Moramo se građanski trgnuti i zapitati: jel nam ekonomija treba da služi sad i nikad više, ili nam je generacijski zadatak da promišljamo javne politike rasta i razvoja u narednih dvadest do pedeset godina?

Portal: Radio Skala

Rast crnogorske ekonomije u Drugom kvartalu među najvećim je u Evropi i iznosi 3,8 odsto, saopštio je premijer Crne Gore Milojko Spajić. To je, kako je kazao, znatno iznad prosjeka EU (1,2 odsto) i eurozone (1 odsto). A evo kako je njegovu tvrdnju za portal Radio Skala komentarisala ekonomska analitičarka Mila Kasalica:

Neformalni premijer Vlade Crne Gore i nominalni ministar finansija su samohvališući se objavili podatke o bruto društvenom proizvodu za II kvartal 2026. godine, koji je porastao stopom od 3,8% (realni rast), što je značajno više od EU prosjeka od 0,5% gdje su Poljska i Kipar/ Litvanija imali veći (preko 4,8%) ili jednak rast (3,7 i 3,8%) kao crnogorska ekonomija. Mada se tu ne pominje činjenica da kvaratlni rast BDP u Crnoj gori ne približava crngoroske potrošače evropskim zaradama i/ili potrošnji.

Rast BDPa nije rezultat javnih politika koje su u funkciji razvoja crnogorske ekonomije, naše zajedničke kuće. Rast BDPa drugog kvartala ove godine je opredijeljen rastom na proizvodnoj strani u trgovini na malo i veliko gorivima, motornim vozilima, saobraćaja i skladištenja, kao i ugostiteljskih usluga, odnosno rasta poslovanja nekretninama. Ili kroz potrošnu perspektivu analize, ličnoj potrošnji domaćinstava i potrošnji države, a uz minus uvoza i izvoza koji je porastao sa €609 mil na €640 mil. Uz napomenu da je privreda uložila u bruto investicije umanjujući u ovom kvartalu ulaganje u zalihe.

Ili u najkraćem, Trumpovsko užasavajuće nestrateško igranje oko Hormuškog moreuza što je cijene nafte poslalo u nebo a onda se u manipulacijama globalnim tržištem čine razna netržišna bogaćenja privilegovane manjine, tako lijepo skockalo cijene da su Zdenka-ekonomske pohvale o tome da su cijene goriva dobre za državu napravile istorijski rezultat odlazeće Vlade. Naravno, ukupni uticaj na sve ostale cijene svakodnevno izdržavamo, i kao potrošači i kao poreski obveznici.

U najkraćem, do jula 2026. godine crnogorski realni sektor je napravio ozbiljan privredni rezultat. Međutim, avgust je po prometu i rezultatima najgori u najmanje deceniju i po, a to je mjesec koji je DF-carstvo samohvalisanja o nekom rekordnom prilivu (uz simulaciju podacima prometa) turista, kako na primorju tako i po sjevernim vrletima naše zemlje. Odgovorno je da sačekamo podatke avgusta, uz nadu da litijaški nemar i nerad a unižavanje kvaliteta javne usluge neće voditi teškom otrežnjenju, koje će usloviti neugodno prizemljenje, dok će inflacija nastaviti uzlaznim trendom, što posredno generiše veći BDP.

Zato se opet moramo građanski trgnuti i zapitati: jel nam ekonomija treba da služi sad i nikad više, ili nam je generacijski zadatak da promišljamo javne politike rasta i razvoja u narednih dvadest do pedeset godina? Ova smiješna mastodontska Vlada Crne Gore sa DEU timom (našom stvarnom vladom) nema hrabrosti da o ovim životnim važnim pitanjima počne ni djelimične pripreme, koje bi buždetom 2027 pored vraćanja duga (ovaj put Spajićevog a ne prethodnog duga) opredijelili sto miliona za projekte prerađivačke industrije, poljoprivrede i rezidentne IT industrije. Što je u cjelosti suprotno onome što se tekuće radi, gdje se bačaju desetine miliona eura javnih novaca na netransparentno nabavljene brodove koji nisu ni planirani izdaci kapitalnog budžeta 2026e.    

Izdaja je crnogorske istorije i svega što je crnogorsko i najgora je negacija ideje čojstva i junaštva – slaviti ratne zločince, negirati genocid i ćutati dok to rade državni funkcioneri i zvaničnici, napisao je na svom X nalogu Miodrag Vlahović, raniji ministar vanjskih poslova Crne Gore i ambasador.

Vi ste izdajnici, @nsdcg @DemokrateCG @pokretevropasad @JakovMilatovic.

@Mico_Vlahovic

Miodrag Vlahovic🇲🇪

@Mico_Vlahovic

Izdaja je crnogorske istorije i svega što je crnogorsko i najgora je negacija ideje čojstva i junaštva e državni funkcioneri i zvaničnici – slaviti ratne zločince, negirati genocid i ćutati dok to rad

Vi ste izdajnici, @nsdcg @DemokrateCG @pokretevropasad @JakovMilatovic.

20:42 · 3 Sept 2026

1.1kViews

@Mico_Vlahovic

Miodrag Vlahovic🇲🇪

@Mico_Vlahovic

11h

It’s a betrayal  of Montenegrin history and everything Montenegrin, and the worst negation of the idea of freedom and heroism – to glorify war criminals, deny genocide, and stay silent while state officials and functionaries do it.

You are traitors, NSD, PES, Demokrate …@EUAmbME

Posljednje reakcije potpredsjednika Skupštine Nikole Camaja i poslanika PES-a Seida Hadžića samo su potvrdile ono što je već odavno očigledno – kad treba birati između principa i šačice vlasti, oni bez razmišljanja biraju vlast i bespogovornu poslušnost Andriji Mandiću – saopštili su iz Demokratske partije socijalista.

Dodaju da su, kada su najavili inicijativu za smjenu predsjednika Skupštine, zbog njegovog odnosa prema presuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću, jasno kazali da će to biti test za svakog poslanika.

– Test koji treba da pokaže postoji li granica preko koje se, zarad funkcija i privilegija, ipak ne prelazi. Camaj i Hadžić su svoj odgovor već dali. Njihova nervozna saopštenja, sastavljena od uvreda, podmetanja i laži – i to u danima kada su u Crnoj Gori proglašeni dani žalosti, pokazali su pravo lice bestidnih lažova, manipulatora i ljudi koji su idealna personifikacija aktuelne vlasti i svega kroz šta Crna Gora prolazi već šest godina – naveli su iz DPS-a.

Oni ističu da su putevi politike kojoj Hadžić i Camaj služe, doveli do genocida u Srebrenici.

– Gladni, nezasiti i iskompleksirani aparatčici, koji su za mrvice sa stola spremni da prodaju lično i porodično dostojanstvo, idealni su korisni idioti Andrije Mandića za postizanje istog cilja drugim putevima. A putevi te i takve politike, kojoj Hadžić i Camaj služe, doveli su do genocida u Srebrenici. Ipak, dobro je što Camaj i Hadžić nemaju ni elementarnog ličnog dostojanstva, pa se svojom bestidnošću javno ponosne. Neka ostane trajni trag, u ovim godinama mraka za Crnu Goru kojima se bliži kraj, ko je bio na kojim pozicijama i ko se istinski borio za građansku i evropsku državu, a ko je služio najmračnijim politikama nacionalizma i podržavao presuđene ratne zločince – dodaju.

Pobjeda

Iz DPS-a poručuju da nema opravdanja za veličanje ratnih zločinaca, potpredsjednik Skupštine poručuje da je njegov stav jasan

Eraković: Da li je otklon od ratnog zločinca principijelno ili ne; Camaj: Dok se ne distancirate od Orlovog leta nećete imati našu podršku

JASAVIĆ ZA STANDARD: Nedopustivo je da strani državljanin može ući u streljanu bez prethodne provjere

Standard

Penzionisani visoki funkcioner Uprave policije i magistar bezbjednosti Ekan Jasavić ocijenio je u razgovoru za portal Standard da trostruko ubistvo u Danilovgradu predstavlja ozbiljan signal o nespremnosti kompletnog sistema nacionalne bezbjednosti Crne Gore.

“Izražavam najdublje saučešće porodicama nastradalih instruktora pucanja u Danilovgradu. Ovaj tragični događaj nije samo pojedinačni zločin, već zabrinjavajući signal nespremnosti kompletnog sistema nacionalne bezbjednosti Crne Gore”, kazao je Jasavić.

On je ocijenio da je slučaj pokazao nedostatak kapaciteta bezbjednosno-obavještajnog sektora da adekvatno odgovori na potencijalne prijetnje.

“Dok se zvaničnici deklarativno pozivaju na zaštitu od vanjskih uticaja, događaj u Danilovgradu ogolio je nedostatak kapaciteta i nespremnost bezbjednosno-obavještajnog sektora da adekvatno odgovori na hibridno djelovanje”, naveo je Jasavić.

KONTROLA STRANIH DRŽAVLJANA

Kako je kazao, posebno zabrinjava pitanje kontrole stranih državljana koji pokazuju interesovanje za rukovanje vatrenim oružjem i taktičke obuke.

“Agencija za nacionalnu bezbjednost i Uprava policije morale su imati uspostavljene mehanizme procjene i nadzora nad stranim državljanima koji pokazuju interesovanje za rukovanje vatrenim oružjem i taktičke obuke. Ostaviti obavještajni prostor praznim u ovakvim okolnostima direktno ugrožava bezbjednost države”, kazao je Jasavić.

On smatra da je potrebno preispitati i propise koji uređuju pristup komercijalnim streljanama.

“Nedopustivo je da važeći propisi omogućavaju bilo kom stranom državljaninu da ušeta u komercijalnu streljanu bez prethodne verifikacije kroz policijske baze podataka. Država je stvorila ambijent u kojem se bezbjednost oslanjala isključivo na instruktore, ostavljajući ih nezaštićenim pred potencijalno obučenim ili destruktivnim pojedincima”, rekao je on.

REAKCIJA POLICIJE

Govoreći o reakciji policije nakon zločina, Jasavić je ocijenio da činjenica da je osumnjičeni uspio da napusti Danilovgrad i stigne do Herceg Novog otvara pitanje efikasnosti blokada i kontrole saobraćajnica.

“Tvrdnje policije o ‘brzom djelovanju’ demantuje surova činjenica da je osumnjičeni uspio da napusti Danilovgrad i bez ikakvog ometanja pređe put od preko 100 kilometara do Herceg Novog – opštine koja se nalazi na samoj granici. To ukazuje na sistemske propuste u postavljanju blokada, kontroli saobraćajnica i presijecanju puteva bjekstva”, kazao je Jasavić.

On smatra da je potrebno utvrditi eventualnu odgovornost u institucijama bezbjednosnog sektora.

“Potrebno bi bilo sprovesti istragu i utvrđivanje odgovornosti u MUP-u, Upravi policije i ANB-u. Takođe, neophodno je sistemski pripremiti bezbjednosni sektor za hibridna djelovanja zainteresovanih država, podići nivo obavještajne spremnosti na druga krizna reagovanja i izmijeniti propise kako komercijalni objekti sa naoružanjem više ne bi bili poligon za bezbjednosne propuste”, poručio je Jasavić.

Commentary

The Purpose of Politics in Montenegro

By Miodrag Vlahović

The regression of Montenegrin politics is evident in every aspect.

Dilettantism, petty-bourgeois mentality, and provincialism pair so neatly with crude populism and the dubious, fake degrees held by the new elite.

Six years of “liberation” have produced situations and relationships that were previously unimaginable.

Consequently, Montenegrin politics—and Montenegrin society as a whole—finds itself facing questions concerning the very survival of Montenegro.

Let us briefly consider—before the claim in the preceding sentence strikes us as exaggerated or melodramatic—a few key points, figures, and parties that currently define what politics in our country has become.

First, the “Europe Now!” Movement (PES) made a move that was—for them—logical and expected: they will not support the dismissal of Chetnik duke Mandić.

Their rationale lacks both dignity and basic logic. The promoters of the “Jasenovac Resolution”—that Greater-Serbian, Vučić-style diversion (due to which, merely by chance, some of their MPs did not end up on Croatia’s list of personae non gratae)—now claim that the “wartime past” should not hinder our path to the future!

Setting aside the petty-bourgeois, provincial rhetoric of these individuals—who, with a few marginal exceptions, are nothing more than converts or “turncoats” from the once-comfortable ruling party—the bottom line is damning: PES has no explanation for supporting a Chetnik duke, nor would their sympathizers care to hear one. Their essence lies in sinecures, public tenders, and positions of power.

Everything else is merely a “village-level issue.”

Secondly, Chetnik duke Mandić and his parties (plural!) are in charge of these “village matters.” These include the state’s insignia, the ideological and symbolic framework of our identity, the imposition of the Serbian language and a nationalist interpretation of culture, the issue of the Serbian Church, dual citizenship, and the ethno-chauvinist Greater Serbian political platform. The attitude toward war criminals and genocide is also very much a “village matter”: first, we are expected to celebrate—or at least calmly observe—that repulsive orgy of hate. And yet, our “European” chetnik Mandić and his “three-fingers” ministers claim that the genocide never even happened.

That is why Mandić speaks of national reconciliation while simultaneously and brutally trampling upon every element of Montenegrin identity and statehood. He has even subordinated NATO membership to cheap, mythological Greater Serbian tropes.

Mandić tramples upon Montenegro and the Montenegrins while calling for peace—that is, for a peaceful surrender.

Mandić’s “conflict” with Vučić has recently been laid bare, specifically in the wake of a war criminal’s death. We now know—so as not to waste time—that the differences between the two are merely stylistic and politically ephemeral; they differ no more than do their respective statements of condolence and the accompanying rationales.

Thirdly, the Bosniak Party and the Albanian coalition parties are, in fact, an inevitable and necessary part of such a political landscape.

The primary issue is that Ibrahimović and Gjeloshaj are pursuing an agenda of ethno-federalization for Montenegro. Nationalists always speak on behalf of the “entire nation”, meaning that a pact uniting “all” Serbs, “all” Bosniaks, and “all” Albanians serves to dismantle and destroy the values ​​of a civic society—and to marginalize and eliminate Montenegrins from political and public life.

The complicity of the Bosniak Party and certain Albanian parties with Serbian nationalism is, at its core, deeply anti-Montenegrin—in every sense of the word, from the national to the state level.

This means nothing to Ibrahimović and his team—whose appetite for positions and money has grown, and who were driven to announce a vote for Mandić’s dismissal solely by calls, warnings, and public expectations from influential quarters (the Mothers of Srebrenica, the Islamic Community, and Bosniak intellectuals from the country and the region)—all while knowing full well that nothing will come of recalling the Chetnik duke or jeopardizing their own ministerial posts and other sinecures.

At the same time, the leadership of the Bosniak Party does not shy away from even the most drastic measures to stifle criticism—something recently experienced firsthand by Dr. Šerbo Rastoder, a founding figure of the Bosniak idea in Montenegro. He, too, is now considered an “enemy of the Bosniaks.”

Fourth, but by no means least, the opposition DPS and the European Alliance—regardless of their past inertia and passivity at key moments over the last six years—face a very clear political landscape.

Waiting for a pact with Spajić’s PES is a futile endeavor. “Preserving” Ibrahimović’s leadership of the Bosniak Party is even more so.

Both the largest party and the coalition of three smaller parties need a new impetus and a platform for conducting policy—both domestically and abroad, at European venues—that is clear, consistent, and decisive, free from hedging and compromise.

Recent events have highlighted this need and demonstrated that a “wait-and-see” tactic is detrimental—both for these parties and for Montenegro.

The 2027 elections offer an opportunity not merely to “preserve the voter base,” but to expand influence through a new political approach and—instead of speculating about the European Alliance potentially joining the current ruling coalition—to run a campaign grounded in civic, European, democratic, and Montenegrin values.

It is either that, or serving as mere set and window dressing for the “European” politics of the Chetnik duke and his cronies from PES.

Svrha politike u Crnoj Gori

Piše: Miodrag Vlahović

Regresija crnogorske politike je vidljiva u svim njenim aspektima.

Diletantizam, malograđanština i provincijalizam tako lijepo idu uz prizemni populizam i sumnjive i lažne diplome nove elite.

Šest godina “oslobođenja” je proizvelo i ranije nezamislive situacije i odnose.

Zato se crnogorska politika – i crnogorsko društvo u cjelini – našlo pred pitanjima koja se tiču samog opstanka Crne Gore.

Razmotrimo, ukratko – prije nego što nam se tvrdnja u prethodnoj rečenici učini pretjeranom i patetičnom – nekoliko ključnih tačaka/ličnosti/partija koje danas determinišu ono u što se pretvorila politika u našoj zemlji.

Prvo, Pokret Evropa sad! je povukao (za njih) logični i očekivani potez: neće podržati smjenu četničkog vojvode Mandića.

Njihovom obrazloženju nedostaje dostojanstvo, ali i elementarni smisao. Promoteri “Rezolucije o Jasenovcu”, te velikosrpske vučićevske diverzije (zbog koje, samo sticajem okolnosti, neki od njihovih poslanika nisu završili na listi nepoželjnih osoba u Hrvatskoj), sada tvrde da nas “ratna prošlost” ne treba zaustaviti na putu za budućnost!

Na stranu malograđansko-provincijalna retorika ljudi koji su, uz nekoliko marginalnoh izuzetaka, sve samo konvertiti/“preletači” iz nekada ugodne vladajuće stranke. Suština je porazna: PES nema objašnjenja za podršku četničkom vojvodi – niti bi njihove simpatizere zanimalo to objašnjenje. Njihova suština su sinekure, tenderi i pozicije.

Sve ostalo su “seoska pitanja”.

Drugo, četnički vojvoda Mandić i njegove stranke (množina!) je zadužen za ta “seoska pitanja”. A tu spadaju insignije ove države, ideološki i simbolički okvir našeg identiteta, pitanje nametanja srpskog jezika i nacionalističke interpretacije kulture, pitanje srpske crkve, dvojno državljanstvo, kao i nacional-šovinistička velikosrpska politička platforma. Seosko je, veoma, i pitanje odnosa prema ratnim zločincima i genocidu: prvo treba da slavimo, to jest da mirno i posmatramo to odvratno orgijanje. A genocida nije ni bilo, kažu naš evropski vojvoda i njegovi troprsti ministri.

Zato vojvoda i govori o nacionalnom/narodnom pomirenju, dok, istovremeno, brutalno i permanentno gazi sve elemente crnogorskog identiteta i državnosti. I članstvo u NATO je podveo pred neke jeftine mitološke velikosrpske obrasce.

Mandić gazi Crnu Goru i Crnogorce i poziva na mir – to jest na mirnu predaju.

Mandićev “sukob” sa Vučićem se ovih dana pokazao u punom svjetlu, baš povodom smrti ratnog zločinca. Tako da sada znamo i da ne gubimo vrijeme: razlike između njih dvojice su stilske i politički efemerne – baš koliko se razlikuju njihove izjave saučešća i obrazloženja koja ih prate.

Treće, Bošnjačka stranka i albanske koalicione partije su, zapravo, neizbježni/potrebno dio takve političke scene.

Primarni problem je u tome što su Ibrahimović i Gjeloshaj na zadatku etno-federalizacije Crne Gore. Nacionalisti uvijek zbore u ime “cijelog naroda”, tako da pakt “svih” Srba, “svih” Bošnjaka i “svih” Albanaca služi da se razvaljuju i da se unište sve vrijednosti građanskog društva. I da se potisnu i eliminišu Crnogorci iz političkog i javnog života.

Saučesništvo Bošnjačke stranke i dijela albanskih partija sa srpskim nacionalizmom je, u svojoj suštini, duboko anticrnogorsko – u svim značenjima te riječi – od nacionalnog, do državnog.

To ne znači ništa Ibrahimoviću i njegovoj ekipi, kojoj su narasli apetiti u vezi funkcija i novca, i koje su samo pozivi, upozorenja i javno izražena očekivanja sa važnih adresa (Majke Srebrenice, Islamska zajednica, bošnjački intelektualci iz zemlje i regiona) natjerali da najave glasanje za smjenu Mandića – znajući, istovremeno, da od opoziva četničkog vojvode i ugrožavanja njihovih ministarskih i ostalih sinekura nema ništa.

Istovremeno, vođstvo Bošnjačke stranke ne preza ni od najdrastičnijih oblika gušenja kritike – što je na svojoj koži nedavno iskusio i Šerbo dr Rastoder, rodonačelnik bošnjaštva u Crnoj Gori. I on je sada “neprijatelj Bošnjaka”.

Četvrto, ali ne i najmanje značajno, opozicioni DPS i Evropski savez – bez obzira na dosadašnju inerciju i pasivnost u ključnim momentima posljednjih šest godina – imaju pred sobom vrlo jasan politički pejzaž.

Čekanje pakta sa Spajićevim PES je uzaludna rabota. “Čuvanje” Ibrahimovićevog vođstva Bošnjačke stranke – još i više.

Potreban je – i najvećoj partiji i koaliciji tri manje stranke – novi podsticaj i platforma da se vodi politika, i na domaćem terenu, i van Crne Gore, na evropskim adresama, koja će biti jasna, dosljedna i odlučna, bez kalkulacija i kompromisa.

Posljednji događaji su aktuelizovali tu potrebu i pokazali da je taktika čekanja loša – i za te stranke, i za Crnu Goru.

Izbori 2027. nisu šansa da se “očuva biračko tijelo”, nego da se novom politikom poveća uticaj i da se, umjesto spekulacija o mogućem pristupanju ES postojećoj konfiguraciji na vlasti, vodi kampanja zasnovana na građanskim, evropskim, demokratskim i crnogorskim vrijednostima.

Ili tako, ili kao scenografija i ukras “evropske” politike četničkog vojvode i njegovih trabanata iz PES.