ROPOJANA, DOLINA STARIH STAZA I NEISPRIČANIH SUDBINA

 

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

 Suncem okupano jutro

Jutro 13. avgusta počelo je odlukom da se ponovo krene prema visinama Prokletija. Sa Zuvdijom-Zuvdom Brajaktarovićem i Snežanom Didanović osmislio sam novi planinarski pohod. Ovoga puta naša ruta vodila je od Gornjeg Vusanja, preko vodopada Grlje, uz rijeku Skakavicu i Oko Skakavice, sve do Ropojanskog jezera. Krenusmo iz Plava prema Gusinju kroz jutro okupano suncem. Najljepše se ośećate kada vas planina prihvati u svoje naručje i podigne iznad svakodnevice. Tada se misli razvedre, korak postane lakši, a ono što je ostalo za nama polako utihne. Pred nama su se otvarali predjeli čija ljepota ne traži velike riječi. Dovoljno je zastati, pogledati vrhove i poslušati vodu koja se spušta sa prokletijskih visina.

Prva stanica u Gusinju

Naša prva stanica bio je Centar za pośetioce Nacionalnog parka Prokletije u Gusinju. Uredno i lijepo uređeno zdanje upravo je onakvo kakvo treba da bude mjesto prvog susreta pośetilaca sa prostorom čije vrijednosti tek namjeravaju da upoznaju. Dočekao nas je kolega, službenik i prijatelj Boban Redžepagić, iskreno obradovan našem dolasku. Uz prijatan razgovor pokazao nam je brojne flajere, karte i promotivne materijale o Nacionalnom parku Prokletije. Predstavismo mu plan našeg pohoda i pravac kojim namjeravamo da se krećemo. Nijesmo željeli dugo da ga zadržavamo jer su strani pośetioci često dolaze u Centar, raspitujući se o planinarskim stazama, udaljenostima i prirodnim ljepotama Prokletija. Svakome treba posvetiti pažnju, objasniti put i pomoći mu da planinu upozna bezbjedno i sa poštovanjem. Pripada onim rijetkim i posvećenim službenicima JPNPCG. Pozdravismo se sa Bobanom i nastavismo prema Vusanju.

Gornje Vusanje pod prokletijskim vrhovima

 Put nas je vodio prema prelijepom selu Vusanje, na albanskom jeziku Vuthaj, a zatim dalje prema Gornjem Vusanju. Tu vjekovima žive dobri i gostoljubivi albanski domaćini. Vrijednim rukama podigli su brojne nove kuće, a mnoge stare obnovili i sačuvali, pa se u izgledu sela prepliću savremeni život i tragovi ranijih vremena. Dok prolazimo kroz selo, pogled mi zastaje na starim mezarjima. Ona nijesu samo mjesta počinka već nijemi zapisi o ljudima koji su ovđe živjeli, podizali porodice, obrađivali zemlju, čuvali stoku i odlazili preko planinskih prevoja.

Nišani śedoče o precima, o životima završenim u nekim prohujalim vjekovima i o trajnoj vezanosti čovjeka za ovaj surovi, ali blagosloveni prostor. Panorama Gornjeg Vusanja otvara se prema visokim planinskim stranama. Među kućama primjećujem malu džamiju, skladno uklopljenu u seoski pejzaž. Nedaleko od nje nalaze se vodopad rijeke Skakavice, na albanskom Skavkaç, i njeno snažno kraško vrelo poznato kao Oko Skakavice, na albanskom Syni i Skavkaçit.

Vodenica koja pamti vrijeme karavana

 Posebno mi pažnju privlači stara vodenica. Danas mirna usnula u svom dubokom snu, nekada je mnogo značila ovom kraju. U njoj su se mljele različite vrste žita, a njen kamen hranio je brojna domaćinstva. Zvuk mlinskog kola i vode koja ga je pokretala bio je dio svakodnevice Gornjeg Vusanja. Ovim prostorom nijesu prolazili samo mještani. Tuda su se kretali i brojni karavani, natovareni robom iz udaljenih krajeva. Prema predan veće karavanske povorke brojale su i po tri stotine do pet stotina konja. Putovati u manjim grupama bilo je opasno jer su na usamljenim dionicama i planinskim prevojima vrebali odmetnici.

To nije bio jedan jedini put, već široka mreža karavanskih pravaca koja je povezivala Dubrovnik i jadransko primorje sa Skadrom, Gusinjem i Plavom. Odatle su se putevi račvali prema Peći i Skoplju, a zatim dalje prema Carigradu. Južni kraci vodili su prema gradovima današnje Albanije i Grčke, sve do Atine. Njima nijesu putovali samo ljudi i roba. Prenosile su se vijesti, riječi različitih jezika, zanatsko umijeće, običaji i priče iz dalekih gradova. Gornje Vusanje zato nije bilo zabačeno selo na kraju puta, već mjesto susreta, odmora i prolaska. Stara vodenica ostala je da śedoči o vremenu kada se daljina mjerila danima hoda, a dolazak karavana bio događaj koji se dugo pamtio.

Pašnjaci uz Skakavicu

Krenusmo dalje. Pred nama se otvorio prostrani pašnjak uz prelijepu Skakavicu. Na zelenoj travi mirno je paslo dvadeset krava. Taj prizor kazivao je da vrijedne ruke gornjovusanjskih domaćina i planinki nastavljaju tradiciju koja ovđe još živi. Planina i danas hrani one koji znaju da joj priđu strpljivo, da poštuju njene ćudi i sačuvaju ono što su naslijedili od svojih predaka. Skakavica je tekla pored nas, bistra, hladna i nemirna. U svom daljem toku sjedinjuje se sa Vusanjskim potokom i nastavlja kao Grlja. Prolazi kroz istoimeni kanjon, preko poznatog vodopada ponire u dubinu stijena, a nizvodno od klisure nosi ime Vruja.

Na avgustovskoj vrućini njeno riječno korito rasipalo je kapljice na najljepši način. Sunce ih je pretvaralo u sitne zlatne iskre koje su čas bljesnule, čas nestajale među kamenjem. Šum vode pratio nas je poput glasa planine. Bio je dovoljno snažan da ga čujemo, ali i dovoljno blag da ne naruši mir doline. Srijetali smo brojne strane turiste koji su koračali prema Oku Skakavice. Neki su zastajali da fotografišu rijeku i pašnjake, drugi su žurili da što prije stignu do njenog vrela. Na njihovim licima viđela se ista radoznalost sa kojom smo i mi prolazili ovim prostorom. Nije bilo potrebno poznavati isti jezik. Pogled prema vrhovima i osmijeh pri susretu bili su dovoljni da se razumijemo.

U vilinskom krugu prokletijskih vrhova

Sa uzvišenja pred nama se otvarao planinski prostor toliko širok da ga je bilo teško obuhvatiti jednim pogledom. Vrhovi, grede, katuni i stari toponimi redali su se oko nas kao veliki kameni krug. Tu su padine Bora, planina Romon (Roman) sa istaknutim dijelom poznatim kao Bregu Romanit, Đevojački vrh (Maja Vajzes) sa svojom prepoznatljivom gredom. Pogled dalje u istom nizu prepoznaje Ćokišta (Šćokišta) i preko puta masiv Karanfila i Podgoju i naša krajnja destinacija, Ropojansko jezero.

Svako od tih imena pripada ovom prostoru kao stijena, izvor ili stablo. U njima su ostali tragovi ljudi, porodica, katuna i događaja koje pamćenje još čuva. Kada ih izgovarate jedno za drugim, čini vam se da čitate staru kartu ispisanu po planinskim stranama. Svi zajedno zatvarali su čarobni, gotovo vilinski krug iznad doline. Njihove stijene, litice i oštre grede nijesu obećavale lak uspon. Bio je to teško osvojiv masiv, namijenjen iskusnim planinarima i onima koji u susretu sa visinom traže posebnu vrstu adrenalina. Mi smo ih posmatrali sa uzvišenja, svjesni da pred takvim vrhovima čovjek treba da bude tih i odmjeren. Prokletije ne traže da ih pobijedite. Dovoljno je da vam dopuste da im priđete.

Put pod avgustovskim žaropekom

Naša sljedeća destinacija bilo je Oko Skakavice, veličanstveno kraško vrelo pred kojim je teško ostati ravnodušan. Nastavismo uz rijeku, prateći njen tok prema mjestu iz kojeg započinje svoj put kroz Ropojansku dolinu.

Pored samoga puta jedan domaćin vrijedno je ograđivao pašnjak. Radio je pod avgustovskim žaropekom, ne obazirući se mnogo na sunce koje je nemilosrdno pritiskalo dolinu. Metar po metar podizao je ogradu, čuvajući zemlju i imanje koje su mu preci ostavili. U takvom prizoru ima nečega što govori više od svake priče o životu ovoga kraja. Planina ništa ne daje bez truda, a ljudi koji u njenom podnožju žive odavno su naučili da joj odgovore radom i istrajnošću. Povremeno bi pored nas grubo prošlo neko terensko vozilo. Točkovi su podizali oblak sitne prašine koja nam je padala po odjeći, licu i fotoaparatu. Sačekali bismo da se prašina slegne, a onda ponovo nastavili. U meni je rasla želja da što prije ugledam to čuveno okno, izvor rijeke koju smo čitavim putem pratili. Skakavica nas je vodila prema svome početku.

 

Oko koje gleda iz dubine Prokletija

Prođosmo kroz omanju šumu, a zatim se stazom pažljivo spustismo prema vrelu. Između stabala najprije se ukazala boja vode. Nije bila ni sasvim plava ni sasvim zelena. U njoj su se miješale tirkizne nijanse koje su se mijenjale sa svakim pomjeranjem sunca i sjenki okolne šume.

Pred nama se otvorilo Oko Skakavice, dok ga albanski stanovnici ovoga kraja nazivaju Sini i Skavkacit. Smješteno je na oko hiljadu metara nadmorske visine, nedaleko od Gornjeg Vusanja i na samom ulazu u Ropojansku dolinu. Od Gusinja ga dijeli svega nekoliko kilometara, ali kada se nađete pored njegove vode, imate ośećaj da ste se udaljili od svega poznatog. Ovo kraško vrelo dugo je oko trideset, a široko približno dvadeset pet metara. Prema centru se njegovo dno spušta poput lijevka i dostiže dubinu do osam metara. Voda je toliko bistra da se kroz nju mogu razaznati kamenito dno, pukotine i mjesto iz kojeg neprekidno izvire.

Ne izbija snažno niti se probija naglim mlazom. Dolazi iz dubine mirno i postojano. Najprije ispuni prirodni bazen, a zatim se preko kamenog oboda preliva i započinje put kao rijeka Skakavica. Voda Oka Skakavice i usred ljeta ostaje ledena. Njena temperatura pri površini iznosi oko pet stepeni, dok je u dubljim slojevima još niža. Napajaju je snijeg i led sa visokih djelova Prokletija. Voda ponire kroz krečnjačke pukotine, prolazi tajanstvenim podzemnim putevima i ponovo izlazi na svjetlost upravo na ovom mjestu.

U proljeće, kada se snjegovi sa vrhova počnu otapati, a krenu i proljećnje kiše vrelo pokazuje svoju najveću snagu.  Stajali smo pored obale i posmatrali čudesne tirkizne krugove. Pred nama se nalazilo oko prirode, otvoreno prema nebu, okruženo šumom i čuvano prokletijskim vrhovima. Svjetlost je prolazila između grana, dodirivala površinu i razlivala se po njoj u bezbroj nijansi. Svaki put kada bih pomislio da sam pronašao najbolji ugao, voda bi promijenila boju i ponudila mi novi prizor. Napravih prve kadrove svojim fotoaparatom, želeći da sačuvam makar dio onoga što smo gledali. Znao sam da fotografija ne može prenijeti hladnoću vode, mir šume ni ośećaj koji vas obuzme kada stojite nad njenom dubinom. Ipak, trebalo je zabilježiti taj dar prirode, tako posebno utkan u ljepotu plavsko gusinjskog kraja.

 

Đevojački vrh i priča sa starih katuna

Nastavismo dalje prema Ropojanskom jezeru. Sa Zuvdijom-Zuvdom Barjaktarevićem koračao sam polako, osvrćući se prema vrhovima koji su se otvarali sa obje strane doline. Sa naše lijeve strane pažnju mi je privukao jedan posebno oštar vrh. Njegova kamena greda uzdizala se iznad šume i okolnih pašnjaka, izdvojena oblikom od svega što ju je okruživalo. Upitah Zuvda kako se zove.

Iskusni planinar, koji poznaje gotovo svaki vrh, prevoj, izvor i stazu ovoga kraja, objasni mi da gledamo Đevojački vrh, poznat i kao Đevojačka greda.  Dok smo koračali, Zuvdo mi ispriča staru legendu koju su generacije stanovnika ovoga kraja prenosile usmenim putem. Na jednom od obližnjih katuna živjela je đevojka neobične ljepote. Dane je provodila uz svoje ostarjele roditelje, pomažući im u svakodnevnim poslovima i vodeći brigu o kući i imanju. Nije željela da se uda i napusti ih u godinama kada im je njena pomoć bila najpotrebnija. Mnogi mladići nijesu mogli odoljeti njenoj ljepoti. Dolazili su, prosili je i pokušavali da pridobiju njenu naklonost, ali ih je ona odbijala. Njena odluka bila je jasna. Željela je da ostane uz roditelje i sama bira svoj životni put.

Jednoga podneva, dok je boravila sa stokom na planini, ugledao ju je mladi pastir. Opčinjen njenom ljepotom i ne mogavši da prihvati njeno odbijanje, krenuo je za njom u namjeri da je sustigne, otme i prisili da bude njegova. Đevojka je bježala prema kamenoj gredi. Kada je stigla do njene ivice i shvatila da više nema kuda, odlučila je da mu ne pripadne silom. Sa visoke stijene bacila se u ponor.

Od toga dana, prema predanju, kameni vrh iznad Ropojanske doline nosi naziv Đevojački vrh. Zuvdo je priču završio gledajući prema oštroj gredi. Na trenutak smo zaćutali. Planina je pred nama stajala mirna, kao da čuva sve ono što je tokom vjekova vidjela, a što ljudi nijesu uspjeli da zapišu. Ostalo je ime đevojke. Imena onih koji su je progonili odavno su nestala. Njena sudbina sačuvala se u nazivu vrha, u kazivanjima sa starih katuna i u śećanju ljudi koji još znaju da pročitaju priče skrivene u kamenu Prokletija.

Staze koje pamte stare katune

Brojne omanje staze račvale su se na sve strane. Neke su vodile prema katunima i pašnjacima, druge prema izvorima, šumama i visokim planinskim prevojima. Nekada su to bile uske kozje staze kojima su prolazili čobani sa stadima, a danas njima koračaju planinari iz različitih krajeva svijeta. Svaka je imala svoj pravac i razlog postojanja. Nijesu nastajale prema nacrtima i kartama, već su ih određivali ljudska potreba, kretanje stoke i najbezbjedniji prolazi kroz planinu. Godine su ih čas otvarale, čas skrivale pod travom, lišćem i kamenjem.

Preko jednoga potoka ugledasmo staru drvenu brvnu. Ko zna koliko dugo tu stoji i koliko je ljudi njome prešlo sa jedne obale na drugu. Podignuta je da omogući prolaz u danima kada jesenje kiše stignu na Prokletije, potok nabuja, a mirna voda postane snažna i nepredvidiva. Masivna brvna, vjerovatno isklesana od bukve ili jele, bila su čvrsto položena preko korita. Vrijeme im je promijenilo boju, kiše su ih ispirale, snjegovi pritiskali, a sunce sušilo. Ipak, još su služila svojoj namjeni.

Postavile su ih ruke starih majstora koji su dobro poznavali drvo. Znali su koje stablo treba izabrati, kako ga oboriti, obraditi i položiti da izdrži vodu, teret i duge planinske zime. Nijesu imali savremene mašine, ali su imali iskustvo, strpljenje i mjeru. Umjeli su da drvetu daju novi oblik, a da mu ne oduzmu snagu. U njega su utkali sigurnost za čobane, putnike i sve one koji su ovim stazama dolazili poslije njih. Pređosmo preko brvna pažljivo, jedan za drugim. Ispod naših koraka čula se voda, a staro drvo još jednom je podnijelo svoje prolaznike. Nastavismo prema Ropojanskom jezeru, stazom koju nijesu iscrtale karte, već stopala brojnih generacija.

Lindi na vratima Ropojane

Nastavismo putem. Poslije starih brvana i staza koje su se račvale prema katunima, pred nama se ukazala omanja drvena kućica. Na njenom pročelju stajao je znak Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore. Stigli smo do ulaza u dio Ropojanske doline koji pripada Nacionalnom parku Prokletije.

Tu nas je dočekao Rilind Dedushaj, kojem prijatelji i ljudi iz ovoga kraja od milja kažu Lindi. Albanac iz Vusanja, rođen pod prokletijskim vrhovima, djelovao je kao čovjek koji prirodno pripada mjestu na kojem radi. Ko može bolje da dočeka putnika i čuva planinu od onoga kome je ona zavičaj, ko poznaje njene staze, vode, katune i promjene vremena?

Predstavih mu se kao kolega iz Nacionalnog parka Lovćen. Ta jednostavna riječ, kolega, odmah je učinila razgovor prisnijim. Iako radimo na dva udaljena kraja Crne Gore, govorili smo o istim obavezama, sličnim izazovima i odgovornosti prema prostoru koji nam je povjeren. Razgovarali smo o turistima koji svakodnevno prolaze Ropojanskom dolinom, o njihovim pitanjima, navikama i prvim susretima sa Prokletijama. Dolaze iz različitih država, govore različitim jezicima i ne poznaju uvijek dovoljno dobro planinu. Nekima treba objasniti pravac staze, drugima udaljenost, vremenske prilike ili pravila ponašanja u zaštićenom prostoru. Lindi ih dočekuje strpljivo i ljubazno. U njegovim riječima nema posebnih rečenica iz turističkih brošura. Govori jednostavno, onako kako govori čovjek koji taj prostor poznaje i voli. Pitao sam ga kako doživljava svoj posao. Sa ponosom mi je kazao da ga voli.

Ta kratka rečenica otkrivala je mnogo njegov odnos prema ljudima, spremnost da im pomogne i pažnja sa kojom govori o Prokletijama pokazivali su da posao ne obavlja samo zato što mora. Dobrota i posvećenost izdvajale su ga na najljepši način. Za mnoge pośetioce Lindi je prvi čovjek Nacionalnog parka kojeg sretnu na ulazu u Ropojansku dolinu. Njegova riječ, osmijeh i postupak postaju dio njihovog doživljaja planine. Nekada je upravo taj kratak susret dovoljan da stranac razumije da je ušao u područje koje treba poštovati i čuvati. Prokletije su dio njegovog porodičnog, zavičajnog i kulturnog prostora. Nazive njihovih vrhova, dolina i voda nosi na jeziku na kojem ih je slušao od najstarijih. U tom znanju živi pamćenje ljudi koji su ovđe vjekovima napasali stoku, podizali katune i pronalazili prolaze kroz stijene.

Planina se ne čuva samo rampom, pravilnikom i upozorenjem. Čuva se i lijepom riječju, tačnim savjetom, poštovanjem prema pośetiocu i ličnim primjerom. Lindi je to dobro razumio. Pozdravismo se i nastavismo prema Ropojanskom jezeru. On ostade pored male drvene kućice da dočeka nove planinare. Do kraja dana tuda će proći još mnogo ljudi, jezika i koraka, a svakome će Lindi pokazati isto lice gostoljubivosti. Na vratima Ropojane ostao je čovjek koji ne govori samo da voli svoj posao. Način na koji ga obavlja potvrđuje svaku njegovu riječ.

Kroz  šume Ropojane

Makadamski put kojim smo koračali bio je grub, kamenit i na pojedinim mjestima prilično oštećen. Njime su mogla proći jedino snažnija terenska vozila, prilagođena uslovima koje nameće planina. Sa obje njegove strane odvajale su se manje staze i gubile među mladim bukvama i jelama. Bilo mi je drago što smo povremeno birali upravo njih. Njima planinari rjeđe prolaze, pa se u njihovoj tišini još snažnije ośećao mir šume.

Daleko od buke vozila i prašine sa glavnog puta, slušao sam šum lišća, povremeno pucketanje grančice pod nogama i sopstvene korake. Taj mir me ispunjavao. Postoje trenuci kada čovjeku nije potreban razgovor, već samo uska šumska staza i saznanje da ga planina prima bez pitanja. Ubrzo izađosmo na jedan proplanak. Na njemu su rasla brojna stabla crnog bora, okupljena u prepoznatljivu šumsku cjelinu. Po njihovom rasporedu moglo se zaključiti da nijesu sva iznikla prirodnim putem. Zasađena su prije više decenija, tokom organizovanih akcija pošumljavanja u kojima su učestvovali nekadašnji gorani.

Te generacije ostavile su iza sebe živ trag. Sadnice koje su nekada nosili u rukama danas su postale visoka stabla. Njihove krošnje prave hlad putnicima, korijenje čuva zemljište, a grane pružaju zaklon pticama i drugim stanovnicima planine. Oni koji su ih sadili možda nijesu mogli pretpostaviti koliko će putnika jednoga dana zastati u njihovoj hladovini. Ipak, svako stablo potvrđuje da dobro učinjeno prirodi nastavlja da raste i dugo nakon što ljudske ruke završe svoj posao.

Na stazi Vrhova Balkana

 Povremeno smo pravili kraće pauze da predahnemo, popijemo vodu i nadoknadimo tečnost izgubljenu tokom hoda na avgustovskoj vrućini. Nije trebalo žuriti. Put do Ropojanskog jezera tražio je snagu, ali i sposobnost da se primijete sitni tragovi života pored staze. Na toj dionici susrijetali smo brojne planinare. Neki su dolazili iz pravca Albanije, dok su drugi, poput nas, napredovali Ropojanskom dolinom prema granici. Nosili su velike ruksake, štapove za hodanje i opremu za višednevni boravak u planini. Koračali su dijelom međunarodne planinarske rute Peaks of the Balkans, odnosno Vrhovi Balkana. Staza povezuje Crnu Goru, Albaniju i Kosovo, prolazeći kroz planinske doline, katune i sela koja su vjekovima bila upućena jedna na druge.

Iz Ropojane put vodi dalje prema albanskim katunima i selima, a zatim prema Thethu. Granice su se tokom vremena mijenjale, ali su planinske staze ostajale. Njima su nekada prolazili čobani, trgovci i stanovnici susjednih krajeva, a danas njima koračaju planinari iz čitavog svijeta.

Đe je medvjed okrenuo kamen

 Zaustavismo se pored puta i śedosmo na obližnju stijenu. Trebalo je odmoriti noge, udahnuti svježiji vazduh iz šume i prikupiti snagu za nastavak pohoda. Nedaleko od mjesta na kojem smo śeđeli primijetismo dva velika kamena izvaljena iz zemlje i pomjerena sa svojih ležišta. Nijesu izgledala kao da ih je pokrenula voda niti kao da su se sama odronila. Zuvdo ih je pažljivo pogledao. Njegovo dugogodišnje iskustvo govorilo mu je da je tuda najvjerovatnije prošao medvjed. Snažnim šapama pomjerio je kamenje tražeći insekte, larve i drugu hranu skrivenu u vlažnoj zemlji ispod njih.

Zadivila me snaga potrebna da se tako masivni komadi stijene odvoje od tla i prevrnu. Mi smo gledali kamenje, a u mislima pokušavali da zamislimo životinju koja je možda samo nekoliko sati ranije stajala na istom mjestu. Nijesmo viđeli medvjeda, ali nam je ostavio dovoljno jasan znak svoga prisustva. Planina se ponovo pokazala kao otvorena knjiga. Tragovi u zemlji, prevrnuti kamen, ogrebana kora ili utisak šape u blatu njena su slova. Potrebni su iskustvo i pažnja da bi se pročitala. Susret sa tim tragom bio je još jedno iskustvo više. Podsjetio nas je da kroz Ropojanu ne prolazimo sami i da su ove šume dom životinjama koje čovjeka najčešće primijete mnogo prije nego što on nasluti njihovu blizinu. Nakon odmora ustadosmo sa stijene i nastavismo prema Ropojanskom jezeru. Iza nas ostadoše prevrnuti kameni, a sa nama pođe misao da nas iz dubine šume možda posmatra njen nevidljivi gospodar.

 

Kamen koji pamti granicu

Nastavljamo polako, korak po korak. Umor se već počeo javljati u nogama, ali želja da stignemo do zadatog cilja bila je velika i snažna. Ropojansko jezero čekalo nas je dublje u dolini, a svaki pređeni dio puta donosio je novi prizor i još jednu priču. Pored makadamskog puta, među travom i niskim rastinjem, ugledasmo pravilno složeno kamenje. Na prvi pogled moglo se učiniti da je riječ o običnim stijenama koje su se vremenom odronile sa okolnih strana. Kada smo prišli bliže, jasno se viđelo da su ih nekada slagale ljudske ruke. Bili su to temelji objekta kojeg više nema.

Zuvdo mi objasni da se na tom mjestu, prema kazivanju starih ljudi iz ovoga kraja, nalazila karaula sa carinarnicom iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Od zidova, vrata, prozora i krova nije ostalo ništa. Sačuvalo se samo nekoliko redova kamena, dovoljno da pokažu đe je građevina stajala i koliko je prostora zauzimala. Zaustavismo se pored temelja.

Pokušavao sam da zamislim kako je ovo mjesto izgledalo dok su u karauli boravili graničari i carinici. Dolina je tada bila mnogo pustija. Nije bilo planinarskih oznaka, turističkih grupa ni savremene opreme za komunikaciju. Granica se čuvala ljudskim pogledom, osluškivanjem i dugim obilascima po vremenu koje nije uvijek bilo naklonjeno čovjeku. Karaula je nadzirala prolaz kroz dolinu i puteve koji su vodili prema Albaniji. Tuda su se kretali trgovci, čobani, putnici i ljudi čije su porodice živjele sa različitih strana planine. Za jedne je granica bila službena linija koju nije trebalo prelaziti bez dozvole. Za druge je bila novonastala prepreka između katuna, rodbine i starih puteva kojima se prolazilo mnogo prije nego što su postavljene granične oznake.

Duvanske staze preko greda

Uz priču o staroj carinarnici sačuvalo se i kazivanje o trgovcima duvanom. Da bi izbjegli kontrolu, oduzimanje robe i optužbu za nedozvoljen prenos preko granice, nijesu uvijek išli glavnim putem kroz dolinu. Birali su mnogo teže i opasnije pravce preko kamenih greda. Kretali su se uskim prolazima koje su dobro poznavali samo mještani, čobani i ljudi naviknuti na planinu. Najčešće su putovali noću ili po vremenu kada je vidljivost bila slaba. Robu su nosili na leđima ili je tovarili na konje, pažljivo izbjegavajući mjesta sa kojih su ih mogli primijetiti stražari iz karaule.

Svaki takav prolazak bio je opasan. Dovoljni su bili jedan pogrešan korak, odronjeni kamen ili iznenadna promjena vremena da putovanje dobije tragičan kraj. Ipak, potreba za zaradom bila je jača od straha. U siromašnim planinskim krajevima duvan je za mnoge porodice predstavljao je mogućnost da obezbijede brašno, so, odjeću i druge potrepštine.

Dok sam gledao prema visokim gredama, bilo mi je teško da zamislim kako su ljudi sa teretom prolazili tim gotovo nepristupačnim stranama. Danas njima odlaze najiskusniji planinari sa dobrom obućom i savremenom opremom. Nekada su ih prelazili ljudi u skromnoj odjeći, vođeni poznavanjem planine i nuždom da prežive. Od karaule su ostali samo temelji. Od nekadašnjih graničara i trgovaca ostala su kazivanja koja još kruže među ljudima ovoga kraja. Priroda je polako vratila prostor sebi. Trava je prekrila kamenje, korijenje se uvuklo među temelje, a vjetar je odnio glasove onih koji su tu nekada stražarili, pregovarali, strahovali ili pokušavali da neopaženo prođu. Nastavismo dalje prema jezeru. Iza nas ostade kamen koji pamti vrijeme kada je Ropojana bila prostor granice, kontrole, ljudske snalažljivosti i puteva kojima se često koračalo između zakona i potrebe.

Kameni biljezi u visokoj travi

 Nedugo nakon što smo ostavili temelje nekadašnje karaule iza sebe, još jedan prizor zaustavio je moj korak. Na neobično čistom proplanku, izdvojenom od okolne šume i zaklonjenom visokim planinskim stranama, iz trave su se uzdizali stari kameni nišani. Bilo ih je više. Neki su još stajali uspravno, dok su se drugi nagnuli pod teretom godina ili gotovo sasvim utonuli u zemlju. Visoka trava prekrivala je grobove, pa se tek pažljivijim pogledom mogao nazrijeti njihov raspored. Kamen je bio taman, ogrubio od kiše, snijega, vjetra i dugih prokletijskih zima. Na njemu nijesmo mogli razaznati ništa ko je na tom mjestu sahranjen. Priđosmo tiho. Na takvim mjestima čovjek nesvjesno uspori korak i stiša glas. Pred nama nijesu stajali samo kameni biljezi, već nepoznate ljudske sudbine. Neko je te grobove nekada iskopao, položio u njih svoje bližnje i obilježio ih kamenom da mjesto ne bude zaboravljeno. Ko su bili ti ljudi? Jesu li pripadali porodicama koje su živjele na obližnjim katunima, čuvali stoku i ljetovali u Ropojani? Jesu li bili putnici koje je smrt zatekla daleko od doma, trgovci sa starih karavanskih puteva ili graničari iz vremena kada je dolina bila strogo nadzirani prostor? Možda su stradali od bolesti, nevremena ili u nekom događaju o kojem više nema živih svjedoka.

Odgovore nijesmo imali. Nijesmo željeli ni da ih izmišljamo. Planina podstiče maštu, ali ovakva mjesta traže poštovanje prema činjenicama i prema ljudima čija su imena nestala protokom točka koji se zove i istorija i vrijeme. Možda bi buduća arheološka, antropološka i istorijska istraživanja mogla pokazati koliko je groblje staro, kome je pripadalo i sa kojim je naseljem ili katunom bilo povezano. Stručno evidentiranje položaja grobova, proučavanje kamenih obilježja i razgovori sa najstarijim stanovnicima Vusanja mogli bi sačuvati ono što još nije odnijelo vrijeme. Do tada, nišani ostaju bez pročitanih imena, okruženi visokom travom i tišinom Ropojanske doline. Sunce je prelazilo preko proplanka, a śenke kamenih biljega spuštale su se po travi. Śetih se koliko je malo potrebno da ljudsko ime bude zaboravljeno, ali i koliko dugo jedan kamen može čuvati znak da je neko na ovom svijetu postojao. Nastavismo dalje bez mnogo riječi. Iza nas je ostalo nepoznato groblje, jedno od onih mjesta pred kojima planina ne otkriva odgovor, već postavlja pitanje.

Jezero koje nas nije sačekalo

Poslije dugog hoda staza se konačno otvorila, a ispred mene se pružila prostrana udolina. Po njenom obliku, bujnoj vegetaciji i jasno ocrtanim rubovima moglo se prepoznati da je tu bilo jezero. Stigli smo do Ropojanskog jezera. Zastao sam i pogledom tražio vodu. Očekivao sam njenu plavu površinu, odsjaj okolnih vrhova i onu posebnu svjetlost koju samo planinska jezera umiju da sačuvaju. Umjesto vode, pred nama se prostirala velika zelena površina. Jezero nas nije sačekalo. Priznajem da sam u prvom trenutku bio pomalo razočaran. Volim vodu. Uvijek me privlače izvori, rijeke i jezera, njihova boja, zvuk i neprekidno mijenjanje. Poslije tolikog puta želio sam da ugledam Ropojansko jezero ispunjeno vodom i da svoj fotoaparat okrenem prema njegovoj površini. Ipak, avgust je već učinio ono što ovđe čini gotovo svake godine.

Ropojansko jezero, je periodično je ledničko jezero. Nalazi se na približno 1.238 metara nadmorske visine, u završnom dijelu Ropojanske doline, između strmih prokletijskih padina i u neposrednoj blizini državne granice sa Albanijom. Tokom proljeća jezersku udolinu ispunjavaju vode nastale otapanjem snijega sa okolnih vrhova i obilne planinske kiše. Pri visokom vodostaju jezero može dostići dužinu od oko sedam stotina i širinu do dvije stotine metara. Njegova najveća dubina tada iznosi približno deset metara. Sa dolaskom ljeta voda počinje da se povlači. Jedan dio ispari pod planinskim suncem, dok veći dio postepeno ponire kroz propusno kraško dno. Do avgusta ili septembra vodena površina najčešće sasvim nestane, a na njenom mjestu ostane bujna zelena udolina. Dok sam posmatrao visoku vegetaciju, shvatio sam da ona nije znak da je jezero nestalo zauvijek. Naprotiv, upravo je zelenilo śedočilo o vodi koja je tu donedavno bila. Hranila je zemljište, ostavila vlagu u njegovoj dubini i omogućila biljkama da osvoje prostor sa kojeg se povukla. Pred nama nije bilo mrtvo jezersko dno. Bio je to drugi život istog mjesta.

Ropojansko jezero ima dva lica. Jedno je proljećno, ispunjeno hladnom plavičasto-zelenom vodom koja prima odraze snjegova i stijena. Drugo je ljetnje, mirno i obraslo travom, kada se jezero povuče pod zemlju i prepusti udolinu biljkama. Spustih se prema njegovom isušenom dnu. Hodao sam prostorom preko kojeg se samo nekoliko mjeseci ranije prostirala voda. Pod nogama nije bilo kamenite pustoši, već trava koja se povijala na laganom vjetru. Čitava udolina djelovala je poput široke planinske pozornice sa koje je voda privremeno otišla, obećavajući da će se vratiti sa prvim velikim topljenjem snjegova. Napravih više fotografija. Nijesam zabilježio jezero kakvo sam zamišljao prije polaska, ali sam fotografisao njegovu drugu prirodu. Snimio sam udolinu, tragove vode u vegetaciji, visoke stijene koje je okružuju i stazu koja se nastavlja prema granici. Možda su upravo ti kadrovi bili vredniji jer pokazuju da priroda ne mora uvijek ispuniti naša očekivanja da bi nas zadivila.

Prema prijateljskoj Albaniji

 U daljini se nazirao granični kamen. Iza njega počinjao je prostor susjedne i prijateljske Albanije. Granica je na karti jasna linija, ali u ovom predjelu djelovala je gotovo nevidljivo. Isti planinski masiv nastavljao se sa obje strane. Iste stijene, šume, vode i vjetrovi nijesu poznavali podjelu koju je čovjek označio kamenom. Sa druge strane granice prostirale su se albanske Prokletije, katuni, doline i staze koje vode prema Thethu i visokim vrhovima masiva. Tuda nastavlja i međunarodna ruta Vrhovi Balkana, povezujući ljude i predjele Crne Gore, Albanije i Kosova. Gledao sam prema graničnom kamenu i razmišljao koliko su planine starije od svake državne međe. One su spajale ljude mnogo prije nego što su granice iscrtane. Čobani, trgovci i putnici poznavali su ove prolaze, dijelili vodu, sklanjali se od nevremena i pomagali jedni drugima bez obzira na kojoj su se strani našli. Tu na kraju našeg puta, Ropojansko jezero pokazalo mi je da odsustvo vode ne znači odsustvo života. Pokazalo mi je i da cilj pohoda nije uvijek prizor koji smo unaprijed zamislili. Ponekad vas na kraju staze sačeka nešto sasvim drugo. Umjesto plave površine, dočekala me zelena udolina. Umjesto odraza u vodi, dobio sam pogled prema susjednoj Albaniji. Umjesto razočaranja koje sam ośetio u prvom trenutku, ostalo je saznanje da sam upoznao jezero u njegovom najmirnijem izdanju. Voda će se vratiti kada snjegovi počnu da se tope (ako ih bude). Ispuniće udolinu, prekriti travu i ponovo primiti odraze prokletijskih vrhova. A ja ću se možda vratiti da ga vidim u tom drugom licu.

Krenusmo nazad istim putem, ali se nijesmo vraćali isti. Ropojana nam je ostavila svoje priče i tragove davnih ljudi, a mi smo joj zauzvrat darovali poštovanje i obećanje da ćemo ponovo doći. Planinu nijesmo osvojili, samo smo imali čast da toga dana koračamo kroz njenu najljepšu prirodu i uspomene koje ću i ovim zapisom sačuvati,.