Ipak, smatraju kako je on do sada izbjegao jednu potencijalno strašnu grešku: masovno eskaliranje konflikta izvan svojih kapaciteta da ga kontroliše.
Historija pokazuje da predsjednici koji intenziviraju ratove u potrazi za izlazom, ili da bi zaštitili vlastiti prestiž ili reputaciju Amerike, krenu niz klizavu nizbrdicu. U Vijetnamu, Iraku i Afganistanu, oni su to često činili nerado, u ratovima koji se više nisu mogli dobiti.
Nije prvi put da se Trump nalazi na trostrukoj raskrsnici u ratu koji je sada vođen odbijanjem Irana da se preda ili da ozbiljno pregovara.
Ako diplomatija nastavi da propada, da li je on spreman da trajno produžava dosad neuvjerljivu kampanju zračnih napada, krhkih prekida vatre, te američkih i iranskih pomorskih blokada koja se nastavlja, ali ne završava rat? Ili će pojačati američku ofanzivu ukidanjem vlastitih ograničenja i odlaskom dalje od uglavnom vojnih meta kako bi uništio iransku civilnu i infrastrukturnu imovinu?
Treća opcija bila bi duboko bolna: prihvatanje da bi njemu i Sjedinjenim Američkim Državama najbolje služilo da smanje gubitke i odu iz konflikta sa svojim glavnim ciljevima neriješenim.
Svako pitanje nudi neugodne političke i strateške odgovore, što objašnjava zašto je on još uvijek zaglavljen u ratu koji ne može priuštiti da pobijedi i ne može priuštiti da izgubi. Mjera američke teške situacije je to što je Pentagon poslao zahtjev grupi vojnih analitičara za nove ideje o tome kako kazniti Iran, prema ekskluzivnom izvještaju CNN-a.
Trump upozorava na ‘obezglavljivanje’ Irana
Trumpova frustracija isijavala je s njegovog Truth Social računa u ponedjeljak nakon što je Iran odbio njegov najnoviji potez. On je obustavio obećane razarajuće napade za vikend nakon što je po ko zna koji put rekao da bi sporazum mogao biti neizbježan.
“Iransko vodstvo je nevjerovatno dvolično!”, izjavio je Trump, ironično ponavljajući pritužbe represivne Islamske Republike na njegovu prisilnu diplomatiju. Do poslijepodneva, Trump se vratio prijetnjama.
“Ovo je posljednja šansa za njih da potpišu dobar dokument”, rekao je u Ovalnom uredu.
Ali njegovo upozorenje da će se Iran suočiti s “obezglavljivanjem” nametnulo je vlastito pitanje. Šta će učiniti ako ga ponovo ignorišu?
Svaka velika eskalacija bi za Trumpa bila kocka, budući da nema znakova da se Teheran može bombardovanjem natjerati na pregovore.
Iran bi vjerovatno odgovorio na napade na svoje mostove, elektrane i drugu infrastrukturu uništavanjem sličnih meta na teritoriji američkih zaljevskih saveznika i produbljivanjem ekonomske cijene rata. Regionalni lideri su, čini se, pokrenuli upravo ovaj scenarij s Trumpom tokom vikenda.
“Bili smo spremni da krenemo. I oni su nazvali. I pored toga, Saudijska Arabija je nazvala. I UAE su nazvali. Katar je nazvao”, rekao je Trump. U teoriji, Trump bi mogao upotrijebiti Američku mornaricu da nasilno otvori Hormuški moreuz. Ali ovo bi izložilo američke brodove raketama i dronovima. Kopnene operacije protiv čvorišta za izvoz nafte na ostrvu Hark ili radi potiskivanja iranskih snaga od moreuza mogle bi biti krvave.
Posljednjih 60 godina pokazuje kako ulozi rastu eksponencijalno kada se zračni rat pretvori u kopneni rat. Konflikt izgleda drugačije Amerikancima kod kuće. Politički troškovi rastu kako se žrtve povećavaju, što Trump ne može priuštiti sedmicama prije međuizbora. A kada vojnici ginu u potrazi za izlaznom strategijom, njihove žrtve paradoksalno mogu produžiti rat, jer se ne smije činiti da su te žrtve bile uzaludne.
Mnogi prethodni predsjednici su stigli do prekretnica poput Trumpove. Iako su konflikti u Vijetnamu, Iraku, Afganistanu i Trumpov konflikt s Iranom počeli na različite načine, svi su svedeni na jednačinu “loš status quo, eskaliraj ili idi”.
I nijedan predsjednik ne želi biti zapamćen po tome što je izgubio rat.
Kako su Johnson i Bush krenuli niz klizavu nizbrdicu
Godine 1965., predsjednik Lyndon B. Johnson se borio s proširenjem Vijetnamskog rata koji je naslijedio od ubijenog predsjednika Johna F. Kennedyja.
“Mislim da ništa neće biti tako loše kao gubitak. A ne vidim nikakav način za pobjedu”, rekao je Johnson. Ali Johnson je ipak naredio Operaciju “Rolling Thunder”, eskalirao bombardovanje Sjevernog Vijetnama i poslao još desetine hiljada mladih Amerikanaca u pakao.
Trebao je slušati zamjenika državnog sekretara Georgea Balla, koji je napisao u nedatiranom memorandumu da će SAD, čim pretrpe žrtve, biti zaglavljene u “gotovo nepopravljivom procesu” i da će doživjeti “nacionalno poniženje” ako stanu prije postizanja svojih ciljeva.
Ball, koji je predvidio ambis koji dolazi, tvrdio je da će SAD ozbiljnije oštetiti svoje globalno vodstvo nastavkom rata nego usvajanjem “pažljivo osmišljenog kursa prema kompromisnom rješenju”.
Rat je okončao Johnsonove nade za drugi izabrani mandat, a Richard Nixon je naslijedio Vijetnamski rat nakon pobjede na izborima 1968. Mnogi historičari tvrde da su on i savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger već zaključili da je pobjeda nemoguća, ali da su nastavili borbu u nadi da će definisati uslove za povlačenje, uzaludan pokušaj da se ojača antikomunistički Južni Vijetnam i izbjegne utisak američkog poraza.
“Ako, kada dođe do najgoreg, najmoćnija nacija na svijetu, Sjedinjene Američke Države, postupa kao jadni, bespomoćni div, snage totalitarizma i anarhije ugrozit će slobodne nacije i slobodne institucije širom svijeta”, rekao je Nixon naciji 30. aprila 1970., objašnjavajući svoju odluku da proširi rat na Kambodžu.
Više od 20.000 Amerikanaca poginut će u Vijetnamu tokom Nixonovog predsjedništva. Posljednje američke borbene trupe napustile su zemlju 1973. godine, a posljednje američko osoblje evakuisano je tokom pada Sajgona 1975. godine, pod predsjednikom Geraldom Fordom.
Više od 30 godina kasnije, predsjednik George W. Bush održao je svoje ratno obraćanje naciji. Prihvatio je odgovornost za napravljene greške, ali je upozorio 2007. godine da bi “neuspjeh u Iraku bio katastrofa za Sjedinjene Američke Države”. Najavio je talas od još hiljada trupa kako bi pomogao iračkim oružanim snagama u borbi protiv pobunjenika.
Historija tek treba donijeti konačnu presudu o toj operaciji. Borba protiv pobunjenika je djelovala u nekim područjima. Ali pitanje da li su američke žrtve bile opravdane je mučno, budući da će se Sjedinjene Američke Države na kraju potpuno povući.
Predsjednik Barack Obama izabran je na obećanju da će okončati američke vječne ratove. Ali osam godina nakon napada 11. septembra koji su odveli SAD u Afganistan, najavio je vlastiti talas trupa kako bi preokrenuo zamah talibana i konačno slomio al-Kaidu. Svjestan zamke eskalacije koja je uhvatila Johnsona, Nixona i Busha, obećao je da će početi povlačiti trupe sredinom 2011. Kritičari tvrde da je konačni vremenski rok ohrabrio američke neprijatelje da čekaju da SAD odu.
Trump je pobijedio na izborima osuđujući vrstu rata s kojom bi se sada mogao suočiti.
Moderne američke močvare oblikovale su Trumpove žestoke kritike koje su mu pomogle da osvoji Bijelu kuću 2016. Četiri dana prije nego što je izabran za predsjednika, obrušio se na “ratove koji se nikada ne završavaju, ratove u kojima nikada ne pobjeđujemo”. Ali tokom svog prvog mandata, Trump je naredio vlastito povećanje trupa u Afganistanu u pokušaju da konačno okonča rat.
“Moj originalni instinkt bio je da se povučem, a historijski gledano, volim pratiti svoje instinkte”, rekao je. Manje od tri godine kasnije, okrivio je svog prvog ministra odbrane Jamesa Mattisa za tu odluku, rekavši: “Dao sam mu više ljudi na kratak period i to nije uspjelo”.
Sada, Trump se suočava s još jednim od usamljenih obračuna koje je sažeo u svom nacionalnom obraćanju o Afganistanu 2017. godine: “Cijelog svog života slušao sam da su odluke mnogo drugačije kada sjedite iza stola u Ovalnom uredu”.
Rat u Iranu nije Bushov. On je Trumpov vlastiti. I on će odrediti njegovo naslijeđe i sudbine mnogih života izvan Bijele kuće, zaključuje CNN.
