Diplomatska pošta:  Zelenski u Beogradu 

Diplomatska pošta

Zelenski u Beogradu 

Piše: Miodrag Vlahović

Srbija zvanično ne izvozi municiju za Ukrajinu, iako stručnjaci koji prate tu situaciju govore o vrijednosti od bar 800 miliona eura isporuka – još od 2022 – posebno artiljerijske municije od 122 i 152 mm, što je stari sovjetski standard, a za što postoje, koliko je poznato, proizvodni kapaciteti u Srbiji i u Bugarskoj – koja takođe, preko trećih zemalja (baš kao i Srbija) isporučuje municiju Ukrajini.

Posjeta ukrajinskog predsjednika Zelenskog Beogradu je prošla gotovo nezabilježena u srpskoj štampi. Vučićevom interesu da prođe sa što je moguće manjom štetom prema Rusiji je udovoljeno u strogo kontrolisanim medijima.

Na njegovu žalost – bilo je nemoguće da se posjeta Zelenskog sakrije od očiju javnosti: Putin je već dao izjavu kako treba pomoći “patriotski opredijeljene” studente u Beogradu.

Motiv za tu izjavu je jasan: srpski patriotizam se odavno mjeri odanošću prema Rusiji. Ko nije poslušan prema Kremlju – nije srpski patriota.

… SIR ZA PARE

Zelenski i Vučić nisu mogli biti saglasni u vezi odbijanja Srbije da se pridruži sankcijama prema Rusiji.

Dva predsjednika nisu nikako mogla biti saglasna ni u vezi EU i NATO. Dok se jedna zemlja, već četiri godine, herojski odupire ruskoj agresiji i najtežim zločinima i razaranju, a nada se šansi da ubrzo postane dio EU i, u perspektivi – koja može biti mnogo bliža nego što nam se čini – članica NATO, druga predstavlja najveću opstrukciju naporima da se završe procesi evropskih i atlantskih integracija na prostoru Zapadnog Balkana, dok je njena evropska agenda, s pravom, zaustavljena, a ona sama, upornošću najgorih nacionalista, odbija i primisao da ikada bude članica Alijanse.

Zato je posjeta Zelenskog prevashodno – ako ne i isključivo – vezana za isporuke municije, vojne opreme i rezervnih djelova za MIG-29. Odbrambeni rat se mora dobiti.

Politika i druge oblasti saradnje su tu u drugom planu, iako zapadni mediji javljaju o potpisanim ugovorima za podršku Srbiji u oblasti poljoprivrede i za učešće Srbiji u obnovi jednog od razorenih ukrajinskih gradova. Ukrajina je svakako zainteresovana za nastavak saradnje sa regionom u okviru samita Ukrajina-Jugoistočna Evropa, koji se organizuju od 2023, kao i preko tzv. Karpatske Inicijative, najavljene za jesen.

Izjava Zelenskog  o teritorijalnom integritetu – koja je imala vrlo negativne odjeke u Prištini i Tirani – naišla je na veliko zadovoljstvo i odobravanje domaćina – ali je bila zatomljena u srpskoj javnosti činjenicom da posjeta gotovo da nije pomenuta u medijima.

Zelenski je, dakle, rekao ono što domaćini željeli da čuju – jer su, dok traje rat, municija i vojna oprema važniji od inače neodrživog i lažnog poređenja Kosova i Krima – a da ne pominjemo istočnu Ukrajinu, koja je žrtva ruske agresije.

Analitičari sada procjenjuju da li se i koliko se Vučić ovom posjetom “opravdao” pred EU, za svu destrukciju na unutrašnjem i vanjskom planu. Ali, i ta se priča vraća na prodaju municije i ratnih zaliha, još od početka ruske agresije. Vučić može da nastavi da “balansira” u situaciji đe ne može računati na povjerenje ni Zapada, ni Istoka. Dok ima municije za prodaju, to jest. Ili do spleta okolnosti koji će dovesti “nove” srpske “patriote” na vlast. (O scenariju da Putin ode sa političke scene prije Vučića i što bi to značilo za Srbiju – drugom prilikom.)

A gledanje Vučiću kroz prste je, bar od 2022, zasnovano upravo na tim transakcijama (koje, koliko je poznato, idu indirektno – preko raznih kompanija iz Češke i Poljske), tako da ni na tom frontu nema iznenađenja. Sva je prilika da Vučić na tome temelji politiku koja računa na popuštanje i na izvjesnu inerciju zapadnih partnera, koja, ipak, ima ograničeno djejstvo – što smo vidjeli nedavno, kada je optimistički plan komesarke Kos o otvaranju trećeg pregovaračkog “klastera” sa Srbijom doživio fijasko – jer je čak osam EU članica blokiralo taj usiljeni pokušaj …

Činjenicu da predsjednik Zelenski nije posjetio Crnu Goru niko nije komentarisao. Aktuelne vlasti u Crnoj Gori – oduševljene Tramp-Putinom i ideološki i kulturno nastrojene “put Moskve” (da njihovu iskrenu ljubav prema NATO ne pominjemo ovoga puta) ne bi imale što da kažu ukrajinskom gostu – osim niza praznih fraza.

U koje ne vjeruju ni oni sami, a ni Ukrajinci …

SEUTA, NA GRANICI ITALIJE

Dešavanja na španskom parčetu zemlje na Magrebu – mediteranskoj obali Maroka – uzdrmala su evropsko jedinstvo preko mjere i rezona.

U dobro orkestriranoj “invaziji” migranata oko šezdeset hiljada Marokanaca je upalo na to poluostrvo, gotovo stotina je poginula, a – po izvještajima agencija – preko 48.000 njih se, već prvih dana, dobrovoljno vratilo na marokansku teritoriju.

Reakcije iz zemalja EU je predvodila – što je, ipak, iznenađenje – predsjednica italijanskog Savjeta ministara, Đorđa Meloni.

Italijanska premijerka je odmah naredila obustavljanje (suspenziju) šengenskog režima sa Španijom, baš kao da je Seuta na sâmoj granici Italije, što je izazvalo razumljivu reakciju Madrida.

Premijer Pedro Sančez (Sánchez) je, poslije kraćeg čekanja, uveo recipročne mjere prema Italiji. Tako se sada – na prelazima na aerodromima – između dvije zemlje vrši puna pasoška kontrola, kao da nema Mastrihtskog ugovora.

Više od te situacije, nekoliko stvari mogu da zabrinu i nas, iz “predgrađa” EU:

Prvo, događaj u Seuti pokazuje koliko je lako, ako ima interesa i podsticaja, izazvati jednu tako dramatičnu situaciju. “Pokazna vježba” Maroka, ili dogovor sa antievropskim nacionalistima/suverenistima, s obje strane Atlantika?

Drugo, reakcije iz EU su bile negativne, panične i sa manjkom elementarne solidarnosti – što stvara vrlo ružnu sliku o stepenu evropskoj jedinstva, ne samo po pitanjima ilegalnih imigranata.

Treće, reakcija Italije bi se mogla tumačiti i kao pokušaj sabiranja političkih poena na unutrašnjem planu – jer se politika u toj zemlji, u posljednjoj deceniji posebno, vrti oko pitanja imigracije, uz pojačane tenzije i optužbe lijevog i desnog centra, kako to Italijani zovu. Međutim, bez obzira na to, vještački i isforsirani konflikt sa Španijom pokazuje da nacionalne agende desnice (nacionalne, nacionalističke, “suverenističke” …) predstavljaju ozbiljnu i stalnu opasnost za jedinstvo EU, što se reperkutuje na sve segmente evropske politike – pa i naše, crnogorsko (očekivano) pristupanje porodici evropskih naroda i država.

Četvrto – da ne zaboravimo – problem imigracije iz Afrike i sa Bliskog i Srednjeg Istoka niko ne može negirati, niti stavljati pod tepih. Ali, postoje razne politike prema tome. Poljska i Mađarska su imale definitivnu projekciju: nula imigranata iz dalekih krajeva – zato što nisu bile željena destinacija tih ljudi.

Crna Gora je, bar za sada, pošteđena od talasa izbjeglica – pa su dva postojeća prihvatna centra (Božaj, Spuž) bila dovoljna da se organizuje njihovo zbrinjavanje i slanje na krajnje destinacije.

Jedna – po svemu sudeći uzgredna – izjava gospođe Meloni, o potrebi da i Crna Gora organizuje prijemne kampove za migrante, izazvala je promptnu reakciju premijera Spajića (koji, uzgred budi rečeno, ima čudne kriterijume što su, a što nisu “seoska pitanja” na koje se ne treba osvrtati), za koju, nažalost, ne bismo mogli reći da uliva povjerenje i sigurnost.

Ona je – lako je to vidjeti – bila namijenjena za političke istomišljenike i simpatizere PES i vladajućih struktura, kod kojih je lako naći podršku za paničnu politiku prema imigrantima sa dalekih prostora, druge vjere i boje kože.

Takvu revnost i ozbiljni angažman bi se očekivali od Premijera i kada je tzv. dvojno državljanstvo u pitanju – što je kudikamo veća realna opasnost kada se radi o Crnoj Gori.

Ali, za partiju čiji funkcioneri imaju strahopoštovanje prema reakcijama i stavovima Crkve Srbije i koji za njemački AfD pišu da je to jedna umivena građanska partij la (?!), ljepša i ugodnija je borba protiv – još uvijek – imaginaranih problema, nego protiv stvarnih rizika i destruktivnih i opasnih planova koalicionih partnera.

KARGO IZ ANKARE

Storija o tragikomičnom sakrivanju predsjednika Trampa u kontejneru za opskrbu aviona, prilikom odlaska sa Samita NATO iz Ankare, obišla je svijet.

Ispod je svakog nivoa, čak i onog na koji je spuštena američka politika pod korumpiranim MAGA režimom, da se šef države (bilo koje države, a ne vojno najmoćnije sile na planeti) tajno premješta iz jednog u drugi vazduhoplov – tako da ni najbliži saradnici, posada, službenici i novinari nisu svjesni toga da lete pod (navodnim) iranskim prijetnjama da će napasti “Air Force One” i bez Predsjednika kao saputnika, dok Donald Tramp leti drugim avionom.

Poslije je objavljeno da je državni sekretar Marko Rubio znao da Predsjednik nije na istom letu – što govori o njegovoj velikoj “hrabrosti”, ili o velikom strahu, svejedno.

Trampova administracija nastavlja da razvaljuje SAD, na način i tempom koji nema poređenja u američkoj istoriji. Rat protiv Irana je odavno u slijepoj ulici. Vojna intervencija je fijasko.

Hormuz je praktično zatvoren. To jest – njegova prohodnost više zavisi od Irana, nego od moćnih SAD, čiji nekompetentni “ministar rata” muku muči da obezbijedi dovoljne količine municije (tačnije: raketa i projektila), koje je ishitreno i nepotrebno ispucao u prvih nekoliko sedmica napada na Iran.

Ekonomske posljedice takve avanturističke (i autodestruktivne, na nesreću) politike Administracije Tramp 47 sada osjećaju građani SAD, ali i cijeli svijet.

Da li to može trajati i poslije “mid-term” izbora u Kongresu – vidjećemo tek u oktobru i novembru. Impičment je sredstvo, ukoliko demokratske institucije u SAD još funkcionišu.

Dakle – bar do tada ćemo svjedočiti jednom od najružnijih i najmučnijih perioda američke povijesti. To je opasno dug period, kada je Tramp u pitanju.

Za prijatelje Amerike, na svim stranama svijeta, sve to izgleda posebno dramatično i bolno. Nadajmo se – na za dugo!