INFLACIJA u Crnoj Gori ubrzala na 4,5 odsto, gorivo skuplje čak 30 odsto
Godišnja inflacija u Crnoj Gori u avgustu je ubrzala na 4,5 odsto, sa 3,8 odsto u julu, i dostigla najviši nivo od oktobra prošle godine. Najveći pritisak na cijene došao je iz sektora prevoza, prvenstveno zbog snažnog poskupljenja goriva.
Cijene proizvoda i usluga lične potrošnje u Crnoj Gori u avgustu 2026. godine bile su 4,5 odsto više nego u istom mjesecu prošle godine, pokazuju najnoviji podaci Uprave za statistiku – Monstata.
Godišnja inflacija time je ubrzala za 0,7 procentnih poena u odnosu na jul, kada je iznosila 3,8 odsto. Avgustovska stopa ujedno je najviša od oktobra 2025. godine, kada je godišnji rast cijena iznosio 4,8 odsto.
Inflacija je ojačala i na mjesečnom nivou. Potrošačke cijene u avgustu bile su 1,2 odsto više nego u julu, nakon mjesečnog rasta od 0,8 odsto u prethodnom mjesecu.
Gorivo glavni pokretač inflacije
Najveći pojedinačni doprinos godišnjoj inflaciji dalo je poskupljenje goriva i maziva za motorna vozila. Njihove cijene bile su čak 30,1 odsto više nego u avgustu prošle godine, što je ukupnoj stopi inflacije dodalo 1,69 procentnih poena.
To praktično znači da je samo poskupljenje goriva proizvelo više od trećine ukupne godišnje inflacije.
Na nivou širih kategorija, cijene prevoza porasle su 16,9 odsto na godišnjem nivou. Alkoholna pića i duvan poskupjeli su 10,3 odsto, restorani i usluge smještaja 6,2 odsto, informacije i komunikacije 5,7 odsto, a zdravstvene usluge i proizvodi 4,1 odsto.
Hrana i bezalkoholna pića, koja imaju najveći udio u potrošačkoj korpi, bili su 1,3 odsto skuplji nego godinu ranije. Meso i prerađevine od mesa poskupjeli su 4,9 odsto, dok su žitarice i proizvodi od žitarica zabilježili rast od 3,5 odsto.
Duvan je bio skuplji 15 odsto, usluge održavanja i popravke stambenih objekata 12,3 odsto, a popravka i održavanje vozila 8,8 odsto.
Gorivo poskupjelo 10,2 odsto za samo mjesec
Rast cijena goriva obilježio je i mjesečnu statistiku. Goriva i maziva za motorna vozila u avgustu su poskupjela 10,2 odsto i ukupnoj mjesečnoj inflaciji doprinijela sa 0,66 procentnih poena.
Usluge mobilne telefonije poskupjele su 7,7 odsto, usluge smještaja 6,9 odsto, dok su cijene povrća, krtolastog povrća i mahunarki porasle 2,7 odsto. Čvrsta goriva bila su dva odsto skuplja, a novine i časopisi 8,9 odsto.
Posmatrano po glavnim grupama, najveći mjesečni rast zabilježen je kod prevoza, od 5,4 odsto. Slijede informacije i komunikacije sa 4,4 odsto, restorani i usluge smještaja sa 3,1 odsto te rekreacija, sport i kultura sa 2,4 odsto.
Pad cijena zabilježen je kod odjeće i obuće, od 3,4 odsto, kao i kod pokućstva i rutinskog održavanja stana, od jedan odsto.
Voće znatno jeftinije nego prošle godine
Dio inflatornih pritisaka ublažio je pad cijena pojedinih proizvoda. Voće i orašasti plodovi bili su 13,3 odsto jeftiniji nego u avgustu 2025. godine, a snabdijevanje vodom 11,2 odsto.
Cijene šećera, slatkiša i deserta pale su 3,4 odsto, dok su povrće, krtolasto povrće i mahunarke bili 1,3 odsto jeftiniji nego godinu ranije.
Prosječna inflacija u periodu od januara do avgusta iznosila je 3,5 odsto u odnosu na isti period 2025. godine. U poređenju sa krajem prošle godine, cijene su do avgusta porasle 5,6 odsto.
Harmonizovani indeks potrošačkih cijena, koji omogućava poređenje sa članicama Evropske unije, pokazuje godišnju inflaciju od 4,6 odsto, naspram 3,9 odsto u julu.
PREDSJEDNIK OPŠTINE PLJEVLJA PRISUSTVOVAO SAHRANI RATNOG ZLOČINCA RATKA MLADIĆA, U BESPRIZORNOJ IZJAVI ZA PORTAL ETV NEGIRAO GENOCID
Vraneš, na pitanje da li može pogledati u oči Bošnjake/Muslimane: „Projekat Srebrenica je produkt centara moći“?!
Sve što se prethodnih dana dešavalo u Srbiji, BiH – entitetu Republika Srpska i Crnoj Gori pokazalo je da su ove dvije države i entitet BiH, nažalost, još daleko od civilizacijskih vrijednosti. Zabrinjavajuće veliki broj građanki i građana, ali, i političke elite na vlasti, što posebno brine, nespremni su da se suoče sa prošlošću i jezivim zločinima počinjenim pod komandom Ratka Mladića. Prethodnih dana i Crkva Srbije još jednom je potvrdila svoje nakazno lice inspiratora i propagatora monstruoznih zločina. Nažalost i crnogorski zvaničnici bili su dio te sramote. Jedan činjenjem, a najveći dio nečinjenjem – ćutanjem na neprihvatljivo veličanje ratnog zločinca
Predsjednik Opštine Pljevlja Dario Vraneš bio je na sahrani ratnom zločincu Ratku Mladiću, osuđenom na doživotni zatvor za genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, đe je, pod njegovom komandom pobijeno više od 8.000 Bošnjaka, a Haški tribunal osudio ga je i za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u Bosni i Hercegovini.
Osuđen je za progon i prisilno premještanje Bošnjaka i Hrvata u BiH, snajpersko djelovanje, granatiranje i terorisanje civila tokom opsade Sarajeva, kao i za uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN za taoce tokom NATO bombardovanja 1995.
Za predsjednika Opštine Pljevlja, bez obzira na ove činjenice, Ratko Mladić je heroj i za Portal ETV je kazao da bi i da mu je majka preminula, odgodio njenu sahranu, da bi prisustvovao Mladićevoj?!
Na pitanje da li može pogledati u oči Bošnjake/Muslimane u Pljevljima, konstatovao je da je „svakom časnom Srbinu u ponedjeljak bilo mjesto na Topčideru, na sahrani srpskom genralu Mladiću koji je spasio srpski narod ponovnog Jasenovca“.
– Da nije bilo generala Mladića sada preko Drine ne bi postojalo srpske duše. Projekat Srebrenica je produkt centara moći koji pokušavaju da između Srba i Bošnjaka-Muslimana stvore vječno neprijateljstvo i sukob i da na tim podjelama vladaju. Vjerujem da u tome neće uspjeti, da će i Srbi i naša jednokrvna braća islamske vjere Bošnjaci-Muslimani imati mudrosti i prevazići sve podmetačine koje nam nameću oni koji ne misle dobro ni jednima, ni drugima. Vjerujem da je došla generacija koja istinski shvata da smo jedni drugima najvažniji, da nemamo nikog prečeg nego jedni druge. Na sahrani generalu Mladiću sreo sam desetine Muslimana i Hrvata koji su došli da mu odaju počast, razgovarao sam sa njima. Vrijeme pred nama će pokazati zašto je general Mladić stao u red besmrtniih časnih srpskih oficira – kazao je Vraneš obrazlažući razloge odlaska na sahranu, brutalno negirajući genocid u Srebrenici i ne pokazujući ni minimum pijeteta prema Mladićevim žrtvama.
Na pitanje da li se plaši da će ga tužilaštvo pozvati na odgovornost, kazao je da ga tužilaštvo ne zanima.
A NVU „Promjene“ podnijelo krivičnu prijavu protiv Vraneša 1. septembra zbog veličanja Mladića u objavi na mreži Instagram. Istakli su da posebno zabrinjava činjenica da je riječ o predsjedniku Opštine Pljevlja, javnom funkcioneru koji obavlja odgovornu funkciju i koji svojim javnim djelovanjem mora pokazivati poseban stepen odgovornosti prema vladavini prava, poštovanju žrtava ratnih zločina i vrijednostima demokratskog društva.
– Krivičnom prijavom se ne prejudicira krivica, niti konačna pravna kvalifikacija predmetnog postupanja. Na nadležnom državnom tužilaštvu je da utvrdi sve relevantne činjenice, pribavi potrebne dokaze i ocijeni da li u konkretnom slučaju postoje elementi krivičnog djela – saopštili su iz ove organizacije.
Prvi čovjek pljevaljske opštine i čituljom se oprostio od ratnog zločinca.
– Hvala ti za sve što si učinio za srpski narod i pozdrav. Hristos Vaskrse Generale – napisao je on.
Iz Pljevalja je organizovan autobuski prijevoz za sahranu ratnog zločinca.
Ratko Mladić umro je u zatvoru u Hagu, u Holandiji, 27. avgusta, a sahranjen je, uz vojne počasti, u Beogradu 7. septembra.
Na zaprepašćenje civilizovanog svijeta, osim što mu je organizovana državna sahrana, uz vojne počasti sprovodu su prisustvovale hiljade ljudi iz Srbije, BiH, Crne Gore, veličajući njegov lik… U našoj zemlji skupine mladih ljudi u više gradova oprostile su se od ratnog zlikovca – razvijanjem velikih transparenata i bakljadama slaveći ga kao heroja.
Sve što se prethodnih dana dešavalo u Srbiji, BiH – entitetu Republika Srpska i Crnoj Gori pokazalo je da su ove dvije države i entitet BiH, nažalost, još daleko od civilizacijskih vrijednosti. Zabrinjavajuće veliki broj građanki i građana, ali, i političke elite na vlasti, što posebno brine, nespremni su da se suoče sa prošlošću i jezivim zločinima počinjenim pod komandom Ratka Mladića. Prethodnih dana i Crkva Srbije još jednom je potvrdila svoje nakazno lice inspiratora i propagatora monstruoznih zločina.
Nažalost i crnogorski zvaničnici bili su dio te sramote. Jedan činjenjem, a najveći dio nečinjenjem – ćutanjem na neprihvatljivo veličanje ratnog zločinca.
Zbog saučešća sinu Ratka Mladića, opoziciona Demokratska partija socijalista uputila je inicijativu za smjenu predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića. On je deklarisani negator genocida u Srebrenici.
Ćutao je, ćutao danima. Ni da prozbori jednu jedinu. A vrio je kotao beščašća u našem oboru. I oko njega, u suśedstvu, sa ognjem čiji je žar dosezao duboko vrijeđajući rane koje nikada ne zarastaju. Nije to dodirivalo Evropsku komisiju koja nije željela da prepozna jasne obrise državne sahrane ratnog zločinca. Njena portparolka, izvjesna ekspertkinja za pomenute odnose Paula Pinu, bila je kategorična da se najavljivana sahrana sa državnim obilježjima „nije dogodila“. Kazala je da je „na Srbiji da odluči kako će organizovati sahranu“.
Jasno, glasno i sramno. Posloženi obavezom prema voždu, pored odra su se poređali lojalni ministri, vojska sa počasnim plotunom i državna zastava. Za činovnicu EU to nijesu simboli države niti značenja koja su je trebala upozoriti. Ali, glupost je ipak njeno vlastito pravo. Važno je ne dirati Vučića, a preko njega u Crnoj Gori zaštititi ove koje forsiraju silu na sramotu kako bi ih, mimo njihove volje, ućerali u nekakvu prilično zakorovljenu evropsku brazdu. Kako bi svima pao kamen proširenja sa evropskog srca.
Dakle, ćutao je šef EU misije u Crnoj Gori. Ćutala je i njegova šefica Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije sve dok je razumjela da je pritisak slobodoumnih u Briselu iznad očekivanja. Uslijedile su oštre kritike javnosti, udruženja žrtava i regionalnih lidera. Zato je progovorila gospođa Ursula. Ne zbog činjenice da je njenu demokratsku svijest i savjest uzdrmao gest prijatelja i saveznika Aleksandra Vučića. Koji joj se, kao i gospodinu Košti javno pred kamerama zahvalio na prijateljstvu i podršci njemu i njegovoj Srbiji. Morala je reći koju sindikalnu, kako to cinično znaju komentarisati Podgoričani, kad se pojave ovakve situacije iz kojih se teško izlazi.
Ursula je napisala da su “Elementi zvanične podrške i prisustvo pojedinih visokih srbijanskih zvaničnika na sahrani duboko za žaljenje. Oni pokazuju neuspjeh u suočavanju s mračnim poglavljem novije evropske historije i u suprotnosti su sa vrijednostima na kojima se zasniva put Srbije ka Evropskoj uniji”. Ni slova o državnoj sahrani, državnim počastima, mada je sam Vučić kazao da je sve učinio što je u njegovoj moći (a sve u Srbiji je u njegovoj moći) da sahrana protekne kako treba i dolikuje. Bio bi prisutan, kazao je, ali je spriječen jer mu u goste dolazi preśednik Uzbekistana.
-Tako mu se usirilo, poručili su mu podgorički cinici. Jasno je zašto nije bio. Nije on isto što i njegovi uzaludni ministri. Oni su dekor koji se mijenja i postavlja po potrebi. On je jedan jedini, ni tamo ni ovamo, ili bolje i tamo i ovamo. Pa kako kome odgovara.
Vrnimo se mi domaćem Satleru. Ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler, austrijski diplomata, koji bi po prirodi ranijih namještenja morao dobro znati prilike kod nas i u regionu, konačno se oglasio. Rekoh već, nakon dugodanog ćutanja. Uporna tišina koja je dolazila iz njegovog ureda jasno je simbolizovala odnos prema dešavanjima oko smrti presuđenog ratnog zločinca. Prvenstveno nezainteresovanost, uvažavajući činjenicu da bi skretanjem na novi kolosijek zbivanja moglo dovesti do iskliznuća iz šina evropske kompozicije Crne Gore. A to se ne smije dogoditi ni po koju cijenu. Evropi, više puta sam jasno kazao, i ovakvi trebamo. Liči na apsurd, ali je tako. Zato je bolje držati prst na usta, a i cijelu šaku, zlu ne trebalo. Možda mu je vrijeme ćutanja trebalo da osmisli reakciju od koje manje boli? Kažem možda, jer zaista nije jasna reakcija ambasadora. Bar ne do kraja. To se najbolje viđelo kad je konačno progovorio.
„Funkcioneri država kandidata za članstvo treba da se uzdrže od izjava i postupaka koji bi mogli biti protumačeni kao podrška glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, kao i negiranju ili relativizaciji genocida“, kazao je odlučno. Neko bi rekao stav. Ja ne bih.
Ambasador nije komentarisao inicijativu o razrješenju preśednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, niti njegovo izjavljivanje saučešća porodici Ratka Mladića. Kazao je da javni funkcioneri u državama kandidatima za članstvo u EU trebalo bi da se uzdrže od izjava ili postupaka koji bi se mogli protumačiti kao podrška ili doprinos glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, negiranju ili relativizaciji genocida. I ni riječ više od toga.
Ako je i od Satlera, mnogo je!
Jedanaestog septembra 2001. godine 19 terorista, povezanih sa Al Kaidom, otelo je četiri aviona i izvelo samoubilačke napade na tlu SAD. Skoro 3.000 ljudi je poginulo, a ubrzo je uslijedio odgovor Sjedinjenih Država – u formi vojne invazije na Avganistan, koja je okončana u avgustu 2021. povlačenjem posljednjih američkih trupa, nakon čega su talibani ponovo preuzeli kontrolu nad zemljom.
Napad 11. septembra najgori je teroristički napad koji su Sjedinjene Države pretrpjele u svojoj istoriji, a umnogome je uticao i trasirao put kojim će ići spoljna politika jedine tadašnje supersile.
Njujork i Kule bliznakinje
U utorak, 11. septembra 2001. godine, u 8.45 po lokalnom vremenu, vedro nebo iznad Njujorka zaparao je „boing 767“ kompanije „Amerikan erlajns“, koji se sa 75.000 litara goriva zakucao u sjevernu kulu Svjetskog trgovinskog centra.
Udar je ostavio otvorenu, plamteću rupu blizu 80. sprata. Samo 18 minuta kasnije evakuaciju oba nebodera prekinuo je drugi „boing 767“ iste kompanije, koji se pojavio na nebu, oštro skrenuo i udario u južnu kulu negdje oko 60. sprata.
Udar na Pentagon i četvrti avion
Dok su milioni ljudi uživo ili preko TV ekrana gledali šta se dešava u, sada već očiglednom, terorističkom napadu, treći avion „Amerikan erlajnsa“ na letu 77 kružio je iznad Vašingtona prije nego što je u 9.45 udario u zapadno krilo Pentagona.
Eksplozija koja je uslijedila izazvala je veliki požar i urušila dio džinovske betonske zgrade u kojoj se nalazi Ministarstvo odbrane SAD.
Teroristi su oteli i četvrti avion. Međutim, kako je let 93 „Junajted flajta“ kasnio sa polijetanjem, putnici su saznali o dešavanjima u Njujorku i Vašingtonu. Shvativši da je i njihov avion otet, nekolicina putnika i članova posade pokušala je da vrati kontrolu nad letjelicom.
Kada su teroristi shvatili o čemu se radi i da najvjerovatnije neće uspjeti u svojoj namjeri, okrenuli su avion i srušili ga na polje blizu Šenksvila u zapadnoj Pensilvaniji.
Pad Kula bliznakinja
Manje od 15 minuta nakon što je avion pogodio Pentagon, situacija u Njujorku poprimila je još gore razmjere. Čelična konstrukcija južne kule Svjetskog trgovinskog centra nije izdržala oštećenja i ogromnu temperaturu i urušila se pod sopstvenom težinom.
Ista sudbina zadesila je i sjevernu kulu u 10 časova i 30 minuta. Od ljudi koji su u vrijeme rušenja nebodera bili u njima preživjelo je samo šestoro.
Broj žrtava
Ukupno 2.996 ljudi poginulo je u napadima 11. septembra, uključujući 19 terorista. U udaru na Svjetski trgovinski centar i posljedičnom rušenju Kula bliznakinja život su izgubile 2.763 osobe, među kojima su bila 343 vatrogasca i zdravstvena radnika i 60 policajaca.
U napadu na Pentagon poginulo je 189 ljudi, uključujući sve na letu 77. Još 44 osobe poginule su u padu aviona u Šenksvilu.
Organizatori i motiv napada
Neposredno poslije napada sumnja za organizaciju pala je na terorističku organizaciju Al Kaidu. Uprkos tome što je njen vođa isprva demantovao uključenost, kasnije je preuzeo odgovornost, a kao razlog naveo američku podršku Izraelu, prisustvo trupa SAD u Saudijskoj Arabiji i sankcije protiv Iraka.
Američka administracija zahtijevala je od Avganistana njegovo izručenje, ali su vlasti te zemlje odbile da protjeraju Al Kaidu i Bin Ladena.
Odgovor Vašingtona
Prvi čovjek SAD Džordž Buš pokrenuo je Rat protiv terorizma – kampanju koja uključuje vojne i diplomatske akcije sa ciljem sprečavanja širenja terorizma. Zvanični naziv bio je „Operacija: Trajna sloboda“, a započeta je već 7. oktobra vojnom invazijom na Avganistan.
U roku od dva mjeseca američka vojska i njeni saveznici zbacili su sa vlasti talibanski režim, ali je rat protiv Al Kaide nastavljen.
Osama bin Laden ostao je u bjekstvu sve do 2. maja 2011. godine, kada su ga američki specijalci pronašli u njegovom skrovištu u Abotabadu u Pakistanu. Predsjednik Barak Obama najavio je početak povlačenja trupa iz Avganistana, koje je okončano 10 godina kasnije – u avgustu 2021. godine, nakon čega su talibani ponovo preuzeli vlast.
Više od decenije srpski predsjednik Aleksandar Vučić pokušava Srbiju držati između političkih svjetova koji međusobno imaju sve manje zajedničkog. Od Brisela uzima evropski novac i perspektivu članstva, s Moskvom odbija raskinuti stare veze, Pekingu otvara prostor za goleme investicije, a Donaldu Trampu šalje poruke kakve bi teško potpisao gotovo ijedan drugi evropski čelnik, prenosi Jutarnji list.
U Srbiji se takva politika često predstavlja kao vješto “sjedenje na više stolica”. No iza privida geopolitičke spretnosti ostaje mnogo neugodnije pitanje: koliko je takva politika koristila Srbiji, a koliko “čovjeku manipulatoru” koji njome već više od 14 godina održava vlast, piše ugledni britanski The Telegraph.
Kako navode, takva politička rastezljivost godinama je Vučiću omogućavala da izbjegne konačan izbor. No, sada ga čeka izbor na kojem takva taktika možda neće biti dovoljna, pišu Britanci.
Vučiću drugi i posljednji predsjednički mandat završava u maju. Sada namjerava na oktobarskim izborima ponovo krenuti po mjesto predsjednika vlade.
Pobijedi li njegova politička opcija, ustavno ograničenje predsjedničkih mandata neće nužno značiti i kraj Vučićeve vlasti. Promijenila bi se funkcija, ali politička moć mogla bi ostati u istim rukama.
Je li “balansiranje” zapravo koristilo Srbiji?
“Balansiranje će biti konačno nasljeđe Vučićeve vladavine”, rekla je za The Telegraph dr. Helena Ivanov, saradnica britanskog think tanka Henry Jackson Society.
“Na isti način na koji balansira u vanjskoj politici, balansira i kod kuće”, kaže Ivanov. “Usavršio je tu igru. Ali svako ko ga u Srbiji kritikuje pita: jesmo li mi od toga imali koristi?”
To pitanje dolazi u trenutku kada je dugogodišnja Vučićeva vlast ozbiljno uzdrmana studentskim protestima.
The Telegrah podsjeća da su protesti izbili nakon urušavanja nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu u studenome 2024., tragedije u kojoj je poginulo 16 ljudi.
Katastrofa je ubrzo postala simbol mnogo šireg problema. Protestanti su počeli postavljati pitanja o korupciji, političkoj odgovornosti, funkcionisanju institucija i stanju medijskih sloboda.
Početkom ovog mjeseca otkriveno je i da je špijunski softver Pegasus korišten za napade na pametne telefone čelnika protestantskog pokreta.
Sahrana ratnog zločinca
Samo nekoliko dana prije raspisivanja izbora hiljade ljudi okupile su se u Beogradu na sahrani Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca i nekadašnjeg zapovjednika Vojske Republike Srpske.
Događaj je, kako piše The Telegraph, ponovo otvorio pitanje dijela Vučićeve političke biografije koji njegov današnji proevropski imidž ne može izbrisati.
Britanci podsjećaju da je Vučić 90-ih bio član Srpske radikalne stranke, ekstremno nacionalističke političke opcije koja je podržavala snage bosanskih Srba tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Vučić se poslije naizgled politički preobrazio. No nacionalističko biračko tijelo nije nestalo iz njegove političke računice, navode.
Mladićeva sahrana pokazala je koliko je teško istovremeno njegovati takvu bazu i uvjeravati Brisel da Srbija ozbiljno prihvata vrijednosti Unije kojoj navodno želi pripadati.
EU je jasno poručio da državna sahrana osuđenom ratnom zločincu nije spojiva sa statusom Srbije kao kandidatkinje za članstvo.
Beograd je odgovorio konstrukcijom koja je Vučiću tokom godina postala politički zaštitni znak.
Sahrana nije službeno bila državna, ali je imao brojne elemente državnog događaja. Vučić nije došao, ali neki njegovi ministri jesu.
Za domaću publiku vlast se tako nije potpuno distancirala od Mladića. Prema Briselu je mogla tvrditi da država formalno nije organizovala njegov ispraćaj.
EU je negodovao, ali ozbiljnijih posljedica gotovo da nije bilo. Otkazan je planirana posjeta evropskog povjerenika zaduženog za proširenje.
S Putinom na paradi, pa natrag prema Briselu
Nakon ruske invazije na Ukrajinu Srbija se, uprkos pritisku Brisela, nije pridružila sankcijama Evropske unije protiv Moskve.
Četiri godine poslije odnosi s Rusijom ostaju bliski.
Vučić je u maju otišao u Moskvu i prisustvovao Putinovoj paradi povodom Dana pobjede.
Samo dva mjeseca poslije Evropska komisija Ursule fon der Lajen preporučila je otvaranje sljedećeg dijela pregovora o pristupanju Srbije Evropskoj uniji.
Taj paradoks govori ponešto i o slabostima evropske politike prema Beogradu.
EU je uvjerljivo najveći trgovinski partner Srbije i raspolaže ekonomskim uticajem koji Moskva nema. Uprkos tome, Brisel godinama nije uspijevao tu ekonomsku nadmoć pretvoriti u dovoljno snažan politički pritisak da od Beograda dobije jasnije vanjskopolitičko svrstavanje, ocjenjuju Britanci.
Dio razloga, navode, leži u strahu Brisela da bi jači pritisak Srbiju mogao dodatno gurnuti prema Moskvi i Pekingu.
Tu je i litijum.
Srbija raspolaže značajnim nalazištima sirovine ključne za proizvodnju baterija i električnih automobila, dok EU pokušava smanjiti svoju zavisnost o Kini.
Vučićeva politika godinama koristi upravo taj procjep. Pitanje je samo koliko dugo Brisel može govoriti o demokratskim standardima, vladavini prava i medijskim slobodama, a istovremeno tolerisati vlast koju upravo na tim područjima katastrofalno podbacuje.
Najveći problem više nije u Brisel
Vučićev najopasniji politički protivnik sada ipak nije ni Putin, ni Si, ni Tramp, ni Evropska unija, pišu Britanci.
Problem je kod kuće.
Koaliciju predvođenu SNS-om na izborima očekuje ozbiljan izazov Studentske liste, političkog krila pokreta koji je gotovo dvije godine održavao pritisak na vlast.
Studenti namjeravaju kandidirati ljude neopterećene dotadašnjim političkim karijerama.
Dejan Pavlović s Fakulteta političkih nauka u Beogradu povukao je za The Telegraph paralelu s ovogodišnjim izborima u Mađarskoj, na kojima je s vlasti svrgnut Viktor Orban, Vučićev politički saveznik.
Prema Pavloviću, u Srbiji bi se mogao dogoditi scenario “sličan mađarskom, u kojem izazivač bez medijske podrške i bez resursa ipak uspijeva ostvariti vrlo uvjerljivu pobjedu”.
Helena Ivanov podsjeća da je Vučić čekao više od 492 dana prije nego što je pristao na studentski zahtjev za prijevremenim izborima.
Očito je zaključio da je sada dovoljno snažan da rizikuje.
Njegova politička računica nije osobito komplicirana.
Pobjeda na parlamentarnim izborima mogla bi oslabiti prosvjedni pokret, otvoriti mu put prema premijerskoj funkciji i omogućiti da na predsjedničko mjesto poslije dođe politički lojalan nasljednik.
Promijenila bi se funkcija, ne i centar moći.
Promjena funkcije bez promjene vlasti?
Zato oktobarski izbori nisu tek još jedno odmjeravanje SNS-a i njegovih protivnika, zaključuje The Telegraph te tvrdi da je u pitanju mogućnost nastavka političkog sistema koji je tokom više od decenije postao izrazito personalizovan oko jednog čovjeka i njegove stranke.
Nakon više od decenije Vučićeve vlasti Srbija zato ne odlučuje samo ko će biti njez sljedeći premijer.
Odlučuje i hoće li se nakon Vučićevog odlaska s predsjedničke funkcije promijeniti vlast — ili samo natpis na vratima njegove kancelarije, poručuju Britanci.
Satler: Funkcioneri da se uzdrže od izjava koje glorifikuju ratne zločince
Ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler poručuje da funkcioneri država kandidata za članstvo treba da se uzdrže od izjava i postupaka koji bi mogli biti protumačeni kao podrška glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, kao i negiranju ili relativizaciji genocida.
Govoreći o aktuelnoj inicijativi za razrješenje predsjednika Skupštine Andrije Mandića, Satler nije komentarisao sam postupak, ali je govorio o odgovornosti javnih funkcionera prema ratnom nasljeđu i utvrđenim činjenicama, prenosi Standard.
“Oružani sukobi na Zapadnom Balkanu tokom 1990-ih bili su među najmračnijim trenucima novije evropske istorije. Ratko Mladić je bio pravosnažno osuđeni ratni zločinac, proglašen odgovornim za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući genocid u Srebrenici. Preminuo je dok je služio kaznu doživotnog zatvora”, naveo je Satler.
Zato bi, prema njegovim riječima, javni funkcioneri u državama kandidatima za članstvo u EU trebalo da se uzdrže od izjava ili postupaka koji bi se mogli protumačiti kao podrška ili doprinos glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, negiranju ili relativizaciji genocida.
“Odnosno revizionizmu u pogledu utvrđenih činjenica o ratnim zločinima i zločinima protiv čovječnosti, činjenice se moraju poštovati”, poručio je Satler.
Balša Bozovic-foto: Regionalna akademija za razvoj demokratije
BUDUĆNOST CRNE GORE BIĆE SVJETLIJA, ALI ZA NJU SE TREBA BORITI I NE DOZVOLITI NACIONALISTIČKIM ELITAMA DA JE UGROZE, PORUČIO DIREKTOR REGIONALNE AKADEMIJE ZA RAZVOJ DEMOKRATIJE
Božović: Vučić sahranom Ratka Mladića homogenizuje radikalsko biračko tijelo, Mandić proračunato postavio klipove u točkove evropskog puta Crne Gore
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pokušao je sahranom ratnog zločinca Ratka Mladića da homogenizuje radikalsko biračko tijelo pred izbore, ali je tim potezom otvorio ozbiljan problem u odnosima sa Evropskom unijom, ocijenio je gostujući u centralnoj informativnoj emisiji ”24 sata” na Televiziji E direktor Regionalne akademije za razvoj demokratije Balša Božović.
Istovremeno, kako je poručio, odluka predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića da izjavi saučešće porodici Mladić dodatno je ugrozila evropski put Crne Gore.
– Aleksandar Vučić je dugo kalkulisao sa raspisivanjem izbora, oni su najavljivani mjesecima ranije, ali sada je očigledno mislio da mu je najpovoljniji trenutak, jer u budžetu Srbije ima milijardu eura koje će potrošiti za kampanju i kupovinu glasova. Takođe, Vučić je na neki način neutralisao onaj mali dio opozicionih medija koji su postavljali pitanja i borili se za istinu. I takođe, prevashodno mu je značila smrt ratnog zločinca Ratka Mladića i njegova sahrana kojom je pokušao da homogenizuje biračko radikalsko tijelo koje mu je izuzetno važno- kazao je Božović.
U Evropskoj uniji bili su šokirani snimcima sahrane iz Beograda, a kritike režimu u Beogradu su stigle sa brojnih zvaničnih adresa.
Božović je kategoričan da je sahrana Mladića organizovana uz najviše državne i vojne počasti, te da je Vučić tu igrao dvostruku igru- da kod kuće nahrani domaće radikalsko biračko tijelo, a sa druge strane želio je da prevari Evropsku uniju da te sahrane, kao državne, nema.
Vučića će koštati orgijanje sa ”kultom smrti”
Na kraju, ističe Božović, to se završilo sa izjavama visokih zvaničnihka vojske i Vlade Srbije, ali bilo je jasno da je Vučić izdao naredbe oko organizacije sahrane.
– Izveo je vojsku, pet ministara, mijenjao ga je sin, misleći da može tako da podvali Evropskoj uniji. Rekao je da ima ranije preuzetu obavezu, da ugosti predsjednika Uzbekistana. Čak je donekle uspio da svojim diplomatskim kanalima uvjeri evropske zvaničnike, pa je portparolka Evropske komisije rekla da je uvjerena da nije bilo državne sahrane i da su oni u tom smislu zadovoljni, čime je pljunula u lice žrtvama- podsjetio je Božović.
Ipak, smatra da se ovakvo postupanje predsjedniku Srbije vratilo kao bumerang i obilo o glavu.
– Nije mu uspjelo da uvjeri zvaničnike u Londonu gdje se stvorila kriza, otpravnik poslova ambasade je pozvan na razgovor. Reagovali su iz Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, vidjeli smo da su oni čak povukli dvoje diplomate iz Sarajava, osoblje iz bih ambasade u Beogradu je pomjereno, reagovali su iz Memorijalnog centra u Potočarima. Onda su morali, uz američke kongresmene koji su se oglasili, da reaguju i iz vrha EU, pa smo vidjeli reakcije Ursule fon der Lajen, Antonija Košte, reagovale su i Kaja Kalas, Roberta Mecola kao predsjednica Evropskog parlamenta. Sada ne može više sve da bude isto- kazao je Božović.
Prema njegovom mišljenju, Vučić je organizacijom ove sahrane napravio preveliki problem svima u Evropskoj uniji.
– Biće posljedica u veoma oštroj mjeri za Vučića. Marta Kos je otkazala posjetu Beogradu, vidjećemo da li će to učiniti i Ursula fon der Lajen, što bi bilo značajno i dobro- istakao je Božović.
Kako je pojasnio, Vučić je u kampanju ušao i započeo je homogenizacijom radikalskog tijela, ali istovremeno sa znatnim minusom kad je u pitanju njegov kredibilitet, koji ni ranije nije bio naročito visok, i problemom koji mu je organizacija sahrane ratnog zločinca, uz pomoć Srpske pravoslavne crkve stvorila kod evropskih partnera.
Kao znakovit i važan događaj u nacionalističkom delirijumu Božović je izdvojio događaj sa fudbalske utakmice Crvena zvezda-Partizan, kada su navijači razvili veliki transparent sa Mladićevim likom i porukom ”Pravac Potočari’, a što, kako ističe, nije moglo da prođe bez znanja Aleksandra Vučića.
– Na toj fudbalskoj utakmici vidjeli smo kako se slavi genocid uživo, vidjeli smo da se Srebrenica smatra pobjedom Srbije. Ovo je takođe stvorilo Vučiću probleme- kazao je Božović.
Božović pominje još jedan problem koji je srpski predsjednik napravio sebi u odnosima sa zapadnim partnerima, pominjanje toga da je Mladić do 2002. godine bio penzionisan kao vojnik SRJ, odnosno oficir, a što je opovrglo narativ koji smo dosad slušali da SR Jugoslavija nije učestvovala u ratovima 1990ih u Bosni.
– Mislim da ga je koštalo to orgijanje sa ”kultom smrti” kako je rekao Emir Suljagić, na način da je pokušao da Srbiju još jednom ponizi, građane uvuče u narativ o genocidnom narodu, pa da opet krivi region, zapad, Evropu za sve i onda da uz pomoć kolektivne paranoje da ostane na vlasti- kazao je Božović.
Andrija Mandić proračunato ugrozio evropski put Crne Gore
Iako je Aleksandar Vučić dobio kritike sa evropskih adresa, ta kritika je izostala kada je u pitanju izjavljivanje saučešća porodici Mladić od strane predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića.
– Ne mislim da je Mandić neiskusan političar. Vrlo je proračunato to uradio i to je jedan od onih klipova u evropske točkove Crne Gore o kojima već više godinama pričamo. On je na ovaj način definitivno ugrozio evropski put Crne Gore. Postavlja se pitanje da li vi sad možete, pored ovakvog vrištanja regiona i rušenja dobrosusjedskih odnosa, da uvedete u EU državu sa predsjednikom Skupštine koji glorifikuje ratne zloičince. Ja mislim da ne- poručio je Božović.
Po njemu, inicjativa za smjenu Andrije Mandića predstavlja elementarnu pristojnost i smatra da što slijedi svakako neće biti dobro po njega.
– Da li će nakon ovakvih reakcija iz Evrope, a vidjećemo kakve će one biti prema Srbiji, promijeniti mišljenje još jedan dio u crnogorskom parlamentu- vrlo je moguće, a vidjećemo da li će se namaći većina za njegovu smjenu. Ipak, iako se ta smjena ne dogodi, mislim da će Andrija Mandić ostati teško ranjen. Šta god se dogodilo u narednom periodu, Mandić je sam izabrao. Ispalo je da su ono na početku bile samo čarke sa režimom u Beogradu i on je ipak tvrdo na toj liniji- genocidaškoj politici koja se sve više ogoljava, a oni se toga ne stide već time ponose- kazao je Božović.
Prijetnje Drašku Đuranoviću dolaze od onih koji se boje svake slobode i slobodnog novinarstva
Glavnom i odgovornom uredniku Televizije E Drašku Đuranoviću prijećeno je pogubljenjem na Youtube kanalu Televizije E zbog izrečene riječi.
Poredeći to sa situacijom koja se desila njemu i njegovoj porodici koju je targetirao medij blizak Aleksandru Vučiću, Božović je kazao da u Srbiji, sa takvom nacionalističkom elitom, kulturom odnosno nekulturom krvi i tla- vlasti se boje svake slobode, svakog slobodnog mišljenja, pa tako i slobodnog novinarstva
– To je slučaj i sa Draško Đuranovićem, koji je jedan od rijetkih profesionalaca, tog kalibra, ne samo u Crnoj Gori već i u regionu. Prijetiti nekom srmću je nekultura koju u Crnoj Gori pokušavaju da afirmišu i Mandić i Milan Knežević i svi oni koji slave ratne zločince. Mislim da je u pitanju jedan temelj nekulture koji ide uz takvu vrstu ideologije, boje se demokratije, različitosti, ne osjećaju se ugodno kada neko misli svojom glasom- kazao je Božović.
Komentarišući načine na koji faktori destabilizacije iz Srbije prelivaju u Crnu Goru, Božović je naglasio da oni žele i Crnu Goru da vide u istom blatu u kojem je Srbija već odavno.
– Žele da promovišu apsolutnu paranoju, da odsijeku građanstvo od svjetskih tokova, da ih stvore osjećaj u društvu da ih konstantno neko juri. To je mit o žrtvi koji se nameće društvu decenijama, od Dobrice Ćosića do danas i koje razni i šešeljizmi i vučićizmi promovišu odavno u dijelu BiH, a već nekoliko godina u Crnoj Gori. Zato se novinari u Crnoj Gori susreću sa time, ali mislim da će budućnost za Crnu Goru biti svjetlija, ali za tu budunost se treba boriti i ne treba prepuštati nacionalističkim elitima da budućnost Crne Gore stavljaju na kocku – zaključio je Božović.
Oglasio se uoči sjednice zakazane za 24. septembar
Zirojević: Kukavice, ne bježite iz Skupštine, stanite iza svojih riječi i stavova
Nakon informacije kako potpredsjednik parlamenta Nikola Camaj možda neće biti na sjednici na kojoj će biti odlučivano o smjeni čelnika Skupštine Andrije Mandića, oglasio se poslanik Evropskog saveza Nikola Zirojević.
Podsjetimo, Camaj, koji dolazi iz redova Albanskog foruma, prvo je kazao kako će biti protiv Mandićeve smjene.
No, ove sedmice je lider te stranke Nik Đeljošaj rekao da će Camaj glasati za smjenu šefa parlamenta.
“Od onih koji otvoreno podržavaju Andriju Mandića i veličanje ratnih zločina gori su samo oni koji će 24. septembra potencijalno pobjeći iz Skupštine. Kukavice, stanite iza svojih riječi i stavova”, poručio je Zirojević.
Camaj za sada nije ni potvrdio ni demantovao kako neće biti na sjednici.
“Ja sam van države pa ne znam raspored i ne mogu vam reći napamet. Znam samo da mi je skoro cijeli mjesec, kao i pola oktobra predviđeno biti vani”, saopštio je on Anteni M.
Podsjetimo, sjednica na kojoj će biti razmatran prijedlog za razrješenje Mandića zakazana je za 24. septembar.
Kad se lovćenska trava osuši, a sunce ugrije kamen toliko da se njegova toplota ośeća i u vazduhu, čovjek drugačije pogleda prema izvoru. Tada i tanak mlaz vode dobije veličinu svega što od njega zavisi. U ovim žednim danima, među stijenama svete planine, jasnije se razumije koliko znače sačuvano izvorište i prohodan prilaz vodi. Iza te prohodnosti ostaju sati rada, povijena leđa i ruke ljudi koji Lovćen poznaju iz svakodnevnog posla.
Vrijedni službenici Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore, zaduženi za ambijentalno uređenje i održavanje Lovćena, prethodnih dana uređivali su izvorišta Crkvina i Međuvršje, kao i izvor pod Veljim Bukvama, na lokalitetu Ćava-Kuk. U tim poslovima učestvovali su Zdravko-Dado Lipovina, Milan-Mićo Vujović, Milan Pejanović, Filip Radunović, Sveto Paović i Radoje-Koko Kuzman. Pridružio sam im se i sam, sa željom da zajedno doprinesemo očuvanju mjesta na kojima voda ima posebnu vrijednost za život ove planine.
Čistili su granje, uklanjali suvišno rastinje oko izvorišta i prilaza, slagali i podziđivali kamenje, fugovali kamene cjeline. Svaki od tih zahvata tražio je strpljenje. Kamen treba podići, prenijeti i pažljivo namjestiti, a prostor oko izvora urediti tako da mu se može prići. Ono što na fotografiji stane u jedan kadar, u radu se razloži na mnogo pokreta, saginjanja i ponovljenih napora. Tek uz takav posao vidi se koliko snage treba da jedno malo mjesto ponovo dobije uredan i pristupačan izgled.
Na strmom kamenjaru oslonac se traži prije svakog pokreta. Alat je u ruci, pod nogama su sitan kamen i neravnine, a sunce otežava i ono što bi na ravnom terenu bilo jednostavno. Posao se nastavlja dok se grana ne ukloni, kamen ne namjesti i započeti dio ne dovrši. Upravo u toj upornosti prepoznajem odnos prema Lovćenu koji zaslužuje da bude zabilježen. Uređen prilaz pośetilac može proći za nekoliko trenutaka, a da i ne pomisli koliko je nečijeg truda u njega uloženo.
Bio sam među dragim kolegama i učestvovao u zajedničkom radu. Zato želim da njihova imena ostanu uz ovu priču. Uz svaki uređeni dio izvorišta treba prepoznati i čovjeka koji se nad njim saginjao. Njihovo iskustvo, snaga i spremnost da se posao privede kraju daju vidljiv rezultat na terenu. Takav rad zaslužuje javnu zahvalnost i poštovanje prema zanimanju od kojeg u velikoj mjeri zavise urednost i pristupačnost prostora koji svakodnevno pośećujemo.
Putnici, planinari, turisti i svi koji pohode svetu planinu znaju koliko znači stići do izvora poslije hoda po toplom kamenu. Izvorišta su važna mjesta predaha i okrepljenja, tačke prema kojima se usmjerava korak kada put postane naporan. Njihova vrijednost naročito se ośeća u danima žeđi, kada se i mala količina vode doživljava kao dragocjenost. Briga o tim mjestima dio je pažnje prema svakom čovjeku koji dolazi na Lovćen i povjerava se njegovim stazama.
Uz stare puteve postoje i putevi divljači. Životinje koje naseljavaju lovćenske predjele zavise od dostupnosti vode, a tokom sušnih dana izvori i pojilišta postaju im naročito važni. Kada se govori o uređenju ovih mjesta, valja imati pred očima i taj život koji se najčešće odvija izvan našeg pogleda. Voda u planini pripada potrebama živog svijeta čiji smo i sami dio. Sačuvati pristup njoj znači pokazati obzir i prema onome što neće moći da nam zahvali riječima.
Na Lovćenu ime izvora ima prisnost orijentira koji čovjek pamti. U njemu su mjesto susreta, pravac kretanja i mogućnost da se zastane. Kamene cjeline oko vode nose trag ljudskog nastojanja da se ono malo što planina daje prihvati i sačuva. Kada se danas nad tim kamenom radi, nastavlja se razumljiva, životna potreba da izvor ostane dostupan. Ta veza između vode, predjela i čovjekove ruke daje ovim poslovima dubinu koju suvoparan spisak radnih zadataka teško može prenijeti.
Uređivanje izvora na Međuvršju
Lovćen zauzima veliko mjesto u našoj kulturi i ośećanju pripadnosti. Njegovu svetost nosimo u jeziku kojim ga pominjemo, ali joj svakodnevnu vrijednost dajemo i svojim postupcima. Pridržati kamen kolegi, skloniti granje sa prilaza, dovršiti fugovanje pod suncem, sve su to stvarni doprinosi očuvanju planine. Zaposleni koji su uređivali ova izvorišta pokazali su kako izgleda pažnja pretočena u rad. Njihov trud zaslužuje da se vidi jednako jasno kao i ljepota predjela u kojem su radili.
Zdravku, Milanu-Miću, Milanu, Filipu, Svetu i Radoju-Koku pripada zahvalnost za napor koji su uložili u ove još uvijek vrele lovćenske dane. Njihov rad ostaje uz izvore i kada se alat odloži a oni dobiju zasluženi predah. Ostaje u namještenom kamenu, očišćenom prilazu i mogućnosti da se vodi ponovo priđe. Zlatne kapi sa svetog Lovćena imaju u takvim ljudima vrijedne čuvare. Najljepše ćemo im zahvaliti ako sačuvamo ono što su ovi lovćenski neimari uradili svojim rukama.
A Letter to European Friends Regarding the Funeral of a War Criminal
By Miodrag Vlahović
The situation was, unfortunately, painfully obvious.
The clumsy statements made by the EC spokesperson and by President Ursula von der Leyen herself regarding the state funeral of war criminal R.M. were deeply disappointing.
It was to no avail that both officials revised their remarks a day later, faced with an avalanche of uncomfortably negative comments from all quarters—and not just from Bosnia and Herzegovina. Their revised statements were bolstered by Me Kaja Kallas, as well as Commissioner Marta Kos, who stated she “could not look the Mothers of Srebrenica in the eye…”
We will not waste time discussing the political and diplomatic acumen of these Brussels officials, nor their style.
It is precisely their “shock” that serves as the key to understanding the failure of European policy toward Vučić’s Serbia—and, by extension, toward the entire Western Balkans.
Pandering to Hatred and Nationalism
The reactions from official and unofficial Serbia—spanning a vast percentage of politicians and political parties, the intellectual and academic community, the media, and the omnipresent Church of Serbia—come as absolutely no surprise; thus, there is no room for shock. Everything is entirely expected and logical when one looks back at the last decade and a half (without even going back to the early 1990s)—ever since the regime of Aleksandar Vučić has been at the helm of Serbia, installed, let us not forget, with the West’s blessing.
The consequences of this fifteen-year appeasement of a fiercely nationalist-chauvinist and destructive policy stem, of course, from concrete reasons—ranging from the economic interests of major powers (Rio Tinto and similar projects and deals) to the indirect sale of Serbian military equipment to Ukraine. The European signatories—of what would unfortunately prove to be a worthless document known as the Budapest Memorandum—continue to turn a blind eye to Serbia’s actions because of its artillery ammunition. Everything else has become secondary.
The real consequences of such a superficial policy are visible to anyone willing to see them.
First, Serbian political society has imploded—crumbling under the pressure of a regime that propagates dangerous forms of nationalism and revanchism, as well as the worst kind of historical revisionism. And all this has occurred without any significant or effective European reaction—or rather, it has happened precisely because of that lack of response. (Let us not forget that American policy from the Obama era onwards contributed significantly to this, though that is a separate topic.)
Second, as a direct result of this appeasement of Serbian nationalism, any serious opposition in Serbia has been virtually destroyed; it has been forced to become a victim itself of the “refusal to give up Kosovo” narrative and the fixation on the alleged endangerment of Serbs in Montenegro and Bosnia and Herzegovina. Opposition figures who are genuinely pro-European and civic-minded poll at less than 1% in Serbia. This represents a European failure as well.
Third, Europe’s permissiveness toward malignant Greater Serbian nationalism has direct negative repercussions in Bosnia and Herzegovina (and not just in the Srpska entity) and, naturally, in Montenegro.
Serbia is indeed the largest and most important country in the region, yet its size and significance manifest in a way that generates instability and perpetual regional crises—all with the EU’s tolerance and support!
Finally, and fourthly, A. Vučić’s primary initial “task” was Kosovo. Fifteen years and many problems later—including state-sponsored terrorist attacks, the assassination of political opponents (Oliver Ivanović), and the gross manipulation of Kosovo Serbs—Vučić’s policy has transformed the independent Republic of Kosovo into a mental, psychological, and political psychosis and a state of paralysis. It has become a regime-imposed and forcibly cultivated collective mega-trauma—serving as the justification, pretext, and explanation for every misdeed and crime committed by the current Serbian government—with no prospect of this burden and problem being resolved in the foreseeable future.
That is why the “shock” expressed by European officials is a thoroughly unconvincing and unintelligent (public) reaction. This is simply the standard state of affairs in Serbia.
The EU’s Serb-centric policy in the Western Balkans must have established limits. It is unconvincing, misguided, and harmful.
Clearly, this point is not getting across. The evidence, after all, lies in the nationalist hysteria and the state funeral for a war criminal—things that, apparently, were not visible from Brussels at first glance!
A Misguided Policy in Montenegro
Montenegro is, therefore, in a significant aspect of its existence, a victim of this European—or rather, Brussels-based—fixation on Serbia.
It took the death of a Hague convict serving a life sentence for certain phenomena—otherwise obvious—to be seen more clearly in Montenegro as well. The majority of the ruling coalition mourns their hero. Their feigned European orientation has given way to the need to display their “Serbdom.”
They are aided in this by the Church of Serbia, which is once again revealing itself as an extremist organization promoting a Taliban-esque version of Orthodoxy—militant, anti-civilizational, and brutally xenophobic.
Together—politicians of the ruling coalition, their parties, and their church—they pursue an anti-Montenegrin policy, regarding both national identity and everything concerning Montenegro’s state and institutional integrity.
The Government of Montenegro—which does not include a single minister who would identify as Montenegrin (!)—pursues a policy that is a mix of improvisation, populist moves driven by daily politics, and a concerted effort to grab as much as possible—and as quickly as possible—through shady deals, tenders, and state loans.
The response of EU officials to all this is—support for Serbian nationalists in Montenegro!
Since Commissioner Kos does not pursue a personal policy, but rather the one outlined by the EC, her escapades with the Speaker of the Parliament—the Chetnik duke Mandić—are not (merely) her own clumsy improvisations; rather, they are an expression of the policy dictated by Brussels. Unfortunately.
In other words: the entire Montenegrin political experience since August 2020—and especially since Brussels accepted Mandić, the leader of the aggressive neo-Chetnik NSD, as an authentic and legitimate champion of Montenegro’s EU membership aspirations—demonstrates that Montenegro is perceived as part of a “compensation” to (Greater) Serbian nationalism (i.e., to Serbia), following its defeat in the wars of the former Yugoslavia and the “loss” of Montenegro in 2006 and Kosovo in 2008.
Surprisingly—or perhaps not—Mesdames von der Leyen, Kallas, and Kos are not “shocked” by developments in Montenegro, even though a vast segment of the ruling structures embraces the exact same ideology as their leader in Belgrade.
What does shock European officials in Montenegro, unfortunately, is the presentation of arguments such as these! They find that unacceptable.
It is tragicomic when such views are branded with the stigma of “extremism.” That is why we often see Ms. Kos embracing extreme neo-Chetniks, while—much more rarely, and in a strictly formal and official manner—she meets with representatives of the pro-European civic opposition.
This is a bad, flawed, and unsustainable policy—because its premises are deeply mistaken.
European Challenges and Enlargement
The consequences of such an EU policy could be detrimental for Europe, but catastrophic for Montenegro.
Chetnik duke Mandić is now awaiting a vote on his dismissal. Yet, there hasn’t been a single word from Brussels regarding this matter.
However, the Head of the EU Delegation in Podgorica, Austrian Ambassador Johann Sattler, did comment – on the plastic bollards on Podgorica’s streets! This is deeply compromising for European policy, which—in the Montenegrin case—completely ignores the incompatibility of celebrating war crimes and war criminals with European values. Or have we, naively, misunderstood what European values actually are?
It is therefore logical to say that the European agenda in Montenegro has been turned upside down: proven Eurosceptics, nationalists, Putin and Vučić supporters, Western-haters, and religious zealots are now the “recognized” leaders of European policy, while authentic, confirmed civic-minded Europeans are viewed as suspicious opposition figures and intellectuals prone to “extremism”?!
Following the state funeral of a war criminal in Belgrade, European diplomacy must find European answers and deliver European messages if it wishes to avoid another historic fiasco in the Balkans.
Let us not forget that the political situation in Germany and France may also be a factor here. The rise of the AfD and Le Pen’s National Front poses a danger to leading European nations and the EU itself, but it also spells a verdict for the Western Balkan countries and their European aspirations. Can we afford to turn a blind eye to this?
In that unwelcome and dangerous scenario, European officials would be genuinely and deeply shocked by the ease with which Mandić, Spajić, and the other “champions” of EU integration in Montenegro would switch to a different historical track …
For their role models and idols are not Jean Monnet or, say, Mario Draghi; their deepest convictions align with the Trump/Putin mold—that of European nationalists and “sovereignists.”
That is why they give no thought to current French and German ideas regarding alternative EU accession models or the limits on veto rights. Such topics are simply not discussed in Montenegro.
They are far more interested in repeating empty phrases and echoing what they hear from the Commissioner and the Ambassador. It sounds good, and it costs nothing.
And when those EU officials praise them for it, the circle is complete. Not even the glorification of the worst war criminals and genocide can spoil it; forced optimism reigns supreme.
It is unpopular—and forbidden—to shatter that idyll. It is “un-European,” they say!
