braće – Božo, Nikola, Marinko i Žarko – svoj životni put kasnije vezali za književnost i novinarstvo, ostali članovi porodice položili su živote na oltar slobode. Dragoljuba su četnici ranjenog zarobili i živog spalili u školi u selu Izgori u Hercegovini. Sestra Julka poginula je već na početku ustanka, 1941. godine, dok je sestra Koviljka-Zeka, istaknuta aktivistkinja i omladinski rukovodilac u NOB-u, podlegla tifusu 1943. godine.

Ništa manje tragičan i junački bio je doprinos njihove najuže rodbine iz – takoreći – iste kuće. Njihov brat od strica, legendarni Vojislav – Strunjo Novičin Bulatović, poginuo je na Sutjesci 13. juna 1943. godine. Na frontu su se istakli i Ilija Petrov, sekretar sreskog komiteta, Borislav Milinkov, kao i Veselin Novičin Bulatović, ratni partizanski pukovnik i kasnije ministar unutrašnjih poslova. Vojislavova i Veselinova majka Dobrana, takođe partizanka, bila je rođena sestra Milovana Đilasa.

Vukola i Vukota Bulatović preživjeli su pakao njemačkih logora, dok su sudbinu borbe dijelili i Vukoman, pitomac prve klase Vojne akademije u Beogradu, njegov brat Vučeta, kao i mnogi drugi izdanci ovog slobodarskog soja.

Ova velika porodična žrtva utkana je u Božovo književno i društveno biće. On je dočekao da isprati većinu svoje braće: najmlađeg Vida, Marinka – uglednog novinara Pobjede i dopisnika iz Bijelog Polja, takođe partizana, te Žarka – urednika Televizije Crne Gore. Na kraju, kada je i Božo sklopio oči, od šestorice braće živ je bio ostao još samo Nikola Bulatović, jedan od najuglednijih jugoslovenskih radio-komentatora, čovjek vazda spreman da se u svakom sudbonosnom trenutku nađe uz svoju Crnu Goru.

To preplijetanje puške i pera, borbe za fizički opstanak naroda i borbe za njegov kulturni identitet, definisalo je Boža Bulatovića. Dok je sa Radoslavom Rotkovićem postavljao temelje moderne crnogorske kritike, on je istovremeno crnogorsku kulturu bogatio neprevaziđenim prevodima ruskih klasika. Možda najljepši i najtrajniji spomenik toj borbi i toj sinergiji riječi i slobode jesu upravo Božovi stihovi uklesani na partizanskom spomeniku u Mojkovcu, koji śedoče o vječnoj straži nad istorijom ovog kraja.

Ovo śećanje na Boža Bulatovića nije samo dug prema jednom dragom poznanstvu koje mi služi na ponos. Ono je poziv i podsticaj svakoj crnogorskoj porodici da povodom Trinaestog jula prelista sopstvene porodične albume i ljetopise. O Trinaestom julu Božo je ispisao neke od najljepših rečenica: „Trinaesti jul je za nas bio prvi trenutak u istoriji, kada su sve naše ruke bile jedna pesnica – da udari i pozdravi. Dan, kada smo zajedno zapjevali istu pjesmu i našli isti korak, kada smo postali svjesni sebe i svoje moći. Dan, kada smo se izbrojali i shvatili da je svaka glava jednako vrijedna – kao svojevrstan cvijet pod suncem… I ovog puta – knjižimo u sjećanjima teške trenutke, i tuđe crne želje da shvatimo – koliko nam je Trinaesti jul pomogao da odolimo, da pobijedimo. Toliko – radi budnog oka, radi šake koja još uvijek mora biti spremna jednako na pesnicu i raširene prste milovanja. Utkan u sve naše vene, sazdani mi od njegovog damara, jači smo od svih sprava, od svih bombi, od svih mržnji.“

Iza svakog našeg današnjeg slobodnog dana stoje sjenke đedova poput podoficira Begana, žrtava poput Dragoljuba, Koviljke i Julke, i stvaralaca poput književnika Boža.

Bez patetike, ali sa dubokim, tihim ponosom, dužni smo da pamtimo te ljude. Jer narodi koji zaborave svoje utemeljivače i ratnike, rizikuju da ponovo uče lekcije o slobodi koje su njihovi preci davno i krvavo savladali.

Dragan B. PEROVIĆ

U zagrljaj te ljubim

14/07/2026

Kos, Mandić, Satler
(Photo: Skupština Crne Gore)

U zagrljaj te ljubim

Piše: Slavko Mandić

Ljuta šljivovica spuštila se niz evropsko grlo komesarke Marte Kos. Obučena u bijelo, što je znak poštovanja prema novim drugarima koji ljube tu vrstu ideološkog prepoznavanja bezuvjetnog sjedinjenja naše zemlje sa Srbijom, komesarka je odlučno nagnula malu rakijsku čašu od debelog stakla. Prethodno se kucnula sa odabranim ugroženim izabranicima NSD-a, kako to čini pravi znalac ovakvih pristupnih seansi. Naučila je rakijski manifest iz prethodnih susreta na vrhu. Znala je proceduru ispijanja šljivovice koja je morala biti na iskap, ili kako bi braća Rusi kazali za odin raz. Prvakinju evropske predstave za našu upotrebu nije pokolebao ni oganj s neba koji je uždio kao nikad do tad. Koji je upozoravao da nema teške hrane niti bilo kakve vrste alkohola. Ali, pravila su da se krše. Jer ovo je slava koju njen domaćin toboš slavi prvi put u svom partijskom činodejstvovanju.

Kad je potonja kaplja šljivovice prošla ždrijelo, komesarku su ufatili žmarci. Sva se stresla. Taj refleks je normalna fiziološka reakcija, bez obzira što rakija šljiva nema tako visok nivo alkohola koji ima loza. Ali kad se prepeče, eto belaja. Kada popijete jaku rakiju, dolazi do iritacije sluzokože usta, grla i jednjaka. Medicina kaže da mozak tu jaku senzaciju registruje kao potencijalnu opasnost i šalje signal mišićima da se zgrče kako bi se zaštitili. Zato se komesarka stresla, kako bi sačuvala sebe od mogućih reakcija.

Nije poznato da li je bilo više na iskap, ali je sigurno, što je vidljivo iz emitovanog snimka, da je komesarka bila oduševljena. Nije je bilo briga ni ko gleda ni što će ko reći. Načinila je korak naprijed, obrnula se prema domaćinu i ćukila ga dva puta u debeli obraz, što se može tumačiti kao poštovanje evropskog standarda kada je ljubljenje u pitanju.
Bila je to javna zahvalnost za provedene divne dane.
Domaćin nije znao što ga je snašlo. Djelovao je zbunjeno i začuđnjeno u isto vrijeme. Razmišljao je da li li u pitanju neki od poznatih sindroma, poput recimo štokholmskog, mada to nema sličnosti, ili je u pitanju neki domaće proizvodnje za kojega evropska visoka administracija još nije čula.
Komesarka, ośetilo se to, nije tako bila raspoložena ni kad je imenovana na ovo visokoplatežno mjesto. Koje omogućava da eksperimentiše s narodom i narodnostima kako joj volja i kad god joj cvrcne. Śede u avion, i eto je na šljivovicu kod domaćina.

A opet, kako će tu uzajamnu privrženost nove srpske strategije razumjeti gospoda glasači? Njima baš i nijesu najjasniji potezi njihovog vođe, koliko god da znaju da je on jedini čelnik oko kojega se politika odlučivanja u državi vrti. Ali da se javno ljubi sa komesarkom koja pritom nije ni Ruskinja, ni Srpkinja, mnogo je pa i ako od njega dolazi.

Na vojvodinom licu čitala se laka zabrinutost. Nije da mu nije milo. Muško je, kako god to zvučalo. Ako se nešto i dogodi, sam je kriv. Htio je da se dokaže onomad kad je dolazila komesarka, pa je zagrlio na javnoj sceni. Nije se mnogo otimala tada. A sad je izgledalo da je on malo uzmakao. Možda i nije? Možda se samo tako učinjelo pojedinačnoj publici?
Na kraju, za ulazak u Evropu vojvoda je spreman na žrtveni pladanj sebe poperit.
Što će kukavac. Crna Gora mu je toliko prirasla srcu da je spreman izdržat i svaku vrstu pritisaka Evropske komesarke.

Džentlmenski, nema što! Ili je to nova srpska demokratija na crnogorsko – evropski način?Vrag bi ga znao.

VUČJI DO 1876 – 2026: PROGRAM OBILJEŽAVANJA JUBILEJA

14/07/2026

Ostavka Biserke Milić na mjesto v.d. predsjednice OO DPS Kotor

14/07/2026

Biserka Milić više nije v.d. predsjednice OO DPS Kotor. Ona je, kako saznaje portal radio Skala, podnijela ostavku 31. maja 2026. godine na tu funkciju u kojoj piše:

Obavještavam članove i članice OO DPS Kotor da sam 31. maja 2026. godine podnijela ostavku na mjesto v.d. predsjednice Opštinskog odbora DPS Kotor.

Kako je prije par dana završen postupak kandidovanja za izbor novog predsjednika, a ja se nisam kandidovala, želim da se iskreno zahvalim svim članovima, saradnicima i prijateljima koji su mi tokom mog angažmana pružali podršku i ukazali povjerenje.

Budućem predsjedniku Opštinskog odbora DPS Kotor želim mnogo uspjeha u radu, uz uvjerenje da će odgovorno i posvećeno obavljati ovu dužnost, u interesu partije i svih njenih članova.

Koristim ovu priliku da svima vama uputim iskrene čestitke povodom 13. jula – Dana državnosti Crne Gore, uz želju da ovaj veliki praznik provedete u miru, zdravlju i zajedništvu.

1...899091...4,792 Page 90 of 4,792