Pljačka crnogorske tradicije, istorije i kulture je srbijanska obaveza stoljećima

Pljačka crnogorske tradicije, istorije i kulture je srbijanska obaveza stoljećima

Piše: Slavko Mandić

Kad nemaš dostojanstva i časti, onda posegneš za onim ko ga ima koliko god treba. Grebeš, grabiš, otimaš đe god i što god stigneš, ne bi li tuđu vrijednost prikazao svojom i prikrio svu uzaludnost vlastitog postojanja. Jer takav, bijedan u začetku, ne možeš zavrijediti pažnju baš ničim. Ukoliko se ne uzme ono istorijsko „šetanje opanaka“, sa kojim si „uspješno“ razbijao predrasude gotovo pet stotina godina. Na tebe takvoga se ne može primijeniti ni ona najgora i najteža kletva koju svijet poznaje „Dabogda imao, pa nemao“, jer ti nikad nijesi ništa imao svoje. Pa su čim si mogao pred formalnim turskim vazalom Milošem, koji se natraške vrćao kad je svrćao kod turskih veledostojnika po zadati recept vladanja? Otuda je i ono današnje naopako vrćanje po crkvama, klečanje, ljubljenje podova i glibavih ruku od svakog dobra nabreklih popova, kojekude na sve strane. I taj komadić turske tradicije oteli su ovi isti što po zadatku otimaju, posebno sve što je crnogorsko. Blizu je. Na dohvat im je ruke, pa im se pričinjava da je prirodno njihovo. A znaju da nije. I onda unutrašnja pomama. Moraju se nečim podičiti. Proradi u njima lupež, grabljivac, otimač, lažov, falsifiktor. I eto nove istorije koju bi da plasiraju nasutu otrovnim šovinizmom i tečnim fašizmom. Načine razne Rakoviće, Antiće, s te tamo bande. Proizvedu nekoliko i sve ovdašnje. Začine to petparačkim kvazi politikantima, i eto priče za lažne udžbenika, istorijske skupove, za neki novi srpski svet u nastajanju. U kome su svi, baš svi Srbi. I stvoritelj, i nebeska tijela i cijela vasiona. I svijet iza svijeta. Pa je valja prirodno da to bude i Njegoš i Marko Miljanov. I sve sveto naše. I naše svijetlo oružje i svijetli um. I naša odora, zvanično proglašena najljepšom na svijeti među nošnjama. Naš ORO. Naša slobodarska iskra. Naša čast, ponos i uzdignutost do visine. A najviše i samo naše čojstvo i junaštvo.

Boli to jače od svake rane. Zato se činjela strategija rastakanja Crne Gore i njenih vrijednosti. Nastojalo se po svaku cijenu poništiti vjekovni kontinuitet crnogorske državnosti kroz dinastije Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića i Petrovića, što je oblikovalo poseban identitet nezavisan od Srbije. Samo to ne dozvoliti, bez obzira na cijenu. Zato ne čudi krvava 1918. koja je porodila jedan od najvećih genocida na svijetu toga vremena, đe je „bratska“ srbijanska okupatorska vojska ubijala na hiljade Crnogoraca, žena i đece. Na sramotu svijeta koji je nezainteresovano sve posmatrao, baš kao što to danas čini i Evropa u najvećem dijelu.

Zato je u Beogradu na državnoj sahrani doživotno presuđenog ratnog zlikovca, generala srpske vojske Ratka Mladića, koji je počinio veliki broj krvavih zločina na prostorima Bosne i Hercegovine, sa epilogom monstruoznog srebreničkog pira, kada je komandovao ubijanju preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i đece, oko odra bila „četa odabranih“ u svijetloj crnogorskoj nošnji. Potamnila je toga časa, svjesna da je silom moćne ruke četništva i jada ljudskog oskrnavljena, kako bi se prikazalo da su Crnogorci Srbi i da je sve njihovo proizvod srpske (nepostojeće) kulture.

Uzalud vam trud svirači. Džabe vam je svaka rabota. I svaki nesojluk koji činite. Zakatančeni ste takvi i omeđeni krugovima pakla koje jedino umijete da stvarate.
Crnogorska nošnja ima svoj odbrambeni mehanizam kojim uspješno odolijeva i brani svoje postojanje. Za nju se ne treba śekirati. O tome neka misle lupeži tužih vrijednosti. Ništa im drugo ostalo nije.

Opijelo ratnom zločincu činiće Prle Perić, omiljeni helikopterski lik u pratnji silom postavljenog mitropolita Crkve Srbije u Crnoj Gori Jovana Mićovića, kome su njegovi već oduzeli polovinu carstva. Spremajući se da očople i ostalo dok ne dovedu nekoga sličnog Drtanovom vjernom prijatelju Prletu. I njegovoj vječnoj sramoti.
Popovi su se u prokletinje kleli i ranije. Nije se teško śetiti bizarnih svetaca Crkve Srbije popova Mace Vukojičića Macole i Šiljka Koljača, vođa četničkih zloglasnih trojki, koji su proizvedeni u svece. E takvi se moraju klanjati svojim tvoriteljima, ideolozima, svojim zlikovcima ratnim i poratnim. Otud Prle zbori opijelo, otud crnogorska nošnja na ramenama beščašća uz odar ratnog zločinca. Sve se uklapa i sve je tu kako je i bilo.
Da smo malo više poklanjali pažnju onome što nam „braća“ spremaju, da im nijesmo širom otvarali vrata da nam ulaze u državu i potom zabijaju nož u leđa, možda se ovo nikada više  ne bi desilo.
Nijesmo, to je jedina činjenica u koju sam apsolutno siguran.