Kad bi današnja Crna Gora imala ljude kao što je bio Toro i drugovi…

Autor:MilanU srijedu, 3. juna, navršava se 15 godina od smrti Dobroslava Ćulafića Tora. Jednog od najistaknutijih Crnogoraca druge polovine 20. vijeka. Trebalo bi dosta vremena da se nabroje sve funkcije koje je obavljao u socijalističkoj Jugoslaviji i u Crnoj Gori. Ali ga funkcije nijesu određivale, već je on snagom svoje ličnosti davao značaj dužnostima koje je pokrivao. Od sekretara Komiteta SK Ivangrada, prvog čovjeka CK SK Crne Gore, do sekretara Predsjedništva CK SKJ. Od potpredsjednika Saveznog izvršnog vijeća, predsjednika Saveznog vijeća Skupštine SFRJ, do člana Predsjedništva SFRJ. Kako je Veljko Milatović u šali znao da kaže za sebe – jedino pop nije bio. A ostao je do kraja svog časnog života za drugove, prijatelje, sve koji su ga poznavali, jednostavno – Toro.

Čovjek iz naroda, sa urođenom gospoštinom, koga ni višedecenijska vlast, ni birokratsko okruženje nijesu promijenili. Političar s ljudskim likom koji nije robovao izradi „materijala“ za sjednice, niti partijskoj frazeologiji uobičajenoj za to vrijeme. On je u sekundi znao da prepozna suštinu i značaj teme i da na tome gradi i definiše ostvarivu politiku. Voljele su ga i cijenile kolege sa kojima je radio, poštovali saradnici svih nivoa, kao i obični ljudi. A kako i ne bi. Bio je od onih ljudi za koje se kaže da ih je milina sresti. Jednom je prošao pored romske čerge u Ivangradu, kad je i staro i mlado istrčalo radosno kličući: Toro, Toro!

Bio je čovjek besprekorne biografije, kao stvoren za najodgovornije poslove u onom sistemu. Veoma mlad je stupio u partizanske redove, rano postao član Partije, posvetio se učenju i uzdizanju, što je primijećeno od onih koji su tada donosili odluke „ni po babu ni po stričevima“. Pričao mi je da je na njega najviše uticao Đoko Pajković koji je s Kosova premješten u Titograd za predsjednika CK. On je napravio pravu kadrovsku revoluciju u Crnoj Gori i na najbezbolniji način ispratio ratnu generaciju i uveo u visoku politiku tada relativno mlade ljude kao što je bio Toro. Tu su bili i Veljko Milatović, Veselin Đuranović, Vidoje Žarković, Budo Šoškić, Marko Orlandić… Kako je pisao Jevrem Brković, „bile su to tada najomiljenije crnogorske političke ličnosti, narod ih je prihvatao kao manje dogmatične od stare garde i mnogo više fleksibilne za konačno uobličavanje crnogorskih impulsa – nacionalnih, državnih, kulturnih, kadrovskih“. Bio je omiljen među književnicima, slikarima, glumcima, novinarima, među sportistima. Sa svakim je imao zajedničku temu. Ovih dana sam sa akademikom Vukićem Pulevićem rado evocirao uspomene na Tora.

Ja sam se sreo s njim kad je postao predsjednik Centralnog komiteta. Radio sam u Odjeljenju za informisanje i propagandu. On je uveo obavezu da svi u stručnoj službi potpisuju to što urade. Tek što je prošlo nekoliko mjeseci od njegovog izbora, jednog dana je neko zakucao na vrata moje kancelarije. Bio je to predsjednik CK. Malo je reći da sam bio iznenađen. To je bilo kao da je bog sišao s nebesa. Ili nešto važnije, jer su Crnogorci tada boga pominjali najčešće u psovkama. Mladi saradnik kod kog dolazi niko drugi nego novi predsjednik Centralnog komiteta. Pozdravio se i kroz smijeh upitao hoću li tu kafu poručivati. Interesovao se odakle sam, šta sam završio, gdje sam radio, imam li porodicu. Godilo mi je, naravno, kad je hvalio priloge s mojim potpisom. Na kraju me pitao da li bih htio da budem šef njegovog kabineta. Odgovorio sam odrečno. On je začuđeno pitao zašto. Rekao sam da ja ne znam šta radi šef kabineta. Spremno je uzvratio da ću ja to raditi „lijevom rukom“ i rekao da sjutradan pređem kod Petra Mijovića koji je tih mjeseci odlazio s dužnosti šefa kabineta. Toro me osvojio svojim držanjem, srdačnošću, svojom ljudskošću, jedinstvenim smislom za humor i pozitivnom energijom koju je širio. Znao je divno da priča. Imao sam privilegiju da dijeli sa mnom vrlo osjetljive priče i o ljudima i o događajima. Jednom mi je ispričao kako je s Titom bio u posjeti Kosovu i Makedoniji. Dok su ujutru na terasi državne vile u Prištini zasebno listali „Borbu“, Tito ga je upitao je li ikad čuo za prezime Ubiparip. Odgovorio je da mu je Gojko Ubiparip kolega u SIV-u. To jednostavno znači konjoubica, rekao je Tito. A kasnije u Skoplju za trpezom prepunom svih đakonija, kad su ga pitali šta bi želio da proba, Tito je zatražio tri jaja na oko. Domaćini su bili šokirani, glavni kuvar se onesvijestio. Tito sa onu stranu politike, kako ga je Toro slikao. Imao je odnos poštovanja, ne i idolopoklonstva.

Od Tora sam između ostalog učio i kako se odnositi prema mladim saradnicima, prema ljudima uopšte. Kad je uskoro postao savezni ministar unutrašnjih poslova dugo me ubjeđivao da dođem kod njega da radim. Nijesam prihvatio, što se, i on se kasnije složio, pokazalo kao dobra odluka. Toro je bio na čelu tog ministarstva uoči nestanka SFRJ. Nikada ona zemlja nije imala na toj važnoj funkciji čovjeka tako liberalnih i slobodoumnih pogleda. Otišao je pod pritiskom ulice, kad i kompletno crnogorsko rukovodstvo, bez gorčine i ozlojeđenosti, ostajući do kraja odan i posvećen Crnoj Gori i njenim aspiracijama za obnovu nezavisnosti. Davao je u tom procesu lični doprinos svojim ugledom i iskustvom, zajedno sa svojom isto tako uglednom porodicom vrhunskih intelektualaca i stručnjaka, koji su nesebično radili i rade za dobro svoje zemlje.

Nijedna jugoslovenska republika nije imala takvu i tako brojnu političku elitu u vrijeme raspada zemlje kao Crna Gora. Imali su pojedince o čemu je kasnije, a i nedavno, govorio Milo Đukanović, odajući priznanje bivšem rukovodstvu Crne Gore, kao što je Slovenija imala Milana Kučana, Makedonija Kira Gligorova, dok se Crna Gora svojih političkih i ljudskih gromada i njihovog političkog i državničkog iskustva odrekla u jednom danu.

Uloga i značaj Dobroslava Ćulafića Tora u razvoju i napretku Crne Gore je utoliko veća što je pripadao plejadi istaknutih Vasojevića i prvaka Polimskog kraja koji su išli stopama Mojsija Zečevića i Miljana Vukova, koji je još jednu Crnu Goru prislonio uz Crnu Goru, i njegovog sina Gavra Vukovića, patrijarha crnogorske diplomatije. On je svojim modernim poimanjem politike i načinom vršenja vlasti išao ispred svog vremena anticipirajući novo političko doba na ovim prostorima. Kad bi današnja Crna Gora imala ljude kao što je bio Toro i drugovi…

Kako kaže narodna izreka: imadosmo ne znadosmo, izgubismo saznadosmo. Ili što bi rekao Njegoš: lako je živjeti za života, treba živjeti poslije smrti. Toro se i za to postarao za života.