Akcija za ljudska prava (HRA) izražava protest zbog izjava ministra odbrane Dragana Krapovića na račun advokata Veselina Radulovića, kojima se, umjesto argumentovanog odgovora na podnijete krivične prijave, pribjegava ličnim diskvalifikacijama, optužbama za povezanost sa organizovanim kriminalom i najavama daljih obračuna sa Radulovićem, ali i sa svima koji se usude da ukažu na moguće zloupotrebe vlasti, saopštili su iz Akcije za ljudska prava (HRA).
Tri izvjestiteljke UN su, kako dodaju, zbog takve vrste pritiska već izrazile zabrinutost Vladi Crne Gore u novembru 2025.
Dodaju da, izjave ministra Krapovića da je advokat Radulović, zbog podnošenja krivičnih prijava protiv funkcionera Demokrata, „dio ekipe u kojoj su kriminalni klanovi i organizovane kriminalne grupe”, da je tu „tek mali šraf“, poruka da će kao ,,učesnik hajke odgovarati“, da je „jedan instruisani poslanik već bačen pod zahuktali politički voz”, a da je „sljedeći Radulović”, predstavljaju neprihvatljive prijetnje.
Foto: HRA
,,Dodatno, ministar Krapović je bez argumenata optužio advokata Radulovića da je dio grupe lica koji su ‘uvezani i organizovani u namjeri da ugroze bezbjednost direktora Uprave policije kroz hibridno djelovanje’, zato što je u tom slučaju javno zastupao dvije osobe optužene da su namjeravale da ugroze direktora policije zato što su snimale skupoceno vozilo marke ‘majbah’ u kome se vozio”, piše u saopštenju.
Dodaju da, podnošenje krivičnih prijava je elementarno pravo svakog građanina. O njihovoj osnovanosti ne odlučuju ministri ni drugi politički funkcioneri, već nadležna državna tužilaštva i sudovi.
Kako poručuju, neprihvatljivo je da vlast unaprijed diskvalifikuje podnosioca prijave, da mu bez argumenata pripisuje povezanost sa organizovanim kriminalom ili da ga predstavlja kao dio navodne političke zavjere.
,,Podsjećamo da je Specijalna izvjestiteljka Ujedinjenih nacija za nezavisnost sudija i advokata već poručila da Vlada Crne Gore mora obezbijediti uslove da advokati mogu obavljati svoju djelatnost bez miješanja i zastrašivanja. Advokati oduvijek djeluju i javnim izjavama. Postupanje člana Vlade, ministra Krapovića, direktno je suprotno ovom standardu”, ističe se u saopštenju.
Dodaju da, važno podsjetiti da je advokat Radulović do sada podnio 14 krivičnih prijava protiv Demokratske Crne Gore, njenih funkcionera i drugih povezanih osoba, u kojima je ukazao na sumnje o kršenju zakona i zloupotrebu ovlašćenja.
,,Umjesto prijetnji podnosiocu tih prijava, ministar, odnosno njegove kolege iz Demokratske Crne Gore, trebalo je javno i argumentovano da saopšte, primjera radi: ako je Sporazum između Vlade Crne Gore i Vlade Francuske stupio na pravnu snagu 23. aprila 2026. godine, po kom pravnom osnovu je Ministarstvo odbrane u novembru 2024. godine zaključilo komercijalni ugovor sa francuskom kompanijom za nabavku patrolnih brodova, vrijedan preko 120 miliona eura, i po kom osnovu je isključilo primjenu Zakona o javnim nabavkama?; Kako je investitoru hotela u Baošićima omogućeno da nastavi da izvodi radove uprkos pravosnažnom rješenju Urbanističko-građevinske inspekcije kojim mu je zabranjeno dalje građenje, i ko je donio odluku da se takvo rješenje ne izvrši?”, ističe se u saopštenju.
Da li je, kako dodaju, projekat panoramske žičare Sutorina–Žvinje sproveden bez zakonito pribavljene ekološke saglasnosti i procjene uticaja na životnu sredinu, i ako da, zašto?
,,Da li su u postupcima bezbjednosnih provjera za prijem u Upravu policije i za suspenzije policijskih službenika korišćeni neprovjereni ili neistiniti operativni podaci, bez zakonom propisanih provjera i odgovarajućih kontrolnih mehanizama?; Jesu li postupci javnih nabavki službenih vozila za Upravu policije i radarskih sistema sprovedeni u skladu sa Zakonom o javnim nabavkama i drugim propisima?”, poručuje se u saopštenju.
Kako naglašavaju, ko su lica koja su, prema izvještaju Državne revizorske institucije, zaposlena u CEDIS-u nezakonito, bez sprovođenja javnog oglasa ili konkursa i po kom pravnom osnovu su zasnovali radni odnos, i tako dalje.
,,Javnost ima pravo da dobije jasne i argumentovane odgovore na ova i druga pitanja, umjesto da se napadaju oni koji ih postavljaju. Posebno zabrinjava činjenica da javnost do danas nema informacije o ishodu postupanja državnog tužilaštva po ovim prijavama, iako su već protekli zakonom propisani rokovi za donošenje odluke tužioca po prvoj grupi prijava koje su podnijete prije 9 mjeseci”, naznačeno je u saopštenju.
Dodaju da, pozivaju Specijalno državno tužilaštvo da hitno ispita sve navode iz prijava i obavijesti javnost o preduzetim radnjama.
,,Apelujemo na predsjednika Vlade i Vladu u cjelini da obezbjedi da njeni članovi poštuju medjunarodne standarde slobode izražavanja prema kojima su nosioci javnih funkcija dužni da trpe viši stepen javne kritike u vezi svog djelovanja, i da na kritiku odgovaraju argumentima, ako ih imaju, a ne ličnim uvredama i prijetnjama”, zaključuje se u saopštenju.
Poručio nekadašnji glavni savjetnik Angele Merkel za vanjsku politiku
Hojzgen: Ako slijedite populiste i nacionaliste, osuđeni ste na neuspjeh
Merkel je pokrenula Berlinski proces i održala evropsku i evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana visoko na političkoj agendi. Navešću konkretan primjer: kada je Barak Obama pitao Merkel da li Crna Gora zaista treba da postane članica NATO-a, kancelarka je odmah odgovorila potvrdno i, vjerujem, podstakla američkog predsjednika da pokrene proces ratifikacije, ističe Hojzgen
Pobjeda
Radio sam sa Klausom Kinkelom, njemačkim ministrom vanjskih poslova devedesetih godina, i sa Havijerom Solanom, prvim visokim predstavnikom Evropske unije od 1999. do 2005. Tokom svih tih godina Zapadni Balkan bio je u samom vrhu spoljnopolitičke agende, kaže u intervjuu Pobjedi nekadašnji glavni savjetnik Angele Merkel za vanjsku i bezbjednosnu politiku i predsjedavajući Minhenske bezbjednosne konferencije, Kristof Hojzgen.
Navodi da je pažljivo sam pratio miran put Crne Gore ka nezavisnosti.
„Ta zabrinutost i interesovanje za region trajali su i tokom dvanaest godina koje sam proveo na funkciji diplomatskog savjetnika kancelarke Merkel. Ona je pokrenula Berlinski proces i održala evropsku i evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana visoko na političkoj agendi“, kaže Hojzgen i poručuje kako vjeruje da je 2028. godina realan rok za članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.
Nedavno ste boravili u Crnoj Gori, gdje ste održali predavanje polaznicima Ljetnje diplomatske škole Ministarstva vanjskih poslova. Da li je to bila Vaša prva posjeta Crnoj Gori i kakvi su Vaši utisci?
HOJZGEN: Da, ovo je bila moja prva posjeta vašoj zemlji. Bio sam impresioniran srdačnošću ljudi koje sam upoznao i njihovim gostoprimstvom. Takođe sam uživao u prelijepim prirodnim predjelima.
Crna Gora već 14 godina vodi pregovore o pristupanju Evropskoj uniji i formalno je odmakla dalje od bilo koje druge zemlje kandidata. U međuvremenu, međutim, državom upravlja politički i ideološki veoma heterogena koalicija. Može li to predstavljati prepreku na putu Crne Gore ka članstvu u EU?
HOJZGEN: Crna Gora nije jedina evropska država kojom upravlja heterogena koalicija. Važno je da odluke Vlade budu dosljedne, da odgovaraju na potrebe građana i da se uticaj spolja drži podalje.
Gotovo svi najviši evropski zvaničnici posljednjih mjeseci pominju 2028. godinu kao mogući datum prijema Crne Gore u Evropsku uniju. Na osnovu Vašeg iskustva i uvida u stavove evropskih prijestonica, smatrate li da je to realan cilj ili prije svega politička poruka koja treba da očuva kredibilitet politike proširenja EU, bez stvarne namjere za proširenjem?
HOJZGEN: Više nijesam dio vlasti i ne mogu zaista procijeniti šta se dešava unutar Evropskog savjeta. Posmatrano sa strane, moj utisak je da donosioci odluka u Evropskoj uniji ozbiljno pristupaju ovom pitanju. Oni prepoznaju značaj očuvanja kredibiliteta. Zato vjerujem da je 2028. godina realan rok za članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.
Kao glavni savjetnik Angele Merkel za vanjsku i bezbjednosnu politiku, a kasnije i predsjedavajući Minhenske bezbjednosne konferencije, bili ste među ključnim ljudima koji su oblikovali njemačku vanjsku politiku i uticali na evropska i globalna strateška kretanja. Zbog toga imate jedinstven uvid u strateško razmišljanje zapadnih lidera. U kojoj mjeri je Zapadni Balkan zaista bio geopolitički prioritet Evropske unije, a u kojoj mjeri je regionom upravljano prije svega kako bi se spriječila nova nestabilnost? Da li je ruski rat protiv Ukrajine dugoročno potisnuo Zapadni Balkan sa vrha evropske strateške agende?
HOJZGEN: Radio sam sa Klausom Kinkelom, njemačkim ministrom vanjskih poslova devedesetih godina, i sa Havijerom Solanom, prvim visokim predstavnikom Evropske unije od 1999. do 2005. Tokom svih tih godina Zapadni Balkan bio je u samom vrhu spoljnopolitičke agende. Pažljivo sam pratio miran put Crne Gore ka nezavisnosti. Ta zabrinutost i interesovanje za region trajali su i tokom dvanaest godina koje sam proveo na funkciji diplomatskog savjetnika kancelarke Merkel. Ona je pokrenula Berlinski proces i održala evropsku i evroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana visoko na političkoj agendi. Navešću konkretan primjer: kada je Barak Obama pitao prijateljicu Angelu Merkel da li Crna Gora zaista treba da postane članica NATO-a, kancelarka je odmah odgovorila potvrdno i, vjerujem, podstakla američkog predsjednika da pokrene proces ratifikacije.
Njemačka i Evropska unija godinama su vjerovale da će ekonomska saradnja i međuzavisnost promijeniti ponašanje Rusije. Danas znamo da se ta procjena pokazala pogrešnom. Da li je Evropa izvukla pouke iz te strateške greške ili postoji opasnost da ponovi sličnu grešku u odnosu prema Kini?
HOJZGEN: Njemačka je napravila nekoliko grešaka: previše smo se oslonili na jeftinu rusku energiju, na kinesko tržište koje je neprekidno raslo i na trajnu vojnu zaštitu Sjedinjenih Američkih Država. Te lekcije morali smo naučiti na teži način. Kada je riječ o Kini, moj je utisak da i dalje previše računamo na to ogromno tržište i da još nijesmo dovoljno diverzifikovali trgovinske i investicione aktivnosti. Zaključivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini širom svijeta Evropska komisija predvodi taj proces diverzifikacije. Države članice svakako bi trebalo da slijede taj put.
Nakon povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću, prirodno se postavlja pitanje može li Evropa i dalje računati na Sjedinjene Američke Države kao pouzdanog saveznika. Da li su Brisel i evropski politički centri sada shvatili da će Evropska unija morati da preuzme punu odgovornost za sopstvenu bezbjednost i odbranu?
HOJZGEN: Da, mislim da jesu. Evropska izdvajanja za vojsku značajno su povećana. Moramo nastaviti put ka evropskom suverenitetu. Istina je da još postoji mnogo transatlantske nostalgije, ali moramo se suočiti sa stvarnošću: Evropa mora biti sposobna da se sama brani.
Danas Ukrajina ne brani samo svoju teritoriju, već i principe na kojima počiva evropski bezbjednosni poredak. Ukoliko bi Kijev na kraju bio primoran da pristane na teritorijalne ustupke u zamjenu za okončanje rata, da li bi to predstavljalo poraz samo za Ukrajinu ili za Zapad u cjelini?
HOJZGEN: Ne mogu da zamislim situaciju u kojoj bi Ukrajina formalno ustupila svoju teritoriju Rusiji. To bi u unutrašnjopolitičkom smislu predstavljalo političko samoubistvo. I ne bi trebalo da guramo Ukrajinu u tom pravcu. Moramo očuvati vladavinu prava i ne dozvoliti da zavlada pravo jačega.
Sve više se govori o krizi liderstva i strateške vizije u Evropi. Da li Evropska unija danas ima političke lidere sa autoritetom i strateškom vizijom kakve su imali Angela Merkel i generacija evropskih državnika koji su oblikovali Evropu prije i nakon Hladnog rata? Ili Evropa ulazi u dug period geopolitičke neizvjesnosti? Zbignjev Bžežinski, koji je tačno predvidio mnoge globalne procese, svojevremeno je izrazio bojazan da bi jedina politička ambicija Evropske unije mogla postati da se pretvori u „najudobniji starački dom na svijetu“. Smatrate li da je ta bojazan danas još aktuelnija?
HOJZGEN: Nema sumnje da se Evropa suočava sa brojnim izazovima. Ali optimista sam i vjerujem da ćemo ih uspješno savladati. Da, potrebno je snažno liderstvo i potrebna je snažna Evropska unija. Ako slijedite populiste i nacionaliste, osuđeni ste na neuspjeh. U današnjoj globalnoj konkurenciji možemo uspjeti samo ako udružimo snage u ujedinjenoj Evropi.
Sa ili bez Donalda Trampa, svijet kakav smo poznavali više nikada neće biti isti. Da li će novi svijet biti bolji ili gori?
HOJZGEN: Ja sam optimista. Ako nastavimo evropskim putem, ako budemo sarađivali sa državama koje dijele iste vrijednosti širom svijeta i uspostavimo neku vrstu globalnog saveza za multilateralizam, u okviru kojeg ćemo blisko sarađivati i braniti međunarodni poredak zasnovan na pravilima i Povelji Ujedinjenih nacija, bićemo u mogućnosti da živimo u boljem svijetu – koji će, doduše, biti drugačiji od današnjeg.
Predsjednik Sindikata zdravstva i član Socijalnog savjeta kazao “odjednom nema para” sada kada odgovorni socijalni partneri kažu da treba da se povećaju zarade
Crna Gora je sita populističkih mjera i populističkih aktivnosti. Kad su populističke mjere trebalo da se donesu iz populističkih razloga, to je tada bilo sjajno i imali smo novca. Međutim, sada kada odgovorni socijalni partneri kažu da treba da se povećaju zarade, odjednom nema para – ocijenio je predsjednik Sindikata zdravstva i član Socijalnog savjeta Vladimir Pavićević gostujući u centralnoj informativnoj emisiji “24 sata” na Televiziji E.
Za utorak je zakazan treći pokušaj održavanja sjednice Socijalnog savjeta na kojoj bi trebalo da bude riječi o potpisivanju novog opšteg kolektivnog ugovora, jer je gotovo 100.000 radnika radi bez pokrića još od kraja aprila.
Pavićević smatra da ova cijela situacija govori o neozbiljnosti Vlade i podsjeća da je još 2023. Unija slobodnih sindikata Crne Gore dala saglasnost na obračunsku vrijednost koeficijenta od 90 eura i najavila da će krajem 2024. za 2025. tražiti povećanje zbog inflatornih kretanja i pada standarda zaposlenih.
– To se nije desilo ni 2024, ni 2025. godine. Tražili smo, u susret usvajanja Zakona o budžetu za 2026. godinu, da to bude raspravljano na Socijalnom savjetu, što je zakonska obaveza. Ni to se nije desilo – rekao je Pavićević.
U decembru ove godine se, prema njegovim riječima, desilo nešto što je pokazalo da postoji nada za socijalni dijalog u Crnoj Gori.
– Reprezentativni sindikati Unije poslodavaca su napravili dogovor i uputili Vladi dopis da treba da dođe do izmjena OKG-a i da se mora povećati obračunska vrijednost koeficijenta sa 90 na 100 eura. Tada i nastaje ova drama po pitanju sastanaka sa premijerom (Milojkom Spajićem). Tada smo najavili protest, krajem decembra, zato što se Vlada oglušila na dopis, a onda je rečeno biće neko rješenje. Sastanak je održan 17. januara i razgovaralo se navodno o našim zahtjevima, pa je rečeno da će se tokom marta dijalog nastaviti. Međutim, od svega toga naravno nije bilo ništa – kazao je Pavićević.
– Koliko sam informisan, bilo je pet sastanaka. Naravno, premijer i njegovi saradnici izlazili su sa stavom da se njima ne sviđa rješenje da se poveća obračunska vrijednost koeficijenta, jer traže neko pravedno rješenje za privatni i javni sektor, što je potpuno nejasno. Međutim, građani kad to čuju mogu pomisliti da to možda ima nekog smisla, ali to je čista obmana – ocijenio je Pavićević.
Jasno je, kako ističe, da traže obračunsku vrijednost koeficijenta za sve zaposlene u Crnoj Gori.
– Premijer je i te kako uključen, zna sve i imao je mnogo sastanaka sa socijalnim partnerima. On se hvali Ministarstvom socijalnog dijaloga kao jedinim u Evropi, a tri ministra koji su članovi Socijalnog savjeta su prisustvovali samo jednoj sjednici Socijalnog savjeta. To govori o poštovanju socijalnog dijaloga od Vlade – naglasio je Pavićević.
Da ima mogućnost postavljanja pitanja na premijerskom satu u Skupštini, upitao bi premijera zbog čega ministri koji su članovi Socijalnog savjeta ne dolaze na sjednice Socijalnog savjeta i kažu “zbog čega se fingira dijalog”.
– Pitao bih premijera da li zna kolike su zarade u Crnoj Gori, da li zna kolika je prosječna zarada u Crnoj Gori, iako to on odlično zna – to je nekih 1.012 eura. Da li zna da su sve države regiona stigle Crnu Goru, a da nijesu izgubile Fond zdravstva i 50 odsto Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja, kao što smo mi izgubili. Očigledno se nešto dešava sa ekonomskom snagom države – rekao je Pavićević.
Dodaje da su u Socijalnom savjetu potpuno spremni da razgovaraju o svemu, ali da sa druge strane ne postoji dijalog.
– I to bi bilo pitanje – zašto kao premijer ne dođe na Socijalni savjet, jer je to tijelo koje služi da bi se sva ekonomska pitanja i svi problemi koji se tiču i standarda građana i zaposlenih rješavali – kazao je Pavićević.
Dodaje da se može čuti kako premijer smatra da ministarka Naida Nišić radi dobar posao, a taj posao je, kako je naveo, da ih od decembra “samo opstruiraju”.
Projekat Evropa sad 1 jeste građanima donio benefite, ali niko nije razmišljao o nivou kvalifikacija, pa je došlo do velikih motivacionih problema u procesu rada.
– Sad se pitate da li završiti srednju školu ima smisla ili nema. Ono što treba da reguliše pitanja je opšti kolektivni ugovor, koji je kod nas decenijama vrlo nepraktičan i uopšte neupotrebljiv – rekao je Pavićević.
Koeficijenti na srednju stručnu spremu po ovom ugovoru su, kako je precizirao, 3,60, a kada se to pomnoži sa 82 eura i doda 40, dobićete platu u iznosu od 350 eura za sve zaposlene u Crnoj Gori koji nemaju granski kolektivni ugovor.
– To je prilično besmisleno. Evropa sad 2 i povećanja minimalca za srednju stručnu spremu na 600 i visoku 800 takođe je dovela do obesmišljavanja škole, struke, kvalifikacija – smatra Pavićević.
To su, prema njegovim riječima, populističke mjere koje povećavaju glasačku bazu.
On je poprilično pesimističan i po pitanju sistema javnog zdravstva u Crnoj Gori, te ističe da na nedjeljnom nivou imamo veliki odliv zdravstvenih radnika i to – afirmisanih i iskusnih.
– Počelo se sa najavama da će se graditi klinički centar u Podgorici, a dalje nemate ozbiljnost po tom pitanju. Niko nije rekao gdje će se graditi i kada, koliki je rok izgradnje, odakle sredstva, kojim budžetom. Plata medicinske sestre koja u ovom trenutku počne da radi sa povećanjem iz decembra ove godine i koeficijentom 7,56 je 630 eura. Ko će se to motivisati kad znate kolike su plate u privatnom sektoru, na primorju, u trgovini – upitao je Pavićević.
Nije ni za personu non gratIS. Jer ono grata je nepoželjna osoba. A ni persona nije.
Gratis jeste na svakome kantaru, jer je obilan jeftini dodatak svakoj psećoj čorbi. Ili Av, Av juhi. Vrati konju glavu, kako ovoga gratisa zovu po Srbiji, nije poželjan niđe, osim u Vučkovom kavezu, kojim slobodno laje.
U Crnu Goru nema mu puta i to je jedina odluka za koju ne mogu vjerovati da je donijela aktuelna vlast.
I naravno odma zatim plovi patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u kome piše da je crnogorskom novinaru Petru Komneniću zabranjen ulazak u Srbiju.
Komnenić mi lično ide na živce zbog prepotencije i isljeđivanja sagovornika, gostiju njegovih emisija. Kojima ne da da opepele prekidajući ih, nerijetko i svađom posred studija.
Može se do istine novinarskim časnim poslom i na drugi način. No svako kako zna i umije. Ili po sistemu Ima se, može se.
Rekoh, najmanje bih Petra Komnenića pominjala i uopšte komentarisala njegov stil, način, znanje, pozu, aroganciju, strahovladu u javnom prostoru, tim prije što se nikada nije osvrnuo na progon i bjesomučna vrijeđanja mene i mojih kolega iz Skala radija od strane Demokrata, sve do gašenja ovog medija i to samo zato što nijesmo bili ničiji. Jer da jesmo, živio bi ovaj radio i danas.
Toliko o objektivnosti i neselektivnosti kada su medijski poslenici u pitanju na crnogorskoj sceni na kojoj danas gotovo da ne postoji crnogorskih medija. Prodati, rasprodati, ugašeni.
Vraćam se glavi kuće što se Informer zove. Deboto, konjskoj glavi, kako ga većina tamošnjeg naroda oslovljava, dok njače protiv Crne Gore i svih koji ne misle glavom njegovoga i Domanovićevog Vođe.
Avionu slomiću ti krila, ako sletiš s njim do mora crnogorskog, za koje bi kukavac godinama da je serpsko, pa da roni plavetima i izbistri mozak uzavreo od laži i prevara. Crni mu obraz ne može oprati svo more Jadransko.
On će o Crnogorcima i našoj časti. On takav, ni svoj ni tuđi, ničijim do Vučićev će u svojoj fabrici laži i beščašća proizvoditi na traci svakog sata bjesomučne brljotine na račun Crne Gore i Crnogoraca.
Ta šijenca kako bi moji Bokelji kazali o pravu i pravdi, istini i moralu.
Ta šljatina o avionu punom djece, starih i nemoćnih, bolesnih i nezaštićenih koje su Crnogorci vratili u Beograd za vrijeme tivatskog samita.
Zašto i ko su bili putnici znaju tice u Malome mokrom lugu.
Samo Vrati konju glavu ima druge i pouzdane informacije kao što su mu sve kako otvori žvale.
A onda dug za vraćanje. Komnenića na zub i za kaznu preuzma po hitnom postupku vladar propaloga Ćacilend carstva. Prstom u oko i no – no!
Što Komnenića? Pa mora se izvući najzvučniji od male braće crnogorske. Jer Veliki brat samo na veliko laže, prijeti i kažnjava.
Suma tante. Znaš li jado jadni što je Komnenić za tebe: Beleca, grandeca, prezenca, institucija.
Da smo načisto!
NESVAKIDAŠNJE RJEŠENJE: Saša Mujović (Foto: Vlada Crne Gore)
Obezbjeđivanje nezavisnosti u radu institucija kulture obaveza je svakog ozbiljnog društva, poručio je u izjavi za Pobjedu gradonačelnik Podgorice Saša Mujović, komentarišući aktuelnu raspravu u vezi sa odlukom Savjeta biblioteke.
On je istakao da Savjet biblioteke ima pravo na svoj stav i odluku, te da njegove članove ne treba unaprijed osuđivati za lošu namjeru ili atak na državu.
Konačna odluka mora korespondirati sa dominantnim stavom. I tako će biti, poručio je Mujović
„Ipak, sve odluke koje talasaju javnost, koje mogu imati snažne implikacije, skrivene ili otvorene poruke, zahtijevaju široki dijalog, konsultacije i punu uključenost svih važnih instanci. Ne može se ovo lomiti preko koljena“, poručio je Mujović.
Prema njegovim riječima, i Marko Miljanov i Radosav Ljumović predstavljaju važne vrijednosti crnogorskog društva.
„Vrijedni su nam i Marko Miljanov i Radosav Ljumović. Vrijedno nam je čojstvo i junaštvo, ali i antifašizam. Zato nema potrebe za povišenim tenzijama“, naveo je Mujović.
On je zaključio da konačna odluka mora biti usklađena sa dominantnim stavom javnosti.
„Konačna odluka mora korespondirati sa dominantnim stavom. I tako će biti“, poručio je Mujović.
* * *
Savjet NB „Radosav Ljumović“ donio odluku o preimenovanju ustanove u ime crnogorskog vojvode i književnika
Marko Miljanov ,,potiskuje“ pjesnika i španskog borca u salu
Bećir Vuković, Emilo Labudović i Novica Đurić su glasali za, jedna žena koja je iz reda zaposlenih je na porodiljskom odsustvu, tako da je opravdano bila odsutna. Ono što je mnogo važno jeste što ta odluka ne stupa na snagu sad i odmah.
Narodna biblioteka “Radosav Ljumović” (Foto: NB “Radosav Ljumović”)
Ključna odluka pred gradskim rukovodstvom
Brisanje Radosava Ljumovića: Ideološka osveta pod maskom „kulturne inicijative“
Gradonačelnik Podgorice Saša Mujović i predsjednik Skupštine Glavnog grada Srđan Perić, svako iz svoje nadležnosti, trebalo bi da spriječe da ovakva inicijativa bude usvojena. Posebno zbog toga što postoji imperativna odredba da o promjeni naziva javne ustanove odlučuje Skupština Glavnog grada, a ne Savjet Biblioteke kao konačna instanca
Nenad Zečević
Novi pokušaj da se Narodnoj biblioteci „Radosav Ljumović“ promijeni ime teško je posmatrati kao običnu kulturnu ili administrativnu odluku. Posmatran u kontekstu događaja sa početka ove godine on sve više liči na nastavak procesa istorijskog revizionizma sa jasnim ideološkim predznakom: procesa u kojem se postepeno mijenja identitet jedne od najznačajnijih kulturnih ustanova Podgorice i istovremeno potiskuju simboli crnogorskog antifašističkog nasljeđa.
Ovo nije prvi korak. Naprotiv, djeluje kao drugi čin iste priče.
U januaru ove godine tokom obilježavanja 145 godina postojanja Biblioteke, naglašavano je od rukovodstva te institucije da je ustanova 1881. godine osnovana pod nazivom „Srpska čitaonica s bibliotekom“. Netačno – istorijski je poznata pod imenom Podgorička čitaona.
U tom trenutku mnogi su vjerovali da je riječ o simbolici ili usamljenom potezu. Danas, kada je Savjet Biblioteke usvojio inicijativu da ustanova više ne nosi ime Radosava Ljumovića, već da bude preimenovana u Narodnu biblioteku „Marko Miljanov“, dešavanja sa početka godine dobijaju potpuno novu dimenziju. Ono što je tada izgledalo kao simbolična pokazna vježba danas djeluje kao prvi korak u procesu čiji je krajnji cilj redefinisanje identiteta ustanove.
Prema dostupnim informacijama, prijedlog je zvanično podnio član Savjeta Novica Đurić, obrazlažući ga kao „čin istorijske pravde“ prema vojvodi Marku Miljanovu Popoviću, čiji se doprinos crnogorskoj istoriji, kulturi i književnosti ne može dovoditi u pitanje. Inicijativu su podržali Bećir Vuković, Emilo Labudović i Novica Đurić, dok je predsjednica Savjeta Gorica Vukićević bila uzdržana, uz ocjenu da se ovakve odluke ne bi smjele donositi bez šireg dogovora, argumentacije i ozbiljne javne rasprave. Konačnu riječ o promjeni naziva trebalo bi da da Skupština Glavnog grada.
Nije nevažno ko donosi ovakvu odluku. Vuković u javnosti kontroverzni dobitnik 13 julske nagrade, Labudović i Đurić inače osnuvači Srpske kuće u Savjet Biblioteke imenovani su na prijedlog Nove srpske demokratije. Ako je to novi odgovor NSD kako se najavljuje u javnosti onda to nije dobar put.
Zbog toga je teško govoriti o slučajnosti.
Upravo zato ovaj slučaj prevazilazi pitanje jedne biblioteke. On otvara pitanje odnosa prema istoriji.
Radosav Ljumović/Foto: NBCG
Istorijski revizionizam ne mora uvijek značiti negiranje činjenica. Često se ispoljava mnogo suptilnije -selektivnim naglašavanjem pojedinih djelova prošlosti, dok se drugi sistematski potiskuju iz kolektivnog pamćenja. Ne brišu se događaji iz istorije, već simboli koji ih predstavljaju. Ne osporava se direktno antifašizam, već se postepeno uklanjaju ljudi koji ga personifikuju.
Radosav Ljumović upravo je jedan od tih simbola.
Bio je pjesnik, novinar, komunista, politički zatvorenik i dobrovoljac Španskog građanskog rata. Poginuo je 1938. godine boreći se protiv fašizma, u vrijeme kada veliki dio Evrope još nije bio svjestan razmjera opasnosti koja dolazi. Njegovo ime na biblioteci nije slučajno. Ono predstavlja podsjećanje da je antifašizam duboko ugrađen u istorijski identitet Crne Gore.
Zbog toga uklanjanje njegovog imena nije neutralan administrativni čin. Ono neminovno nosi političku i simboličku težinu.
Posebno ne uvjerava obrazloženje da se sve čini radi afirmacije Marka Miljanova. Marko Miljanov je jedna od najvećih istorijskih ličnosti Crne Gore i njegovo mjesto u nacionalnoj istoriji ne dovodi se u pitanje. Njegovo ime već nose škole, ulice, trgovi, muzeji i brojne ustanove. Upravo zato ostaje pitanje na koje javnost zaslužuje odgovor: zašto afirmacija Marka Miljanova podrazumijeva brisanje Radosava Ljumovića?
Pored toga, prijedlog predviđa da ime Radosava Ljumovića bude dodijeljeno sali koja trenutno nosi ime Marka Miljanova, čime bi, šahovskim rječnikom, bila izvršena svojevrsna rokada u imenovanju. Takvo rješenje ne umanjuje suštinu problema, već dodatno pokazuje da se ime antifašiste ne čuva kao identitetski temelj ustanove, već se pomjera na simbolički niži nivo.
Crna Gora nije toliko siromašna istorijom da u njenom javnom prostoru nema mjesta za obojicu.
Zbog toga se stiče utisak da cilj nije promocija Marka Miljanova, već uklanjanje Radosava Ljumovića.
Ako se zajedno posmatraju insistiranje na identitetskom okviru s početka godine i pokušaj da se ukloni ime antifašiste Radosava Ljumovića, teško je izbjeći zaključak da je riječ o kontinuitetu. Prvi potez bio je simbolički, drugi institucionalni. Prvi je testirao reakciju javnosti, drugi pokušava da trajno promijeni identitet ustanove.
Zato bi gradonačelnik Podgorice Saša Mujović i predsjednik Skupštine Glavnog grada Srđan Perić, svako iz svoje nadležnosti, trebalo da spriječe da ovakva inicijativa bude usvojena. Posebno zbog toga što postoji imperativna odredba da o promjeni naziva javne ustanove odlučuje Skupština Glavnog grada, a ne Savjet Biblioteke kao konačna instanca. Upravo zato je odgovornost lokalne vlasti da zaštiti proceduru, javni interes i antifašističko nasljeđe Podgorice.
Takvi procesi predstavljaju opasan presedan. Jer ako danas bez ozbiljne stručne i javne rasprave može biti uklonjeno ime čovjeka koji je život dao u borbi protiv fašizma, sjutra se istom logikom mogu preispitivati i druga imena, drugi simboli i drugi djelovi crnogorske istorije koji se ne uklapaju u trenutnu ideološku matricu.
Javne ustanove kulture ne smiju biti prostor u kojem svaka nova politička većina uređuje istoriju prema vlastitim potrebama. Njihova uloga nije da proizvode novo kolektivno pamćenje, već da čuvaju postojeće.
Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“ više od šest decenija nosi ime čovjeka čija biografija svjedoči o borbi protiv fašizma i o vrijednostima na kojima počiva savremena Evropa. Mijenjati to ime danas znači poslati poruku da ni antifašističko nasljeđe više nije trajna vrijednost, već simbol koji može biti uklonjen kada postane politički nepodoban. Upravo zato pitanje imena ove biblioteke nije samo pitanje jedne ustanove: ono je pitanje odnosa Crne Gore prema sopstvenoj istoriji, njenim vrijednostima i nasljeđu koje želi ostaviti budućim generacijama.
Autor emisije “24 minuta” ocijen io da su srpske vlasti u slučaju recipročnih mjera prema Petru Komneniću uradile ono što već dugo rade – uporedile neuporedivo
Kesić: Crna Gora kao ekološka država mora da vodi računa o čistom vazduhu, smrad pa i medijski ne uklapa se u zelenu agendu
Zabrana ulaska u Srbiju novinaru ND Vijesti Petru Komneniću ne može se smatrati recipročnom mjerom za zabranu ulaska u Crnu Goru glavnom i odgovornom uredniku Informera Draganu J. Vučićeviću jer njih dvojica ne mogu da se porede. To je, u razgovoru za Portal Analitika, kazao novinar iz Srbije, autor emisije „24 minuta“, Zoran Kesić.
Kesić je stava da vlast u Srbiji, uoči sve izglednijih izbora, pored postojećih „neprijatelja“ mora da stvara i nove, a to je ovog puta, kako kaže,Crna Gora.
ANALITIKA: Smatrate li da je odluka vlasti u Podgorici da zabrani ulazak uredniku Informera Draganu J. Vučićeviću u Crnu Goru te na šest mjeseci obustavi reemitovanje programa njegove televizije bila opravdana?
Kesić: Prva moja reakcija i na odluku o zabrani emitovanja Informera i na odluku o zabrani ulaska urednika tog septičkog glasila bila je – bravo! Civilizacijska je tekovina njegovati higijenu, ne prljati dom, prati ruke… Uostalom, kao nekadašnja, ne znam da li još uvijek „ekološka država“, Crna Gora i treba da brine o čistom vazduhu. Smrad se, pa i medijski, nikako ne uklapa u tu zelenu agendu.
Ipak, mislim da mora da postoji razlika između zabrane ulaska 87 kriminogenih lica koja organizovano dolaze na samit EU u Tivat i zabrane ulaska pojedinca, pa makar to bio i taj nesretni Vučićević.
Dakle, protiv sam zabrane ulaska bilo koga u bilo koju zemlju ukoliko taj neko nije prijetnja po bezbjednost. Uostalom, čini mi se da je, s obzirom da je urlajući u tv programu Crnogorce nazivao „većim ustašama od ustaša“ uz još puno groznih komentara, gospodinu Vučićeviću i bezbjednije da neko vrijeme zaobilazi našu bratsku državu.
ANALITIKA: Jeste li očekivali da će recipročne mjere, koje je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nakon toga najavio, biti usmjerene na kolege novinare, a ne na političare opozicije, kako je to do sada bio slučaj?
Kesić: Zanimljivo pitanje. Pošto Informer i njegov urednik već duži niz godina i nisu medij već više medijski pendrek jedne političke stranke, logično bi bilo reciprocitet usmjeriti ka nekom političkom subjektu. Ili bar pronaći u Crnoj Gori nekoga ko bi po lažljivosti, beskrupuloznosti, vulgarnosti i potpunom odsustvu časti i morala bio pandan uredniku Informera pa onda reći: „Vi ne puštate našeg najgoreg na more, mi vašeg najgoreg ne puštamo na Vračar“.
Razumijem i srpsku vlast – teško je primijeniti pravilo reciprociteta kad neko udari na nešto tako unikatno kakav je Informer ili njegov urednik. Što bi reklo „to se više ne rađa“, uostalom ima i pjesmica o tome.
ANALITIKA: Prva osoba prema kojoj su recipročne mjere primijenjene je kolega iz ND Vijesti Petar Komnenić. Mislite li da to ima veze sa činjenicom da su Vijesti dio Unitet media Grupe?
Kesić: Mislim da to ima veze sa nečim što vlast u Srbiji već dugo radi. A to je poređenje neuporedivog.Pa se tako dokaz „medijskih sloboda“ nalazi u činjenici da postoje dvije ili tri kablovske televizije koje se usuđuju da kritikuju, a zanemaruje se da su sve televizije sa nacionalnom frekvencijom kao i sav novac i podrška koji se usmjeravaju svim ostalim (režimskim) medijima – u rukama vlasti.
Na opravdani nezapamćeni bunt studenata, na solidarnost svih fakulteta i Univerziteta u Srbiji vlast kreira takozvane „studente koji želi da uče“ upoređujući neuporedivu energiju i masovnost jednih sa stranačkom poslušnošću i tragikomičnošću drugih.
E pa, koliko ima veze između onih beskrajnih kolona studenata koji osvjetljavaju i ohrabruju Srbiju i onih par „studenata koji žele da uče“ iz Ćacilenda, toliko ima veze i između Dragana Vučićevića i Petra Komnenića. Komnenić je novinar. Ovaj drugi je „novinar koji želi da uči“. Nisu uporedivi.
ANALITIKA: Kako se Crna Gora bliži članstvu u EU, da li možemo očekivati još ovakvih ili ekstremnijih odluka zvaničnog Beograda?
Kesić: Mislim da približavanje Crne Gore članstvu u EU nije presudno u stavovima zvaničnog Beograda prema Crnoj Gori. Prije će biti da je približavanje zvaničnog Beograda izborima taj momenat koji određuje planirano i taktičko zaoštravanje odnosa prema vašoj zemlji.
Prije izbora, kad god oni bili, a vlast u Srbiji očigledno kao nikada do sada bježi od izbora, javnost se mora medijski zatucati u mozak da nam „oni rade o glavi“ i da je jedino Vučić ta brana, ta slamka spasa, taj štit iza koga se možemo sakriti od napada „onih“.
„Oni“ su obično „zapadne sile koje pomažu obojenu revoluciju“, „razni centri moći“, „strane agenture“, „domaći izdajnici“, ali tu ste, draga braćo i sestre, i vi.
Nakon naših tradicionalnih „neprijatelja“ koji samo čekaju trenutak da nas napadnu i većinu energije i životnih nadanja posvećuju uništenju Srbije, dakle Hrvata, Bošnjaka i Albanaca, sada je tu i naš novi neprijatelj – Crna Gora. Da citiram Vučićevića „vi ste sada veće ustaše od ustaša“. Pa malo li je na ovu krizu?
Advokat u predmetu protiv biznismena Aleksandra Mijajlovića i još pet osoba optuženih za stvaranje kriminalne organizacije u razgovoru za Portal ETV ukazuje na neodrživost optužnice
Volkov: Viši sud mora da iznese beskompromisno jasan stav i (Specijalnom tužilaštvu) kaže „dalje nećeš moći“
Komentarišući saslušavanje glavnih i odgovornih urednika i direktora dijela crnogorskih medija u Specijalnom tužilaštvu, listom medija koji su kritičari proruskih i prosrpskih vlasti u Crnoj Gori, Volkov je decidiran da je to pokušaj disciplinovanja novinara i tih medija. Upozorova da je „to njihovo uvođenje ‘na mala vrata’, sa pozicije svjedoka na optuženičku klupu i u konačnom unošenje straha i potrebe da se novinari zabrinu i budu zapitani na koji način da rade svoj posao, ko im mogu biti izvori, s kim mogu kontaktirati i što će u konačnom Specijalno tužilaštvo da misli o tome“
Ako optužnica koju je Viši sud u Podgorici juče vratio Specijalnom državnom tužilaštvu na ispravku, a kojom su obuhvaćeni biznismen Aleksandar Mijajlović, službenik Agencije za nacionalnu bezbjednost Drago Spičanović, policijski službenik Vladan Lazović, bivši policijski funkcioner Milovan Pavićević, tužiteljka Andrijana Nastić i nekadašnji funkcioner Demokratske partije socijalista i ministar odbrane Predrag Bošković, zaživi to će, smatra advokat Mihailo Volkov, biti uvođenje Crne Gore u mark i strah.
– Samo nebo će biti granica. To je opasno po naše društvo – kategoričan je on.
SUŠTINSKI NEDOSTACI
Vijeće sudija Višeg suda optužnicu je vratilo Specijalnom tužilaštvu uz ocjenu da ima nedostatke u činjeničnom smislu.
– …po mišljenju suda, nedovoljnu određenost radnje izvršenja krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije iz člana 401a Krivičnog zakonika Crne Gore iz tačke 1 optužnice, te nedostatke koji se odnose na pojam koristi kao elementa bića krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz člana 416 KZCG, te na činjenicu da krivično djelo odavanje tajnih podataka iz člana 369 KZCG predstavlja djelo sa blanketnom dispozicijom, pri čemu pojam podatka koji je označen stepenom tajnosti „interno“, definisan je posebnim zakonom (lex specialis), tj. čl. 12 Zakona o tajnosti podataka, o čemu nadležno tužilaštvo u činjeničnom opisu, po nalaženju suda nije vodilo računa – saopšteno je iz Višeg suda u Podgorici.
Svi ovi elementi na koje je ukazalo vijeće sudija, objašnjava Volkov, bili su sporni i za advokate odbrane u ovom predmetu.
– Tvrdim da u komunikaciji Aleksandra Mijajlovića sa bilo kojim licem iz ovoga predmeta, bilo ono u statusu okrivljenog ili statusu svjedoka, ne postoji nijedna jedina poruka koja je naredbodavnog karaktera, iz koje se može zaključiti da se ta poruka šalje sa pozicije moći, sile. Apsolutno se radi o dvosmjernoj komunikaciji, nekad i jednosmjernoj, o komunikaciji koja je uobičajena i iz koje se ne vidi bilo kakav naredbodavni karakter, što je jedan od elemenata krivičnog djela iz člana 401a, KZCG. I moje kolege i ja osporavali smo optužnicu i u smislu nepostojanja kriminalnog plana i nepostojanje cilja, elemenata vrbovanja i svijesti da neko pripada kriminalnoj organizaciji, nepostojanja svijesti da neko želi kriminalni cilj, da ga neko izvršava. Sve smo to osporavali i, rekao bih, naa osnovu saopštenja Višeg suda koje sam pročitao u medijima, da je tog mišljenja i vijeće sudija, našavši nedovoljno određenosti radnji izvršenja krivičnog djela stvaranje kriminalne organizacije, te nedostatke koji se odnose na pojam koristi kao elementa bića krivičnoga djela zloupotrebe službenoga djela. Drugim riječima, kako ja čitam to obrazloženje, Višem sudu je prije svega sporna konstrukcija kriminalizacije i sporno mu je kako je Specijalno tužilaštvo došlo do zaključka da se radi o kriminalnoj organizaciji. Ja to tako tumačim, ali vidjećemo što će biti – kazao je Volkov za Portal ETV.
Zgrada sudova u Podgorici
JAVNA DISKREDITACIJA I LINČ
Naglasio je da ne želi da vjeruje da će ova optužnica zaživjeti, jer bi to, dodaje on, značilo uvođenje našeg društva „u dugotrajan strah i mrak“.
– Svi bismo se preispitivali što smo sa najbližima komunicirali putem telefona, društvenih mreža ili drugih sredstava komunikacije. Definitivno bi to bio poraz za društvo, ozbiljan udar na novinarsku profesiju i slobodu govora. Ako bi ta optužnica opstala, period tame nastupa sigurno – kategoričan je Volkov.
A ako Viši sud, kako kaže, ipak „udahne pravni život ovoj optužnici, biće to dugotrajan i iscrpljujući postupak, tokom kojeg se određena lica diskredituju i javno linčuju“.
– I na kraju, kada se eventualno oslobode, poslije dvije-tri godine, „narodske rehabilitiacije“ nikada neće biti. Ovakva krivično-pravna stvar zaslužuje da se na nju stavi tačka odmah, u fazi kontrole optužnice i da Viši sud u Podgorici iznese beskompromisno jasan stav i kaže „dalje nećeš moći“. To je i poruka koju je Viši sud vraćanjem optužnice, ovoga puta diplomatski poslao Specijalnom državnom tužilaštvu – smatra Volkov.
Mijajlović, Pavićević, Spičanović, Lazović i Nastić uhapšeni su 3. oktobra prošle godine, uz spektakularne medijske objave da se radi o jednoj od najvećih operacija Specijalnog državnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja. Bošković je priveden tri dana kasnije.
Ispostavilo se da je tužilačka konstrukcija izgrađena isključivo na osnovu telefonskih prepiski Mijajlovića sa ostalim uhapšenim, a kako bi potkrijepili tvrdnje da je ovaj biznismen ugrožavao ustavni poredak, uticao na društveno-političke procese, kontrolisao bezbjednosni sektor, uticao na medije, koordinisao uređivačku politiku medija i još mnogo toga, kao svjedoci u ovom predmetu našli su se i glavni urednici i direktori skoro svih u odnosu na vlast kritičkih medija, kao i pojedini funkcioneri i poslanici Demokratske partije socijalista, stranke koja je do 2020. bila na vlasti u Crnoj Gori.
Optužnicu je potpisalo čak troje specijalnih tužilaca – Jovan Vukotić, Miroslav Turković i Ivana Petrušić Vukašević gradeći konstrukt da je Mijajlović bio čovjek „iz sjenke“ koji je upravljao društveno-političkim procesima u Crnoj Gori do izbora 2020. kada su vlast u zemlji preuzele proruske i prosrpske snage, a da je i nakon toga pokušavao da kontroliše procese i utiče na njih?!
BAČENI U BLATO
Istraga je u početku proglašena tajnom, kako bi se advokati odbrane onemogućili da iznose u javnost detalje sa saslušanja, ali je ekipa iz Specijalnog tužilaštva dnevniku Vijesti dostavljala informacije, kao i prepiske Mijajlovića, ne samo sa ostalim okrivljenim, već i sa aktuelnim poslanicima DPS-a, novinarima i novinarkama…
– Prije nego što je uopšte dato pravo osumnjičenima da iznesu odbranu, svjedocima da daju svjedočki iskaz svi su bačeni u blato, izloženi javnom linču. Ja kao branilac sam bio obavezan na tajnost, da ne iznosim činjenice koje su mi poznate iz krivičnog postupka i novinarima nijesam mogao da dam nikakvu izjavu. Pošao sam kući i ujutro čitao u jednom mediju ono o čemu sam ja ćutao, jer sam na to bio obavezan. Imate svjedoke koji su došli na red da se saslušavaju poslije dva-tri mjeseca, a da su ih prethodno mjesecima razvlačili određeni mediji, da se jedna po jedna poruka objavljivala, javno čitala, tumačila. To je zaista loše, a cilj je u konačnom – javna diskerditacija prije sudskog epiloga. Sve što se dešavalo u ovom predmetu ukazuje da je potreba da se neko diskredituje veća od potrebe da se neko osudi. Ali, bojim se da narod dobija upravo ono što traži i to je nešto što njaviše brine u svemu ovome. Da imamo društevnu osudu ovakvog ponašanja, takve informacije se ne bi plasirale. Sve je ovo vrlo loše, veoma zabrinjavajuće. U konačnom, krši se pretpostavka nevinosti – upozorava advokat Volkov.
VEOMA OPASAN KONSTRUKT
Kaže da je te noći, kada je pozvan kao branilac Pavićevića, oko dva-tri sata uveče, da dođe u tužilaštvo, komentarisao nakon saslušanja da će sjutradan „po kafanama podgoričkim svako da gleda u svoj telefon i provjerava poruke“.
– I zaista su se sjutradan svi preisptivali što imaju u telefonima, s kim su komunicirali. Ušao je veliki strah među građane. Vjerovatno je to ta poruka koja je i trebalo da se pošalje – da svi treba da žive u strahu od toga kakvu konstrukciju može da napravi Specijalno državno tužilaštvo i koji dohvat njihovih nauma može da bude u određenom slučaju. Vrlo opasno i vrlo zabrinjavajuće – dodaje Volkov.
Komentarišući saslušavanje glavnih i odgovornih urednika i direktora dijela crnogorskih medija u Specijalnom tužilaštvu, listom medija koji su kritičari proruskih i prosrpskih vlasti u Crnoj Gori, Volkov je decidiran da je to pokušaj disciplinovanja novinara i tih medija.
– To je njihovo uvođenje „na mala vrata“, sa pozicije svjedoka na optuženičku klupu i u konačnom unošenje straha i potrebe da se novinari zabrinu i budu zapitani na koji način da rade svoj posao, ko im mogu biti izvori, s kim mogu kontaktirati i što će u konačnom Specijalno tužilaštvo da misli o tome. To je kao da treba da igrate tenis na vrhunskom nivou, a da vam je neko vezao jednu ruku iza leđa. Sve to vidim kao jednu prijeteću palicu kojom se maše posljednih godina po Crnoj Gori, ali moram da istaknem da su pojedine takve palice, iako nemaju utemeljenje ne samo u pravu, nego i zdravoj životnoj logici prošle kod Višeg suda – naglašava sagovornik Portala ETV.
Uvođenje medijskih poslenika u ovu optužnicu za Volkova je društveno opasno i pokušaj je gašenja i diskreditacije određenih medija.
Smatra da Viši sud u Podgorici „konačno treba odlučno da zauzme stav da ako nešto krši osnovnu životnu logiku, onda naravno da ne može biti zakonito“.
– A ova optužnica prije svega je životno nelogična, a onda svakako i nezakonita i pravno neodrživa – kategoričan je Volkov.
UGROŽENO PRAVO NA PRIVATNOST
Uvjeren je da ovaj optužni akt ni poslije dorade neće moći da prođe kontrolu Višeg suda, jer ne zadovoljava ni osnovne kriterijume.
– Sva ta krivično-pravna priča počela je tako što je negdje u februaru 2024. oduzet telefon Aleksandru Mijajloviću. Vjerovatno je služba tužilaštva ušla u taj telefon i onda su čitali poruke i tražili određena imena koja su bila zvučna i odlučili koga žele da vide na optuženičkoj klupi. Sve ono što sam pročitao u optužnici, sve što je rečeno na saslušanju svakog svejdoka nedvosmisleno potvrđuje da nema jedne jedine prepiske koja je upućena od Mijajlovića ka ostalima koji su okrivljeni, kao ni od tih okrivljenih ka Mijajloviću, pa čak ni između svjedoka i Aleksandra Mijajlovića koja je išla u pravcu naređivanja, davanja kriminalnog zadatka, nema prethodnog vrbovanja da postane član kriminalne organizacije, ili dijeljenje tog cilja da se vrše neka krivičan djela. Sve ono što sam mogao da pročitam, a čitala je i crnogorska javnost i prije nego su sami okrivljeni i branioci imali uvid u te materijale, sve se moglo pročitati u jednom mediju – sve je građanska komunikacija. Da li se ta građanska komunikacija nekome svidjela, a nekome nije, to je drugo pitanje. Ali je krivično-pravno irelevantno. Bojim se da kada bi se ušlo u telefone svakog građanina Crne Gore i da se to objavi, da bi malo koji komšija poslije toga razgovarao, da bi se mnoge familije rasturile. I upravo zbog toga postoji privatnost i privatna komunikacija – ističe Volkov.
Naglašava komunikaciju između njegovog klijenta Predraga Boškovića i Aleksandra Mijajlovića o zdravstvenom stanju pokojnog mitropolita crnogorsko-primorskog Crkve Srbije Amfilohija Radovića objašnjavajući da ona može nekome da se svidi ili ne, ali, ističe on, tu nema krivičnog djela.
– Pitam, što u njihovoj komunikaciji predstavlja radnju izvršenja krivičnoga djela i zašto je potrebno da medicinska dokumentacija pokojnog Amfilohija bude u okviru dokazne građe te optužnice na čak četiri strane. Šta to ona dokazuje. Ova optužnica u potpunosti zadire u privatnost, narušava osnovna načela i unijela je strah među građanstvom. Pokazala je da ništa nije sveto, a pogotovo naše pravo koje je najintimnije – pravo na privatnost – zaključio je Volkov.
Specijalno državno tužilaštvo ima rok od tri dana da ispravi nedostatke u optužnici.
Poljsko-američki pjesnik Česlav Miloš, kazao je da je možda jedino pamćenje koje
čovjek ima pamćenje rana. A rana svih rana je smrt. Kao takva, smrt je vječna tema
podjednako u pjesništvu, umjetnosti, beletristici… Gotovo najveća umjetnička remek djela
inspirisana su smrću, od Brojgelove kompozicije „Trijumf smrti” do Pikasove „Gernike”.
Radojica Grba crnogorski pjesnik sticajem i povodom nažalost nesrećnih okolnosti
tragične smrti, ovom poemom proširio je svoj izražajni opus, još jednom potvrđujući snagu i
dubinu misaone riječi. U ovom slučaju njegova emotivna ekspresija oblikovana je shodno
motivu u gotovo dramskom duhu isprepletenom sudbinskim životnim pitanjima i vječitim
traganjima za odgovorima.
Ovu vrstu poemskog omaža svojim, Vujošu i Slobodanki Drobnjak, treba u miru dubine
bića osluškivati, čitati i dojmiti baš onako kako je i Grba dočarao njihov poetski povratak u
izuzetnoj posvećeničkoj kulturi sjećanja.
Na gotovo uzvišeni antički način, vatru smrti stradalnika Vujoša i Slobodanke, Grba
nalik mitskoj epopeji dokumentarno slika oči života i oči smrti. U toj časnoj etičkoj i
ljudskoj životnoj hronologiji autor ređa nezaboravne slike, motive, uzore, ljudska vinuća i
pregnuća.
U toj najširoj „životnoj azbuci” ostaju trajna velika slova imena predaka za nasljeđe
potomaka. Na svakom biljegu tog časnog životnog puta Vujoša i Slobodanke ostao je duboki trag urastao u vremenu, prostoru, mislima i sjećanjima, koje Grba majstorski portretiše dočaravajući njihovu toplinu, etiku, humanost i srdačnost.
Grbina elegija, i razložni i emotivni je poetski dokument i monumemt koji će ostati da
svjedoči bolom i ponosom. U ime životnih dostojnika i u vatri smrti tragičnih stradalnika. Taj spomenik riječi u čijem je postamentu životni i porodični kamen temeljac ljudskosti „Budi Čovjek” neizbrisiva je posveta sa kojom će potomstvo u žali da boluje i tihuje, ali i da časti knjigu života prenosi i čuva, iz nje uči i poukama života umuje.
Između filmske trake i likovne memorije Grba je poetskom riječju pokoljenjima ostavio
životnu hroniku porodičnog vaspitanja, borbe u životu i za život — trajne vrijednosti koje
ostaju i po kojima se životi pamte i računaju.
U konačnom, ova poema nije samo izraz konkretne porodične boli, ona je istovremeno i
civilizacijska univerzalna poruka smisla života i neumitne tragike smrti na kojoj se život
sjećanja čuva i njeguje.
I naravno, književno-dokumentarističko pamćenje rana izraz je kulturološko-
čovječansko-humanističkog omaža koji uzvišeno govori da ime čovjeka traje onoliko koliko
traje sjećanje na njega i njegov život.
U svom već prepoznatom maniru Radojica Grba je od slova, riječi i stiha, izgradio
vječni spomenik koji ostaje velikim predanjem koji će porodica generacijski prenositi i u
novom obliku života čuvati slike kojima je autor na istini života Vujoša i Slobodanke
udahnuo neizbrisivu boju sjećanja, glas i čast, kao neugasli lik dvaju ponosnih života, koji sa životom i poemom o životu i smrti, ostaju da traju u novim kosmogoniskim zvjezdanim
šaputanjima neba.
(Puni su kamioni bili cipela za mrtvace, a ispred kamiona gomile ljudi, živih ljudi.)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Pročitao sam gotovo sve romane Kemala Musića, ali „Mrtvare“ su me zatekle iskreno nespremnog. Mislio sam da poznajem njegovu rečenicu, njegovu mjeru bola i način na koji iz ljudske sudbine izvlači ono najdublje i najteže. Ipak, ova roman-poema natjerala me na suze, jer u njoj nema izmišljene tuge, već iskrene patnje u kojoj čovjek stoji pred cipelama, zemljom, pragom i mermerom, i shvati da književnost ponekad ne traži esejistički osvrt, nego poklonjenje pred žrtvom.
Kemal Musić je u „Mrtvarama“ napisao roman-poemu pred kojom se čitalac ne ponaša kao tumač, nego kao svjedok. Ne ono obično, čitalačko prisustvo, đe čovjek prati radnju, pamti likove i poslije zatvori korice. Ovđe se od čitaoca traži da stane pred cipele. Pred jedne pastelno narandžaste, iznošene, bez đonova, okačene na zid jedne istanbulske kuće. I pred jedne crne, nizozemske, loše, napravljene za mrtve, a obučene živom čovjeku koji još vjeruje da može preći Kamenu planinu. Između ta dva para cipela staje gotovo cijeli vijek bošnjačkog stradanja. Staje Vraneš, staju Šahovići, a Srebrenica se javlja bez direktnog imena-kroz jul, mermer, kolonu, mrtvare i broj 8.372. Staje zavičaj iz kojeg čovjek ne odlazi za svijetom, nego bježi pred nožem koji je već stigao do kućnog praga.
Ova roman-poema počiva na dva puta. Jedan vodi prema Istoku, prema Bosforu, prema preživljavanju koje je izmaklo nožu, ali ne i śećanju. Drugi vodi prema Kamenoj planini, prema julu, travi, rojevima muva i bijelom mermeru. Adem i Bekir čine dva lica iste izgnaničke sudbine, razdvojena godinama, a spojena istim strahom. Adem bježi poslije Mitrovdanske noći 1924. godine, iz Vraneša, iz zavičaja u kojem je ostavio kuću, majku, očev glas, pogaču, čarape, mezare-grobove, rijeku i nebo. Bekir bježi u julu, u ratnom paklu, iz grada koji gori, sa knjigama iz porušene biblioteke i cipelama koje su došle iz humanitarne pomoći, kao pomoć koja u sebi već nosi pogrebni predznak. Jedan se iz kolone izvuče živ. Drugi u koloni ostane zauvijek. Ipak, oba puta vode kroz isti zavičajni bol.
Ademov put počinje govorom na groblju. To je jedna od najstrašnijih tačaka ove roman-poeme, prva iskra zla nije u bajonetu, nego u riječi koja mu otvori put. Neko govori, masa sluša, groblje postaje pozornica odluke, a poslije toga kuće gore. Groblje, mjesto đe bi čovjek morao da se smiri pred smrću, postaje mjesto sa kojeg smrt kreće prema živima. U tome je Musićev užas precizan. On ne objašnjava previše. Samo ređa slike: „Bio je novembar i bio je Mitrovdan.“ Bila je vatra, dim i oči bez milosti. I „nije pomagala nedužnost“. Tu počinje Ademovo bježanje, ali ne kao avantura, ili kao seoba iz epske pjesme, nego kao (s)lom čovjeka koji još nije ni stigao da se oprosti od onoga što je bio. Njegove pastelno narandžaste cipele, kupljene za vašare, svadbe i đevojačke poglede, postaju obuća progona. Cipele za mladost pretvaraju se u cipele za izbjeglištvo, u cipele kao sudbinu.
Te cipele su možda najpotresniji predmet ove roman-poeme. One na početku imaju boju želje. Adem ih je kupio da bude ljepši, da u Akovu, na pijaci, podigne glavu, da ga možda pogleda neka đevojka. U njima je bila mladost i proljeće koje se nikada neće dogoditi. Onda dolazi Mitrovdan i boja se gubi. Đonovi otpadaju, palčevi izviruju, stopala krvare. Ono što je trebalo da ga uvede u život, uvodi ga u progon. Kad ih u Istanbulu okači na zid, Adem ne čuva obuću, nego dokaz da je čovjek nekad morao izgubiti đonove da bi sačuvao ime. Musić u Ademovu priču ugrađuje zemlju kao drugu veliku simboličku sintagmu romana-poeme. Adem u torbaku nosi grumen rodne zemlje. Nosi ga kao što drugi nose novac, vodu ili hljeb. U toj šaci crnice nije samo zavičaj, nego prvi dah kuće, trag predaka i majčina toplina stisnuta u zemlju da se ne raspe po tuđini. U prologu stoji rečenica koja presijeca sve: „Sve bi zaboravio, da mu nije tog mirisa.“ Miris zemlje čuva ono što istorija pokušava da izbriše. Zato Adem ne dozvoljava da mu istanbulski vjetrovi odnesu dušu natopljenu zavičajem. On zna da čovjek može naučiti drugi jezik, trgovati na Kapali čaršiji, gledati Bosfor, imati đecu i unuke. Ali ako izgubi miris zemlje, izgubiće unutrašnju esenciju pripadanja nekome i nečemu, crnoj zemlji.
Bekir stoji iza Adema kao drugo poglavlje iste nesreće, napisano drugim vijekom i istom rukom zla. On je isti čovjek u drugom vijeku. Kod njega nema novembarske studeni, kod njega je jul. Sve gori. Ta rečenica se vraća kao sudbina „Jul je i sve gori.“ Gori voda, vazduh, zemlja, kuće, planine, ljudi, nada. Bekir se sprema za put preko Kamene planine, ali se ne sprema kao junak. On krpi cipele. To je strašno skroman čin, čovjek ne može zaustaviti rat, mitraljeze, pjesme koje zlo misle, ali može provući konac kroz platno. Može popraviti ono malo što ima na nogama. Može vjerovati da će ga loša cipela prenijeti preko smrti.
A te cipele su mrtvare. Došle su iz Nizozemske, iz humanitarne pomoći. Nije slučajno ni to što Musić uporno ostavlja riječ Nizozemska da odzvanja u tekstu. Ona u sebi, čak i zvučno, nosi nešto spušteno, nisko, podzemno. Nizozemska je geografski „niska zemlja“, ali u romanu-poemi ta niskost dobija jezivu simboličku dubinu – ispod zemlje je grob, ispod života je ukop, ispod humanitarne pošiljke krije se pogrebna namjena. Kao da već samo ime zemlje iz koje stižu cipele klizi prema donjem svijetu. Te cipele ne dolaze iz prostora spasa, nego iz prostora koji u romanu-poemi postaje predvorje groba. Nizozemska se tako pretvara u tamnu jezičku asocijaciju: niska zemlja, zemlja ispod zemlje, zemlja koja šalje obuću za one koji još koračaju, a već su u očima svijeta spušteni među mrtve. Nizozemska u ovoj roman-poemi zvuči kao ime spuštanja: niska zemlja, donji svijet, mjesto iz kojeg živima stiže obuća već upisana u grob. Napravljene za umrle. Ova roman-poema u tome dostiže jednu od najdubljih ironija savremene književnosti o ratu. Evropa ne dolazi kao spas, nego kao ,,paket” ciljanih cipela. Dovoljno da se kaže da je pomoć poslata, nedovoljno da se čovjek spasi. Još gore, ta pomoć u sebi ima zlokobnu mjeru smrti. Živ čovjek obuva cipelu napravljenu za mrtvog čovjeka i nada se životu. Bekir zna za šta su te cipele služile, ali nema druge. „Jer su izrađene za mrtvace!“ To je rečenica o svijetu koji je već unaprijed odredio mjesto žrtvi. Kao da su ljudi u koloni već svrstani u pogrebni red, samo još koračaju ka sigurnoj smrti.
Između Ademovih i Bekirovih cipela stoji isti put, ali drugačiji kraj. Ademove su izgubile đonove, boju, mladalačku ljepotu i svadbarsku namjenu, ali su sačuvale čovjeka koji ih je nosio. Zato se kasnije, u Istanbulu, uzdižu na zid kao da se komad puta pretvorio u porodičnu sintaksu bola. Bekirove su krenule obrnuto, nijesu izgubile smisao na putu, nego su ga od početka nosile kao zlu slutnju. Bile su napravljene za mrtve, a obuli su ih živi ljudi koji su još vjerovali da planina ima drugu stranu. Adem ih skida kad dotakne svjetlost Bosfora. Bekir ih ne skida, jer za njega nema druge obale. Njegove cipele ostaju uz tijelo, u travi i mahovini, kao najkraća istorija evropskog stida: živima su poslate mrtvare, a zatim su živi ostavljeni da u njima umru.
U „Mrtvarama“ prag je najkraća granica između doma i nestanka. Bekir ga ne ljubi kao čovjek koji se sprema na put, već kao neko ko u jednom dodiru sahranjuje kuću, avliju, roditeljske stvari, majčin vez i sve ono što ga je do tog jutra držalo uspravno (prag koji boli). U tom poljupcu nema ceremonije, velikih riječi, oproštajnog zapisa, ima samo lice okrenuto kući i usne spuštene na mjesto preko kojeg se nekada ulazilo u sigurnost, a sada izlazi u kolonu. Preko praga su se unosili hljeb, umor, glasovi, radost, dječji koraci, miris ručka i svakodnevni mir. Od tog trenutka, isti taj prag postaje preśek života, tanka crta preko koje čovjek ne prelazi u svijet, nego u neizvjesnost (kuća bez povratka). Zato je Bekirov poljubac posljednji dodir sa sobom prije nego što ga rat pretvori u putnika bez adrese. Preko tog praga više se ne ulazi, nego se iz njega bježi u šumu, u jul, i cipele za mrtve, u kolonu koja još korača, a već je opkoljena smrću (rana na ulazu).
Epilog vraća prag, ali sada kao mjesto koje postoji i kad ga više nema. Ademovi sinovi dolaze u Vraneš po zemlju za očev mezar i śedaju upravo tamo đe je nekada bio njihov kućni ulaz, njihova prva granica svijeta, njihovo porodično „ovđe smo“. Kada im domaćin kaže da je prag na drugoj strani, oni odgovaraju kratko, gotovo usput, a zapravo izgovaraju jednu od najdubljih rečenica roman-poeme: „Jeste tvoj. Ali, naš je bio ovdje.“ Ademovi sinovi u epilogu ne dolaze da otvore vrata kojih više nema, nego da pokažu zemlji đe su nekada stajala. Njihov odgovor domaćinu nije spor oko praga, već kratko vraćanje svijeta u njegov stari raspored – ovđe je bio ulaz, tu se počinjalo, ovđe je čovjek iz kuće prelazio u dan. Novi domaćin ima vrata, oni imaju mjesto vrata. I ta razlika boli jer prag je prva mjera pripadanja. Kad ga izgubiš, ne ostaneš samo bez ulaza, nego bez dokaza da si nekada imao đe da se vratiš (prag bez povratka). Zato zemlja ispod njihovih nogu čuva korake, dim, pogaču, svatove, dženaze i onu noć kad se iz doma nije pošlo, nego je dom iz čovjeka otrgnut.
Musić taj susret ne okreće prema osveti, iako bi manje pažljiv pisac lako posegnuo za njom. Domaćin ne postaje meta povratničkog bola, niti Ademovi sinovi pred njegovim vratima traže nadoknadu za izgubljeni prag. Umjesto toga, on im pomaže da napune džakove vraneškom crnicom, i u tom činu roman-poema otvara prostor rijetke ljudske čistoće: čovjek može stanovati na mjestu tuđe rane, a da joj ne doda novu so (crnica kao svjedok). Domaćin je kratko svjetlo u mračnoj genealogiji progona; on pokazuje da se krivica može naslijediti kao teret prošlosti, ali se zlo ne mora produžiti kao lična odluka. Musić time ne umiva istoriju, ne stišava pokolj, ne pravi pomirenje preko krvi. On samo dopušta da se pred tuđim bolom pojavi čovjek koji ne pita prvo ko je kriv, nego đe treba pomoći.
Bekirove knjige otvaraju drugi krug značenja. On ih uzima iz porušene biblioteke, rizikuje život, trči kroz kuršume i nosi ih u ruksaku. U trenutku kad svijet postaje zasjeda, knjiga u Bekirovom ruksaku ostaje posljednji dokaz da čovjek nije rođen za zvjerinjak. Bekir nosi sa knjigama mogućnost da čovjek ostane čovjek. U njegovom ruksaku su i hljeb i knjige. To je gotovo biblijska mjera opstanka: tijelo i duh. Hljeb da preživi. Knjiga da ne podivlja. Kada ga kasnije prepoznaju po knjigama, a ne samo po DNK, Musić pravi jedan od najplemenitijih obrta roman-poeme. Ako su mrtvare bile obuća za njegov kraj, knjige su bile posljednji dokaz njegovog početka: da je pripadao svijetu riječi prije nego što ga je svijet nasilja zaustavio. Još neobičnija, ali vrlo snažna paralela može se povući sa romanom „Put“ američkog pisca Kormaka Makartija, objavljenim 2006. godine. U tom postapokaliptičnom djelu otac i mali sin mjesecima hodaju kroz razoreni pejzaž poslije neimenovane kataklizme koja je uništila industrijsku civilizaciju i gotovo sav život na zemlji. Njihov svijet je ogoljen do pepela, do gladi i straha i do one posljednje iskre koju u romanu nazivaju „vatrom“. Kod Makartija otac i sin nose vatru; kod Musića Bekir nosi knjige. Njegov ruksak, sa knjigama iz porušene biblioteke, postaje mala biblioteka pred apokalipsom, posljednje skrovište smisla u vremenu u kojem se čovjeku prvo oduzima sigurnost, zatim put, pa na kraju i pravo da ostane živ.
Ali razlika između ova dva svijeta možda je još strašnija od njihove sličnosti. Makartijeva katastrofa je gotovo bezimena, svedena na metafizički mrak poslije kraja svijeta. Musićeva katastrofa ima ime vremena, miris ljeta i precizne znakove zločina: jul, Kamenu planinu, bijeli mermer, broj 8.372, cipele iz Nizozemske. Kod Makartija je svijet propao, kod Musića svijet još postoji, ali gleda drugim pravcem. I baš je u tome posebna gorčina „Mrtvara“. Bekir ne hoda kroz planetu poslije opšteg kraja, nego kroz Evropu koja još ima kamione, humanitarne organizacije, diplomatiju, uniforme, izvještaje i pakete pomoći. U tom svijetu, koji nije nestao, nego je zakazao, on dobija obuću za mrtve (mrtvare kao dar civilizacije). Zato njegov put nije samo bijeg preko Kamene planine, to je hod kroz ravnodušnost poretka koji je umio poslati cipele za sudnji čas, ali ne i spas. Njegova biblioteka je u ruksaku, na leđima, pored parčeta pogače. To je književnost svedena na najosnovniji oblik: ne kao institucija, nego kao potreba da se ne pristane na zvjerinjak.
Zato „Mrtvare“ i ne treba čitati kao klasičan roman u kojem priča ide pravolinijski, od zapleta prema raspletu. Ovo je roman-poema: roman po sudbinama Adema i Bekira, poema po ritmu i ponavljanju, elegija po osjećanju, opomena po onome što ostaje poslije čitanja. Musić ne gradi široku romanesknu panoramu, nego unutrašnju metafiziku bola: novembar, jul, Istok, Kamena planina, zemlja, cipele, mrtvare. Sve se vraća. I sve svaki put zaboli drugačije. Prolog odmah postavlja dvije slike Ademove cipele na zidu i Bekirovo tijelo u travi. Sve se vraća. I sve svaki put zaboli drugačije. Musić je „Mrtvarama“ prevazišao i sebe i mnoge savremene autore napisao je djelo koje ne traži samo (kompletnog i pažljivog) čitaoca, nego i književnu pravdu djelo dostojno ozbiljnih nagrada. Rijetko se danas pojavi knjiga u kojoj predmet, cipela, grumen zemlje, prag i komad hljeba nose veću istinu (ali i veću gorčinu) od čitavih istorijskih rasprava. „Mrtvare“ su upravo takvo djelo smireno oblikovano po tonu, a razorno po značenju skromno u izrazu, a veliko u onome što ostavlja u čovjeku poslije iščitavanja. Dakle, „Mrtvare“ počinju poslije kraja. Jedan kraj je preživljeni, drugi s(a)mrtni. Tek onda ulazimo u put. Smjena Ademove i Bekirove priče nije samo narativna, to je moralni udar. Čitalac nema pravo da se odmori u jednoj sudbini. Kad se navikne na novembarsku hladnoću, dočeka ga julska žega. Kad prati Ademov Istok, pred njim se otvori Bekirova Kamena planina. Kad pomisli da je izgon završio u Istanbulu, roman ga vrati u travu podno Srebrenice. Tako vrijeme u knjizi nije prava linija. Ono je krug, ili još bolje, OMČA.
Kratke rečenice nose roman kao koraci kolone. „Orijentir – Istok.“ Dvije riječi, a cijeli pravac života. „Mora!“ Jedna riječ, ali nema veće prinude. „Svi!“ Jedna riječ, a u njoj narod. Ponavljanje kod autora je simbol traume. Čovjek koji je preživio zlo ne priča uvijek razgovjetno. On se vraća na iste riječi, jer se zlo vraća na ista vrata. Novembar, jul, cipele, zemlja, kolona, Otadžbina, a potom muk. To su stubovi ove knjige. Svaki put kad se riječ ponovi, ona dobije novu snagu, kao da se na nju dodaje još jedna šaka zemlje. Posebno mjesto zauzima riječ otadžbina. U školskim svečanostima ta riječ se obično izgovara uspravno, sa zastavom, himnom i obećanjem zaštite. Kod Musića ona je razobličena. „Otadžbina je – ćutala.“ Ta rečenica je kratka kao trag noža. Nema u njoj govorništva, nema patosa ni demagogije nema velikog istorijskog objašnjenja. Samo jedna riječ, otadžbina, uhvaćena u trenutku vlastitog moralnog pada. Ono što je moralo biti krov, zakon i posljednja zaštita, kod Musića stoji po strani, umiveno, začešljano, zagledano u svoja ogledala, dok ljudi iz kuća izlaze u kolone. Takva otadžbina ne ubija uvijek svojom rukom; ponekad je dovoljno da skloni pogled i pusti druge da ubijaju u njenoj śenci. Za Adema, ona je novembar od kojeg se bježi. Za Bekira, jul u kojem nema kome da traži spas. I zato roman ne govori protiv otadžbine, pušta je da se sama uruši pod slomom sopstvenog ćutanja (muk kao saučesnik).
Epilog zatvara knjigu, ali ne zatvara ranu. Kod Adema, sinovi donose tri vreće vraneške zemlje u Istanbul da pokriju njegov mezar. Time se završava krug zemlje koju je nosio u torbaku sada dolazi da prekrije njegovo mrtvo tijelo. On nije mogao živjeti u Vranešu, ali želi da ga vraneška crnica dotakne poslije smrti. To nije sentimentalnost. To je posljednje pravo prognanog čovjeka da ga makar u grobu prepozna zemlja iz koje je istrgnut. Kod Bekira, epilog je dolina bijelog mermera. „Na mermeru imena. Imena. Imena!“ Broj 8.372 ulazi u roman kao bolna činjenica, ali ne ostaje statistika. Bekir je pronađen po knjigama i sasušenom hljebu. Na njemu su crne cipele, pocijepane, zelenkaste, raspadnute mrtvare.
Tako se roman-poema kreće od zida do mermera. Ademove cipele vise na zidu, kao porodični znak. Bekirovo ime završava u prostoru kolektivnog śećanja. Jedan čovjek čuva cipele da bi unuci znali odakle su. Drugi ostavlja cipele da bi svijet znao dokle je stigla ravnodušnost svijeta. Između zida i mermera nalazi se čitav raspon bošnjačkog iskustva – izgon, preživljavanje, ponovni progon, pokušaj spasa, smrt, identifikacija, ukop, śećanje. I sve to bez patetične razmetljivosti. Musić zna da su ove teme već dovoljno teške. On i te kako brižno oblikuje svaku riječ. Dovoljno je da pokaže đon bez cipele, knjigu u travi, prag pod usnama, zemlju u džaku.
Najveća snaga „Mrtvara“ jeste u tome što ne dopušta da žrtva ostane apstraktna. Adem nije „muhadžir“ kao opšti pojam, on je čovjek koji se śeća majčinih čarapa. Bekir nije „stradali civil“ kao statistička formulacija, on je čovjek-insan koji voli knjige, koji je sanjao fudbal, koji krpi cipele i vjeruje da će preći planinu. Kada književnost uspije da vrati ime, miris, predmet i čin, ona pobjeđuje DRUGU SMRT, onu u kojoj žrtve postanu samo broj. Musić upravo to radi. Vraća čovjeka iz broja. Vraća stopalo u cipelu, zemlju u šaku, knjigu u ruksak. Vraća prag na mjesto đe ga nema.
Ovaj roman-poema ne stoji iza nas kao završena prošlost, ona stoji ispred nas kao pitanje koliko rano umijemo prepoznati nesreću. U „Mrtvarama“ zlo ne upada odmah sa nožem u ruci. Ono se prvo smjesti u rečenicu, raspjeva se u pjesmi, začešlja se pred otadžbinskim ogledalom, pa tek onda navuče redenike i krene prema kućama. Zato Musićeva knjiga nije samo priča o Ademovom i Bekirovom stradanju, nego sintagma ranih znakova – govor, pjesma, muk, kolona, loša cipela, spaljen prag, mermer koji čeka ime. Najgore se rijetko dogodi bez uvoda. Prije rafala uvijek postoji riječ koja ga je pripremila, prije izgona pogled koji je drugoga već izbacio iz ljudskog kruga i prije mrtvara stoji svijet koji je pristao da živima pošalje obuću za mrtve.
Zato „Mrtvare“ ostaju roman-poema o živima kojima je svijet poslao obuću za mrtve. U toj strašnoj zamjeni nalazi se sva moralna rana knjige – čovjek još hoda, još se nada, još nosi knjigu i hljeb, a poredak ga je već obuo za ukop. Musić zato ne piše samo o prošlosti. On piše o času prije propasti, o riječi prije rafala, o cipelama prije mermera. I dok god te mrtvare stoje pred nama, bilo na zidu u Istanbulu, bilo u travi pod Kamenom planinom, ostaje pitanje koje ne da mira, koliko puta čovjek mora prepoznati zlo prije nego što svijet nauči da se zlo ne događa iznenada, već uz dopuštenje onih koji su gledali?
