Javni oglas za izbor direktora Nacionalnog parka Prokletije otvorio je novo kadrovsko pitanje u Javnom preduzeću za nacionalne parkove Crne Gore (JPNPCG). Dok se formalno traži kandidat koji ispunjava propisane uslove i kriterijume, prema informacijama iz više nezvaničnih izvora bliskih političkim strukturama u Plavu i Gusinju, u vrhu Bošnjačke stranke za tu poziciju favorizuje se Edin Garo Mulić, dok se istovremeno tvrdi da bi ishod postupka mogao biti poznat i prije njegovog okončanja.
Mulić je javnosti u Gusinju poznat po ranijem angažmanu u lokalnom javnom sektoru, gdje je bio predsjednik Upravnog odbora preduzeća Komunalne djelatnosti. Njegova politička povezanost sa Bošnjačkom strankom datira od 2020. godine, kada je, zajedno sa dijelom članstva Partije za Gusinje, među kojima je bio i odbornik Mesud Meče Čekić, pristupio BS-u.
Prema izvoru Standarda, upravo Mulić se trenutno pominje kao kandidat koji bi trebalo da preuzme rukovođenje NP Prokletije. Isti izvor tvrdi da se na direktoricu JPNPCG Marinelu Đuretić vrši pritisak da prihvati takvo kadrovsko rješenje, a da iza toga stoje strukture povezane sa Bošnjačkom strankom i ministar ekologije Damjan Ćulafić (Demokrate).
Zahtjev za komentar i pojašnjenje upućen je Ministarstvu ekologije, održivog razvoja i razvoja sjevera i JPNPCG.
Sama procedura izbora direktora odvija se unutar JPNPCG. Riječ je o radnom mjestu u sistematizaciji preduzeća, a ne o javnoj funkciji koja se popunjava imenovanjem na mandat. Zato će, osim formalnih uslova konkursa, od značaja biti i način na koji će uprava preduzeća sprovesti izbor i obrazložiti odluku.
Javni oglas za direktora NP Prokletije objavljen je preko Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, a upravo bi dokumentacija kandidata i obrazloženje konačnog izbora trebalo da pokažu na osnovu kojih kriterijuma je odluka donesena.
Ukoliko Mulić bude izabran, takav potez dodatno bi dobio političku dimenziju, posebno imajući u vidu značaj koji NP Prokletije ima za opštine Plav i Gusinje.
Direktorica JPNPCG je u prethodnom periodu javno govorila o potrebi reorganizacije preduzeća, jačanja kontrole i unapređenja zaštite prirode. Đuretić je u novembru 2025. saopštila i da je NP Prokletije u prvih šest mjeseci godine ostvario rast prihoda od 55 odsto u odnosu na isti period prethodne godine.
Nacionalni park je zaštićeno područje od posebnog prirodnog značaja, a upravljanje njime podrazumijeva odgovornost za zaštitu prostora, kontrolu aktivnosti na terenu i sprovođenje planova upravljanja.
LOV KAO DIO JAVNOG PROFILA
Pažnju u slučaju Mulića privlače i njegove fotografije objavljene na javno dostupnoj Facebook stranici „Gusinski Lovci“, na kojima je prikazan sa odstrijeljenim divljim životinjama.
Same fotografije nisu dokaz da je bilo koja od aktivnosti bila nezakonita. Ipak, njegov odnos prema lovu relevantan je za javnu raspravu o izboru rukovodioca zaštićenog područja. Lov i upravljanje nacionalnim parkom nijesu sami po sebi nespojive oblasti, posebno imajući u vidu da JPNPCG u okviru svojih djelatnosti ima i upravljanje određenim aspektima lova i ribolova.
Međutim, od budućeg rukovodioca NP Prokletije očekuje se da zaštitu prirode i biodiverziteta postavi u središte upravljanja parkom. Zbog toga bi odnos prema lovu, zaštiti divljači i kontroli nezakonitih aktivnosti na području parka trebalo da bude poznat i transparentan dio profesionalnog profila svakog kandidata.
To je posebno važno u trenutku kada se Prokletije suočavaju sa ozbiljnim izazovima u zaštiti šumskog fonda, kontroli prostora i očuvanju biodiverziteta. Ministarstvo ekologije i JPNPCG su tokom prethodnog perioda više puta isticali potrebu za jačanjem nadzora i zaštite ovog područja. U aprilu ove godine, na sastanku sa direktorima nacionalnih parkova, među prioritetima su navedeni jačanje saradnje inspekcija i službi zaštite i efikasnije suzbijanje nelegalnih aktivnosti, uključujući krivolov.
Konačna odluka trebalo bi da pokaže da li će presudni biti stručnost, iskustvo i rezultati kandidata ili politička podrška koja mu se, prema informacijama naših izvora, pripisuje.
Mulić, ukoliko bude izabran, preuzeo bi odgovornost za upravljanje jednim od najznačajnijih zaštićenih područja u Crnoj Gori. Zbog toga bi javnost trebalo da ima uvid u kriterijume po kojima je izabran, njegovu biografiju, prethodno iskustvo i plan rada.
U međuvremenu, ostaje da nadležni odgovore na navode o političkom pritisku na rukovodstvo JPNPCG.
PREDSJEDNIK FORUMA ZA ETNIČKE ODNOSE SMATRA DA UZROK SUKOBA NA RELACIJI ALEKSANDAR VUČIĆ – ANDRIJA MANDIĆ LEŽI U SAMOJ PRIRODI NJIHOVIH ODNOSA
Janjić: Organizatori u Herceg Novom nijesu položili ispit, riječ je kao i voda – uvijek nađe svoj prostor
Ovog puta možemo reći da su organizatori u Crnoj Gori stavili glumce sa strane što se tiče vrijednosti stvaranja i slobode. Što se tiče politike, ja uvijek kažem da bi glumci, a oni su emotivni i nijesu oni koji biraju trenutke, tako da se može pravdati ako se gleda sa tog stanovišta nastup, pokušaj nastupa. Naravno da taj ispit organizatori nijesu položili, jer se to nikad ne rješava tako što se jednostavno skloni govornik ili skloni govor. Kao što vidite, riječ je kao i voda – uvijek nađe svoj prostor i pojaviće se
ETV
Predsjednik Foruma za etničke odnose Dušan Janjić ocijenio je da organizatori festivala u Herceg Novom nijesu položili ispit jer se sloboda govora ne može rješavati zabranom govornika ili uklanjanjem govora.
Govoreći o političkim odnosima u Crnoj Gori i Srbiji, Janjić je kazao i da sukob Aleksandra Vučića i Andrije Mandića proizlazi iz njihovih različitih političkih interesa, dok je Srbiju označio kao društvo pod snažnim ruskim uticajem.
– Glumci pripadaju građanima koji su dio pobune protiv autoritarne vlasti u Srbiji. Oni koriste prilike za javne nastupe da se oglase, jer u Srbiji nemaju priliku da njihov glas dođe do javnosti. Međutim, organizatori festivala u Herceg Novom nijesu položili ispit, jer se stvari ne rješavaju tako što se zabrani govor ili govornik – rekao je Janjić u centralnoj informativnoj emisiji „24 Sata“ na Televiziji.
Prema njegovim riječima, politizacija u Srbiji je toliko visoka da je došlo do opšte pobune građana.
– Većina glumaca pripada toj istoj pobuni i nepriznavanju autoritarnog režima, te koriste prilike za javne nastupe da se oglase, jer u Srbiji nemaju priliku da njihov glas dođe do javnosti – dodao je Janjić.
Kaže da je paradoks što će Crna Gora ući u Evropsku uniju, a u Herceg Novom se zabranjuje glumcu da održi govor na otvaranju festivala, dok Međunarodni filmski festival iz Sarajeva dolazi u Niš da podrži glumce na organizovanom festivalu filmske glume.
– Ovog puta možemo reći da su organizatori u Crnoj Gori stavili glumce sa strane što se tiče vrijednosti stvaranja i slobode. Što se tiče politike, ja uvijek kažem da bi glumci, a oni su emotivni i nijesu oni koji biraju trenutke, tako da se može pravdati ako se gleda sa tog stanovišta nastup, pokušaj nastupa. Naravno da taj ispit organizatori nijesu položili, jer se to nikad ne rješava tako što se jednostavno skloni govornik ili skloni govor. Kao što vidite, riječ je kao i voda – uvijek nađe svoj prostor i pojaviće se – rekao je Janjić.
Kako je istakao, uzrok sukoba na relaciji Aleksandar Vučić – Andrija Mandić leži u samoj prirodi njihovih odnosa.
– Jedno je Aleksandar Vučić kao predsjednik Srbije, a drugo je Vučić koji pokušava da bude „srpski predsjednik“, odnosno predsjednik svih Srba, pa su tu i Milan Knežević i Andrija Mandić dobrodošli. Za dinamiku odnosa Srbije i Crne Gore ja bih rekao da je mnogo važniji odnos srpskih vlasti prema Spajiću i prema predsjedniku Crne Gore Milatoviću. Sva četvorica potiču iz istog jezgra, to znamo. To su oni protesti na ulicama, mobilisani dobrim dijelom od strane Srpske pravoslavne crkve i, naravno, duhovno donekle usmjeravani od Amfilohija Radovića – naglasio je Janjić.
Ono što je sve njih povezivalo tada, kako ističe, bile su samo dvije stvari.
– Jedna je da ode vlast Mila Đukanovića, a druga da se Crna Gora oslobodi tog pritiska. Međutim, već tada je Vučić, u toj svojoj podršci, kao i Rusija koja je djelovala preko njega, za razliku od Njemačke koja je takođe djelovala preko te protestne koalicije – da dodamo još Medojevića i onda je slika potpuna – imala malo drugačije otklone prema Vučićevom uticaju. Tu se već postavilo pitanje ko je bolji Srbin, ko je glavni Srbin, a u cijeloj priči najbolje je prošao Spajić, jer je on pragmatičan i svoje odnose s Beogradom sveo na finansije i ekonomiju – kazao je Janjić.
Ova dvojica su, kako pojašnjava Janjić, po prirodi svog programa i pretenziji da predstavljaju Srbe u Crnoj Gori, došli u jedan prirodni sukob.
– Ja bih rekao da je Andrija Mandić po svom djelovanju institucionalista i da on, kada treba, spusti loptu. Igra jednostavno jednu razumljivu politiku na duži rok i nijesam siguran da može baš biti sluga ’srpskoga sveta’. Što se tiče Kneževića, on je po svom načinu bavljenja politikom čovjek izazivanja sukoba i mislim da se tu pojavila jedna prilika i samom Vučiću da ohrabri Kneževića, da opomene Andriju Mandića i da mu poruči da se ne odvaja od uticaja Srbije. Ovo nije borba za srpstvo, jer većina njih srpstvo shvata kao ideologiju secikesa – ko se kako nagodi – rekao je Janjić.
Evropska komesarka za proširenje Marta Kos iznijela je planove Komisije za postepenu integraciju zemalja, strožu provjeru kandidata i novu metodologiju proširenja, kako u Evropsku uniju ne bi pustili „trojanske konje“. Iako nije navela na koje zemlje misli, u njenoj izjavi Aleksandar Vučić prepoznao je Srbiju.
U „trojanske konje“ spadaju ozbiljniji igrači EU, smatra Janjić, kao što su Mađarska, jedno vrijeme Austrija, zatim Slovačka i jedan dio Poljske, jer se, dodaje on, misli na „trojanske konje“ ruskog uticaja.
– Što se tiče Vučića i prepoznavanja da se to odnosi na njega, ja prvo mislim da je u pitanju savjest. Negdje duboko on zna da to što radi i pokriva u ime ruske službe. Obaranje vlasti Đukanovića moglo se obaviti i bez onih protesta, bez upada u parlament, isto kao u Makedoniji, i to je razumljivo… Marta Kos, ako je mislila na Srbiju, nije pogriješila. Tu je jednostavno društvo Srbije stavljeno pod institucije koje su pod velikim ruskim uticajem, a to je jedino društvo gdje Rusi ne moraju ništa da plaćaju – imaju rusofile za džabe. A ovi mali konjići koji trčkaraju iza Vučića, malo veći Dodik, zatim Knežević, jedno vrijeme je to bio i Mandić, onim odlascima u Moskvu, oni su, kao i sam Vučić, promjenljivi u cijeloj ovoj igri – zaključio je Janjić.
Popela se na binu da ovjekovječi početak ovogodišnjeg filmskog festivala Herceg Novi. Nije tada znala da se već upisala u povijest crnogorske sramote i opšte bruke, negirajući bijednim stranačkim paśalukom sve ono što je bilježila svijetla crnogorska tradicija, slobodna misao i stvaralaštvo bez uzdi, dogma i cenzura. Tražila je od nje to vlast isklesanog jednoumlja, kojem pripada svim svojim bićem, ne znajući valjda da se nemirni stvaralački duh i sloboda čovjeka ne mogu silom zauzdati. Fizijatrijskim pokretom ministrice kulture, po obavezujućoj preporuci vladajućih činovnika Demokrata, u čijim rukama tavori Herceg Novi, sa scene svijetla i festivalskog glamura skinut je onaj kome je prirodno pripadalo da prozbori i pošalje jasnu poruku, istaknutom srbijanskom glumcu Draganu MIĆANOVIĆU. Ali, kad je organizator razumio da na ovog velikana srpskog glumišta demokrate ne mogu uticati i da on nije jedan od njihovih poslušnika, već davno isklesana ličnost čiji stav plaši srbijanskog diktatora, ali i domaće poslušnike, odlučili su da ga uklone sa velike scene. Što je sigurno, sigurno je. Da ih kakva strkotina ne nađe.
Za takve prilike zamjena je uvijek spremna. Ne baš jasna, ali zato glasna, ministarka kulture i medija, koja je, kako joj piše na Vladinom sajtu (https://www.gov.me/clanak/mr-masa-vlaovic) na specijalizaciji fizikalne medicine bila od 2005. do 2010. godine. Punih 5 godina. Specijalizacija koliko i fakultet. Na sajtu piše da je, od 2017. do 2018. godine, dakle jednu godinu, radila kao ljekarka specijalista fizijatar u PZU „Dr Dimitrijević” u Herceg Novom. Prethodno je kao ljekarka opšte prakse radila u Domu zdravlja Voždovac od 2002. do 2003. godine, a u Institutu „Dr Simo Milošević” od 2005. do 2015. A onda kreće politika, koja ju je lansirala do neslućenih visina. Medicina i specijalizacija, ušto je država uložila poprilično našeg novca, više nije atraktivna. Kreću funkcije. Prvo potpredsjednice opštine Herceg Novi, pa pomoćnica zdravlja u prelaznoj Vladi. Potom savjetnica predsjednika hercegnovske opštine i na kraju ministrica kulture i medija. Treba to znati, kako bi se razumjelo kakva je ličnost otvorila ovogodišnji hercegnovski filmski festival, nakon što je velikom glumcu Draganu Mićanoviću zabranjeno da to učini.
Ne jednom, ministarka Tamara Vujović je u svojim javnim nastupima isticala da je kultura obraz države. Da je to tako dokazala je njenom najnovijom kreacijom, pokazujući da je privrženost svojoj partiji, a ne državi, koja zbog ovog skandala i sramote crveni, prioritet i obaveza.
Mićanović nije samo glumac. On je zagovornik svake vrste slobode i pravde. Jasan u stavu da se moraju podržati slobodoumne ideje studenata koji su odlučili da se odupru bezakonju i Vučićevom totalitarizmu. Došao je na Fakultet organizacionih nauka da ih podrži i pošalje im riječi ohrabrenja. Zajedno sa njim studenti su odgledali seriju Sablja, u kojoj je Mićanović sjajno iznio lik ubijenog srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Organizator je morao znati da se Mićanović nije krio kad je otvoreno kritikovao vlast u Srbiji. Morao je znati da je to onaj glumac koji se zalagao za slobodu govora i umjetničkog stvaralaštva i da je bezrezervno podržavao i podržava studente u svom nastojanju da promijene Srbiju.
Pa zašto su ga onda pozvali?
Može li gospođa ministarka kulture i medija njegovo sklanjanje sa pozornice okarakterisati „nepredviđenim okolnostima“. Ne, ne može nikako. Jedine nepredviđene okolnosti su upravo ona i njene Demokrate, koji mogu svojoj državi i svome gradu da prirede ovakav sramotni skandal.
Mićanoviću, koji je takođe morao znati da dolazi u grad đe je vlast upravo slična onima koji vladaju u njegovoj državi, iskreno izvinjenje za doživljene neprijatnosti. Znao je, ali je mislio da ipak ovamo i tamo nije isto. A uvjerio se da jeste. A evo zbog čega je uklonjen sa scene:
„Povezanost ovih prostora, po mom mišljenju, mnoga je dublja od administrativnih granica koje nas dele. Ono što se dešava sada nama, ovde, može se desiti sutra, tamo, vama. Pre godinu i po dana, zajedno sa kolegama nosio sam transparent na kome je pisalo: „Ja ću da ustanem, zgažen, zgromljen, tlačen, na čelične vojske sa drvenim mačem“. Tražili smo odgovornost za veliku tragediju koja nas je sve pogodila i digli glas protiv nasilja koje su naše mlade kolege doživele ispred fakulteta“ – napisao je, između ostalog, Mićanović u govoru koji je poslao organizatorima da bude preveden na engleski jezik.
Nik Gjeloshaj’s political agenda is clear, as is the case with all nationalists—whether they are so by conviction or driven by pressure or the need to exploit and profit from national issues: the escalation of identity-related and associated matters, alongside bombastic and provocative statements.
“Defending national interests!” It sounds so noble and courageous. Yet, the essence of the problem and the actual interests of the citizens—the people—are, as usual, relegated to the background. This case is no exception.
For the “the worse, the better” approach is the guiding principle for the political strategy of the arrogant leader of the Albanian Alternative (Alternativa Shqiptare), a person not averse to crude statements and actions.
Escalation, confrontation, and conflict—regardless of the subject or whether there is a valid reason—cast him in the same light as the nationalists from various Serb parties and the Bosniak Party within the ruling coalition: all are playing their parts in a new Balkan rendition of the very same drama.
Boring and all too familiar, yet mind-numbingly effective—time and time again …
To assess Gjeloshaj’s potential and the impact of the policies he implements, one must visit Tuzi—while the municipality still bears that name. For even that, we hear, is in question: the “border” cutting through the vineyards implies the erasure of distinct local identities, leading to a proposed new name—Malesija. The Highlands are set to swallow Tuzi, say the level-headed locals.
Favoring one religious community over another among the Malisori/Highlanders is a dangerous policy. It drives a wedge into a value that Balkan Albanians—including those in Montenegro, with only minor variations and historically marginal exceptions—long ago embraced as the philosophy of their national and political unity. Religious and other differences are irrelevant; being Albanian is an attribute that transcends all differences—so wrote and spoke Pashko Vasa, the 19th-century poet and progenitor of the idea of Albanian unity.
It appears that Nik Gjeloshaj has not read Pashko Vasa’s poetry, nor does he seem particularly interested in doing so. Yet, as things stand, he will have to be a bit more cautious and wise: the extremist and irritating antics of the adaptable and fickle Nikolla Camaj are placing Gjeloshaj in an awkward position—for nationalists are never satisfied, and there is no end to their demands.
Therefore, Deputy Prime Minister Gjeloshaj needs to formulate more clearly and precisely those demands which, given a fair and dispassionate interpretation—and absent cheap politicization—would be entirely justified and reasonable.
One such example is his position (even if not explicitly stated in these exact words) that the principal of the elementary school in Ulcinj should speak or be proficient in the languages spoken in that Montenegrin municipality, which has an ethnic Albanian majority.
It stands to reason—and would be expected, desirable, and beneficial—for her to speak Albanian.
That demand is entirely logical and justified. Should communication with the students—young Albanians—really be devoid of their native language? Who finds this objectionable, and why?
What kind of message do we send by ignoring this issue—or fact—in a country that defines itself as a civic one?
The sharp reactions to Gjeloshaj’s performance—reactions that were, let us be clear, partially justified—nevertheless failed to highlight a reality of which no one in Montenegro can be proud: we have lived together for centuries—certainly for over a millennium, regardless of which historical interpretation one accepts—yet, with very rare exceptions (such as the specific origins and history of the Montenegrin Kuči tribe), non-Albanians in Montenegro do not speak Albanian.
This represents a cultural shortcoming within our culture and society—a matter that has never been addressed, nor has it received any institutional or systemic attention.
In this regard, a Serbian model was replicated—in a manner that was historically unwise, utterly uncultured, and destructive—a model that met with historic failure in Kosovo and beyond (in Medveđa and the Preševo Valley). It was a path of defeat, accompanied by grave crimes and decades of segregation, which ended exactly as such a path inevitably had to end.
The current government is the heir to precisely that kind of policy and practice—Greater Serbian nationalism—so the reactions from that (ruling) camp were to be expected: Gjeloshaj’s nationalist escapades provided a godsend for Serbian nationalists (both open and covert ones) to attack him as an Albanian nationalist who “forgets that competence matters, not the ethnic affiliation of an elected official.”
For that is true, just as it is true that an educator in BILINGUAL areas (or multilingual ones, if one insists on that level of consistency and precision) ought to speak both languages—including Albanian.
That is the fundamental point we have (presumably inadvertently) forgotten.
And that is not good, because divisiveness and engineered antagonism toward Montenegrin Albanians (i.e., Albanians in Montenegro) represent the most destructive possible policy for Montenegro and all its citizens—both here and now, and even more so in the long run.
We long ago forgot the wonderful bilingual tradition in Tuzi, Kuči, Ulcinj …
You don’t speak Albanian? (Including the author of this text—so as not to skip over him—whose earliest memories are of childhood games in Đakovica/Gjakova, Kosovo…)
It is no wonder. No one knew how to teach us. For German or French, we have an excuse: we haven’t lived alongside those peoples for over a thousand years.
For Albanian language, truth be told, we have no excuse. We have even less of one regarding our Albanian friends and neighbors.
Politička potreba Nika Gjeloshaja je jasna, kao i kod svih nacionalista – bili oni to izvorno, ili pod pritiskom/potrebom da zlorabe i da profitiraju na nacionalnim temama: zaoštravanje identitetskih i povezanih pitanja, bombastične i provokativne izjave.
“Na braniku nacionalnih interesa!” To tako lijepo i hrabro zvuči. Suština problema i stvarni interesi građana/naroda su, po običaju, sporedni. I u ovom slučaju.
Jer – “što gore, to bolje” – recept je i za politički koncept u kojem se kreće osioni lider Albanske Alternative (Alternativa Shqiptare), kojem nisu strane priproste izjave i postupci.
Zaoštravanje, konfrontacije i sukobi – o čemu god da se radi, sa ili bez razloga – prikazuje i njega, baš kao i nacionaliste iz raznih srpskih i aktuelne Bošnjačke stranke vladajuće koalicije – u novoj balkanskoj izvedbi jedne te iste drame.
Dosadno i već viđeno, ali zaglupljujuće efikasno – iznova i iznova …
Za ocjenu Gjeloshajevih potencijala i efekata politike koju sprovodi treba otići do Tuzi – dok se opština tako zove. Jer, i to je, čujemo, pod znakom pitanja: “granica” kroz vinograde podrazumijeva da se brišu specifičnosti, pa je projektovano ime – Malesija. Brda da pojedu Tuzi, kažu trezveni mještani.
Favorizovanje jedne vjerske zajednice u odnosu na drugu među Malisorima/Brđanima je opasna politika. Ona zabija klin u vrijednost koju su balkanski Albanci, pa i oni u Crnoj Gori – sa vrlo malim varijacijama i istorijski marginalnim izuzecima – davno prihvatili kao filozofiju svog nacionalnog i političkog jedinstva. Vjera i druge razlike su nebitne – biti Albanac je svojstvo koje prevazilazi sve razlike – govorio je i pisao Pashko Vasa, pjesnik iz XIX vijeka – rodonačelnik ideje albanskog jedinstva.
Izgleda da Nik Gjeloshaj nije čitao poeziju Pashka Vase, niti se vidi da ga to posebno zanima. Ali, kako stvari stoje, ipak će morati da bude malo oprezniji i mudriji: ekstremistički i iritantni nastupi prilagodljivog i prevrtljivog Nikolle Camaja stavljaju Gjeloshaja u nezgodnu poziciju: nacionalistima nikada nije dosta i nikada im nije kraj.
Zato potpredsjednik Vlade Gjeloshaj treba bolje i preciznije da formuliše one zahtjeve koji bi, uz korektnu i neostrašćenu interpretaciju i bez jeftine politizacije, bili sasvim opravdani i razumni.
Takav je, na primjer, njegov stav (mada ga nije tako izrekao) da bi direktorka osnovne škole u Ulcinju trebalo da govori/poznaje jezike koji se govore u toj crnogorskoj opštini sa većinskim albanskim stanovništvom.
Trebalo bi, dakle, i bilo bi očekivano, poželjno i korisno – da govori albanski jezik.
Taj je zahtjev sasvim logičan i opravdan. Zar komunikacija sa učenicima, malim Albancima, treba da bude lišena njihovog maternjeg jezika? Kome to smeta i zašto bi to smetalo?
Kakvu poruku šaljemo ignorisanjem tog problema/činjenice u državi koja se deklariše kao građanska?
Oštre (i, da se razumijemo – djelimično opravdane reakcije na Gjeloshajev nastup) ipak su propustile da potenciraju realnost na koju niko u Crnoj Gori ne može biti ponosan: živimo zajedno vjekovima – duže od milenijuma, svakako, koju god interpretaciju istorije da prihvatimo – a, osim vrlo rijetkih izuzetaka, kao i specifičnog porijekla i povijesti crnogorskog plemena Kuči, ne-Albanci u Crnoj Gori ne govore albanski.
To je nekulturna činjenica naše kulture i društva, o kojoj se nikad nije vodilo računa, niti joj je poklanjana insitucionalna/sistemska pažnja.
Kopiran je, u tom smislu – istorijski neinteligentno i sasvim nekulturno i destruktivno – srpski model, koji je na Kosovu, a i šire (Medveđa, Preševska dolina), doživio istorijski fijasko. Porazi uz teške zločine i višedecenijsku segregaciju – koji su se završili kako su jedino mogli da se završe.
Aktuelna vlast je baštinik upravo takve – velikosrpske nacionalističke politike i prakse – pa su reakcije iz tog (vladajućeg) tabora bile očekivane: Gjeloshajeve nacionalističke eskapade su bogomdano opravdanje da ga srpski nacionalisti (otvoreni i skriveni) napadnu kao albanskog nacionalistu koji “zaboravlja da je stručnost bitna, a ne nacionalna pripadnost izabranog funkcionera”.
Jer, to je tačno, kao što je i istina da prosvjetni radnik u DVOJEZIČNIM sredinama (tj. višejezičnim, ako neko insistira na toj vrsti dosljednosti i preciznosti) treba da govori oba jezka – tj. i albanski.
To je suština koju smo (nenamjerno, valjda) zaboravili.
A to nije dobro, jer je podvojenost i projektovana antagonizacija sa crnogorskim Albancima (tj. Albancima u Crnoj Gori) za Crnu Goru i sve njene građane, najdestruktivnija moguća politika – danas i ovdje, ali još više u perspektivi.
NVO “Antifašisti Cetinja” su protiv da se mural Krsta Z. Popovića nalazi u jezgru Cetinja. Gupost tzv. novokompovanih “antifastista”- neuečesnika u ratu.
Krstu je tu mjesto i zaslužio je po svemu da bude taj mural. I da trajno ostane tamo.
Osnivači ove nvo treba da se sjete dje su i sa kim su im bili đedovi. Istorija je neumoljiva, a uvrede i klevete na račun Krsta od strane neznavenih promašene će zanavijek biti.
KAD BEČIĆEVE DEMOKRATE UKINU SLOBODU GOVORA: srpski glumac Dragan Mićanović (Foto: UGC )
SKANDALOZNI POTEZ ORGANIZATORA: Portal ETV objavljuje govor poznatog srpskog glumca zbog kojeg je zabranjeno da otvori Filmski festival u Herceg Novom
MIĆANOVIĆ: ,,Pozivam vas da ne žmurimo, da ne dozvolimo da nam stavljaju povez oko očiju, već da ih širom otvorimo…”
Stavovi o borbi protiv nasilja i sprječavanja slobode govora, kao i naklonost studentskim zalaganjima za demokratizaciju Srbije bili su presudni da se Mićanović ,,skloni sa pozornice” Festivala. O sadržaju Mićanovićevog govora organizatorisu obaviješteni nakon što je glumac poslao tekst da bude preveden na engleski i onda su ljudi iz Demokrata odlučili da Mićanovića ,,uklone sa pozornice” a da Festival otvori ministarka Tamara Vujović, takođe funkcionerka Demokrata.
Zbog toga što je u govoru koji je pripremio kritikovao vlast u Srbiji, što se zalagao za slobodu govora i umjetničkog stvaralaštva, poznati beogradski glumac Dragan Mićanović nije, iako je to bilo predviđeno, otvorio 39. Filmski festival u Herceg Novom.
-Povezanost ovih prostora, po mom mišljenju, mnoga je dublja od administrativnih granica koje nas dele. Ono što se dešava sada nama, ovde, može se desiti sutra, tamo, vama. Pre godinu i po dana, zajedno sa kolegama nosio sam transparent na kome je pisalo: „Ja ću da ustanem, zgažen, zgromljen, tlačen, na čelične vojske sa drvenim mačem” . Tražili smo odgovornost za veliku tragediju koja nas je sve pogodila i digli glas protiv nasilja koje su naše mlade kolege doživele ispred fakulteta – napisao je, između ostalog, Mićanović u govoru koji je poslao organizatorima da bude preveden na engleski jezik.
Očito da su stavovi o borbi protiv nasilja i sprječavanja slobode govora, kao i naklonost studentskim zalaganjima za demokratizaciju Srbije bili presudni da se Mićanović ,,skloni sa pozornice” Festivala.
Prema informacijama Portala ETV, odluku su donijeli pokrovitelji festivala – Ministarstvo kulture i medija Crne Gore i Opština Herceg Novi, na čijem su čelu kadrovi iz Demokratske Crne Gore.
Festival je, bez najave, otvorila ministarka kulture i medija Tamara Vujović, koja nam je u neformalnom telefonskom razgovoru na pitanje Televizije E zbog čega to nije uradio Mićanović, kratko kazala da je riječ o “nepredviđenim okolnostima”.Glumac Dragan Mićanović je odmah nakon odluke da ne može govoriti na otvaranju napustio Herceg Novi i vratio se u Beograd.
Govor Mićanovića Portal ETV objavljuje integralno:
Dobro veče.
Ovde je sada trebao da vam se obrati i otvori festival, dobitnik priznanja, moj dragi kolega Bogdan Diklić. Ali kako to često u životu, na pozornici, u filmu, biva, kada neko ne može, umesto njega traži se zamena, kako bi mi to kolokvijalno rekli, da neko uskoči. E pa, moram vam iskreno priznati, za mene je čast da uskočim umesto Bogdana. Iako bi mi on sada možda rekao ono što je u svojoj knjizi ,,Gluma bez glume” napisao –
,,To što te poneko prepozna na ulici i što ti ponekad u novinama izađe poneki intervjujčić ne znači da si glumac”
Ili bi mi, znajući da sada imam tremu što vam se obraćam, dobacio, iz iste te knjige:,,Proveri sve ono što ti je na umu, a što ti je u duši”.
E pa kada smo kod duše – privilegija je da budem večeras ovde sa vama. A ta privilegija nosi sa sobom i odgovornost da govorim iz duše.
Povezanost ovih prostora, po mom mišljenju, mnoga je dublja od administrativnih granica koje nas dele. Ono što se dešava sada nama, ovde, može se desiti sutra, tamo, vama.
Pre godinu i po dana, zajedno sa kolegama nosio sam transparent na kome je pisalo:
„Ja ću da ustanem, zgažen, zgromljen, tlačen, na čelične vojske sa drvenim mačem”
Tražili smo odgovornost za veliku tragediju koja nas je sve pogodila i digli glas protiv nasilja koje su naše mlade kolege doživele ispred fakulteta.
Od tada, pa do danas, o odgovornosti se sve manje pričalo dok se nasilje sve više širilo.
Usledila je sistematska eliminacija slobodnomisleće kulturne scene jedne cele zemlje”
Skoro dve godine nema konkursa za nove filmove, ukidaju se finansije za značajne festivale, naše kolege prebijaju u centru glavnog grada.
Ako nam ne dozvoljavaju da stvaramo, neće biti ni nekih novih Bogdana, ni Žmukiča, Žilnika, Živka, Makavejeva, Vuleta, novog Šibe, Godine, Bauera, Afrića, Sidrana, nove Mire, Soje, Milene…i mnogih drugih, novih i svojih, da uskoče, da nastave niz.
Velikan sa ovih prostora, Aleksandar Saša Petrović, rekao je – ,,Ako ne volimo ljude, ne možemo ni filmove da pravimo”… ,,Bez duše nema pravog filma”… ,,Film je kao život -sve je u njemu. Samo treba otvoriti oči”.
Pozivam vas da ne žmurimo, da ne dozvolimo da nam stavljaju povez oko očiju, već da ih širom otvorimo.
Proglašavam 39 filmski festival Herceg Novi otvorenim.
Izjava Ane Brnabić da je Aleksandar Vučić „pomogao“ Milojku Spajiću da dođe na vlast može se razumjeti samo kao laž ili kao javno priznanje miješanja vrha Srbije u političke procese u Crnoj Gori, a u oba slučaja riječ je o međunarodnom skandalu, kaže u intervjuu za Standard Srđan Milivojević iz Demokratske stranke Srbije.
Milivojević ocjenjuje da Vučić Crnu Goru ne doživljava kao ravnopravnu, nezavisnu državu, već kao „interesnu sferu“, tvrdi da mu je u ovom trenutku Milan Knežević politički upotrebljiviji od Andrije Mandića i otvoreno poručuje da Srbi u Crnoj Gori nijesu politička ispostava Beograda. On kaže i da poslije promjene vlasti u Srbiji neće biti finansiranja i političkog usmjeravanja stranaka u Crnoj Gori iz Beograda, niti miješanja u pitanja crnogorskog jezika, nacije, popisa, zastave i himne.
Za Standard govori i o razlikama između opozicije i vlasti u Srbiji kada je riječ o Crnoj Gori, političkoj ulozi Srpske pravoslavne crkve, nacionalizmu i ideji da granice treba da prate grobove i manastire. „Grobovi su mjesta sjećanja, a ne zemljišne knjige. Manastiri su svetinje, a ne granični stubovi“, poručuje Milivojević.
STANDARD: Ana Brnabić je, napadajući Milojka Spajića, javno poručila da mu je Aleksandar Vučić „pomogao da dođe na vlast“. To je prilično krupna rečenica za predsjednicu Skupštine jedne države. Kako je Vi razumijete?
MILIVOJEVIĆ: Ovu rečenicu moguće je razumeti samo na dva načina – ili kao laž ili kao priznanje.
Ukoliko Ana Brnabić govori istinu, predsednica Narodne skupštine Srbije javno je priznala da se vrh vlasti u Beogradu neposredno mešao u političke procese u suverenoj susednoj državi. Ukoliko ne govori istinu, izmislila je tako ozbiljno priznanje da bi uvredila ne samo predsednika Vlade Crne Gore, već i sve građane naše bratske i prijateljske države. U oba slučaja reč je o međunarodnom skandalu i još jednom brukanju Srbije.
Milojko Spajić je predsednik Vlade zato što su tako odlučili građani Crne Gore i njihovi izabrani predstavnici, a ne neko u Beogradu ili nekoj drugoj prestonici. Niko u Srbiji nema pravo da zasluge za rezultate izbora pripisuje Aleksandru Vučiću, niti da eventualnu podršku, savet ili politički kontakt naknadno pretvara u dug i obavezu poslušnosti.
Zamislite da predsednik Hrvatske ili Crne Gore izjavi da pomaže nekome da dođe na vlast u Beogradu. Vučić bi odmah sazvao Savet za nacionalnu bezbednost, Brnabić bi proglasila hibridni rat, a Informer bi već štampao poternice za stranim agentima i domaćim izdajnicima.
Ova izjava zato isključivo govori o prirodi Vučićevog režima, a ne o Milojku Spajiću. Vučićev režim susede ne vidi kao ravnopravne partnere, nego kao dužnike koji moraju da budu poslušni, a države u regionu kao prefekture u kojima on postavlja gubernatora.
U tome se i nalazi suština njegove regionalne politike. Na stranu što takav dug ne postoji. Crna Gora u svesti Aleksandra Vučića nije nezavisna država, već interesna sfera. Na sreću, to je sada uveliko manjinski stav u Srbiji.
STANDARD: Zašto je Crna Gora upravo sada ponovo postala gotovo opsesivna tema Aleksandra Vučića, Ane Brnabić i vrha SNS-a, od optužbi za „hibridni rat“ do gotovo svakodnevnih lekcija Podgorici?
MILIVOJEVIĆ: Između Srbije i Crne Gore postoje pitanja o kojima njihove vlasti imaju različite stavove, kao što takva pitanja postoje između svih susednih država. Nijedno od njih ne opravdava gotovo svakodnevne napade, optužbe za „hibridni rat“ i pokušaj da se Crna Gora predstavi kao neprijatelj Srbije.
Posebno moram da naglasim da Aleksandar Vučić svoje lične aspiracije pokušava da predstavi kao državnu politiku, stavljajući znak jednakosti između svoje lične vlasti i države Srbije.
Vučić zna da je njegova epoha samovlašća završena. Napadima na studente prvi put je postigao rezultat suprotan onome koji je želeo. Podrška studentima je rasla, dok je strah od njegovog režima nestajao. Zato sada pokušava da unutrašnju slabost nadoknadi proizvodnjom spoljnog neprijatelja. Juče je to bila Hrvatska, danas je Crna Gora, sutra će biti neko treći.
On je ostao isti radikal koji je samo preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Kad god mu je vlast ugrožena, frak se razmakne i ponovo se pojave stara radikalska politika, regionalni sukobi i patetične priče o ugroženosti Srbije.
Istovremeno pokušava da proizvede krizu koju bi zatim pred evropskim zvaničnicima navodno smirivao i ponovo se predstavljao kao faktor mira i stabilnosti, dok opadajućem broju svojih pristalica u Srbiji poručuje: „Sada su našli da me ruše dok mi ovo rade u regionu.“
Najviše ga pogađa uspeh Crne Gore na evropskom putu. Crna Gora je danas predvodnik procesa proširenja i realno je očekivati da postane članica Evropske unije mnogo pre Srbije. Time se ruši najveća Vučićeva prevara. Građani Srbije mogu jasno da vide da prepreka našem članstvu u Evropskoj uniji nije briselska administracija, niti su krivi susedi, nego režim koji ih četrnaest godina udaljava od Evrope.
Crna Gora zaslužuje punu podršku da dovrši svoj evropski put, bez radikalskih podmetanja iz Beograda. Svako ko želi dobro građanima Zapadnog Balkana treba da se raduje njenom uspehu. Crna Gora će Srbiju sačekati u Evropskoj uniji, a oslobođena Srbija učiniće sve da joj se tamo što pre pridruži.
VUČIĆU SU POTREBNI POSLUŠNICI, A NE SAMOSTALNI PREDSTAVNICI SRBA
STANDARD: Andrija Mandić govori o „novom srpskom odgovoru za novo vrijeme“ i pokušava da srpsku politiku u Crnoj Gori predstavi kao institucionalnu, evropsku i pomirljiviju. Milan Knežević, s druge strane, bira mnogo žešću retoriku prema crnogorskoj vlasti i gotovo refleksno staje uz političke poruke iz Beograda. Da li je moguće da je Mandić shvatio nešto što Vučić ne želi da prihvati – da Srbi u Crnoj Gori svoju politiku moraju voditi u Podgorici, a ne u Beogradu? I da li je upravo zato Vučiću danas politički korisniji Knežević od Mandića?
MILIVOJEVIĆ: Ako je Andrija Mandić zaista prihvatio da se odluke o budućnosti Crne Gore donose u Crnoj Gori i da Srbi svoja prava ostvaruju kroz njene institucije, to je važan i dobar politički pomak. Takvu poruku treba pozdraviti. Njena prava vrednost ipak će se meriti postupcima, posebno onda kada bude u suprotnosti sa očekivanjima Aleksandra Vučića.
Srbi u Crnoj Gori nisu Vučićeva politička ispostava. Oni su ravnopravni građani Crne Gore, duboko ukorenjeni u njenu istoriju, kulturu i državnost. Njihov politički život mora se odvijati u Podgorici, Nikšiću, Kolašinu, Mojkovcu i drugim crnogorskim gradovima, tamo gde žive i gde ostvaruju svoja prava.
Vučiću je od ljudi sa stavom korisniji svaki političar koji po svoje mišljenje dolazi u Beograd i zatim njegove poruke prenosi građanima Crne Gore. Zato mu u ovom trenutku Milan Knežević može biti politički upotrebljiviji od Mandića.
Vučiću nisu potrebni samostalni predstavnici Srba u Crnoj Gori, već poslušnici koji će održavati sukobe, ometati evropski put i politički interes njegovog režima predstavljati kao interes srpskog naroda.
Podrška Vučiću ne može se predstavljati kao ljubav prema Srbiji i srpstvu. Gde god je prisvojio isključivo pravo da zastupa Srbe, njihov položaj je postajao teži, dok su njegova moć i bogatstvo rasli. Srbi u Crnoj Gori ne treba da budu taoci njegovih neostvarenih radikalskih ambicija.
Kulturna, istorijska i porodična bliskost sa Srbijom prirodna je i dragocena. Političko tutorstvo iz Beograda ugrožava i Crnu Goru i Srbe koji u njoj žive. Naposletku, kao bumerang se vraća i onome ko vodi takvu politiku.
STANDARD: U Crnoj Gori postoji ozbiljna dilema koju bih volio da ne zaobiđete. Kada se skloni pitanje Vučića, gdje je zapravo razlika između značajnog dijela srpske opozicije i SNS-a kada je riječ o Crnoj Gori? Da li demokratska opozicija Srbiju vidi kao susjednu državu koja nema nikakvo pravo političkog tutorstva nad Crnom Gorom, ili i ona, samo pristojnijim rječnikom, Crnu Goru doživljava kao prostor posebnog srpskog interesa?
MILIVOJEVIĆ: Ta dilema je legitimna. Ne mogu da govorim u ime čitave opozicije, jer i unutar nje postoje ljudi koji Crnoj Gori pristupaju pristojnijim jezikom, a zadržavaju ideju da Beograd ima posebno pravo da odlučuje o njenim unutrašnjim pitanjima.
U ime Demokratske stranke mogu da budem potpuno jasan. Crna Gora je suverena susedna država, a ne prostor posebne političke nadležnosti Srbije. Beograd nema pravo da bira njene vlasti, usmerava njene političke stranke, utiče na izbore ili građanima Crne Gore određuje kako će se nacionalno izjašnjavati, kojim će jezikom govoriti i koje će državne simbole poštovati.
Mene je deda naučio da se domaćin tuđe kuće ne bira van te kuće. O tome ko će voditi Crnu Goru odlučuju isključivo građani Crne Gore.
Srbija ima legitimnu obavezu da se, kroz zakone, diplomatiju i saradnju dveju država, zalaže za poštovanje prava Srba u regionu. Istu obavezu ima Crna Gora kada je reč o Crnogorcima koji žive u Srbiji. Takva briga podrazumeva poštovanje međunarodnih standarda i ustavnog poretka države u kojoj ti ljudi žive.
Finansiranje političkih projekata, izdavanje naloga stranačkim liderima i zloupotreba glasova Srba iz regiona za izborne manipulacije u Srbiji predstavljaju nedopustive aktivnosti koje sa polja politike prelaze na teren za koji zakoni i Crne Gore i Srbije predviđaju ozbiljne sankcije.
Posle smene Vučićevog režima Srbija i Crna Gora obnoviće bratsko poverenje upravo zato što će njihov odnos počivati na ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i zajedničkoj evropskoj budućnosti.
CRNA GORA JE SUVERENA DRŽAVA, A NE PROSTOR POSEBNE NADLEŽNOSTI SRBIJE
STANDARD: Možete li bez istorijskih fusnota i onog obaveznog „ali“ jasno reći – Crna Gora je posebna, suverena država; crnogorska nacija je legitimna koliko i srpska; njena zastava, himna i državni simboli zaslužuju potpuno poštovanje, bez obzira na to da li se nekome u Beogradu dopadaju? Pitam Vas to jer ljudi u Crnoj Gori žele da znaju da li bi poslije Vučića dobili zaista drugačiju Srbiju ili samo drugačiji ton iste politike.
MILIVOJEVIĆ: Da. Crna Gora je posebna, suverena i nezavisna država. Crnogorska nacija je legitimna koliko i srpska. Njena zastava, himna i svi državni simboli i znamenja zaslužuju potpuno poštovanje, bez obzira na to da li se dopadaju bilo kome u Beogradu.
Niko iz Srbije nema pravo da Crnogorcima određuje jesu li njihova nacija i identitet „pravi“, da im uređuje himnu, bira zastavu ili tumači rezultate popisa prema sopstvenim političkim potrebama. Poštovanje Crne Gore pokazuje se ponašanjem državnih organa, odsustvom mešanja u njene unutrašnje poslove i odnosom prema Crnogorcima koji žive u Srbiji.
Jednako poštujemo Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate, Muslimane i sve druge građane Crne Gore. Srbi imaju puno pravo da čuvaju svoj jezik, veru, kulturu i nacionalni identitet. Ostvarivanje tih prava ne daje vlastima Srbije pravo da upravljaju Crnom Gorom ili da Srbe koriste kao instrument svoje regionalne politike.
Posle Vučića promeniće se i ton i suština politike Srbije. Srbija više neće proizvoditi regionalne sukobe niti deliti građane susednih država na „naše“ i „njihove“. Crna Gora i Srbija biće dve bratske, potpuno ravnopravne države, najbliži prijatelji i prirodni saveznici na zajedničkom evropskom putu.
STANDARD: Da li je Aleksandar Vučić uopšte glavni problem ili je on samo najuspješniji proizvod mnogo dubljeg problema srpskog društva: ideje da Srbija ima posebno pravo tamo gdje žive Srbi, gdje postoje srpski manastiri ili, kako se često govori, „gdje su srpski grobovi“? Gdje se za Vas završava legitimna briga za sunarodnike, a počinje teritorijalni i politički paternalizam prema susjednim državama?
MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je glavni politički problem današnje Srbije i istovremeno najuspešniji korisnik dubljih slabosti našeg društva. On nije izmislio autoritarnost, etnički nacionalizam i zloupotrebu istorijskih trauma, ali ih je pretvorio u organizovan sistem vladanja zasnovan na strahu, mržnji i neprekidnom traženju neprijatelja.
To ne može biti alibi za srpsko društvo. Naša je obaveza da se suočimo sa idejom da granice treba da prate grobove, manastire ili nacionalnu pripadnost ljudi. Srpski grobovi nalaze se od Bizerte do Zejtinlika. Grobovi su mesta sećanja i podsećanja kolika je cena slobode, a ne zemljišne knjige. Manastiri su svetinje i kulturno nasleđe, a ne granični stubovi.
Legitimna briga Srbije za sunarodnike podrazumeva zaštitu njihovih ljudskih i manjinskih prava, negovanje kulturnih i obrazovnih veza i diplomatsku podršku u skladu sa međunarodnim pravom.
Paternalizam počinje tamo gde počinju političke naredbe, tajni novac, izborni inženjering, određivanje ko je „pravi Srbin“ i zahtev da građani druge države budu poslušni vlastima u Beogradu.
Demokratska stranka je evropska i antiratna stranka. Da je Srbija 1991. godine izabrala viziju moderne evropske države, umesto Miloševićevog nacionalizma, danas bi mnogo više Srba živelo u svojim domovima širom nekadašnje Jugoslavije, povezano sa Srbijom u Evropi bez unutrašnjih granica.
Nacionalna politika Demokratske stranke vodi ka tome da Srbija, Crna Gora i čitav Zapadni Balkan postanu deo iste evropske zajednice slobodnih ljudi i ravnopravnih država.
Vučić predstavlja i problem i upozorenje. Studentska pobuna pokazuje da u Srbiji postoji snažna, većinska i evropska alternativa njegovoj politici.
GROBOVI NISU ZEMLJIŠNE KNJIGE, A MANASTIRI NISU GRANIČNI STUBOVI
STANDARD: Može li Srbija uopšte postati moderna evropska država ako paralelno bujaju klerikalizam, etnički nacionalizam, mitologizacija prošlosti i uvjerenje da crkva treba da bude politički autoritet? Kako gledate na političku ulogu Srpske pravoslavne crkve, posebno u Crnoj Gori, i ima li Demokratska stranka hrabrosti da kaže da crkva može imati ogromnu društvenu važnost, ali ne može određivati državnu i regionalnu politiku Srbije?
MILIVOJEVIĆ: Srbija ne može postati moderna evropska država dok se političke odluke donose pod pritiskom klerikalizma, šovinizma i mitologizovane prošlosti. Ustav Srbije jasno određuje da je Srbija svetovna država i da su crkve i verske zajednice odvojene od države. Posle smene režima ta odredba ponovo mora imati stvarno značenje.
Srpska pravoslavna crkva ima ogromnu duhovnu, kulturnu, istorijsku i društvenu važnost za veliki broj ljudi. Ona nema izborni legitimitet ni ustavno ovlašćenje da određuje državnu, spoljnu ili regionalnu politiku Srbije. Njeni velikodostojnici imaju pravo da iznose stavove kao i svi drugi građani, dok odluke donose građani i institucije koje su im odgovorne.
To posebno važi za Crnu Goru. Verska osećanja, hramovi i sveštenstvo ne smeju biti pretvarani u partijsku infrastrukturu niti u instrument spoljne politike Beograda. O budućnosti Crne Gore odlučuju njeni građani, a njene institucije uređuju odnose sa svim verskim zajednicama uz puno poštovanje slobode veroispovesti.
Demokratska stranka ima i hrabrost i obavezu da to jasno kaže. Crkva može biti važan glas u društvu, ali nema pravo političkog veta. Oltar ne sme postati predizborna bina, kao što državna vlast ne sme koristiti veru za indoktrinaciju i disciplinovanje građana i obračun sa neistomišljenicima.
Sekularna država štiti i slobodu vere i slobodu građana. Tako crkva čuva svoje dostojanstvo, a država svoju demokratsku prirodu.
U budućnosti Srbija mora da napravi otklon od mitomanskog, pljačkom i ratovima razorenog društva, gradeći budućnost koja počiva na spoznaji naših pravih vrednosti, ne nudeći svetu naše najveće mane i zablude kao naše najveće vrline.
POSLIJE VUČIĆA: NEMA POLITIČKOG INŽENJERINGA U CRNOJ GORI
STANDARD: Pretpostavimo da Vučić sjutra izgubi vlast i da demokratska opozicija dobije priliku da vodi Srbiju. Šta bi se konkretno promijenilo prema Crnoj Gori? Da li biste bili spremni da kažete: nema finansiranja i političkog usmjeravanja partija u Crnoj Gori iz Beograda, nema miješanja u pitanja jezika, nacije, popisa i identiteta, nema podjele građana Crne Gore na one koji su „naši“ i „njihovi“, već odnos dvije potpuno ravnopravne države? Ako nijeste spremni na to, onda šta bi, osim Vučićevog stila i retorike, zapravo bilo drugačije?
MILIVOJEVIĆ: Da će Vučić izgubiti vlast, to više nije pretpostavka, već izvesnost. Zato smo spremni da ovo kažemo potpuno jasno i da to što govorimo sprovedemo u delo.
Posle Vučića neće biti finansiranja i političkog usmeravanja stranaka u Crnoj Gori iz Beograda. Državne službe, javna preduzeća, ambasada i mediji neće biti korišćeni za politički inženjering i sprovođenje zlurade i zlokobne propagande.
Srbija se neće mešati u pitanja crnogorskog jezika, nacije, popisa, zastave, himne i drugih pitanja o kojima odlučuju građani i institucije Crne Gore. Neće biti podele građana na „naše“ i „njihove“, niti proglašavanja izdajnikom bilo koga ko po određenim pitanjima ima drugačiji stav od onih koji će preuzeti odgovornost za upravljanje Srbijom.
Sa svakom demokratski izabranom vlašću u Podgorici razgovaraćemo otvoreno, institucionalno i kao ravnopravni partneri. Nesuglasice, kojih ima i između najbližih država, rešavaćemo dijalogom, bez uvreda, ucena, tabloidnih kampanja i političkih posrednika.
Crna Gora je na korak od ostvarenja svoje istorijske evropske šanse. Srbija treba da se raduje njenom uspehu. Crna Gora će nas sačekati u Evropskoj uniji, a posle smene mafijaškog režima demokratska Srbija će učiniti sve da joj se što pre pridruži.
Tada će odnosi Srbije i Crne Gore ponovo biti onakvi kakvi prirodno treba da budu. Crna Gora će biti jedan od najbližih prijatelja i saveznika koje Srbija ima, a Srbija pouzdan prijatelj i saveznik Crne Gore.
Pravi bratski odnos moguć je samo između potpuno ravnopravnih država. Upravo takvu budućnost ćemo zajedno izgraditi.
Za crnogorsku porodicu odlazak u market postao je luksuz. Sindikalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu u drugom kvartalu 2026. godine dostigla je 2.110 eura, dok se realna prosječna plata kreće oko 850 eura. Za pokriće osnovnih potreba jedne porodice tako su potrebne više od dvije prosječne neto zarade, dok samo hrana mjesečno košta oko 670 eura.
Politički direktor i poslanik DPS-a Mihailo Anđušić za Portal ETV kaže da svakodnevna kupovina za prosječnu crnogorsku porodicu više nije jednostavna obaveza, već ozbiljan izazov za kućni budžet.
– Odlazak u prodavnicu za prosječnu crnogorsku porodicu odavno nije samo pitanje kupovine, već pitanje kako rasporediti kućni budžet da se izdrži mjesec- kaže Anđušić.
POTROŠAČKA KORPA VEĆA OD DVIJE PROSJEČNE PLATE
Vrijednost sindikalne potrošačke korpe, prema njegovim riječima, najbolje pokazuje razmjere problema. Sa 2.110 eura, ona je višestruko iznad primanja velikog broja porodica, dok samo troškovi hrane zauzimaju značajan dio mjesečnog budžeta.
– Za njeno pokriće potrebne su više od dvije prosječne neto zarade. A govorimo o korpi koja predstavlja procjenu osnovnih potreba četvoročlane porodice. Samo za hranu potrebno je oko 670 eura mjesečno- navodi Anđušić.
Zato, ističe, uzrok problema ne treba tražiti u navikama građana i njihovoj sposobnosti da štede.
– Problem nije u tome što građani ne znaju da štede. Problem je što troškovi života rastu brže nego što raste osjećaj sigurnosti koji građanin ima od svoje plate.
Anđušić upozorava da se stvarna slika životnog standarda ne može dobiti samo poređenjem današnjih i nekadašnjih zarada. Ključno pitanje je koliko građanin za svoju platu može da kupi.
– Nije dovoljno reći da su plate danas veće nego prije nekoliko godina. Naravno da jesu. Ali pitanje je koliko za tu platu danas možete da kupite.
Prazna korpa(Photo: Shutterstock)
Upravo odnos između nominalnog rasta plata i stvarne kupovne moći, smatra on, pokazuje koliko je položaj građana zapravo poboljšan.
– Ako plata nominalno raste, a građanin sa njom iz mjeseca u mjesec može da kupi sve manje hrane, da mu nakon računa ostaje manje novca za djecu, školovanje, odmor ili neplanirani trošak – onda imamo ozbiljan problem.
CIJENA KORPE RASTE, PRITISAK NE POPUŠTA
Dodatni pritisak predstavlja činjenica da je i sama potrošačka korpa nastavila da raste. U drugom kvartalu ove godine povećana je za još 20 eura, dok su troškovi prehrambenih proizvoda porasli za skoro četiri odsto.
– Pritisak nije nestao. On se nastavlja- upozorava Anđušić.
On smatra da se ekonomska situacija u Crnoj Gori prečesto procjenjuje kroz prosjeke i procente, dok se premalo pažnje posvećuje onome što građani vide kada dođu do kase.
– Mislim da smo previše počeli da ekonomiju posmatramo kroz prosjeke i procente, a premalo kroz ono što se dešava na kasi u marketu.
Za građanina, dodaje, mnogo je važnije koliko može da kupi za 50 ili 100 eura, nego pojedinačni makroekonomski pokazatelji.
– Građanina ne zanima samo koliki je rast BDP-a. Zanima ga koliko kesa može da napuni za 50 ili 100 eura, koliko mu ostane nakon što plati račune i može li od svoje zarade da obezbijedi normalan život porodici.
DIZEL POSKUPIO 40 ODSTO
Kao primjer nesrazmjere između rasta troškova i primanja navodi cijenu goriva. Prema njegovim riječima, dizel je za godinu poskupio višestruko brže nego što je rasla prosječna plata.
-nU posljednjih godinu dana cijena litra dizela je rasla za 40 odsto, dok je prosječna plata rasla za tri odsto. Dakle, 13 puta brže- kaže Anđušić, podsjećajući da cijena goriva direktno ili indirektno utiče na veliki broj drugih proizvoda i usluga.
Posebno skreće pažnju na ono što se, kako tvrdi, dešava tokom avgusta – od novog talasa inflacije do mjera koje dodatno pune državni budžet, ali istovremeno predstavljaju trošak za građane.
– Obratite pažnju na avgust mjesec, novi talas inflacije, nove represivne zakone koji pune budžet (saobraćaj, igre na sreću, etažni vlasnici). Obratite pažnju na paušalne iznose julskih računa za struju.
PLATA NIJE ISTO ŠTO I ŽIVOTNI STANDARD
Zbog svega toga, za Anđušića je ključno napraviti razliku između povećanja zarada i stvarnog poboljšanja životnog standarda.
– Zato je za mene pravo pitanje da li smo povećali plate ili smo povećali životni standard. To nije isto.
Crna Gora, smatra on, mora voditi ekonomsku politiku koja neće samo podizati nominalne zarade, već će stvarati uslove da primanja rastu brže od troškova života.
– U suprotnom možemo imati sve veće plate na papiru, a sve tanji novčanik u stvarnom životu.
A upravo se na kućnom budžetu, smatra Anđušić, najbolje vidi stvarna cijena života. Kada porodica počne da bira koju će osnovnu namirnicu izbaciti iz korpe, odlazak u prodavnicu prestaje da bude obična svakodnevna obaveza.
– Kada prosječna porodica počne da razmišlja koju će osnovnu namirnicu izbaciti iz korpe, onda svakodnevna kupovina zaista počinje da liči na luksuz. I to je problem koji nijedna vlast ne smije da relativizuje- poručio je Anđušić.
Lider Demokratske narodne partija (DNP) Milan Knežević pitao je danas, tokom skupštinskog zasijedanja, zašto se pravi selekcija kada se objavljuju prepiske iz predmeta pod oznakom “tajno”.
– Što se tiče rada tužilaštva i sudova ništa se promijenilo nije kad se spinuje javnost. Da Vas pitam – ko objavljuje prepiske iz premeta pod oznakom “tajno”. Otkud komunikacije i poruke koje čitamo u medijima, recimo sa ovim Acom Mijajlovićem? Ko ih objavljuje? I zašto se prave selekcije i filtracija? Ko to radi? Radi Tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. A pritom u fioci drže neke druge i to zna cijela Crna Gora – istakao je Knežević tokom rasprave o izmjenama i dopunama Zakona o državnom tužilaštvu i Zakona o Specijalnom državnom tužilaštvu.
On je dodao da je, kao član Vijeća za nacionalnu bezbjednost, priszstvovao jednoj sjednici na kojoj je šef SPO Predrag Šuković rekao da nema obavezu ni prema kome, osim prema glavnom specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću.
– Onda sam ga ja pitao: “Da mi onda idemo doma, što ćemo onda ovdje?” Gospodin Šuković i Novović su tada rekli da sve prepiske iz Europola dolaze samo kod njih dvojice. Onda želim da pitam kako onda izlaze sve te prepiske… To je prepariranje javnosti za naredbu o istrazi, pa onda za podizanje optužnice. Prošao sam kroz to – kazao je, pored ostalog, Knežević.
On je rekao da se, kao nekada u na Pinku, Informeru, Pobjedi i Anteni M, sad sve dominantno pojavljuje u Vijestima.
– Imamo prepariranje javnosti za sudske postupke koji će da budu. I svi treba da znamo – kad završite provjeru integriteta 2. septembra, od oktobra-novembra kladionice mogu komotno da počnu da raspisuju ko će da bude prvi uhapšen – od aktuelnih i bivših funkcionera. I praviće se balans i niko neće smjeti da podigne glas jer će misliti da je on sljedeći – zaključio je Knežević.
