A flisni shqip?
Piše: Miodrag Vlahović
Politička potreba Nika Gjeloshaja je jasna, kao i kod svih nacionalista – bili oni to izvorno, ili pod pritiskom/potrebom da zlorabe i da profitiraju na nacionalnim temama: zaoštravanje identitetskih i povezanih pitanja, bombastične i provokativne izjave.
“Na braniku nacionalnih interesa!” To tako lijepo i hrabro zvuči. Suština problema i stvarni interesi građana/naroda su, po običaju, sporedni. I u ovom slučaju.
Jer – “što gore, to bolje” – recept je i za politički koncept u kojem se kreće osioni lider Albanske Alternative (Alternativa Shqiptare), kojem nisu strane priproste izjave i postupci.
Zaoštravanje, konfrontacije i sukobi – o čemu god da se radi, sa ili bez razloga – prikazuje i njega, baš kao i nacionaliste iz raznih srpskih i aktuelne Bošnjačke stranke vladajuće koalicije – u novoj balkanskoj izvedbi jedne te iste drame.
Dosadno i već viđeno, ali zaglupljujuće efikasno – iznova i iznova …
Za ocjenu Gjeloshajevih potencijala i efekata politike koju sprovodi treba otići do Tuzi – dok se opština tako zove. Jer, i to je, čujemo, pod znakom pitanja: “granica” kroz vinograde podrazumijeva da se brišu specifičnosti, pa je projektovano ime – Malesija. Brda da pojedu Tuzi, kažu trezveni mještani.
Favorizovanje jedne vjerske zajednice u odnosu na drugu među Malisorima/Brđanima je opasna politika. Ona zabija klin u vrijednost koju su balkanski Albanci, pa i oni u Crnoj Gori – sa vrlo malim varijacijama i istorijski marginalnim izuzecima – davno prihvatili kao filozofiju svog nacionalnog i političkog jedinstva. Vjera i druge razlike su nebitne – biti Albanac je svojstvo koje prevazilazi sve razlike – govorio je i pisao Pashko Vasa, pjesnik iz XIX vijeka – rodonačelnik ideje albanskog jedinstva.
Izgleda da Nik Gjeloshaj nije čitao poeziju Pashka Vase, niti se vidi da ga to posebno zanima. Ali, kako stvari stoje, ipak će morati da bude malo oprezniji i mudriji: ekstremistički i iritantni nastupi prilagodljivog i prevrtljivog Nikolle Camaja stavljaju Gjeloshaja u nezgodnu poziciju: nacionalistima nikada nije dosta i nikada im nije kraj.
Zato potpredsjednik Vlade Gjeloshaj treba bolje i preciznije da formuliše one zahtjeve koji bi, uz korektnu i neostrašćenu interpretaciju i bez jeftine politizacije, bili sasvim opravdani i razumni.
Takav je, na primjer, njegov stav (mada ga nije tako izrekao) da bi direktorka osnovne škole u Ulcinju trebalo da govori/poznaje jezike koji se govore u toj crnogorskoj opštini sa većinskim albanskim stanovništvom.
Trebalo bi, dakle, i bilo bi očekivano, poželjno i korisno – da govori albanski jezik.
Taj je zahtjev sasvim logičan i opravdan. Zar komunikacija sa učenicima, malim Albancima, treba da bude lišena njihovog maternjeg jezika? Kome to smeta i zašto bi to smetalo?
Kakvu poruku šaljemo ignorisanjem tog problema/činjenice u državi koja se deklariše kao građanska?
Oštre (i, da se razumijemo – djelimično opravdane reakcije na Gjeloshajev nastup) ipak su propustile da potenciraju realnost na koju niko u Crnoj Gori ne može biti ponosan: živimo zajedno vjekovima – duže od milenijuma, svakako, koju god interpretaciju istorije da prihvatimo – a, osim vrlo rijetkih izuzetaka, kao i specifičnog porijekla i povijesti crnogorskog plemena Kuči, ne-Albanci u Crnoj Gori ne govore albanski.
To je nekulturna činjenica naše kulture i društva, o kojoj se nikad nije vodilo računa, niti joj je poklanjana insitucionalna/sistemska pažnja.
Kopiran je, u tom smislu – istorijski neinteligentno i sasvim nekulturno i destruktivno – srpski model, koji je na Kosovu, a i šire (Medveđa, Preševska dolina), doživio istorijski fijasko. Porazi uz teške zločine i višedecenijsku segregaciju – koji su se završili kako su jedino mogli da se završe.
Aktuelna vlast je baštinik upravo takve – velikosrpske nacionalističke politike i prakse – pa su reakcije iz tog (vladajućeg) tabora bile očekivane: Gjeloshajeve nacionalističke eskapade su bogomdano opravdanje da ga srpski nacionalisti (otvoreni i skriveni) napadnu kao albanskog nacionalistu koji “zaboravlja da je stručnost bitna, a ne nacionalna pripadnost izabranog funkcionera”.
Jer, to je tačno, kao što je i istina da prosvjetni radnik u DVOJEZIČNIM sredinama (tj. višejezičnim, ako neko insistira na toj vrsti dosljednosti i preciznosti) treba da govori oba jezka – tj. i albanski.
To je suština koju smo (nenamjerno, valjda) zaboravili.
A to nije dobro, jer je podvojenost i projektovana antagonizacija sa crnogorskim Albancima (tj. Albancima u Crnoj Gori) za Crnu Goru i sve njene građane, najdestruktivnija moguća politika – danas i ovdje, ali još više u perspektivi.
Zaboravili smo, davno, divnu dvojezičnu tradiciju u Tuzima, Kučima, Ulcinju …
Ne govorite albanski? (Uključujući autora ovog teksta – da ga ne preskoči to pitanje – čija su prva sjećanja na dječje igre u Đakovici, Kosovo …)
Nikakvo čudo. Niko nas nije umio tome naučiti. Za njemački ili francuski, imamo izgovor: ne živimo sa njima zajedno preko hiljadu godina.
Za albanski, ako ćemo pravo, nemamo izgovor. Još manje ga imamo prema našim prijateljima i susjedima Albancima.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].