Dio opozicije predstavio platformu: Traže izmjene spornih zakona, konsenzus povodom imenovanja u RTCG, pravosuđu, regulatornim agencijama…
U Skupštini Crne Gore danas je održana press konferencija lidera Demokratske partije socijalista, Evropskog saveza i Hrvatske građanske inicijative.
J.K.Autor
Izvor: Portal Analitika
Oni predstavljaju zajedničku opozicionu platformu, čiji je cilj prevazilaženje političke krize i ubrzanje evropskog puta države.
Danijel Živković (DPS) istakao je kako oni daju punu poršku članstvu Crne Gore u EU.
“Međutim, prilikom usvajanja zakona o ANB-u i unutrašnjim poslovima, ušli smo u parlamentarnu i političku krizu. Podnošenjem ostavku poslali smo poruku da nećemo nijemo posmatrati kršenje ljudskih i parlamentarnih prava”, naglasio je on.
“Uprkos bahatom pristupu vlasti, bili smo konstruktivni”
Kako je dodao, uprkos bahatom ponašanju vlasti, opozicija je u protekle tri godine imala konstruktivan pristup.
“Ono što je neophodno uraditi, to su izmjene dva sporna zakona. Nedavno mišljenje Agencije za sprječavanje korupcije dalo nam je za pravo da dodatno vjerujemo da zakonima nijesu ispoštovana osnovna ljudska prava. Drugo što je bitno uraditi – to je konsenzus povodom bitnih imenovanja, poput onih u Ustavnom sudu, Sudskom savjetu, Savjetu RTCG, Fiskalnom savjetu, savjetima regulatornih agencija”, istakao je Živković.
Jedno od pitanja koja su obuhvaćena platformom je i izbor novog direktora RTCG.
Bez konsenzusa vlasti i opozicije, dodao je on, “neće biti moguće mijenjati jedan broj osjetljivih zakona”.
Šehović: Ovo je minimum bez kojeg nema završetka evropskih integracija
Damir Šehović (ES) kazao je kako su preuzeli odgovornost i ponudili platformu kao rješenje.
“Cijenimo da je pristupanje EU prioritet ove države. Mi smo tu državu okrenuli tom prioritetu i to je naša evropske politike. Ovo nije platforma opozicije protiv vlasti, već želimo da zaštitimo državu od svake neodgovornosti”, naveo je on.
Ističe kako ne ucjenjuju, ne blokiraju i ne divljaju u parlamentu, već da nude “minimum bez kojeg nema završetka evropskih integracija”.
“Ovom platformom pokušavamo da uozbiljimo političku scenu u Crnoj Gori. Zato je dokument sveobuhvatan i ima tri dijela. Ovaj dokument nije švedski sto, da vlast može da uzme samo ono što njoj odgovara, a da zanemaruje druga pitanja”, dodao je Šehović.
Vuksanović: Uspostaviti mehanizme nadzora tokom izborne kampanje
Adrijan Vuksanović (HGI) istakao je da platforma treba da uspostavi minimum povjerenja kako bi se evropske integracije privele kraju. On je posebno govorio o zaštitnim mehanizmima koji se odnose na izbore 2027, a što je takođe dio platforme.
“Ne vidim zašto bi neko imao nešto protiv uspostavljanja takvih mehanizama pred naredne izbore”, rekao je on.
Upitan da li su razgovarali sa ostalima iz opozicije, Živković je kazao da je bilo kontakata sa nezavisnim poslanicima.
“Kako će se odrediti prema tome – možete saznati od njih”, dodao je.
Kad bi današnja Crna Gora imala ljude kao što je bio Toro i drugovi…
Uloga i značaj Dobroslava Ćulafića Tora u razvoju i napretku Crne Gore je utoliko veća što je pripadao plejadi istaknutih Vasojevića i prvaka Polimskog kraja koji su išli stopama Mojsija Zečevića i Miljana Vukova, koji je još jednu Crnu Goru prislonio uz Crnu Goru, i njegovog sina Gavra Vukovića, patrijarha crnogorske diplomatije. On je svojim modernim poimanjem politike i načinom vršenja vlasti išao ispred svog vremena anticipirajući novo političko doba na ovim prostorima
Autor:MilanU srijedu, 3. juna, navršava se 15 godina od smrti Dobroslava Ćulafića Tora. Jednog od najistaknutijih Crnogoraca druge polovine 20. vijeka. Trebalo bi dosta vremena da se nabroje sve funkcije koje je obavljao u socijalističkoj Jugoslaviji i u Crnoj Gori. Ali ga funkcije nijesu određivale, već je on snagom svoje ličnosti davao značaj dužnostima koje je pokrivao. Od sekretara Komiteta SK Ivangrada, prvog čovjeka CK SK Crne Gore, do sekretara Predsjedništva CK SKJ. Od potpredsjednika Saveznog izvršnog vijeća, predsjednika Saveznog vijeća Skupštine SFRJ, do člana Predsjedništva SFRJ. Kako je Veljko Milatović u šali znao da kaže za sebe – jedino pop nije bio. A ostao je do kraja svog časnog života za drugove, prijatelje, sve koji su ga poznavali, jednostavno – Toro.
Čovjek iz naroda, sa urođenom gospoštinom, koga ni višedecenijska vlast, ni birokratsko okruženje nijesu promijenili. Političar s ljudskim likom koji nije robovao izradi „materijala“ za sjednice, niti partijskoj frazeologiji uobičajenoj za to vrijeme. On je u sekundi znao da prepozna suštinu i značaj teme i da na tome gradi i definiše ostvarivu politiku. Voljele su ga i cijenile kolege sa kojima je radio, poštovali saradnici svih nivoa, kao i obični ljudi. A kako i ne bi. Bio je od onih ljudi za koje se kaže da ih je milina sresti. Jednom je prošao pored romske čerge u Ivangradu, kad je i staro i mlado istrčalo radosno kličući: Toro, Toro!
Bio je čovjek besprekorne biografije, kao stvoren za najodgovornije poslove u onom sistemu. Veoma mlad je stupio u partizanske redove, rano postao član Partije, posvetio se učenju i uzdizanju, što je primijećeno od onih koji su tada donosili odluke „ni po babu ni po stričevima“. Pričao mi je da je na njega najviše uticao Đoko Pajković koji je s Kosova premješten u Titograd za predsjednika CK. On je napravio pravu kadrovsku revoluciju u Crnoj Gori i na najbezbolniji način ispratio ratnu generaciju i uveo u visoku politiku tada relativno mlade ljude kao što je bio Toro. Tu su bili i Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković, Budo Šoškić, Marko Orlandić… Kako je pisao Jevrem Brković, „bile su to tada najomiljenije crnogorske političke ličnosti, narod ih je prihvatao kao manje dogmatične od stare garde i mnogo više fleksibilne za konačno uobličavanje crnogorskih impulsa – nacionalnih, državnih, kulturnih, kadrovskih“. Bio je omiljen među književnicima, slikarima, glumcima, novinarima, među sportistima. Sa svakim je imao zajedničku temu. Ovih dana sam sa akademikom Vukićem Pulevićem rado evocirao uspomene na Tora.
Ja sam se sreo s njim kad je postao predsjednik Centralnog komiteta. Radio sam u Odjeljenju za informisanje i propagandu. On je uveo obavezu da svi u stručnoj službi potpisuju to što urade. Tek što je prošlo nekoliko mjeseci od njegovog izbora, jednog dana je neko zakucao na vrata moje kancelarije. Bio je to predsjednik CK. Malo je reći da sam bio iznenađen. To je bilo kao da je bog sišao s nebesa. Ili nešto važnije, jer su Crnogorci tada boga pominjali najčešće u psovkama. Mladi saradnik kod kog dolazi niko drugi nego novi predsjednik Centralnog komiteta. Pozdravio se i kroz smijeh upitao hoću li tu kafu poručivati. Interesovao se odakle sam, šta sam završio, gdje sam radio, imam li porodicu. Godilo mi je, naravno, kad je hvalio priloge s mojim potpisom. Na kraju me pitao da li bih htio da budem šef njegovog kabineta. Odgovorio sam odrečno. On je začuđeno pitao zašto. Rekao sam da ja ne znam šta radi šef kabineta. Spremno je uzvratio da ću ja to raditi „lijevom rukom“ i rekao da sjutradan pređem kod Petra Mijovića koji je tih mjeseci odlazio s dužnosti šefa kabineta. Toro me osvojio svojim držanjem, srdačnošću, svojom ljudskošću, jedinstvenim smislom za humor i pozitivnom energijom koju je širio. Znao je divno da priča. Imao sam privilegiju da dijeli sa mnom vrlo osjetljive priče i o ljudima i o događajima. Jednom mi je ispričao kako je s Titom bio u posjeti Kosovu i Makedoniji. Dok su ujutru na terasi državne vile u Prištini zasebno listali „Borbu“, Tito ga je upitao je li ikad čuo za prezime Ubiparip. Odgovorio je da mu je Gojko Ubiparip kolega u SIV-u. To jednostavno znači konjoubica, rekao je Tito. A kasnije u Skoplju za trpezom prepunom svih đakonija, kad su ga pitali šta bi želio da proba, Tito je zatražio tri jaja na oko. Domaćini su bili šokirani, glavni kuvar se onesvijestio. Tito sa onu stranu politike, kako ga je Toro slikao. Imao je odnos poštovanja, ne i idolopoklonstva.
Od Tora sam između ostalog učio i kako se odnositi prema mladim saradnicima, prema ljudima uopšte. Kad je uskoro postao savezni ministar unutrašnjih poslova dugo me ubjeđivao da dođem kod njega da radim. Nijesam prihvatio, što se, i on se kasnije složio, pokazalo kao dobra odluka. Toro je bio na čelu tog ministarstva uoči nestanka SFRJ. Nikada ona zemlja nije imala na toj važnoj funkciji čovjeka tako liberalnih i slobodoumnih pogleda. Otišao je pod pritiskom ulice, kad i kompletno crnogorsko rukovodstvo, bez gorčine i ozlojeđenosti, ostajući do kraja odan i posvećen Crnoj Gori i njenim aspiracijama za obnovu nezavisnosti. Davao je u tom procesu lični doprinos svojim ugledom i iskustvom, zajedno sa svojom isto tako uglednom porodicom vrhunskih intelektualaca i stručnjaka, koji su nesebično radili i rade za dobro svoje zemlje.
Nijedna jugoslovenska republika nije imala takvu i tako brojnu političku elitu u vrijeme raspada zemlje kao Crna Gora. Imali su pojedince o čemu je kasnije, a i nedavno, govorio Milo Đukanović, odajući priznanje bivšem rukovodstvu Crne Gore, kao što je Slovenija imala Milana Kučana, Makedonija Kira Gligorova, dok se Crna Gora svojih političkih i ljudskih gromada i njihovog političkog i državničkog iskustva odrekla u jednom danu.
Uloga i značaj Dobroslava Ćulafića Tora u razvoju i napretku Crne Gore je utoliko veća što je pripadao plejadi istaknutih Vasojevića i prvaka Polimskog kraja koji su išli stopama Mojsija Zečevića i Miljana Vukova, koji je još jednu Crnu Goru prislonio uz Crnu Goru, i njegovog sina Gavra Vukovića, patrijarha crnogorske diplomatije. On je svojim modernim poimanjem politike i načinom vršenja vlasti išao ispred svog vremena anticipirajući novo političko doba na ovim prostorima. Kad bi današnja Crna Gora imala ljude kao što je bio Toro i drugovi…
Kako kaže narodna izreka: imadosmo ne znadosmo, izgubismo saznadosmo. Ili što bi rekao Njegoš: lako je živjeti za života, treba živjeti poslije smrti. Toro se i za to postarao za života.
Ne obraćajte pažnju, poštovani čitaoče, na ovaj pretenciozni naslov.
Svrha takvog, reklo bi se – ambicioznog iskaza, koji smo već neđe viđeli – ili nam se samo učinilo (sjećanje može da vara) – neizbježno asocira na ambiciju autora da istakne sebe i sebi bliske ljude, a i neke kolektivitete – kako bi potencirao sopstveni i njihov doprinos u jednoj (neupitno i definitivno!) istorijskoj odluci građana Crne Gore na referendumu iz 2006. A ti doprinosi mogu biti stvarni i iskonstruisani.
Naslov bi, naravno, trebalo da glasi: Kako je obnovljena crnogorska nezavisnost. I to je vrlo zahtjevna formulacija – ali sa sasvim drugom konotacijom.
Zato ćemo nastaviti kao i da ga nismo ispravili – shvatajući to prvo lice množine u najvažnijem od svih njegovih značenja: mi, građani Crne Gore.
Za to nam, u ovim svečanim danima, kada je kalendar dvadeseti put – u nezavisnoj i međunarodno priznatoj, suverenoj i samostalnoj Crnoj Gori – označio 21. maj, potrebna mala istorijska retrospektiva i nekoliko sumarnih ocjena, koje govore o magistralno značajnim dešavanjima, momentima i odlukama koje su Crnu Goru dovele do istorijskog podviga na koji svi možemo biti ponosni: do mirne i demokratske odluke da naša zemlja, poslije osamdeset i osam godina, povrati svoj međunarodno-pravni subjektivitet i nezavisnost.
Prevrat 1989.
Crna Gora je ušla u dešavanja koja su značila raspad SFRJ sasvim nespremna.
„Staro rukovodstvo“ – komunistička nomenklatura u Crnoj Gori, izgubljeno u vremenu i prostoru, bilo je lak plijen jedne, modernim rječnikom kazano, hibridne operacije iz Beograda. Zaokupljeno ćeranjem „devijantnih“ ponašanja i političkih impulsa koji su odudarali od strogo kontrolisane partijske linije ispraznosti – strašio ih je tada, zamislite, i crnogorski nacionalizam (?!), a u stenogramima se može naći i bojazan od onog islamskog (?!) – ostalo je potpuno imobilisano i nemoćno kada se organizovana i kontrolisana rulja – neočetničkih poruka i sa kosovskom obmanom kao povodom, vratila pred Skupštinu, „braneći“, istovremeno, „Jugoslaviju“ i „ugroženo srpstvo“.
Tzv. AB revolucija bila je primamljiva za našu političku generaciju. Rijetki su izuzeci – vrlo rijetki – prepoznali njenu zlokobnu anticrnogorsku prirodu i namjeru, pa nisu učestvovali u tom specifičnom državnom udaru. Ili su odbili da mu se pridruže, kada je on dobio ime (ako se neko sjeća) NORFIL – „Nova razvojna filozofija“.
Mnogo godina kasnije, većina AB revolucionara će se pridružiti toj beznačajnoj manjini u odbrani crnogorskih interesa, sve do onih koji su se ticali nezavisnosti naše zemlje.
Građanski odbor za mir, 1991.
Crna Gora je tada bila dobrovoljni talac nacionalističke velikosrpske politike.
Njena je mladost poslata u besmislenu agresiju na Dubrovnik – čija je svrha bila da se naša zemlja zauvijek učini saučesnikom i cementira u novoj, takozvanoj SRJ. Deportacija muslimana je jedna od najtragičnijih i najsramnijih epizoda tog podaništva.
Crnogorski „izdajnici“ i „dezerteri“ – kojih je bilo mnogo više nego što je vlast smjela da prizna (pa su i državne represalije prema njima bile obustavljene – jer ih je jednostavno bilo previše za procesuiranje) biće, mnogo godina kasnije, moralni kapital Crne Gore, u vremenu kada se državno kormilo okreće u drugom pravcu…
Tu je, svakako, najvažniji Građanski odbor za mir, koji svoju aktivnost počinje u julu 1991) i njegove hrabre poruke, koje, sa ove istorijske daljine, zvuče profetski: „Danas je junaštvo ne ići u rat“. I to je mali kamen u mozaiku obnove nezavisne Crne Gore.
I državno rukovodstvo je shvatilo tu poruku, čak i poslije „pobjede“ na „referendumu“ sjevernokorejskog tipa iz aprila 1992: referendumsko pitanje je bilo prevarno, a procenat podrške politički besmislen, zapravo beznačajan. Važan je bio samo jedan rezultat tog „referenduma“ – rat u Bosni i Hercegovini. „Sa onima koji to žele…“
Oni koji tada, a i u tragičnim godinama koje su slijedile, nisu ćutali na strahote, pogrome i genocid – i oni su zaslužni za obnovljenu nezavisnost. Iako nisu bili na vlasti, niti blizu nje.
Godine opozicije
Crnogorska opozicija je, tih godina, osvjetlala i odbranila crnogorski obraz, ali i propustila da se nametne kao neizbježni (ili dominantni) učesnik onoga što je čekalo našu zemlju.
Bilo je mnogo lutanja i neznanja, nerazumijevanja i ishitrenosti, ali i poteza koji su ukazivali na ostrašćenost i destrukciju – ne samo onu zbog neznavenosti.
Vlast je shvatila da mora, makar simbolično i formalno, (po)dijeliti odgovornost, pa je, uprkos nerazumnom stavu rukovodstva jedne od opozicionih partija (koje je tada, prvi put, shvatilo da nema baš uvijek većinu za očigledno destruktivne odluke), bila formirana višestranačka vlada, uz učešće crnogorskih suverenističkih partija.
I u drugoj, manjoj opozicionoj partiji, je bilo tragikomičnih situacija: jedno je rukovodstvo smijenjeno pod optužbom da paktira sa vladajućom strankom, da bi novoizabrani lideri učinili upravo to – ušli u savez sa vlastima – samo šest mjeseci kasnije.
Treba se sjetiti ljudi – iz obje opozicione stranke – koji su tada shvatili da je parola „četa mala, ali odabrana!“, jedna politička, pardon, glupost, to jest da je za procese političke emancipacije i vraćanja Crne Gore na političku mapu svijeta – potrebna većina, pa i ona parlamentarna. I vrijeme, i znanje, i strpljenje.
Rascjep 1997.
Karakter i struktura političkog sistema u Crnoj Gori tog doba – dominantna pozicija i uticaj transformisane post-komunističke partije hibridnog imena – bili su (a to se često zaboravlja!) od presudne važnosti kada je došlo do političkog obračuna i rascjepa.
Crna Gora je tada imala veliku sreću što je pobijedila frakcija koja je shvatala potrebu oslobađanja od hegemonističkog-paternalističkog uticaja Srbije. Taj proces je bio dramatičan, a pobjeda crnogorske linije je, uz neizbježne i neophodne manerve i operacije preuzimanja i ovladavanja polugama moći, bila i rezultat narasle svijesti o istorijskoj slijepoj ulici – poslije izgubljenih ratova i konfrontacije sa međunarodnom zajednicom – što je tada bila i ostala politika zvanične (a, velikim dijelom, i opozicione) Srbije.
Zato se, u sagledavanju istorijskih raskršća i lomova, svakako mora uzeti u obzir i ta odluka u raspolućenoj vladajućoj partiji, kao i izbori koji su joj slijedili. Glasalo se tada i o istorijskoj šansi i pravu Crne Gore da misli i odlučuje svojom glavom. I donijete su prave odluke.
Naravno, kako je to uvijek slučaj, bilo je i puno onih koji su sačekali da se uvjere koja će biti pobjednička strana u vladajućoj partiji, da bi se onda naprasno uključili u crnogorsku politiku kojoj Beograd više nije bio centrala. Biće im oprošteno i danas – sa dvadesetogodišnje istorijske distance – kao što im je bilo oprošteno i tada, u vrtlogu borbe za vlast koja je bila relevantna za sve u crnogorskom društvu, za cijelu Crnu Goru.
I oni su zaslužni za obnovljenu nezavisnost, nesumnjivo, makar se u osnovi može shvatiti da bi takvi svakako preživjeli i napredovali i da je povijesni scenario tada odveo Crnu Goru u ambis velikosrpskog nacionalističkog savezništva/podaništva…
Podvig za ponos 1999.
Prihvatanje i zbrinjavanje preko stotinu hiljada Kosovara – u ogromnoj većini etničkih Albanaca – za vrijeme NATO intervencije 1999, jedna je od najsvjetlijih tačaka – ne samo novije, već i crnogorske istorije kao takve.
Zasnovana na politici neutralnosti, to jest neučestvovanja u zločinačkoj velikosrpskoj politici prema Kosovu, takva politika crnogorskog rukovodstva je predstavljala afirmaciju Crne Gore i njenog suverenističkog pokreta i na najvažnijim međunarodnim adresama.
Ideja suverene i nezavisne Crne Gore je tada dobila i moralni podement i u svijesti onih građana kojima se moglo manipulisati i tzv. krađom suverenističke ideje – što je bila i ostala krajnje plitkoumna i prevarna teza, koja je trebalo da opravda niz teških i nepopravljivih grešaka u vođstvu nekada vodeće opozicione partije.
Taj nepolitički i anti-politički stav se, poneđe, čuje i danas. On je besmislen i zapravo degradira motivacije i rezone onih koji su, još od početka devedesetih, promovisali i održali ideju obnove nezavisnosti živom. Njihova je pobjeda, najviše njihova, svih znanih i neznanih iz tog širokog i razuđenog pokreta, što su vladajuće strukture u toj ideji prepoznale spas za Crnu Goru.
Nema tu nikakve „krađe“. To je politika – i to politika sa najboljim motivom i najboljom završnicom!
Ni ta istorijska činjenica ne može umanjiti ili oduzeti značaj onih koji su se borili za nezavisnost godinama prije tog preuzimanja suverenističke politike.
Velemajstorski međupotez
Situacija početkom 2002. godine je suočila Crnu Goru sa teškom i opasnom dilemom: da li da ide na referendum ili da potpiše Beogradski sporazum.
Ukratko (mada je to, vjerovatno, odlučujući momenat u završnoj fazi procesa obnove nezavisnosti): to je bio velemajstorski „međupotez“ državnog vrha.
Nerazumijevanja je bilo na sve strane, pa i u vladajućoj koaliciji. Čak je bilo i ostavki onih koji nisu razumjeli (ni) te procese, pa ni godinama kasnije. (Crnogorci olako lijepe optužbe o izdajstvu. A umiju i da zaborave što je ko (u)radio, govorio i pisao.
U politici najkraći put između dvije tačke često nije prava linija, pa je tako potpis na Beogradski sporazum (tu pravno-političku sui generis konstrukciju) otvorio najkompleksnije izazove i rizike.
Djelovalo se na tri „fronta“: unutrašnjepolitičkom, sa „unionističkom“ opozicijom (čije čari u vještine vladanja imamo zadovoljstvo da posmatramo u avgustovskoj Crnoj Gori); prema Srbiji, ozlojeđenoj i nespremnoj za bilo kakvu stvarnu saradnju; i prema međunarodnoj zajednici, u kojoj je Crna Gora, u jednoj fluidnoj i krajnje složenoj situaciji, kao i u vrlo problematičnom regionalnom kontekstu, imala oponente i saveznike – na svim adresama.
Naravno, uzaludni su pokušaji da se danas, poslije dvadeset godina (ne samo zbog toga što su protagonisti tog procesa još uvijek živi, a i dokumentacije ima na pretek) simplifikuje i generalizuje iz bilo kojeg razloga, tobožnje simpatije i preferencije s jedne strane svijeta – u odnosu na drugu. Ne samo zbog toga što to ne bi bilo tačno (kao što nije), već što bi značilo smišljenu tendencioznu interpretaciju pozicije i stavova Zapada i Istoka prema Crnoj Gori. Koji su bili vrlo različiti, iznijansirani, fluidni i podložni uticajima. S obje strane.
Crnogorski državni vrh i Vlada su vodili taj proces međunarodnih i drugih pregovora vrlo pažljivo, s velikom dozom opreza, a jedne, ali i odlučnosti, s druge strane.
„Radikalno strpljenje“ nam se vazda činilo najboljom definicijom te vještine – što je samo jedna od interpretacija politike dosljednosti i upornosti, ali i fleksibilnosti i spremnosti na ustupke i preformulacije već dogovorenog… a sve u cilju ostvarenja projektovanog i željenog rezultata.
Velika je zasluga tih ljudi, kreatora te politike i donosioca ključnih odluka. Svako u toj priči ima svoje mjesto.
O njima i njihovom pregnuću će istorijske knjige jednog dana, nadamo se, znati da kažu i ocijene. Mada ta „borba za istoriju“, kao što vidimo, ima i svoje manje dostojne strane.
Nije Crna Gora u tome izuzetak, naravno. Mada ponekad izgleda groteskno…
Ne-pravilo o 55 odsto
Jedno od posljednjih iskušenja (vjerovatno i najteže) je bilo „čuveno“ ne-pravilo o potrebnoj većini od 55 odsto.
Kažemo „ne-pravilo“ jer je njegovo važenje i primjena bilo ograničeno samo na Crnu Goru i na crnogorski referendum. Odmah je, naime, objašnjeno kako ta regula neće predstavljati ni pravni, ni politički presedan/precedent – to jest da neće biti moguće da bude ikada više primijenjena.
Ta diplomatska „bravura“ iz Brisela nije mogla da sakrije ogromnu prazninu – tzv. „sivu zonu“ (rezultat, recimo, od 54 odsto, a 46 odsto protiv), što je dodatno izazivalo nove talase političkih otpora i nerazumijevanja u, sada već prepoznatljivoj političkoj većini – i u crnogorskoj Skupštini, i van nje.
I to je crnogorska politika tog doba znala da prebrodi – ne samo kroz „Aide Memoire“ iz februara 2006, već i kroz niz komunikacija i pregovora u kojima je međunarodne partnere trebalo uvjeriti u potrebu da se Crnoj Gori pristupa sa maksimalnim oprezom, bez preferencija i favorizovanja onih snaga koje bi mogle da zloupotrijebe mogući „sivi“ rezultat.
Finalni pravni čin – prije samog referenduma i Deklaracije nezavisnosti Crne Gore (koja se, nažalost, ne zove tako, iz manje pametnih razloga) – je bilo usvajanje Zakona o referendumu, koji je sadržao i tu formulu o 55 odsto.
Sjećamo se te scene iz Skupštine: poslanici parlamentarne manjine su aplaudirali – jer je usvojeno pravilo koje je favorizovalo njihov stav i interes, ali su bili potpuno zatečeni kada se aplauz prolomio i iz klupa u kojima su sjedjeli poslanici većine i Vlade.
Taj nehotično ujedinjeni aplauz je, zapravo, bio najbolja i najljepša potvrda ispravnosti i dalekovidosti politike koja je obnovila nezavisnost crnogorske države. Red je i da se njega sjetimo – bez obzira kako je ko glasao tog 21. maja.
Na referendumu je pobijedila naša zemlja. Pobjeda je bila zajednička – mada će za razumijevanje te ideje biti potrebno još mnogo godina.
Crna Gora, pred sopstvenom istorijom, kulturom i tradicijom, nije imala pravo da izgubi u sopstvenom odlučivanju o obnovi nezavisnosti.
Ponosni smo što pripadamo generaciji koja je ispunila tu istorijsku pravdu.
A za pozicije i stavove, uloge i aktivnosti najvažnijih i drugih protagonista, za ključne momente i odluke, za proces koji je bio složen, dramatičan i dug – postoje, osim sjećanja, ličnih i drugih interesa, projekcija i afiniteta – i dokumenti, ali i sud domaće i međunarodne javnosti.•
Analiza povodom dvadeset godina crnogorske nezavisnosti
Crna Gora u završnom krugu
Trampova Amerika nije prijatelj Crnoj Gori koja želi da bude dio Evrope. Najbolje što Crna Gora može da uradi jeste da izbjegava pažnju Bijele kuće. Osim ako Tramp ne odluči da vas posjeti, u kom slučaju bih preporučio da mu pokažete Sveti Stefan
Veliko mi je zadovoljstvo što sam ponovo u Crnoj Gori. Nažalost, nemam tačan zapis o svojoj prvoj posjeti ovoj zemlji, ali mislim da je to bilo krajem devedesetih godina. Sjećam se da tada nijesam bio impresioniran. Prije tri decenije ova zemlja je bila zabačeni dio bivše Jugoslavije pod vlašću Miloševića, boreći se da opstane zahvaljujući švercu cigareta i drugim sumnjivim poslovima.
Sjećam se i da sam slušao Mila Đukanovića kako govori u Vašingtonu oko 1996. godine. Rekao je da će Crnu Goru usmjeriti ka Zapadu, Evropi i demokratiji. Amerikanci su sumnjali da će to uspjeti ili da li će mu uopšte biti dozvoljeno da to uradi. Po mom mišljenju, pokazao je hrabrost i održao riječ.
Kada sam razgovarao s njim ovdje prije deset godina, čestitao sam mu na napretku koji je ostvario, ali sam takođe ukazao da Crnoj Gori nedostaju dva ključna stuba demokratije: lojalna opozicija sposobna da preuzme vlast i usmjerena ka članstvu u Evropskoj uniji, kao i nezavisno pravosuđe.
Napredak Crne Gore
Zatim su 2023. godine građani Crne Gore dokazali da nijesam bio u pravu, ili se barem nadam da jesu, kada je riječ o prvom pitanju. Predsjednik Đukanović je mirno demokratski smijenjen na izborima. Nadam se da to neće biti posljednja takva smjena.
Drugo pitanje je, po mom mišljenju, i dalje otvoreno. Možete biti sigurni da će sposobnost pravosuđa da primjenjuje zakon bez obzira na to kuda ga činjenice vode biti važan faktor u procesu pristupanja Evropskoj uniji.
Bez obzira na zamjerke koje možda imate prema sadašnjoj vladi, ona zaslužuje priznanje za nastavak otvaranja preostalih poglavlja pravne tekovine Evropske unije i za zatvaranje najmanje osam od četrnaest do sada zatvorenih poglavlja. Crna Gora sada predvodi regatu za članstvo u Evropskoj uniji. To svakako nije nešto što sam mogao da zamislim prije tri decenije. Nijesam to očekivao ni prije deset godina.
Međutim, nije se promijenila samo Crna Gora. Promijenili su se i ostatak Balkana, Evropa i Sjedinjene Američke Države. Vi jeste u vođstvu, ali ćete tokom ovog završnog kruga ka članstvu u EU ploviti veoma opasnim vodama.
Balkanski kontekst
Počeću od Balkana. Ovdje Srbiju vidim kao glavno pitanje.
Beograd je odustao od svoje ambicije da Srbija postane članica Evropske unije. Ne samo da zaostaje u zatvaranju poglavlja pravne tekovine EU, već više ne ispunjava ni Kopenhaške kriterijume.
Mediji u Srbiji nijesu slobodni, pravosuđe nije nezavisno, a vlast organizuje izbore koji više ne zadovoljavaju standarde slobodnih i poštenih izbora, ako su ih ikada i zadovoljavali.
Beograd se vratio pokušajima stvaranja onoga što naziva „srpskim svetom“, što je zapravo Velika Srbija pod nešto neodređenijim nazivom. On osporava državnost i suverenitet i Bosne i Hercegovine i Kosova, a možda i Crne Gore.
Korumpirani poslovi Srbije sa Kinom, kao i sve jače obavještajne i vojne veze sa Rusijom, jasni su signali da Beograd više nije ozbiljno posvećen članstvu u Evropskoj uniji.
Proces pristupanja Srbije usporio je gotovo do potpunog zastoja, dok Evropska komisija postaje sve otvorenija u svojim kritikama.
Očekujem da će Srbija snažno djelovati protiv skorog ulaska Crne Gore u Evropsku uniju, kao što je djelovala i protiv njenog ulaska u NATO. Niko ne bi smio da zaboravi pokušaj atentata na tadašnjeg premijera Mila Đukanovića 2016. godine.
Beograd će se protiviti ulasku Podgorice u EU ne samo zato što to želi Rusija, već i zato što će prosperitetna, slobodna i demokratska Crna Gora sa sigurnim granicama predstavljati oštar kontrast sve zatvorenijoj, autokratskoj i iredentističkoj Srbiji.
Evropa još dugo neće biti ni potpuno slobodna ni potpuno ujedinjena. Beograd i Republika Srpska odlučni su da ostanu vezani za Rusiju. Srbi se nadaju promijenjenim geopolitičkim okolnostima koje bi im omogućile podjelu Bosne i Hercegovine i Kosova, a vjerovatno i Crne Gore.
Dok ne promijene svoje stavove i politiku, Evropa će ostati podijeljena, a linija te podjele neće zaobilaziti Balkan, već će prolaziti kroz njega.
Izazovi Evropske unije
Evropska unija će dodatno zakomplikovati vaše izazove. Trebalo bi da dočeka Crnu Goru raširenih ruku, ali naravno, tako stvari ne funkcionišu u završnim fazama pristupanja EU.
Mnogi u Evropskoj uniji imaju rezerve prema proširenju. To je dugotrajan problem. Može se prevazići odlučnošću i vještom diplomatijom.
Najveća prijetnja koju nova članica poput Crne Gore predstavlja unutar EU jeste mogućnost veta na pitanja koja nijesu obuhvaćena kvalifikovanom većinom. Nadam se da će Crna Gora imati razumijevanja ukoliko se glasanje kvalifikovanom većinom proširi i na pitanja spoljne politike. Nedavna iskustva sa Mađarskom ukazuju da je to neophodno.
Pored toga, jedna ili više od 27 država članica imaće određene rezerve, zahtjeve ili pitanja specifična za Crnu Goru.
Vi bolje od mene znate odakle ti izazovi dolaze, ali ja ih smatram neizbježnim.
Svako novo pristupanje zahtijeva rješavanje dugotrajnih sporova sa najmanje jednom susjednom državom članicom. Ne biste željeli da budete član kluba koji prima nove članove sa kojima ima neriješene probleme.
Neću ulaziti u vaša pitanja sa Hrvatskom, koja mi djeluju rješiva uz dobru volju i odlučnost. Fokusiranje na budućnost pomoći će u prevazilaženju problema koji potiču iz prošlosti. Sumnjam da je bilo koje od tih pitanja vrijedno odlaganja pristupanja, ali to je na vama da procijenite.
Američka dilema
Najveći problem sa kojim se Crna Gora suočava jeste globalni kontekst u kojem će se odvijati pristupanje Evropskoj uniji. A najveći problem u tom kontekstu jeste moja sopstvena zemlja – Sjedinjene Američke Države.
Vi i ja živjeli smo sa Amerikom koja je od šezdesetih godina vjerovala u liberalnu demokratiju i bila spremna da je širi na druge zemlje. Teško nam je da shvatimo koliko je ta verzija Amerike bila nova i neobična.
Ona je nastala tokom Drugog svjetskog rata, a oblikovala se u ranim godinama Hladnog rata. Borili smo se protiv fašističkog autoritarizma i nijesmo bili spremni da se predamo komunističkom autoritarizmu.
Tada smo vjerovali, a ja i danas vjerujem, da su svi ljudi stvoreni jednaki. To je osnovna ideja Deklaracije nezavisnosti, čiju ćemo 250. godišnjicu obilježiti u julu.
Ali to nije bila jedina osnivačka ideja Amerike. Naš ustav je bogate bijele muškarce učinio jedinim ljudima kojima je bilo dozvoljeno da glasaju. Takođe je ljudima koje su oni birali dao političku moć zasnovanu na računanju robova kao tri petine osobe, iako oni nijesu imali pravo glasa. Uz to, manje naseljenim saveznim državama dao je veću moć nego što bi im pripadala po broju stanovnika, tako što je svakoj državi dodijelio po dva senatora.
Vodili smo građanski rat zbog ropstva. Južne države, iste one koje danas u velikoj mjeri podržavaju Donalda Trampa, nijesu vjerovale da su svi ljudi stvoreni jednaki.
U periodu između dva svjetska rata svjedočili smo ponovnom jačanju antiimigrantskih i rasističkih pokreta, što je kulminiralo pojavom prvih zagovornika slogana „Amerika na prvom mjestu“, kako su sami sebe nazivali, koji su se protivili ulasku SAD u Drugi svjetski rat.
Bili su izolacionisti skloni simpatijama prema fašistima, naročito Musoliniju, ali i Hitleru. Poput Trampa, nijesu bili liberalni demokrati. Mnogi od njih bili su pristalice nadmoći bijele rase.
Moja poenta je sljedeća: ono što danas vidite u Americi nije novo. To je povratak rasizma i izolacionizma, uglavnom među bijelim muškarcima koji osjećaju da su izgubili dio svoje moći zbog emancipacije žena i građanskih prava manjina i LGBT osoba.
Tramp i njegova moć
Ipak, predsjednik Tramp je izuzetno nepopularan predsjednik. Ima negativne ocjene na gotovo svim ključnim pitanjima: ekonomiji, imigraciji, zdravstvenoj zaštiti, carinama, ratu sa Iranom, ratu u Ukrajini i NATO savezu.
Međutim, on raspolaže gotovo neograničenom moći jer su i Kongres i Vrhovni sud ne samo pod kontrolom Republikanske partije, već praktično pod njegovom kontrolom. Tokom prvog mandata imenovao je troje republikanskih sudija Vrhovnog suda; svih šest republikanskih sudija uglavnom je ostalo vjerno republikanskoj političkoj agendi, koja uključuje i ograničavanje biračkih prava.
Koristio je unutarstranačke izbore, na kojima uglavnom glasaju najodaniji članovi partije, kako bi stekao kontrolu nad gotovo svim republikanskim članovima Predstavničkog doma i Senata.
Strah od protivkandidata lojalnih Trampu održava republikanske političare u njegovom taboru.
Na jedan paradoksalan način, postali smo žrtve sopstvenih demokratskih procedura. Sistem predizbora, koji je osmišljen da oslabi moć partijskih šefova, evoluirao je u sistem koji im je tu moć ponovo vratio.
Vrhovni sud je druga priča. Neke od republikanskih sudija gotovo su potpuno odustale od pretvaranja da presuđuju isključivo na osnovu činjenica i zakona.
Posebno kada je riječ o predsjedničkim ovlašćenjima, republikanske sudije otvoreno podržavaju Trampove napore da proširi moć predsjednika. Ne bi donosile iste odluke da je demokrata u Bijeloj kući.
Što Trampova Amerika znači za Crnu Goru
Neprijateljski odnos predsjednika Trampa prema NATO-u i Evropskoj uniji predstavlja ozbiljan problem za Crnu Goru.
Obaveza uzajamne odbrane iz člana 5 uvijek je zahtijevala potvrdu u konkretnim okolnostima. Međutim, danas te okolnosti uključuju i očiglednu nespremnost vodeće sile NATO-a da brani Evropu.
Trampovo odustajanje od podrške Ukrajini i njegovo prilagođavanje željama ruskog predsjednika Putina jasni su znakovi da se na Ameriku, barem za sada, više ne može osloniti.
Savez kojem ste pristupili prije gotovo deset godina možda, barem pod ovim predsjednikom, ne vrijedi ni papira na kojem je osnivački ugovor napisan.
Ako Tramp uspije da nametne podjelu Ukrajine, što je više puta pokušavao da učini, tada će nestati svi argumenti protiv podjela na Balkanu. Rusija i Srbija udvostručiće napore ne samo na projektu „srpskog sveta“, već i na formalnoj podjeli Bosne i Hercegovine i Kosova.
A članstvo u Evropskoj uniji za koje ste se toliko trudili da ispunite uslove moglo bi vas izložiti carinama i drugim trgovinskim mjerama koje Tramp uvodi zanemarujući postojeće trgovinske sporazume.
Trampova Amerika nije prijatelj Crnoj Gori koja želi da bude dio Evrope. Najbolje što Crna Gora može da uradi jeste da izbjegava pažnju Bijele kuće. Osim ako Tramp ne odluči da vas posjeti, u kom slučaju bih preporučio da mu pokažete Sveti Stefan.
Zašto?
Čak i bez ovih problema, današnji svijet nosi povećane rizike. Američki sukob sa Iranom izgleda kao nešto što bi moglo trajati mjesecima.
Čak i ako bi se završio sjutra, nagli rast cijena energije i đubriva teško bi pogodio Evropu, a posljedice bi se proširile na prehrambeni sektor, transport, proizvodnju i mnoge druge oblasti.
Globalna ekonomija mogla bi ući u recesiju prije nego što se uzajamni embargo završi.
Možda se pitate zašto se sve ovo dešava. Zašto je Amerika krenula u rat bez konsultacija sa saveznicima? Zašto napušta najuspješniji savez na svijetu? Zašto Vašington cilja Brisel? I zašto se Tramp svrstava uz Putina?
Na ovo posljednje pitanje priznajem da imam previše mogućih odgovora, ali ne znam koji je tačan. Čuo sam objašnjenja zasnovana na novcu, ličnosti, ucjeni, ideologiji i geopolitici. Možda svih pet faktora igra određenu ulogu.
Ali bez obzira na pravi odgovor, nema razloga vjerovati da će se situacija promijeniti dok Tramp ne napusti funkciju.
Pobjeda demokrata na kongresnim izborima u novembru donekle bi ograničila predsjednikove najgore impulse i ponašanje, ali bi on i dalje ostao sljedbenik Putinove politike.
To znači da će nastaviti da podriva NATO i pomaže Rusiji. Odluka o povlačenju dijela američkih trupa iz Njemačke uklapa se u taj cilj.
Tramp vjeruje da sila određuje pravo. To ga je i dovelo do rata protiv Irana, dva puta. Ne može da razumije državu koja se ponosi svojim suverenitetom i nezavisnošću bez obzira na pritiske kojima je izložena.
Takođe ne može da prihvati činjenicu da je Iran sada stekao kontrolu nad Ormuskim moreuzom, što predstavlja strateški gubitak ne samo za Sjedinjene Države, već i za arapske zemlje Zaliva, Evropu i ostatak svijeta.
Što se tiče odnosa Vašingtona prema Briselu, čini mi se jasnim da Tramp i republikanci generalno zamjeraju Evropi njen uspjeh, vide je kao ekonomskog konkurenta i žele da je oslabe.
Sa zadovoljstvom gledaju na Bregzit jer je oslabio i Veliku Britaniju i Evropsku uniju.
Sve ovo sugeriše da ćete se pridružiti pravom timu kada postanete 28. ili 29. članica Evropske unije. Međutim, Evropa mora postati vještija u geopolitičkoj igri koju je Tramp nametnuo svijetu.
Što prije evropske članice NATO-a počnu razvijati planove za sopstvenu odbranu, to bolje. Mogu samo da pozdravim odluku Hrvatske, Albanije i Kosova da ojačaju međusobnu odbrambenu saradnju.
Mogao bih čak predložiti da im se pridruži i Crna Gora, iako znam koliko bi takav prijedlog bio nepoželjan u određenim krugovima.
Ekonomski rast Evrope takođe je od ključnog značaja. Već je zaostajao i prije rata sa Iranom, koji će vjerovatno dodatno usporiti rast i podstaći inflaciju.
Crna Gora tu ne može učiniti mnogo osim da se pripremi za moguću recesiju.
I da ima na umu da su poslovni ciklusi neizbježni u kapitalističkim ekonomijama. Potrebno je izdržati do narednog oporavka.
Crna Gora posjeduje resurse koje će svijet željeti u budućnosti: relativno obrazovanu radnu snagu sposobnu da iskoristi prednosti vještačke inteligencije.
Obnovljivi izvori energije biće od presudne važnosti u svijetu vještačke inteligencije i nesigurnih zaliha nafte i prirodnog gasa.
Da ne pominjemo veoma uspješnu turističku industriju, koja je ovdje u Budvi više nego očigledna.
Zaključci
Prije deset godina, kako me podsjeća vaš časopis za društvene nauke, rekao sam da je Crna Gora uspješna balkanska priča zato što:
„Izbjegli ste rat dok su druga multietnička društva tonula u vrtlog sukoba, odlučili ste da se udaljite od mnogo veće i moćnije Srbije pod Miloševićem, izabrali ste nezavisnost mirnim i demokratskim putem, stekli uslove za članstvo u NATO-u i započeli pregovore o pristupanju Evropskoj uniji.“
Danas bih dodao da ste nastavili teškim putem ka članstvu u Evropskoj uniji brže od svih konkurenata, da ste omogućili smjenu političkih partija na vlasti i da ste raspoređivali crnogorske vojnike u Avganistanu, Letoniji, Liberiji i Somaliji.
Prije deset godina nadao sam se da ćete do sada već biti članica Evropske unije. U tome sam pogriješio.
Ali ponoviću tu nadu, ne za deset godina, već za četiri.
I ponoviću šta bi to trebalo da znači:
Vaša politika biće konkurentna, mediji slobodni, pravosuđe nezavisno, a državna služba profesionalna.
Nećete biti imuni na afere i skandale, ali će vaše institucije njima upravljati uz poštovanje zakonske procedure.
Vaše društvo ostaće stabilno, otvoreno i dinamično.
I, podrazumijeva se, nadam se da ćete imati i Ameriku koja je obnovila svoju posvećenost Savezu i prijateljstvu sa Evropskom unijom.
(Autor je profesor na vašingtonskom univerzitetu Džons Hopkins)
Iz Uprave policije (UP) saopštili su da su fotografije navodno postavljenih transparenata i grafita sa uvredljivim i prijetećim porukama usmjerenim prema visokim državnim i političkim zvaničnicima iz regiona vještački kreirane korišćenjem vještačke inteligencije.
“Povodom objava koje su se pojavile na pojedinim društvenim mrežama i internet platformama, a u kojima su prikazani navodno postavljeni transparenti i grafiti sa porukama uvredljivog, prijetećeg sadržaja i govora mržnje usmjerenog prema visokim državnim i političkim zvaničnicima iz regiona, Uprava policije obavještava javnost da je odmah po saznanju preduzela aktivnosti iz svoje nadležnosti radi provjere navedenih informacija, kojom prilikom je utvrđeno da je riječ o lažnom, digitalno generisanom sadržaju”, navodi se u saopštenju UP.
Kako su saopštili, sprovedenim provjerama lokacija koje su prikazane kao navodna mjesta isticanja spornih sadržaja, utvrđeno je da se transparenti i grafiti ne nalaze, niti su bili postavljeni na navedenim lokacijama, te da su fotografije i vizuelni prikazi koji se dijele putem društvenih mreža vještački kreirani i obrađivani korišćenjem savremenih digitalnih alata odnosno vještačke inteligencije, čime je stvoren lažan prikaz stvarnog stanja sa ciljem uznemiravanja građana i dovođenja javnosti u zabludu.
“Ovakav sadržaj predstavlja oblik hibridnog djelovanja i manipulacija putem digitalnih platformi, sa ciljem izazivanja uznemirenja javnosti, širenja dezinformacija, kao i stvaranja pogrešne percepcije bezbjednosne situacije u državi, naročito u kontekstu predstojećih međunarodnih događaja i skupova od značaja za region”, dodaju iz policije.
Navode da službenici Grupe za suzbijanje krivičnih djela visokotehnološkog kriminala preduzimaju aktivnosti na identifikaciji osoba koja su kreirale, distribuirale ili na drugi način učestvovale u širenju ovih sadržaja.
“Sa događajem će biti upoznato nadležno državno tužilaštvo radi ocjene postojanja eventualnih elemenata krivičnog djela za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti”, saopštili su iz policije.
Kako su naveli, Uprava policije će, u saradnji sa lokalnim službama (Komunalnom policijom i inspekcijom), nastaviti sa preventivnim i operativnim aktivnostima usmjerenim na sprečavanje eventualnog nezakonitog isticanja ovakvih sadržaja na javnim površinama i narušavanja javnog reda i mira.
“Pozivamo građane i medije da informacije koje se odnose na ovaj i slične događaje provjeravaju putem zvaničnih izvora, te da se uzdrže od širenja neprovjerenih, manipulisanih ili kontekstualno izmijenjenih sadržaja, kao i od komentara koji mogu doprinijeti stvaranju atmosfere, mržnje, netrpeljivosti, dezinformacija i uznemirenja javnosti, usljed plasiranja netačnih i vještački kreiranih sadržaja. Uprava policije će, počev od sjutra, fazno informisati i obavještavati javnost i građane o preduzetim aktivnostima na podizanju opšte bezbjednosti, kao i o uvođenju restriktivnih mjera i ograničenja shodno Zakonu o unutrašnjim poslovima, a sve u cilju uspješne i bezbjedne organizacije i održavanja predstojećeg EU samita u Tivtu”, zaključuju iz policije.
Dvadeset godina nakon obnove nezavisnosti, Crna Gora je ostvarila značajne državne, bezbjednosne i spoljnopolitičke uspjehe, ali nije do kraja izgradila funkcionalne institucije, vladavinu prava i demokratsku političku kulturu, ocijenjeno je u analizi „Dvije decenije obnove crnogorske nezavisnosti – između državotvornog uspjeha, nedovršene demokratizacije i evropske završnice“, koju je objavila njemačka fondacija Hajnrih Bel.
Autori analize, izvršna direktorica Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević i izvršni direktor Regionalne akademije za razvoj demokratije Balša Božović, navode da evropske integracije ne smiju biti svedene na tehničko zatvaranje pregovaračkih poglavlja, već moraju predstavljati proces dubinske transformacije države i društva.
U analizi se ističe da je Crna Gora od referenduma 21. maja 2006. godine očuvala mir, učvrstila međunarodni subjektivitet, postala članica NATO-a i najdalje odmakla država regiona u pregovorima sa Evropskom unijom.
Referendum o nezavisnosti ocijenjen je kao jedan od najuspješnijih demokratskih i mirnih procesa rješavanja državnog pitanja na prostoru bivše Jugoslavije, a autori podsjećaju da je obnova nezavisnosti bila rezultat dugog političkog i društvenog procesa, a ne odluka jednog političkog trenutka.
– Sa istorijske distance od dvije decenije, jasno je da je 21. maj bio mnogo više od odluke o državnom statusu. Bio je geostrateški i civilizacijski prelom kojim je Crna Gora trajno preorijentisana ka Zapadu, evropskim integracijama i demokratskom modelu razvoja – navodi se u analizi.
Posebno se apostrofira članstvo u NATO-u 2017. godine, koje autori vide kao krunu bezbjednosnog i geopolitičkog pozicioniranja države
S druge strane, ukazuje se da najveći nedostatak postreferendumskog perioda predstavlja izostanak dubinske demokratske konsolidacije.
– Umjesto depolitizacije pravosuđa, javne uprave, obrazovanja i bezbjednosnog sektora, dominantno je nastavljen model partijske kontrole, čime je propuštena prilika da 21. maj postane početak institucionalne emancipacije društva – ocjenjuju autori.
Analiza upozorava i na pritiske kojima je izložen građanski karakter države kroz rast identitetskih podjela, revizionizma, govora mržnje i pokušaja relativizacije crnogorskog identiteta, antifašističkog nasljeđa i sekularnog uređenja.
Političke promjene nakon 2020. godine ocijenjene su kao demokratski neophodne, ali i kao početak nove faze političkih i društvenih sukobljavanja oko identitetskog, vrijednosnog i geopolitičkog usmjerenja Crne Gore.
Autori navode da rezultati popisa iz 2023. godine pokazuju stabilnost crnogorskog identiteta, ali upozoravaju da dio političkih i medijskih struktura u Srbiji i dalje ne prihvata Crnu Goru kao potpuno ravnopravnu i suverenu državu.
– Paradoks savremene Crne Gore ogleda se u tome što se država formalno približava Evropskoj uniji, dok se istovremeno suočava sa unutrašnjom demokratskom regresijom i osporavanjem pojedinih temelja svoje moderne državnosti – navodi se u dokumentu.
Uljarević i Božović preporučuju jačanje vladavine prava, depolitizaciju institucija, zaštitu građanskog i sekularnog karaktera države, unapređenje obrazovnih politika, razvoj medijske pismenosti i snažniju zaštitu manjinskih prava.
– Dvadeset godina nakon 21. maja pitanje više nije da li je Crna Gora opstala kao država, već kakvu državu želi da izgradi. Od tog odgovora zavisi ne samo tempo evropskih integracija, već i demokratska snaga, otpornost i budući karakter Crne Gore – zaključuje se u analizi.
U posljednje vrijeme u javnom govoru sve češće se koriste pojmovi poput „hibridnog djelovanja“, „hibridnih prijetnji“ i „hibridnog rata“. Iako je riječ o legitimnim terminima, prvenstveno iz oblasti bezbjednosnih i vojnih studija, njihova sve šira i često neprecizna upotreba otvara pitanje da li se ponekad koriste kao zamjena za jasne pravne i institucionalne kategorije.
U stručnoj literaturi, hibridno djelovanje podrazumijeva koordinisanu upotrebu različitih instrumenata: političkih, informativnih, obavještajnih, ekonomskih, sajber i drugih, a radi ostvarivanja šireg strateškog cilja. Organizovani kriminal sam po sebi nije hibridno djelovanje, kao što ni korupcija, zloupotreba službenog položaja ili medijske kampanje same po sebi ne predstavljaju hibridni rat. Takve pojave mogu biti dio hibridnih aktivnosti samo ukoliko su povezane sa širim planom destabilizacije institucija ili ostvarivanja određenih političkih i geopolitičkih ciljeva.
Zbog toga je neophodno razlikovati tri nivoa: krivičnopravni, bezbjednosni i politički.
Na krivičnopravnom nivou nalaze se krivična djela organizovanog kriminala, korupcije, pranja novca, krijumčarenja i dr. Njihovo otkrivanje i procesuiranje je zadatak policije i tužilaštva. Na bezbjednosnom nivou nalaze se prijetnje koje mogu ugroziti nacionalnu bezbjednost, uključujući strane uticaje, obavještajno djelovanje i koordinisane kampanje destabilizacije. Na političkom nivou nalaze se javna saopštenja, uglavnom političara i funkcionera sektora bezbjednosti.
Problem nastaje kada se ove tri sfere počnu miješati. Tada se kriminalne aktivnosti predstavljaju kao dio šireg hibridnog djelovanja, dok se pitanja institucionalne odgovornosti potiskuju u drugi plan. Umjesto odgovora na konkretna pitanja o (ne)radu institucija, javnosti se nude široke i teško provjerljive bezbjednosne kvalifikacije.
Takav pristup posebno dolazi do izražaja u slučajevima koji izazivaju veliko interesovanje javnosti. Kada se objavljivanje kompromitujućih materijala ili ozbiljnih optužbi automatski predstavlja kao dio „hibridnog djelovanja“, fokus se sa sadržaja navoda prebacuje na navodne motive njihovog objavljivanja. Međutim, čak i ako postoje elementi koordinisanih kampanja uticaja, to ne oslobađa institucije obaveze da provjere iznesene tvrdnje i javnosti saopšte rezultate tih provjera.
U tom kontekstu posebno je problematično kada se terminologija hibridnih prijetnji koristi u situacijama u kojima postoje ozbiljna pitanja o efikasnosti samog bezbjednosnog sektora. Ukoliko je Miloš Medenica uspio da izbjegne postupanje nadležnih organa, a zatim i da duži vremenski period ostane nedostupan institucijama, legitimno je očekivati odgovore o odgovornosti, propustima i preduzetim mjerama. Jednako je legitimno očekivati da se ozbiljne optužbe koje takvo lice iznosi na račun nosilaca visokih funkcija u bezbjednosnom sektoru provjere i da javnost bude obaviještena o rezultatima tih provjera.
Profesionalne institucije svoj integritet ne grade pozivanjem na neodređene bezbjednosne prijetnje, već transparentnošću, činjenicama i spremnošću da odgovore na neprijatna pitanja. Ukoliko izostanu provjere, demanti ili uvjerljiva objašnjenja, a kao odgovor se nudi samo pozivanje na „hibridne aktivnosti“, stvara se utisak da se bezbjednosna terminologija koristi kao komunikacioni štit iza kojeg se izbjegava institucionalna odgovornost.
Najveća opasnost takvog pristupa nije samo terminološka nepreciznost. Ćutanje institucija i skrivanje iza opštih tvrdnji o hibridnom djelovanju postepeno urušavaju povjerenje javnosti u bezbjednosni sektor. Istovremeno, umjesto da otklone sumnje, takve reakcije često ih dodatno produbljuju, podstičući pitanja ne samo o sposobnosti institucija da izvršavaju svoje zadatke, već i o namjerama onih koji tim institucijama rukovode.
Na kraju, vrijedi podsjetiti da pojam „hibrid“ potiče od latinske riječi hybrida i označava spoj različitih elemenata ili komponenti. Ukoliko se nastavi praksa da se svaki kriminalni, politički ili institucionalni problem proglašava hibridnim djelovanjem, javnost bi mogla doći do zaključka da se pravi hibrid ne nalazi među prijetnjama o kojima slušamo, već u samom vrhu bezbjednosnog sektora. Tako bi vrh bezbjednosnog sektora mogao da se opiše kao neobičan spoj različitih komponenti – funkcija, ovlašćenja, saopštenja, konferencija, velikih riječi, u kojem, međutim, upadljivo nedostaju one najvažnije: profesionalizam, znanje i integritet.
A bez te tri komponente u rukovođenju bezbjednosni sektor ne može biti uspješan sistem. Može biti samo komplikovan hibridni pokušaj da se objasni zašto rezultati izostaju.
Najveći poraz litijaškog boljševičkog klerikalizma nije nesrećna ministrica B*atić i njeno toksično twitteranje, a još nelegalniji nerad tokom ministrovanja. Ona je politička vudu lutkica da se ne diraju mnogo veće štetočine-nke.
Neumanjeni kontinuirani kolaps lažnog pravedništva tobožnjih veličanstvenih šetnji 2019-2020 po crnogorskim ulicama sa svetinjama od porodičnih ikona, slučio se 15-og decembra 2023.godine. Od tada, u udarnoj instituciji finansijskog sistema zemlje, nastavljen je svakog ubogog dana.
Poslanici-ce (njih nedostojnih 58-oro) su onomad, na predlog Jacoba bez padeži, zgazili finansijski sistem zemlje, o kojem nikad ništa nisu znali. Pritiskom zelenog tastera, obezbijedili su podršku da otpočne lično osvetništvo DF PES guvernera, profila ranijeg prokuženog dps i tekućih većinaca iz crnogorske Skupštine, koja ih je sve zajedno pretvorila u prašinu na kraju Louis-Vuitton-štiklice od koje se svi zajedno boje do beskraja nemanjićke ružnjikave vasione.
Međutim, taj litijaški prah sa dna brendiranih cipelica je golemiji od pepela na koji se dobrovoljno svela lokalna diplomatska zajednica, zbog bijednog straha da pokušaju da zaustave nezaustavljivo porukovanje, kojem su i dan danas i žrtve (DF PES guvernera) i dželati crnogorskih ekonomskih održivosti, čime su nemilosrdo zgazili (gaze) crnogorsko zakonodavstvo.
Dodatno, crnogorski u*kopljeni predsjednik je u novembru 2025-e dao nagradu, slijedeći pozadinske političke “zaštite“ od opasnog a navodno moćnog EU g** lobi-a, nagrađivanjem obijesti posvećenoj tunj-arhitektici bez bankarskog znanja, koja se ličnom agendom instalirala u kabinet guvernera (https://www.expeditio.org/…:predsjednik-drzave-jakov-milatovic-odlikovao-organizacije-expeditio-i-…), čime je zanavjek obrukao litijaške Njegoševe dane.
Ovih dana je stigla totalna bruka za ukupni finansijski sistem Crne Gore, u režiji DF PES guvernera i onoga što se institucionalno zove Ustavni sud Crne Gore: “Ekonomski fakultet nije mogao formirati tročlanu komisiju koja bi izradila stručno mišljenje o tarifama Centralne banke i time pomogla Ustavnom sudu da donese mišljenje o njihovoj ustavnosti i zakonitosti, jer su se svi od trideset dvoje nastavnika u akademskom zvanju (doktori nauka) izjasnili da nemaju stručne reference da u tome učestvuju, saznaju “Vijesti” od izvora na ovoj naučno-obrazovnoj instituciji. Da je ekonomski fakultet odbio da na zahtjev Ustavnog suda formira stručnu komisiju pozivajući se na nedovoljnu stručnost svog osoblja, “Vijestima” je zvanično potvrđeno i u Ustavnom sudu.“ (https://www.vijesti.me/vijesti/ekonomija/810815/profesori-nisu-strucni-da-ocijene-tarife-cbcg-ekonomski-fakultet-odbio-da-pomogne-ustavnom-sudu).“
Dobri moj profesore Gluščeviću,
Odavno niste sa nama. Žao mi je što danas niste ovdje sa nama, da markantnošću impozantne reputacije u neslani vic pretvorite pomenute štetočine-nke, a što ste umjeli u vremenu ideološkog apsolutizma, kad je to bilo opasno po život.
Izvinite, naš fakultet se kukavički povukao i odbio da strukovno, stručno, utemeljeno pomogne oko evaluacije kako se utvrđuje tržišna cijena usluga u platnom prometu za javne transakcije (unutrašnji platni promet i međunarodni platni promet), odnosno pomogne evaluaciji definisanja tarifa od strane CB CG za trezorske naloge državnog budžeta. Oni se, kao i crnogorski rektor, vole baviti drugim bjedastoćama: kuju afere i mnogobrojne litijaške gadosti, ostajući upornim da se ne vidi da su tran*e u bijegu od uzvišenog u akademiji i istraživanju.
Izvinite, što naša UCG-Ekonomija nije imala hrabrosti da kaže “znamo i umijemo“. Sproveli su naredbe iz pozadine da se slučajno ne dotakne ikona dakinanja u najgorem neznanju. I znaju i umiju, ali im je bilo lakše da potunjeno obrukaju sve nas, kao i fakultet i univerzitet. Strah od “nje“ im ledi coho*es koje intelektualno odavno nemaju…
Izvinite što sve divno na našoj Ekonomiji zgaziše mnogi dr ispred imena sa te iste naše Ekonomije. Fućka se njima/ njoj za znanje, strukovnost, posvećenost profesiji, jačanje institucije, primjenu razvojnosti i poštovanje tima. Žive od neukusnih oda lažnoj moći. Pride, unižavaju britanske akademske titule/ zvanja/ stipendije, koje imaju kao i ozbiljni ljudi, koje su kao lične mete targetirali idiotskim mobingom, s ciljem da se tim CB CG pretvori u amorfnu poslušničku masu.
Izvinite profesore, naša Ekonomija dekana za veličanstvenu intelektualnu bitku-e odavno nema, osim za ko zna koje političke šeme-ce i ostale prizemne podmetačine i ogovaranja.
Izvinite, dobri naš divni profesore. Vaš fah je bilo strateško poslovanje. No, mnoge generacije su od Vas naučile da se činjenice moraju poštovati a lažni moćnici-ce ogoliti u neetičnosti. Hvala na tome.
Ne brinite. Nećemo Vas iznevjeriti iako je tekući stid pregolem da okiva u duši…
Oporavljaćemo i naš fakultet, i crnogorsku akademiju, i crnogorsku ekonomiju, i Crnu Goru ako građansku zajednicu. Štetočinke u CB CG, a brojne su, neće se još dugo kriti iza besprizornog bezakonja (pregolemih zarada i naknada), koje samoutuljeni SDT ne vidi ni kad im se nacrtaju tužbe a kao što slijedi iz citata sa zvaničnog sastanka: “…posljednji put da neko pita ovo što je kolega … pitao“ (citat je neupitni nesumnjivi dokaz neznanja i nerada DF PES guvernera, a tiče se agresivnih nekontrolisanih ispada a kad se moraju ućutkati profesionalci ozbiljnog znanja i institucionalne održivosti u CB CG).
CB CG nema guvernera. CB CG nema IT. CB CG nema HR. CB CG nema kabinet guvernera. CB CG nema Savjetodavni odbor Savjeta. Nema navodno ni tek imenovanu viceguvernerku, koja je za titulu navodno morala odraditi nezamislivo u nelegalnosti. Još manje CB CG ima ostarjelog savjetnika za IT, koji je interesno decenijama DPS štetočinjao i poreznicima i Centralnom bankom i javnim bazama podataka, a sad je pristao da bude nepismeni izvršilac nelegalnih naredbi DF PES guvernera.
Zato ostaje neodgovorenim pitanje: što čine ozbiljni moralni jaki profesionalci i poznavaoci posla, institucije, regulative unutar CB CG?
Wake up, jer štrokavosti političkog fekalisanja, koje se dešavaju instituciji i sistemu, nećete moći oprati “ćutanjem zbog pritisaka MMF i ECB da se nominalno čuva “mir u kući““. Wake up…
Koji datum odabrati? – Aleksandar Vučićfoto Miloš Tešić/ATAImages/PIXSELL
Pljuni se u lice, Srbijo!
Nije mi poznat nijedan drugi slučaj da neka nezavisna i suverena država ne slavi ili barem ne obeležava dan kada je proglasila državnu nezavisnost i suverenost. A Republika Srbija 5. juna ne samo da ne slavi i ne obeležava, nego ga uopšte i ne pamti
“Dobio sam poziv da učestvujem u glamuroznoj proslavi otcepljenja Crne Gore od Srbije. Naravno da neću učestvovati. Bilo bi me sramota, pljunuo bih sebi i svom narodu u lice!”
Tako je predsednik Srbije Aleksandar Vučić onomad odgovorio na pitanje novinara hoće li prisustvovati velikoj svečanosti u Podgorici, gde je pre nedelju dana proslavljena dvadeseta godišnjica referenduma za “Republiku Crnu Goru kao nezavisnu državu sa punim državno-pravnim subjektivitetom”, održanog 21. maja 2006. godine.
Država od koje se Crna Gora toga dana otcepila nije se, dabome, zvala Srbija, nego Državna zajednica Srbija i Crna Gora, poslednji ostatak onoga što se pre samo petnaestak godina zvalo Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, a još svega par godina ranije Savezna Republika Jugoslavija. Na srpskom, međutim, to se uvek zvalo “Srbija”: kada tako dve godine posle proglašenja nezavisnosti Crna Gora u finalu evropskog vaterpolskog prvenstva u španjolskoj Malagi bude igrala protiv Srbije, srpski će sportski komentatori mrtvi hladni prizivati “četvrtu uzastopnu titulu Srbije” protiv “debitantske selekcije Crne Gore”, iako su od tri prethodne titule dve osvojile zajedno, kao državna zajednica Srbije i Crne Gore. Da bi naposletku, dabome – kako to već u istoriji Srbije obično biva – pobedili debitanti.
Kao što se, uostalom, desilo i na prethodnom šampionatu, održanom u Beogradu koji mesec nakon osamostaljenja Crne Gore, kada su mađarski sportski komentatori prizivali trinaestu titulu šampiona protiv debitanata iz Srbije.
I da nije te velikosrpske arogancije, Aleksandar Vučić ne bi se samo odazvao pozivu iz Podgorice, nego bi domaćinima i crnogorskim zvaničnicima tamo uzvratio ličnim pozivom na glamuroznu svečanost u Beogradu, gde bi se sledećeg petka velikom paradom slavila dvadeseta godišnjica onog istorijskog 5. juna 2006., kada je dve nedelje nakon crnogorskog referenduma u beogradskoj Narodnoj skupštini donesena odluka o državnoj nezavisnosti Republike Srbije – ubedljivo najnepoznatiji istorijski datum u celokupnoj istoriji istorijskih datuma srpske istorije.
Nije mi, naime, poznat nijedan drugi slučaj da neka nezavisna i suverena država ne slavi ili barem ne obeležava dan kada je proglasila državnu nezavisnost i suverenost. A Republika Srbija taj dan ne samo da ne slavi i ne obeležava, nego ga uopšte i ne pamti: da bilo kojeg Srbina, od predsednika Vučića do studenata na Slaviji, pitate šta se obeležava u petak 5. juna, neki bi se možda i setili da je to Svetski dan zaštite životne sredine, ili, nemam pojma, osamdeset treća godišnjica rođenja Velimira Bate Živojinovića, upućeni bi znali da se toga dana po pravoslavnom kalendaru slavi Prepodobni Mihailo Ispovednik, Vučić bi verovatno podsetio da je toga dana pre pedeset osam godina onaj Palestinac izvršio atentat na Roberta Kenedija – zlobnici bi se, recimo, setili da je 5. juna 1990. Crna Gora sa Hrvatskom potpisala svoj prvi međudržavni ugovor, nekakav sporazum o upravljanju vodama – ali baš niko u celoj Srbiji ne bi znao da je toga dana pre tačno dvadeset godina rođena Republika Srbija i pred beogradskom Skupštinom podignuta srpska državna zastava.
Dobro, ne kažem, put srpske državnosti nije bio najslavniji i, recimo tako, istorijski najsrećniji: dok su druge nacije svoju državnu samostalnost izborile veličanstvenim bitkama u otadžbinskim ratovima, krvavim revolucijama i velikim preslagivanjima sveta, zlosrećna Srbija svoju je nezavisnost – i onaj, kako beše, međunarodno-pravni subjektivitet – stekla tako što je povela četiri rata, sva četiri izgubila, nakon čega su svi od nje pobegli glavom bez obzira: prva je 26. decembra 1990., godinu dana posle neuspelog srpskog “mitinga istine” u Ljubljani, referendum o nezavisnosti izglasala Slovenija, ni pola godine kasnije, nakon “krvavog Uskrsa” na Plitvicama, 19. maja 1991. svoju je nezavisnost izglasala i Hrvatska, koji mesec posle toga, nakon rata u Sloveniji i izbijanja rata u Hrvatskoj, za nezavisnost se 8. septembra izjasnila i Makedonija, još pola godine kasnije, nakon proglašenja Srpske Republike BiH, 1. marta 1992. referendum o nezavisnosti izglasala je i Bosna i Hercegovina, da bi na kraju, eto, 21. maja 2006. poslednja otišla Crna Gora, i Srbija je ostala na pustoj istorijskoj vetrometini, sama i napuštena od svih.
Dve nedelje kasnije, 5. juna 2006., Narodna skupština u Beogradu – istorije radi: sa jedva skrpljenim kvorumom, uz pomoć Miloševićevih socijalista pod vođstvom večitog Ivice Dačića, sa taman stotinu dvadeset šest od dvesta pedeset poslanika – na drugom je vanrednom zasedanju konstatovala da Republika Srbija po Ustavnoj povelji nasleđuje međunarodno-pravni subjektivitet Državne zajednice Srbije i Crne Gore, i Srbija je postala nezavisna država kakvu danas poznajemo. O istorijskom značaju ovoga dana neka koju kaže i činjenica da je improvizovanu zastavu nezavisne Srbije tog ponedeljka u prisustvu nekoliko znatiželjnika podigao – skupštinski domar.
Neće onda biti neobično da Srbija svoj Dan državnosti radije slavi na Sretenje Gospodnje 15. februara, sećajući se dana kada je 1804. u Orašcu započeo Prvi srpski ustanak, a tačno trideset jednu godinu kasnije donesen Sretenjski ustav, prvi srpski uopšte. Ni jedno ni drugo, razume se, nema nikakve veze sa srpskom ustavnom državnošću i onim, kako se zove, međunarodno-pravnim subjektivitetom – Srbija je ustancima izborila samo autonomiju u sastavu Osmanskog Carstva, a slavni je Sretenjski ustav bio na snazi kraće od domaćeg mladog kajmaka, cele dve nedelje – ali znate kako se kaže na srpskom: utoliko gore po istorijske činjenice. Kad bi, uostalom, bilo po istoriji, ispalo bi da je svoju konačnu državnost Srbija stekla tek na Berlinskom kongresu 14. jula 1878., nakon rusko-turskog rata, otprilike – recimo – kada su svi od Osmanlija pobegli glavom bez obzira.
Naposletku, isti datum, 14. jula, kao najveći nacionalni praznik slave i Francuzi: toga je dana vek ranije započela slavna Francuska revolucija, a danas više niko i ne pamti da su padom zloglasne tvrđave Bastilje iz zatvora oslobođena samo četvorica sitnih kriminalaca i trojica duševnih bolesnika. Istorija baš ume da se zajebava: Libanon, na primer, kao Dan nezavisnosti i oslobođenja od francuske kolonijalne vlasti slavi 22. novembra, dan kada je 1943. pala zloglasna tvrđava Rašaja, s tom razlikom što su iz zatvora tada oslobođeni budući predsednik i premijer nezavisnog Libanona.
A ima i blesavijih dana nezavisnosti i državnosti. Hrvatska, recimo, kao zvanični Dan državnosti slavi 30. maja, dan kada su se 1990. godine na prvom zasedanju višestranačkog parlamenta poslanici svečano zakleli da će se “zalagati za svestrani napredak Socijalističke Republike Hrvatske i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije”, a novi predsednik Franjo Tuđman kao prioritetni zadatak nove vlasti istakao “uređenje novog ustavnog položaja Hrvatske unutar Jugoslavije” – celu godinu i po pre raskidanja svih državnopravnih veza sa rečenom Jugoslavijom!
Braća Rusi – samo poslednji primer – kao Dan Rusije, nezvanični Dan nezavisnosti, pošteno obeležavaju 12. juna 1990., kada je ruski Vrhovni sovjet doneo Deklaraciju o državnom suverenitetu, ali ga slave tek od 1992., nakon što su se od njih u nezabeleženom stampedu glavom bez obzira razbežali Armenija, Azerbajdžan, Belorusija, Čečenija, Estonija, Gruzija, Kazahstan, Kirgistan, Latvija, Litvanija, Moldavija, Tadžikistan, Turkmenistan, Ukrajina i Uzbekistan.
I da je Aleksandar Vučić zaista otišao u Podgoricu da učestvuje u proslavi dana državnosti Crne Gore, da je dakle “pljunuo u lice sebi i svom narodu”, bilo bi to prvi put da je pljuvačkom pogodio metu. A onda, kad ga je već krenulo, mogao je usput da produži i do Prištine, da se 17. februara pridruži proslavi Dana nezavisnosti Republike Kosovo, obeleživši tako i onaj istorijski datum 2008. godine kada je nezavisna i slobodna Republika Srbija dovršena u današnjim granicama i punom onom, opet sam zaboravio, da: međunarodno-pravnom subjektivitetu.
“Pljuni istini u oči”, pevao je pre pedeset godina slovenski Buldožer, pljuni dakle Srbijo istini u oči, radosno pljuni 5. juna i 17. februara sebi u lice – “u obe oči”, kako bi ti rekao stari Radovan – pljuni i zapevaj, “danas nam je divan dan, državnosti rođendan”.
