Manjka hitrost manjinskoj vladi

Piše: Slavko Mandić

Mitska ljubav koja u istorijskim činjenicama nikada nije imala ni trunke osnova, zaluđela je Crnogorce i još više Srbe, koji su valjda vjerovali da su ih Rusi načinili  i udahnuli im život. To je jedino objašnjenje na koje se nailazi, tragajući za odgovorom zašto su Srbima i nekim Crnogorcima Rusi važniji i od njih samih.
Na to nas pośećaju klipovi koji kruže društvenim mrežana ovih dana, a jedan od njih je istovremeno i tužan i smiješan: Ja mislim kad bi Rusija napala Srbiju, da bi Srbi podržali Ruse… I dobro misli autor ove prirodne kvalifikacije stanja duha većine jednog naroda. To dokazuju jedina na planeti okupljanja podrške sramnoj ruskoj agresiji i Putinovoj bolesnoumnosti od kojih se čovječanstvo stidi. Da li je moguće da ta svijest u ostrašćenim fizionomijama  koje se hrane mržnjom, ubijanjem nevinih u prijateljskoj Ukrajini, žive na ovim našim prostorima, koji  su se vjekovima družili sa civizacijom i doprinosili njenom razvoju? Naravno da je moguće kad dođe do opšteg pomračenja uma, a zaćute naglo oni čiji je dobro plaćeni zadatak da pušte  bar mrvu svjetlosti na stvarnost kojoj se neophodno oduprijeti svim silama.
Dvije su neđelje od kad besprizorni Putin razara ukrajinske gradove. Od zgražavanja u prvim danima bezumnog ruskog napada, mada više od straha da se pelcer rata ne prenese na ove naše strane, a manje od istinskog žala zbog stradanja suverene države, kojoj zlikovac ne da pravo da bude nezavisna i svoja, danas je postalo normalno razgovarati o tamošnjim stradanjima uz kafu i rakiju. Valjda se čeljade na svako zlo navikne, pa kad jednom uđe u očinji vid ta slika užasnog stradanja jednog cijelog naroda, i ona, kasapina koji se jednači jedino sa Hitlerom, primi se  kao skoro prirodno dešavanje. Jer, svako svoje viđenje ima. Srbi su vjerovanja da je trebalo s Rusima razgovarat ranije i Putinu dati ono što traži, jer ne postoje Ukrajinci, kategorični su prijatelji malorastućeg zlikovca. Nikakvo čudo, ako znamo da su po njima čak i Ukrajinci od Srba nastali, pa se odmetnuli od matice. To su sve Rusi, ne dozvoljavaju drugačije mišljenje nikome oni iz Vučićeve kužine, i svaka čast Putinu koji je riješio da ih prizove k poznaniju prava i vrne zabludjele ovčice u svoje stado. Srpski putinofili potom sprovode u (ne)djelo farbanje fasada stmabenih zgrada grdnim likom ovog istinskog zlikovca. Mlatara se zastavama, obaveznim crkvenim obilježjima, slikama krvožednika iz Kremlja, i još po nekog domaćeg Vučića. To je ona ista družina koja ni Crnogorce ne priznaje kao narod, a zašto bi nekakve Ukrajince? E od takvih nam je ova vlada koja još uvijek vlada i urniše Crnu Goru svakoga dana. Zadužuje je naknadno. Prodaje joj žito koje je služilo za narodnu prehranu. Diže joj cijene goriva do besvijesti i prehrambenih proizvoda koliko god može. I to čini jer ovi novi manjinci nijesu baš sposobni da načine novu, brzo reagujuću kojoj bi jedini zadatak bio da Crnu Goru vrnu na evropski put, sa ove sadašnje moskovske transverzale.

Čekali su se evropski SNP Jokovićevi principi. Konačno je većina u sve manjoj partiji odlučila da uđe u manjinsku vladu, ali sa uslovima bez kojih nema govora o dogovoru. Temelj dogovora, ili prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, popis stanovništva, Otvoreni Balkan, čišćenje biračkog spiska, zakon o porijeklu imovine, zakon o lustraciji, izbori  u jednom danu, i još po nešto čega se śeti Joković. Jasno je da nema govora o prihvatanju ovih uslova, jer bi to bila vlada istih antievropskih namjera, ali je takođe  jasno da je ovo priča koju vole da čuju birači ove političke partije. To se tako radi u predpolitičkim društvima u kojima je dominantan spisak želja, mimo bilo kakve realizacije, jer se zna  da ona nije ni ostvarljiva ni moguća. Ali, saopštiće  oni svoje uslove i onda juriš na fotelje. Uz glasnost da im do njih nije, grabi se što se zgrabiti može. Zbog toga bivši Bečić sad ovako ludi. Da može, tako bi se rado vrnuo na staro. I bio EU bar na kub ako treba. Ma kakvi Rusi i bakrači. Samo da ne ispušta fotelju, sa kojom je bio srastao.

Prepreka manjinskoj vladi je izvjesni Strahinja, ni kriv ni dužan. Postavila ga je ova nova većina, a on samo poslušno izvršava naredbe svojih šefova. Domaćih i onih iz vani. Kako i treba. U državi koja razumije da je druženje sa ruskim špijunima demokratski iskorak i demokratsko pravo svakog pojedinca, pa i onog na visokom državnom položaju. A i ako mu što i kaže  primi kakva nova spoznaja za činjet u nastavku, pa što je to što se danas ne zna i što već nije objavljeno po društvenim mrežama i portalima?

E pa toga Strahinju sad treba da smijene oni koji su ga prošloga mjeseca postavili. Da bi došao drugi koji će, nakon odluke većine proglasiti manjinsku Vladu. Mogli su to da završe i onda kad su smjenjivali Bečića, ali su valjda bili zadovoljni jednom skinutom glavom. Mada će prije biti da nijesu manjinci znali što ih čeka, jer im je Bulajić ranije obećao da ne brinu, ali valjda tada nijesu  čuli za onu narodnu „sila boga ne moli“. Bulajić se pita koliko pjan sˊgaćama. Zato i nije mogao da sazove śednicu. A nije da nije htio.
Manjinci sad ne znaju što će. U stvari znaju da prvo treba Strahinju maći.
A vrijeme leti, uz činjenicu da je Crna Gora pred ambisom nad kojim su je doveli upravo mandatar i ovi novi EU rusofili iz SNP-a.

Kako će se iz ove vrteške prizemiti i čvrsto stati na tlo manjinska vlada, nije jednostavno sagledati. Ali jeste da nam je to u ovom trenutku jedini spas. Ako mislimo da branimo i odbranimo Crnu Goru od propasti koja joj je bila namijenjena.

Garant za njenu odbranu u novoj vlasti upravo će biti DPS sa prirodnim koalicionim partijama.
To tako izgleda u novoj crnogorskoj stvarnosti. Malo hitrine i možda se izvučemo?

Dok traju pripreme za novu manjinsku turističku sezonu tešku milijardu po Spajiću, ori se iz suśedstva: Moj Milojko lega je da spava, od vlastite gluposti zabolje ga glava!