Predsjedništvo Albanskog foruma jednoglasno u odluci da njihov poslanički klub glasa za smjenu predsjednika Skupštine
Zagovornici smijene Andrije Mandića dogurali do broja 35
Za sada je izvjesno da će, ukoliko do sjednice Skupštine sa tom tačkom dnevnog reda uopšte dođe, ruku za razrješenje Mandića podići 16 poslanika DPS-a, šest Bošnjačke stranke, četiri Građanskog pokreta Ura, tri Evropskog saveza, po dvoje Albanske alijanse i Albanskog foruma i jedan Hrvatske građanske inicijative. Glas za smjenu Mandića, takođe, su najavili nezavisni poslanici Nikola Janović i Miodrag Laković, te funcioner stranke Pravde i pomirenja Seid Hadžić, koji nastupa kroz poslanički klub PES-a
Oba poslanika Albanskog foruma u Skupštini Crne Gore, Nikola Camaj i Artan Čobi, glasaće za razrješenje predsjednika tog zakonodavnog doma Andrije Mandića.
To je juče saopštio lider tog političkog saveza Nik Đeljošaj, a nakon što je Predsjedništvo Albanskog foruma na sjednici u ponedeljak veče jednoglasno odlučilo da Čobi, kao šef njihovog poslaničkog kluba, potpiše inicijativu za smjenu prvog čovjeka Skupštine.
Inicijativu je u skupštinsku proceduru predala Demokratska partija socijalista zbog telegrama saučešća koji je Mandić krajem minulog mjeseca uputio porodici preminulog haškog osuđenika Ratka Mladića.
Jedan od dvojice poslanika Albanskog foruma Nikola Camaj, koji ujedno obavlja i funkciju potpredsjednika Skuptine, još je prošle sedmice kazao da neće podržati prijedlog DPS-a za razrješenje Mandića.
Đeljošaj, međutim, objašnjava da su potpisivanje inicijative i glasanje za razrješenje dvije različite radnje.
– Albanski forum i ja lično ispoštovali smo riječ našeg poslanika Nikole Camaja da neće potpisivati inicijativu DPS-a. To, međutim, ne dovodi u pitanje njegovo glasanje, koje će biti u skladu sa jednoglasnom odlukom Predsjedništva – pojasnio je Đeljošaj.
I sam Camaj je, u izjavi za Pobjedu, precizirao da će održati datu riječ i da neće dati podršku inicijativi DPS-a. On, međutim, nije otkrio da li će se i kako izjasniti kada se o inicijativu bude glasalo u parlamentu.
– Zadnja odluka je na partiji, ali dobio sam podršku da ostanem pri svom stavu. Neću podržati inicijativu DPS-a – poručio je Camaj u kratkoj izjavi za naš list.
Jednoglasnu odluku da podrži smjenu prvog čovjeka Skupštine, u međuvremenu je donijelo i Predsjedništvo Albanske alijanske, koju čine Nova demokratska snaga FORCA, Demokratska partija i Demokratski savez u Crnoj Gori.
Iz te koalicije napominju da razrješenje Andrije Mandića za njih nije pitanje odnosa prema jednoj političkoj partiji, niti podrška podnosiocu inicijative, već civilizacijsko i vrijednosno pitanje.
Uz podsjećanje da je Ratko Mladić osuđen za genocid i ratne zločine, oni napominju da veličanje ratnih zločinaca, relativizacija njihovih djela ili pokušaj njihovog predstavljanja kao heroja, nijesu spojivi sa vrijednostima moderne, građanske i evropske Crne Gore.
– Predsjednik Skupštine ima posebnu odgovornost da predstavlja sve građane i da svojim djelovanjem štiti dostojanstvo institucije na čijem je čelu. Zato glas za razrješenje Andrije Mandića razumijemo kao glas za evropske vrijednosti, kulturu odgovornosti i sjećanja i evropsku budućnost Crne Gore. U Evropsku uniju se ne ulazi samo zatvaranjem pregovaračkih poglavlja. U Evropu se ulazi i vrijednostima koje smo spremni da branimo onda kada je najteže – poručuju iz Albanske alijanse.
Dodaju i kako posebnu političku težinu ima činjenica da su predstavnici manjinskih partija stali na istu stranu kada je riječ o ovom pitanju.
– To ne treba posmatrati kao svrstavanje manjina u jedan politički blok, već kao poruku koju treba ozbiljno čuti. Manjinski narodi su tokom svih ključnih perioda savremene Crne Gore bili pouzdan oslonac njenom građanskom karakteru, nezavisnosti, članstvu u NATO-u i evropskom putu. I danas, kada treba povući jasnu granicu prema veličanju ratnih zločina, njihov stav je nedvosmislen. Ali upravo zbog toga očekujemo da se sa jednakom ozbiljnošću čuje i glas manjinskih naroda kada govorimo o njihovim pravima i legitimnim političkim zahtjevima – istakli su iz Albanske alijanse.
Poručuju i kako jedinstvo manjinskih partija treba razumjeti i kao priliku jer oni, kako navode, pokazuju da manjine ostaju snažan oslonac građanske i evropske Crne Gore, ali i da postoji potreba da se njihov odnos sa političkom većinom gradi na većem međusobnom poštovanju, povjerenju i iskrenom dijalogu. Dodaju i da Albanska alijansa želi da bude dio takvog dijaloga.
– Naš glas za razrješenje Andrije Mandića je glas za jasnu civilizacijsku granicu prema veličanju ratnih zločinaca. Ali istovremeno pružamo ruku za razgovor o tome kako da zajedno gradimo decentralizovaniju, pravedniju i evropskiju Crnu Goru u kojoj će manjinski narodi biti, ne samo podrška njenom evropskom putu, nego ravnopravni učesnici u donošenju odluka o njenoj budućnosti – zaključili su iz Albanske alijanse.
Svoj potpis na inicijativu DPS-a za smjenu predsjednika Skupštine stavilo je 35 poslanika, dok su za održavanje sjednice, ali i konačno razrješenje Mandića, neophodni prisustvo i glasovi njih najmanje 41.
Za sada je izvjesno da će, ukoliko do sjednice Skupštine sa tom tačkom dnevnog reda uopšte dođe, ruku za razrješenje Mandića podići 16 poslanika DPS-a, šest Bošnjačke stranke, četiri Građanskog pokreta Ura, tri Evropskog saveza, po dvoje Albanske alijanse i Albanskog foruma i jedan Hrvatske građanske inicijative. Glas za smjenu Mandića, takođe, su najavili nezavisni poslanici Nikola Janović i Miodrag Laković, te funcioner stranke Pravde i pomirenja Seid Hadžić, koji nastupa kroz poslanički klub PES-a.
Ukoliko im se pridruže tri nezavisne poslanice Jevrosima Pejović, Radinka Ćinćur i Maja Vučelić, koje se na ovu temu nijesu izjašnjavale, inicijativa DPS-a bi dobila ukupno 40 glasova.
U takvoj konstelaciji snaga bi za konačan ishod bio odlučujući glas poslanika PES-a Armena Šehovića, koji se po tom pitanju takođe nije izjašnjavao, ali na koga dio opozicije vrši ozbiljan pritisak da digne ruku za smjenu Mandića.
O sudbini Mandića 24. septembra
Vanredna sjednica Skupštine Crne Gore, na kojoj će se odlučivati o inicijativi za razriješenje njenog predsjednika Andrije Mandića, trebala bi biti održana 24. septembra.
Taj datum naznačen je u zahtijevu za zakazivanje vanrednog zasijedanja, koji je juče upućen predsjedavajućem Mandiću.
Mandić je, shodno Poslovniku Skupštine, dužan da vanrednu sjednicu sazove u vrijeme i sa dnevnim redom naznačenim u samom zahtjevu za vanredno zasjedanje.
Njujork je uveo zabranu korištenja vješračke inteligencije u javnim školama za sve učenike do osmog razreda, odnosno do dobi od 13 ili 14 godina. Odluka je službeno objavljena 2. septembra, a na snagu stupa ove nedjelje. Ovaj potez uslijedio je nakon što su nastavnici i roditelji upozorili na opasnosti od takozvane kognitivne predaje, piše The Guardian.
Zabrana je dio sveobuhvatne reforme upotrebe tehnologije u najvećem američkom školskom okrugu, koji broji oko 900.000 učenika. Nova pravila predviđaju i da se prenosni računari i tableti više neće koristiti u učionicama do trećeg razreda, što obuhvaća djecu do devet ili deset godina.
Odluke o tehnološkoj politici u njujorškim javnim školama često služe kao model za ostatak Sjedinjenih Država. Upozorenja nastavnika i roditelja o obrazovnom softveru koji se temelji na vještačkoj inteligenciji prethodila su ovoj odluci, prenosi Index.
Iskazali su zabrinutost za mentalno zdravlje i kognitivni razvoj djece, a kao poseban problem istaknuli su prepuštanje misaonih procesa softveru, fenomen poznat kao ,,kognitivna predaja”. Uz to, spominje se i negativan uticaj tehnologije na okoliš.
Priprema nastave
Upotreba vještačke inteligencije biće dopuštena tek u srednjim školama, od devetog razreda nadalje. Ipak, i tada će njena primjena biti ograničena na specifične zadatke, na primjer učenje o samoj tehnologiji. U potpunosti se zabranjuju AI četbotovi namijenjeni psihološkoj podršci.
Nastavnici će smjeti da koriste vještačku inteligenciju za pomoćne poslove poput pripreme nastave ili sastavljanja obavještenja, ali izričito im je zabranjeno koristiti je za ocjenjivanje učeničkih radova.
Gradsko odjeljenje za obrazovanje takođe preporučuje ograničenje vremena pred ekranima u učionici na 30 minuta za mlađe osnovnoškolce i 45 minuta za učenike od šestog do osmog razreda. Ostaje, međutim, nejasno kako će se kontrolisati korištenje AI alata izvan školskih prostora.
Reakcija na ranije mjere
Nove, strože mjere slijede nakon što je u martu predstavljen inicijalni okvir koji je ,,semafor” sistemom regulirao zadatke u kojima se AI smije koristiti. Taj je prijedlog dopuštao učenicima upotrebu vještačke inteligencije za istraživanje i kreativne projekte, što je izazvalo oštru reakciju dijela roditelja i nastavnika, koji su ga ocijenili previše popustljivim.
Podsjetimo, gradski školski sistem je 2023. bio zabranio ChatGPT, no ta je odluka ukinuta za manje od godinu dana.Čelnik gradskog školstva Kamar Samuels reagovao je na kritike i priznao da su nadležni ,,promašili cilj” u komunikaciji.
Izrada dugoročne politike
Najavio je da će njegova kancelarija detaljno analizirati povratne informacije roditelja i uzeti ih u obzir pri oblikovanju budućih pravila. Iz Odjeljenja za obrazovanje navode da je grad ionako planirao da nadogradi okvir iz marta opsežnim priručnikom koji bi uvažio sve primjedbe.
U tu svrhu Odjeljenje će osnovati radnu grupu koju će činiti nastavnici, izabrani zvaničnici, stručnjaci i predstavnici sindikata. Zadatak grupe biće izrada izvještaja do aprila iduće godine, a ono će poslužiti kao temelj za dugoročnu gradsku politiku o vještačkoj inteligenciji u školama.
Tragedija bi bila da mi nijesmo vjerovali da laže jer ne poznajemo istinu, i da ustvari ne poznajemo istinu – jer vjerujemo u laž.
Autor: Zoran Piperović
Izvor: M portal
08.09.
16:30h
Brate, Žeksone. Nećeš vjerovati. Znao sam da ćeš, nakon Dritanovog objašnjenja na Skupštini zašto je i Vijestima sada potreban PES, da mu spočitaš kako je vazda pričao “istinu”.
I samo “istinu”.
Znao sam da ćeš biti rad da mu kažeš “dvije” oko laži, spinovanja, manipulacija.
Zato ja nijesam htio ništa o Velsu i tamošnjim običajima.
Ali sada je 2026.
A to radi od kada je u politici. Kada kažem – radi, mislim na ono “brda valja”, znaš čime.
Ja sam mu to rekao još oho-ho kad. Jer iskreni to odmah vidi.
I istog trena dobio sam od njega upozorenje da ne morališem već da platim porez koji nije malo, kako je dodao.
Ti si drugarski žmurio, jer ti je odgovarao narativ obojen beskrajnim talasima laži.
I učvrstio Dritana u vjerovanju, koje ću ovako formulisati:
U laži su kratke noge, ali poprilično izdržljive.
Tri ću manipulacije koje su sve govorile da ti navedem, a izvedene su uz zdušnu podršku tvog medija sa nekritičkim inaugurisanjem istih. Pune su bile naslovnice.
Prva je zapljena legalnih cigareta u Baru, u Slobodnoj carinskoj zoni, koju je gurao kao najveći udarac švercu u istoriji Crne Gore. Znao si kao i ja, da je manipulisao legalnom robom jer nije znao kako da spriječi da postane nelegalna prebacivanjem preko tarabe.
Znao si da se znala svaka zemlja porijekla, svaki proizvođač, svaki dokument o plaćanju, i znao si da su ušle u Luku Bar legalno i legalno lagerovane.
Telalio sam godinu dana o manipulaciji. Crtao, pisao šta je uradio. Glas mi se gubio u tvojim naslovnicama sa sve Dritanovim fotografijama. Napoleonovskim.
Dritan spasitelj, ukrotitelj. Dočepao se lovine koja je mirno, legalno, spavala po magacinima. Da li je trebala da bude prebačena preko tarabe da bi postala nelegalna – vjerovatno, ali tu je država sa svojim službama da svaki pokušaj spriječi. To Dritan nije znao, nije umio. Upali su i ljudima oteli robu.
I prisvojili.
Ostalo je istorija.
Druga manipulacija, koja te, moj druže, “radila” je kada ohrabren nebeskom pažnjom i podrškom on krenu u priču o Bemax-u kao vrhu kriminalne piramide.
E, tu si ga prigrlio jako.
To se guralo medijski do te mjere da sam ja, vidjevši da to priča šef svih službi bezbjednosti, pomislio da je ta firma “donja”. Siguran u sebi, negdje u dubini znao sam da sve laže.
Masno.
Kad tamo, na suđenju, kao potvrdu da je taj gigant vrh zla donio je pet kopija iz Monitora o tome što su Nebojša Medojević i MANS pričali o Bemax-u.
Niđe njegovih službi sa podacima. Dokazima. Operativnim informacijama.
Šef šefova za svoje tvrdnje prilaže tekstove trećih lica.
Badava sam pjenio. Sve bi mi tvoji bacili niz rijeku.
Treća manipulacija sastojala se od nebeske laži.
I to kakve.
Rekao je da su Lazović i Ubović htjeli da ga ubiju, ali su zakasnili.
Više je iznenadio mene, nego bezbjednjake.
Sve su njegove službe vidjele da laže. Ali, kad šef laže, onda i podanici ćutanjem još više lažu.
U drugoj državu poslije nekoliko sekundi uhapsili bi odmah te ljude. I cijelu familiju. Širu i užu. Ja sam pomislio da će da pohapse sve Lazoviće, sa sve pobrojanim buradima rakije, sa izbrojanim jabukama i šljivama u selo Orahovica.
Da će Tigar u aps sa bagerima, kamionima, cistijernama, plus soliter Bemax koji bi prebacili u Spuž. Tamo svi da završe.
Naravno, ni kućne ljubimce im ne bi poštedjeli, jer kada neko hoće da ubije premijera sve se hapsi. I pas i mačka iz kuće.
Pa ono, ništa. Niko ne progovara.
Tebe nije čudio muk institucija, jer si i ti znao da laže. Malo ti je i prijalo, a brate? Priznaj sada. Vrlo važno. Prošlo je.
Možda i ne bi prošlo da te nije takao.
Ja sam za to vrijeme bio nagrađen od istog epitetima – katastrofalan advokat – sluga mafije – skidač kajmaka koji mora da priča. I još milion čega.
I sad svi vide.
A mene dođe da ne vidim više.
I onu šemu o švercu cigareta, koju je sam nacrtao i dao Radu M. da mu je doda, kao dokument, progurao je znaš preko koga. Ništa ANB, MUP, UP, carina. Dokument pravi Dritan i viče da su svi po toj šemi u aps. Osim neki. Ja velim – i još neki. Ali, to je druga priča.
Druže moj, napisao si odmah nakon što si ga prepoznao, a prepoznao si ga kad i ja, s tim što si zakasnio prilično.
Da si napisao istog trena kad i moja malenkost, ne bi imao priliku da udara po tebi.
PS: Dritan je lagao jer je vidio da u lažnom svijetu nije problem lagati, tim prije što je znao da će najlakše lagati sebe, a onda i nas.
PS. 1: Tragedija bi bila da mi nijesmo vjerovali da laže jer ne poznajemo istinu, i da ustvari ne poznajemo istinu – jer vjerujemo u laž.
Tekst objavljen na američkom portalu “peacefare.net”
Crna Gora, ratni zločinac i evropske integracije
Piše: Miodrag Vlahović, nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore
Smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića zatekla je Crnu Goru – kako kažu zvaničnici iz Brisela i ponavljaju predstavnici vladajuće većine u Crnoj Gori – u završnoj fazi približavanja članstvu u EU.
Optimizam zvanične Podgorice je toliko izražen, da je predsjednik crnogorske Skupštine Andrija Mandić – sa istorijom trodecenijske podrške Miloševiću i Putinu – u nastupu žalosti za Bosanskim kasapinom, izjavio saučešće porodici preminulog. Njegov primjer slijedili su mnogi iz vladajućih struktura, otkrivajući svoje iskrenu podršku zločinačkoj politici u kojoj je Mladić bio egzekutor srebreničkog genocida. Ali, većina funkcionera aktuelne Vlade Crne Gore ne priznaje što se dogodilo u Srebrenici.
Reakcija EU
Postupci režima Aleksandra Vučića – koji organizuje sahranu i prateće komemorativne aktivnosti, slaveći tog “branitelja Srba” – zaokupili su pažnju Brisela. Komesarka Kos je otkazala najavljenu posjetu Beogradu. (Tu će se, vjerovatno, završiti reakcija EU. Srpska prodaja oružja Ukrajini ima svoju cijenu – i posljedice.)
Ali – povodom Crne Gore – Brisel ćuti.
Opoziciona DPS je pokrenula inicijativu za smjenu Mandića, koji se još uvijek diči titulom četničkog vojvode. Ona, međutim, ne može imati većinu u Parlamentu jer je zvanično vodeća partija Vlade – PES premijera Spajića – ne želi da podrži.
Zato se Crna Gora nalazi u ambivalentnoj situaciji: s jedne strane kretanje prema EU se odvija ubrzanim ritmom, dok se, istovremeno, degradiraju i urušavaju principi i vrijednosti demokratskog i građanskog društva.
Na pitanje da li izraziti (i dokazani!) anti-Evropljani mogu voditi Crnu Goru u Evropu – zvanični briselska administracija nema odgovora. To jest – nema želju da ga saopšti. “Business as usual” je zvanični odnos, koji potencira zatvaranje pregovaračkih poglavlja i ambiciozni program ubrzanog prilagođavanja zakonskog okvira evropskim standardima. “Crna Gora je front-runner” – i postoji nepisana obaveza na optimizam.
Do kada ta “idila” može trajati – ostaje da se vidi.
Tri izazova
Tri su glavna iskušenja/problema, koji se ne mogu ignorisati:
Prvi je nesaglasje između proklamovanih i stvarnih ciljeva vladajuće većine. Gledamo sa strane – to je opasnost od “trojanskih konja” u EU, koju Evropljani ne mogu prenebreći, ne samo zbog iskustva sa Viktorom Orbanom. Gledano iz Crne Gore, to je ubrzano “posrbljavanje” crnogorskog društva – od politike do kulture, od obrazovanja do ideološko/političkih odluka vlasti.
Prevedeno na jezik razumljiv zapadnim prijateljima: u crnogorskoj Vladi nema niti jednog etničkog Crnogorca, a politika vladajućih partija je pod snažnim i presudnim uticajem Crkve Srbije, koja brutalno i bez ograda negira crnogorski nacionalni identitet i državnost i koja se u Crnoj Gori ponaša kao okupatorska vlast.
Drugi problem je kompleksni odnos sa Republikom Hrvatskom, sa kojom Crna Gora ima neriješeno pitanje granice na kopnu i na moru, ali i čitav niz za Podgoricu neprijatnih problema, nastalih tokom i poslije agresije na Dubrovnik iz 1991/92, u kojoj je Crna Gora imala ulogu dobrovoljnog taoca nacionalističke politike Miloševićeve Srbije.
Aktuelna vlast u Crnoj Gori vidi sve susjede (osim Srbije, naravno!), a naročito Hrvatsku, kao istorijske oponente, pa je bilo kakvo “popuštanje” prema Zagrebu za njih isključeno. Situacija je prosta: zagovornici i učesnici ratova na prostoru bivše Jugoslavije (na strani Srbije) – ne mogu biti promoteri mirnih i civilizovanih rješenja sa hrvatskom stranom.
Takva pozicija vlasti u Crnoj Gori je negacija njihovog zvaničnog evropskog usmjerenja. Da bi Crna Gora postala članica EU, za to mora glasati i Hrvatska.
Na kraju, treće, postoji vrlo kompleksna situacija u samoj EU u vezi načina, tempa i pravila pod kojima će doći do uključenja novih članica. U novim idejama – logično – prednjače Francuska i Njemačka.
Pod znakom pitanja je pravo veta od strane novih članica, ali i mehanizam pristupanja. EU ne misli samo na Zapadni Balkan, već i na svoje “istočno predgrađe” – Ukrajinu i Moldaviju.
Svrha usiljenog optimizma
Sve to mnogo ne uzbuđuje premijera Spajića i spikera Mandića – osim lakonskog odbijanja tih ideja, nema ni rasprave među političarima i analitičarima, ne samo Vladinim.
Zato Crna Gora danas lebdi između usiljenog optimizma i hrpe teških i opterećujućih problema.
Umjesto ozbiljnih upita i analiza – i u Briselu i u Podgorici – imamo novu varijantu čuvene Kunderine “Šale”: “Optimizam je opijum za narod”.
Zato nas i naši američki prijatelji, koji imaju želje i interesa da se bave Evropom i njenim proširenjem – suočeni sa ekstremnom varijantom zvaničnog optimizma kod kuće – mogu, nadamo se, bolje razumjeti.
Montenegro, a War Criminal, and European Integration
Miodrag Vlahović, former Foreign Minister of Montenegro, writes:
The death of convicted Serbian war criminal Ratko Mladić found Montenegro—as officials from Brussels state and representatives of Montenegro’s ruling majority reiterate—in the final stages of moving toward EU membership.
The optimism of official Podgorica is so pronounced that the Speaker of the Montenegrin Parliament, Andrija Mandić—who has a three-decade history of supporting Milošević and Putin—expressed condolences to the deceased’s family while mourning the “Butcher of Bosnia.”
Many within the ruling structures followed his lead, revealing their sincere support for the criminal policy in which Mladić served as the executor of the Srebrenica genocide.
The majority of officials in Montenegro’s current government do not yet acknowledge what happened in Srebrenica.
EU reaction
The actions of Aleksandar Vučić’s regime—which is organizing the funeral and associated commemorative activities celebrating this “defender of Serbs”—have drawn the attention of Brussels. Commissioner Kos cancelled her announced visit to Belgrade.
But that will likely be the extent of the EU’s reaction. Serbia’s sale of weapons to Ukraine comes at a price—and with consequences.
Yet—regarding Montenegro—Brussels remains silent.
The opposition DPS has launched an initiative to oust Mandić, who still proudly bears the title of Chetnik duke. However, the move cannot secure a parliamentary majority because the government’s leading party—Prime Minister Spajić’s PES—refuses to support it.
Consequently, Montenegro finds itself in an ambivalent situation. On one hand, the move toward the EU is accelerating, while on the other, the principles and values of a democratic and civic society are being eroded and undermined.
The official administration in Brussels has no answer—or rather, no desire to provide one—to the question of whether avowed (and proven!) anti-Europeans can lead Montenegro into Europe. The official stance is “business as usual”, emphasizing the closing of negotiating chapters and an ambitious program to rapidly align the legal framework with European standards. “Montenegro is the front-runner”—and there is an unwritten obligation to remain optimistic.
How long this “idyllic” state can last remains to be seen.
Three challenges
There are three major challenges—or problems—that cannot be ignored.
The first issue is the discrepancy between the proclaimed and actual goals of the ruling majority. Viewed from the outside, this presents the danger of “Trojan horses” within the EU—a risk Europeans cannot overlook, and not merely because of their experience with Viktor Orbán.
Viewed from within Montenegro, it manifests as the rapid “Serbianization” of Montenegrin society—spanning everything from politics and culture to education and the authorities’ ideological and political decisions.
To put it in terms understandable to Western friends: there is not a single ethnic Montenegrin in the Montenegrin government (!), and the policies of the ruling parties are under the strong and decisive influence of the Church of Serbia—an institution that brutally and unequivocally denies Montenegrin national identity and statehood, and which behaves like an occupying force within Montenegro.
The second problem is the complex relationship with the Republic of Croatia. Montenegro has unresolved land and maritime border disputes with its neighbor, as well as a host of issues—uncomfortable for Podgorica—stemming from the 1991–1992 aggression against Dubrovnik, a conflict in which Montenegro played the role of a voluntary hostage to the nationalist policies of Milošević’s Serbia.
The current government in Montenegro views all its neighbors (with Serbia as exception, of course)—and Croatia in particular—as historical adversaries. Consequently, any form of “concession” toward Zagreb is out of the question for them. The situation is straightforward: those who advocated for and participated in the wars across the former Yugoslavia (on Serbia’s side) cannot champion peaceful, civilized solutions with Croatia.
This stance taken by the Montenegrin government contradicts its official European orientation. For Montenegro to become an EU member, Croatia must also vote in favor of its accession.
Finally, there is a highly complex situation within the EU itself regarding the methods, pace, and rules governing the admission of new members. France and Germany are—logically—at the forefront of these new ideas.
Both the veto power of new members and the accession mechanism itself are being called into question. The EU is considering not only the Western Balkans but also its “eastern periphery”—Ukraine and Moldova.
The purpose of forced optimism
None of this seems to trouble Prime Minister Spajić or Speaker Mandić greatly. Beyond a curt dismissal of these ideas, there is no real debate among politicians or analysts—not just those aligned with the government.
That is why Montenegro today hovers between forced optimism and a heap of grave, burdensome problems.
Instead of serious inquiries and analyses—in both Brussels and Podgorica—we are witnessing a new variation on Milan Kundera’s famous *The Joke*: “Optimism is opium for the people.”
This is also why our American friends—who have both the desire and the interest to engage with Europe and its enlargement—might, we hope, better understand us, given that they too are confronted with an extreme form of official optimism back home.
Od Releza do Kotora – novi put vjere, kulture i turizma
U cilju turističke promiđbe Boke kotorske i Crne Gore predložili smo Opštinama Kotor i Cetinje kao i njihovim turističkim organizacijama rutu Camimo – putem Blažene Ozane, po uzoru na poznate europske Camino rute. Hodočasnici, turisti, planinari i ostali koji bi prolazili tom rutom boravili bi u lokalnim smještajima, koristili ugostiteljske usluge, kupovali domaće proizvode i upoznavali bi se sa običajima mjesta kroz koja bi prolazili. Time bi Camino donio izravnu financijsku korist lokalnim zajednicama te poticao razvoj obiteljskog turizma i malog poduzetništva. Hodočasnici, turisti, planinari i ostali bi prolazili starim karavanskim putem od Releza do Kotora. Camino – putem Blažene Ozane bi predstavljao izvrsnu reklamu za Boku kotosku i Crnu Goru na europskoj hodočasničkoj karti i doprinio bi cjelogodišnjem turizmu. Ukratko ćemo opisati o čemu se radi.
Španjolski Camino de Santiago već desetljećima je jedna od najpoznatijih europskih hodočasničkih ruta. To je drevna hodočasnička mreža putova kojom prolaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe, a vodi u Santiago de Campostelo grad u kojem se pohranjene moći svetog Jakova. Tijekom cijelog srednjeg vijeka Santiago de Campostelo je bio vrlo popularno hodočasničko odredište. Glavni put do Santiaga slijedi raniji rimski trgovački put, koji se nastavlja do atlantske obale Galicije. Prvo spominjanje korištenja puta je vezano za 1047. godinu. Tokom stoljeća na tom putu je izgrađeno oko 1.800 građevina vjerskih i svjetovnih (crkve, hoteli, albergues-i (hodočasnički hosteli) itd). Zbog pojave kuge (1347-1353) tj „crne smrti“ koju je uzrokovala bakterija yersinia pestis u Europi je tada umrlo cca 25-50 milijuna ljudi, ali i zbog političkih prilika došlo je do odustajanja od tog hodočasničkog puta. Običaj se obnovilo 1980. god. i traje do danas. Vijeće Europe je 1987. god. ovu rutu proglasilo prvom europskom kulturnom rutom, a od strane UNESCO-a je proglašen jednim od mjesta svjetske baštine.
Po podacima iz kotorskog arhiva mnogo hodočasnika je u tom periodu išlo i iz Boke kotorske u Santiago de Campostelo. To vidimo iz testamenata u kotorskom arhivu koje su pisali prije odlaska na hodočašće zbog nesigurnosti povratka sa tog dugog i opasnog putovanja. Sigurno je da su običaj kađenja moći na večernju sv. Tripuna 02.03. bokeljski hodočasnici tada vidjeli u Santiago de Campostelo. Tamo se najvećom kadionicom na svijetu Botafumeiro kadi cijela unutrašnjost katedrale sv. Jakova. (vidi tekst: radio dux 2.02.2024. Botafumeiro-najpoznatija kadionica na svijetu). U Kotoru toga dana 6 katolika i 6 pravoslavaca kade moći na oltaru sv. Tripuna, što je jedinstveni primjer ekumenizma u svijetu.
Posljednjih godina brojni gradovi i regije nastoje razviti vlastite Camino putove povezujući ih s lokalnim svecima, blaženicima i bogatom kulturnom baštinom. Takve inicijative danas postoje diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj, gdje je Dubrovnik ove godine uspješno uključio dio svoje povijesne i vjerske baštine u mrežu Camino ruta. U Europi Španjolska ima oko 49 ruta, Portugal 9 ruta, a također i Francuska, Italija, Njemačka, Poljska, Hrvatska, Slovenija, Belgija, Nizozemska i mnoge druge zemlje imaju svoje označene Camino dionice.
Slična ideja mogla bi zaživjeti i u Boki kotorskoj kroz projekt Camino – putem blažene Ozane, hodočasničko-turističku stazu koja bi povezala mjesto Relezi, rodni kraj blažene Ozane Kotorske, s povijesnom jezgrom Kotora u kojoj je ova znamenita dominikanka provela najveći dio svog života.
Blažena Ozana, rođena kao Katarina Kosić početkom 16. stoljeća, jedna je od najštovanijih osoba u povijesti Boke kotorske. Nakon dolaska u Kotor posvetila je život molitvi, pokori i služenju ljudima. Zbog svoje duhovnosti i utjecaja među stanovnicima grada nazvana je Anđelom mira, a njezini tjelesni ostaci pohranjeni su u crkvi sv. Marije od rijeke (crkvi bl.Ozane). Blaženica stoljećima privlači vjernike i hodočasnike u Kotor.
Potencijalna ruta mogla bi pratiti stare putove kojima su se stoljećima kretali stanovnici tadašnje Crne Gore u zaleđu Kotora na tadašnji crnogorski pazar na sjevernom ulazu u grad.. Camino bi krenuo od rodnog mjesta blaženice Relezi starim kamenim stazama i seoskim putevima koji su još vidljivi na kartama, preko Bokova sa kamenim kućama, bistijernama i suhozidima, mjesta Čekanje i zatim starim karavanskim putom do Cetinja. Camino bi nastavio do Njeguša, restorana „Nevjesta Jadrana“ ispod Žanjevog dola zatim starim putem do Špiljara i najzad Kotora i crkve sv. Marije od rijeke u narodu zvane Blažena Ozana. Put bi prolazio kroz slikovite krajeve, zanimljiva sela i vidikovce s kojih se pruža pogled na jedan od najljepših zaljeva Mediterana – Boku kotorsku.Takva staza ne bi bila namijenjena samo vjernicima nego i ljubiteljima prirode, kulturne baštine i aktivnog odmora. Po Camino pravilima put bi se obilježio strelicama na raskrižjima i žutom školjkom (jakobova kapica) na plavoj podlozi. Put bi se mogao podijeliti na tri rute. Najkaraća i najinteresantnija ruta je sigurno putem ispod Žanjevog dola preko Špiljara do Kotora kojom brojni turisti cijele godine i sada prolaze.
Camino staza Relezi – Kotor
Još jedna zanimljivost koja povezuje Santiago de Campostelo i njenu katedralu sv. Jakova sa Kotorom je ta da je Kotor imao svoju crkvu sv. Jakova (od Lođe), koja se spominje već 1326. godine. Temelji te stare crkve označene su na terasi hotela “Vardar“ u Kotoru. Možda su i kotorani na tom mjestu izgradili crkvu nakon hodočasničkog puta do katedrale sv. Jakova u Santiagu de Campostela u Španjolskoj.
Iskustva iz Europe pokazuju da hodočasničke rute imaju višestruku korist. Osim što čuvaju sjećanje na važne povijesne osobe, one pridonose razvoju održivog turizma, produžuju turističku sezonu i donose gospodarsku korist manjim sredinama kroz ugostiteljstvo, smještaj i lokalne proizvode. Upravo zato Camino danas nije samo vjerski fenomen, nego i važan kulturni i turistički projekt.
Oznaka za Camino stazu
Kotor, grad pod zaštitom UNESCO-a, već posjeduje iznimne preduvjete za razvoj takve inicijative. Spoj bogate povijesti, srednjovjekovne arhitekture, tradicije i prirodnih ljepota mogao bi Camino – putem blažene Ozane pretvoriti u jedinstvenu atrakciju na istočnoj obali Jadrana. Pokretanjem projekta Camino blažene Ozane Boka kotorska i Crna Gora bi dobile novu prepoznatljivu manifestaciju i trajni turistički sadržaj koji bi tijekom cijele godine privlačio hodočasnike, turiste, planinare i ostale. Istodobno bi se dodatno valorizirala ostavština žene koja je svojim životom ostavila dubok trag u povijesti Kotora i cijele Boke kotorske. Možda je upravo sada pravo vrijeme da put kojim je prije pet stoljeća krenula skromna djevojka iz zaleđa Boke postane nova staza susreta, duhovnosti i zajedništva za generacije koje dolaze.
U Dubrovniku je Camino započeo ove godine na inicijativu jedne udruge, a podržali su je Općina Dubrovnik, Turistička zajednica, a učešće je uzela dubrovačka biskupija i općine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kroz koje put prolazi do krajnje točke Međugorja. Staza je dugačka 145 km. i podijeljena je na nekoliko etapa. Zbog štovanja blažene Ozane i u Hrvatskoj to je i prilika za zbližavanje dva susjedna naroda katoličkog i pravoslavnog čemu je blažena Ozana težila.
Ako se prihvati ova ideja Opštine bi trebale urediti trasu, infrastrukturu i dogovoriti međusobnu suradnju, Turističke organizacije bi radile promociju i uključivanje turističkog sektora, a crkva bi mogla davati hodočasnički i duhovni identitet. Ideja Camino – putem blažene Ozane od Releza do Kotora potpuno se uklapa u europski model lokalnih Camino ruta. Mogla bi biti prva međunarodna Camino ruta u Crnoj Gori i povezana s mrežom Camino Europe. Naše dvije NVO su se slično predlogu iz Dubrovnika, ponudile da urade sve pripremne radnje za realizaciju ove nove vjerske i turističke rute.
Pljačka crnogorske tradicije, istorije i kulture je srbijanska obaveza stoljećima
Piše: Slavko Mandić
Kad nemaš dostojanstva i časti, onda posegneš za onim ko ga ima koliko god treba. Grebeš, grabiš, otimaš đe god i što god stigneš, ne bi li tuđu vrijednost prikazao svojom i prikrio svu uzaludnost vlastitog postojanja. Jer takav, bijedan u začetku, ne možeš zavrijediti pažnju baš ničim. Ukoliko se ne uzme ono istorijsko „šetanje opanaka“, sa kojim si „uspješno“ razbijao predrasude gotovo pet stotina godina. Na tebe takvoga se ne može primijeniti ni ona najgora i najteža kletva koju svijet poznaje „Dabogda imao, pa nemao“, jer ti nikad nijesi ništa imao svoje. Pa su čim si mogao pred formalnim turskim vazalom Milošem, koji se natraške vrćao kad je svrćao kod turskih veledostojnika po zadati recept vladanja? Otuda je i ono današnje naopako vrćanje po crkvama, klečanje, ljubljenje podova i glibavih ruku od svakog dobra nabreklih popova, kojekude na sve strane. I taj komadić turske tradicije oteli su ovi isti što po zadatku otimaju, posebno sve što je crnogorsko. Blizu je. Na dohvat im je ruke, pa im se pričinjava da je prirodno njihovo. A znaju da nije. I onda unutrašnja pomama. Moraju se nečim podičiti. Proradi u njima lupež, grabljivac, otimač, lažov, falsifiktor. I eto nove istorije koju bi da plasiraju nasutu otrovnim šovinizmom i tečnim fašizmom. Načine razne Rakoviće, Antiće, s te tamo bande. Proizvedu nekoliko i sve ovdašnje. Začine to petparačkim kvazi politikantima, i eto priče za lažne udžbenika, istorijske skupove, za neki novi srpski svet u nastajanju. U kome su svi, baš svi Srbi. I stvoritelj, i nebeska tijela i cijela vasiona. I svijet iza svijeta. Pa je valja prirodno da to bude i Njegoš i Marko Miljanov. I sve sveto naše. I naše svijetlo oružje i svijetli um. I naša odora, zvanično proglašena najljepšom na svijeti među nošnjama. Naš ORO. Naša slobodarska iskra. Naša čast, ponos i uzdignutost do visine. A najviše i samo naše čojstvo i junaštvo.
Boli to jače od svake rane. Zato se činjela strategija rastakanja Crne Gore i njenih vrijednosti. Nastojalo se po svaku cijenu poništiti vjekovni kontinuitet crnogorske državnosti kroz dinastije Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića, što je oblikovalo poseban identitet nezavisan od Srbije. Samo to ne dozvoliti, bez obzira na cijenu. Zato ne čudi krvava 1918. koja je porodila jedan od najvećih genocida na svijetu toga vremena, đe je „bratska“ srbijanska okupatorska vojska ubijala na hiljade Crnogoraca, žena i đece. Na sramotu svijeta koji je nezainteresovano sve posmatrao, baš kao što to danas čini i Evropa u najvećem dijelu.
Ni stida ni srama što skrnave crnogošnju nošnju
Zato je u Beogradu na državnoj sahrani doživotno presuđenog ratnog zlikovca, generala srpske vojske Ratka Mladića, koji je počinio veliki broj krvavih zločina na prostorima Bosne i Hercegovine, sa epilogom monstruoznog srebreničkog pira, kada je komandovao ubijanju preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i đece, oko odra bila „četa odabranih“ u svijetloj crnogorskoj nošnji. Potamnila je toga časa, svjesna da je silom moćne ruke četništva i jada ljudskog oskrnavljena, kako bi se prikazalo da su Crnogorci Srbi i da je sve njihovo proizvod srpske (nepostojeće) kulture.
Uzalud vam trud svirači. Džabe vam je svaka rabota. I svaki nesojluk koji činite. Zakatančeni ste takvi i omeđeni krugovima pakla koje jedino umijete da stvarate.
Crnogorska nošnja ima svoj odbrambeni mehanizam kojim uspješno odolijeva i brani svoje postojanje. Za nju se ne treba śekirati. O tome neka misle lupeži tužih vrijednosti. Ništa im drugo ostalo nije.
Opijelo ratnom zločincu činiće Prle Perić, omiljeni helikopterski lik u pratnji silom postavljenog mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Jovana Mićovića, kome su njegovi već oduzeli polovinu carstva. Spremajući se da očople i ostalo dok ne dovedu nekoga sličnog Drtanovom vjernom prijatelju Prletu. I njegovoj vječnoj sramoti.
Popovi su se u prokletinje kleli i ranije. Nije se teško śetiti bizarnih svetaca Crkve Srbije popova Mace Vukojičića Macole i Šiljka Koljača, vođa četničkih zloglasnih trojki, koji su proizvedeni u svece. E takvi se moraju klanjati svojim tvoriteljima, ideolozima, svojim zlikovcima ratnim i poratnim. Otud Prle zbori opijelo, otud crnogorska nošnja na ramenama beščašća uz odar ratnog zločinca. Sve se uklapa i sve je tu kako je i bilo.
Da smo malo više poklanjali pažnju onome što nam „braća“ spremaju, da im nijesmo širom otvarali vrata da nam ulaze u državu i potom zabijaju nož u leđa, možda se ovo nikada više ne bi desilo.
Nijesmo, to je jedina činjenica u koju sam apsolutno siguran.
PROMOCIJA PUBLIKACIJE NA BALKANSKOJ PRUZI – LOVĆENOM OD KOTORA DO KONSTANCE, AUTORA ANTA N. SLOVINIĆA 11. SEPTEMBRA
Povodom Dana Pomorskog muzeja Crne Gore, održaće se promocija publikacije „Na Balkanskoj pruzi – Lovćenom od Kotora do Konstance“ autora Anta N. Slovinića.
Promocija će se održati u Pomorskom muzeju u petak, 11. septembra, sa početkom u 20.00 časova.
Na promociji će govoriti: Slobodan Bobo Slovinić, akademski slikar, publicista i pisac; Siniša Luković, novinar i publicista; Ilija Mlinarević, muzejski savjetnik i urednik publikacije, kao i direktorka Pomorskog muzeja, mr Maja Uskoković.
Ova publikacija objedinjuje tekstove poznatog novinara i urednika lista „Glas Boke“ iz 1938. godine, koji su nastali tokom prvog putovanja parobroda Lovćen na tzv. Balkanskoj pruzi.
Publikacija je omaž kompaniji Zetska plovidba, u čijem je vlasništvu bio parobrod Lovćen, kao i autoru feljtona, Antu N. Sloviniću.
Godina uoči parlamentarnih izbora 2027. donosi Crnoj Gori političku utakmicu u kojoj će, prema procjeni politikologa i analitičara Aleksandra Musića, ulog biti mnogo veći od promjene vlasti. U razgovoru za portal Standard, Musić upozorava na snažan pritisak Beograda, rastući rizik od etnofederalizacije, slabost crnogorskih institucija i nedostatak jasne strategije opozicije.
Ocjenjuje da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić danas slabiji nego ranije, ali da njegova destabilizacijska uloga u Crnoj Gori nije nestala, dok kao još veću opasnost vidi unutrašnje procese i „kapilarno jačanje“ predsjednika Skupštine Andrije Mandića.
Za izbore sredinom 2027. kaže da bi mogli biti najvažniji izbori od 1997, jer će, kako smatra, odlučiti hoće li Crna Gora ojačati državne institucije i nacionalnu sigurnost ili nastaviti putem etnofederalizacije i partijskog parazitizma.
U razgovoru za Standard, Musić se osvrće i na dokumenta koja posljednjih mjeseci iz institucija Srbije dospijevaju u crnogorski javni prostor, političko djelovanje Beograda, Vučićev odnos prema Crnoj Gori i njegov susret sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Govori i o sukobu unutar prosrpskog političkog bloka, dok identitetske teme, kako ističe, same po sebi nisu problem, već način na koji se njima manipuliše i posljedice koje takva politika proizvodi.
Njegove ocjene dolaze u trenutku kada Crna Gora ulazi u politički sve nervozniji period. U predizbornoj godini ponovo je pokrenuta inicijativa za smjenu predsjednika Skupštine Andrije Mandića, čime su se dodatno zaoštrili odnosi unutar parlamentarne većine, ali i između vlasti i opozicije. Istovremeno, premijer Milojko Spajić upozorio je na hibridne prijetnje sa kojima se Crna Gora suočava, dok se država približava novim koracima na evropskom putu i najavljenom zatvaranju još četiri pregovaračka poglavlja. Sve to odvija se uoči izbora koji bi trebalo da budu održani sredinom 2027. godine.
Musić zato predstojeće izbore ne posmatra kao još jedno redovno odmjeravanje političkih snaga, već kao moguću prekretnicu za crnogorsko društvo.
„CRNA GORA IMA SAMO SEBE“
STANDARD: U posljednje vrijeme u crnogorski javni prostor dospijevaju dokumenta iz institucija Srbije, poput onih koja se odnose na vojnu prošlost premijera Milojka Spajića. Kako tumačiti činjenicu da takvi materijali završavaju u javnosti u Crnoj Gori? Je li pritom važnije šta u njima piše ili pitanje ko ih dostavlja, kojim kanalima dolaze i s kojim političkim ciljem?
MUSIĆ: Vučić-Brnabić režim radi isto što je radio i dosad – nastoji destabilizirati Crnu Goru svim mogućim instrumentima. Namjera je ista, instrumenti su različiti. Nekad su instrument žestoke kampanje kako u tabloidnim tiskovinama i televizijama poput Informera, Srpskog telegrafa, Kurira i Happyja, tako i u tobože pristojnijim medijima poput RTS-a i Politike, nekad je instrument aktivno miješanje u crnogorske izbore poput onoga u martu 2021. i aprilu 2025. tijekom dvaju tzv. Bitaka za Nikšić, nekad je instrument ucjena kroz različite osobne, obiteljske ili akademske kompromate. A nekad je to kapilarni pritisak kroz pojedine grane SPC-a u Crnoj Gori.
Pitanje nije zašto se nasilnik ponaša nasilno, nego što Crna Gora radi da bi to zaustavila. Pitanje nije zašto Srbija želi instrumentalizirati trećinu crnogorskog stanovništva, a nad ostatkom imati stalnu polugu straha, pitanje nije zašto je dan svijetao, a noć tamna nego zašto je Spajić uopće lagao o vlastitom državljanstvu, zašto se PES godinama bojao i pomisliti na Vučića dok ih je ovaj istovremeno danonoćno ponižavao, zašto je Europa tolerirala takvo ponašanje jednom hibridnom kasnokomunističko-neočetničkom kabadahiji, zašto je većina crnogorskih medija posredno nezdravo vezana za režim u Srbiji, zašto je Andrija Mandić još do jučer sluganski slušao naredbe s dvora tog i takvog Vučića, zašto nitko u Crnoj Gori dosad nije snimio dokumentarni film o vojvođanskoj frakciji SNS-a (podrijetlom uglavnom kolonisti iz Crne Gore) zaduženoj za anticrnogorsku djelatnost ili makar napravio istraživački feljton te rekonstruirao specijalni rat koji se barem nekoliko godina vodi protiv Crne Gore te zašto je crnogorska opozicija 6 godina u stanju jalovosti uz takvo mnoštvo prilika, a i duže ako računamo katastrofalno upravljanje krizom od strane vlasti 2019.-2020. Pravilno adresirana pitanja jedini su put k propisnom delanju te mogućem ozdravljenju.
Ovdje je važno primijetiti da Vučić, iako čini sve kako bi sabotirao crnogorski europski put, s najsnažnijim državama-članicama Europske unije i dalje trguje ispod stola. Paradno se i propagandno iživljava nad nebitnim Piculom, a ispod stola prinosi dugoročne ekonomske, energetske i geopolitičke darove Francuzima, Nijemcima i drugima. U posljednjih nekoliko mjeseci čini se da mu stranci možda više i nisu spremni tolerirati sve što su tolerirali prije (francuski mig u Tivtu i deportiranje kriminalaca natrag u Srbiju bio je jedan od znakova), no u to se još uvijek ne treba apriorno pouzdati. Sve ovo znači da Crna Gora još uvijek na kraju dana ima samo sebe, svoje ljude, svoje znanje i svoju slobodu u borbi za svoje interese.
STANDARD: Vučić posljednjih mjeseci prilično često govori o Crnoj Gori, a nakon toga se gotovo automatski uključuju i njegovi politički saveznici i medijski prostor u Srbiji. Da li se sve to prije koristi za unutrašnje političke bitke u Srbiji ili je riječ o stvarnom pokušaju da se pojača politički uticaj Beograda u Crnoj Gori? I da li crnogorski političari taj uticaj koriste kao spoljnog „igrača“ za vlastite unutrašnje obračune?
MUSIĆ: Vučiću treba slika Crne Gore kao svojevrsnog kolonijalnog dvorišta, treba iluziju moći u regionu koju može prodavati gladnim domaćim biračkim masama. Naime, stvarnost mu je puno turobnija – izgubio je kakav-takav ekonomski rast koji mu je godinama politički držao glavu iznad površine, uvelike gubi kontrolu nad nacionalističkim biračkim poljem te se sve češće čuje da je on, iz vizure srpskih nacionalnih interesa, izdajnik (do kraja razgradio srpske institucije na prostoru Kosova i Metohije, otrovao Srbiju dubioznim kvaziinvesticijama), osobni politički brend mu je padom novosadske nadstrešnice primio udarce od kojih se više nikad neće oporaviti, nema odgovor na studentski pokret nego baulja i pokusira, ne usuđuje se izaći na izbore gotovo dvije godine. Navodno će kroz nekoliko dana raspisati izbore za kraj oktobra 2026., no čak se ne bih iznenadio kada se to ne bi dogodilo. U takvoj situaciji kod kuće boli ga svaki pa i najmanji iskaz samostalnosti Crne Gore jer zbog njega on djeluje još slabijim u svojoj državi.
U Crnoj Gori je nepopularniji no ikad – Mandić mu je okrenuo leđa, Joanikije ga ignorira, čak se i Spajić na jedvite jade usudio dobaciti mu nešto, a spao je na podršku nesretnog Milana Kneževića i grotesknog Vladislava Dajkovića, koji nemaju nikakvu snagu istinski i dubinski mijenjati društvo. Ostali akteri, koje je Vučić godinama držao u raznim fijokama, šute i mole se da nevolja prođe/ode što prije, da ih se ovaj ne bi sjetio i javno priupitao za neki neugodni privatni, poslovni ili obiteljski detalj iz prijašnjih godina.
Mnogi koji u Crnoj Gori dnevno slavodobitno ponavljaju sintagmu „srpski svet“ kao ne znam kakvo dubinsko otkriće – Vučiću u biti rade reklamu kod kuće, a da toga nisu ni svjesni. Samu sintagmu ciljano su plasirali režimski sluge Vulin, Raković, Bokan, Raičević i Dobrosavljević kao svojevrsni percepcijski flaster za nacionalističko biračko tijelo, kojim se pažljivo hrani dojam Vučićeve svemoći u regionu, a on je sada slabiji no ikad.
To ne znači da on i dalje nema destabilizacijsku ulogu u Crnoj Gori, ima, to samo znači da sada prijete i veće opasnosti – primarno etnofederalizacija unutar same Crne Gore, a tu je ipak glavni koordinator Andrija Mandić, a ne netko iz Srbije. Ako taj pakleni naum uspije – novog će saveznika, naravno, automatizmom tražiti u prvoj poslijevučićevskoj nacionalističkoj kliki.
Što se tiče budućnosti odnosa Crne Gore i Srbije – nemam iluzije o tome da će sljedeća vlast u Beogradu biti manje agresivna prema Crnoj Gori i to je nešto čega svaka crnogorska vlast mora biti bolno svjesna. Zato su godine pred Crnom Gorom ključne – ili će se izvući lekcije iz razdoblja 2016.-2026. te osnažiti državu, njezine institucije, njezin gard, njezinu nacionalnu sigurnost i njezino društveno zdravlje, pripremiti ju za ono što dolazi – ili će se Crna Gora još jednom servirati na milost i nemilost, možda i posljednji put.
STANDARD: Kako čitate Vučićev susret sa Zelenskim upravo sada?
MUSIĆ: Vučića je politički Zapad doveo na vlast političkom frankenštajn-operacijom stvaranja Srpske napredne stranke (SNS) iz Srpske radikalne stranke (SRS), politički Zapad ga je održavao na vlasti, a kada kucne čas – politički Zapad će ga i otpratiti s vlasti. Dočekom Zelenskog Vučić radi ultimativni simbolički iskorak, želi do kraja iskazati lojalnost vodećim državama Europske unije, u biti se pripremajući za scenarij neizvjesnog pobjednika parlamentarnih izbora (kada god do njih dođe), priprema se za neizvjesnu izbornu večer. Ako će zbirni rezultat opozicijskih kolona biti otprilike jednak njegovoj listi ili čak i malo snažnije – Vučić želi isposlovati situaciju u kojoj sa Zapada dolazi eksplicitni signal podrške njemu kao jezičac na vagi koji ima presuditi u njegovu korist. Dobro se sjeća situacije iz 2012. u kojoj je, nakon što je Angela Merkel pustila Borisa Tadića niz vodu, čestitka iz Europske unije pobjedniku radikalu Tomislavu Nikoliću stigla osjetno prije zatvaranja samih birališta. Vučić se godinama brinuo ispod slojeva agresivne tabloidne rusofilije i sinofilije – servilno i poslušno ispunjavati sve zapadne zahtjeve u Srbiji. Bio je rekordni isporučitelj granata ukrajinskoj vojsci, slušao američke zapovijedi po pitanju Kosova i Metohije, servisirao sve francuske i njemačke ekonomske apetite. Računa na to da će Zapad u njemu, unatoč svemu, vidjeti konsolidiranu vlast koja može nastaviti davati ono što se od nje traži nasuprot neizvjesnoj studentskoj listi koja ima i nacionalne i građanske i anti-sistemske elemente. Vučić se ovime jasno i glasno do kraja stavlja na raspolaganje onima koji mu od početka kontroliraju političku sudbinu.
Posjet Zelenskog Srbiji pokazao je i nevjerojatni stupanj medijske kontrole u tom autoritarnom poretku – režimski mediji (većina medija u državi) posjet su uglavnom nastojali prešutjeti, a režimska laprdala koja su još prije nekoliko tjedana ukrajinskog predsjednika manično nazivala narkomanom i nacistom sada su odjednom neutralno pričala o tome kako Ukrajina priznaje teritorijalni integritet Srbije i kako ju treba poštovati. Shizofreno.
STANDARD: I Milan Knežević, koji je otvoreno politički vezan za Vučića, u posljednje vrijeme je pojačao aktivizam – napada Spajića, ulazi u otvoreniji sukob i sa Mandićem, pokreće i interpelaciju protiv Ervina Ibrahimovića zbog prisustva predstavnika CG obilježavanju „Oluje“. Da li je to prije svega pokušaj da redefiniše svoju poziciju i ponovo se nametne kao glavni glas jednog dijela biračkog tijela ili tu već vidite širu strategiju uoči izbora? I koliko je opasno to što se kroz takve poteze ponovo otvaraju identitetske i nacionalne teme, kome zapravo takva polarizacija danas odgovara?
MUSIĆ: Knežević se mora radikalizirati do kraja jer naprosto nema gdje rasti osim nauštrb Andrije Mandića. Isto tako, Kneževića za razliku od Mandića odlikuje osjetno manja osobna ambicija, on više uživa u pozornici no u samoj vlasti. Ipak, jedan o drugome i dalje govore pažljivo, glođu se niže razine NSD-a i DNP-a, a Knežević u beogradskim studijima žuč ispaljuje prema Spajiću, ne i Mandiću. Vučić-Brnabič režim je zadužio pojedine komentatore iz Informera i Politike za napadanje Mandića. Neki su iz Srbije, neki su pod pseudonimima, a neki su iz Crne Gore, no na radu u Srbiji. Knežević je pak korektan prema starom suborcu, usredotočio se na Spajića. Njegova posljednja otrovna strelica Spajiću, o tome da će glasanje o smjeni Mandića zapravo biti glasanje o Mladiću, čime PES stavlja u kontekst podrške Mladiću – primjer je prvoklasnog političkog uboda.
Hoće li se Mandić i Knežević u nekom trenutku ponovno spojiti – ne znam. No znam da će se, ako se otvori takva situacija, lakše međusobno ponovno pronaći nego što bi se pronašli s bilo kime drugim na crnogorskoj političkoj sceni.
Identitetske i nacionalne teme sasvim su normalne i legitimne teme za jedno demokratsko društvo. Pitanje nije treba li ih otvarati – nego tko ih otvara, kako ih otvara te radi li na kraju dana na snaženju ili na slabljenju jednoga društva. Crnogorstvo, crnogorsko srpstvo, bošnjaštvo, albanstvo i hrvatstvo označitelji su koji dobivaju život ljudima i sadržajem, označitelji koje mogu zastupati najbolji ili najlošiji ljudi, u koje možete staviti najbolji ili najlošiji sadržaj. Sve ovisi o tome tko njima barata i s kojim posljedicama. Problem identitetskih tema u Crnoj Gori jest to što su se počesto otvarale naredbom predatora izvana kroz trojanske konje iznutra, sa ciljem slabljenja, a ne jačanja crnogorske društvene zajednice. Jačanja na korist sviju koji ovdje žive, a samim time na korist Crne Gore kao takve. Svaka generacija mora moći iznova pronaći i obraniti ono dobro i lijepo u svojem identitetu.
Da sumiram – niti je crnogorstvo povik na ‘posrbice’, niti je crnogorsko srpstvo Pavle Đurišić. Ako nekome i jest – ne bi trebalo biti.
IZBORI KOJI MOGU PROMIJENITI CRNU GORU
STANDARD: Crna Gora ulazi u period u kojem se već osjeća predizborna nervoza. Da li je kampanja za naredne parlamentarne izbore praktično već počela, samo što još nije formalno proglašena? Ako jeste, koje će biti glavne linije fronta – identitetske teme, ekonomija i standard, EU integracije, odnosi sa Srbijom ili pitanje ko kontroliše institucije? I ko od glavnih aktera – Mandić, Spajić/PES, DPS, Evropski savez i prosrpske partije – trenutno ima najjasniju strategiju?
MUSIĆ: Crnu Goru sredinom 2027. čekaju najvažniji izbori od 1997. naovamo, prema mojoj procjeni važniji i od referenduma 2006. i od parlamentarnih izbora 2020. Mnogi se s ovim neće složiti i reći će da se radi o presnažnoj tvrdnji.
No zašto je tome ipak tako?
Da je referendum 2006. kojim slučajem propao – ne bi propao i crnogorski poriv za neovisnošću, naprotiv, vratio bi se još snažniji, s većim postotkom podrške u društvu. Dubinski valovi u društvu bili su upravo takvi – želja za vlastitom državom i odlučivanjem o vlastitoj sudbini. Isto tako, 30.8.2020. nije morao biti jednosmjerna cesta – da je negdašnja vlast, a sadašnja opozicija njegove lekcije uopće shvatila – taj je datum mogao biti prilika za ispravljanje brojnih negativnosti vlasti koja je pala 2020., pročišćenje i vraćanje jedne zdravije, dugoročno održive priče ili stvaranje nečeg boljeg na zgarištima minulog. No 2006. je shvaćena zdravo za gotovo, a 2020. nije iskorištena za regeneraciju.
Sada pred sobom imamo izbore drugačije prirode, izbore koji će ili zaustaviti ili cementirati negativne unutarnje trendove i to ne za daljnje godine, već desetljeća. Dubinski valovi u društvu ovaj su put drugačiji, za Crnu Goru nepovoljniji.
Etnofederalizacija, partijski parazitizam, europska i američka naklonost akterima koji su za Crnu Goru ili nezainteresirani ili čak i štetni.
To vidim kao možebitni toksični koktel u njedrima države.
Dubinski valovi u društvu nisu povoljni, a nije ni međunarodno okružje – daleko je 1997. i američki vjetar u leđa koji je tada postojao.
2027. bitka je za karakter države, za njezinu dušu i njezino zdravlje.
Politička se scena pred ove izbore nalazi u svojevrsnoj pat-poziciji. Vlast je klimava i nesigurna u svoj opstanak, no još ima nešto ekonomskog i dosta vanjskopolitičkog manevarskog prostora za preživljavanje, dok je opozicija u malo boljem stanju nego prije, no s nejasnom putanjom prema vlasti i bez ikakvih naznaka društvenog momentuma koji bi joj povećao šanse za vlast. Spajić ne kontrolira vlastitu stranku, Mandiću prijeti podbačaj na biralištima zbog vanjskog zaokreta, a Bečić se bori za prelazak izbornog praga. Ipak, čak i u takvoj situaciji – ne baš uvjerljiva opozicija zasad ostavlja mogućnost preživljavanja ove i ovakve vlasti.
DPS čas čeka i kalkulira, čas nadmeno galami, čas se gura u teme u kojima još uvijek nema što tražiti, poput ekonomije i životnog standarda. Pošto nije profilirao kredibilne ljude (ili stručne strukture) za to polje, postiže kontraefekt jer im nitko po pitanju radnih mjesta, priuštivog stanovanja i inflacije još uvijek ništa ne vjeruje.
Evropski savez kasni sa svime, u sjeni je velikoga brata, bez dovoljno hrabrosti i prodornosti, a bolno im nedostaje snažno objedinjujuće zaštitno lice koje može sakriti slabosti iz drugog reda grupacije. To je šteta jer tamo ima ljudi kojima je srce na mjestu. Pokušaji humora na društvenim mrežama i klaunijade u medijskom prostoru kao u slučaju s (ne)pristupanjem Stege ES-u ne pomažu.
Pretpotopni alati političke borbe jednih i drugih tek su zasebna tema. Sve to, nažalost, uz vlast koja se danonoćno servira blamažama i naprosto vapi za otpisom.
Inicijativa za smjenu Mandića dobar je smjer – raskrinkala je i BS i PES za užu javnost koja prati procese. No ne treba zaboraviti one najbitnije – birače. Ono što crnogorska opozicija dosad nije znala pa postoji nemala šansa da će tako na kraju biti i s ovom inicijativom jest raširiti njezin sadržaj i lekcije u društvu, po dubini i širini, kreativno oslikati, omasoviti, prenijeti i pronijeti, istjerati stvari na čistac u očima velikog broja ljudi, omogućiti nekoj inicijativi izaći iz skupštinskih govorancija koje toliko fetišizira (i precjenjuje), a prosječni građanin (polu)doživljava, doprijeti do običnih ljudi i polučiti stvarni mobilizacijski učinak, neovisno o samom rezultatu skupštinskog glasanja. To je jedan od elemenata umješnosti opozicijske politike. U suprotnom se sve zaboravlja na prvom zavoju prvom sljedećom temom, a kamoli do izbora, kada će vlast raditi sve kako bi zaključala odnose i ugušila političko polje.
Ako na izborima 2027. ipak dođe do početka korjenite promjene unutarnjopolitičkog stanja u smjeru istinskog tržišnog gospodarstva, inteligentnog osnaživanja institucija države i nacionalne sigurnosti te zdravorazumskog dogovora u društvu bez ovisnosti o predatorima izvana i trojanskim konjima iznutra – Crna Gora se ima čemu nadati.
Ako se pak nakon izbora 2027. nastave Spajićeva odsutnost, Bečićeva nesposobnost i Mandićevo kapilarno jačanje – Crnoj Gori prijeti opasnost postati državom „naroda i narodnosti“, malom Jugoslavijom, plemensko-pogodbenom zajednicom s ne baš sjajnim izgledima za život i blagostanje u desetljećima pred nama.
Sahrani ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu prisustvovalo je oko 16.000 ljudi.
Izvor: Portal Analitika
Riječ je o procjeni koju su objavili iz Arhiva javnih skupova, stranice koja se već godinama bavi procjenama broja ljudi na različitim okupljanjima u Srbiji i regiji.
Podsjetimo, Mladić je sahranjen juče na Topčiderskom groblju u srpskoj prijestonici.
Prije toga, u jutarnjim satima su se hiljade građana oprostile od njega u crkvi na Vidikovcu, gdje je potom patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije služio opijelo.
