ONI kod MI za goli politički opstanak

Piše: Slavko Mandić

Ako ne možeš da ga pobijediš, pridruži mu se, izreka je koju su  izgleda naši političari prvi put čuli od legendarnog Duška Dugouška. Poslije decenijskih pokušaja da smijene Mila Đukanovića, Demokratski front je razumio da je to nemoguća misija na crnogorski način i ponudio koaliciju DPS-u. Možda bi ova vijest bila šokantna u godini prije ove, ali danas, kad se čuda dešavaju na dnevnom nivou, samo je potvrda da i besmisao ima smisla. Kad Milo može sa crno-bijelim, što će reći polovinu crnih i možda isto toliko bijelih, ako može i sa sofisticarnim četnicima, kako neki vole da saopštavaju vlastiti stav o SNP-u, a tačnije je izrazitim desničarima, najčešće bez stava, što onda ne bi mogli oni crni, sa kojima u svakom trenutku bar znate na čemu ste? Ako je tačna informacija koja je zaparala nebo iznad Podgorice snažnije od drona koji je pao u sred Zagreba, onda je neophodno sagledati što je čvrste Vučićevo-Putinovce naćeralo na ovaj korak? I da li je on potez očajnika koji pokušava da se uhvati za slamku spasa?
Možda i jeste. A možda je u ovoj opštoj političkoj papazjaniji, kada partije grabe da se sačuvaju na bilo koji (ne)dostojan način, poput cetinjskog slučaja, onda to može čak da se protumači i kao pametan potez.  Branka Bošnjak iz DF-ovog Pokreta za promjene već je stavom prema zakazivanju śednice parlamenta i osude potpreśednika Strahinje Bulajića za očiglednu opstrukciju skupštine, zaigrala u ekipi koja je istrčala na teren u drugačijem dresu od onog u kojemu je ona donedavno igrala. Možda je to bio razlog da se Milan Knežević zamisli i predloži partneru Andriji Mandiću da spašavaju što se spasiti može? A to je jedino moguće ako se dogovore sa DPS-om, tačnije sa Milom Đukanovićem.

Kako je pokušavao DF da svrgne DPS i Đukanovića?

Ne tako davno, koalicija okupljena oko DF-a, potpomognuta žestokom logistikom iz Beograda i Moskve, pa i popovima Srpske pravoslavne crkve, imala je predizborni slogan „Mi ili on“. Dileme nije bilo. Definisan je protivnik i označen kao cilj na kojega je dozvoljeno svim političkim sredstvima. Pokazalo se i ne samo poltičkim, čime se još bave pravosudni organi. ON je Milo Đukanović, aksiom svih poraza DF-a i crnogorske opozicije uopšte, a ONI su svi ostali. Zato svi na njega, pa kome opanci a kome obojci. Nije etički u Crnoj Gori dva na jednoga. Makar nije bilo do skoro, ali sila boga ne moli, pa je postalo jasno da cilj opravdava sredstvo i da je u utakmici „preporoda“ svaki faul dozvoljen.
Đukanović s jedne strane, pomognut jedino svojim prirodnim saveznicima, čija je podrška izuzetno važna, ali ipak skromnije snage, i koalicija svih (veliko)srpskih potencijala u Crnoj Gori, čija je istinska centrala i mjesto odlučivanja Beograd i Moskva. Ova Putinova Rusija, bombardera bez razloga i ubica ukrajinske nejači, i Vučićeva Srbija, koji takvu mrčnu politiku krvi podržava.

Upinjući sve snage kojima raspolažu, pomognuti litijaškim crkveno-političkim, čiji je jedini zadatak bio politička eliminacija jedinog opasnog igrača koja tadašnja vlast ima, DF uspijeva da dogura do drugog na ljestvici političkih snaga u Crnoj Gori. Milo ostaje prvi, a DF-u se priklanja procrnogorski Dritan i njegova URA, sa jednim jedinim ciljem da DPS pošalju istoriju. I to, kako su saopštavali za sva vremena.

Od koga je izgubljena vlast

Osvojena je pobjeda za jedan jedini mandat. Đukanović, u stilu velikog državnika predaje iste večeri vlast novoformiranoj većini. Spreman je na kohabitaciju, ali ne i na izdaju zemlje na čijem je čelu. Pokazalo se da neće dozvoliti neukima i neznavenima da je sruše, iako su je rušili iz dana u dan sistematski i gotovo besprizorno. Śetimo se Bratićke, Bilećanke sa zadatkom, koja je za sebe govorila da je žena četnik, čime se ponosi. Data su joj 4 mandata, najvažnija za svaku državu. Tu je ministarka zdravlja Borovinić-Bojović, koja će, nadajmo se, jednoga dana odgovarati za ono što je radila i uradila crnogorskom zdravstvu, pa nekakvi Milatović i Spajić, dva druga iste pameti, pa onaj ministar što mu sin nije rod, kako bi na njega svalio svu krivicu što je ogradio  kuću bez dozvole pa je prepisao na sina. Pa onaj od poljoprivrede… I strva im se, političkog, razumije se, neznalo. Sve do ovdašnjeg „patriote“ Dritana i vrhunca neznavenosti bivšeg kleropremijera Krivokapića.

Udari na Mila nijesu mogli da mu naškode ni zeru. Smijao im se u lice. A šćeli su da ga hapse, pa da ga kroz narod vode kao mečku i pokazuju. Jer oni su vlast, pa im se može. Ali, sve je zaludu. Imaju vlast, ali ne umiju da vladaju. Jedino su vični u raskubanju onoga što su prethodnici ostavili i zapošljavanju svakoga svoga, pa onih iz komšiluka, do kumova, prijatelja, partijskih i litijaških „eksperata“.

Naravno, to nije moglo dugo da traje. Da je vlast koja mora da se promijeni shvatio je Dritan Abazović, potpuna politička greška u crnogorskom stradanju ovoga vijeka. Zato se i ponudio Milu, a ovaj, kao pragmatičan političar riješio da preko njega sruši vlast i zaustavi konačno dalje posrtanje Crne Gore.

Posmatrajući svu novonastalu igranku sa priličnom bijesnim nastupima i čestim prijetnjama samoj državi, DF je valjda odlučio da se malo pozabavi sobom i vidi može li što pripasti po onome što su istinski osvojili na izborima od 30. avgusta 2020. godine. Pa ako može Dritan sa Milom, zašto ne bi mogli oni? Nijesu gubavi, kako nedavno u jednoj TV emisiji reče jedan od lidera ove politike Milan Knežević. Zna on dobro da se ne radi ni o kakvom  političkom prekrajanju izborne volje, ali zna i da ako sad ne iskoristi šansu, snaga DF-a će značajno oslabiti. Zato je Milo rješenje svih njihovih problema.

Što bi ova koalicija donijela Crnoj Gori?

Ako se dogodi da se MI dogovori sa ONI, onda Crna Gora može da profunkcioniše na bolji način od postojećeg. DF bi bio značajan partner, ali prije toga mora da se odrekne ruskog i velikosprskog uticaja. Mora da se okrene Crnoj Gori isključivo i samo. Ako to može, ova koalicija bi čak mogla da ima i puni smisao.
DF-u bi to značilo osvetu Dritanu, koji bi se lagano preselio u političko pamćenje.

Ipak, ova kombinacija je teško ostvarljiva. Mada, nikad se ne zna.

Što će biti sa Demokratskom Crnom Gorom?

Demokrate gubitnika Bečića, nakon političkog promaknuća dosadašnjih, postaju najveći gubitnici. Distancirajući se od EU politike, otvorili su oči Evropljanima, koji su na njih tipovali i podržavali ih, razumijevaći da je njihova retorika istina, a ne gola laž. Kad su to shvatili, oni koji su bili za to  da se Milo smijeni po svaku cijenu, poitali su da ga zamole da se vrne i da ih spasi pošasti u koju su ulećeli.

Bečić i njegova čuvena fotelja, od koje se nije odvajao, pokazivanjem pravog lica takođe će u istoriju bešćašća. Jer, upravo je on istrajavao na lažnim pozivima na crnogorsko pomirenje a istinska poruka njegove politike, kroz mnogobrojne primjere je bila „Podjele a ne pobjede“. Razumio je valjda Bečić da samo može biti u vlasti ako instistira na podjelama. Ovaj mister uzdržani po svakom pitanju, prevario se i ovoga puta.

Epilog

Kako se god završi formiranje vlasti u Crnoj Gori i sa kim god DPS napravi vlast, jasno je samo da su oni koji su svu svoju snagu udruživali da sruše Mila i njegove, upravo od njih zatražili infuziju kako bi se zakačili na njihov respirator.

Neka, ne mari. Tako je i bolje. Samo da novi ne izgube iz vida da će morati da vladaju po ustavu i zakonima a ne ovako, kako su to do sad radili ovi koje je i prije trebalo oćerati.

Na kraju, ne smije se zaboraviti da ih je doveo upravo Dritan i da je on žestoko odgovoran za sve što se dogodilo Crnoj Gori.

Doduše, oni nikad ne bi ni došli da nije bilo pojedinaca iz prethodne vlasti. A njih sad treba makar laparaskopski ukloniti da ne štete zdravo tkivo. Da im se dozvoli odlučivanje, čak ni na nivou Mjesne zajednice.