Home Blog Page 44

Otkuda Anđela Vojinović u Francuskoj i o čijem trošku?!

0
Aleksa Bečić, Dragan Krapović i Anđela Vojinović (Foto: Fejsbuk/Aleksa Bečić)

KAD DEMOKRATE PUTUJU: PREMIJER MILOJKO SPAJIĆ ISPAO IZ DELEGACIJE KOJU JE TREBALO DA PREDVODI, ALI UZ BEČIĆA I KRAPOVIĆA ZAVRŠILA NJIHOVA PARTIJSKA DRUGARICA

Otkuda Anđela Vojinović u Francuskoj i o čijem trošku?!

A da je Vojinović uljez u delegaciji, proizilazi i iz programa posjete Francuskoj, objavljenom na portalu Vlade 4. septembra. U tom planu nema nje, ali je bilo premijera Milojka Spajića. Međutim, on je ostao samo na papiru, dok se u Francuskoj obrela partijska drugarica Bečića i Krapovića

Ponosno je potpredsjednik Vlade Aleksa Bečić saopštio prije dva dana kako je stigao u Francusku, sa brojnom delegacijom iz Crne Gore, pored ostalih – ministrom odbrane Draganom Krapovićem i potpredsjednicom Skupštine Crne Gore Anđelom Vojinović đe su, u brodogradilištu u Lorijenu, prisustvovali svečanom porinuću broda „Petar I Njegoš“, prvog od dva naručena patrolna plovila za Mornaricu Vojske Crne Gore. Ocijenio je Bečić da je riječ o velikom danu za Crnu Goru i njen sistem odbrane.

Bečić nije pojasnio ulogu svoje partijske drugarice Vojinović u delegaciji crnogorskog „sistema odbrane“, prećutkujući njenu funkciju potpredsjednice Skupštine i predstavljajući je kao šeficu crnogorske delegacije u Parlamentarnoj skupštini Frankofonije. Prema dostupnim informacijama ova međunarodna organizacija nema nikakve veze s gradnjom dva patrolna broda za crnogorsku vojsku.

SPAJIĆ NESTAO

A da je Vojinović uljez u delegaciji, proizilazi i iz programa posjete Francuskoj, objavljenom na portalu Vlade 4. septembra.

U tom planu nema nje, ali je bilo premijera Milojka Spajića. Međutim, on je ostao samo na papiru, dok se u Francuskoj obrela partijska drugarica Bečića i Krapovića?!

Iako je 9. septembra iz Vlade saopšteno da će Spajić 11. septembra boraviti u radnoj posjeti Republici Francuskoj, povodom ceremonije porinuća patrolnog broda, kasnije nije objašnjeno zašto je odustao.

Tako je, na kraju, u Lorijen doputovala visoka delegacija Demokrata.

Osim Bečića, Krapovića i Vojinović svečanoj ceremoniji prisustvovali su i njihov kadrovik, načelnik Generalštaba, brigadni general Miodrag Vuksanović, kao i ambasadorka Crne Gore u Francuskoj Dubravka Lalović.

A prema platformi radne posjete objavljenoj 4. septembra, u delegaciji je trebalo da budu i savjetnik za medije predsjednika Vlade Veliša Jovanović, zatim Bečićeva savjetnica Roberta Camaj, direktor Direktorata za logistiku u Ministarstvu odbrane, potpukovnik Radovan Kostić, šef kabineta ministra odbrane potpukovnik Želimir Pojužina, vojni savjetnik ministra, kapetan bojnog broda Vesko Tomanović, v.d. komandanta Mornarice Crne Gore Slobodan Tomašević, zamjenik komandanta Odreda patrolnih brodova Slobodan Musović i ađutantica načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore Anđela Đurđić.

Delegacija Crne Gore u Lorijenu
Delegacija Crne Gore u Lorijenu(Photo: Vlada Crne Gore)

Troškove ove brojne delegacije snosiće, kako piše u programu, kabineti predsjednika Vlade i potpredsjednika Bečića i Ministarstvo odbrane. Odnosno – platiće građanke i građani Crne Gore.

Osim činjenice da ćemo platiti i troškove „uljezu“ Anđeli Vojinović, jer malo je vjerovatno da su je Bečić i Krapović zatekli u Lorijenu, pa je tu pridružili delegaciji, nije poznato čiji kabinet je finansirao njen put. Kao što nije poznato ni kako se funkcionerka Demokrata obrela u delegaciji.

No, ni potpredsjednik Vlade Bečić nema nikakve formalne veze sa ugovorom između Francuske i Crne Gore koji se odnosi na gradnju dva patrolna broda, ali je morao da bude prvi koji će kročiti na palubu kada je posao bio pri kraju i da sada bude prvi koji će ispratiti porinuće plovila.

Možda će i Vojinović, kao i Bečić, postati stalna članica delegacije Demokrata za praćenje radova u Lorijenu.

SPORAN UGOVOR SA FRANCUSKOM KOMPANIJOM

Patrolni brod „Petar I Njegoš“ porinut je u petak. U Crnu Goru trebalo bi da stigne na proljeće.

Ugovor o kupovini dva patrolna broda sa francuskom kompanijom Keršip, vrijedan 120 miliona eura, potpisan je u novembru 2024. godine, a gradnja brodova počela je 24. aprila 2025. Posao je dogovoren direktno, bez raspisivanja međunarodnog tendera, a bivši načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore admiral Dragan Samardžić i prije potpisivanja ugovora upozoravao je na ozbiljno kršenje crnogorskih zakona, ali i evropske regulative, čime je nanašena višemilionska šteta budžetu naše države.

Ministar Krapović, kako smo pisali, branio se činjenicom da je ugovor potpisan na osnovu međudržavnog sporazuma između Crne Gore i Francuske, što je, kako je govorio, omogućilo da zaobiđu crnogorske zakone – o javnim nabavkama, o PDV-u i Carinski zakon.

Međutim, admiral Samardžić problematizovao je upravo tu činjenicu, precizno pojašnjavajući da komercijalni ugovor nije smio biti dio međudržavnog ugovora i da izbjegavanje raspisivanja tendera može ukazati na potencijalnu korupciju.

Portal ETV u junu je objavio tekst o još jednom spornom detalju koji se odnosi na ovaj posao – angažovanju po ugovoru o djelu četiri penzionisana vojna lica – A. M, B. Lj, H. Ž. i C. S, od aprila 2025. godine, sa zadatkom da prate gradnju patrolnih brodova u francuskom brodogradilištu.

Troškove njihovog puta, smještaja i dnevnica, rekli su naši izvori, snosio je ovaj Vladin resor, kroz različite modele finansiranja. Iz Ministarstva su, međutim, negirali da su „ugovorcima“ isplaćivali dnevnice.

KRIVIČNA PRIJAVA SPECIJALNOM TUŽILAŠTVU

A njihove dnevnice, kako smo pisali, postale su sporne nakon što je u Višem sudu u Podgorici, 5. maja ove godine, osuđena bivša direktorica Agencije za sprječavanje korupcije Jelena Perović na dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog plaćanja službenih putovanja Nikoli Lekiću, koji je bio angažovan po ugovoru o djelu i koji je, kako je precizirano prvostepenom presudom, o trošku Agencije putovao 15 puta, na što, ocjena je suda, nije imao zakonsko pravo, jer nije bio zapošljen u Agenciji.

Izvori Portala ETV iz Ministarstva odbrane rekli su tada da je nakon izricanja presude Perović, u ovom resoru došlo do uzbune zbog ugovora o djelu sklopljenih sa četvoricom penzionera i njihovih službenih putovanja u Francusku.

Kupovina dva patrolna broda, kao i slučaj Krapovićevih penzionera završili su i pred Specijalnim državnim tužilaštvom. Advokat Veselin Radulović podnio je u junu krivičnu prijavu protiv ministra odbrane Krapovića, Demokratske Crne Gore i više nepoznatih odgovornih osoba iz Ministarstva odbrane, zbog osnova sumnje da su kupovinom dva patrolna broda počinili krivično djelo stvaranje kriminalne organizacije i više krivičnih djela zloupotreba službenog položaja.

Patrolni brod „Petar I Njegoš“
Patrolni brod „Petar I Njegoš“ (skrinšot)

– Posebno se ukazuje na osnovanu sumnju da je ugovor o nabavci dva patrolna broda iz novembra 2024. godine vrijedan oko 120 miliona eura zaključen bez sprovođenja postupka javne nabavke, iako u vrijeme njegovog zaključenja međunarodni sporazum između Crne Gore i Republike Francuske, na koji su se pozvali Ministarstvo odbrane i prijavljeni Krapović, još nije bio stupio na snagu. Obavještenje Ministarstva vanjskih poslova objavljeno u Službenom listu prošlog mjeseca nedvosmisleno potvrđuje da je ovaj Sporazum stupio na snagu tek 23. aprila 2026. godine. Dakle, prijavljeni Krapović je zaključio ugovor vrijednosti 120 miliona eura sa kompanijom iz Francuske pozivajući se na sporazum Crne Gore sa Republikom Francuskom koji je stupio na snagu godinu i po nakon zaključenja ugovora – upozorio je Radulović u prijavi SDT.

Zatražio je da SDT ispita i zakonitost angažovanja više penzionisanih vojnih lica po osnovu ugovora o djelu radi nadzora gradnje brodova u Francuskoj – uključujući isplate naknada, troškova službenih putovanja i drugih davanja iz budžeta Ministarstva odbrane.

U avgustu je Radulović podnio SDT novu krivičnu prijavu – protiv Demokrata, Bečića i Krapovića ukazujući i u njoj na slučaj četiri penzionisana „ugovorca“.

BABIĆ GALIĆ: Znaju li u Crnoj Gori da je admiral Barović odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i zašto mu ne odaju počast?

2
Vanda Babić Galić, Foto: Printscreen/ HRT

BABIĆ GALIĆ: Znaju li u Crnoj Gori da je admiral Barović odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku i zašto mu ne odaju počast?

Posebna savjetnica ministra vanjskih i evropskih poslova Hrvatske Vanda Babić-Galić podsjetila je da je na današnji dan 2022. godine na Visu postavljena spomen-ploča Vladimiru Baroviću, crnogorskom admiralu koji je odbio da učestvuje u agresiji na Hrvatsku.

Babić Galić je navela da je Barović takvu odluku platio životom, te upitala da li se u Crnoj Gori zna za njegovu odluku i, ukoliko se zna, zbog čega se ona ne obilježava.

Foto: Vanda Babić-Galić/ Facebook

„Znaju li to u Crnoj Gori i ako znaju zašto ne obilježavaju?”, poručila je Babić-Galić.


„Na današnji dan 2022. postavili smo spomen-ploču Vladimiru Baroviću, crnogorskom admiralu koji je odbio sudjelovati u agresiji na Hrvatsku i tu odluku platio životom. Znaju li to u Crnoj Gori i ako znaju, zašto ne komemoriraju?“

Ovo je danas na društvenim mrežama objavila Vanda Babić Galić, savjetnica hrvatskog ministra vanjskih poslova, podsjećajući na spomen-ploču Vladimiru Baroviću koja je postavljena na Visu.

Ko je bio admiral Vladimir Barović?

Vladimir Barović (1939–1991) bio je crnogorski oficir Jugoslovenske ratne mornarice i posljednji komandant Vojnopomorske oblasti sa sjedištem u Splitu.

U ljeto 1991. godine, u vrijeme eskalacije sukoba u Hrvatskoj, Barović se našao pred zahtjevom da Ratna mornarica učestvuje u napadima na hrvatske gradove.

Barović je to odbio.

Nije želio da naredi bombardovanje gradova i upotrebu vojne sile protiv civilnog stanovništva. Nakon što je odbio da postupi po naređenjima koja su vodila ka napadima na Hrvatsku, 29. septembra 1991. godine izvršio je samoubistvo u Puli.

U oproštajnom pismu ostavio je poruku koja je postala simbol njegovog moralnog i ličnog otpora ratu. Poručio je da neće upotrijebiti oružje protiv hrvatskog naroda.

Njegov čin ostao je zapamćen u Hrvatskoj kao primjer vojničke časti, profesionalne odgovornosti i odbijanja da se učestvuje u ratu protiv susjednog naroda.

Ustavni sud

0

Ustavni sud

Očekivanost eliminiše iznenađenje. A time i razočarenje. I onako je 2128. koliko sjutra.

Autor:
Zoran Piperović
Izvor:
M portal

12.09.

17:52h

Evo me na Pinješu.

Družim se sa Isakom Singerom i njegovom literaturom, u pozadini tihi glas Dina Martina, balade, gudački kvartet i pokoji nježni dodir po klaviru koji bi, poželjno je, mogli da odvedu na livadu po kojoj je zasadjen san.

Ne ide.

Misli su mi razbacane na sve strane, lete pa se spuste, talasaju gore-dolje, trči misao za mišlju, ne mogu da ih pohvatam.

U tom kovitlacu sjetih se ovog trena izjave od prije neki dan. U kojoj predsjednica Ustavnog suda kaže, da ništa nema više od ustavnih žalbi iz 2024. godine. Sve završene.

Promakla im je inicijativa advokata Miloša Vukčevića podnijeta te 2024. godine kako bi taj sud utvrdio da li je baš ustavan i zakonit izum Moma Koprivice da ima retroaktivnosti zakona. Da bi se inaugurisala nezakonitost kod promjene vlasništva u Bemaxu. I namaklo 28 miliona eura poreza.

Koji je naplaćen.

Zbog čega je Momo pred nikšićke izbore javno dobio pohvale. Vrlo važno što ne znamo gdje su te pare i kada uplaćene.

Biće, samo strpljenja.

Preko ličnog dohotka Veska Kovačevića, valjda se isplaćuje isti novac za isti događaj. Koji treba u cjelosti da bude isplaćen do 2128. godine. Poznajući Kovačevića, ne sumnjam da će on tada biti živ.

Biće i Momo, ako Bog da.

A bice i Ustavni sud.

I u njemu inicijativa.

Ne može sve odmah.

Prvo ustavne žalbe.

Sve pravno neobjašnjivo treba da čeka.

Da se ne naljuti Momo i Momovi, a bogme i oni što su izglasali zakon.

Samo je dvije urgencije napisao advokat.

Jednu godišnje i tako sve do 2128. godine.

Godina gore ili dolje, manje važno.

Nema razočaranja, nema srdnje.

Srdnja tjera na akciju, razočarenje uspavljuje.

Eto rješenja za mene.

Možda me razočarenje otjera na one livade po kojima je zasađen san.

P.S: Kad bolje razmislim ništa od toga. Očekivanost eliminiše iznenađenje. A time i razočarenje.

I onako je 2128. koliko sjutra.

Picula: Vučić destabilizuje region, a Crna Gora mora birati između evropskog i velikosrpskog puta

0
OSCE Parliamentary Assembly observers Foto Igor Kovalenko

Još se nije stvorila kritična masa u Evropskoj komisiji kao ni u državama članicama da se zaustavi podrška Vučićevom režimu, upozorio izvjestilac EP za Srbiju

Picula: Vučić destabilizuje region, a Crna Gora mora birati između evropskog i velikosrpskog puta

– Sada zavisi od Crnogoraca da prihvate činjenicu da je završnica pretpristupnih pregovora njihova najosjetljivija faza. Hrvatska je do sada na tom putu pomagala Crnoj Gori. Zagreb ne treba reagovati prežestoko jer nam je u interesu evropska, ne velikosrpska Crna Gora- ističe Picula.

Nadam se da potpuno neprihvatljivo veličanje ratnog zločinca koji je imao praktički državni sprovod u Beogradu neće proći kao neki raniji slučajevi kada je Aleksandar Vučić prelazio dvostruke crvene linije i već tada zaslužio da Brisel promijeni politiku podilaženja jednom autokratskom režimu koji lomi demokratske standarde u vlastitoj zemlji i izaziva nestabilnost u gotovo svim državama s kojima Srbija graniči, kazao je hrvatski zastupnik u Evropskom parlamentu Tonino Picula, koji je i stalni izvjestilac Evropskog parlamenta za Srbiju.

– Ostajem skeptik. Prošle godine je Vučić posjetio Putinovu vojnu paradu u Moskvi iako je bio upozoren da bi mogao snositi ozbiljne političke posljedice ako to napravi. Ništa se nije dogodilo- rekao je Picula.

Napominje da niko u Srbiji nije procesuiran zbog upada njenih paravojnih trupa na sjever Kosova, a nije bilo ni reakcija Evropske komisije nakon što je u januaru Srbija donijela zakone kojima se žele poništiti posljednji ostaci Specijalnog tužilaštva koje treba progoniti različite oblike organizovanog kriminala i korupcije.

– Je li ovo neka vrsta prekretnice? Nisam siguran jer mi se čini da se još nije stvorila kritična masa u samoj Komisiji, kao ni u državama članicama, barem onim najuticajnijima, da se zaustavi podrška režimu koji samo fingira da se želi približiti Evropskoj uniji, a zainteresovan je samo da mu Komisija šalje novac iz različitih fondova, što Vučić doživljava kao političku podršku i obračunima unutar Srbije- ističe Picula.

Otkriva da će na iduću sjednicu Evropskog parlamenta u srijedu doći Ursula fon der Lajen i održati godišnji govor o stanju EU.

– Prošle godine nije jednom riječju spomenula Vučića iako je bilo jasno da on zaslužuje ozbiljan politički komentar. Vidjet ćemo hoće li ove godine ona smoći snage da najavi neke oštrije mjere protiv tog režima. Čini mi se da bi morala prije svega zbog onoga što takva politika radi u svom neposrednom susjedstvu. Hrvatskoj Vučić ne može ništa, mi smo za njega prekrupan zalogaj, ali nisam siguran za druge zemlje, posebno Bosnu i Hercegovinu. Crna Gora ima najveće šanse postati nova članica EU, što je Vučiću neprihvatljivo i on tamo ima svoje igrače kao što je četnički vojvoda Andrija Mandić- objašnjava Picula.

Pojašnjava da Vučić dobro zna da on neće tako skoro ući u EU, ako ikada i uđe, ali onda mora mobilizirati one koji će 25. oktobra izaći na izbore i glasati za njega.

– Sada zavisi od Crnogoraca da prihvate činjenicu da je završnica pretpristupnih pregovora njihova najosjetljivija faza. Hrvatska je do sada na tom putu pomagala Crnoj Gori. Zagreb ne treba reagovati prežestoko jer nam je u interesu evropska, ne velikosrpska Crna Gora- ističe Picula.

Vučić je, podsjeća, došao na vlast uz blagonaklonost Angele Merkel i tadašnjih EU lidera koji su mislili da se Srbija može transformisati.

– To se pokazalo zabludom. Nakon ove sramote u Beogradu, teško da će se u Evropi masovno stati na Vučićevu stranu na ovim izborima, ali postoje političari koji se neće libiti dati mu javnu podršku. To je napravio i francuski predsjednik Makron koji ga je nakon Mladićevog pogreba primio u Jelisejskoj palati i s njim se slikao. Francuska ima svoje političke i ekonomske interese u Srbiji. Nijemci su oprezniji i ne žele jasno reći kako vide situaciju u Srbiji. Vučićev SNS ima posmatrački status u Evropskoj narodnoj partiji, za koju ne vjerujem da će preduzeti neke ozbiljnije korake protiv SNS-a zbog njegovog šefa Manfreda Vebera, koji je od 2024. pokazao da je izrazito sklon saradnji s krajnjom desnicom u Parlamentu, čime osigurava većinu, a Vučić spada u desno krilo evropske politike- zaključuje Picula.

Nije dovoljno, dodaje on, smijeniti vlast nego promijeniti politiku.

– Pobjeda Studentske liste bi pokazala da su promjene moguće i u teškim okolnostima. Bio sam razočaran kada su studenti donijeli tekst o srpskom Kosovu i Metohiji. Primiti ovakvu Srbiju u EU bi značilo primiti jedan maligni poredak koji bi sprječavao donošenje odluka. Bila bi to i izdaja načela na kojima se EU temelji. Ako bi Ursula fon der Lajen otišla u Srbiju u jeku predizborne kampanje, to bi bio njen izraz političke podrške Vučiću. Mislim da će se izvući iz te nevolje kazavši da je kampanja i da je nije najmudrije posjetiti- predviđa Picula, koji smatra da su ovo najvažniji izbori u Srbiji nakon 2000. godine.

Sve ankete pokazuju da je AfD prva politička snaga u Njemačkoj.

– To ne može proći bez posljedica za cijelu EU. U Francuskoj desnica jedva čeka predsjedničke izbore iduće godine i već plaši Francuze povratkom ekstremizma u Njemačkoj. Projekcije govore da u drugi krug ulaze krajnja desnica i krajnja ljevica, Marin le Pen i Žan-Lik Melanšon. Ako se takav trend nastavi u Njemačkoj, imamo razloga za zabrinutost. Uspjeh AfD-a izazvao je osmijeh na usnama Vladimira Putina. To je hibridni rat. Nijemci glasaju za obnovu odnosa s Rusijom koja se ne libi organizovati sabotaže na teritoriji Njemačke- naglašava Picula.

Odgovarajući na pitanje naše čitateljke Nataše Sladeček, Picula kaže da bi Hrvatska u svim evropskim institucijama trebalo da daje do znanja šta se događa u Srbiji i koristi svoje pravo da kaže dosta kada neko želi podilaziti srbijanskom režimu.

Nada se da će se takva politika stubokom promijeniti, odgovara na pitanja Jasminke Mandure do kada će EU finansirati takve režime.

– Možemo izražavati ljutnju, razočaranje i bijes prema istupima političara, no kada se ratnom zločincu prikloni vođa vjerske zajednice, to je još jasniji indikator koliko je društvo bolesno- odgovorio je na pitanje čitatelja o patrijarhu Porfiriju.

UKIDANJE ČOVJEKA: KOMPJUTER I(ILI) ČOVJEK?

0

UKIDANJE ČOVJEKA

KOMPJUTER I(ILI) ČOVJEK?

Piše: mr Željko Rutović

Godina 1983. Datum 26. septembar. Vrijeme: nekoliko minuta poslije ponoći. Lokacija „Serpuhov – 15“ komandni punkt za rano upozoravanje o raketnom napadu, južno od Moskve.

U objektu najvišeg nivoa tajnosti na ogromnom ekranu i na konzolama na kojima su zasvijetlile razne lampe, sistem za detekciju napada poslao je informaciju da je stigao signal od satelita za nadgledanje „Molnija“ (munja) po kojem je SSSR napadnut. Naime, računar protivraketnog sistema izvršio je analizu signala i „donio zaključak“ da je sa kontinentalnog dijela SAD ispaljena jedna interkontinentalnobalistička raketa sa više nuklearnih bojevih glava. Crveno dugme pored stolice komandanta, četrdeset četvorogodišnjeg potpukovnika Stanislava Petrova, počelo je da trepće. Taj taster imao je samo jednu funkciju – pritiskom na njega otpočinjao je proces lansiranja hiljada sovjetskih raketa usmjerenih na zemlje Zapada. Stigla su obavještenja da je ispaljen drugi, treći, četvrti i peti projektil i da svi lete ka ruskim gradovima sa procjenom da će stići u roku od trideset minuta. Vrhovnoj komandi bilo je potrebno petnaest minuta da pokrene raketni protivudar, čime se hoće reći da bi oficirsko oklijevanje u bunkeru propuštilo nepovratnu priliku da se uzvrati na napad. U komandnom lancu Petrovljevo zaduženje bilo je da prati satelitske signale i u slučaju potrebe obavještava nadređenu komandu.                                                                                                              Konkretna situacija bila je dodatno opterećujuća djelovanjem tadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Regana, koji se još od 1980. godine, kada je započeo svoj prvi predsjednički mandat, ustremio prema SSSR. „Mnogi od njegovih saveznika dugo su se prije toga zalagali za pripremu nuklearnih napada aktivno radeći u tom pravcu“, napisaće Nikola Tompsom za magazin „Wired”. Oni su bili nastavljači djela Hermana Kana, autora knjiga „О termonukleamom ratu“ i „Misliti o nezamislivom“.

Sumarno, potpukovnik Petrov se našao u veoma delikatnoj situaciji u kojoj je trebalo hitno, ali i odgovorno i profesionalno reagovati. Izazov karijere, ne jedne generacije, odlučivalo se o sudbini čovječanstva. Neočekivano odluci vojnika i težini situacije Petrov, poput jednog od aktera Kubanske raketne krize iz 1962. godine Vasilija Arhipova, koji je odbio da ispali torpedo sa nuklearnim glavama na američke brodove uprkos njihovoj provokaciji, takođe prenebregava pravila službe nevjerujući indikatorima koji su govorili da je napad u toku. „Da smo tada išli do kraja, Amerika danas ne bi postojala“, kazaće naknadno ovaj oficir protivvazdušne odbrane.

Na telefonskoj vezi sa sovjetskim rukovodstvom Petrov će kazati „Naš sistem vam daje pogrešnu informaciju“. I zaista, sistem je pogriješio. Sta se desilo? Sistem je reagovao na rijetku pojavu poravnavanja sunčanih zraka i visokih oblaka. SAD nijesu lamsirale nikakve rakete prema SSSR-u. Odgovarajući na pitanje kako je donio odluku, Petrov je kazao da jednostavno nije vjerovao u napad Vašingtona na SSSR sa samo pet raketa. Da su zaista htjeli napasti, učinili bi to iz svih raspoloživih sredstava, zaključuje ovu dramu Petrov, dobitnik Drezdenske nagrade (2013), čovjek kojem je i posvećen film.

Proučavajući kompjuterski sistem koji je koristio SSSR, izražavajući skepsu prema kompjuterima uopšte, Petrov je u intervjuu za portal gazeta.ru naglasio: „Dao sam sebi za pravo da nemam povjerenja u sistem jer sam ja čovjek, a ne kompjuter“.

Javnost je inače za ovu lažnu uzbunu saznala početkom 1990-tih kada je general Jurij Votincev, bivši komandant protivvazdušne odbrane SSSR-a objavio svoje memoare u kojima je pomenuo incident i ulogu Stanislava Petrova u njemu.

Na drugom kraju ove izuzetno zanimljive priče po mnogo čemu, ostaće blaga pohvala Petrova, ali i blagi prekor od strane šefova zbog toga što „nije kako treba popunio zapisnik“ za vrijeme incidenta. Po Petrovljevim riječima, komanda nije žurila da ga zvanično pohvali jer bi se tako otkrili ozbiljni nedostaci u sistemu za rano otkrivanje nuklearnog napada.

Stanislav Petrov je umro u sedamdeset osmoj godini, maja 2017. godine za čiju su smrt međunarodni mediji sasvim slučajno saznali, na način što ga je njegov prijatelj Karl Šumaher iz Njemačke pozvao da mu čestita rođendan i tom prilikom saznao da je umro, kojim povodom će na sjednici Savjeta bezbjednosti OUN posvećenoj pitanjima neširenja nuklearnog oružja, državni sekretar SAD Reks Tilerson kazati: „Ove nedjelje smo saznali da je preminuo ne tako poznat čovjek, ali veoma važan za istoriju hladnog rata. Zvao se Stanislav Petrov. Neki kažu da je to čovjek koji je spasao čitav svijet.“

Slobodan Bobo Slovinić: Moj otac, ŠJOR – ANTE SLOVINIĆ, kako su ga u redakcijama dugo godina oslovljavali saradnici, bio je pionir crnogorskog novinarstva

2
Foto: PMCG Kotor

Slobodan Bobo Slovinić: Moj otac, ŠJOR – ANTE SLOVINIĆ, kako su ga u redakcijama dugo godina oslovljavali saradnici, bio je pionir crnogorskog novinarstva

Povodom Dana Pomorskog muzeja Crne Gore Kotor predstavljena je publikacija „Na Balkanskoj pruzi – Lovćenom od Kotora do Konstance“ autora Anta N. Slovinića.

Sjećanje na oca Anta, glavnog urednika lista Pobjeda, profesora i jednog od utemeljitelja crnogorskog novinarstva nadahnuto je evocirao njegov sin Slobodan Bobo Slovinić, akademski slikar, znameniti publicista i pisac, autor trilogije Don Đuro, Šjor Ante i Pitore Liberto.

Njegov tekst portal Radio Skala prenosi u cjelosti:

Svaki boravak u vječnom – gradu Kotoru – za mene predstavlja neizmjernu radost, kazao je Slovinić. Osobito, kada sam počastvovan da govorim na predstavljanju neobične publikacije – NA BALKANSKOJ PRUZI – LOVĆENOM – OD KOTORA DO KONSTANCE – čiji je autor moj otac. Putopisni – feljton, objavljen je u više nastavaka u listu – GLAS BOKE, davne (1938) godine.

Riječ je o prvom putničkom motornom plovilu – LOVĆEN – modernom parobrodu u Bokokotorskom akva-torijumu, koji je pribavljen (1937) i uveden u plovidbu. Na promotivni plovni put od – Jadrana do Crnog mora – pozvani su brojni jugoslovenski novinari, a među njima i profesor – Ante Slovinić, u to doba, urednik – GLASA BOKE i dopisnik više naših listova iz drevnog Kotora grada.

Draga Gospodo, dozvolite mi, kako je i red, da saopštim nekoliko sentenci o pioniru crnogorskog novinarstva – ŠJOR – ANTU SLOVINIĆU, kako su ga u redakcijama dugo godina, oslovljavali saradnici.

ANTE je rođen (1900) godine, u porodičnom domu na Veljoj vodi u Budvi kao osmi, najmlađi sin NIKOLE i TONINE MEDIN udane SLOVINIĆ. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a Klasičnu gimnaziju u Dubrovniku. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1926) godine. Grupa za srpskohrvatski i italijanski jezik i književnost. Bio je profesor na POMORSKOJ AKADEMIJI U KOTORU.

Uhapšen je u Budvi (1943) godine i zatvoren u Baru. Interniran je u logor u Bariju, a potom je odveden i zatočen u logore poviše Peruđe. Zbog odličnog znanja jezika, bio je kapo interniraca u zarobljeništvu. Pobjegao iz logora u Peruđi i povezao se sa naprednim pokretom u Italiji. Vratio se u Crnu Goru, a na oslobođenoj teritoriji u Herceg Novom, bio je delegat na Konferenciji na kojoj je formiran Okružni odbor Narodno-oslobodilačkog fronta Boke. Radio je u Agitpropu Odbora i u Okružnom i Sreskom odboru Narodnog fronta.

Poslije rata je bio profesor u GIMNAZIJI i POMORSKOM TEHNIKUMU u Kotoru. Na prvim izborima u Boki, postao predsjednik Gradskog odbora Narodnog fronta. Bio je od (1947) urednik lista – POBJEDA na Cetinju i u Titogradu. Kasnije je postao glavni i odgovorni urednik lista i VD direktora – POBJEDE. Postavljen je (1960) godine za pomoćnika sekretara Izvršnog vijeća Crne Gore, u Kabinetu Predsjednika. Penzionisan (1969) godine kao prvi – Šef protokola Skupštine Crne Gore.

Bio je predsjednik Udruženja novinara SR Crne Gore i član Udruženja novinara SR Jugoslavije. Radio je na razvoju kulture, posebno pozorišne i filmske umjetnosti i osobito na unaprjeđenju turizma u Crnoj Gori. Nakon penzionisanja, bio kontrolor RTV Titograd za govorni program. Jedno vrijeme je bio Sekretar Matice iseljenika Crne Gore. Vječno je otputovao u Titogradu, aprila (1970) godine i sahranjen je u svom rodnom mjestu u Budvi.

Uvažena Gospodo, rođen sam u jeku rata (1943) godine, kao mlađi sin Anta i profesorice Dobrile Radosavljević – SLOVINIĆ, u privatnom Turističkom Depandansu familije – MEDIN – u Starom gradu u Budvi. Prve dječake korake, napravio sam u porodičnoj vili trgovca Luke Mjesečevića iz Konavala, u prelijepoj – DOBROTI – u Kotoru.

I dok je moj otac Ante, predavao na Pomorskoj Akademiji u Kotoru, udaljenoj samo stotinjak metara od vile u kojoj smo stanovali, ja sam pravio – BRODOVE i BARKE – IGRAČKE i vukao ih na uzici u morskom plićaku u čarobnoj – DOBOTI. Tu sam, u moru pokraj ponte, kao petogodišnji dječak, naučio i da plivam. Naredne godini, krenuo sam u prvi razred Osnovne škole na – Benovu u Kotoru. Eto, upravo zbog toga, naprosto obožavam Boku, Dobrotu i čaroban, drevni grad – KOTOR.

Uskoro su – profesora i novinara – ŠJOR ANTA, mojega oca, pozvali da iz Kotora pređe na Cetinje i nastavi da radi u republičkom listu – POBJEDA. Preseljenje iz tople Boke Kotorske u hladno i snježno Cetinje – porodica je doživjela prilično dramatično.

Ali, živjeti, raditi i učiti u slavnoj prestolnici – CETINJU – bila je prava privilegija. Pohađao sam Osnovnu školu – NJEGOŠ, pismenosti me je, van škole, obrazovao moj premili otac – ANTE.

Kada je (1954) godine, kompletna državna administracija preseljena u TITOGRAD, time je i republički list – POBJEDA prešao u glavni grad – Crne Gore. Kompletna porodica – SLOVINIĆ se preselila u uzavreli – TITOGRAD.

Davne (1961) pripremao sam se da maturiram u gimnaziji u Titogradu. Odabrao sam matursku temu iz likovne umjetnosti – Savremeni crnogorski umjetnici – Petar Lubarda i Milo Milunović. Za mjesec dana sam formirao – Maturski elaborat – na 50 kucanih strana.

Predao sam ga svom ocu – profesoru lingvisti – da izvrši lektoriranje i korekturu rada. Nakon pažljivog pregleda, sveo je – Maturski rad sa 50 na svega 20 strana. Sadržinski ništa nije uklonio, ali je sasvim eliminisao i skratio opise, pridjeve, zamjenice, tuđice. Tada sam u potpunosti postao svjestan, kakvu volšebnu moć posjeduje moj – OTAC.

Samo mi je na kraju rekao – SINE – rad je izvrstan i sadržajan. Ali zapamti za svagda – AKO NEŠTO NIJESI U STANJU DA SAOPŠTIŠ NA JEDNOJ KARTICI – NEĆEŠ NIKAKO USPIJETI NI NA – 30 – STRANICA.

Mnogo kasnije, kada sam postao – LIKOVNI KRITIČAR, a posebice, kada sam nastavio da literarno stvaram – PRIPOVIJESTI, NOVELE i ROMANE, pamtio sam dobro – OČEVE RIJEČI, zaključio je svoje izlaganje jedan od najznačajnijih crnogorskih slikara Slobodan Bobo Slovinić, publicista, likovni kritičar i pisac.

LIJEPA DRŽAVA LIJEPO GORI

0
POGLED NA PADINE ŠTIROVNIKA S KUKA

LIJEPA DRŽAVA LIJEPO GORI

Piše Božidar PROROČIĆ, istraživač prirodne i kulturne baštine Lovćena

Gledam požar koji je zahvatio najviši vrh Lovćena, Štirovnik. Gledam poraz sistema, države i politike koja godinama ne uspijeva da zaštiti ono što nam je priroda ostavila, a preci sačuvali. Gledam vatru kako guta Svetu planinu i pitam se koliko puta Lovćen mora da izgori da bi se država probudila. Koliko hektara mora da nestane, koliko živog svijeta da strada, koliko vatrogasaca i čuvara parka, mojih uvaženih kolega, mora da izloži život opasnosti da bi zaštita prirode postala stvarni državni prioritet?

 

Teško mi je da o ovome pišem mirno. Godinama istražujem Lovćen, bilježim njegove prirodne vrijednosti, priče i śećanja, nastojeći da sačuvam makar dio onoga što ova planina jeste. Znam koliko truda zaposleni u JPNPCG ulažu da je održavaju, štite i približe ljudima. A onda gledam požar i pomislim na mjesta koja možda više nećemo zateći onakva kakva smo ih ostavili. Na stablo pod kojim će ostati crna zemlja. Na životinju kojoj put za bijeg presiječe vatra. Na sav taj život koji nema kome da uputi molbu za pomoć.

 

Prema medijskom izvještaju od 11. septembra 2026. u večernjim časovima, na Štirovniku je bilo deset vatrogasaca sa četiri vozila i pet čuvara Nacionalnog parka Lovćen. U gašenje se uključila i Vojska Crne Gore, dok je jak vjetar ubrzavao širenje požara. Iza tog dostupnog podatka stoje ljudi čije porodice čekaju da se vrate kući. Njihove porodice imaju pravo da ih dočekaju žive, a oni imaju pravo na sistem koji je učinio sve da ih zaštiti. Njihova hrabrost ne smije postati opravdanje za tuđu neodgovornost.

 

Jakove Milatoviću, koliko još zgarišta treba da ostane iza nas da biste autoritet funkcije stavili u službu odlučne zaštite prirodne baštine? Od Vas zahtijevam da javno insistirate na odgovornosti i da od tog zahtjeva ne odustanete čim požari nestanu sa naslovnih strana. Milojko Spajiću, od Vas zahtijevam odluke, novac, rokove i odgovornost za svaki neispunjeni zadatak. Hrabrost vatrogasaca i čuvara parkova ne smije Vam služiti kao političko pokriće za propuste sistema kojim upravljate. Ako Vaša Vlada nije sposobna da obezbijedi djelotvornu zaštitu ljudi i prirode, onda javno otvorite pitanje njene sposobnosti da vodi državu. Građani nijesu dužni da nesposobnost vlasti plaćaju svojim domovima, šumama i životima. Preuzmite odgovornost ili prepustite funkcije onima koji su spremni da je nose.

 

Lovćen nije prvi put pred vatrom. Na Bukovici je gorjelo u avgustu 2021, a novi višednevni požar na području Lovćena ugašen je krajem jula 2025. Šta je između tih požara zaista promijenjeno? Koliko je zaštita unaprijeđena, koliko su službe osnažene i kako se oporavljaju već opožarena područja? Na ta pitanja potrebni su javni, provjerljivi odgovori. Bukovica, 2021, Lovćen, 2025

 

Posebnu odgovornost imamo prema nacionalnim parkovima, rezervatima i drugim zaštićenim područjima. Njihova zaštita mora se viđeti na terenu, tamo đe počinje požar, radi motorna testera ili odjekuje pucanj krivolovca. Lovćen, Durmitor, Biogradska gora, Prokletije i Skadarsko jezero nijesu neiscrpni resursi koje možemo eksploatisati i očekivati da se sami obnove. Ali ni šuma izvan granica nacionalnog parka nije manje vrijedna zato što nema tablu na ulazu. I ona čuva zemljište, vodu, život i nečije domaćinstvo. Državna briga mora dosegnuti i do najudaljenijeg sela i njegove šume.

 

Šumokradicama i krivolovcima mora se onemogućiti da uništavanje prirode računaju kao isplativ posao. Potrebno je pratiti i one koji kupuju nezakonito pośečenu građu, preprodaju ulov i ostvaruju korist od tuđeg kriminala. Nacionalni parkovi su u oktobru 2025. javno izrazili nezadovoljstvo odlukom suda o vraćanju plovila i motora licima koja u saopštenju opisuju kao povratnike u krivolovu. Takvi slučajevi zahtijevaju ozbiljno preispitivanje djelotvornosti kaznene politike. Koliko prijava završi kaznom koja počiniocu zaista oduzima zaradu i mogućnost da isto ponovi? Čuvar parka mora znati da njegov rad ima smisla i poslije predaje prijave. Saopštenje Nacionalnih parkova

 

Uzrok požara na Štirovniku moraju utvrditi nadležni. Neću unaprijed proglasiti podmetanje, ali zahtijevam temeljnu istragu. Namjerno izazivanje razornih požara za mene predstavlja ekološki terorizam i napad na državu, njenu prirodnu baštinu i bezbjednost građana. Tražim da zakonodavac takvo uništavanje prirode prepozna kroz jasno definisanu kategoriju ekološkog terorizma, posebno kada su ugrožena zaštićena područja i ljudski životi. Zalažem se za dugogodišnje zatvorske kazne za najteže dokazane slučajeve, srazmjerne posljedicama, oduzimanje nezakonite koristi i obavezu naknade štete. Najstroža kazna napisana u zakonu ne znači mnogo ako počinilac nikada ne dođe pred sud.

 

Odnos prema Lovćenu mora se preispitati i kada govorimo o novim zahvatima. Tražim moratorijum na nastavak izgradnje žičare od Kuka prema Ivanovim koritima i Cetinju dok se nezavisno i javno ne preispitaju ukupni pritisci na planinu, protivpožarna bezbjednost i mogućnosti zaštite njenih staništa. Za nastavak te trase javna nabavka objavljena je u novembru 2025. Razvoj mora imati granicu tamo đe počinje neprihvatljiv rizik za zaštićeni prostor. O budućnosti planine mora se odlučivati uz puno uvažavanje stručnih nalaza, upravljača parka i lokalne zajednice. Lovćen ne može beskrajno podnositi nove udare. Javna nabavka za nastavak žičare

 

Razmjere problema potvrđuju i podaci. Prema izjavi nadležnog direktora za RTCG, tokom požarne sezone 2025. preko Operativno-komunikacionog centra prijavljeno je 1.360 požara. Za požare na području Rožaja iz maja 2020. Uprava za šume preliminarno je evidentirala 160,37 hektara opožarenih šuma i 1.262.050 eura štete, kako je prenio isti javni servis. To su pojedinačni pokazatelji različitog obuhvata, a ukupni gubici zahtijevaju cjelovit i javno dostupan obračun. Podatak za 2025, Procjena štete u Rožajama

 

A koliko košta vrijeme potrebno da se šuma oporavi? Kako obračunati nestalo stanište ili strah čovjeka koji čeka hoće li mu vatra doći do kuće? Za Štirovnik tek treba utvrditi obim stradanja. Već sada imamo obavezu da zahtijevamo javnu procjenu štete i stručno zasnovan plan oporavka. Država koja poslije gašenja zaboravi zgarište ostavila je svoj posao nedovršenim.

 

Lijepa država lijepo gori. Pišem to sa gorčinom, jer me boli zemlja kojoj pripadam. Ne želim da se naviknem na njena zgarišta, niti da śutra opisujem ljepotu koju danas nijesmo uspjeli da odbranimo. Hoću da ljudi na požarištu budu bezbjedni i da iza njih stoji država na koju mogu računati.

 

Hoću da Lovćen ostane živ.

Saradnik američkog senatora o DNP-u: Nikakvog sastanka nije bilo, ti ljudi su ga prekinuli dok je davao intervju

0
Foto: DNP
“Da budem jasan – ne poznajemo ih”

Saradnik američkog senatora o DNP-u: Nikakvog sastanka nije bilo, ti ljudi su ga prekinuli dok je davao intervju

U sklopu svoje diplomatske ofanzive “Učinimo Crnu Goru ponovo velikom” predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević i potpredsjednici te stranke Milun Zogović i Maja Vukićević sastali su se u Dalasu sa senatorom Sjedinjenih Američkih Država Rikom Skotom.

To saopštenje proslijeđeno je juče medijima iz Demokratske narodne partije.

U saopštenju je, između ostalog, naglašeno kako je Knežević na sastanku upoznao Skota sa političkom situacijom u Crnoj Gori, te da je DNP jedina partija iz naše države koja je prisutna u Dalasu “kako bi pružila podršku predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trampu”.

Tragom te informacije, kolumnista Portala Analitika Danilo Kalezić, koji ima komunikaciju sa timovima više američkih senatora, obratio se upravo saradnicima Rika Skota. Ili, još preciznije, njegovom šefu kabineta Polu Boničeliju.

On se, između ostalog, interesovao za detalje samog sastanka. No, Boničeli tvrdi da sastanka – uopšte nije bilo.

“Sastanka uopšte nije bilo. Ti ljudi su prišli senatoru i prekinuli ga dok je davao intervju jednoj medijskoj kući, a član senatorovog tima morao je intervenisati kako bi ih zamolio da se povuku i da prestanu da snimaju”, kazao je on.

Boničeli u svom odgovoru dodaje – “da budem jasan – ne poznajemo ih i nemamo nikakav odnos sa njima”.

“Smatramo neprihvatljivim takvo nametanje senatoru, naročito u momentu kada je on pokušao dati izjavu medijima”, naglasio je on.

Inače, tokom korespondencije sa Boničelijem, Kalezić je istakao kako “predstavljanje Kneževića i njegove stranke američkoj javnosti kao prirodnih političkih partnera Republikanske stranke izaziva duboku zabrinutost”.

“Gospodin Knežević nije tek običan crnogorski političar koji traži kontakte u Sjedinjenim Državama. Njegovu političku prošlost obilježavaju godine otvorenog protivljenja članstvu Crne Gore u NATO-u, zalaganje za vojnu neutralnost usklađenu sa strateškim ciljevima Moskve, protivljenje sankcijama Rusiji, kao i kontinuirana politička saradnja s akterima iz Rusije”, istakao je Kalezić.

Crna Gora je, dodao je on, NATO saveznik Sjedinjenih Država.

“Američki politički lideri trebalo bi da budu izuzetno oprezni kada je riječ o pružanju političkog legitimiteta akterima čiji su dugotrajni stavovi služili ciljevima koji su direktno suprotni euroatlantskoj orijentaciji Crne Gore i strateškim interesima SAD na Zapadnom Balkanu”, naglasio je on, ističući kako je spreman da dostavi svu relevantnu dokumentaciju o malignim uticajima u Crnoj Gori timu pomenutog senatora, ali i da razgovara sa njima o tome tokom predstojeće posjete Vašingtonu.

U odgovoru na to, Boničeli je istakao kako je Skotov stav više nego jasan.

“Molimo vas da pregledate javne izjave senatora Skota i o Rusiji i o svima koji su sa njom u savezništvu. Čvrsto se protivimo (Vladimir) Putinovom režimu i svakom aspektu Rusije koji pokazuje hegemonističke težnje”, zaključio je on.

Nevidljivi premijer, moćnici i jako opasne igre s Hrvatskom: ‘Ne znamo tko nam je uopće doveo tog Milojka iz Singapura’

1
Crnogorski premijer Milojko Spajić upada iz jedne u drugu neugodnu aferu  Henry Nicholls/Afp

Nevidljivi premijer, moćnici i jako opasne igre s Hrvatskom: ‘Ne znamo tko nam je uopće doveo tog Milojka iz Singapura’

Piše: Veljko Popović

Burna politička scena malene Crne Gore nakon odlaska Mila Đukanovića, koji je vladao zemljom punih 30 godina, nije bila poprište toliko dramatičnih preokreta kao u posljednjih mjesec dana. U središtu uragana nalazi se premijer Milojko Spajić. Čovjek koji je na najvišu funkciju ušetao s imidžom mladog, zapadnog tehnokrata i financijskog čarobnjaka koji će Podgoricu uvesti u Europsku uniju do 2028. godine, danas pleše po rubu političkog opstanka.

Njegova nedavna, gotovo paranoidna objava o “hibridnom ratu” koji protiv Crne Gore navodno vode dvije države iz susjedstva, ponovno je upalila alarme u regiji.

I dok Beograd u njemu vidi “izdajnika litijskog nasljeđa”, u Zagrebu se sve glasnije postavlja pitanje: je li Milojko Spajić iskreni proeuropski partner ili samo vješti oportunist koji pod pritiskom radikalne desnice zabija klin u odnose s Hrvatskom?

Kad je 2020. godine stupio na crnogorsku javnu scenu, djelovao je kao politički projekt budućnosti. S diplomama iz Japana i Francuske, biografijom iz Goldman Sachsa i znanjem pet svjetskih jezika, ali bez iskustva u politici, izgledao je kao antiteza balkanskim vašar-političarima. Šest godina kasnije, Spajić je premijer koji u Skupštini Crne Gore ne brani svoje ekonomske reforme, već se opravdava zbog optužbi da se tajno prijavio za rezervni sastav Vojske Srbije.

Ovaj nevjerojatan luping od kozmopolita do sudionika balkanskih obavještajnih spletki najbolje oslikava karakter njegove vladavine. Kako je crnogorski “kripto-premijer” uspio posvađati državu sa svim susjedima, dok se istodobno u Bruxellesu zaklinje na vjernost europskim vrijednostima?

“Milojko Mickey Spajić se ne razumije u politiku jer nema obrazovanja ni znanja, niti ga to previše interesira, osim, naravno, osobne koristi. Zato je, da to ne zaboravim, sudjelovao u lobiranju u organizaciji Crkve Srbije u SAD-u prije 2020., a onda je uzeo državljanstvo Srbije, pa tvrdio da nije, pa onda objavio da je vratio srpsku putovnicu”, kaže za Slobodnu Dalmaciju Miodrag Vlahović, bivši veleposlanik Crne Gore u Washingtonu i pri Svetoj Stolici, ministar vanjskih poslova od 2004. do 2006. godine.

image

Državljanin je (i) Srbije, srpski rezervist, a crnogorski premijer

Daniel Gnap/Nurphoto Via Afp

“Spajićevi su interesi financijske prirode, mada na početku svoje iznenadne političke karijere nije znao što odabrati – da li da bude ministar ekonomije ili ministar financija. Afere s uzimanjem državnog zajma bez ijednog papira (750 milijuna američkih dolara, 2021. godine), afera Do Kvon (kriptovalute) i afera Kotrel ostaju, za sada, netaknute”, kaže Vlahović te nastavlja oštro:

“Spajić ne umije ni da govori ni da piše. Njegovi gafovi ‘Bolnica Danilo Jedan‘ (umjesto Prvi) i ostali ukazuju na tragikomične praznine u općem obrazovanju. O kapitalnim problemima crnogorskog društva Spajić – šuti, ili ih proglašava ‘seoskim pitanjima‘.”

Vlahović Spajićev Pokret Europa sada, kao političku stranku, “odavno ne smatra, u cjelini, Spajićevom kontrolom, niti je, što je vrlo značajno, konstituirana kao ozbiljna partija”.

Otkud dođe i tko ga posla?

S druge strane, iskusni novinar podgoričkog nezavisnog tjednika Monitor Zoran Radulović uspoređuje, na naše pitanje, Spajića i sveprisutnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića riječima da je usporedba zapravo nemoguća.

“To su dva svijeta, Vučić je čovjek koji u životu ništa nije radio osim politike, a Spajić je radio svašta osim ovoga. To je jedna od velikih enigmi našeg premijera: mi do danas ne znamo zašto je i kako taj čovjek došao iz Singapura, pazite – usred (pandemije) korone! Dakle, u vrijeme kada se nije moglo putovati, pojavljuje se on tu kao potpuni anonimus i postaje izbor za ministra financija u tadašnjoj ekspertskoj vladi. Tu ima nekih prstiju upetljanih, ja ne vjerujem da su Božji, a mislim da ćemo prije ili kasnije saznati čiji su”, kaže Radulović za “Slobodnu”.

Nastavlja kako “taj čovjek posjeduje još fenomena” i “po njima donekle može podsjećati na Vučića”.

“Kad Milojko Spajić slaže nešto, reakcija bude – ‘pa dobro, to je Milojko; kad je pa on govorio istinu?‘ Tako je od teme državljanstva, preko prebivališta… on je tu iznosio direktno neistine”, kaže nam novinar Monitora.

Željko Ivanović, crnogorski novinar i aktivist za ljudska prava, također uspoređuje Spajića sa srbijanskim predsjednikom: “Ako je Vučić otjelotvorenje političara tipa riality zvijezde, koji nedavno poručuje da će i dalje obarati rekorde i iskakati iz frižidera jer je to, kaže, njegov posao – premijer Spajić je primjer sasvim suprotnog pristupa tome što je i njegov posao – a zove se politika. Spajića je zato nemoguće uhvatiti. Novinari i urednici u Crnoj Gori su frustrirani jer mu mjesecima ne mogu postaviti brojna pitanja iz njegove nadležnosti. On se jednostavno nigdje ne pojavljuje u javnosti. A kad se mora pojaviti, na svako pitanje novinara odgovori – drugi put.”

Spajićeva šutnja i strah od medija ne znači da bi on manje nego Aleksandar Vučić volio sve podčiniti i staviti u službu održanja vlasti: i građane, i novinare, i medije, analizira Ivanović za “Slobodnu”.

“Zato i kad se jednom u pola godine ili 10 mjeseci pojavi kao gost u nekom intervjuu, uvijek su to mediji koje on kontrolira, prije svih RTV Crne Gore. I onda se dogodi, kao, prođe nešto više od godinu da se takozvani intervju, takozvanog novinara, na takozvanom javnom servisu, završi riječima: ‘Hvala, gospodine predsjedniče Vlade, na gostovanju‘; ‘Hvala Vama na ugodnim pitanjima‘”.

Nepodobni Milojko

Podsjetimo, Milojko Spajić trebao je biti kandidat za predsjednika na izborima na kojima je Crna Gora promijenila svoga tridesetogodišnjeg vladara i nakon kojih je Milo Đukanović otišao u političku mirovinu.

Željko Ivanović ocjenjuje kako su, “da li zbog očitog nesnalaženja i nedovoljnog iskustva u PR-u i javnim istupima, ili zbog loše namjere”, mediji “i pored rijetke prilike da postave neugodno pitanje premijeru Spajiću, u njegovim odgovorima nalazili dosta neistina, poluistina ili proizvoljnih konstatacija”.

“Najdrastičniji primjer je njegov pokušaj da se kandidira za predsjednika države uoči izbora 2023., kada je danima tvrdio da nema državljanstvo Srbije niti srbijansku putovnicu, da bi, nakon što su ga Vučićeve službe javno demantirale pokazujući izvod iz registra srbijanskih državljana, kazao da je to greška odvjetnika koji nije na vrijeme procesuirao njegov zahtjev za ispis iz državljanstva susjedne zemlje”, kaže Ivanović. Spajić je demantirao i da ima stan u Beogradu na vodi, da bi poslije tvrdio da ga je imao pa prodao, da bi na kraju ispalo da ga je prepisao djetetu iz njegova prvog nevjenčanog braka.

Kako god, na spomenutim izborima lider Nove srpske demokratije, kontroverzni srpski nacionalist s titulom četničkog vojvode Andrija Mandić, bio je tada kandidat za predsjednika. Radulović podsjeća kako je onda “Srbija uradila nešto što nije uradila nikad prije i nikad kasnije – svog državljanina prošpijala, razotkrila nekome drugome, odala ga je da ima mjesto prebivališta u Srbiji, a da bi imao mjesto prebivališta, moraš biti državljanin… Srbija je njega prošpijala da je državljanin, poslala je te podatke i njegova kandidatura je propala”.

Na pitanje kako se takav potez srbijanskih vlasti tumači, jer Srbiji tada zasigurno nije odgovaralo da Milo Đukanović ostane na vlasti, Radulović kaže da je riječ bila o dilu dvojice protivnika – Andrije Mandića i Mila Đukanovića: “Oni su priželjkivali obračun u drugom krugu, obojica su shvatila da im je najveći protivnik Spajić.”

Pitamo Radulovića za širu ocjenu aktualne politike premijera Spajića, jer Crna Gora se našla na pragu članstva u EU-u, što je nesporno veliki uspjeh. Međutim, je li to zasluga političke elite ili drugih faktora izvan Crne Gore?

“Tu postoje tri dominantna faktora. Jedno su geopolitička događanja – rat u Ukrajini, Donald Trump – to EU tjera da bude proaktivna”, odgovara Radulović.

Primjećuje i kako Spajić “nema ni promil problema koje je imao Milo Đukanović”, koji je protiv sebe imao “antieuropsku i u nekim segmentima i anticivilizacijsku poziciju, koja nije razmišljala uopće što je na dnevnom redu, nego su bili protiv svega za što je (Đukanovićeva) Demokratska partija socijalista (DPS)”. Umjesto toga, “Milojko ima potpuno državotvornu oporbu, u kojoj je DPS dominantan”, kaže Radulović i podsjeća da su neki europski zakoni doneseni uz pomoć glasova oporbe.

Treća stvar je, zaključuje, da je Spajić “tehnokrat koji pristojno govori nekoliko stranih jezika, koji je ljepuškast i šarmantan, ideološki neprepoznatljiv i koji se sviđa bruxelleskim tehnokratima – jer sliči na njih”.

Crna Gora – Hrvatska

Odnosi Hrvatske i Crne Gore, koji su godinama građeni na načelima dobrosusjedstva i podrške euroatlantskim integracijama, a koji posljednjih godina doživljavaju najozbiljnije zahladnjenje još od devedesetih – od usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, preko blokade vlasništva nad brodom “Jadran”, pa sve do posljednjih nagađanja da Podgorica upravo Zagreb vidi kao kočničara svog EU puta – diplomatske strijele sijevaju gotovo svakodnevno.

“Mislim da je Spajić broker – gdje god vidi šansu za zaradu, on gleda da je iskoristi. On nema nikakav problem s Hrvatskom; nema ideološki problem, nema nasljeđe Dubrovnika, Lore i slično. On s Hrvatskom vidi mogućnost da pravi posao i spreman je na to. Drugih ograničenja on nema”, kaže nam Radulović.

Spajić, zaključuje, ne može svojim stavovima biti prepreka na europskom putu – ni što se tiče Hrvatske ni bilo koga drugog, “ali može svojim neshvaćanjem politike ili kukavičlukom”:

“Recimo, Milojko Spajić ne shvaća što za Hrvatsku ili za Europsku uniju znači ovo što je Andrija Mandić uputio obitelji (preminulog osuđenog ratnog zločinca) Ratka Mladića sućut u svoje ime i u ime svih članova njegove partije. Spajić na to ne reagira, kao što se pravio da ne razumije onu šaradu oko rezolucije o genocidu i Jasenovcu, koja je dramatično pokvarila odnose Crne Gore i Hrvatske.”

Crna Gora – Srbija

A gdje takav političar stoji kada su u pitanju odnosi sa, za Crnu Goru uvijek vrlo zainteresiranom, Srbijom?

“Za Aleksandra Vučića veći je problem Andrija Mandić, jer on za razliku od Spajića zna što je vlast; prepoznao je moć, vidio je da Srbija na njih računa kao na čauše, na sluge; vidio je svoju moć i ne želi prihvatiti takvu ulogu (sluge)… Vjerujem da to nema veze s ideologijom, sa srpstvom, crnogorstvom i bilo čim, to je raspodjela moći. U maniri ‘ja sam ovdje šef, šta ovaj hoće?‘”

Željko Ivanović zaključuje kako sve to znači da premijer Spajić “nema vremena za neugodna pitanja, dijelom zato što mu je na neka od njih teško naći odgovor, a još više zbog toga što je u politiku ušao bez ranijeg iskustva, pa se teško snalazi u izražavanju na bilo koju temu”.

“Vrhunac je bila tragedija na Cetinju u siječnju 2025., kada je masovni ubojica Aco Martinović usmrtio 10 stanovnika toga grada, da bi na izvanrednoj press-konferenciji premijer rekao da je masakr ‘rezultat kafanske svađe‘, ili ‘da tražimo počinitelja i na dobrom smo tragu‘, iako je u tom momentu on već bio mrtav jer je počinio samoubojstvo.”

Željko Ivanović zaključuje kako “sve to čini Spajića jedinstvenim političarom na sceni Balkana i Europe – premijer, gotovo nevidljiv, neuhvatljiv, a opet moćan i utjecajan. Njegova stranka Pokret Europa sad je blizu 20 posto podrške, druga je najjača u Crnoj Gori, a on osobno je po većini istraživanja političar s najvećim rejtingom u zemlji. Što demantira nepisano pravilo balkanske politike – da biti moćan političar podrazumijeva biti nasilan i svakodnevan u javnim istupima. Ispada da građani Crne Gore opraštaju Spajiću i kad ih, greškom ili namjerno, obmane, samo da ih, kao Vučić, ne uznemirava i mobingira svakodnevnim, agresivnim iskakanjima ‘iz frižidera‘”, zaključuje Ivanović.

Bivši diplomat Miodrag Vlahović oštro podvlači crtu: “Spajić je šarlatan s neizrečenim motom ‘zgrabi što možeš i bježi‘. Dok se to ne dogodi – poslije izbora na ljeto 2027. – morat ćemo slušati europske (bruxelleske) zvaničnike i birokrate koji od njega očekuju da isporuči ono za što i on sâm zna da nije sposoban – uključenje Crne Gore u Europsku uniju”, kaže Vlahović i zaključuje:

“Na kraju, potrebno je reći da politiku kabineta predsjednika Vlade Crne Gore vodi osoba koja se zove Branko Krvavac, nominalno šef kabineta. O njemu će hrvatska javnost više znati kada bude, kako čujemo, pridodan na listu nepoželjnih osoba.”

Slobodna Dalmacija

Gojko Perović označen kao šef bot-mreže nastale tokom litija

0

Otac Gojko Perovic (foto: Mitropolija)

Mreža nastala na infrastrukturi litija

Vladimir Vuković
Politika.rs

Gojko Perović označen kao šef bot-mreže nastale tokom litija

Jasna Ivanović i Bojan Bulatović predstavljeni su kao glavni operativci sistema nastalog na digitalnoj infrastrukturi litija, dok se kao centar iz kojeg su povlačeni konci označava sveštenik SPC Gojko Perović

PODGORICA – Sveštenik Srpske pravoslavne crkve Gojko Perović upravlja dobro organizovanom mrežom anonimnih naloga i bot-profila, dok Jasna Ivanović i Bojan Bulatović sprovode operacije na društvenim mrežama, tvrdi nalog „CRNI BOX” u sedmom nastavku istraživanja o političko-medijskim strukturama u Crnoj Gori.

Prema objavljenoj šemi, Ivanovićeva i Bulatović su ljudi koji „veslaju”, dok Perović sedi za kormilom, obezbeđuje informacije i novac i usmerava rad mreže nastale korišćenjem digitalne infrastrukture građene tokom litija 2019. i 2020. godine.

Početno sedište te operacije, kako se navodi, bilo je u Beranama. Odatle je sistem proširen na više gradova, crkvene i medijske krugove i profile čiji formalni vlasnici nisu istovremeno i ljudi koji određuju šta će na njima biti objavljeno.