O ISTORIJI I ISTORIJSKIM LIČNOSTIMA POPUT KRSTA ZRNOVA POPOVIĆA NE MOŽE SE PRESUĐIVATI IDEOLOŠKI I JEDNOSTRANO
Piše: Novak Adžić
” O, četnici, porasla vam brada/ Brijaće vas, Lovćenska brigada”. Stihovi protiv četnika i povodom otpora zelenaša odlasku četnika u pohodu na Bosnu protiv NOB a i na Neretvi 1943 iz štaba brigadira Krsta Zrnova Popovica. Zelenaši odbili da idu iako su Italijani trazili izričito.
Krsto Zrnov Popović
Drago bi bilo da se shvati što je Krst Z. Popović, koga klevetaju, uradio- 1941-1944 za Katunsku, Riječku nahiju i šire. Spasio ih je od pogroma okupatora, četnika i od biološkog uništenja. I vrlo jasno. Generalu JNA Savu Čelebiću spasio je život da ga ne strijeljaju Italijani. I mnoge je spasio i oslobodio zatvora, pod okupacijom, te strijeljanja, internacije itd. Valja to uzeti u obzir realno i pošteno prije nego se izreknu vrijednosni sudovi, često napamet i bez dokaza kad se izriču, olako i neutemeljeno.
Crna Gora će krajem septembra i tokom oktobra biti domaćin ključnih aktivnosti u okviru ovogodišnjeg predsjedavanja Berlinskim procesom, a u Pržnu će se okupiti ministri vanjskih poslova zemalja učesnica, evropski zvaničnici i predstavnici regionalnih organizacija.
Ministarski sastanak predviđen je za 30. septembar i 1. oktobar, dok je završni samit lidera planiran za 22. oktobar. Među visokim zvaničnicima Evropske unije koji bi trebalo da učestvuju na ministarskom sastanku su visoka predstavnica za vanjsku politiku i bezbjednost Kaja Kalas i komesarka za proširenje Marta Kos.
Na sastanku će biti i generalni sekretar Savjeta za regionalnu saradnju Amer Kapetanović i generalni sekretar Regionalne kancelarije za saradnju mladih Vladimir Obradović, zajedno sa šefovima diplomatija država koje učestvuju u procesu, prenosi Dan.
Program je koncipiran tako da zaključci brojnih aktivnosti održanih tokom crnogorskog predsjedavanja budu objedinjeni i pretočeni u dokumenta koja će odrediti pravac naredne regionalne saradnje. Učesnici će razmotriti rezultate Foruma civilnog društva održanog u Prištini i Foruma rodne ravnopravnosti organizovanog u Bosni i Hercegovini.
Jedan od očekivanih rezultata ministarskog susreta biće deklaracija o dobrosusjedskim odnosima. Dokument bi trebalo da ponudi zajedničke odgovore na izazove sa kojima se suočava Zapadni Balkan i potvrdi principe saradnje zasnovane na međusobnom uvažavanju i poštovanju.
Dio programa biće posvećen i budućnosti samog Berlinskog procesa. Tokom svečane večere, čiji će domaćin biti potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović, ministri i šefovi delegacija razgovaraće o perspektivi ovog formata u slučaju da Crna Gora postane članica Evropske unije.
Nakon ministarskog sastanka slijedi priprema završnih dokumenata za samit lidera. Predviđeno je da se oni oblikuju na osnovu zaključaka usvojenih tokom prethodnih foruma i razgovora u Pržnu, a zatim predstave predsjednicima vlada država učesnica na oktobarskom samitu.
Crnogorska diplomatsko-konzularna predstavništva imaće obaveze i van zemlje. Planirano je organizovanje prijema povodom događaja koji se održavaju u okviru predsjedavanja, uključujući skupove u Prištini, Sarajevu, Tirani i Skoplju.
Ovogodišnje predsjedavanje ima poseban značaj za Crnu Goru, jer je riječ o prvom putu da država vodi Berlinski proces.
Inicijativa je pokrenuta 2014. godine kao platforma za jačanje saradnje zemalja Zapadnog Balkana i njihovo približavanje Evropskoj uniji.
Iz budžetske rezerve 100.000 eura
Za organizaciju ovogodišnjih aktivnosti Crna Gora je opredijelila dodatna sredstva. Vlada je odobrila preusmjeravanje 100.000 eura iz tekuće budžetske rezerve, na zahtjev Ministarstva vanjskih poslova. Sredstva će biti usmjerena na organizacione, logističke i tehničke pripreme, kao i na obuku i angažovanje oficira za vezu koji će pratiti potrebe pozvanih delegacija tokom ministarskog sastanka i samita.
U procesu učestvuju Crna Gora, Srbija, Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo i Sjeverna Makedonija, uz Njemačku, druge partnerske države i institucije EU. U njegov rad uključene su i regionalne organizacije, međunarodne finansijske institucije, civilno društvo, mladi i poslovna zajednica.
Domaćinstvo sastanaka na visokom nivou Podgorici daje priliku da u fokus regionalne politike postavi teme proširenja Evropske unije, bezbjednosti, dobrosusjedskih odnosa i snažnijeg ekonomskog i političkog povezivanja Zapadnog Balkana. Istovremeno, oktobarski samit biće prilika da se definišu naredni koraci u okviru procesa koji već više od decenije predstavlja jedan od važnijih mehanizama regionalne saradnje.
Serbia does not officially export ammunition to Ukraine, although experts monitoring the situation cite shipment values of at least 800 million euros—dating back to 2022—specifically involving 122mm and 152mm artillery ammunition. These calibers follow the old Soviet standard, and production capacities for them exist in both Serbia and Bulgaria—the latter also supplying ammunition to Ukraine via third countries (just like Serbia).
Ukrainian President Zelenskyy’s visit to Belgrade went almost unnoticed in the Serbian press. Vučić’s interest in minimizing potential fallout with Russia was accommodated by the strictly controlled media.
To his dismay, however, it was impossible to keep Zelenskyy’s visit hidden from the public eye: Putin had already issued a statement calling for support for “patriotically oriented” students in Belgrade.
The motive behind that statement is clear: Serbian patriotism has long been measured by loyalty to Russia. Whoever is not obedient to the Kremlin is not a Serbian patriot.
“CHEESE FOR MONEY”
Zelenskyy and Vučić could not agree on Serbia’s refusal to join the sanctions against Russia.
Nor could the two presidents find common ground regarding the EU and NATO. While one country has been heroically resisting Russian aggression—along with the gravest atrocities and destruction—for four and a half years, hoping for a chance to soon join the EU and—in a future that may be much closer than it seems—become a NATO member, the other represents the greatest obstacle to completing European and Atlantic integration processes in the Western Balkans; meanwhile, its European agenda has rightly been halted, and—driven by the obstinacy of the worst nationalists—it rejects even the very idea of ever becoming a member of the Alliance.
That is why Zelenskyy’s visit is primarily—if not exclusively—linked to the delivery of ammunition, military equipment, and spare parts for MiG-29s. A defensive war must be won.
Politics and other areas of cooperation took a back seat, even though Western media reported on signed agreements to support Serbia’s agricultural sector and for Serbia to participate in the reconstruction of a devastated Ukrainian city. Ukraine is certainly interested in continuing cooperation with the region through the Ukraine–Southeast Europe summits—held since 2023—as well as through the so-called Carpathian Initiative, scheduled for the autumn.
Zelenskyy’s statement regarding territorial integrity—which drew a very negative reaction in Pristina and Tirana—was met with great satisfaction and approval by the hosts; however, its impact on the Serbian public was muted by the fact that the visit received almost no media coverage.
Zelenskyy thus said what the hosts wanted to hear—because, while the war rages, ammunition and military equipment matter more than the otherwise untenable and false comparison between Kosovo and Crimea—not to mention eastern Ukraine, which is a victim of Russian aggression.
Analysts are now assessing whether—and to what extent—Vučić has “redeemed” himself in the eyes of the EU through this visit, given all the destruction he has caused on both the domestic and foreign fronts. Yet, this narrative inevitably circles back to the sale of ammunition and war supplies—a practice ongoing since the onset of Russian aggression. Vučić can continue to “balance” in a situation where he can rely on the trust of neither the West nor the East—at least as long as he has ammunition to sell. Or until a confluence of circumstances brings “new” Serbian “patriots” to power. (As for the scenario of Putin leaving the political stage before Vučić—and what that would mean for Serbia—that is a topic for another time.)
The willingness to turn a blind eye to Vučić’s actions—at least since 2022—has been predicated precisely on these transactions (which, as far as is known, are conducted indirectly via various companies in the Czechia and Poland), so there are no surprises on that front either. It is highly likely that Vučić bases his policy on this, counting on leniency and a certain inertia among Western partners—an approach that nonetheless has its limits, as recently demonstrated when Commissioner Kos’s optimistic plan to open a third negotiating “cluster” with Serbia ended in a fiasco, blocked by no fewer than eight EU member states …
No one commented on the fact that President Zelenskyy did not visit Montenegro. The current authorities in Montenegro—enamored with the Trump-Putin dynamic and ideologically and culturally oriented toward Moscow (not to mention their “sincere” love for NATO, for the moment)—would have had nothing to say to the Ukrainian guest other than a string of empty platitudes.
Platitudes that neither they themselves nor the Ukrainians believe in …
CEUTA, ON ITALY’S BORDER
Events unfolding on that Spanish enclave in the Maghreb—on the Mediterranean coast of Morocco—have shaken European unity beyond all measure and reason.
In a well-orchestrated “invasion” of migrants, around sixty thousand Moroccans surged into the territory; nearly a hundred people died, and—according to news agency reports—over 48,000 of them voluntarily returned to Moroccan soil within the first few days.
Leading the response from EU nations was—somewhat surprisingly—the President of Italian Council of Ministers, Giorgia Meloni.
The Italian Prime Minister immediately ordered the suspension of the Schengen regime with Spain—as if Ceuta were right on Italy’s own border—which provoked an understandable reaction from Madrid.
After a brief pause, Prime Minister Pedro Sánchez introduced reciprocal measures against Italy. Consequently, full passport checks are now being conducted at airport crossings between the two countries, as if the Maastricht Treaty did not exist.
Beyond that specific situation, several aspects should concern us too—those of us in the EU’s “suburbs”:
First, the events in Ceuta demonstrate just how easy it is to trigger such a dramatic situation, provided there is sufficient interest and incentive. Was this a “demonstration” by Morocco, or perhaps a deal with anti-European nationalists and proponents of “sovereignty” from both sides of the Atlantic?
Second, the EU’s reactions were negative and panicked, lacking even basic solidarity—creating a very poor impression regarding the level of European unity, and not just concerning the issue of illegal immigration.
Third, Italy’s reaction could also be interpreted as an attempt to score domestic political points—since politics in that country, especially over the last decade, revolves around the issue of immigration, accompanied by heightened tensions and accusations between the center-left and center-right (as Italians term them). Regardless, however, this artificial and forced conflict with Spain demonstrates that right-wing national agendas (whether national, nationalist, or “sovereignist”) pose a serious and constant threat to EU unity; this has repercussions for all segments of European policy—including our own (anticipated) accession to the family of European nations and states.
Fourth—and this should not be overlooked—no one can deny or sweep under the rug the problem of immigration from Africa and the Middle East. Yet, there are varying policy approaches to this issue. Poland and Hungary held a clear stance: zero immigrants from distant regions—partly because they were not the intended destinations for these people.
Montenegro has, at least for the time being, been spared the wave of refugees; consequently, the two existing reception centers (Božaj and Spuž) have sufficed to organize their care and onward transit to their final destinations.
A single—and by all appearances offhand—remark by Ms. Meloni regarding the need for Montenegro to also set up migrant reception centers prompted an immediate reaction from Prime Minister Spajić (who, incidentally, holds peculiar criteria regarding what constitutes a “parochial issue” unworthy of attention)—a reaction that, unfortunately, inspires neither confidence nor a sense of security.
It was—as is readily apparent—aimed at political allies and supporters of PES and the ruling establishment; an audience among whom it is easy to garner support for a panic-driven stance toward immigrants hailing from distant lands, possessing different religious beliefs and skin colors.
One would expect such zeal and serious engagement from the Prime Minister regarding the issue of so-called dual citizenship as well—a matter that poses a far greater tangible risk to Montenegro.
However, for a party whose officials hold the reactions and positions of the Church of Serbia in awe—and which describes Germany’s AfD as a “polished civic party” (?!)—it is far more agreeable to battle—as yet—imaginary problems than to confront real risks and the destructive, dangerous agendas of its own coalition partners.
CARGO FROM ANKARA
The story of the tragicomic concealment of President Trump inside an aircraft supply container—during his departure from the NATO summit in Ankara—has made headlines around the world.
It is beneath any standard—even the low bar to which American politics has sunk under the corrupt MAGA regime—for a head of state (of any nation, let alone the planet’s most powerful military force) to be secretly transferred from one aircraft to another. This was done in such a way that even his closest aides, the flight crew, officials, and journalists were unaware that they were flying under (alleged) Iranian threats to attack “Air Force One”—which was flying without the President on board—while Donald Trump traveled on a different plane.
It was later revealed that Secretary of State Marco Rubio knew the President was not on the same flight—a fact that speaks volumes about his immense “courage,” or perhaps his immense fear. Either way, the implication is the same.
The Trump administration continues to tear the United States apart at a pace and in a manner unparalleled in American history.
The war against Iran has long been at a dead end. The military intervention is a fiasco. The Strait of Hormuz is effectively closed; that is to say, its navigability depends more on Iran than on the mighty USA, whose incompetent “Secretary of War” is struggling to secure sufficient quantities of ammunition—specifically, the missiles and projectiles he hastily and unnecessarily expended during the first few weeks of the attack on Iran.
The economic consequences of such an adventurist (and, unfortunately, self-destructive) policy pursued by the Trump 47 administration are now being felt by US citizens and the entire world alike.
Whether this situation will persist beyond the congressional midterm elections remains to be seen in October and November. Impeachment is an option—provided, of course, that democratic institutions in the US are still functioning.
Thus, at least until then, we will witness one of the ugliest and most agonizing periods in American history. Where Trump is concerned, that is a dangerously long time.
To America’s friends across the globe, the entire situation appears particularly dramatic and painful. Let us hope—not for long!•
Srbija zvanično ne izvozi municiju za Ukrajinu, iako stručnjaci koji prate tu situaciju govore o vrijednosti od bar 800 miliona eura isporuka – još od 2022 – posebno artiljerijske municije od 122 i 152 mm, što je stari sovjetski standard, a za što postoje, koliko je poznato, proizvodni kapaciteti u Srbiji i u Bugarskoj – koja takođe, preko trećih zemalja (baš kao i Srbija) isporučuje municiju Ukrajini.
Posjeta ukrajinskog predsjednika Zelenskog Beogradu je prošla gotovo nezabilježena u srpskoj štampi. Vučićevom interesu da prođe sa što je moguće manjom štetom prema Rusiji je udovoljeno u strogo kontrolisanim medijima.
Na njegovu žalost – bilo je nemoguće da se posjeta Zelenskog sakrije od očiju javnosti: Putin je već dao izjavu kako treba pomoći “patriotski opredijeljene” studente u Beogradu.
Motiv za tu izjavu je jasan: srpski patriotizam se odavno mjeri odanošću prema Rusiji. Ko nije poslušan prema Kremlju – nije srpski patriota.
… SIR ZA PARE
Zelenski i Vučić nisu mogli biti saglasni u vezi odbijanja Srbije da se pridruži sankcijama prema Rusiji.
Dva predsjednika nisu nikako mogla biti saglasna ni u vezi EU i NATO. Dok se jedna zemlja, već četiri godine, herojski odupire ruskoj agresiji i najtežim zločinima i razaranju, a nada se šansi da ubrzo postane dio EU i, u perspektivi – koja može biti mnogo bliža nego što nam se čini – članica NATO, druga predstavlja najveću opstrukciju naporima da se završe procesi evropskih i atlantskih integracija na prostoru Zapadnog Balkana, dok je njena evropska agenda, s pravom, zaustavljena, a ona sama, upornošću najgorih nacionalista, odbija i primisao da ikada bude članica Alijanse.
Zato je posjeta Zelenskog prevashodno – ako ne i isključivo – vezana za isporuke municije, vojne opreme i rezervnih djelova za MIG-29. Odbrambeni rat se mora dobiti.
Politika i druge oblasti saradnje su tu u drugom planu, iako zapadni mediji javljaju o potpisanim ugovorima za podršku Srbiji u oblasti poljoprivrede i za učešće Srbiji u obnovi jednog od razorenih ukrajinskih gradova. Ukrajina je svakako zainteresovana za nastavak saradnje sa regionom u okviru samita Ukrajina-Jugoistočna Evropa, koji se organizuju od 2023, kao i preko tzv. Karpatske Inicijative, najavljene za jesen.
Izjava Zelenskog o teritorijalnom integritetu – koja je imala vrlo negativne odjeke u Prištini i Tirani – naišla je na veliko zadovoljstvo i odobravanje domaćina – ali je bila zatomljena u srpskoj javnosti činjenicom da posjeta gotovo da nije pomenuta u medijima.
Zelenski je, dakle, rekao ono što domaćini željeli da čuju – jer su, dok traje rat, municija i vojna oprema važniji od inače neodrživog i lažnog poređenja Kosova i Krima – a da ne pominjemo istočnu Ukrajinu, koja je žrtva ruske agresije.
Analitičari sada procjenjuju da li se i koliko se Vučić ovom posjetom “opravdao” pred EU, za svu destrukciju na unutrašnjem i vanjskom planu. Ali, i ta se priča vraća na prodaju municije i ratnih zaliha, još od početka ruske agresije. Vučić može da nastavi da “balansira” u situaciji đe ne može računati na povjerenje ni Zapada, ni Istoka. Dok ima municije za prodaju, to jest. Ili do spleta okolnosti koji će dovesti “nove” srpske “patriote” na vlast. (O scenariju da Putin ode sa političke scene prije Vučića i što bi to značilo za Srbiju – drugom prilikom.)
A gledanje Vučiću kroz prste je, bar od 2022, zasnovano upravo na tim transakcijama (koje, koliko je poznato, idu indirektno – preko raznih kompanija iz Češke i Poljske), tako da ni na tom frontu nema iznenađenja. Sva je prilika da Vučić na tome temelji politiku koja računa na popuštanje i na izvjesnu inerciju zapadnih partnera, koja, ipak, ima ograničeno djejstvo – što smo vidjeli nedavno, kada je optimistički plan komesarke Kos o otvaranju trećeg pregovaračkog “klastera” sa Srbijom doživio fijasko – jer je čak osam EU članica blokiralo taj usiljeni pokušaj …
Činjenicu da predsjednik Zelenski nije posjetio Crnu Goru niko nije komentarisao. Aktuelne vlasti u Crnoj Gori – oduševljene Tramp-Putinom i ideološki i kulturno nastrojene “put Moskve” (da njihovu iskrenu ljubav prema NATO ne pominjemo ovoga puta) ne bi imale što da kažu ukrajinskom gostu – osim niza praznih fraza.
U koje ne vjeruju ni oni sami, a ni Ukrajinci …
SEUTA, NA GRANICI ITALIJE
Dešavanja na španskom parčetu zemlje na Magrebu – mediteranskoj obali Maroka – uzdrmala su evropsko jedinstvo preko mjere i rezona.
U dobro orkestriranoj “invaziji” migranata oko šezdeset hiljada Marokanaca je upalo na to poluostrvo, gotovo stotina je poginula, a – po izvještajima agencija – preko 48.000 njih se, već prvih dana, dobrovoljno vratilo na marokansku teritoriju.
Reakcije iz zemalja EU je predvodila – što je, ipak, iznenađenje – predsjednica italijanskog Savjeta ministara, Đorđa Meloni.
Italijanska premijerka je odmah naredila obustavljanje (suspenziju) šengenskog režima sa Španijom, baš kao da je Seuta na sâmoj granici Italije, što je izazvalo razumljivu reakciju Madrida.
Premijer Pedro Sančez (Sánchez) je, poslije kraćeg čekanja, uveo recipročne mjere prema Italiji. Tako se sada – na prelazima na aerodromima – između dvije zemlje vrši puna pasoška kontrola, kao da nema Mastrihtskog ugovora.
Više od te situacije, nekoliko stvari mogu da zabrinu i nas, iz “predgrađa” EU:
Prvo, događaj u Seuti pokazuje koliko je lako, ako ima interesa i podsticaja, izazvati jednu tako dramatičnu situaciju. “Pokazna vježba” Maroka, ili dogovor sa antievropskim nacionalistima/suverenistima, s obje strane Atlantika?
Drugo, reakcije iz EU su bile negativne, panične i sa manjkom elementarne solidarnosti – što stvara vrlo ružnu sliku o stepenu evropskoj jedinstva, ne samo po pitanjima ilegalnih imigranata.
Treće, reakcija Italije bi se mogla tumačiti i kao pokušaj sabiranja političkih poena na unutrašnjem planu – jer se politika u toj zemlji, u posljednjoj deceniji posebno, vrti oko pitanja imigracije, uz pojačane tenzije i optužbe lijevog i desnog centra, kako to Italijani zovu. Međutim, bez obzira na to, vještački i isforsirani konflikt sa Španijom pokazuje da nacionalne agende desnice (nacionalne, nacionalističke, “suverenističke” …) predstavljaju ozbiljnu i stalnu opasnost za jedinstvo EU, što se reperkutuje na sve segmente evropske politike – pa i naše, crnogorsko (očekivano) pristupanje porodici evropskih naroda i država.
Četvrto – da ne zaboravimo – problem imigracije iz Afrike i sa Bliskog i Srednjeg Istoka niko ne može negirati, niti stavljati pod tepih. Ali, postoje razne politike prema tome. Poljska i Mađarska su imale definitivnu projekciju: nula imigranata iz dalekih krajeva – zato što nisu bile željena destinacija tih ljudi.
Crna Gora je, bar za sada, pošteđena od talasa izbjeglica – pa su dva postojeća prihvatna centra (Božaj, Spuž) bila dovoljna da se organizuje njihovo zbrinjavanje i slanje na krajnje destinacije.
Jedna – po svemu sudeći uzgredna – izjava gospođe Meloni, o potrebi da i Crna Gora organizuje prijemne kampove za migrante, izazvala je promptnu reakciju premijera Spajića (koji, uzgred budi rečeno, ima čudne kriterijume što su, a što nisu “seoska pitanja” na koje se ne treba osvrtati), za koju, nažalost, ne bismo mogli reći da uliva povjerenje i sigurnost.
Ona je – lako je to vidjeti – bila namijenjena za političke istomišljenike i simpatizere PES i vladajućih struktura, kod kojih je lako naći podršku za paničnu politiku prema imigrantima sa dalekih prostora, druge vjere i boje kože.
Takvu revnost i ozbiljni angažman bi se očekivali od Premijera i kada je tzv. dvojno državljanstvo u pitanju – što je kudikamo veća realna opasnost kada se radi o Crnoj Gori.
Ali, za partiju čiji funkcioneri imaju strahopoštovanje prema reakcijama i stavovima Crkve Srbije i koji za njemački AfD pišu da je to jedna umivena građanska partij la (?!), ljepša i ugodnija je borba protiv – još uvijek – imaginaranih problema, nego protiv stvarnih rizika i destruktivnih i opasnih planova koalicionih partnera.
KARGO IZ ANKARE
Storija o tragikomičnom sakrivanju predsjednika Trampa u kontejneru za opskrbu aviona, prilikom odlaska sa Samita NATO iz Ankare, obišla je svijet.
Ispod je svakog nivoa, čak i onog na koji je spuštena američka politika pod korumpiranim MAGA režimom, da se šef države (bilo koje države, a ne vojno najmoćnije sile na planeti) tajno premješta iz jednog u drugi vazduhoplov – tako da ni najbliži saradnici, posada, službenici i novinari nisu svjesni toga da lete pod (navodnim) iranskim prijetnjama da će napasti “Air Force One” i bez Predsjednika kao saputnika, dok Donald Tramp leti drugim avionom.
Poslije je objavljeno da je državni sekretar Marko Rubio znao da Predsjednik nije na istom letu – što govori o njegovoj velikoj “hrabrosti”, ili o velikom strahu, svejedno.
Trampova administracija nastavlja da razvaljuje SAD, na način i tempom koji nema poređenja u američkoj istoriji. Rat protiv Irana je odavno u slijepoj ulici. Vojna intervencija je fijasko.
Hormuz je praktično zatvoren. To jest – njegova prohodnost više zavisi od Irana, nego od moćnih SAD, čiji nekompetentni “ministar rata” muku muči da obezbijedi dovoljne količine municije (tačnije: raketa i projektila), koje je ishitreno i nepotrebno ispucao u prvih nekoliko sedmica napada na Iran.
Ekonomske posljedice takve avanturističke (i autodestruktivne, na nesreću) politike Administracije Tramp 47 sada osjećaju građani SAD, ali i cijeli svijet.
Da li to može trajati i poslije “mid-term” izbora u Kongresu – vidjećemo tek u oktobru i novembru. Impičment je sredstvo, ukoliko demokratske institucije u SAD još funkcionišu.
Dakle – bar do tada ćemo svjedočiti jednom od najružnijih i najmučnijih perioda američke povijesti. To je opasno dug period, kada je Tramp u pitanju.
Za prijatelje Amerike, na svim stranama svijeta, sve to izgleda posebno dramatično i bolno. Nadajmo se – na za dugo!
Vladimir Putin na brodu ruske raketne krstarice Varjag kod otoka Sahalinu Gavriil Grigorov/Afp
UNIŠTAVANJE IZNUTRA
Eksplozivno otkriće NY Timesa: ‘Putin je dao rok do kraja 2026., sve se odvija preko Srbije i BiH‘
Rusija želi iskoristiti Moldaviju kao odskočnu dasku za neprijateljske aktivnosti protiv Ukrajine, EU i NATO-a
Rusija pokušava pretvoriti Moldaviju u bazu za nove neprijateljske aktivnosti usmjerene prema Ukrajini i Europskoj uniji, a krajnji cilj Kremlja je, prema zapadnim obavještajnim dužnosnicima, oslabiti i iznutra srušiti NATO i EU. Nakon Ukrajine, Moldavija je drugi najvažniji cilj Rusije, tvrde isti izvori, ekskluzivno doznaje New York Times.
Moldavija je za Moskvu posebno važna zbog svog položaja između Ukrajine i članica NATO-a, ali i zbog proeuropske politike predsjednice Maie Sandu. Rusija je posljednjih godina ondje pokrenula jednu od najopsežnijih operacija političkog uplitanja izvan Ukrajine – od kibernetičkih napada i dezinformacija do kupovanja glasova, vrbovanja svećenika i obučavanja ljudi za izazivanje nasilja.
„Rusija želi iskoristiti Moldaviju kao odskočnu dasku za neprijateljske aktivnosti protiv Ukrajine, kao i protiv njezina glavnog obrambenog i financijskog saveznika, Europske unije“, rekao je Stanislav Secrieru, savjetnik moldavskog predsjednika za nacionalnu sigurnost i obranu.
„Zbog tih razloga Rusija je posljednjih nekoliko godina izdvojila ogromna sredstva.“
Maia Sandu
Daniel Mihailescu/Afp
Nakon Ukrajine – Moldavija
Prema zapadnim obavještajnim službama, Moskva i dalje želi osvojiti dio južne Ukrajine i tako uspostaviti kopneni koridor prema Moldaviji. Ruske snage nisu uspjele ostvariti taj cilj, ali Kremlj istodobno pokušava politički preuzeti Moldaviju, a Putinov rok za to je do kraja 2026. godine.
Upravo su zato posebno važni ruski kampovi za obuku u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Ruski operativci povezani s vojnom obavještajnom službom GRU organizirali su u Srbiji kamp u kojem su uglavnom Moldavci učili kako probijati policijske kordone, paliti zgrade i izazivati nerede. Polaznici su nosili pancirke i trenirali s jurišnim puškama. Kamp je bio smješten u odmaralištu na zapadu Srbije, a osnovan je u ljeto 2025., nekoliko mjeseci prije moldavskih parlamentarnih izbora.
Karikatura Vladimira Putina s natpisom: ‘Žele da glasaš‘
Daniel Mihailescu/Afp
Sudionicima je za tri do četiri dana obuke isplaćivano 400 dolara, što je za moldavske prilike bio vrlo velik iznos. Moldavski tužitelji i obavještajna služba došli su do videosnimki s njihovih mobitela na kojima se vidi vojna obuka.
Bio je to tek jedan od ruskih kampova. U blizini Moskve više od stotinu mladih Moldavaca učilo je „kako izraditi i upotrijebiti zapaljiva sredstva i improvizirane eksplozive“ te kako upravljati dronovima opremljenima za podmetanje požara ili bacanje eksploziva. Dvojica zapadnih obavještajnih dužnosnika rekla su da je tu obuku nadzirao GRU.
No ruska mreža djelovala je i u Bosni i Hercegovini.
Maxim Rosca, jedan od Moldavaca koji je sudjelovao u obuci u Bosni i Hercegovini, kasnije je svjedočio na sudu u Moldaviji te rekao da ga je ruski trener udario šakom u lice i izbio mu zub nakon što je odbio sudjelovati u pojedinim vježbama.
U listopadu 2024. trojica sudionika bosanskog kampa uhićena su pri povratku u Moldaviju. Kod njih su, prema riječima tužitelja, pronađeni dijelovi dronova, uključujući nastavke za bacanje granata. Pronađen je i priručnik pod naslovom „Ruska kuhinja: ABC domaćeg terorizma“.
Vladimir Putin
Gavriil Grigorov/Afp
Cilj kampova nije bio stvoriti tisuće ljudi spremnih na nasilje. Bilo je dovoljno imati manju skupinu koja bi u pravom trenutku mogla izazvati kaos.
VAŽNA ODLUKA Moldavija napravila novi korak prema Europskoj uniji, raskinuli sve veze sa ZND-om
KRENULI PREMA UKRAJINI Moldavija: Ruski dronovi ušli su u naš prostor, ovo je ozbiljna prijetnja
„Cilj nije bio pronaći tisuću ljudi koji bi počinili kaznena djela. Bilo je dovoljno zapaliti iskru“, rekao je Sergiu Zama, moldavski tužitelj koji više od godinu dana vodi slučajeve povezane s ruskim miješanjem u izbore.
Spremne moldavske vlasti
A upravo je to Moskva pokušala učiniti na dan parlamentarnih izbora 28. rujna 2025. Operativci obučeni u Srbiji trebali su izazvati kaos u Kišinjevu i drugim dijelovima zemlje. Prema riječima tužitelja Zame, nosili su žuto-plave trake kako bi se međusobno prepoznavali u gomili, a neki su imali i zapaljiva sredstva.
Istodobno su ruski hakeri prodrli u moldavsko Središnje izborno povjerenstvo i preuzeli kontrolu nad tisućama privatnih internetskih rutera.
Moldavske vlasti ipak su bile spremne. Policija je uoči izbora pretresla stotine domova i uhitila ljude koji su sudjelovali u kampovima ili primali novac u sklopu ruske operacije. Uz pomoć zapadnih saveznika moldavski stručnjaci uspjeli su zaustaviti kibernetičke napade. Prosvjedi su izbili, ali nije došlo do ozbiljnog nasilja.
Kišinjev
Str/Nurphoto Via Afp
Stranka Maie Sandu osvojila je nešto više od 50 posto glasova, čime je zadržala vlast.
No za Kremlj to nije bio potpuni poraz. Moldavska država morala je uložiti ogroman novac i angažirati velik broj policajaca i sigurnosnih službi kako bi spriječila rusko uplitanje. Istodobno su saveznici Moskve uhićenja protivnika Sandu koristili u propagandi, predstavljajući ih kao dokaz autoritarnog obračuna s oporbom.
Rusija je, osim nasilja i kibernetičkih napada, koristila i mnogo sofisticiraniju metodu – kupovanje glasova.
U srpnju 2025. u gradu Taraclia na jugu Moldavije održan je prosvjed koji je naizgled izgledao kao spontano okupljanje lokalnog stanovništva. Sudjelovao je i Iuri Vitneanski, moldavski politički aktivist koji je ranije bio na obuci u kampu u Moskvi. Lokalnoj televiziji rekao je da je riječ o „inicijativi lokalnog stanovništva“.
U stvarnosti, prosvjed je organiziran gotovo 1250 kilometara dalje, u Moskvi, preko operativaca Ilana Shora, izraelsko-moldavskog oligarha koji živi u Rusiji.
Shorovi ljudi putem Telegrama su tisućama Moldavaca nudili novac kako bi došli na prosvjed. Naređeno im je da pred zgradu lokalnog vijeća donesu metle, koje su trebale simbolično „počistiti takve ljude“.
„Putni troškovi i dnevnice bit će nadoknađeni“, stajalo je u poruci.
Kišinjev
Valeria Mongelli/Hans Lucas Via Afp
Dokumenti koje je pregledao The New York Times pokazuju i da je Shorova mreža regrutirala više od 150.000 Moldavaca. Ljudi su za novac dobivali zadatke objavljivati propagandne sadržaje na društvenim mrežama, sudjelovati na unaprijed organiziranim prosvjedima i pozivati građane da glasaju protiv Sandu, njezine stranke i članstva u Europskoj uniji. Samo u četiri mjeseca 2024. godine oko 38.000 aktivista dobilo je gotovo 20 milijuna dolara.
Crna Gora je tokom prošle godine napravila pomake u zaštiti ljudskih prava, izbornom zakonodavstvu i usklađivanju sa standardima Evropske unije, ali ključna slabost ostaje sposobnost institucija da usvojena pravila dosljedno primjenjuju, pokazuje godišnji izvještaj EU o ljudskim pravima i demokratiji u Crnoj Gori za 2025. Takva ocjena predstavlja prije upozorenje nego pohvalu, kaže u razgovoru za portal Standard direktorica Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) Nevenka Vuksanović.
A. Tahirović
Evropska unija ocjenjuje da su demokratske institucije uglavnom stabilne, ali istovremeno upozorava da ostaju ranjive na političke krize i blokade, dok se prava najranjivijih grupa i dalje suočavaju sa diskriminacijom, govorom mržnje i zločinima iz mržnje.
“To znači da institucije funkcionišu, ali njihova stabilnost zavisi od povremenih političkih dogovora, a ne od mehanizama koji automatski sankcionišu kršenje procedura”, kaže Vuksanović za Portal Standard.
Kao najjasniji primjer navodi slučaj Ustavnog suda i odluku Skupštine o prestanku funkcije jednoj sutkinji tog suda.
“Jedina posljedica odluke Skupštine bilo je mišljenje Venecijanske komisije, bez ijedne pravne sankcije. Vladajuća većina, „sastavljena od raznovrsne koalicije“, ocijenjena je kao „relativno stabilna uprkos povremenoj političkoj tenziji“, znači stabilnost je opisana kao krhka ravnoteža, a ne kao konsolidovan poredak. Drugim riječima, riječ je o sistemu koji krize preživljava, ali ih ne rješava strukturno, čime ostaje otvoren prostor da se svaka naredna politička, ustavna ili koaliciona kriza ponovi po istom obrascu”, objašnjava Vuksanović.
EU podsjeća da je odluka iz decembra 2024. izazvala institucionalnu i političku krizu, uz višemjesečnu blokadu parlamentarnog rada, te otvorila pitanje poštovanja nezavisnosti Ustavnog suda i principa podjele vlasti. Venecijanska komisija je u junu ocijenila da odluka nije bila u skladu sa ustavnom procedurom.
U izvještaju se konstatuje da je parlament u julu usvojio izmjene izbornog zakonodavstva kojima su djelimično adresirane dugogodišnje preporuke OSCE/ODIHR-a. Izmjene se odnose na nadzor finansiranja kampanja i medija, integritet izborne administracije, veću rodnu kvotu na izbornim listama i uvođenje jedinstvenog dana za održavanje lokalnih izbora.
Istovremeno, EU navodi da lokalni izborni procesi ostaju ozbiljan institucionalni problem. Izbori u Kotoru i Šavniku nisu završeni, dok se lokalni izbori održavaju u gotovo tromjesečnom ritmu.
Vuksanović upravo slučajeve Kotora i Šavnika vidi kao pokazatelj dubine problema.
“Kotor i Šavnik su najbolji simptom dubljeg problema, odnosno nesposobnosti institucija da sprovedu sopstvene rokove i spremnosti lokalnih aktera da koriste proceduralne rupe da zadrže vlast bez jasno potvrđenog mandata. Šavnik čeka okončanje izbora već skoro četiri godine, a ipak je 2025. održan ‚‚reizbor” predsjednika opštine usred nezavršenog ciklusa, što je pravna besmislica. Zato se ne može govoriti zaista o napretku izborne demokratije samo zato što je usvojen novi zakon“, ocjenjuje Vuksanović.
LJUDSKA PRAVA: OKVIR POSTOJI, PRIMJENA OSTAJE SLABA TAČKA
EU navodi da je zakonodavni i institucionalni okvir za zaštitu ljudskih prava uglavnom i dalje uspostavljen, ali da je potrebno više napora kako bi se on u potpunosti sprovodio i kako bi se obezbijedili pristup pravdi i ostvarivanje prava u upravnim i sudskim postupcima, posebno za osobe u ranjivim situacijama.
U decembru je usvojen novi Zakon o zabrani diskriminacije, usklađen sa pravnom tekovinom EU i evropskim standardima. Ipak, najranjivije grupe, među njima Romi i Egipćani, osobe sa invaliditetom i LGBTI osobe i dalje su izložene diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje.
(Foto: Standard) Osmomartovski marš ”Vrijeme je za pravdu”, Podgorica
EU od Crne Gore traži i efikasno sprovođenje preporuka Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije i GREVIO-a, tijela koje prati primjenu Istanbulske konvencije.
Napredak je zabilježen i u oblasti pristupa pravdi. Izmjene Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći poboljšale su položaj najranjivijih kategorija žrtava krivičnih djela, dok je 25. decembra usvojena prva Nacionalna strategija o pravima žrtava u Crnoj Gori. Izrađene su i smjernice za izricanje kazni u slučajevima seksualnog i rodno zasnovanog nasilja.
Ipak, Vuksanović ovogodišnji izvještaj vidi prvenstveno kao bilans zakonodavnih i proceduralnih pomaka čija puna vrijednost zavisi od njihove primjene.
“Rekla bih da je diplomatski uravnotežen, ali da, suštinski govori više o neriješenim problemima nego o stvarnom napretku, iz prostog razloga što je skoro svaka pozitivna stavka praćena ogradom o nepotpunoj implementaciji. Napredak postoji, to je jasno, ali je uglavnom zakonodavni i proceduralni napredak u pitanju”, kazala je ona za Standard.
POLARIZACIJA KAO KOČNICA EVROPSKOG PUTA
EU upozorava da je proces usklađivanja zakonodavstva sa pravnom tekovinom Unije u pojedinim pregovaračkim poglavljima usporen početkom 2025. godine upravo zbog unutrašnjih političkih izazova. Parlament je, prema ocjeni EU, uglavnom redovno radio i postojao je konsenzus oko ključnih reformi povezanih sa evropskom agendom, ali su političke blokade pokazale koliko je institucionalna stabilnost važna za nastavak procesa pristupanja.
Posebno osjetljivo ostaje poglavlje 23, koje obuhvata pravosuđe i osnovna prava.
“Sama EU to potvrđuje kad kaže da je usklađivanje sa pravnom tekovinom usporeno početkom 2025. upravo zbog domaćih političkih izazova, a poglavlje 23 posebno je osjetljivo jer ključne reforme pravosuđa zahtijevaju dvotrećinsku većinu, pa svaki bojkot ili blokada direktno zaustavlja proces. Ali istovremeno, sam ubrzani tempo pristupanja govori u prilog tezi da EU ima ozbiljne geopolitičke razloge da požuri. Mislim da će nam zbog te žurbe, dosta toga progledati kroz prste“, upozorava Vuksanović.
Crna Gora je istovremeno zadržala visok nivo saradnje sa međunarodnim institucijama za zaštitu ljudskih prava i Evropskim sudom za ljudska prava. Međutim, ostale su i obaveze koje još nisu ispunjene. Među njima je ratifikacija Protokola iz 2014. uz Konvenciju MOR-a o prinudnom radu i unapređenje mehanizama za izvještavanje UN tijela i praćenje njihovih preporuka.
Sve to pokazuje da se evropski put Crne Gore sve više mjeri sposobnošću institucija da ono što je usvojeno pretvore u praksu. Zakonodavni okvir i evropski standardi jesu važan dio procesa, ali će njihova stvarna vrijednost zavisiti od toga da li institucije mogu djelovati nezavisno i bez političkih blokada.
TEKST JE IZRAĐEN U OKVIRU PROJEKTA ,,ŠTA GRAĐANI DOBIJAJU ULASKOM CRNE GORE U EVROPSKU UNIJU“, KOJI JE PODRŽAN OD FONDA ZA PODSTICAJ MEDIJSKOG PLURALIZMA MINISTARSTVA – MINISTARSTVA KULTURE I MEDIJA CRNE GORE
Eurodizel bi naredne sedmice mogao poskupiti i do deset centi po litru, ukoliko Vlada ne donese odluku o povratu umanjenja iznosa akciza na naftne derivate, piše Dan.
List piše da je skok cijena svih vrsta goriva izvjestan u odnosu sada važeće podatke sa međunarodne berze naftih derivata i kurs dolara i eura.
Nafta je u ponedjeljak, kada je Ministarstvo energetike i rudarstva saopštilo nove cijene goriva, na međunurodnom tržištu poskupjela oko sedam dolara po barelu.
Prošle nedjelje je barel nafte iznosio oko 81 dolar, dok se u petak za 158,98 litara, koliko teži standardni barel, moralo izdvojiti, zavisno od kursa i berze, od 86 do 87 dolara.
U međuvremenu za barel se moralo davati i preko 88 USD, a do blagog pada došlo je nakon obavještenja da su povećane američke zalihe nafte.
Da bi bez intervencije države cijena dizela mogla da skoči na preko 1,9 eura, ukazuje i vijest da je u Srbiji eurodizel u petak poskupio na 1,95 eura po litru.
Naime, cijena barela pala je u četvrtak na međunarodnim tržištima nešto ispod 87 dolara, budući da su rast američkih zaliha i prognoze o slabijoj potražnji zasjenili neslaganja u porukama Irana i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o Hormuškom moreuzu.
Iako se očekivalo značajnije pojeftinjenje svih vrsta goriva, Vlada nije produžila odluku o umanjenju akciza, pa je eurodizel, umjesto 14 centi, pojeftinio svega tri centra na 1,82 eura. Eurosuper 95 i 98 su pojeftinili šest centi na 1,69 eura, odsnosno 1,73 eura. Cijena lož ulja iznosi 1,7 eura.
Cijena nefte je, otkako je počeo napad američko-izraelske koalicije na Iran, mijenjana 12 puta.
Nakon eskalacije sukoba i napada na Iran 28. februara, cijene goriva u Crnoj Gori su snažno porasle zbog skoka na svjetskom tržištu. Cijene su u narednim mjesecima rasle i do 50 centi, dostigavši vrhunac početkom avgusta, kada se eurodizel popeo na 1,85 eura.
U okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“ i XIX Festivala priče „Zavičajne staze – Bihor 2026“, večeras, 14. avgusta, u Centru za kulturu u Petnjici biće održana dva povezana književna programa posvećena savremenom stvaralaštvu, zavičaju i kulturi śećanja.
Program počinje u 20 časova promocijom romana-poeme „Mrtvare“ književnika Kemala Musića. O ovom snažnom književnom djelu govoriće prof. dr Dženan Kos, književnik i publicista Božidar Proročić i autor Kemal Musić.
Prof. dr Dženan Kos, urednik i recenzent romana „Mrtvare“, književni je istoričar, univerzitetski profesor i direktor Javne ustanove Gradska biblioteka Travnik. Predsjednik je Bošnjačke zajednice kulture Travnik i Kantonalnog društva Bošnjačke zajednice kulture Srednjobosanskog kantona, zamjenik predsjednika Skupštine Bošnjačke zajednice kulture i glavni urednik časopisa „Divan“.
Nakon njegovog književnokritičkog pogleda na roman, Božidar Proročić predstaviće svoj čitalački doživljaj „Mrtvara“, a potom će voditi razgovor sa Kemalom Musićem o nastanku knjige, njenim junacima, simbolima i porukama.
„Mrtvare“ su žanrovski složen roman-poema koji kroz sudbine Adema Memića iz Vraneške doline i Bekira Demirovića iz Srebrenice povezuje dvije velike istorijske rane, Šahoviće i Srebrenicu. Jedan junak poslije Mitrovdanske noći 1924. godine kreće prema Istoku noseći grumen zavičajne zemlje, dok drugi u srebreničkom julu, pokušavajući da pređe Kamenu planinu, u rancu nosi knjige iz razorene biblioteke.
Naslov romana dolazi od cipela namijenjenih mrtvima, koje su kao humanitarna pomoć dijeljene živim ljudima u opkoljenoj Srebrenici. Taj potresni predmet u Musićevom djelu prerasta u metaforu progona, obilježenosti, ljudskog stradanja i istorijskog pamćenja.
Kroz dva para cipela, pastelno narandžaste Ademove i crne nizozemske Bekirove, roman spaja dva vremena, dva puta i dvije ljudske sudbine. Jedan put vodi prema Istoku i Bosforu, a drugi prema Kamenoj planini i bijelom mermeru Potočara. Između njih stoje zavičaj i izgnanstvo, novembarska hladnoća i julska vrelina, govor mržnje i ćutanje, knjiga i zemlja, život i smrt.
Iako govori o najtežim zločinima i stradanju nevinih ljudi, „Mrtvare“ ne idu putem otvorene patetike, mržnje ili poziva na osvetu. Musić istorijska dešavanja prenosi u književnu istinu koja upozorava da se zločin ne rađa odjednom, već da mu često prethode otrovne riječi, pjesme, laži, ćutanje i ravnodušnost. Zbog toga ovaj roman predstavlja književni naklon nevino stradalim žrtvama, otpor zaboravu i poziv na razum.
Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja, književnik je, kulturolog, novinar, pripovjedač i romanopisac. Autor je romana, zbirki priča, pripovjedaka i reportaža, a dobitnik je više značajnih književnih i novinarskih priznanja. Njegova djela prevođena su na više jezika i zastupljena u antologijama, leksikonima, čitankama i studijskim programima.
Poslije promocije „Mrtvara“, festivalski program biće nastavljen u 21 čas „Večeri nagrađenih priča“, kada će biti dodijeljena priznanja autorima najuspješnijih ostvarenja inspirisanih Bihorom i zavičajem.
O najboljim pričama odlučivao je žiri u sastavu prof. Ljerka Petković, dr Ena Begović i književnik Ersan Muhović. Žiri je najbolje radove izabrao između tridesetak vrijednih tekstova pristiglih na ovogodišnji konkurs.
U obrazloženju žirija navodi se da veliki broj priča odlikuju vještina pripovijedanja, bogata leksika i preplitanje istorije, legende i stvarnosti. Među pristiglim radovima posebno se izdvaja motiv odlaska i povratka u zavičaj, arhetipska tema koja kroz unutrašnje drame junaka, nedostajanje i nostalgiju pokazuje snagu korijena i kamena iz kojeg su ponikli.
Brojni autori pisali su i o bolesti, siromaštvu, prokletstvu tuđine, krvnoj osveti, teškom položaju žene i borbi sa različitim životnim nedaćama. Iako oblikovane različitim pripovjedačkim postupcima, ove priče donose zajedničku sliku svijeta u kojem se nije lako živjelo, ali u kojem se upravo kroz neprestanu borbu sa iskušenjima pronalazio smisao. Taj smisao često je sačuvan u narodnim mudrostima i izrekama koje bihorskim pričama daju šire i univerzalno značenje.
Pored autora nagrađenih priča, u programu će učestvovati predstavnici Zavičajnog kluba „Bihor“, Bošnjačkog donatorskog fonda iz Luksemburga i Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, kao i pjesnici Enver Muratović i Rebeka Čilović. Muzički dio večeri upotpuniće mladi talenti Asia Džogović i Dado Pajković.
Organizatori iz NVO Centar za kulturu Bihor ističu da povezivanjem promocije romana „Mrtvare“ i dodjele nagrada autorima najboljih zavičajnih priča žele konkretnim primjerima ukazati na značaj savremenog književnog stvaralaštva i kulture śećanja kao trajne obaveze prema prošlosti i odgovornosti prema budućnosti.
Večerašnji program potvrdiće da Bihor ne živi samo u svojim predjelima, kućama, putevima i ljudima. On živi i u pričama koje se o njemu pišu, u riječima koje ostaju i u śećanjima koja se predaju generacijama koje dolaze.
Organizator XIX Festivala priče „Zavičajne staze – Bihor 2026“ je NVO Centar za kulturu Bihor.
Jutro 13. avgusta počelo je odlukom da se ponovo krene prema visinama Prokletija. Sa Zuvdijom-Zuvdom Brajaktarovićem i Snežanom Didanović osmislio sam novi planinarski pohod. Ovoga puta naša ruta vodila je od Gornjeg Vusanja, preko vodopada Grlje, uz rijeku Skakavicu i Oko Skakavice, sve do Ropojanskog jezera. Krenusmo iz Plava prema Gusinju kroz jutro okupano suncem. Najljepše se ośećate kada vas planina prihvati u svoje naručje i podigne iznad svakodnevice. Tada se misli razvedre, korak postane lakši, a ono što je ostalo za nama polako utihne. Pred nama su se otvarali predjeli čija ljepota ne traži velike riječi. Dovoljno je zastati, pogledati vrhove i poslušati vodu koja se spušta sa prokletijskih visina.
Boban Redžepagić ispred Centra za posjetioce JPNPCG u Gusinju.
Prva stanica u Gusinju
Naša prva stanica bio je Centar za pośetioce Nacionalnog parka Prokletije u Gusinju. Uredno i lijepo uređeno zdanje upravo je onakvo kakvo treba da bude mjesto prvog susreta pośetilaca sa prostorom čije vrijednosti tek namjeravaju da upoznaju. Dočekao nas je kolega, službenik i prijatelj Boban Redžepagić, iskreno obradovan našem dolasku. Uz prijatan razgovor pokazao nam je brojne flajere, karte i promotivne materijale o Nacionalnom parku Prokletije. Predstavismo mu plan našeg pohoda i pravac kojim namjeravamo da se krećemo. Nijesmo željeli dugo da ga zadržavamo jer su strani pośetioci često dolaze u Centar, raspitujući se o planinarskim stazama, udaljenostima i prirodnim ljepotama Prokletija. Svakome treba posvetiti pažnju, objasniti put i pomoći mu da planinu upozna bezbjedno i sa poštovanjem. Pripada onim rijetkim i posvećenim službenicima JPNPCG. Pozdravismo se sa Bobanom i nastavismo prema Vusanju.
Boban Redžepagić pokazuje brošuru o Prokletijama.
Gornje Vusanje pod prokletijskim vrhovima
Put nas je vodio prema prelijepom selu Vusanje, na albanskom jeziku Vuthaj, a zatim dalje prema Gornjem Vusanju. Tu vjekovima žive dobri i gostoljubivi albanski domaćini. Vrijednim rukama podigli su brojne nove kuće, a mnoge stare obnovili i sačuvali, pa se u izgledu sela prepliću savremeni život i tragovi ranijih vremena. Dok prolazimo kroz selo, pogled mi zastaje na starim mezarjima. Ona nijesu samo mjesta počinka već nijemi zapisi o ljudima koji su ovđe živjeli, podizali porodice, obrađivali zemlju, čuvali stoku i odlazili preko planinskih prevoja.
Panorama sela Gornje Vusanje.
Nišani śedoče o precima, o životima završenim u nekim prohujalim vjekovima i o trajnoj vezanosti čovjeka za ovaj surovi, ali blagosloveni prostor. Panorama Gornjeg Vusanja otvara se prema visokim planinskim stranama. Među kućama primjećujem malu džamiju, skladno uklopljenu u seoski pejzaž. Nedaleko od nje nalaze se vodopad rijeke Skakavice, na albanskom Skavkaç, i njeno snažno kraško vrelo poznato kao Oko Skakavice, na albanskom Syni i Skavkaçit.
Vodenica koja pamti vrijeme karavana
Posebno mi pažnju privlači stara vodenica. Danas mirna usnula u svom dubokom snu, nekada je mnogo značila ovom kraju. U njoj su se mljele različite vrste žita, a njen kamen hranio je brojna domaćinstva. Zvuk mlinskog kola i vode koja ga je pokretala bio je dio svakodnevice Gornjeg Vusanja. Ovim prostorom nijesu prolazili samo mještani. Tuda su se kretali i brojni karavani, natovareni robom iz udaljenih krajeva. Prema predan veće karavanske povorke brojale su i po tri stotine do pet stotina konja. Putovati u manjim grupama bilo je opasno jer su na usamljenim dionicama i planinskim prevojima vrebali odmetnici.
Stara vodenica u Gornjem Vusanju.
To nije bio jedan jedini put, već široka mreža karavanskih pravaca koja je povezivala Dubrovnik i jadransko primorje sa Skadrom, Gusinjem i Plavom. Odatle su se putevi račvali prema Peći i Skoplju, a zatim dalje prema Carigradu. Južni kraci vodili su prema gradovima današnje Albanije i Grčke, sve do Atine. Njima nijesu putovali samo ljudi i roba. Prenosile su se vijesti, riječi različitih jezika, zanatsko umijeće, običaji i priče iz dalekih gradova. Gornje Vusanje zato nije bilo zabačeno selo na kraju puta, već mjesto susreta, odmora i prolaska. Stara vodenica ostala je da śedoči o vremenu kada se daljina mjerila danima hoda, a dolazak karavana bio događaj koji se dugo pamtio.
Pašnjaci uz Skakavicu
Krenusmo dalje. Pred nama se otvorio prostrani pašnjak uz prelijepu Skakavicu. Na zelenoj travi mirno je paslo dvadeset krava. Taj prizor kazivao je da vrijedne ruke gornjovusanjskih domaćina i planinki nastavljaju tradiciju koja ovđe još živi. Planina i danas hrani one koji znaju da joj priđu strpljivo, da poštuju njene ćudi i sačuvaju ono što su naslijedili od svojih predaka. Skakavica je tekla pored nas, bistra, hladna i nemirna. U svom daljem toku sjedinjuje se sa Vusanjskim potokom i nastavlja kao Grlja. Prolazi kroz istoimeni kanjon, preko poznatog vodopada ponire u dubinu stijena, a nizvodno od klisure nosi ime Vruja.
Krave na ispaši u Gornjem Vusanju.
Na avgustovskoj vrućini njeno riječno korito rasipalo je kapljice na najljepši način. Sunce ih je pretvaralo u sitne zlatne iskre koje su čas bljesnule, čas nestajale među kamenjem. Šum vode pratio nas je poput glasa planine. Bio je dovoljno snažan da ga čujemo, ali i dovoljno blag da ne naruši mir doline. Srijetali smo brojne strane turiste koji su koračali prema Oku Skakavice. Neki su zastajali da fotografišu rijeku i pašnjake, drugi su žurili da što prije stignu do njenog vrela. Na njihovim licima viđela se ista radoznalost sa kojom smo i mi prolazili ovim prostorom. Nije bilo potrebno poznavati isti jezik. Pogled prema vrhovima i osmijeh pri susretu bili su dovoljni da se razumijemo.
Korito rijeke Skakavice.
U vilinskom krugu prokletijskih vrhova
Sa uzvišenja pred nama se otvarao planinski prostor toliko širok da ga je bilo teško obuhvatiti jednim pogledom. Vrhovi, grede, katuni i stari toponimi redali su se oko nas kao veliki kameni krug. Tu su padine Bora, planina Romon (Roman) sa istaknutim dijelom poznatim kao Bregu Romanit, Đevojački vrh (Maja Vajzes) sa svojom prepoznatljivom gredom. Pogled dalje u istom nizu prepoznaje Ćokišta (Šćokišta) i preko puta masiv Karanfila i Podgoju i naša krajnja destinacija, Ropojansko jezero.
Planinski vrhovi i pašnjaci na Prokletijama.
Svako od tih imena pripada ovom prostoru kao stijena, izvor ili stablo. U njima su ostali tragovi ljudi, porodica, katuna i događaja koje pamćenje još čuva. Kada ih izgovarate jedno za drugim, čini vam se da čitate staru kartu ispisanu po planinskim stranama. Svi zajedno zatvarali su čarobni, gotovo vilinski krug iznad doline. Njihove stijene, litice i oštre grede nijesu obećavale lak uspon. Bio je to teško osvojiv masiv, namijenjen iskusnim planinarima i onima koji u susretu sa visinom traže posebnu vrstu adrenalina. Mi smo ih posmatrali sa uzvišenja, svjesni da pred takvim vrhovima čovjek treba da bude tih i odmjeren. Prokletije ne traže da ih pobijedite. Dovoljno je da vam dopuste da im priđete.
Dio prokletijskog planinskog masiva.
Put pod avgustovskim žaropekom
Naša sljedeća destinacija bilo je Oko Skakavice, veličanstveno kraško vrelo pred kojim je teško ostati ravnodušan. Nastavismo uz rijeku, prateći njen tok prema mjestu iz kojeg započinje svoj put kroz Ropojansku dolinu.
Vrelo oko Skakavice.
Pored samoga puta jedan domaćin vrijedno je ograđivao pašnjak. Radio je pod avgustovskim žaropekom, ne obazirući se mnogo na sunce koje je nemilosrdno pritiskalo dolinu. Metar po metar podizao je ogradu, čuvajući zemlju i imanje koje su mu preci ostavili. U takvom prizoru ima nečega što govori više od svake priče o životu ovoga kraja. Planina ništa ne daje bez truda, a ljudi koji u njenom podnožju žive odavno su naučili da joj odgovore radom i istrajnošću. Povremeno bi pored nas grubo prošlo neko terensko vozilo. Točkovi su podizali oblak sitne prašine koja nam je padala po odjeći, licu i fotoaparatu. Sačekali bismo da se prašina slegne, a onda ponovo nastavili. U meni je rasla želja da što prije ugledam to čuveno okno, izvor rijeke koju smo čitavim putem pratili. Skakavica nas je vodila prema svome početku.
Planinari Zuvdija-Zuvdo Brjaktarević i Snežana Didanović na oku Skakavaice.
Oko koje gleda iz dubine Prokletija
Prođosmo kroz omanju šumu, a zatim se stazom pažljivo spustismo prema vrelu. Između stabala najprije se ukazala boja vode. Nije bila ni sasvim plava ni sasvim zelena. U njoj su se miješale tirkizne nijanse koje su se mijenjale sa svakim pomjeranjem sunca i sjenki okolne šume.
Pred nama se otvorilo Oko Skakavice, dok ga albanski stanovnici ovoga kraja nazivaju Sini i Skavkacit. Smješteno je na oko hiljadu metara nadmorske visine, nedaleko od Gornjeg Vusanja i na samom ulazu u Ropojansku dolinu. Od Gusinja ga dijeli svega nekoliko kilometara, ali kada se nađete pored njegove vode, imate ośećaj da ste se udaljili od svega poznatog. Ovo kraško vrelo dugo je oko trideset, a široko približno dvadeset pet metara. Prema centru se njegovo dno spušta poput lijevka i dostiže dubinu do osam metara. Voda je toliko bistra da se kroz nju mogu razaznati kamenito dno, pukotine i mjesto iz kojeg neprekidno izvire.
Oko Skakavice u svojim tirkiznim bojama.
Ne izbija snažno niti se probija naglim mlazom. Dolazi iz dubine mirno i postojano. Najprije ispuni prirodni bazen, a zatim se preko kamenog oboda preliva i započinje put kao rijeka Skakavica. Voda Oka Skakavice i usred ljeta ostaje ledena. Njena temperatura pri površini iznosi oko pet stepeni, dok je u dubljim slojevima još niža. Napajaju je snijeg i led sa visokih djelova Prokletija. Voda ponire kroz krečnjačke pukotine, prolazi tajanstvenim podzemnim putevima i ponovo izlazi na svjetlost upravo na ovom mjestu.
Čarobne boje oka Skakavice.
U proljeće, kada se snjegovi sa vrhova počnu otapati, a krenu i proljećnje kiše vrelo pokazuje svoju najveću snagu. Stajali smo pored obale i posmatrali čudesne tirkizne krugove. Pred nama se nalazilo oko prirode, otvoreno prema nebu, okruženo šumom i čuvano prokletijskim vrhovima. Svjetlost je prolazila između grana, dodirivala površinu i razlivala se po njoj u bezbroj nijansi. Svaki put kada bih pomislio da sam pronašao najbolji ugao, voda bi promijenila boju i ponudila mi novi prizor. Napravih prve kadrove svojim fotoaparatom, želeći da sačuvam makar dio onoga što smo gledali. Znao sam da fotografija ne može prenijeti hladnoću vode, mir šume ni ośećaj koji vas obuzme kada stojite nad njenom dubinom. Ipak, trebalo je zabilježiti taj dar prirode, tako posebno utkan u ljepotu plavsko gusinjskog kraja.
Đevojački vrh i priča sa starih katuna
Nastavismo dalje prema Ropojanskom jezeru. Sa Zuvdijom-Zuvdom Barjaktarevićem koračao sam polako, osvrćući se prema vrhovima koji su se otvarali sa obje strane doline. Sa naše lijeve strane pažnju mi je privukao jedan posebno oštar vrh. Njegova kamena greda uzdizala se iznad šume i okolnih pašnjaka, izdvojena oblikom od svega što ju je okruživalo. Upitah Zuvda kako se zove.
Pogled na Đevojački vrh
Iskusni planinar, koji poznaje gotovo svaki vrh, prevoj, izvor i stazu ovoga kraja, objasni mi da gledamo Đevojački vrh, poznat i kao Đevojačka greda. Dok smo koračali, Zuvdo mi ispriča staru legendu koju su generacije stanovnika ovoga kraja prenosile usmenim putem. Na jednom od obližnjih katuna živjela je đevojka neobične ljepote. Dane je provodila uz svoje ostarjele roditelje, pomažući im u svakodnevnim poslovima i vodeći brigu o kući i imanju. Nije željela da se uda i napusti ih u godinama kada im je njena pomoć bila najpotrebnija. Mnogi mladići nijesu mogli odoljeti njenoj ljepoti. Dolazili su, prosili je i pokušavali da pridobiju njenu naklonost, ali ih je ona odbijala. Njena odluka bila je jasna. Željela je da ostane uz roditelje i sama bira svoj životni put.
Jednoga podneva, dok je boravila sa stokom na planini, ugledao ju je mladi pastir. Opčinjen njenom ljepotom i ne mogavši da prihvati njeno odbijanje, krenuo je za njom u namjeri da je sustigne, otme i prisili da bude njegova. Đevojka je bježala prema kamenoj gredi. Kada je stigla do njene ivice i shvatila da više nema kuda, odlučila je da mu ne pripadne silom. Sa visoke stijene bacila se u ponor.
Ljepota planinskih vrhova Prokletija.
Od toga dana, prema predanju, kameni vrh iznad Ropojanske doline nosi naziv Đevojački vrh. Zuvdo je priču završio gledajući prema oštroj gredi. Na trenutak smo zaćutali. Planina je pred nama stajala mirna, kao da čuva sve ono što je tokom vjekova vidjela, a što ljudi nijesu uspjeli da zapišu. Ostalo je ime đevojke. Imena onih koji su je progonili odavno su nestala. Njena sudbina sačuvala se u nazivu vrha, u kazivanjima sa starih katuna i u śećanju ljudi koji još znaju da pročitaju priče skrivene u kamenu Prokletija.
Staze koje pamte stare katune
Brojne omanje staze račvale su se na sve strane. Neke su vodile prema katunima i pašnjacima, druge prema izvorima, šumama i visokim planinskim prevojima. Nekada su to bile uske kozje staze kojima su prolazili čobani sa stadima, a danas njima koračaju planinari iz različitih krajeva svijeta. Svaka je imala svoj pravac i razlog postojanja. Nijesu nastajale prema nacrtima i kartama, već su ih određivali ljudska potreba, kretanje stoke i najbezbjedniji prolazi kroz planinu. Godine su ih čas otvarale, čas skrivale pod travom, lišćem i kamenjem.
Zuvdija-Zuvdo Barjaktarević čarobnim i skrivenim stazama Prokletija.
Preko jednoga potoka ugledasmo staru drvenu brvnu. Ko zna koliko dugo tu stoji i koliko je ljudi njome prešlo sa jedne obale na drugu. Podignuta je da omogući prolaz u danima kada jesenje kiše stignu na Prokletije, potok nabuja, a mirna voda postane snažna i nepredvidiva. Masivna brvna, vjerovatno isklesana od bukve ili jele, bila su čvrsto položena preko korita. Vrijeme im je promijenilo boju, kiše su ih ispirale, snjegovi pritiskali, a sunce sušilo. Ipak, još su služila svojoj namjeni.
Čarobnim i skrivenim stazama Prokletija.
Postavile su ih ruke starih majstora koji su dobro poznavali drvo. Znali su koje stablo treba izabrati, kako ga oboriti, obraditi i položiti da izdrži vodu, teret i duge planinske zime. Nijesu imali savremene mašine, ali su imali iskustvo, strpljenje i mjeru. Umjeli su da drvetu daju novi oblik, a da mu ne oduzmu snagu. U njega su utkali sigurnost za čobane, putnike i sve one koji su ovim stazama dolazili poslije njih. Pređosmo preko brvna pažljivo, jedan za drugim. Ispod naših koraka čula se voda, a staro drvo još jednom je podnijelo svoje prolaznike. Nastavismo prema Ropojanskom jezeru, stazom koju nijesu iscrtale karte, već stopala brojnih generacija.
Lindi na vratima Ropojane
Nastavismo putem. Poslije starih brvana i staza koje su se račvale prema katunima, pred nama se ukazala omanja drvena kućica. Na njenom pročelju stajao je znak Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore. Stigli smo do ulaza u dio Ropojanske doline koji pripada Nacionalnom parku Prokletije.
Tu nas je dočekao Rilind Dedushaj, kojem prijatelji i ljudi iz ovoga kraja od milja kažu Lindi. Albanac iz Vusanja, rođen pod prokletijskim vrhovima, djelovao je kao čovjek koji prirodno pripada mjestu na kojem radi. Ko može bolje da dočeka putnika i čuva planinu od onoga kome je ona zavičaj, ko poznaje njene staze, vode, katune i promjene vremena?
Rilind Dedushaj u sredini odgovorni rendžer JPNPCG.
Predstavih mu se kao kolega iz Nacionalnog parka Lovćen. Ta jednostavna riječ, kolega, odmah je učinila razgovor prisnijim. Iako radimo na dva udaljena kraja Crne Gore, govorili smo o istim obavezama, sličnim izazovima i odgovornosti prema prostoru koji nam je povjeren. Razgovarali smo o turistima koji svakodnevno prolaze Ropojanskom dolinom, o njihovim pitanjima, navikama i prvim susretima sa Prokletijama. Dolaze iz različitih država, govore različitim jezicima i ne poznaju uvijek dovoljno dobro planinu. Nekima treba objasniti pravac staze, drugima udaljenost, vremenske prilike ili pravila ponašanja u zaštićenom prostoru. Lindi ih dočekuje strpljivo i ljubazno. U njegovim riječima nema posebnih rečenica iz turističkih brošura. Govori jednostavno, onako kako govori čovjek koji taj prostor poznaje i voli. Pitao sam ga kako doživljava svoj posao. Sa ponosom mi je kazao da ga voli.
Ta kratka rečenica otkrivala je mnogo njegov odnos prema ljudima, spremnost da im pomogne i pažnja sa kojom govori o Prokletijama pokazivali su da posao ne obavlja samo zato što mora. Dobrota i posvećenost izdvajale su ga na najljepši način. Za mnoge pośetioce Lindi je prvi čovjek Nacionalnog parka kojeg sretnu na ulazu u Ropojansku dolinu. Njegova riječ, osmijeh i postupak postaju dio njihovog doživljaja planine. Nekada je upravo taj kratak susret dovoljan da stranac razumije da je ušao u područje koje treba poštovati i čuvati. Prokletije su dio njegovog porodičnog, zavičajnog i kulturnog prostora. Nazive njihovih vrhova, dolina i voda nosi na jeziku na kojem ih je slušao od najstarijih. U tom znanju živi pamćenje ljudi koji su ovđe vjekovima napasali stoku, podizali katune i pronalazili prolaze kroz stijene.
Jedan od ulaza u NP-Prokletije i rendžer JPNPCG Rilind Dedushaj.
Planina se ne čuva samo rampom, pravilnikom i upozorenjem. Čuva se i lijepom riječju, tačnim savjetom, poštovanjem prema pośetiocu i ličnim primjerom. Lindi je to dobro razumio. Pozdravismo se i nastavismo prema Ropojanskom jezeru. On ostade pored male drvene kućice da dočeka nove planinare. Do kraja dana tuda će proći još mnogo ljudi, jezika i koraka, a svakome će Lindi pokazati isto lice gostoljubivosti. Na vratima Ropojane ostao je čovjek koji ne govori samo da voli svoj posao. Način na koji ga obavlja potvrđuje svaku njegovu riječ.
Kameni gorostasi čuvari Prokletija.
Kroz šume Ropojane
Makadamski put kojim smo koračali bio je grub, kamenit i na pojedinim mjestima prilično oštećen. Njime su mogla proći jedino snažnija terenska vozila, prilagođena uslovima koje nameće planina. Sa obje njegove strane odvajale su se manje staze i gubile među mladim bukvama i jelama. Bilo mi je drago što smo povremeno birali upravo njih. Njima planinari rjeđe prolaze, pa se u njihovoj tišini još snažnije ośećao mir šume.
Daleko od buke vozila i prašine sa glavnog puta, slušao sam šum lišća, povremeno pucketanje grančice pod nogama i sopstvene korake. Taj mir me ispunjavao. Postoje trenuci kada čovjeku nije potreban razgovor, već samo uska šumska staza i saznanje da ga planina prima bez pitanja. Ubrzo izađosmo na jedan proplanak. Na njemu su rasla brojna stabla crnog bora, okupljena u prepoznatljivu šumsku cjelinu. Po njihovom rasporedu moglo se zaključiti da nijesu sva iznikla prirodnim putem. Zasađena su prije više decenija, tokom organizovanih akcija pošumljavanja u kojima su učestvovali nekadašnji gorani.
Mješovite šume NP-Prokletije.
Te generacije ostavile su iza sebe živ trag. Sadnice koje su nekada nosili u rukama danas su postale visoka stabla. Njihove krošnje prave hlad putnicima, korijenje čuva zemljište, a grane pružaju zaklon pticama i drugim stanovnicima planine. Oni koji su ih sadili možda nijesu mogli pretpostaviti koliko će putnika jednoga dana zastati u njihovoj hladovini. Ipak, svako stablo potvrđuje da dobro učinjeno prirodi nastavlja da raste i dugo nakon što ljudske ruke završe svoj posao.
Na stazi Vrhova Balkana
Povremeno smo pravili kraće pauze da predahnemo, popijemo vodu i nadoknadimo tečnost izgubljenu tokom hoda na avgustovskoj vrućini. Nije trebalo žuriti. Put do Ropojanskog jezera tražio je snagu, ali i sposobnost da se primijete sitni tragovi života pored staze. Na toj dionici susrijetali smo brojne planinare. Neki su dolazili iz pravca Albanije, dok su drugi, poput nas, napredovali Ropojanskom dolinom prema granici. Nosili su velike ruksake, štapove za hodanje i opremu za višednevni boravak u planini. Koračali su dijelom međunarodne planinarske rute Peaks of the Balkans, odnosno Vrhovi Balkana. Staza povezuje Crnu Goru, Albaniju i Kosovo, prolazeći kroz planinske doline, katune i sela koja su vjekovima bila upućena jedna na druge.
Staze NP-Prokletija.
Iz Ropojane put vodi dalje prema albanskim katunima i selima, a zatim prema Thethu. Granice su se tokom vremena mijenjale, ali su planinske staze ostajale. Njima su nekada prolazili čobani, trgovci i stanovnici susjednih krajeva, a danas njima koračaju planinari iz čitavog svijeta.
Đe je medvjed okrenuo kamen
Zaustavismo se pored puta i śedosmo na obližnju stijenu. Trebalo je odmoriti noge, udahnuti svježiji vazduh iz šume i prikupiti snagu za nastavak pohoda. Nedaleko od mjesta na kojem smo śeđeli primijetismo dva velika kamena izvaljena iz zemlje i pomjerena sa svojih ležišta. Nijesu izgledala kao da ih je pokrenula voda niti kao da su se sama odronila. Zuvdo ih je pažljivo pogledao. Njegovo dugogodišnje iskustvo govorilo mu je da je tuda najvjerovatnije prošao medvjed. Snažnim šapama pomjerio je kamenje tražeći insekte, larve i drugu hranu skrivenu u vlažnoj zemlji ispod njih.
Stanište mrkog medvjeda na Prokletijama.
Zadivila me snaga potrebna da se tako masivni komadi stijene odvoje od tla i prevrnu. Mi smo gledali kamenje, a u mislima pokušavali da zamislimo životinju koja je možda samo nekoliko sati ranije stajala na istom mjestu. Nijesmo viđeli medvjeda, ali nam je ostavio dovoljno jasan znak svoga prisustva. Planina se ponovo pokazala kao otvorena knjiga. Tragovi u zemlji, prevrnuti kamen, ogrebana kora ili utisak šape u blatu njena su slova. Potrebni su iskustvo i pažnja da bi se pročitala. Susret sa tim tragom bio je još jedno iskustvo više. Podsjetio nas je da kroz Ropojanu ne prolazimo sami i da su ove šume dom životinjama koje čovjeka najčešće primijete mnogo prije nego što on nasluti njihovu blizinu. Nakon odmora ustadosmo sa stijene i nastavismo prema Ropojanskom jezeru. Iza nas ostadoše prevrnuti kameni, a sa nama pođe misao da nas iz dubine šume možda posmatra njen nevidljivi gospodar.
Kamen koji pamti granicu
Nastavljamo polako, korak po korak. Umor se već počeo javljati u nogama, ali želja da stignemo do zadatog cilja bila je velika i snažna. Ropojansko jezero čekalo nas je dublje u dolini, a svaki pređeni dio puta donosio je novi prizor i još jednu priču. Pored makadamskog puta, među travom i niskim rastinjem, ugledasmo pravilno složeno kamenje. Na prvi pogled moglo se učiniti da je riječ o običnim stijenama koje su se vremenom odronile sa okolnih strana. Kada smo prišli bliže, jasno se viđelo da su ih nekada slagale ljudske ruke. Bili su to temelji objekta kojeg više nema.
Zuvdo mi objasni da se na tom mjestu, prema kazivanju starih ljudi iz ovoga kraja, nalazila karaula sa carinarnicom iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Od zidova, vrata, prozora i krova nije ostalo ništa. Sačuvalo se samo nekoliko redova kamena, dovoljno da pokažu đe je građevina stajala i koliko je prostora zauzimala. Zaustavismo se pored temelja.
Ostaci stare karaule i carinarnice iz vremena Kraljevine Jugoslavije.
Pokušavao sam da zamislim kako je ovo mjesto izgledalo dok su u karauli boravili graničari i carinici. Dolina je tada bila mnogo pustija. Nije bilo planinarskih oznaka, turističkih grupa ni savremene opreme za komunikaciju. Granica se čuvala ljudskim pogledom, osluškivanjem i dugim obilascima po vremenu koje nije uvijek bilo naklonjeno čovjeku. Karaula je nadzirala prolaz kroz dolinu i puteve koji su vodili prema Albaniji. Tuda su se kretali trgovci, čobani, putnici i ljudi čije su porodice živjele sa različitih strana planine. Za jedne je granica bila službena linija koju nije trebalo prelaziti bez dozvole. Za druge je bila novonastala prepreka između katuna, rodbine i starih puteva kojima se prolazilo mnogo prije nego što su postavljene granične oznake.
Duvanske staze preko greda
Uz priču o staroj carinarnici sačuvalo se i kazivanje o trgovcima duvanom. Da bi izbjegli kontrolu, oduzimanje robe i optužbu za nedozvoljen prenos preko granice, nijesu uvijek išli glavnim putem kroz dolinu. Birali su mnogo teže i opasnije pravce preko kamenih greda. Kretali su se uskim prolazima koje su dobro poznavali samo mještani, čobani i ljudi naviknuti na planinu. Najčešće su putovali noću ili po vremenu kada je vidljivost bila slaba. Robu su nosili na leđima ili je tovarili na konje, pažljivo izbjegavajući mjesta sa kojih su ih mogli primijetiti stražari iz karaule.
Svaki takav prolazak bio je opasan. Dovoljni su bili jedan pogrešan korak, odronjeni kamen ili iznenadna promjena vremena da putovanje dobije tragičan kraj. Ipak, potreba za zaradom bila je jača od straha. U siromašnim planinskim krajevima duvan je za mnoge porodice predstavljao je mogućnost da obezbijede brašno, so, odjeću i druge potrepštine.
Stare opasne staze ispod stijena i sipara kuda se prenosila roba.
Dok sam gledao prema visokim gredama, bilo mi je teško da zamislim kako su ljudi sa teretom prolazili tim gotovo nepristupačnim stranama. Danas njima odlaze najiskusniji planinari sa dobrom obućom i savremenom opremom. Nekada su ih prelazili ljudi u skromnoj odjeći, vođeni poznavanjem planine i nuždom da prežive. Od karaule su ostali samo temelji. Od nekadašnjih graničara i trgovaca ostala su kazivanja koja još kruže među ljudima ovoga kraja. Priroda je polako vratila prostor sebi. Trava je prekrila kamenje, korijenje se uvuklo među temelje, a vjetar je odnio glasove onih koji su tu nekada stražarili, pregovarali, strahovali ili pokušavali da neopaženo prođu. Nastavismo dalje prema jezeru. Iza nas ostade kamen koji pamti vrijeme kada je Ropojana bila prostor granice, kontrole, ljudske snalažljivosti i puteva kojima se često koračalo između zakona i potrebe.
Kameni biljezi u visokoj travi
Nedugo nakon što smo ostavili temelje nekadašnje karaule iza sebe, još jedan prizor zaustavio je moj korak. Na neobično čistom proplanku, izdvojenom od okolne šume i zaklonjenom visokim planinskim stranama, iz trave su se uzdizali stari kameni nišani. Bilo ih je više. Neki su još stajali uspravno, dok su se drugi nagnuli pod teretom godina ili gotovo sasvim utonuli u zemlju. Visoka trava prekrivala je grobove, pa se tek pažljivijim pogledom mogao nazrijeti njihov raspored. Kamen je bio taman, ogrubio od kiše, snijega, vjetra i dugih prokletijskih zima. Na njemu nijesmo mogli razaznati ništa ko je na tom mjestu sahranjen. Priđosmo tiho. Na takvim mjestima čovjek nesvjesno uspori korak i stiša glas. Pred nama nijesu stajali samo kameni biljezi, već nepoznate ljudske sudbine. Neko je te grobove nekada iskopao, položio u njih svoje bližnje i obilježio ih kamenom da mjesto ne bude zaboravljeno. Ko su bili ti ljudi? Jesu li pripadali porodicama koje su živjele na obližnjim katunima, čuvali stoku i ljetovali u Ropojani? Jesu li bili putnici koje je smrt zatekla daleko od doma, trgovci sa starih karavanskih puteva ili graničari iz vremena kada je dolina bila strogo nadzirani prostor? Možda su stradali od bolesti, nevremena ili u nekom događaju o kojem više nema živih svjedoka.
Staro groblje-mezarje svjedok nekih prošlih vjekova.
Odgovore nijesmo imali. Nijesmo željeli ni da ih izmišljamo. Planina podstiče maštu, ali ovakva mjesta traže poštovanje prema činjenicama i prema ljudima čija su imena nestala protokom točka koji se zove i istorija i vrijeme. Možda bi buduća arheološka, antropološka i istorijska istraživanja mogla pokazati koliko je groblje staro, kome je pripadalo i sa kojim je naseljem ili katunom bilo povezano. Stručno evidentiranje položaja grobova, proučavanje kamenih obilježja i razgovori sa najstarijim stanovnicima Vusanja mogli bi sačuvati ono što još nije odnijelo vrijeme. Do tada, nišani ostaju bez pročitanih imena, okruženi visokom travom i tišinom Ropojanske doline. Sunce je prelazilo preko proplanka, a śenke kamenih biljega spuštale su se po travi. Śetih se koliko je malo potrebno da ljudsko ime bude zaboravljeno, ali i koliko dugo jedan kamen može čuvati znak da je neko na ovom svijetu postojao. Nastavismo dalje bez mnogo riječi. Iza nas je ostalo nepoznato groblje, jedno od onih mjesta pred kojima planina ne otkriva odgovor, već postavlja pitanje.
Jezero koje nas nije sačekalo
Poslije dugog hoda staza se konačno otvorila, a ispred mene se pružila prostrana udolina. Po njenom obliku, bujnoj vegetaciji i jasno ocrtanim rubovima moglo se prepoznati da je tu bilo jezero. Stigli smo do Ropojanskog jezera. Zastao sam i pogledom tražio vodu. Očekivao sam njenu plavu površinu, odsjaj okolnih vrhova i onu posebnu svjetlost koju samo planinska jezera umiju da sačuvaju. Umjesto vode, pred nama se prostirala velika zelena površina. Jezero nas nije sačekalo. Priznajem da sam u prvom trenutku bio pomalo razočaran. Volim vodu. Uvijek me privlače izvori, rijeke i jezera, njihova boja, zvuk i neprekidno mijenjanje. Poslije tolikog puta želio sam da ugledam Ropojansko jezero ispunjeno vodom i da svoj fotoaparat okrenem prema njegovoj površini. Ipak, avgust je već učinio ono što ovđe čini gotovo svake godine.
Pogled na udolinu đe se tokom zime i proljeća formira Ropojansko jezero.
Ropojansko jezero, je periodično je ledničko jezero. Nalazi se na približno 1.238 metara nadmorske visine, u završnom dijelu Ropojanske doline, između strmih prokletijskih padina i u neposrednoj blizini državne granice sa Albanijom. Tokom proljeća jezersku udolinu ispunjavaju vode nastale otapanjem snijega sa okolnih vrhova i obilne planinske kiše. Pri visokom vodostaju jezero može dostići dužinu od oko sedam stotina i širinu do dvije stotine metara. Njegova najveća dubina tada iznosi približno deset metara. Sa dolaskom ljeta voda počinje da se povlači. Jedan dio ispari pod planinskim suncem, dok veći dio postepeno ponire kroz propusno kraško dno. Do avgusta ili septembra vodena površina najčešće sasvim nestane, a na njenom mjestu ostane bujna zelena udolina. Dok sam posmatrao visoku vegetaciju, shvatio sam da ona nije znak da je jezero nestalo zauvijek. Naprotiv, upravo je zelenilo śedočilo o vodi koja je tu donedavno bila. Hranila je zemljište, ostavila vlagu u njegovoj dubini i omogućila biljkama da osvoje prostor sa kojeg se povukla. Pred nama nije bilo mrtvo jezersko dno. Bio je to drugi život istog mjesta.
Bujna vegetacija đe je bilo Ropojansko jezero i pogled na granične međe Crne Gore i Albanije.
Ropojansko jezero ima dva lica. Jedno je proljećno, ispunjeno hladnom plavičasto-zelenom vodom koja prima odraze snjegova i stijena. Drugo je ljetnje, mirno i obraslo travom, kada se jezero povuče pod zemlju i prepusti udolinu biljkama. Spustih se prema njegovom isušenom dnu. Hodao sam prostorom preko kojeg se samo nekoliko mjeseci ranije prostirala voda. Pod nogama nije bilo kamenite pustoši, već trava koja se povijala na laganom vjetru. Čitava udolina djelovala je poput široke planinske pozornice sa koje je voda privremeno otišla, obećavajući da će se vratiti sa prvim velikim topljenjem snjegova. Napravih više fotografija. Nijesam zabilježio jezero kakvo sam zamišljao prije polaska, ali sam fotografisao njegovu drugu prirodu. Snimio sam udolinu, tragove vode u vegetaciji, visoke stijene koje je okružuju i stazu koja se nastavlja prema granici. Možda su upravo ti kadrovi bili vredniji jer pokazuju da priroda ne mora uvijek ispuniti naša očekivanja da bi nas zadivila.
Prema prijateljskoj Albaniji
U daljini se nazirao granični kamen. Iza njega počinjao je prostor susjedne i prijateljske Albanije. Granica je na karti jasna linija, ali u ovom predjelu djelovala je gotovo nevidljivo. Isti planinski masiv nastavljao se sa obje strane. Iste stijene, šume, vode i vjetrovi nijesu poznavali podjelu koju je čovjek označio kamenom. Sa druge strane granice prostirale su se albanske Prokletije, katuni, doline i staze koje vode prema Thethu i visokim vrhovima masiva. Tuda nastavlja i međunarodna ruta Vrhovi Balkana, povezujući ljude i predjele Crne Gore, Albanije i Kosova. Gledao sam prema graničnom kamenu i razmišljao koliko su planine starije od svake državne međe. One su spajale ljude mnogo prije nego što su granice iscrtane. Čobani, trgovci i putnici poznavali su ove prolaze, dijelili vodu, sklanjali se od nevremena i pomagali jedni drugima bez obzira na kojoj su se strani našli. Tu na kraju našeg puta, Ropojansko jezero pokazalo mi je da odsustvo vode ne znači odsustvo života. Pokazalo mi je i da cilj pohoda nije uvijek prizor koji smo unaprijed zamislili. Ponekad vas na kraju staze sačeka nešto sasvim drugo. Umjesto plave površine, dočekala me zelena udolina. Umjesto odraza u vodi, dobio sam pogled prema susjednoj Albaniji. Umjesto razočaranja koje sam ośetio u prvom trenutku, ostalo je saznanje da sam upoznao jezero u njegovom najmirnijem izdanju. Voda će se vratiti kada snjegovi počnu da se tope (ako ih bude). Ispuniće udolinu, prekriti travu i ponovo primiti odraze prokletijskih vrhova. A ja ću se možda vratiti da ga vidim u tom drugom licu.
Pogled na vrhove Prokletija sa Ropojanskog jezera.
Krenusmo nazad istim putem, ali se nijesmo vraćali isti. Ropojana nam je ostavila svoje priče i tragove davnih ljudi, a mi smo joj zauzvrat darovali poštovanje i obećanje da ćemo ponovo doći. Planinu nijesmo osvojili, samo smo imali čast da toga dana koračamo kroz njenu najljepšu prirodu i uspomene koje ću i ovim zapisom sačuvati,.
Politički sukob unutar tivatske vlasti traje gotovo od njenog dolaska na vlast 2020. godine, a danas je prerastao u otvorenu borbu za fotelje, uticaj i kontrolu nad gradskom kasom, ocijenio je za Portal ETV jedan od lidera Evropskog saveza Vatroslav Belan. On smatra da su se međusobne podjele i sukobi toliko produbili da je „tepih“ pod kojim su godinama pokušavali da sakriju probleme postao premali, dok je glavni sukob sada na liniji predsjednik Opštine Tivat Željko Komnenović – predsjednik Skupštine opštine Miljan Marković.
Belan poručuje da Evropski savez neće birati stranu u tom sukobu, jer ih smatra „jednim paketom“ i najavljuje da će učiniti sve da nakon juna 2027. godine ponovo budu opozicija.
Sukobi od početka, probleme držali „unutar četiri zida“
„Politički rat između svih konstituenata tivatske vlasti postoji gotovo od kada su preuzeli upravljanje gradom 2020. godine. Uspješno, ali sa mukom, uspijevali su neko vrijeme da ga drže izvan fokusa javnosti, unutar ‘četiri zida’. Uspjeli su zahvaljujući inerciji i još uvijek snažnoj euforiji nakon ‘avgustovskog oslobođenja’ da nekako sastave tanku odborničku većinu nakon vanrednih izbora 2022. godine“, kazao je Belan.
Prema njegovim riječima, nakon toga je postalo jasno da problemi više ne mogu biti sakriveni.
„Poslije toga, tepih je postao premali za sve ono što su utrpavali ispod njega. Brzo se pokazalo, ono što je bilo od početka jasno – da su na vlast došli lažno se predstavljajući kao nosioci pozitivnih promjena. Od zalaganja za meritokratiju i od navodne borbe protiv partitokratije ‘ostali su samo dugmići’“, ocijenio je Belan.
Sjednice održavali na jedvite jade
Belan navodi da su sjednice Skupštine opštine tokom cijelog mandata organizovali i održavali „na jedvite jade“, tek nakon što bi različitim podmirenjima obezbijedili prisustvo svih 17 odbornika posvađane vladajuće koalicije.
„Tokom njihovog upravljanja gradom već smo imali jednu privremenu upravu i vanredne izbore, dva puta privremeno finansiranje, dupla negativna mišljenja DRI, kockarsko-kriminalnu aferu FK Arsenal kojim upravljaju njihovi kadrovi i funkcioneri, odlaske brojnih službenika i sekretara sekretarijata Opštine Tivat, otvorene svađe i prozivke između rukovodilaca gradskih ustanova i čelnika Opštine, svađe oko rođačko-partijskih namještenja“, kazao je on.
Dodaje da od brojnih obećanja koja su, kako navodi, populistički i demagoški plasirana biračima nema ništa.
„Morsko dobro i dalje funkcioniše po starom, catara (trajekt) nije u suvlasništvu Opštine Tivat i jednako je skupa za Tivćane, saobraćaj je prohodniji u Pekingu nego u Tivtu, lungo mare u Krašićima niko ni ne pominje, plažama i obalnim pojasom upravlja Morsko dobro kako mu je ćef, tajkuni i bestidni moćnici uzurpiraju obalu“, rekao je Belan.
Kako ističe, gradski čelnici za probleme ponovo krive Podgoricu.
„Gradski oci za sve opet krive Podgoricu. Na podsjećanje da državnu vlast evo šest godina čine upravo oni, dobijemo izgovore koji su uglavnom tragikomični“, kazao je Belan.
Komnenović i Marković
Fotelje, borba za uticaj i prevlast razbili su tikvu
Belan smatra da su upravo borba za funkcije i uticaj, kao i nastojanje da se kontrolišu gradski resursi, konačno doveli do otvorenog sukoba.
„Kao što rekoh, tepih pod kojim su sve to krili, trudeći se da se što duže lažno predstavljaju kao odgovorni političari i menadžeri, je u jednom trenutku postao premali i izbacio je na površinu po njih mučnu istinu. Fotelje, borba za uticaj i prevlast, borba da se gradskoj kasi bude što bliže i da se što više ‘svojih zaposli’, da se svom meceni ili bliskom tajkunu obezbijedi neki posao ili privilegija, su konačno razbili ‘tikvu’“, ocijenio je.
Kao glavnu pukotinu unutar tivatske vlasti vidi sukob između predsjednika Opštine Željka Komnenovića i predsjednika Skupštine opštine Miljana Markovića.
„Glavna je pukotina, rekao bih krater, na liniji predsjednik Opštine Željko Komnenović – predsjednik SO Miljan Marković“, kazao je Belan.
Belan: Komnenović želi privremenu upravu
Prema njegovoj ocjeni, Komnenović sada želi da nadigra Markovića tako što bi izazvao odluku Vlade o uvođenju privremene uprave u Opštini Tivat.
„To bi mu u predizbornoj godini omogućilo da uz asistenciju povjerenika koje bi mu odredila Vlada samostalno i autoritativno upravlja procesima, bez kontrole Skupštine opštine u kojoj je očigledno izgubio većinu. Jasno je da želi sam sastaviti ‘predizborni’ budžet za 2027. godinu. Da mu ne smetaju ni odbornici opozicije, ali ni dijela vlasti“, tvrdi Belan.
On smatra da Marković ne želi da izgubi taj politički rat i da zato pronalazi načine da spriječi takav scenario.
„Marković ne želi naravno izgubiti taj rat i nalazi raznorazne načine da to spriječi, jer i njemu je naravno stalo da pred izbore može obećavati privilegije i zaposlenja potencijalnim biračima, što dodatno rasplamsava rat“, kazao je Belan.
Manji partneri ćute i čekaju rasplet
Govoreći o manjim koalicionim partnerima, Belan navodi da i oni imaju svoje političke računice.
„Manji koalicioni partneri u vlasti imaju svoje računice. Neki mudro ćute i prate na koju će stranu loptica pasti, a neki tvrde da im je svega dosta i da se ‘oni za to nisu borili’, ali na kraju ipak ne izlaze zvanično iz vladajuće većine, već su za lagodnu poziciju odabrali da budu opozicija u vlasti, nadajući se da će kao ‘čisti’ biti dio neke nove većine 2027. godine“, rekao je Belan.
Evropski savez neće birati stranu
Belan ističe da Evropski savez neće presuđivati niti birati stranu u sukobu Komnenovića i Markovića.
„Evropski savez neće presuđivati niti birati stranu u tom ratu. Što se nas tiče, svi su oni jedan paket, destruktivni i do kraja neodgovorni, i odavno im je bilo vrijeme da napuste vladajuće fotelje“, poručio je Belan.
Prema njegovim riječima, građani Tivta zbog njihovih političkih sukoba trpe posljedice.
„Iscrpljuju građanke i građane Tivta koji se suočavaju sa brojnim komunalnim i svakodnevnim problemima u funkcionisanju grada“, kazao je on.
Nećemo biti politički korisni idioti
Belan tvrdi da su u Evropskom savezu, kako navodi, odmah prepoznali namjere Komnenovića i njegove grupacije Narod pobjeđuje, dok poručuje da neće dozvoliti da budu iskorišćeni ni u političkoj strategiji Miljana Markovića.
„Naum Željka Komnenovića i njegove grupacije Narod pobjeđuje smo pročitali odmah, a Miljanu Markoviću, predsjedniku OO NSD Tivat, nećemo ni u kom slučaju biti politički ‘korisni idioti’“, rekao je Belan.
Zaključuje da je cilj Evropskog saveza da nakon narednih lokalnih izbora promijeni odnos političkih snaga u Tivtu.
„Naprotiv, učinićemo sve da nakon juna 2027. godine ponovo budu u svom prirodnom stanju koje zaslužuju – u opoziciji“, poručio je Belan.
