Crna Gora u završnom krugu

Analiza povodom dvadeset godina crnogorske nezavisnosti

Trampova Amerika nije prijatelj Crnoj Gori koja želi da bude dio Evrope. Najbolje što Crna Gora može da uradi jeste da izbjegava pažnju Bijele kuće. Osim ako Tramp ne odluči da vas posjeti, u kom slučaju bih preporučio da mu pokažete Sveti Stefan

Autor: Danijel Server

Veliko mi je zadovoljstvo što sam ponovo u Crnoj Gori. Nažalost, nemam tačan zapis o svojoj prvoj posjeti ovoj zemlji, ali mislim da je to bilo krajem devedesetih godina. Sjećam se da tada nijesam bio impresioniran. Prije tri decenije ova zemlja je bila zabačeni dio bivše Jugoslavije pod vlašću Miloševića, boreći se da opstane zahvaljujući švercu cigareta i drugim sumnjivim poslovima.

Sjećam se i da sam slušao Mila Đukanovića kako govori u Vašingtonu oko 1996. godine. Rekao je da će Crnu Goru usmjeriti ka Zapadu, Evropi i demokratiji. Amerikanci su sumnjali da će to uspjeti ili da li će mu uopšte biti dozvoljeno da to uradi. Po mom mišljenju, pokazao je hrabrost i održao riječ.

Kada sam razgovarao s njim ovdje prije deset godina, čestitao sam mu na napretku koji je ostvario, ali sam takođe ukazao da Crnoj Gori nedostaju dva ključna stuba demokratije: lojalna opozicija sposobna da preuzme vlast i usmjerena ka članstvu u Evropskoj uniji, kao i nezavisno pravosuđe.

Napredak Crne Gore

Zatim su 2023. godine građani Crne Gore dokazali da nijesam bio u pravu, ili se barem nadam da jesu, kada je riječ o prvom pitanju. Predsjednik Đukanović je mirno demokratski smijenjen na izborima. Nadam se da to neće biti posljednja takva smjena.

Drugo pitanje je, po mom mišljenju, i dalje otvoreno. Možete biti sigurni da će sposobnost pravosuđa da primjenjuje zakon bez obzira na to kuda ga činjenice vode biti važan faktor u procesu pristupanja Evropskoj uniji.

Bez obzira na zamjerke koje možda imate prema sadašnjoj vladi, ona zaslužuje priznanje za nastavak otvaranja preostalih poglavlja pravne tekovine Evropske unije i za zatvaranje najmanje osam od četrnaest do sada zatvorenih poglavlja. Crna Gora sada predvodi regatu za članstvo u Evropskoj uniji. To svakako nije nešto što sam mogao da zamislim prije tri decenije. Nijesam to očekivao ni prije deset godina.

Međutim, nije se promijenila samo Crna Gora. Promijenili su se i ostatak Balkana, Evropa i Sjedinjene Američke Države. Vi jeste u vođstvu, ali ćete tokom ovog završnog kruga ka članstvu u EU ploviti veoma opasnim vodama.

Balkanski kontekst

Počeću od Balkana. Ovdje Srbiju vidim kao glavno pitanje.

Beograd je odustao od svoje ambicije da Srbija postane članica Evropske unije. Ne samo da zaostaje u zatvaranju poglavlja pravne tekovine EU, već više ne ispunjava ni Kopenhaške kriterijume.

Mediji u Srbiji nijesu slobodni, pravosuđe nije nezavisno, a vlast organizuje izbore koji više ne zadovoljavaju standarde slobodnih i poštenih izbora, ako su ih ikada i zadovoljavali.

Beograd se vratio pokušajima stvaranja onoga što naziva „srpskim svetom“, što je zapravo Velika Srbija pod nešto neodređenijim nazivom. On osporava državnost i suverenitet i Bosne i Hercegovine i Kosova, a možda i Crne Gore.

Korumpirani poslovi Srbije sa Kinom, kao i sve jače obavještajne i vojne veze sa Rusijom, jasni su signali da Beograd više nije ozbiljno posvećen članstvu u Evropskoj uniji.

Proces pristupanja Srbije usporio je gotovo do potpunog zastoja, dok Evropska komisija postaje sve otvorenija u svojim kritikama.

Očekujem da će Srbija snažno djelovati protiv skorog ulaska Crne Gore u Evropsku uniju, kao što je djelovala i protiv njenog ulaska u NATO. Niko ne bi smio da zaboravi pokušaj atentata na tadašnjeg premijera Mila Đukanovića 2016. godine.

Beograd će se protiviti ulasku Podgorice u EU ne samo zato što to želi Rusija, već i zato što će prosperitetna, slobodna i demokratska Crna Gora sa sigurnim granicama predstavljati oštar kontrast sve zatvorenijoj, autokratskoj i iredentističkoj Srbiji.

Evropa još dugo neće biti ni potpuno slobodna ni potpuno ujedinjena. Beograd i Republika Srpska odlučni su da ostanu vezani za Rusiju. Srbi se nadaju promijenjenim geopolitičkim okolnostima koje bi im omogućile podjelu Bosne i Hercegovine i Kosova, a vjerovatno i Crne Gore.

Dok ne promijene svoje stavove i politiku, Evropa će ostati podijeljena, a linija te podjele neće zaobilaziti Balkan, već će prolaziti kroz njega.

Izazovi Evropske unije

Evropska unija će dodatno zakomplikovati vaše izazove. Trebalo bi da dočeka Crnu Goru raširenih ruku, ali naravno, tako stvari ne funkcionišu u završnim fazama pristupanja EU.

Mnogi u Evropskoj uniji imaju rezerve prema proširenju. To je dugotrajan problem. Može se prevazići odlučnošću i vještom diplomatijom.

Najveća prijetnja koju nova članica poput Crne Gore predstavlja unutar EU jeste mogućnost veta na pitanja koja nijesu obuhvaćena kvalifikovanom većinom. Nadam se da će Crna Gora imati razumijevanja ukoliko se glasanje kvalifikovanom većinom proširi i na pitanja spoljne politike. Nedavna iskustva sa Mađarskom ukazuju da je to neophodno.

Pored toga, jedna ili više od 27 država članica imaće određene rezerve, zahtjeve ili pitanja specifična za Crnu Goru.

Vi bolje od mene znate odakle ti izazovi dolaze, ali ja ih smatram neizbježnim.

Svako novo pristupanje zahtijeva rješavanje dugotrajnih sporova sa najmanje jednom susjednom državom članicom. Ne biste željeli da budete član kluba koji prima nove članove sa kojima ima neriješene probleme.

Neću ulaziti u vaša pitanja sa Hrvatskom, koja mi djeluju rješiva uz dobru volju i odlučnost. Fokusiranje na budućnost pomoći će u prevazilaženju problema koji potiču iz prošlosti. Sumnjam da je bilo koje od tih pitanja vrijedno odlaganja pristupanja, ali to je na vama da procijenite.

Američka dilema

Najveći problem sa kojim se Crna Gora suočava jeste globalni kontekst u kojem će se odvijati pristupanje Evropskoj uniji. A najveći problem u tom kontekstu jeste moja sopstvena zemlja – Sjedinjene Američke Države.

Vi i ja živjeli smo sa Amerikom koja je od šezdesetih godina vjerovala u liberalnu demokratiju i bila spremna da je širi na druge zemlje. Teško nam je da shvatimo koliko je ta verzija Amerike bila nova i neobična.

Ona je nastala tokom Drugog svjetskog rata, a oblikovala se u ranim godinama Hladnog rata. Borili smo se protiv fašističkog autoritarizma i nijesmo bili spremni da se predamo komunističkom autoritarizmu.

Tada smo vjerovali, a ja i danas vjerujem, da su svi ljudi stvoreni jednaki. To je osnovna ideja Deklaracije nezavisnosti, čiju ćemo 250. godišnjicu obilježiti u julu.

Ali to nije bila jedina osnivačka ideja Amerike. Naš ustav je bogate bijele muškarce učinio jedinim ljudima kojima je bilo dozvoljeno da glasaju. Takođe je ljudima koje su oni birali dao političku moć zasnovanu na računanju robova kao tri petine osobe, iako oni nijesu imali pravo glasa. Uz to, manje naseljenim saveznim državama dao je veću moć nego što bi im pripadala po broju stanovnika, tako što je svakoj državi dodijelio po dva senatora.

Vodili smo građanski rat zbog ropstva. Južne države, iste one koje danas u velikoj mjeri podržavaju Donalda Trampa, nijesu vjerovale da su svi ljudi stvoreni jednaki.

U periodu između dva svjetska rata svjedočili smo ponovnom jačanju antiimigrantskih i rasističkih pokreta, što je kulminiralo pojavom prvih zagovornika slogana „Amerika na prvom mjestu“, kako su sami sebe nazivali, koji su se protivili ulasku SAD u Drugi svjetski rat.

Bili su izolacionisti skloni simpatijama prema fašistima, naročito Musoliniju, ali i Hitleru. Poput Trampa, nijesu bili liberalni demokrati. Mnogi od njih bili su pristalice nadmoći bijele rase.

Moja poenta je sljedeća: ono što danas vidite u Americi nije novo. To je povratak rasizma i izolacionizma, uglavnom među bijelim muškarcima koji osjećaju da su izgubili dio svoje moći zbog emancipacije žena i građanskih prava manjina i LGBT osoba.

Tramp i njegova moć

Ipak, predsjednik Tramp je izuzetno nepopularan predsjednik. Ima negativne ocjene na gotovo svim ključnim pitanjima: ekonomiji, imigraciji, zdravstvenoj zaštiti, carinama, ratu sa Iranom, ratu u Ukrajini i NATO savezu.

Međutim, on raspolaže gotovo neograničenom moći jer su i Kongres i Vrhovni sud ne samo pod kontrolom Republikanske partije, već praktično pod njegovom kontrolom. Tokom prvog mandata imenovao je troje republikanskih sudija Vrhovnog suda; svih šest republikanskih sudija uglavnom je ostalo vjerno republikanskoj političkoj agendi, koja uključuje i ograničavanje biračkih prava.

Koristio je unutarstranačke izbore, na kojima uglavnom glasaju najodaniji članovi partije, kako bi stekao kontrolu nad gotovo svim republikanskim članovima Predstavničkog doma i Senata.

Strah od protivkandidata lojalnih Trampu održava republikanske političare u njegovom taboru.

Na jedan paradoksalan način, postali smo žrtve sopstvenih demokratskih procedura. Sistem predizbora, koji je osmišljen da oslabi moć partijskih šefova, evoluirao je u sistem koji im je tu moć ponovo vratio.

Vrhovni sud je druga priča. Neke od republikanskih sudija gotovo su potpuno odustale od pretvaranja da presuđuju isključivo na osnovu činjenica i zakona.

Posebno kada je riječ o predsjedničkim ovlašćenjima, republikanske sudije otvoreno podržavaju Trampove napore da proširi moć predsjednika. Ne bi donosile iste odluke da je demokrata u Bijeloj kući.

Što Trampova Amerika znači za Crnu Goru

Neprijateljski odnos predsjednika Trampa prema NATO-u i Evropskoj uniji predstavlja ozbiljan problem za Crnu Goru.

Obaveza uzajamne odbrane iz člana 5 uvijek je zahtijevala potvrdu u konkretnim okolnostima. Međutim, danas te okolnosti uključuju i očiglednu nespremnost vodeće sile NATO-a da brani Evropu.

Trampovo odustajanje od podrške Ukrajini i njegovo prilagođavanje željama ruskog predsjednika Putina jasni su znakovi da se na Ameriku, barem za sada, više ne može osloniti.

Savez kojem ste pristupili prije gotovo deset godina možda, barem pod ovim predsjednikom, ne vrijedi ni papira na kojem je osnivački ugovor napisan.

Ako Tramp uspije da nametne podjelu Ukrajine, što je više puta pokušavao da učini, tada će nestati svi argumenti protiv podjela na Balkanu. Rusija i Srbija udvostručiće napore ne samo na projektu „srpskog sveta“, već i na formalnoj podjeli Bosne i Hercegovine i Kosova.

A članstvo u Evropskoj uniji za koje ste se toliko trudili da ispunite uslove moglo bi vas izložiti carinama i drugim trgovinskim mjerama koje Tramp uvodi zanemarujući postojeće trgovinske sporazume.

Trampova Amerika nije prijatelj Crnoj Gori koja želi da bude dio Evrope. Najbolje što Crna Gora može da uradi jeste da izbjegava pažnju Bijele kuće. Osim ako Tramp ne odluči da vas posjeti, u kom slučaju bih preporučio da mu pokažete Sveti Stefan.

Zašto?

Čak i bez ovih problema, današnji svijet nosi povećane rizike. Američki sukob sa Iranom izgleda kao nešto što bi moglo trajati mjesecima.

Čak i ako bi se završio sjutra, nagli rast cijena energije i đubriva teško bi pogodio Evropu, a posljedice bi se proširile na prehrambeni sektor, transport, proizvodnju i mnoge druge oblasti.

Globalna ekonomija mogla bi ući u recesiju prije nego što se uzajamni embargo završi.

Možda se pitate zašto se sve ovo dešava. Zašto je Amerika krenula u rat bez konsultacija sa saveznicima? Zašto napušta najuspješniji savez na svijetu? Zašto Vašington cilja Brisel? I zašto se Tramp svrstava uz Putina?

Na ovo posljednje pitanje priznajem da imam previše mogućih odgovora, ali ne znam koji je tačan. Čuo sam objašnjenja zasnovana na novcu, ličnosti, ucjeni, ideologiji i geopolitici. Možda svih pet faktora igra određenu ulogu.

Ali bez obzira na pravi odgovor, nema razloga vjerovati da će se situacija promijeniti dok Tramp ne napusti funkciju.

Pobjeda demokrata na kongresnim izborima u novembru donekle bi ograničila predsjednikove najgore impulse i ponašanje, ali bi on i dalje ostao sljedbenik Putinove politike.

To znači da će nastaviti da podriva NATO i pomaže Rusiji. Odluka o povlačenju dijela američkih trupa iz Njemačke uklapa se u taj cilj.

Tramp vjeruje da sila određuje pravo. To ga je i dovelo do rata protiv Irana, dva puta. Ne može da razumije državu koja se ponosi svojim suverenitetom i nezavisnošću bez obzira na pritiske kojima je izložena.

Takođe ne može da prihvati činjenicu da je Iran sada stekao kontrolu nad Ormuskim moreuzom, što predstavlja strateški gubitak ne samo za Sjedinjene Države, već i za arapske zemlje Zaliva, Evropu i ostatak svijeta.

Što se tiče odnosa Vašingtona prema Briselu, čini mi se jasnim da Tramp i republikanci generalno zamjeraju Evropi njen uspjeh, vide je kao ekonomskog konkurenta i žele da je oslabe.

Sa zadovoljstvom gledaju na Bregzit jer je oslabio i Veliku Britaniju i Evropsku uniju.

Sve ovo sugeriše da ćete se pridružiti pravom timu kada postanete 28. ili 29. članica Evropske unije. Međutim, Evropa mora postati vještija u geopolitičkoj igri koju je Tramp nametnuo svijetu.

Što prije evropske članice NATO-a počnu razvijati planove za sopstvenu odbranu, to bolje. Mogu samo da pozdravim odluku Hrvatske, Albanije i Kosova da ojačaju međusobnu odbrambenu saradnju.

Mogao bih čak predložiti da im se pridruži i Crna Gora, iako znam koliko bi takav prijedlog bio nepoželjan u određenim krugovima.

Ekonomski rast Evrope takođe je od ključnog značaja. Već je zaostajao i prije rata sa Iranom, koji će vjerovatno dodatno usporiti rast i podstaći inflaciju.

Crna Gora tu ne može učiniti mnogo osim da se pripremi za moguću recesiju.

I da ima na umu da su poslovni ciklusi neizbježni u kapitalističkim ekonomijama. Potrebno je izdržati do narednog oporavka.

Crna Gora posjeduje resurse koje će svijet željeti u budućnosti: relativno obrazovanu radnu snagu sposobnu da iskoristi prednosti vještačke inteligencije.

Obnovljivi izvori energije biće od presudne važnosti u svijetu vještačke inteligencije i nesigurnih zaliha nafte i prirodnog gasa.

Da ne pominjemo veoma uspješnu turističku industriju, koja je ovdje u Budvi više nego očigledna.

Zaključci

Prije deset godina, kako me podsjeća vaš časopis za društvene nauke, rekao sam da je Crna Gora uspješna balkanska priča zato što:

„Izbjegli ste rat dok su druga multietnička društva tonula u vrtlog sukoba, odlučili ste da se udaljite od mnogo veće i moćnije Srbije pod Miloševićem, izabrali ste nezavisnost mirnim i demokratskim putem, stekli uslove za članstvo u NATO-u i započeli pregovore o pristupanju Evropskoj uniji.“

Danas bih dodao da ste nastavili teškim putem ka članstvu u Evropskoj uniji brže od svih konkurenata, da ste omogućili smjenu političkih partija na vlasti i da ste raspoređivali crnogorske vojnike u Avganistanu, Letoniji, Liberiji i Somaliji.

Prije deset godina nadao sam se da ćete do sada već biti članica Evropske unije. U tome sam pogriješio.

Ali ponoviću tu nadu, ne za deset godina, već za četiri.

I ponoviću šta bi to trebalo da znači:

Vaša politika biće konkurentna, mediji slobodni, pravosuđe nezavisno, a državna služba profesionalna.

Nećete biti imuni na afere i skandale, ali će vaše institucije njima upravljati uz poštovanje zakonske procedure.

Vaše društvo ostaće stabilno, otvoreno i dinamično.

I, podrazumijeva se, nadam se da ćete imati i Ameriku koja je obnovila svoju posvećenost Savezu i prijateljstvu sa Evropskom unijom.

(Autor je profesor na vašingtonskom univerzitetu Džons Hopkins)