Nevidljivi premijer, moćnici i jako opasne igre s Hrvatskom: ‘Ne znamo tko nam je uopće doveo tog Milojka iz Singapura’

Burna politička scena malene Crne Gore nakon odlaska Mila Đukanovića, koji je vladao zemljom punih 30 godina, nije bila poprište toliko dramatičnih preokreta kao u posljednjih mjesec dana. U središtu uragana nalazi se premijer Milojko Spajić. Čovjek koji je na najvišu funkciju ušetao s imidžom mladog, zapadnog tehnokrata i financijskog čarobnjaka koji će Podgoricu uvesti u Europsku uniju do 2028. godine, danas pleše po rubu političkog opstanka.

Njegova nedavna, gotovo paranoidna objava o “hibridnom ratu” koji protiv Crne Gore navodno vode dvije države iz susjedstva, ponovno je upalila alarme u regiji.

I dok Beograd u njemu vidi “izdajnika litijskog nasljeđa”, u Zagrebu se sve glasnije postavlja pitanje: je li Milojko Spajić iskreni proeuropski partner ili samo vješti oportunist koji pod pritiskom radikalne desnice zabija klin u odnose s Hrvatskom?

Kad je 2020. godine stupio na crnogorsku javnu scenu, djelovao je kao politički projekt budućnosti. S diplomama iz Japana i Francuske, biografijom iz Goldman Sachsa i znanjem pet svjetskih jezika, ali bez iskustva u politici, izgledao je kao antiteza balkanskim vašar-političarima. Šest godina kasnije, Spajić je premijer koji u Skupštini Crne Gore ne brani svoje ekonomske reforme, već se opravdava zbog optužbi da se tajno prijavio za rezervni sastav Vojske Srbije.

Ovaj nevjerojatan luping od kozmopolita do sudionika balkanskih obavještajnih spletki najbolje oslikava karakter njegove vladavine. Kako je crnogorski “kripto-premijer” uspio posvađati državu sa svim susjedima, dok se istodobno u Bruxellesu zaklinje na vjernost europskim vrijednostima?

“Milojko Mickey Spajić se ne razumije u politiku jer nema obrazovanja ni znanja, niti ga to previše interesira, osim, naravno, osobne koristi. Zato je, da to ne zaboravim, sudjelovao u lobiranju u organizaciji Crkve Srbije u SAD-u prije 2020., a onda je uzeo državljanstvo Srbije, pa tvrdio da nije, pa onda objavio da je vratio srpsku putovnicu”, kaže za Slobodnu Dalmaciju Miodrag Vlahović, bivši veleposlanik Crne Gore u Washingtonu i pri Svetoj Stolici, ministar vanjskih poslova od 2004. do 2006. godine.

Državljanin je (i) Srbije, srpski rezervist, a crnogorski premijer

Daniel Gnap/Nurphoto Via Afp

“Spajićevi su interesi financijske prirode, mada na početku svoje iznenadne političke karijere nije znao što odabrati – da li da bude ministar ekonomije ili ministar financija. Afere s uzimanjem državnog zajma bez ijednog papira (750 milijuna američkih dolara, 2021. godine), afera Do Kvon (kriptovalute) i afera Kotrel ostaju, za sada, netaknute”, kaže Vlahović te nastavlja oštro:

“Spajić ne umije ni da govori ni da piše. Njegovi gafovi ‘Bolnica Danilo Jedan‘ (umjesto Prvi) i ostali ukazuju na tragikomične praznine u općem obrazovanju. O kapitalnim problemima crnogorskog društva Spajić – šuti, ili ih proglašava ‘seoskim pitanjima‘.”

Vlahović Spajićev Pokret Europa sada, kao političku stranku, “odavno ne smatra, u cjelini, Spajićevom kontrolom, niti je, što je vrlo značajno, konstituirana kao ozbiljna partija”.

Otkud dođe i tko ga posla?

S druge strane, iskusni novinar podgoričkog nezavisnog tjednika Monitor Zoran Radulović uspoređuje, na naše pitanje, Spajića i sveprisutnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića riječima da je usporedba zapravo nemoguća.

“To su dva svijeta, Vučić je čovjek koji u životu ništa nije radio osim politike, a Spajić je radio svašta osim ovoga. To je jedna od velikih enigmi našeg premijera: mi do danas ne znamo zašto je i kako taj čovjek došao iz Singapura, pazite – usred (pandemije) korone! Dakle, u vrijeme kada se nije moglo putovati, pojavljuje se on tu kao potpuni anonimus i postaje izbor za ministra financija u tadašnjoj ekspertskoj vladi. Tu ima nekih prstiju upetljanih, ja ne vjerujem da su Božji, a mislim da ćemo prije ili kasnije saznati čiji su”, kaže Radulović za “Slobodnu”.

Nastavlja kako “taj čovjek posjeduje još fenomena” i “po njima donekle može podsjećati na Vučića”.

“Kad Milojko Spajić slaže nešto, reakcija bude – ‘pa dobro, to je Milojko; kad je pa on govorio istinu?‘ Tako je od teme državljanstva, preko prebivališta… on je tu iznosio direktno neistine”, kaže nam novinar Monitora.

Željko Ivanović, crnogorski novinar i aktivist za ljudska prava, također uspoređuje Spajića sa srbijanskim predsjednikom: “Ako je Vučić otjelotvorenje političara tipa riality zvijezde, koji nedavno poručuje da će i dalje obarati rekorde i iskakati iz frižidera jer je to, kaže, njegov posao – premijer Spajić je primjer sasvim suprotnog pristupa tome što je i njegov posao – a zove se politika. Spajića je zato nemoguće uhvatiti. Novinari i urednici u Crnoj Gori su frustrirani jer mu mjesecima ne mogu postaviti brojna pitanja iz njegove nadležnosti. On se jednostavno nigdje ne pojavljuje u javnosti. A kad se mora pojaviti, na svako pitanje novinara odgovori – drugi put.”

Spajićeva šutnja i strah od medija ne znači da bi on manje nego Aleksandar Vučić volio sve podčiniti i staviti u službu održanja vlasti: i građane, i novinare, i medije, analizira Ivanović za “Slobodnu”.

“Zato i kad se jednom u pola godine ili 10 mjeseci pojavi kao gost u nekom intervjuu, uvijek su to mediji koje on kontrolira, prije svih RTV Crne Gore. I onda se dogodi, kao, prođe nešto više od godinu da se takozvani intervju, takozvanog novinara, na takozvanom javnom servisu, završi riječima: ‘Hvala, gospodine predsjedniče Vlade, na gostovanju‘; ‘Hvala Vama na ugodnim pitanjima‘”.

Nepodobni Milojko

Podsjetimo, Milojko Spajić trebao je biti kandidat za predsjednika na izborima na kojima je Crna Gora promijenila svoga tridesetogodišnjeg vladara i nakon kojih je Milo Đukanović otišao u političku mirovinu.

Željko Ivanović ocjenjuje kako su, “da li zbog očitog nesnalaženja i nedovoljnog iskustva u PR-u i javnim istupima, ili zbog loše namjere”, mediji “i pored rijetke prilike da postave neugodno pitanje premijeru Spajiću, u njegovim odgovorima nalazili dosta neistina, poluistina ili proizvoljnih konstatacija”.

“Najdrastičniji primjer je njegov pokušaj da se kandidira za predsjednika države uoči izbora 2023., kada je danima tvrdio da nema državljanstvo Srbije niti srbijansku putovnicu, da bi, nakon što su ga Vučićeve službe javno demantirale pokazujući izvod iz registra srbijanskih državljana, kazao da je to greška odvjetnika koji nije na vrijeme procesuirao njegov zahtjev za ispis iz državljanstva susjedne zemlje”, kaže Ivanović. Spajić je demantirao i da ima stan u Beogradu na vodi, da bi poslije tvrdio da ga je imao pa prodao, da bi na kraju ispalo da ga je prepisao djetetu iz njegova prvog nevjenčanog braka.

Kako god, na spomenutim izborima lider Nove srpske demokratije, kontroverzni srpski nacionalist s titulom četničkog vojvode Andrija Mandić, bio je tada kandidat za predsjednika. Radulović podsjeća kako je onda “Srbija uradila nešto što nije uradila nikad prije i nikad kasnije – svog državljanina prošpijala, razotkrila nekome drugome, odala ga je da ima mjesto prebivališta u Srbiji, a da bi imao mjesto prebivališta, moraš biti državljanin… Srbija je njega prošpijala da je državljanin, poslala je te podatke i njegova kandidatura je propala”.

Na pitanje kako se takav potez srbijanskih vlasti tumači, jer Srbiji tada zasigurno nije odgovaralo da Milo Đukanović ostane na vlasti, Radulović kaže da je riječ bila o dilu dvojice protivnika – Andrije Mandića i Mila Đukanovića: “Oni su priželjkivali obračun u drugom krugu, obojica su shvatila da im je najveći protivnik Spajić.”

Pitamo Radulovića za širu ocjenu aktualne politike premijera Spajića, jer Crna Gora se našla na pragu članstva u EU-u, što je nesporno veliki uspjeh. Međutim, je li to zasluga političke elite ili drugih faktora izvan Crne Gore?

“Tu postoje tri dominantna faktora. Jedno su geopolitička događanja – rat u Ukrajini, Donald Trump – to EU tjera da bude proaktivna”, odgovara Radulović.

Primjećuje i kako Spajić “nema ni promil problema koje je imao Milo Đukanović”, koji je protiv sebe imao “antieuropsku i u nekim segmentima i anticivilizacijsku poziciju, koja nije razmišljala uopće što je na dnevnom redu, nego su bili protiv svega za što je (Đukanovićeva) Demokratska partija socijalista (DPS)”. Umjesto toga, “Milojko ima potpuno državotvornu oporbu, u kojoj je DPS dominantan”, kaže Radulović i podsjeća da su neki europski zakoni doneseni uz pomoć glasova oporbe.

Treća stvar je, zaključuje, da je Spajić “tehnokrat koji pristojno govori nekoliko stranih jezika, koji je ljepuškast i šarmantan, ideološki neprepoznatljiv i koji se sviđa bruxelleskim tehnokratima – jer sliči na njih”.

Crna Gora – Hrvatska

Odnosi Hrvatske i Crne Gore, koji su godinama građeni na načelima dobrosusjedstva i podrške euroatlantskim integracijama, a koji posljednjih godina doživljavaju najozbiljnije zahladnjenje još od devedesetih – od usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, preko blokade vlasništva nad brodom “Jadran”, pa sve do posljednjih nagađanja da Podgorica upravo Zagreb vidi kao kočničara svog EU puta – diplomatske strijele sijevaju gotovo svakodnevno.

“Mislim da je Spajić broker – gdje god vidi šansu za zaradu, on gleda da je iskoristi. On nema nikakav problem s Hrvatskom; nema ideološki problem, nema nasljeđe Dubrovnika, Lore i slično. On s Hrvatskom vidi mogućnost da pravi posao i spreman je na to. Drugih ograničenja on nema”, kaže nam Radulović.

Spajić, zaključuje, ne može svojim stavovima biti prepreka na europskom putu – ni što se tiče Hrvatske ni bilo koga drugog, “ali može svojim neshvaćanjem politike ili kukavičlukom”:

“Recimo, Milojko Spajić ne shvaća što za Hrvatsku ili za Europsku uniju znači ovo što je Andrija Mandić uputio obitelji (preminulog osuđenog ratnog zločinca) Ratka Mladića sućut u svoje ime i u ime svih članova njegove partije. Spajić na to ne reagira, kao što se pravio da ne razumije onu šaradu oko rezolucije o genocidu i Jasenovcu, koja je dramatično pokvarila odnose Crne Gore i Hrvatske.”

Crna Gora – Srbija

A gdje takav političar stoji kada su u pitanju odnosi sa, za Crnu Goru uvijek vrlo zainteresiranom, Srbijom?

“Za Aleksandra Vučića veći je problem Andrija Mandić, jer on za razliku od Spajića zna što je vlast; prepoznao je moć, vidio je da Srbija na njih računa kao na čauše, na sluge; vidio je svoju moć i ne želi prihvatiti takvu ulogu (sluge)… Vjerujem da to nema veze s ideologijom, sa srpstvom, crnogorstvom i bilo čim, to je raspodjela moći. U maniri ‘ja sam ovdje šef, šta ovaj hoće?‘”

Željko Ivanović zaključuje kako sve to znači da premijer Spajić “nema vremena za neugodna pitanja, dijelom zato što mu je na neka od njih teško naći odgovor, a još više zbog toga što je u politiku ušao bez ranijeg iskustva, pa se teško snalazi u izražavanju na bilo koju temu”.

“Vrhunac je bila tragedija na Cetinju u siječnju 2025., kada je masovni ubojica Aco Martinović usmrtio 10 stanovnika toga grada, da bi na izvanrednoj press-konferenciji premijer rekao da je masakr ‘rezultat kafanske svađe‘, ili ‘da tražimo počinitelja i na dobrom smo tragu‘, iako je u tom momentu on već bio mrtav jer je počinio samoubojstvo.”

Željko Ivanović zaključuje kako “sve to čini Spajića jedinstvenim političarom na sceni Balkana i Europe – premijer, gotovo nevidljiv, neuhvatljiv, a opet moćan i utjecajan. Njegova stranka Pokret Europa sad je blizu 20 posto podrške, druga je najjača u Crnoj Gori, a on osobno je po većini istraživanja političar s najvećim rejtingom u zemlji. Što demantira nepisano pravilo balkanske politike – da biti moćan političar podrazumijeva biti nasilan i svakodnevan u javnim istupima. Ispada da građani Crne Gore opraštaju Spajiću i kad ih, greškom ili namjerno, obmane, samo da ih, kao Vučić, ne uznemirava i mobingira svakodnevnim, agresivnim iskakanjima ‘iz frižidera‘”, zaključuje Ivanović.

Bivši diplomat Miodrag Vlahović oštro podvlači crtu: “Spajić je šarlatan s neizrečenim motom ‘zgrabi što možeš i bježi‘. Dok se to ne dogodi – poslije izbora na ljeto 2027. – morat ćemo slušati europske (bruxelleske) zvaničnike i birokrate koji od njega očekuju da isporuči ono za što i on sâm zna da nije sposoban – uključenje Crne Gore u Europsku uniju”, kaže Vlahović i zaključuje:

“Na kraju, potrebno je reći da politiku kabineta predsjednika Vlade Crne Gore vodi osoba koja se zove Branko Krvavac, nominalno šef kabineta. O njemu će hrvatska javnost više znati kada bude, kako čujemo, pridodan na listu nepoželjnih osoba.”

Slobodna Dalmacija