VERTIKALA ČASTI, SLOVA I SLOBODE, Śedočanstvo o Božu Bulatoviću i kući koja je slobodi dala đecu

Śedočanstvo o Božu Bulatoviću i kući koja je slobodi dala đecu

VERTIKALA ČASTI, SLOVA I SLOBODE

Božo Bulatović (1927-2009) bio je partizan od svoje petnaeste godine, pisaci, romansijer i pjesnik poznat i nagrađivan u Crnoj Gori i čitavoj bivšoj Jugoslaviji, utemeljivač crnogorske književne kritike, kulturni urednik i saradnik najvažnijih crnogorskih i jugoslovenskih listova, uključujući i Pobjedu, neprevaziđeni prevodilac ruske literature na našim prostorima, gimnazijski profesor u Ivangradu i Cetinju kada su školovani profesori bili rijetkost, a talentovane i uspješne generacije bile stub zemlje i njenog razvoja

U crnogorskoj kulturi postoje ličnosti čije biografije nijesu samo puki zbir bibliografskih jedinica i suvih datuma, već živa hronika jednog naroda, njegovog udesa i njegove neprestane borbe za samobitnost.

Postoje i porodice čija se istorija ne može ispričati hladno, administrativno, kao spisak imena, godina i vojnih jedinica. Postoje kuće pred kojima čovjek mora zastati, skinuti kapu i zaćutati prije nego što progovori. Ne zbog patetike, nego zbog mjere. Jer neke žrtve su veće od riječi.

Takva je kuća Bulatovića.

U crnogorskoj istoriji ima mnogo porodica koje su slobodu platile krvlju. Gotovo da nema sela, bratstva ni plemena u kojem neka majka nije ispratila sina, neka sestra brata, neka žena muža, ne znajući da li će ga više ikada viđeti. Ali ima porodica u kojima se istorija zgusne kao oluja nad planinom. U kojima jedan dom postane štab, sklonište, bolnica, zavjet i grobnica. U kojima đeca ne odrastaju za miran život, nego za vrijeme koje im nije ostavilo pravo na mladost.

Takav je bio Božo Bulatović (1927-2009) – partizan od svoje petnaeste godine, utemeljivač crnogorske književne kritike, kulturni urednik i saradnik najvažnijih crnogorskih i jugoslovenskih listova, uključujući i Pobjedu, romansijer, pjesnik i neprevaziđeni prevodilac ruske literature na našim prostorima, gimnazijski profesor u Ivangradu i Cetinju kada su školovani profesori bili rijetkost, a talentovane i uspješne generacije bile stub zemlje i njenog razvoja. Pisati o njemu povodom Trinaestog jula, crnogorskog praznika slobode, obaveza je prema kulturi śećanja, ali i prilika da se kroz sudbinu jedne porodice sagleda istorijska vertikala crnogorskog bića.

Moje śećanje na Boža Bulatovića neraskidivo je vezano za ljude nekadašnjeg Leksikografskog zavoda Crne Gore. Tamo je Božo dolazio ne samo kao saradnik, već kao dio intelektualnog i prijateljskog kruga koji su činili Ratko Đurović, Sreten Perović i Radoslav Rotković. Slušati njihove razgovore bila je privilegija. Iz Boža je tada izbijala ona autentična, danas gotovo iščezla boemska širina. Njegova kazivanja o druženjima sa Vitom Nikolićem i drugim pjesnicima tog doba nisu bile samo anegdote iz kafanskog života; bila je to usmena istorija jedne ranjive, ponosne i beskrajno talentovane generacije koja je stvarala pod teretom sopstvenog talenta i vremena u kojem je živjela.

Na svojoj knjizi Stihovi, koju je 1991. godine poklonio Božu, Vito je napisao: „Dragom Božu, pjesniku za koga ne postoji sunđer“. Malo je rečenica koje sa manje riječi kažu više: da se pravi pjesnik ne može izbrisati, da za njegov trag nema gumice.

Još ranije, 1968. godine, nakon što je objavio knjigu, Vito je Božu ostavio (o)poruku u svom prepoznatljivom tonu, istovremeno duhovitu i bratsku: „Dragi Božo, ovo je jedna od rijetkih knjiga do koje sam došao pomoću sopstvenog novca. Molim te da je ukrasiš jednom posvetom dostojnom te činjenice. Pozdravlja brata, Vito Nikolić.“

U tim rečenicama ima više od književne dosjetke. Ima poštovanja, boemskog statusa, ironije prema sopstvenoj sudbini i one dragocjene ljudske topline koja je obilježila jednu generaciju crnogorskih pisaca. Božo je pripadao tom krugu ne slučajno, nego prirodno – kao čovjek koji je razumio i riječ i tišinu između riječi.

Savremenici su ga visoko cijenili i uvažavali, kako zbog talenta, tako i zbog ljudskih vrlina. Povodom smrti Boža Bulatovića, u tekstu „Izuzetna ličnost jedne epohe”, Jevrem Brković navodi: „Božo Bulatović je imao književne i ideološke hrabrosti da Milovanu Đilasu, članu ondašnjeg Brozovog Politbiroa, ozbiljno, čak u humornom tonu, skrene pažnju na njegovo egzaltirano oduševljenje romanom Oskara Daviča Pesma, stavljajući ga u istu ravan s Gorskim vijencem, pa i uz neke ideološke prednosti! Božo Bulatović je ,,druga Đida“ pozvao na javnu polemiku, gdje bi, da se odazvao, za razliku od Bulatovića, imao ozbiljnih problema da makar djelimično dokaže svoju egzaltaciju!“

Sudbina ponekad udesi neobične koincidencije koje čovjek tek sa distance prepozna kao znamenje. U podgoričkom listu Publika, 28. jula 2002. godine, igrom slučaja, u istom broju izašao je veliki intervju sa Božom Bulatovićem i moj autorski tekst o Prvim crnogorskim kulturno-prosvjetnim ustanovama. Taj novinski list ostao je za mene materijalni dokaz jednog vremena i duhovnog susreta sa čovjekom koji je i sam bio institucija crnogorske kulture. Vrijedi se podśetiti nekih Božovih stavova, koji ne gube na aktuelnosti, a potvrđuju Božovu dosljednost i moralnu čvrstinu.

Imao je specifičan odnos prema zavičaju, domovini i otadžbini. Rekao je da je Cetinje njegov zavičaj, a na pitanje da li svaki čovjek mora imati otadžbinu i voljeti je, odgovorio je: „U svim ,Jugoslavijama’ od 1930. do danas – nekad svjesno, a nekad nesvjesno – bio sam disident i opozicionar, i često sam se osjećao kao izbjeglica na sopstvenom ognjištu! To je naročito bilo izraženo tokom takozvanih ,prestupnih zločinačkih’ godina 1990-1999.“

Izrekao je tada i nešto veoma zanimljivo, kao čovjek čija je porodica sebe nesebično i časno stavila na raspolaganje oslobodilačkoj borbi: „I partizani i četnici bili su gubitnici! Treba odavno razlučiti partizane, kao oslobodilačku vojsku, od komunista – koji su od početka rušili raniju Jugoslaviju, da bi tamo uveli boljševičku vlast. Komesari i komunisti u ‘novoj’ državi zadobili su ogromne privilegije, a njima slični su ovih godina podigli glave: u SNP-u komunisti su motorna sila, jer su navikli da budu vlast, i da budu bogati… SNP ne može biti opozicija, nego mutna izdajnička poplava, jer se i dan danas nalazi pod uticajem Miloševića, svejedno što je on – puki robijaš!“

Božov beskompromisni angažman u borbi za obnavljanje crnogorske državne samostalnosti i prepoznavanje crnogorskog jezika nije bio plod dnevnopolitičkog trenutka, već prirodan nastavak bogatog porodičnog i patriotskog nasljeđa. On je bio izdanak kuće koja je znala cijenu slobode. Njegovi preci borili su se za pravo, čast i slobodu Crne Gore tokom i nakon Prvog svjetskog rata, u vremenima kada je crnogorsko ime bilo osuđeno na brisanje.

Njegov đed, Nikola-Began Bulatović, graničar i podoficir crnogorske vojske, prenio je taj gen otpora na svoje potomke. Jedan od pet Beganovih sinova, a svaki od njih je služio Crnoj Gori, bio je pop Milinko Bulatović, školovani učitelj i sveštenik Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve.

Kada je kucnuo čas Drugog svjetskog rata, sinovi i kćeri predratnog komuniste Stanka Bulatovića i majke Ljubice (rođene Pejović) bez oklijevanja su stupili u partizanske redove. Petoro njihove djece bili su partizani, a sudbina ove porodice postala je ogledalo crnogorske ratne tragedije i ponosa.

Dok su četvorica braće – Božo, Nikola, Marinko i Žarko – svoj životni put kasnije vezali za književnost i novinarstvo, ostali članovi porodice položili su živote na oltar slobode. Dragoljuba su četnici ranjenog zarobili i živog spalili u školi u selu Izgori u Hercegovini. Sestra Julka poginula je već na početku ustanka, 1941. godine, dok je sestra Koviljka-Zeka, istaknuta aktivistkinja i omladinski rukovodilac u NOB-u, podlegla tifusu 1943. godine.

Ništa manje tragičan i junački bio je doprinos njihove najuže rodbine iz – takoreći – iste kuće. Njihov brat od strica, legendarni Vojislav – Strunjo Novičin Bulatović, poginuo je na Sutjesci 13. juna 1943. godine. Na frontu su se istakli i Ilija Petrov, sekretar sreskog komiteta, Borislav Milinkov, kao i Veselin Novičin Bulatović, ratni partizanski pukovnik i kasnije ministar unutrašnjih poslova. Vojislavova i Veselinova majka Dobrana, takođe partizanka, bila je rođena sestra Milovana Đilasa.

Vukola i Vukota Bulatović preživjeli su pakao njemačkih logora, dok su sudbinu borbe dijelili i Vukoman, pitomac prve klase Vojne akademije u Beogradu, njegov brat Vučeta, kao i mnogi drugi izdanci ovog slobodarskog soja.

Ova velika porodična žrtva utkana je u Božovo književno i društveno biće. On je dočekao da isprati većinu svoje braće: najmlađeg Vida, Marinka – uglednog novinara Pobjede i dopisnika iz Bijelog Polja, takođe partizana, te Žarka – urednika Televizije Crne Gore. Na kraju, kada je i Božo sklopio oči, od šestorice braće živ je bio ostao još samo Nikola Bulatović, jedan od najuglednijih jugoslovenskih radio-komentatora, čovjek vazda spreman da se u svakom sudbonosnom trenutku nađe uz svoju Crnu Goru.

To preplijetanje puške i pera, borbe za fizički opstanak naroda i borbe za njegov kulturni identitet, definisalo je Boža Bulatovića. Dok je sa Radoslavom Rotkovićem postavljao temelje moderne crnogorske kritike, on je istovremeno crnogorsku kulturu bogatio neprevaziđenim prevodima ruskih klasika. Možda najljepši i najtrajniji spomenik toj borbi i toj sinergiji riječi i slobode jesu upravo Božovi stihovi uklesani na partizanskom spomeniku u Mojkovcu, koji śedoče o vječnoj straži nad istorijom ovog kraja.

Ovo śećanje na Boža Bulatovića nije samo dug prema jednom dragom poznanstvu koje mi služi na ponos. Ono je poziv i podsticaj svakoj crnogorskoj porodici da povodom Trinaestog jula prelista sopstvene porodične albume i ljetopise. O Trinaestom julu Božo je ispisao neke od najljepših rečenica: „Trinaesti jul je za nas bio prvi trenutak u istoriji, kada su sve naše ruke bile jedna pesnica – da udari i pozdravi. Dan, kada smo zajedno zapjevali istu pjesmu i našli isti korak, kada smo postali svjesni sebe i svoje moći. Dan, kada smo se izbrojali i shvatili da je svaka glava jednako vrijedna – kao svojevrstan cvijet pod suncem… I ovog puta – knjižimo u sjećanjima teške trenutke, i tuđe crne želje da shvatimo – koliko nam je Trinaesti jul pomogao da odolimo, da pobijedimo. Toliko – radi budnog oka, radi šake koja još uvijek mora biti spremna jednako na pesnicu i raširene prste milovanja. Utkan u sve naše vene, sazdani mi od njegovog damara, jači smo od svih sprava, od svih bombi, od svih mržnji.“

Iza svakog našeg današnjeg slobodnog dana stoje sjenke đedova poput podoficira Begana, žrtava poput Dragoljuba, Koviljke i Julke, i stvaralaca poput književnika Boža.

Bez patetike, ali sa dubokim, tihim ponosom, dužni smo da pamtimo te ljude. Jer narodi koji zaborave svoje utemeljivače i ratnike, rizikuju da ponovo uče lekcije o slobodi koje su njihovi preci davno i krvavo savladali.

Dragan B. PEROVIĆ