Bećir Trinaestojulski svake godine?
“nema snošaja kao na veš mašini
kad je centrifuga u jeku
piše ana” i
“rastali smo se pokraj praznog bazena
i zarđale mašine za pranje veša”.
(Iz nenapisane nagrađene knjige)
Piše: Slavko Mandić
Sad će opet vlast da dijeli Trinaestojulsku nagradu. Sprovedene su opsežne pripreme da sve protekne makar kao prošle godine. Da se dodijeli najboljemu među kvalitetom koji rukopoloženi vladaoci imaju na raspoloživom repertoaru. Učinila se za tu rabotu i komisija jednobojnih eksperata čiji je zadatak ranije jasno definisan. Reciklirana ideja dodjele podrazumijeva nešto manji dodatak kreativnosti u odnosu na prošlogodišnju ponudu, ali čvrst zagrljaj fenomenološkog dvojca, vojvode od parlamenta i laureata, ostaće kao neprolazni simbol od kojega nema odstupanja.
Po saznanjima koje ima suprotnost vlasti, koja su nezvanična, nedokazana, neprikladna, nesavjesna i na kraju necivilizovana, ali dolaze iz okruženja vrhovnika, specijalna komisija je za ovu godinu završila rabotu. Kako i priliči ovdašnjoj demoNkratiji, apsolitnom većinom, bez glasanja i zasijedanja, odlučeno je unaprijed da najveće državno priznanje za ovu godinu pripadne Bećiru od nenapisane knjige.
Što ste se pomamili? Što graješ nezasiti narode?
To je potpuno prirodno.
Evo čitajte u obrazloženju koje je stručno, profesionalno i politički utemeljeno u aktuelnim likovima, uz pomoć ministarstva vojno ratobornih, do detalja objasnila gastropolitičarka, umirovljenička spisateljica, nepremostiva sila nebeska, izvjesna petrolejka, zašto je nagrada opet darovana najzaslužnijem među njima.
Obrazloženje:
Komisija u pomenutom sastavu, sastavljena od univerzalne posebnosti čije se karakteristike ośećaju njušnim organima, donijela je neopozivu odluku da najveće crnogorsko državno priznanje dodijeli i ove godine apsolutnom negatoru crnogorske državnosti, crnogorskog jezika, tradicije, kulture i crkve Bećiru od nenapisane knjige.
Njemu, nego kome. Nenapisani nije prošle godine stigao da napiše nagrađenu knjigu. Možda samo neke fragmente, jer je bio prezauzet negacijama zbog kojih mu je i dodijeljena nagrada. Ali zato ove godine možda jeste napisao koji stih više, što je za priznanje više nego dovoljno. Zato što je opštepoznato da se poetska autentičnost nikada ne mjeri brojem riječi. Dovoljan j jedan stih, ako je pravi. Ako ima taj naboj i silu od koje uzavri misao. I ako pogodi u srce, tamo đe sve počinje i završava se. Za takvo što ne treba pjesma. Stih je dovoljan.
A da je to tako najbolje će pokazati stih iz prošlogodišnje nenapisane knjige, koji je bez daha ostavio sve koji su se suočili sa ovim oblikom veš mašina stvaralaštva.
“nema snošaja kao na veš mašini
kad je centrifuga u jeku
piše ana” i
“rastali smo se pokraj praznog bazena
i zarđale mašine za pranje veša”.
Ministarstvo kulture je reagovalo kako treba. Čestitalo je koalicionom partneru iskreno, razumijevaću da je „veš mašina“ djelo neslućenih razmjera na kome treba raditi intenzivno i u budućem vremenskom međuprostoru.
Opšti je utisak da je Bećir od nenapisane knjige mogao do nobelovih visina, ali da je njemu bilo najvažnije da se ogrne najznačajnijom nacionalnom nagradom i svim prinadležnostima koje uz nju idu.
Kako Bećir nije još napisao knjigu koja je nagrađena, a koja bez ikakve sumnje zaslužuje ovo vrijedno priznanje u kontinuitetu, a ne samo dvije godine zaredom, prijedlog je da se svake godine njemu dodjeljuje Trinaestojulska. Da se organizuju okrugli stolovi i širi poetska i naučna misao o „veš mašini“ kao vječnoj inspiraciji rđe i političkog snošaja kao simbolu sveopšteg umo(bola).
O “snošaju” na “veš mašini” neću, jer se ne razumijem u fetišizam!
Poštovani Slavko, znaš da cijenim tvoju principijelnost i hrabrost u tom smislu! Nijesam nikada reagovao, niti učestvovao na protestu ispred Vile „Gorica“ u vezi sa dodjelom 13. julske nagrade, jer sam bio jedan od kandidata, ali Tebi dugujem objašnjenje, zašto mislim da Vuković ne zaslužuje tu nagradu:
1. Ne može „trula grana“ (Crna Gora) koju treba kad padne samo pokriti zemljom, kako on kaže, davati najveće nacionalno priznanje autoru ove bestijalnosti;
2. Ne može nosilac najvećeg nacionalnoog priznanja biti neko, ko kaže da ta nacija ne postoji i da je Đilasova tvorevina! Stoga ne postoji ni naconalno priznanje i kao takvo ne može biti dodijeljeno nepriznavaču;
3. Ne može nagrada biti dodijeljena nekome ko nije u prethodnoj godini objavio knjigu, kako propozicije nalažu, a knjige nije bilo nigđe u katalogizaciji biblioteka (CIP);
4. Ne može nagrada biti dodijeljena nekome čija je nepostojeća knjiga koristila CIP druge knjige;
5. Ne mođe nagrrada biti dodijeljena od strane žirija u kome śedi partijski dug Želidrag Nikčević (sukob i nteresa);
6. Ne može nasgrada biti dodijeljena partijskom drugu Mandića i člana žirija Nikčevića, koji u okviru te partije obnaša funkciju savjetnika za (ne)kulturna pitanja!
Ovo je dovoljno, jer da je meni neko ponudio nagradu Srpskog nacionalnog vijeća ili okupatorske crkve Srbije u Crnoj Gori, zbog njihovog štetnog i antidržavnog uticaja, ja bih je zasigurno odbio! Ovđe se radi i o poštovanju propozicija predviđenih za nagradu i o principima. Međutim kada je nagrada „nepostojeće“ nacije u pitanju i dođivotna nacionalna penzija takođe „nepostojeće nacije“ sve je moguće! I brat JOovana Mićovića i istoj priči!
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].