Kad Evropa ćuti

Kad Evropa ćuti

Piše: Slavko Mandić

Ćutao je, ćutao danima. Ni da prozbori jednu jedinu. A vrio je kotao beščašća u našem oboru. I oko njega, u suśedstvu, sa ognjem čiji je žar dosezao duboko vrijeđajući rane  koje nikada ne zarastaju. Nije to dodirivalo Evropsku komisiju koja nije željela da prepozna jasne obrise državne sahrane ratnog zločinca. Njena portparolka, izvjesna ekspertkinja za pomenute odnose  Paula Pinu, bila je kategorična da se najavljivana sahrana sa državnim obilježjima „nije dogodila“. Kazala je da je „na Srbiji da odluči kako će organizovati sahranu“.

Jasno, glasno i sramno. Posloženi obavezom prema voždu, pored odra su se poređali lojalni ministri, vojska sa počasnim plotunom i državna zastava. Za činovnicu EU to nijesu simboli države niti značenja koja su je trebala upozoriti. Ali, glupost je ipak njeno vlastito pravo. Važno je ne dirati Vučića, a preko njega u Crnoj Gori zaštititi ove koje forsiraju silu na sramotu kako bi ih, mimo njihove volje, ućerali u nekakvu prilično zakorovljenu evropsku brazdu. Kako bi svima pao kamen proširenja sa evropskog srca.

Dakle, ćutao je šef EU misije u Crnoj Gori. Ćutala je i njegova šefica Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije sve dok je razumjela da je pritisak slobodoumnih u Briselu iznad očekivanja. Uslijedile su oštre kritike javnosti, udruženja žrtava i regionalnih lidera. Zato je progovorila gospođa Ursula. Ne zbog činjenice da je njenu demokratsku svijest i savjest uzdrmao gest prijatelja i saveznika Aleksandra Vučića. Koji joj se, kao i gospodinu Košti javno pred kamerama zahvalio na prijateljstvu i podršci njemu i njegovoj Srbiji. Morala je reći koju sindikalnu, kako to cinično znaju komentarisati Podgoričani, kad se pojave ovakve situacije iz kojih se teško izlazi.
Ursula je napisala da su “Elementi zvanične podrške i prisustvo pojedinih visokih srbijanskih zvaničnika na sahrani duboko za žaljenje. Oni pokazuju neuspjeh u suočavanju s mračnim poglavljem novije evropske historije i u suprotnosti su sa vrijednostima na kojima se zasniva put Srbije ka Evropskoj uniji”. Ni slova o državnoj sahrani, državnim počastima, mada je sam Vučić kazao da je sve učinio što je u njegovoj moći (a sve u Srbiji je u njegovoj moći) da sahrana protekne kako treba i dolikuje. Bio bi prisutan, kazao je, ali je spriječen  jer mu u goste dolazi preśednik Uzbekistana.

-Tako mu se usirilo, poručili su mu podgorički cinici. Jasno je zašto nije bio. Nije on isto što i njegovi uzaludni ministri. Oni su dekor koji se mijenja i postavlja po potrebi. On je jedan jedini, ni tamo ni ovamo, ili bolje i tamo i ovamo. Pa kako kome odgovara.
Vrnimo se mi domaćem Satleru. Ambasador EU u Crnoj Gori Johan Satler, austrijski diplomata, koji bi po prirodi ranijih namještenja morao dobro znati prilike kod nas i u regionu, konačno se oglasio. Rekoh već, nakon dugodanog ćutanja. Uporna tišina koja je dolazila iz njegovog ureda jasno je simbolizovala odnos prema dešavanjima oko smrti presuđenog ratnog zločinca. Prvenstveno nezainteresovanost, uvažavajući činjenicu da bi skretanjem na novi kolosijek zbivanja moglo dovesti do iskliznuća iz šina evropske kompozicije Crne Gore. A to se ne smije dogoditi ni po koju cijenu. Evropi, više puta sam jasno kazao, i ovakvi trebamo. Liči na apsurd, ali je tako. Zato je bolje držati prst na usta, a i cijelu šaku, zlu ne trebalo. Možda mu je vrijeme ćutanja trebalo da osmisli reakciju od koje manje boli? Kažem možda, jer zaista nije jasna reakcija ambasadora. Bar ne do kraja. To se najbolje viđelo kad je konačno progovorio.
„Funkcioneri država kandidata za članstvo treba da se uzdrže od izjava i postupaka koji bi mogli biti protumačeni kao podrška glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, kao i negiranju ili relativizaciji genocida“, kazao je odlučno. Neko bi rekao stav. Ja ne bih.
Ambasador nije komentarisao inicijativu o razrješenju preśednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića, niti njegovo izjavljivanje saučešća porodici Ratka Mladića. Kazao je da javni funkcioneri u državama kandidatima za članstvo u EU trebalo bi da se uzdrže od izjava ili postupaka koji bi se mogli protumačiti kao podrška ili doprinos glorifikaciji pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca, negiranju ili relativizaciji genocida. I ni riječ više od toga.
Ako je i od Satlera, mnogo je!