RUKE KOJE ČUVAJU ZLATNE KAPI LOVĆENA

RUKE KOJE ČUVAJU ZLATNE KAPI LOVĆENA

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Kad se lovćenska trava osuši, a sunce ugrije kamen toliko da se njegova toplota ośeća i u vazduhu, čovjek drugačije pogleda prema izvoru. Tada i tanak mlaz vode dobije veličinu svega što od njega zavisi. U ovim žednim danima, među stijenama svete planine, jasnije se razumije koliko znače sačuvano izvorište i prohodan prilaz vodi. Iza te prohodnosti ostaju sati rada, povijena leđa i ruke ljudi koji Lovćen poznaju iz svakodnevnog posla.

Vrijedni službenici Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore, zaduženi za ambijentalno uređenje i održavanje Lovćena, prethodnih dana uređivali su izvorišta Crkvina i Međuvršje, kao i izvor pod Veljim Bukvama, na lokalitetu Ćava-Kuk. U tim poslovima učestvovali su Zdravko-Dado Lipovina, Milan-Mićo Vujović, Milan Pejanović, Filip Radunović, Sveto Paović i Radoje-Koko Kuzman. Pridružio sam im se i sam, sa željom da zajedno doprinesemo očuvanju mjesta na kojima voda ima posebnu vrijednost za život ove planine.

Čistili su granje, uklanjali suvišno rastinje oko izvorišta i prilaza, slagali i podziđivali kamenje, fugovali kamene cjeline. Svaki od tih zahvata tražio je strpljenje. Kamen treba podići, prenijeti i pažljivo namjestiti, a prostor oko izvora urediti tako da mu se može prići. Ono što na fotografiji stane u jedan kadar, u radu se razloži na mnogo pokreta, saginjanja i ponovljenih napora. Tek uz takav posao vidi se koliko snage treba da jedno malo mjesto ponovo dobije uredan i pristupačan izgled.

Na strmom kamenjaru oslonac se traži prije svakog pokreta. Alat je u ruci, pod nogama su sitan kamen i neravnine, a sunce otežava i ono što bi na ravnom terenu bilo jednostavno. Posao se nastavlja dok se grana ne ukloni, kamen ne namjesti i započeti dio ne dovrši. Upravo u toj upornosti prepoznajem odnos prema Lovćenu koji zaslužuje da bude zabilježen. Uređen prilaz pośetilac može proći za nekoliko trenutaka, a da i ne pomisli koliko je nečijeg truda u njega uloženo.

Bio sam među dragim kolegama i učestvovao u zajedničkom radu. Zato želim da njihova imena ostanu uz ovu priču. Uz svaki uređeni dio izvorišta treba prepoznati i čovjeka koji se nad njim saginjao. Njihovo iskustvo, snaga i spremnost da se posao privede kraju daju vidljiv rezultat na terenu. Takav rad zaslužuje javnu zahvalnost i poštovanje prema zanimanju od kojeg u velikoj mjeri zavise urednost i pristupačnost prostora koji svakodnevno pośećujemo.

Putnici, planinari, turisti i svi koji pohode svetu planinu znaju koliko znači stići do izvora poslije hoda po toplom kamenu. Izvorišta su važna mjesta predaha i okrepljenja, tačke prema kojima se usmjerava korak kada put postane naporan. Njihova vrijednost naročito se ośeća u danima žeđi, kada se i mala količina vode doživljava kao dragocjenost. Briga o tim mjestima dio je pažnje prema svakom čovjeku koji dolazi na Lovćen i povjerava se njegovim stazama.

Uz stare puteve postoje i putevi divljači. Životinje koje naseljavaju lovćenske predjele zavise od dostupnosti vode, a tokom sušnih dana izvori i pojilišta postaju im naročito važni. Kada se govori o uređenju ovih mjesta, valja imati pred očima i taj život koji se najčešće odvija izvan našeg pogleda. Voda u planini pripada potrebama živog svijeta čiji smo i sami dio. Sačuvati pristup njoj znači pokazati obzir i prema onome što neće moći da nam zahvali riječima.

Na Lovćenu ime izvora ima prisnost orijentira koji čovjek pamti. U njemu su mjesto susreta, pravac kretanja i mogućnost da se zastane. Kamene cjeline oko vode nose trag ljudskog nastojanja da se ono malo što planina daje prihvati i sačuva. Kada se danas nad tim kamenom radi, nastavlja se razumljiva, životna potreba da izvor ostane dostupan. Ta veza između vode, predjela i čovjekove ruke daje ovim poslovima dubinu koju suvoparan spisak radnih zadataka teško može prenijeti.

Lovćen zauzima veliko mjesto u našoj kulturi i ośećanju pripadnosti. Njegovu svetost nosimo u jeziku kojim ga pominjemo, ali joj svakodnevnu vrijednost dajemo i svojim postupcima. Pridržati kamen kolegi, skloniti granje sa prilaza, dovršiti fugovanje pod suncem, sve su to stvarni doprinosi očuvanju planine. Zaposleni koji su uređivali ova izvorišta pokazali su kako izgleda pažnja pretočena u rad. Njihov trud zaslužuje da se vidi jednako jasno kao i ljepota predjela u kojem su radili.

Zdravku, Milanu-Miću, Milanu, Filipu, Svetu i Radoju-Koku pripada zahvalnost za napor koji su uložili u ove još uvijek vrele lovćenske dane. Njihov rad ostaje uz izvore i kada se alat odloži a oni dobiju zasluženi predah. Ostaje u namještenom kamenu, očišćenom prilazu i mogućnosti da se vodi ponovo priđe. Zlatne kapi sa svetog Lovćena imaju u takvim ljudima vrijedne čuvare. Najljepše ćemo im zahvaliti ako sačuvamo ono što su ovi lovćenski neimari uradili svojim rukama.