Bećir Trinaestojulski svake godine?
“nema snošaja kao na veš mašini
kad je centrifuga u jeku
piše ana” i
“rastali smo se pokraj praznog bazena
i zarđale mašine za pranje veša”.
(Iz nenapisane nagrađene knjige)
Piše: Slavko Mandić
Sad će opet vlast da dijeli Trinaestojulsku nagradu. Sprovedene su opsežne pripreme da sve protekne makar kao prošle godine. Da se dodijeli najboljemu među kvalitetom koji rukopoloženi vladaoci imaju na raspoloživom repertoaru. Učinila se za tu rabotu i komisija jednobojnih eksperata čiji je zadatak ranije jasno definisan. Reciklirana ideja dodjele podrazumijeva nešto manji dodatak kreativnosti u odnosu na prošlogodišnju ponudu, ali čvrst zagrljaj fenomenološkog dvojca, vojvode od parlamenta i laureata, ostaće kao neprolazni simbol od kojega nema odstupanja.
Po saznanjima koje ima suprotnost vlasti, koja su nezvanična, nedokazana, neprikladna, nesavjesna i na kraju necivilizovana, ali dolaze iz okruženja vrhovnika, specijalna komisija je za ovu godinu završila rabotu. Kako i priliči ovdašnjoj demoNkratiji, apsolitnom većinom, bez glasanja i zasijedanja, odlučeno je unaprijed da najveće državno priznanje za ovu godinu pripadne Bećiru od nenapisane knjige.
Što ste se pomamili? Što graješ nezasiti narode?
To je potpuno prirodno.
Evo čitajte u obrazloženju koje je stručno, profesionalno i politički utemeljeno u aktuelnim likovima, uz pomoć ministarstva vojno ratobornih, do detalja objasnila gastropolitičarka, umirovljenička spisateljica, nepremostiva sila nebeska, izvjesna petrolejka, zašto je nagrada opet darovana najzaslužnijem među njima.
Obrazloženje:
Komisija u pomenutom sastavu, sastavljena od univerzalne posebnosti čije se karakteristike ośećaju njušnim organima, donijela je neopozivu odluku da najveće crnogorsko državno priznanje dodijeli i ove godine apsolutnom negatoru crnogorske državnosti, crnogorskog jezika, tradicije, kulture i crkve Bećiru od nenapisane knjige.
Njemu, nego kome. Nenapisani nije prošle godine stigao da napiše nagrađenu knjigu. Možda samo neke fragmente, jer je bio prezauzet negacijama zbog kojih mu je i dodijeljena nagrada. Ali zato ove godine možda jeste napisao koji stih više, što je za priznanje više nego dovoljno. Zato što je opštepoznato da se poetska autentičnost nikada ne mjeri brojem riječi. Dovoljan j jedan stih, ako je pravi. Ako ima taj naboj i silu od koje uzavri misao. I ako pogodi u srce, tamo đe sve počinje i završava se. Za takvo što ne treba pjesma. Stih je dovoljan.
A da je to tako najbolje će pokazati stih iz prošlogodišnje nenapisane knjige, koji je bez daha ostavio sve koji su se suočili sa ovim oblikom veš mašina stvaralaštva.
“nema snošaja kao na veš mašini
kad je centrifuga u jeku
piše ana” i
“rastali smo se pokraj praznog bazena
i zarđale mašine za pranje veša”.
Ministarstvo kulture je reagovalo kako treba. Čestitalo je koalicionom partneru iskreno, razumijevaću da je „veš mašina“ djelo neslućenih razmjera na kome treba raditi intenzivno i u budućem vremenskom međuprostoru.
Opšti je utisak da je Bećir od nenapisane knjige mogao do nobelovih visina, ali da je njemu bilo najvažnije da se ogrne najznačajnijom nacionalnom nagradom i svim prinadležnostima koje uz nju idu.
Kako Bećir nije još napisao knjigu koja je nagrađena, a koja bez ikakve sumnje zaslužuje ovo vrijedno priznanje u kontinuitetu, a ne samo dvije godine zaredom, prijedlog je da se svake godine njemu dodjeljuje Trinaestojulska. Da se organizuju okrugli stolovi i širi poetska i naučna misao o „veš mašini“ kao vječnoj inspiraciji rđe i političkog snošaja kao simbolu sveopšteg umo(bola).











