Commentary
The Purpose of Politics in Montenegro
By Miodrag Vlahović
The regression of Montenegrin politics is evident in every aspect.
Dilettantism, petty-bourgeois mentality, and provincialism pair so neatly with crude populism and the dubious, fake degrees held by the new elite.
Six years of “liberation” have produced situations and relationships that were previously unimaginable.
Consequently, Montenegrin politics—and Montenegrin society as a whole—finds itself facing questions concerning the very survival of Montenegro.
Let us briefly consider—before the claim in the preceding sentence strikes us as exaggerated or melodramatic—a few key points, figures, and parties that currently define what politics in our country has become.
First, the “Europe Now!” Movement (PES) made a move that was—for them—logical and expected: they will not support the dismissal of Chetnik duke Mandić.
Their rationale lacks both dignity and basic logic. The promoters of the “Jasenovac Resolution”—that Greater-Serbian, Vučić-style diversion (due to which, merely by chance, some of their MPs did not end up on Croatia’s list of personae non gratae)—now claim that the “wartime past” should not hinder our path to the future!
Setting aside the petty-bourgeois, provincial rhetoric of these individuals—who, with a few marginal exceptions, are nothing more than converts or “turncoats” from the once-comfortable ruling party—the bottom line is damning: PES has no explanation for supporting a Chetnik duke, nor would their sympathizers care to hear one. Their essence lies in sinecures, public tenders, and positions of power.
Everything else is merely a “village-level issue.”
Secondly, Chetnik duke Mandić and his parties (plural!) are in charge of these “village matters.” These include the state’s insignia, the ideological and symbolic framework of our identity, the imposition of the Serbian language and a nationalist interpretation of culture, the issue of the Serbian Church, dual citizenship, and the ethno-chauvinist Greater Serbian political platform. The attitude toward war criminals and genocide is also very much a “village matter”: first, we are expected to celebrate—or at least calmly observe—that repulsive orgy of hate. And yet, our “European” chetnik Mandić and his “three-fingers” ministers claim that the genocide never even happened.
That is why Mandić speaks of national reconciliation while simultaneously and brutally trampling upon every element of Montenegrin identity and statehood. He has even subordinated NATO membership to cheap, mythological Greater Serbian tropes.
Mandić tramples upon Montenegro and the Montenegrins while calling for peace—that is, for a peaceful surrender.
Mandić’s “conflict” with Vučić has recently been laid bare, specifically in the wake of a war criminal’s death. We now know—so as not to waste time—that the differences between the two are merely stylistic and politically ephemeral; they differ no more than do their respective statements of condolence and the accompanying rationales.
Thirdly, the Bosniak Party and the Albanian coalition parties are, in fact, an inevitable and necessary part of such a political landscape.
The primary issue is that Ibrahimović and Gjeloshaj are pursuing an agenda of ethno-federalization for Montenegro. Nationalists always speak on behalf of the “entire nation”, meaning that a pact uniting “all” Serbs, “all” Bosniaks, and “all” Albanians serves to dismantle and destroy the values of a civic society—and to marginalize and eliminate Montenegrins from political and public life.
The complicity of the Bosniak Party and certain Albanian parties with Serbian nationalism is, at its core, deeply anti-Montenegrin—in every sense of the word, from the national to the state level.
This means nothing to Ibrahimović and his team—whose appetite for positions and money has grown, and who were driven to announce a vote for Mandić’s dismissal solely by calls, warnings, and public expectations from influential quarters (the Mothers of Srebrenica, the Islamic Community, and Bosniak intellectuals from the country and the region)—all while knowing full well that nothing will come of recalling the Chetnik duke or jeopardizing their own ministerial posts and other sinecures.
At the same time, the leadership of the Bosniak Party does not shy away from even the most drastic measures to stifle criticism—something recently experienced firsthand by Dr. Šerbo Rastoder, a founding figure of the Bosniak idea in Montenegro. He, too, is now considered an “enemy of the Bosniaks.”
Fourth, but by no means least, the opposition DPS and the European Alliance—regardless of their past inertia and passivity at key moments over the last six years—face a very clear political landscape.
Waiting for a pact with Spajić’s PES is a futile endeavor. “Preserving” Ibrahimović’s leadership of the Bosniak Party is even more so.
Both the largest party and the coalition of three smaller parties need a new impetus and a platform for conducting policy—both domestically and abroad, at European venues—that is clear, consistent, and decisive, free from hedging and compromise.
Recent events have highlighted this need and demonstrated that a “wait-and-see” tactic is detrimental—both for these parties and for Montenegro.
The 2027 elections offer an opportunity not merely to “preserve the voter base,” but to expand influence through a new political approach and—instead of speculating about the European Alliance potentially joining the current ruling coalition—to run a campaign grounded in civic, European, democratic, and Montenegrin values.
It is either that, or serving as mere set and window dressing for the “European” politics of the Chetnik duke and his cronies from PES.

Smrt i razaranje: „Masivne“ američke žrtve, izmišljeni izgovor i dete ubijeno na venčanju
„Kao odgovor na vazdušnu agresiju američke vojske na položaje u Sistanu, Beludžestanu i Hormozganu, oružane snage Islamske Republike Iran naneće razorne i strašne udarce podlom i zlobnom američkom neprijatelju“, navodi se u zvaničnom saopštenju. Amin. Jezik nije retorički ukras. U taksonomiji iranskih vojnih saopštenja, pridev „razorni“ ima specifično operativno značenje. To znači da lista meta nije odabrana zbog simboličke vrednosti. Odabrana je zbog strukturne štete.
Operacija koja je usledila nazvana je „Kažnjavanje agresora“ od strane IRGC-a i odvijala se paralelno sa „Operacijom Grom“ vojske, koja je sada u svojoj tridesetoj fazi. Dve grane operacija su delovale nezavisno, svaka izvršavajući svoj cilj, a složenost kombinovanog efekta je bila da predstavi Sjedinjenim Državama problem sa kojim se nisu suočile na ovom terenu od prvih nedelja sukoba: nisu mogle da kažu, u realnom vremenu, koji udar dolazi od koje sile, kojim vektorom ili sa kojim teretom.
Uvodna izjava IRGC-a bila je karakteristično kratka. „Odlučne operacije iranskih oružanih snaga kao odgovor na američkog terorističkog neprijatelja počele su pre nekoliko minuta.“ „Američke baze i interesi širom regiona sada su napadnuti iranskim raketama i dronima.“ Treći red te izjave nije zahtevao nikakvo pojašnjenje: „ Veliki broj američkih snaga je ubijen .“
Ili kako bi to rekla novinska agencija Mehr – „ ogroman “ broj.
IRGC ne daje takve izjave olako. Kada to čine, uvek se ispostavilo da su u pravu .
Mete su odabrane sa logikom koju je naknadna tišina Pentagona više potvrdila nego bilo koji satelitski snimci. U vazduhoplovnoj bazi Princ Hasan u Jordanu, masivni napad balističkim raketama pogodio je hangare u kojima su smešteni dronovi RQ-4 Global Hawk i MQ-9 Reaper. Prvi talasi raketa na čvrsto gorivo Sejjil obasjali su nebo, napadajući protivvazdušnu odbranu, a zatim su usledili masivni udarni paketi od 1.500 kg iz plotuna superdestruktivnih raketa Khorramshahr-4.
Uništeno je nekoliko aviona. Vojni piloti i tehničko avijacijsko osoblje su poginuli i povređeni. Tehnička infrastruktura je zapaljena. Ovo nije bio napad na pistu. Bio je to napad u oči i domet. RQ-4 je platforma koja je Sjedinjenim Državama omogućavala kontinuirani prelet iranske teritorije tokom trajanja sukoba. MQ-9 je platforma koja je bacala municiju na svadbene prijeme i stambene komplekse. Uništavanje aviona u hangarima nije odmazda. To je amputacija.
U kampu Titin, bazi američkog marinskog korpusa na obalama Akabskog zaliva, vazduhoplovne snage IRGC-a izvele su težak balistički raketni napad u drugom talasu operacije. Apsolutno razorna baražna vatra započela je širokim spektrom raketa Hadž Kasem i Gadr-1 kako bi se angažovala odbrana, dok su uspaničeni američki marinci bili bespomoćni pred katastrofalnim udarima koji su usledili, dok je veliki nalet sofisticiranih „razbijača tvrđava“ Heibar Šekan ciljao upravo koncentracije trupa odgovornih za ubijanje iranskih civila, sa svojim precizno vođenim teretom od 600 kg.
Naravno, uobičajena serija „poricanja“ je izneta, zajedno sa dosadnim insistiranjem na „presretanjima“ – kao da nismo proveli celo leto posmatrajući sve dokaze koji pristižu, u obliku video i fotografskih dokaza i verifikovanih satelitskih snimaka koje vam je „Izveštaj sa Bliskog istoka“ doneo u poslednjih nekoliko meseci. Evo vam još jednog „presretanja“, jer rakete zaista bivaju presretnute, i to od strane svojih meta .
Sjedinjene Države su postavile snage u kamp Titin na očigledno pogrešnoj pretpostavci da Iran ili nema detaljne obaveštajne podatke o raspoređivanju ili je fizički nesposoban da pogodi lokaciju tako daleko od Persijskog zaliva. Prethodni napadi na Dijego Garsiju trebalo je već da opovrgnu ovu drugu ideju. Udar je pokazao da su obe pretpostavke bile pogrešne. „U napadu je ubijen veliki broj američkog osoblja i uništeno je nekoliko ključnih objekata i neprijateljskih borbenih helikoptera“, saopštila je IRGC. Bezbednosni izvori opisali su napade kao „moćne, razorne i precizne“. Helikopter za medicinsku evakuaciju primećen je u američkoj bazi u Jordanu, kako stiže da preuzme ranjeno osoblje nakon udara. Sjedinjene Države ne šalju medicinske evakuatore zbog saopštenja za štampu.
Napad IRGC-a na vazduhoplovnu bazu Ali el-Salem u Kuvajtu nosio je dimenziju koja je prevazilazila kinetiku. „Kao odgovor na ovaj zločin, u zoru danas, hrabri borci kopnenih snaga IRGC-a, istovremeno sa napadima na američke baze u Jordanu, Bahreinu i Erbilu, izvršili su kombinovani napad raketama i dronovima na komandni centar i stambene prostorije američkog komandanta u bazi Ali el-Salem.“
Početni zastrašujući talasi stotina dronova Araš i Šahed-136 izazvali su haos, otvorivši put za nekoliko plotuna ultrapreciznih raketa Zolfagar i Ćiam-1 sa kliničkom preciznošću od samo 10 metara, koje su zasule krvlju svoje mete.
U napadu je poginuo veliki broj američkih vojnika. Pogođeni su hangar za dronove i rampa koja je korišćena za raspoređivanje dronova koji su vršili napade na Iran. Nekoliko dronova je uništeno. Hangar je zapaljen. Ali saopštenje koje je usledilo nije bilo upućeno Vašingtonu već Kuvajtu. „Dobro znate našu naklonost i srodnost sa vama. Ono što nas boli i brine jeste okupacija islamskih zemalja od strane terorističke američke vojske koja ubija decu.“ Udari su imali za cilj da pomognu u „očišćenju zemlje i velikodušne domovine Kuvajta od prisustva američkih nevernika“.
Revolucionarna garda Kuvajta (IRGC) je izrazila nadu u „uništenje američke dominacije i cionističkog režima i slobodu i nezavisnost plemenitog naroda Kuvajta od okupatorskih agresora“. Ovo nije poruka kuvajtskoj vladi. To je poruka kuvajtskom narodu, upućena usred aktivnog bombardovanja njihove suverene teritorije od strane strane sile, i to je tipičan primer efikasne strateške komunikacije koju je Islamska Republika pokazala tokom ovog rata.
Vojne operacije su se odvijale po sopstvenom rasporedu. Besplodne letelice sa eksplozivom „Araš“, praćene raketnim sistemima Fateh-313 i Zolfagar, pogodile su radarske objekte i mesta okupljanja trupa u vazduhoplovnoj bazi Šeik Isa u Bahreinu, jednoj od najvažnijih američkih instalacija u Persijskom zalivu, koja služi kao centar za popravku i održavanje helikoptera i rezervnih delova za dronove i smeštaj izviđačkih aviona. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, desetine napada bespilotnim letelicama sa eksplozivom izvršene su na Al Dafru i Al Minhad kao deo tridesete faze operacije „Tumerla“. Al Dafra je glavni američki operativni centar za vazdušne operacije, obaveštajne radnje, nadzor i logističku podršku u regionu. Al Minhad je vitalno logističko čvorište za podršku i transport stranih snaga. Ciljane lokacije bile su helikopterske platforme i koncentracije trupa.
Ministarstvo odbrane UAE potvrdilo je da su se nacionalne jedinice protivvazdušne odbrane angažovale protiv bespilotnih letelicq iznad teritorijalnih voda, što znači da je potvrdilo napade bez potvrde njihovog presretanja, formulacija koja je postala standardni diplomatski refleks zemalja Persijskog zaliva kad god iranska municija stigne na mesto. Saopštenje same iranske vojske o tom pitanju bilo je manje diplomatsko: „Napad na stambena područja i ciljanje venčanja od strane neprijatelja je jasan primer ratnog zločina i otkriva zlu prirodu takozvanih ‘američkih ljudskih prava’.“ Dodaje se da će odgovor „svakako biti opsežan i dalekosežan“.
U Erbilu, u iračkom Kurdistanu, kombinovani koktel balističkih raketa Fateh-313 i Zolfagar, dopunjen nizom udara dronova Šahed-136, pogodio je centar za popravku, skladište tehničke opreme, sistem za navođenje špijunskih balona i rezervoare za gorivo. Sve je uništeno ili zapaljeno. Više vojnika je poginulo. Strateška tačka napada u Erbilu, kao i napada na kamp Titin, nije sama šteta, već geografija. Sjedinjene Države su tokom ovog sukoba delovale na pretpostavci da udaljenost pruža utočište. Da je baza u Jordanu bezbednija od baze u Bahreinu. Da je pozicija u iračkom Kurdistanu van efektivnog dometa iranske precizne municije. Udari ove nedelje su pokazali, sa nedvosmislenom jasnoćom koju pruža samo vatra, da nijedna pozicija u regionu nije van okvira za ubijanje.
Džek Rivers
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].