Foto i tekst: Kotoranin
Ing.brod. Andro Saulačić

Kotor u saobraćajnom kolapsu: Devet semafora na jednom kilometru puta
Kotor, grad pod zaštitom UNESCO-a i jedan od najpoznatijih turističkih odredišta na
Jadranu i Mediteranu, posljednjih godina suočava se sa sve težim saobraćajnim problemima.
Tokom ljetne sezone kolone vozila postale su svakodnevica, a putovanje kroz grad, koje je
nekada trajalo nekoliko minuta, danas često traje i više od sat vremena. On je jedan od
najljepših i najvrijednijih povijesnih gradova Mediterana. Njegove zidine, trgovi i palaće
svake godine privlače stotine hiljada turista, a Stari grad se ne bez razloga nalazi na
UNESCO-voj Listi svjetske kulturne baštine. Međutim, posljednjih godina sve više
posjetilaca Kotor ne pamti po njegovoj bogatoj povijesti, već po kilometarskim kolonama
automobila, dugotrajnom čekanju i gotovo svakodnevnom saobraćajnom kolapsu.

Najveći paradoks je činjenica da se sav saobraćaj odvija magistralom koja prolazi kroz samo gradsko jezgro. Ta saobraćajnica, duga malo više od kilometra na najopterećenijem dijelu, postala je svojevrsno "usko grlo" kroz koje moraju proći lokalni stanovnici, turisti, autobusi, teretna vozila, motocikli i vozila hitnih službi.

Da bi se gradsko središte rasteretilo saobraćaja, iza katastrofalnog zemljotresa 1979. godine urađen je idejni projekat zaobilaznice koji je išao gornjim putem kroz Dobrotu, zatim mostom iznad kanjona rijeke Škurde, tunelom kroz brdo Sveti Ivan (San Giovani), sa izlaskom iznad Škaljara i priključkom na mjestu gdje je kasnije probijen tunel Vrmac. Kao osoba zadužena za investicije u RO“Obnova“-Kotor taj idejni projekat sam isplatio projektantu. Od tada su se mijenjala razna rukovodstva Opštine Kotor, ali zaobilaznica do danas nije urađena. Za to su bila predviđena sredstva u Republičkom buetu. Odgovorni su tada govorili da UNESCO ne podržava to rješenje, što ne odgovara istini jer takvih zaobilaznica ima iznad Dubrovnika, Perasta i po mnogim povijesnim gradovima Europe. Novci za to su vjerovatno utrošeni negdje drugdje, a zaobolaznice ni nakon više od 40 godina nema.

Devet semafora na jednom kilometru

Građani posebno kritiziraju činjenicu da je od tunela u Škaljarima do trećeg puta u Dobroti na dijelu magistrale postavljeno čak devet semafora. Činjenica je da svaki novi semafor dodatno prekida tok vozila i povećava dužinu kolona. Prije 30-tak godina su bila postavljena tri semafora pa su kočila saobračaj iako je tada bilo mnogo manje vozila nego danas. Ubrzo su ih isključili i ostavili da trepće žuto svjetlo jedno godinu dana, i onda ih skroz demontirali.

Posebnu raspravu izazvalo je postavljanje semafora na kružnom toku. Osnovna svrha kružnih tokova jeste da omoguće kontinuirano kretanje vozila i smanjuje potrebu za zaustavljanjem.
Iako se u pojedinim europskim gradovima semafori na kružnim tokovima koriste u izuzetnim situacijama, kada su saobraćajna opterećenja izrazito velika ili radi zaštite pješaka i javnog prijevoza, građani Kotora smatraju da je takvo rješenje nepotrebno i u ovom slučaju dodatno je usporilo promet.

Grad bez gradskog prijevoza

Možda najveći problem nije broj semafora nego činjenica da Kotor praktično nema
organiziran gradski javni prijevoz koji bi mogao biti alternativa korištenju privatnih
automobila.

Stanovnici okolnih naselja, kao i mještani Dobrote, Škaljara, Mula, Prčanja i Stoliva, gotovo
su prisiljeni koristiti vlastiti automobil čak i kada u grad dolaze samo na kratko.

Rezultat je veliki broj vozila koja svakodnevno ulaze u centar grada.

Prema mišljenju mnogih građana značajan dio saobraćajnih gužvi stvaraju upravo lokalni
stanovnici koji zbog nedostatka javnog prijevoza dolaze automobilima na posao, u kupovinu ili na druženje u gradskim kafićima.

Uvođenje kvalitetnog javnog prijevoza, izgradnja većih parkirališta na ulazima u grad i
modernizacija saobraćajne infrastrukture mogli bi predstavljati ključne korake ka rasterećenju Kotora i vraćanju normalnog života njegovim stanovnicima. Kako smo mogli pročitati u vijestima lokalna uprava u Nikšiću je svojoj Autobuskoj stanici ustupila dva nova autobusa i jedan minibus i prijevoz će do kraja godine biti besplatan. Da je umjesto velikih sredstava za semafore (navodno preko milion eura) Opština Kotor kupila autobuse problem gužvi bi bio riješen. Cijena novog gradskog autobus standardne dužine od 12 m kapaciteta oko 50 sjedaćih mjesta ili približno 80-100 putnika iznosi oko 220.000 do 320.000 eura (polovni autobusi stari oko 5 god. cca 100.000 eura). Zar nije bilo bolje umjesto ugradnje semafora kupiti iz budžeta Opštine 4 nova ili 10-tak starijih autobusa i ustupiti ih novoformiranom gradskom prejevoznom preduzeću i riješiti saobračajni kolaps?

Parking – premali za potrebe grada

Problem se dodatno povečava nedostatkom parking prostora.

Broj parking mjesta nije pratio rast broja stanovnika i turističkih dolazaka. Tokom ljetnih
mjeseci gotovo je nemoguće pronaći slobodno mjesto u centru, pa vozači kruže ulicama
tražeći parking, stvarajući dodatne gužve.

Mnogi urbanisti smatraju da se problem saobraćaja ne može riješiti bez izgradnje velikih
parkirališta na ulazima u grad i organiziranja brzog javnog prijevoza prema centru. Jedan od prijedloga je da bi se uz sređivanje parkinga kod bolnice i ispred stadiona gdje se parkiraju autobusi mogli parkirati automobili iz pravca Stoliva. Preko puta žičare bi se mogao napraviti parking za vozila koja dolaze iz pravca Budve i Tivta. On bi bio povezan manjim autobusom koji bi išao svakih 10-15 min do grada. Izvjestan broj parking mjesta će biti i u novoj Robnoj kući kod bivšeg Autoremonta i kod bivšeg hotela „Fjord“.

Već duže vrijeme se priča da će se zatvoriti parking na rivi za osobna vozila. Umjesto ispred suda gdje turistički autobusi prave dodatni saobraćajni kolaps turisti bi se mogli iskrcavati i ukrcavati na rivi. Na tom dijelu bi se mogli parkirati i motori koji sadašnjim rješenjem nagrđuju prostor ispred kafane „Dojmi“. U nijednom primorskom mjestu se na šetalištu ispod palmi na rivi ne parkiraju motori.

Kako to rade europski gradovi?

Brojni europski povijesni gradovi suočavali su se sa sličnim problemima, ali su ih rješavali
drugačijim pristupom.

U Dubrovniku je uveden stroži režim upravljanja saobraćajem oko stare gradske jezgre, uz posebne mjere za turističke autobuse i usmjeravanje vozila prema vanjskim parkiralištima. U centar grada ne mogu ući vozila čiji vlasnici nisu stanovnici tog dijela grada. Za ostale je napravljeno nekoliko velikih parking prostora koji su autobusima povezani sa centrom grada.

Ljubljana je veliki dio povijesnog centra pretvorila u pješačku zonu, dok javni gradski
prijevoz i parkirališta na rubnim dijelovima grada omogućavaju građanima jednostavan
dolazak bez automobila.

Salzburg u Austriji razvijao je sistem “Park &  Ride”, gdje vozači ostavljaju automobile na
velikim parkiralištima izvan centra, a do stare gradske jezgre dolaze autobusima koji voze u
kratkim vremenskim intervalima.

Slična rješenja koriste i Verona, Siena i mnogi drugi povijesni gradovi Italije. Cilj nije
povećati broj automobila u centru, već upravo suprotno – omogućiti građanima da automobil ostave izvan gradskog jezgra.

Da li bi skuplji parking bio dio rješenja?

Jedan od prijedloga koji se često može čuti među građanima jeste povećanje cijene parkiranja u samom centru grada. Ideja nije kažnjavanje vozača, nego stvaranje podsticaja da se automobil koristi samo kada je to zaista potrebno. Takav model već godinama postoji u brojnim europskim gradovima, gdje je parkiranje u povijesnim jezgrima namjerno skuplje(u Dubrovniku se plaća 10 eura/sat na najbližem parkiralištu u povijesnoj jezgri), dok su javni prijevoz i parkirališta na rubnim dijelovima grada pristupačniji. Bez pouzdanog javnog prijevoza, međutim, samo povećanje cijene parkiranja vjerovatno ne bi bilo dovoljno niti pravedno prema građanima.

Potrebna dugoročna strategija

Saobraćajni problemi Kotora ne mogu se riješiti jednim semaforom više ili jednim kružnim
tokom. Potrebna je cjelovita strategija koja će obuhvatiti javni prijevoz, izgradnju novih
parking kapaciteta, bolju koordinaciju saobraćajne signalizacije i korištenje suvremenih
sistema upravljanja prometom.

Kotor je grad izuzetne povijesne vrijednosti, ali i grad ograničen prostorom između mora i
strmih padina. Upravo zbog toga svaka saobraćajna odluka mora biti pažljivo planirana i
zasnovana na stručnim analizama i iskustvima europskih gradova koji su uspješno riješili
slične izazove.

Građani s pravom očekuju da se umjesto privremenih intervencija donese dugoročna vizija
razvoja saobraćaja. U protivnom, postoji opasnost da Kotor, umjesto po svojoj bogatoj
povijesti, postane poznat kao grad u kojem se tokom ljeta više vremena provede čekajući u
koloni nego obilazeći njegove znamenitosti.

Za roditelje koji im to omoguće predviđene su kazne od 150 do 400 eura

Miljana Dašić

Izmjene Zakona o bezbjednosti saobraćaja stupaju na snagu sjutra, a donose stroža pravila za korišćenje električnih trotineta i mlade vozače.

Djeca mlađa od 16 godina više neće smjeti da upravljaju električnim trotinetima na javnim putevima, a za roditelje koji im to omoguće predviđene su kazne od 150 do 400 eura.

Načelnik Odsjeka za bezbjednost drumskog saobraćaja Ilija Janjušević u “Bojama jutra” kazao je da će nadležni u početku vozače upozoravati na nova pravila, nakon čega će uslijediti sankcije.

Osobe od 16 do 18 godina moći će da upravljaju trotinetima uz određena ograničenja, dok će punoljetni vozači imati šira prava kretanja.

Zabranjena je i vožnja više osoba na jednom trotinetu, a za taj prekršaj predviđene su novčane kazne.

Izmjenama zakona uvode se i nova ograničenja za mlade vozače do 21 godine, uključujući zabranu upravljanja vozilima u periodu od ponoći do 5 sati.

“Zaista apelujem na sve učesnike u saobraćaju da se predržaju u saobraćajnih propisa, da nam pomognu da stanje bezbjednosti podignemo na većem nivou, a mi ćemo tu biti svakako na usluzi građana. Evo, dakle, sve aktivnosti naše najagljujemo u početku primjene zahodnicićemo sa upozorenjima. Dakle, sve govori o tome da nam nije cilj zaista kažnjavanja, nego da nam je cilj da obezbijemo veću bezbjednost svim učesnicima u saobraćaju”, kazao je Janjušević.

Vijesti

Predsjednik Kluba poslanika Evropskog saveza (ES), Boris Mugoša naveo je da građani plaćaju dizel po cijeni koja je 51 cent po litru viša nego prije par mjeseci, što je povećanje od 38 odsto.

– Na toj razlici od 51 cent država i po osnovu PDV-a, koji se obračunava i na akcize, dodatno zarađuje devet centi po litru – ističe Mugoša.

On takođe navodi u cijeni litra goriva država prihoduje kroz akcize i PDV 75 centi i ukazuje da povećanje cijena goriva u kontinuitetu utiče i na povećanje cijena brojnih dobara i usluga.

Iz Evropskog saveza navode sa Vlada nažalost ne koristi mjere koje su joj na raspolaganju, jer je smanjila akcize na dizel za 20 odsto a zakon joj dozvoljava 50 odsto.

Vlada nije prihvatila ni predlog poslanika Evropskog saveza da se usvoji zakonsko rješenje koje joj daje mogućnost da privremeno smanji PDV (slično rješenje donijela Hrvatska) na gorivo koje je kod nas 21 odsto a u značajnom broju zemalja EU je niža stopa.

– Zbog toga što je doprinose, kao stabilan prihod, gotovo ukinula Vlada u posljednjih par godina povećava sve snižene stope PDV-a (smještaj u turizmu, knjige, bioskopske ulaznice, pozorišne predstave, sportske utakmice…), uvodi nove akcize (“mirna” vina, na proizvode od šećera, kakaoa i sladoled) koje ulaze u osnovicu za obračuna PDV-a, iako te mjere (PDV i akcize – porez na potrošnju) suštinski pogađaju one koji imaju manje i obezvrjeđuje njihova primanja – zaključuje Mugoša.

Pobjeda

“Nepotrebna provokacija”

Dvije eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u razmaku od svega nekoliko sati iznijele su juče dijametralno suprotne stavove o ulozi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Dok je Mitropolija crnogorsko-primorska (MCP) poručila da on zbunjuje vjernike i nepozvano se miješa u crkvena pitanja, Eparhija budimljansko-nikšićka stala mu je u zaštitu I njegove izjave predstavila „kao odbranu jedinstva SPC i doprinos istorijskoj istini“, piše Pobjeda.

Povod za reakciju MCP bile su Vučićeve kontinuirane tvrdnje da su u SPC u Crnoj Gori postojale „opake i opasne ideje“ i da su pojedinci pokušavali da formiraju pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori iz čijeg bi naziva bilo uklonjeno određenje „srpska“. On je te navode povezao sa litijama iz 2020. godine, kao I sa naslleđem mitropolita Amfilohija.

– Ako ovome dodamo i Vučićevu izjavu kako su „litije u Crnoj Gori počele kada su htjeli pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, samo da izbrišu ono – srpska“, onda nam se čini da ulazimo u zonu beskorisnih i štetnih nejasnoća, koje bi se mogle tolerisati nekome sa manje odgovornosti i značaja u javnosti, ali ne i predsjedniku Srbije – saopštila je MCP..

,,ZBUNJIVANJE NARODA”

Mitropolija je upozorila da se sa pozicije predsjednika Srbije ne mogu iznositi neodređene optužbe na račun Crkve bez imenovanja ljudi, događaja i dokaza. Ocijenila je da takve poruke ,,zbunjuju vjerni narod i sveštenstvo, ali i ugrožavaju crkveno i narodno jedinstvo”.

Istovremeno je navela I da je ,,odbranila karakter litija”, navodeći da ih nijesu vodili politički centri, već arhijereji, sveštenstvo, monaštvo i vjernici u Crnoj Gori. Oni su, prema stavu MCP, odbranili imovinu, identitet i jedinstvo SPC od tadašnje vlasti Mila Đukanovića.

Poruka MCP bila je nedvosmislena: podrška Srbije može biti prihvaćena, ali predsjedniku Srbije ne pripada da usmjerava crkvene poslove, naknadno određuje motive litija ili bez dokaza sugeriše da je u crkvenom vrhu u Crnoj Gori postojala namjera odvajanja od SPC.

MCP je podsjetila i na ranije napise pojedinih beogradskih tabloida koji su takve namjere pripisivali pokojnom mitropolitu Amfilohiju. Time je upozorila da Vučićeve formulacije mogu oživjeti stare optužbe o navodnom „autonomaštvu“ Mitropolije i usmjeriti ih prema Amfilohiju, Joanikiju ili drugim učesnicima litija. Zanimljivo je da su MCP i Joanikije već mjesecma na meti medija bliskim režimu u Srbiji, dok je Metodije od strane tih istih medija snažno podržan.

EKSPRESNA KONTRA EPARHIJE

Potpuno drugačija poruka stigla je iz Eparhije budimljansko-nikšićke. Metodijeva eparhija je Vučiću zahvalila na, kako je navedeno, brizi i razumijevanju položaja SPC u Crnoj Gori, ocjenjujući njegove izjave ,,odgovornim, pravovremenim i korisnim”.

Prema saopštenju Eparhije, Vučić je ,,pravilno ukazao da su litije predstavljale bedem protiv pokušaja fragmentacije SPC i brisanja srpskog imena iz Crkve u Crnoj Gor”i. Njegove poruke, tvrde iz Berana, ne stvaraju konfuziju, već donose „prijeko potrebnu svjetlost“ i mir među vjernike.

Eparhija na čijem je čelu mitropolit Metodije nije prihvatila ni ocjenu da je riječ o političkom miješanju koju je iznijela MCP. Vučićeve istupe predstavila je kao ,,izraz bratske brige i državničke odgovornosti prema Crkvi i srpskom narodu u Crnoj Gori”.

Time je praktično odbacila osnovnu poruku MCP i predsjedniku Srbije dala legitimitet da se bavi položajem SPC u Crnoj Gori, tumači događaje iz 2020. godine i govori o navodnim unutrašnjim prijetnjama njenom jedinstvu.

Redosljed objavljivanja teško se može zanemariti. Saopštenje Eparhije budimljansko-nikšićke uslijedilo je svega nekoliko sati nakon što je MCP pozvala Vučića da se ne miješa u crkvene poslove. Zato ga je teško posmatrati samo kao uopštenu zahvalnicu predsjedniku Srbije već kao direktnu konfrotaciju.

Ključne formulacije djeluju kao direktan odgovor Mitropoliji. MCP tvrdi da je Vučić zbunio vjernike, dok Eparhija navodi da je otklonio konfuziju. MCP upozorava da se političari ne smiju miješati u crkvene poslove, a iz Berana odgovaraju da nije riječ o miješanju, već o bratskoj brizi. Mitropolija zahtijeva razjašnjenje optužbi o „opasnim idejama“, dok ih Eparhija prihvata kao prepoznavanje stvarne prijetnje.

Javni efekat drugog saopštenja zato prevazilazi podršku Vučiću. Jedna eparhija SPC osporila je procjenu druge o pitanju koje zadire u samu granicu između crkvene samostalnosti i političkog uticaja.

RAZLIKE

Razlike između dvije eparhije vidljive su još od maja prošle godine, kada je Metodije, na opšte iznenađenje na Saboru, dobio titulu mitropolita, što je u javnosti protumačeno kao njegovo izjednačavanje sa Joanikijem kroz činjenicu da postoje dva mitropolita SPC u Crnoj Gori. Od tada su sve izraženija njihova različita politička usmjerenja. Ona su se pokazala kroz odnos prema evropskom putu Crne Gore, studentskim protestima i podizanju spomenika četničkom komandantu Pavlu Đurišiću, ali i organizaciji bitke na Vučjem dolu gdje je MCP bukvalno skrajnuta. Ipak, ključna linija podjele ostao je odnos prema politici Aleksandra Vučića i uticaju zvaničnog Beograda na crkvene prilike u Crnoj Gori.

Ovo razilaženje ne predstavlja formalni raskol. MCP i Eparhija budimljansko-nikšićka zasebne su kanonske jedinice iste Crkve. Ipak, njihovo otvoreno suprotstavljanje predstavlja jedno od najoštrijih javnih razilaženja dvije eparhije u novijoj praksi.

BORBA ZA TUMAČENJE LITIJA

Obje eparhije pozivaju se na jedinstvo SPC, ali ga očigledno različito razumiju.

Za MCP jedinstvo podrazumijeva da Crkva samostalno upravlja svojim poslovima i zadrži distancu prema političkoj vlasti, bez obzira na to dolazi li ona iz Podgorice ili Beograda. Litije su, u tom tumačenju, bile autentični crkveno-narodni pokret u Crnoj Gori, a ne projekat vlasti Srbije.

Za Eparhiju budimljansko-nikšićku jedinstvo uključuje tijesnu povezanost sa državnim rukovodstvom Srbije. Vučić se ne posmatra kao spoljašnji politički faktor, već kao zaštitnik zajedničkog nacionalnog, istorijskog i crkvenog prostora.

Spor zato prevazilazi jednu izjavu. Riječ je o borbi za pravo na tumačenje litija, ali i za određivanje sadašnjeg odnosa SPC u Crnoj Gori prema Beogradu. Ipak, teren za politički i medijski pritisak je otvoren: Vučić je iznio aluziju, MCP ju je odbacila, a Eparhija budimljansko-nikšićka stala je na njegovu stranu.

NEMA JEDINSTVA

Dakle sukob je kulminirao: dvije eparhije imaju različit odnos prema predsjedniku Srbije i te razlike su iznijete javno, istoga dana i bez zajedničkog crkvenog stava.

MCP je Vučiću poručila da politička vlast mora ostati izvan crkvenog upravljanja. Eparhija budimljansko-nikšićka odgovorila je da je njegova uključenost poželjna i korisna. Između tih pozicija nema jednostavnog kompromisa, jer počivaju na suprotnom razumijevanju odnosa Crkve i države.

Montenegrins and Politics

By Miodrag Vlahović

The end of August will mark the sixth anniversary of political changes in Montenegro.

Long ago—well before that dramatic year of 2020—we wrote (in vain, of course!) that change was necessary, logical, and inevitable… but that the central question was from which side it would come, and with what platform, parties, and people.

“Montenegro should be changed by those who respect and love it” still sounds like a fine slogan today—yet, evidently, it is impossible and inapplicable.

Montenegro is being changed in the wrong direction. Ethno-federalization—that euphemism for the brutal tearing apart of our country along ethnic and religious seams—is in full swing.

The collaborationist Bosniak Party and the coalition Albanian parties are singing in unison with the Greater-Serbian parties—servants and pawns of Serbian intelligence agencies and the Church of Serbia.

Let no one be misled by the latest struggle for supremacy within the so-called “Serb bloc”: it is merely friction within the same worldview, within the same project. One [Spajić’s] uncle or the other, a clash between two truncated metropolitans, squabbling among Serb pawns …

We do not exclude PES from this either—let there be no mistake—for Spajić’s party is a collection of individuals lacking ideology or a defined plan, yet operating under the control of the same intelligence agencies and the same church. Their policy is clear: grab as much as you can, while you can! Ask no questions about the rest, or simply refuse to state an opinion—much like one of their leading figure did just the other day before Members of the European Parliament, refusing to risk antagonizing duke Mandić …

And Mandić is the boss; meanwhile, the Velje Brdo project, airport and other tenders, and the highways represent the (temporary) price of a coalition with that hodgepodge known as PES—or with that “political amalgam”, if that sounds better.

The European agenda serves as a cover for processes dismantling, negating, and destroying everything Montenegrin—ranging from cultural and traditional matters, through institutions and the rule of law, to personnel appointments. While the execution appears chaotic and clumsy—marked by countless scandals, blatant abuses of power, and unlawful actions—the ultimate outcome is highly effective: a scenario devoid of Montenegro, of the Montenegrin identity, and of Montenegrins themselves—in every sense of the words, whether civic or national—without exception.

There is not a single Montenegrin in the Government: it is comprised entirely of “half-breeds,” ideological Serbs, Serbian nationalists, collaborators and pawns of political and intelligence circles in Belgrade, and protégés of the Church of Serbia … along with collaborators who claim to speak “on behalf of their people”!

Six years and three “August” governments have passed, yet the Montenegrin opposition has no answer to a situation with no end in sight.

Inert in its approach—with rare exceptions—and devoid of new ideas (of which there are exactly as many as there are Montenegrins in the executive branch!), the Montenegrin opposition simply waits.

(An exception, of course, is the recent opposition Platform, which—after some struggle and wrangling—was transformed into an agreement between the ruling coalition and the opposition. Now, it must be implemented consistently, without exception or compromise. The European agenda is a joint undertaking. Commissioner Kos and Ambassador Sattler are aware of this, too—or so we hope.)

The largest opposition party could—hoping not to be misunderstood, though experience suggests that is unfortunately almost certain—compare, in the absence of other acceptable methods, the resonance of its honorary president’s latest activities with the impact of everything else the young “leadership” is doing. They are incomparable.

Support percentages in numerous polls show a steady trend or record slight growth—which, barring dramatic changes on the currently dominant side, ultimately falls short in both quality and quantity regarding the need for a forty-first parliamentary seat.

There is also an evident effort—originating from the party’s formal leadership—to curry favor with certain European quarters by employing old-yet-new rhetoric; after all, the DPS is not against European integration. As if that were ever in question. That cheap trick continues to have repercussions.

Yet, the DPS continues to “prove” it has reformed, while the PES keeps telling them they haven’t—and, evidently, never will as long as the PES exists. Milo Đukanović will be held to blame for as long as he lives.

This is logical for several reasons, and it highlights the utter hollowness of current politics in Montenegro. The 2027 election campaigns of the parties currently in power will demonstrate this: settling scores with the former administration is the easiest path to take.

On the other hand, the smaller opposition faction has its limitations: they are aware of the need for change but—by all appearances—unprepared to take radical steps. It is easier to stick to well-trodden paths, of course, even if those paths simply go in circles. For now, there is speculation regarding certain (“new”) names; to accept these figures as representing a fundamentally new political approach, the electorate would need to either employ “selective amnesia” or significantly increase its dose of naivety.

Both the largest party and the smaller ones show a lack of interest in formulating a new national/state-level program. Or, worse yet, they believe it is of no importance at all. This reduces their politics to a form of retail trading—calculating who will transfer already secured votes to whom, and how. It is a serious and costly mistake.

Such reasoning prevents them from challenging the Bosniak Party (a fact Ibrahimović and his associates fully exploit, supporting—now practically on command—whatever Andrija Mandić maps out for them) or the Albanian parties (except when N. Gjeloshaj goes too far in his nationalist fervor). This is poor, shortsighted policy—especially since, as we reiterate, less than a year remains until the elections.

The “most Montenegrin” of Montenegrin media outlets fit perfectly into this picture. To put it briefly: viewership ratings below one percent, the constant recycling of stale arguments and topics, and the boycotting of “unsuitable” voices. It is monotonous. The Montenegrin opposition lost the media battle long ago.

Montenegrin politics is thus caught in a six-year state of inertia—stagnant, lacking fresh momentum, and stuck in a tedious rut ​​where a torn state flag on a public building causes more of a stir—it bears repeating—than the major, uncomfortable questions surrounding the actions of the Government and the Chetnik duke in Parliament. There are simply too many taboo subjects.

Unless something dramatic happens in the next ten months (and in Montenegro, the most dramatic scenario is the failure to pay salaries and pensions—for at least two months), we will witness the same old fruitless wrangling, toothless “protests,” and a monotonous opposition struggle. And, on top of it all, “political correctness.”

If, in the end, this deliberate monotony and inertia somehow yield a miraculous opposition victory, we will be pleased. Results always matter more than theories and hypotheses.

However, if the outcome is merely a continuation of this destructive status quo, Montenegro will need a new kind of politics—new ideas and the people capable of championing them. That would be logical, politically necessary, and historically inevitable.

Our opposition figures are fully aware of this. At least some of them are, we hope.•

U śenci munike, pod Njegoševim nebom, uz 74 godine Nacionalnog parka Lovćen

 Božidar PROROČIĆ, književnik

Dan je vedar, 5. avgust 2026. godine. Jutro se tek otvorilo nad Cetinjem, a moje misli već su bile na Lovćenu. Od ranih sati razmišljao sam o konceptu emisije posvećene 74. godišnjici Nacionalnog parka Lovćen. Razmišljao sam o ljudima koji će govoriti, o pričama koje će se toga dana susresti, o vremenu koje treba sažeti u jedan radijski sat i o odgovornosti da se o svetoj planini govori dostojno, jasno i iz srca.

U tim mislima posebno mjesto pripadalo je Gorici Vukićević, neprikosnovenom novinarskom peru Radia Crne Gore. Ona je zajedno sa drugim predanim neimarima nacionalnog radija i Radio-televizije Crne Gore, uvijek znala da prepozna i prati lijepe, značajne i trajne aktivnosti povezane sa Lovćenom. Gorica na planinu dolazi da čuje i ono što se riječima teško kazuje. Ona prati drhtaj glasa, pogled koji odluta prema vrhovima i ruke na kojima je ostao čitav jedan život. Ne nadvikuje sagovornika i ne prekida ga tamo đe počinje istina. Njeno pitanje zna biti kratko i snažno poput lovćenskog kamena, ali njen najjači novinarski postupak često je upravo ćutanje. Tada između dvije rečenice progovore godine, odlazak, rad, ponos i sve ono što čovjek dugo nosi, a rijetko izgovara.

Putujemo ka Lovćenu.

Pred nama je put kojim se ne ide samo automobilom. Njime se putuje kroz vrijeme. Lovćenske serpentine vode nas kroz predjele u kojima se ljepota i surovost ne isključuju, već dopunjuju. Sa svake krivine otvara se drugačija slika. Kamen, šuma, vrtače, katuni, proplanci, stare međe i putevi koje su nekada utabali ljudi i stoka. Svaka stopa Lovćena je sveta i zlatna. Tim stopama vjekovima su se ukrštali karavanski drumovi, pastirske staze, vojni pravci, trgovački putevi i hodočasničke putanje. Njima su hodili vladari i ratnici, sveštenici i diplomate, prirodnjaci, istraživači, trgovci i putopisci. Išli su njima i bezimeni gorštaci koji iza sebe nijesu ostavljali pisane dnevnike, ali jesu kamene podzide, torove, kućišta, izvore i priče koje još žive u porodičnom slikama.

Prolazimo kroz lijepe, ali i opore predjele.

Lovćen ne otkriva sve odjednom. On ponešto pokaže, a mnogo toga sakrije. Čovjeku pruži vidik prema moru, Cetinjskom polju, Skadarskom jezeru i udaljenim planinama, ali mu istovremeno ostavi ośećaj da iza prve stijene, šume ili uzvišenja postoji još jedan neotkriveni svijet. Na putu srijećemo planinare, putnike, službenike Nacionalnog parka, istraživače i ljude koji su toga jutra krenuli prema Jezerskom vrhu. Neki nose rančeve, neki fotoaparate, neki samo flašu vode i želju da se popnu što više. Svako od njih ima svoj razlog dolaska. Za jedne je Lovćen mjesto odmora, za druge predmet istraživanja, za treće sveta planina, a za mnoge velika i magična tačka kojoj se neprestano vraćaju. Lovćen me toga jutra podśeća na čudesnu šahovsku ploču. Šah ima 64 polja, a Lovćen ih ima bezbroj.

Na jednome polju je stara bukva čije su grane preživjele desetine zima. Na drugome je izvor Ivanova korita i Kamenica iz kojeg su vodu uzimale generacije. Na trećem je ostatak katunskog kućišta. Na četvrtom rijetka biljka koja opstaje u procjepu stijene. Neđe su tragovi divljači, neđe osušeni kameni zid, a neđe čovjek koji se vraća śenama svojih predaka zapravo sbaka priča i svako polje imaju svoju priču.

Zato ne čudi energija koja isijava iz svakog lovćenskog dijela. Ona se ne može jednostavno predstaviti objasniti mora se doživjeti.

Već oko devet sati bili smo ispod Jezerskog vrha.

Do početka emisije ostala su dva sata, ali je prostor već živio načinom pripreme. Tehnička oprema se unosila i postavljala. Provjeravali su se mikrofoni, kablovi, jačina signala i mjesta predviđena za sagovornike. Naizgled mali detalji morali su biti brižljivo usklađeni da bi tačno u jedanaest časova glas sa Lovćena mogao da krene prema slušaocima širom Crne Gore. Jutro je bilo bistro. Sunčevi zraci probijali su se kroz krošnje munika i borova, prelamali se preko kamenih obronaka i razlivali po procvjetalim vrhovima planinskih trava. Śena munika padala je preko naših ramena, stolova i kamenih ploča. Među ljekovitim travama posebno su se svojom nenametljivom ljepotom izdvajali maleni grmovi vrijeska, posuti sitnim svijetlim (bijelim) cvjetovima. Nijesu tražili pažnju, ali su je dobijali. U njima kao da se ogledala sama priroda Lovćena, skromna u obliku, a snažna u trajanju. Miris smole miješao se sa mirisima trave i kamena ugrijanog prvim jačim zracima sunca. Povremeni planinski povjetarac donosio je svježinu, pomjerao grančice i nosio glasove prema Jezerskom vrhu.

Nad svim tim provijavao je Njegoševski duh.

 Ne kao istorijska uspomena, već kao misao i eho koji nadilaze prostor i vrijeme. Na Lovćenu je teško govoriti, a ne ośetiti prisustvo Njegoša. Njegova riječ ovđe ne pripada samo knjizi. Ona kao da lebdi iznad vrhova, vraća se sa stijena i podśeća čovjeka da su najveća pitanja o slobodi, časti, trajanju, prolaznosti i ljudskom dostojanstvu i dalje pred nama. Stižemo do restorana „Vladika“, smještenog ispod znamenitog Jezerskog vrha.

Tu nas dočekuje topla i iskrena dobrodošlica vlasnika Deja Novakovića. To je ona vrsta gostoprimstva koja se ne može odglumiti. Na takvom mjestu odmah znate da nijeste došli samo kao gost ili učesnik programa. Došli ste među ljude koji će učiniti da se ośećate poštovano, uvaženo i dobrodošlo. Srdačno nas dočekuje menadžerka restorana, naša Cetinjanka Ivana-Vanja Kopitović. Njen osmijeh, smirenost i brižljivost primjećuju se u svakom detalju. Ona provjerava sto, raspored, posluženje i potrebe gostiju, ali istovremeno stiže da svakome uputi toplu riječ.

Tu je i Beli, šef bijelog osoblja, koji brine da sve bude na svom mjestu, kao i čestiti Bajica Kiśo Martinović. Njihovo prisustvo i odnos prema gostima śedoče o starom pravilu podlovćenskog kraja da se čovjek najbolje predstavlja načinom na koji dočekuje drugoga. Sto za učesnike emisije bio je pripremljen sa posebnom pažnjom.

Oko nas su već bili brojni pośetioci restorana. Čula se vreva, miješali su se jezici i kulture. Strani gosti razgledali su predio, fotografisali Jezerski vrh, raspitivali se o Njegošu i posmatrali pripreme za emisiju. Neki nijesu razumjeli naš jezik, ali su pažljivo pratili svaki pokret i svaki zvuk. Ubrzo će se pokazati da se emocija planine ne mora uvijek prevoditi. Pozdravlja nas i Lazar-Lazo Radović, službenik Narodnog muzeja Crne Gore. Njegov pozdrav je topao, neposredan i gorštački. Lazo pripada onim ljudima koji vas jednim stiskom ruke uvjere da ste među svojima. U njegovom držanju postoji i muzejska svijest o vrijednosti baštine i ona ljudska, iskonska povezanost sa krajem iz kojeg potiče.

Lovćenskim serpentinama pristiže i Stevo (Vasov) Čavor.

Dolazi sa Koložunja, iz kraja odakle potiču kapi izvorske vode kojoj ime „Dobra voda“ nije dato slučajno. Stevo ne dolazi praznih ruku. Sa sobom nosi gusle i diple, instrumente u kojima se  čuva  zvuk, i eho brojnih prošlih generacija obučen u crnogorsku nacionalnu nošnju. Kada se pojavio sa guslama, među prisutnima se odmah ośetilo da je stigao gorštak kojem su pjesma, riječ i predanje bili načini da se sačuva ono što nije smjelo biti zaboravljeno. Pristižu i moje kolege iz Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore. Direktorica Nacionalnog parka Lovćen Kata Varagić dolazi sa sigurnošću i odgovornošću dame koji zna da predstavljanje Parka donosi institucionalnu priču o 74 godine zaštite, razvoja, iskušenja i trajanja Nacionalnog parka Lovćen.

Tu je i Aleksandra Vujović, stručna saradnica za promociju i edukaciju. Aleksandra će govoriti o programu „Mladi rendžer“, jednoj od onih inicijativa kojima se ljubav prema prirodi ne ostavlja slučaju, već se planski prenosi najmlađima. Pristiže i Snežana Vukotić, etnološkinja i antropološkinja zadužena za etnografsku baštinu Nacionalnih parkova Crne Gore. Sa njom u emisiju ulaze katuni, predmeti, stari zanati, načini gradnje, porodična predanja i sjećanja ljudi čiji se život ne može odvojiti od planine.

A onda, pravo sa Majstora, stiže Duško (Ivov) Kustudić.

Došao je gotovo zorom, sa željom da se pozdravi sa nama, da uvaži događaj i da svojim prisustvom donese dio Majstora pod Jezerski vrh. Preplanuo je od planinskog sunca. Na njegovim rukama ističu se snažne žile, oblikovane višedecenijskim radom. To nijesu ruke gorštaka koji je o životu na Lovćenu slušao iz tuđih priča. To su ruke koje su radile, nosile, kosile, popravljale, podizale i čuvale. Duško je uvijek bio i ostao radnik. Na njegovom licu primjećuju se tragovi vremena, ali i smirenost čovjeka koji je navikao na planinu, oskudicu, daljinu i rad. Donosi nam pozdrave majke Ike i brata Draga, sa kojima i danas boravi na katunu.

Sa Duškom su toga jutra pod Jezerski vrh stigli i Majstori. Vidjeli su se u njegovom licu, u preplanulim rukama, u mirnoći čovjeka koji je naučio da više radi nego što govori. Došao je onakav kakav jeste, neposredan i čestit, noseći sa sobom iskustvo života koji polako nestaje, ali čija vrijednost postaje sve veća.

Vrijeme do početka emisije brzo je prolazilo.

Gorica Vukićević obilazi sagovornike, provjerava redosljed i još jednom u mislima povezuje teme. Mikrofon je u njenoj ruci siguran. Ona zna da će emisija trajati samo jedan sat, od jedanaest do dvanaest časova, ali zna i da tih šezdeset minuta može postati dragocjen dokument jednoga vremena. Nekoliko minuta prije jedanaest svi zauzimamo svoja mjesta. Razgovori postaju smireni. Goricadaje znak. Signal je stabilan. Mikrofoni su otvoreni. Tačno u jedanaest časova počinje emisija Radio Crne Gore posvećena 74. godišnjici Nacionalnog parka Lovćen. Gorica otvara program glasom u kojem se ośeća sigurnost, iskustvo i poštovanje prema temi. Pozdravlja slušaoce i predstavlja prostor iz kojeg se javljamo, podno Jezerskog vrha, iz restorana „Vladika“, u srcu jednoga od najznačajnijih istorijskih, prirodnih i simboličkih prostora Crne Gore.

Kata Varagić, odgovornost trajanja

Prva se slušaocima obraća direktorica Nacionalnog parka Lovćen Kata Varagić. Njena riječ vraća nas na 1952. godinu, kada je Lovćen proglašen nacionalnim parkom, ali i na sve decenije koje su uslijedile. Govori o istorijatu Parka, njegovim prirodnim i kulturnim vrijednostima, o odgovornosti zaposlenih, službi zaštite i ljudi koji svakodnevno brinu o prostoru. U njenom obraćanju 74 godine čine jubilej ali i  obavezu. Kata podśeća da nacionalni park je živi prostor u kojem se susrijeću priroda, istorija, kultura i savremene potrebe društva. Čuvati Lovćen znači čuvati vrijednosti koje su oblikovale identitet Crne Gore, ali i obezbijediti da buduće generacije planinu ne upoznaju samo sa starih fotografija. Njena završna poruka mogla bi se sažeti u nekoliko riječi Lovćen smo naslijedili, ali ga moramo sačuvati i posbvetiti mu s ekao i do sada sa pažnjom znanjem i ljubavlju.

Stevo (Vasov) Čavor, prvi glas gusala

Nakon prvog dijela razgovora, Stevo Vasov Čavor uzima gusle. U trenutku kada gudalo dodiruje strunu, žamor restorana gotovo sasvim prestaje. Prvi zvuci šire se prostorom, izlaze prema šumi i stapaju se sa snagom planine. Stevov glas nosi epske stihove, snažne i poznate u osjećanju čak i onima koji ne razumiju svaku riječ. Gosti restorana „Vladika“ brižljivo slušaju. Stranci podižu telefone i fotoaparate, ali poslije nekoliko trenutaka mnogi od njih prestaju da snimaju i samo gledaju. Na licima prisutnih vide se emocije. U ponekom oku zadržava se i suza. To nijesu suze slabosti. To su suze ljudi koji prepoznaju zvuk predaka, vjekove opstanka i uspomenu na vrijeme kada su gusle osnaživale čovjeka onda kada mu je bilo najteže. To su gorštaci koji znaju da vas osokole, podignu i vrate vam snagu kada pomislite da je ponestaje. Kada je bilo najteže, pjesma nije dopuštala čovjeku da se preda. Prvi Stevov nastup završava se snažnim aplauzom. Aplauz nije samo priznanje izvođaču. On je znak poštovanja prema čitavom svijetu koji Stevo predstavlja.

Aleksandra Vujović, mladi rendžeri lovćena

Aleksandra (Veljkova) Vujović govori o programu „Mladi rendžer“. To je priča o najmlađima i o potrebi da se odnos prema prirodi razvija od djetinjstva. Aleksandra objašnjava da se djeci kroz edukativne sadržaje približavaju biljni i životinjski svijet, pravila ponašanja u zaštićenom području, važnost čuvanja staza, izvora, šuma i kulturne baštine. Mladi rendžer nije samo dijete koje je naučilo nekoliko naziva biljaka ili životinja. To je budući čuvar prostora. To je dijete koje će poslije boravka u Parku znati zašto se otpad ne ostavlja u prirodi, zašto se biljke ne čupaju, zašto se vatra ne pali đe joj nije mjesto i zašto stari kameni zid ili napušteno kućište imaju vrijednost. Aleksandra u svom radu povezuje promociju i edukaciju. Ona zna da se Park ne štiti samo kaznama i zabranama. Najbolje se štiti znanjem. Dok govori, posmatram nekoliko mlađih pośetilaca restorana. Slušaju je i gledaju prema šumi. Možda će neko od njih, zahvaljujući ovakvom programu, jednoga dana postati biolog, rendžer, šumar, istraživač ili jednostavno odgovoran posjetilac. Njena završna poruka glasi: Đeca kojoj danas približimo Lovćen śutra će znati kako da ga sačuvaju.

Duško (Ivov) Kustudić, gorštak sa Majstora

Kada govori Duško Ivov Kustudić, emisija dobija posebnu ljudsku dubinu. Pred nama je čovjek čiji je život neposredno povezan sa Majstorima i Lovćenom. Duško govori o djetinjstvu, porodici i svakodnevnom radu. Govori o vremenu kada je život bio teži, ali su ljudi bili više upućeni jedni na druge. O jutrima koja su počinjala prije izlaska sunca. O košenju, stoci, vodi, pripremanju drva i poslovima koji nijesu mogli čekati bolji dan. Govori o majci Iki i bratu Dragu. Dok priča, njegove ruke miruju na stolu, ali upravo one govore možda i najviše. Na njima se vidi svaki teret koji je prenesen, svaka alatka koju su držale i svaka godina provedena u radu. Duško ne idealizuje život na katunu. Zna koliko je bio težak. Ali u njegovom kazivanju nema gorčine. Postoji dostojanstvo i ponos što je pripadao svijetu u kojem se riječ držala, komšija poštovao, a rad se smatrao borbom za opstanak. Majstori kroz njegovu priču prestaju postaju dio djetinjstva, porodična kuća, miris trave, glas majke, korak brata i mjesto kojem se čovjek vraća čak i kada ode. Njegova poruka je kratka i snažna: Dok ima čovjeka koji se vraća Majstorima, neće nestati ni njihova priča.

Ivana-Vanja Kopitović, kuća dobrodošlice

Poslije Duška riječ dobija Vanja Kopitović. Govori o restoranu „Vladika“, njegovom istorijatu, ulozi koju ima u dočeku domaćih i stranih posjetilaca i posebnom osjećaju odgovornosti koji nosi rad na mjestu smještenom pod Jezerskim vrhom. Restoran „Vladika“je jedna od prvih tačaka na kojoj se strani gost susrijeće sa crnogorskim gostoprimstvom, ukusima Lovćena, Njeguša i čitavog podlovćenskog kraja. Vanja govori o tradicionalnoj kuhinji i specijalitetima koji nose mirise i ukuse ovog podneblja. O njeguškom pršutu i siru, domaćem hljebu, jelima pripremanim po starinskim receptima, planinskim čajevima, medu i svemu onome što trpezi daje snagu  gastronomske vrijednosti. U tim jelima sačuvana je istorija načina života. O arhitekti Marku Mušićui koji je projektovao restoran Vanja govori smireno i sa ponosom. Dok je slušamo, jasno je da gostoprimstvo je način da se Lovćen predstavi čovjeku koji je možda prvi put stigao u Crnu Goru. Njena poruka je jednostavna: Gost koji sa Lovćena ponese lijepu riječ, ukus i uspomenu, postaje prijatelj naše planine.

Snežana Vukotić, baština koja još govori

 Snežana Vukotić unosi u razgovor etnološku i antropološku dimenziju Lovćena. Govori o katunima, starim kućištima, predmetima svakodnevne upotrebe, običajima, načinima privređivanja i znanjima koja su generacijama omogućavala ljudima da opstanu u surovim planinskim uslovima. Na Lovćenu kulturna baština nije zatvorena samo u muzejskim zbirkama. Ona se nalazi u kamenom zidu, obliku kuće, starom putu, nazivu izvora, toponimima, ublovima pjesmi i priči. Nalazi se u načinu na koji su ljudi raspoređivali prostor, čuvali stoku, kosili livade, spremali hranu i pomagali jedni drugima. Snežana ukazuje na važnost dokumentovanja tih tragova.  Njena poruka je važnja: Baština je živa samo dok je poznajemo, prenosimo i poštujemo.

Uz zvuke dipala

Stevo Vasov Čavor ponovo uzima diple. Ovoga putta zvuk dipala kao da se prirodno nastavlja na Duškovu priču. Zvuci sa Koložunja susrijeće se sa śećanjima sa Majstora. U restoranu je ponovo tišina. Na licima prisutnih sada se vidi još dublja pažnja. Prvi nastup ih je iznenadio. Drugi ih je već povezao sa pričom. Epski zvuci dipala ne djeluju kao nešto što pripada samo prošlosti. U njima se prepoznaju savremena potreba za dostojanstvom, istrajnošću i osloncem. Stevo pripada onim gorštacima koji vas znaju osokoliti i uzdignuti i vratitikorijenima gorštaka.

Kada je došao red da i sam govorim, pozdravio sam slušaoce riječima dobrodošlice na Lovćen, dobro došli na Lovćen, tamo đe svaki vrh, svaki kamen i svaki toponim čuvaju dio naše istorije opstanka i trajanja. Nijesam mogao govoriti samo kao zaposleni u Nacionalnom parku, istraživač ili književnik. Govorio sam kao neko ko Lovćen doživljava kao živu knjigu, otvorenu pred nama, ali još uvijek nedovoljno pročitanu.

Njene stranice nijesu numerisane, a poglavlja nijesu završena. Ispisuju ih ljudi koji planinu istražuju, čuvaju i o njoj śedoče. Ispisuju ih i oni koji žive na njenim padinama i katunima, oni koji poznaju stare puteve, izvore, vrtače i imena mjesta koja se ne nalaze uvijek na kartama. Pomenuo sam Lisičnjak, toponim koji u sebi nosi trag prostora i jezika ljudi koji su mu davali ime. Govorio sam i o Ivanovoj snježnici, koja se nalazi  u lovćenskom kršu. Za mene Lovćen je veza između čovjeka i predjela, između imena i śećanja, (nekad bolnih nekad srećnih). Lovćen ne smije postati planina kroz koju se samo prolazi. Njemu se mora prilaziti sa znanjem, mjerom i poštovanjem. On se mijenja, ali ne smije izgubiti ono po čemu jeste Lovćen. Na kraju sam pomislio na vremena ratova, gladi, velikih snjegova, oskudice i odlazaka. Upravo kada je bilo najteže, ljudi ovoga kraja umjeli su da se usprave, oslone jedni na druge i sačuvaju dostojanstvo. Zato je moja poruka bila: dobro došli na Lovćen, planinu koja nas je u najtežim vremenima učila da podignemo glavu. Na nama je da je sačuvamo takvom da i oni koji dolaze poslije nas mogu ośetiti njenu snagu, prepoznati njena imena i razumjeti zašto je Lovćen vječan.

Gorica Vukićević, mikrofon koji čuva glasove

 Tokom cijele emisije Gorica Vukićević vješto povezuje sagovornike. Ona pažljivo prati tok razgovora, vraća nas na suštinu i omogućava da svako dobije svoje mjesto. U njenom novinarskom pristupu nema nametljivosti. Mikrofon ne koristi da bi bila ispred sagovornika, već da bi njihov glas stigao dalje. U tome je snaga radija. Slušalac ne vidi Jezerski vrh, munike, vrijesak ni Duškove ruke, ali ih kroz riječ i zvuk može zamisliti. Ne vidi suzu u oku gosta poslije guslarske pjesme, ali je može ośetiti u tišini koja je nastupila. Gorica emisiju vodi tako da šezdeset minuta postaju snažna i jedinstvena sintagma u etru. Njena završna poruka mogla bi se sažeti ovako: Radio čuva glas trenutka da bi ga vrijeme moglo ponovo čuti.

Dejo Novaković i gostoprimstvo „Vladike“

Bez topline domaćina ovakav susret ne bi imao isti karakter. Dejo Novaković i osoblje restorana „Vladika“ učinili su da se učesnici i gosti ośećaju kao dio iste priče. Njihova posvećenost nije bila samo u pripremljenom stolu i posluženju, već u pažnji prema svakome ko je toga dana ušao u restoran Ivana-Vanja Kopitović, Beli i Kiśo Martinović brižljivo su pratili tok emisije i potrebe gostiju. Njihova zajednička poruka mogla bi biti: Vrata pod Lovćenom najljepše se otvaraju iskrenom dobrodošlicom.

Zvuk gusala za kraj

Vrijeme je prolazilo neobično brzo. Kao da smo tek počeli, a kazaljke su se već približavale dvanaestom času. Za završnicu Stevo Vasov Čavor ostavlja diple i uzima gusle. Njihov prodoran, drevan zvuk ispunjava restoran „Vladika“, izlazi kroz otvoreni prostor i širi se prema šumi i Jezerskom vrhu. Strani gosti ponovo ustaju. Telefoni i fotoaparati su podignuti, ali na licima više nema samo radoznalosti. Sada postoji poštovanje. Zvuci gusala u glas guslara pjevaju o našoj voljenoj Crnoj Gori i svim njenim narodima. Aplauzi se nižu. Treći Stevov nastup postaje prirodna završnica emisije. Dva puta uz gusle, jednom uz diple, on je povezao sve o čemu smo toga dana govorili. Prirodu i čovjeka. Istoriju i sadašnjost. Katun i instituciju. Domaćina i putnika. Crnu Goru i ljude koji su došli iz dalekih zemalja. Tačno u dvanaest časova emisija se završava. Mikrofoni se gase, ali razgovori ne prestaju. Gosti prilaze Stevu, fotografišu se sa njim i raspituju se o instrumentima. Neko prilazi Dušku, neko razgovara sa Katom, Aleksandrom i Snežanom, a neko zahvaljuje Gorici što je omogućila da prisustvuje nečemu što nije očekivao kada je toga jutra krenuo prema Lovćenu. Jedan sat je prošao kao nekoliko minuta. A možda je upravo u tome bila njegova vrijednost. Kada se ljudi, priče i prostor susretnu na pravi način, vrijeme prestaje da se mjeri kazaljkama.

Lovćene, obasjan suncem, okupan kišama, kaljen burama i olujama, planino koja jednako dobro poznaješ samoću svitanja i silinu gromova, śedočeći vjekovima ljudskim radostima i tugama, suzama i osmijesima, stradanjima i vaskrsavanjima, srećan ti Dan Nacionalnog parka. Na tvojim stijenama ispisivana je istorija Crne Gore, pod tvojim krošnjama odrastale su generacije gorštaka, a sa tvojih vrhova učilo se kako se voli sloboda, čuva dostojanstvo i ne odustaje ni onda kada je najteže. Mnoge smo borbe zajedno izvojevali, mnoge oluje izdržali, mnoge rane zaliječili, ali pred nama su i nove odgovornosti i nove pobjede. Pred nama je borba da sačuvamo tvoje munike i bukve, izvore i katune, kamen i krš, biljke i životinje, stare toponime i ljudska śećanja, jer se prava vrijednost jedne planine pokazuje ljubavlju i poštovanjem onih koji je čuvaju. Neka te i dalje grije sunce, neka te umivaju kiše, neka te bura podśeća na snagu, a gromovi na vječnost. Ostani uspravan kao što si oduvijek bio, ponosan kao što te istorija pamti i živ kao što te ośećaju svi koji ti se vraćaju poput stihova tvog Njegoša-tajnovidca. Srećan ti Dan, Lovćene. Koračamo zajedno ka tvom velikom jubileju, sedamdeset pet godina Nacionalnog parka, sa porukom da ćemo mnoge bitke još izvojevati i ostaviti budućim pokoljenjima Lovćen dostojan njegove prirode, istorije, ljudi i neprolaznog duha.

Predsjednik Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević svoju političku poziciju godinama gradi na napadima na Hrvatsku. Političkom usamljeniku iz Zete, nakon nedavanja Botuna i Kosova, preostalo je jedino da kontaminira odnose Zagreba i Podgorice, poručio je predsjednik Hrvatske građanske inicijative (HGI) Adrijan Vuksanović u razgovoru za portal Standard, komentarišući Kneževićeve izjave povodom obilježavanja godišnjice akcije “Oluja”. Stav predsjednika Jakova Milatovića o tom pitanju Vuksanović je nazvao “političkim lutanjem”.

Izvory: Standard

Podsjetimo, predsjednik DNP-a Milan Knežević poručio je juče u Mrkonjić Gradu da je odluka Crne Gore da pošalje predstavnika na obilježavanje godišnjice vojno-redarstvene akcije “Oluja” u Kninu “nož u leđa srpskom narodu”, navodeći da Crna Gora “svoju zastavu postavlja pored šahovnice”.

U međuvremenu, iz Kabineta predsjednika Jakova Milatovića saopšteno je da prisustvo obilježavanju “Oluje” nije državna obaveza Crne Gore, te da se prema svim žrtvama ratova devedesetih treba odnositi sa jednakim pijetetom, bez selektivnog pristupa.

POZICIJU GRADI NA ODNOSU PREMA HRVATSKOJ

Reagujući na Kneževićeve poruke, Vuksanović navodi da lider DNP-a svoju političku poziciju godinama gradi upravo na odnosu prema Hrvatskoj.

“Skupštinski cirkusant dobio je putujući karakter, pa je svoje nastupe proširio, osim u Srbiji, i na dijelove Bosne i Hercegovine. O čemu bi mogao govoriti Knežević, ako ne o Hrvatskoj? On politički preživljava na temi Hrvatske. Ako bi iko trebao biti zahvalan Hrvatskoj onda je to on. Političkom usamljeniku iz Zete, nakon nedavanja Botuna i Kosova, preostalo je jedino da kontaminira odnose Zagreba i Podgorice. Bit će uspješan kao i do sada, odnosno, uspjet će Milan. Sigurno dogodine!”, kazao je Vuksanović za Standard.

On je ocijenio da su Kneževićevi javni nastupi prvenstveno namijenjeni unutrašnjoj političkoj publici.

“Mnogi njegovi scenski nastupi su za unutrašnju upotrebu. Predvidljive verbalistike i očekivane gestikulacije, ponekog još i nasmiju, ali publika koja aplaudira je sve malobrojnija. Slabašna argumentacija pojačava decibele i često to završava groteskno”, istakao je on.

PROCESI SE NE MOGU ZAUSTAVITI

Govoreći o mogućim posljedicama takvih poruka na odnose u regionu i evropski put Crne Gore, predsjednik HGI smatra da jedan političar ne može zaustaviti procese koji su već započeti.

“Procesi će se voditi usprkos njemu i njegovim ideološkim ocima. Do tada će Knežević sve više skakati po Skupštini, možda nasrnuti na po koji skupštinski mikrofon, ali veće štete neće biti”, poručio je Vuksanović.

Istovremeno, pozdravio je odluku Ministarstva vanjskih poslova i Vlade Crne Gore da pošalju predstavnika na obilježavanje godišnjice “Oluje” u Kninu.

“Pozdravljam odluku Ministarstva vanjskih poslova i Vlade Crne Gore da pošalje predstvanika u kraljevski grad Knin, na obilježavanje Vojno-redarstvene akcije “Oluja”. To je gest prijateljstva, uvažavanja i poštovanja. Cijenim ga kao čovjek, Hrvat i političar”, rekao je Vuksanović.

VUKSANOVIĆ O STAVU MILATOVIĆA I SELEKTIVNOM ODNOSU PREMA ŽRTVAMA

S druge strane, kritički se osvrnuo na stav predsjednika Jakova Milatovića.

“Izjavu predsjednika Milatovića vidim kao dio njegovog političkog lutanja. Uzaludan je to pokušaj dodvoravanja, neusporedivo jačim političkim subjektima koji zastupaju, po ovom pitanju, isti stav. Zna li predsjednik Milatović da je jedan Vukovar sravnjen sa zemljom u Domovinskom ratu? Zna li da nije hrvatski vojnik rušio Kruševac, već da su tenkovi iz Srbije ispraćeni cvijećem na rušilačkom pohodu prema Hrvatskoj? Ako se zalaže, kako već kaže za neselektivan pristup svim žrtvama, onda bi to trebao znati“, zaključio je Vuksanović.