IME ZA NEZABORAV – ZORAN LEMAJIĆ, VITEŠKI DUH

Piše: Željko Rutović

Tih osamdesetih prošlog vijeka, radničko nikšićko naselje Humci bijaše prepoznato po skromnom i skladnom životu, a sa njim nekako prirodno i sa sportom, kako aktivnim, tako i pasioniranim praćenjem istog, posebno fudbala.

Znate ono, tranzistor, baterije na pola gasa, i reporterski red uključenja od Bezigrada u Ljubljani do stadiona Vardara u Skoplju, od fudbalske brace Ameršek, do Vasila Ringova. Sve drugo po strani, a fudbal u centru, u epicentru…

Male neuslovne, a u doživljaju dušom ipak dovoljne čari života barake Krivaja – Zavidovići, motivisali su svoje mlade stanare da slobodno vrijeme provode vani, tamo gdje je šire, zdravije i igri otvorenije, a ta čar posebno se tražila i pronalazila u fudbalu, toj kolijevci radničkog praznika, ali i u borilačkim vještinama, rukometu… teško je bilo izaći na megdan željezarskoj djeci, znaju to gradska, podizana u boljim uslovima i komforu koja po zakonima prirode i društva i ne daje uspjeh. No… jedan od humačkih sportista, istinski pravih, u koga oči nas mladjih bijahu s razlogom uprte, bio je golman „Sutjeske“, Zoran Lemajić.

U svim naknadnim susretima generacije koja je iz Humaca otišla svojim životnim i neizbježnim putevima, pominjati će se Zoran kao antička i ljudska dimenzija, izuzetne fizičke stamenosti i etičke odvažnosti. Izgleda da je samo neki božanski tren sudbinski odlučio da on postane golman, i to ne bilo kakav , već odličan, jer ne manje, Zoran bi bio i vrhunski majstor borilačkih vještina ili gotovo bilo kog sporta kog bi se „dohvatio“, onako nalik još jednom Nikšićaninu, univerzalnom po moćima sportisti, Skalu Gvozdenoviću.

Atletskom pojavnošću, sportskom spremnošću, rijetko viđenom voljom i radom koji vodi ka uspjehu, uljuđenim manirima, koji nije zaostajao ni za aristokratskim plemstvom, te poštovanjem prema kolegama, kolektivu i društvu, Zoran je postupno i odlučno gradio svoj i jedinstven svijet životnog borca i pravednika u kome se nikome i nizašto uzmicao nije. Isto tako, za život pravde, Zoran je drugome pružao časnu ruku pomoći. Mi, njegove mlađe komšije, dozivljavali smo ga kao svog starijeg brata pored koga smo bili sigurniji, odvažniji i naravno ponosniji, jer Zoki je naš komšija, dobri komšija, čije golmanske odbrane bijahu nekako i naše životne, pa, ma šta god to tada značilo, a sa fudbalom svako značenje ima veći red. A živjeti za fudbal bijaše više znano i od fudbala i od života. Ostaju i danas u mirisu sjećanja koja nostalgično hrane dušu vremena, podsjećajući nas kako je sve nekad bilo bolje.

Donjeće neka nova vremena svoj sud šta je to bolje i kada je bilo bolje. U tom našem boljem, ostaju slike koje nas u emociji čuvaju živim i budnim, a tadašnji naš svijet, mali i veliki, sa Zokijem na golu, bijahu naši Humci, naša Sutjeska i njena plava boja, koja i danas teče našim venama, ulivajući se u navijačku Bistricu koja nas vodi do izvora sjećanja svake legende vječite Sutjeske. Kada bi se u kasno poslijepodne, u velikoj navijačkoj humačkoj grupi nakon utakmice vraćali u svoju koloniju, svoju komunu, za nas bi vrijeme na tren stalo, kad bi nešto malo kasnije ugledali Zokija, pozdravljajući ga u redu i preko reda, a njegova ruka spuštena na naša nejaka pleća ostala bi trajnim, suvim žigom svjedočanstva bliskosti nas i njega. Pa opet analize, radost, tuga i sve pomiješano i slatko u susret jedva čekanom novom bistričkom fudbalskom hodoljublju.

Ispisujući bogatu karijeru na jugoslavenskoj i međunarodnoj sceni, Zoran je iz Nikšića, preko Bokelja iz Kotora, Prištine, portugalskih klubova Farensea, Boaviste, čuvenog Sportinga, pa preko škotskih Athletic FC, Dunfemilne, te trenerskih karijera u stručnim štabovima SRJ, SCG i člana prvog štaba reprezentacije Crne Gore, te dalje i uspješno preko Katara, Indije i Švajcarske, ali svako naknadno sjećanje nostalgičnim bi sjenčilo i vraćali slike male nikšićke, radničke željezarske kolonije Humci u kojima je Zoran svojim životom i čašću, onako poput ljudskog viteza izgradio i zaslužio trajno poštovanje zaslužnika i dostojnika imena sporta grada. Dakako, na ponos hronike grada Nikšića, jer kazivati i pozivati se na ime Zoranovo, znači imati i poštovati Čovjeka koji je ispisao blistavu stanicu sportske karijere za uzor i nezaborav.

Bilo kuda da je hodio i fudbalskom pecalbom brodio, Zoki se ne razdvajaše od svog plemenitog karaktera i pravednog i odličnog, hrabrog i časnog nikšićkog temperamenta koji mu je otvarao sva vrata, ne samo golmanska. Pričaju i pričaće ljudi kakvo ime i ugled Zoran ostavi svuda gdje je boravio, pričaće i pisaće se kako ga fudbalski hroničari velikog Sportinga sa kojim je osvajao Kup Portugala, bilježe, pamte i poštuju. I sve to onako kako to čine veliki prema velikima. I onako kako bi ovdašnja kolektivna svijest, daleko od pizme i sujete trebala ponešto o toj svijesti i kulturi sjećanja učiti i ( napokon ) nešto dobro naučiti.

Pamtiti i prizivati u sjećanje Zorana Lemajića znači pamtiti i sebe tj najbolji dio kolektivnog sebe koji ostaje u trajno nasljeđe sportske, društvene i ljudske baštine.

Slučajni susret početkom dvjehiljaditih na ponti u Muu, u prelijepom Bokokotorskom zalivu, tu tik do porodičnog mu doma, poput filmske trake, crno-bijelog dokumentarca obojicu nas je brzo i u isti mah vratio u Humce listajući spomenar svih naših dragih komšija, njihovih života, događaja, anegdota i interesovanje gdje je ko od nas pošao po svijetu. Podsjetismo se i drugih golmana tog naselja, golmana Sutjeske i Čelika, Slobodana Vukovića, Dragana Radulovića, Rore Petkovića, Maja Kršikape, koji su se tu našli u rasponu od stotinjak metara, a naselje s razlogom obilježili epitetom golmanske zajednice. Pitanja i sjećanja išla su i ka drugim vrlim fudbalerima toga naselja, Boru i Slobu Janičiću, Žaru Draškoviću, Miodragu Zarubici, Miju Miloviću, Predu Vujoviću, Barjaktareviću, Milunu Petkoviću, kao i drugima koji su u raznim sportovima gradili sebe, svoj duh i životne orjentire.

Obišao je i danas obilazi Zoki svijet, ali očito je da je njegov duh i mladalačka sportska strast koja ga je i držala aktivnim do trideset devete godine dio i izraz jednog neraskidivog nikšićkog svijeta, trajne i uporne borbe kojim se je on ponosio i na svoj način dalekim svijetom pronosio. Uostalom, ne bijaše Zoran Lemajić tek običan golman, kao što nije ni tek obican čovjek – Zoki je i golmanska i ljudska gromada čije su ruke uvijek išle uvis, daleko do pobjede i kada su fudbal, i život i čovjek u pitanju.

Zato ni jedne sportske, ljudske, etičke i kulturološke hronike i Nikšića i Crne Gore nema ili ne može biti bez Zorana Lemajića, jer je ona samo sa njim kompletna i svoja na svome.

Učiti od iskustvenog bogatstva Zoranovog svijeta, širokog za sve ljude dobre volje i namjere, znaci biti uvijek u svijetu jasnih pravila, časti i pravde. Sa tog terena, bez obzira na trenutni rezultat, fudbalski i životni, Zoran nije nikada odstupao niti je svoja pravila, za neka druga zavodljiva, prolazna i komercijalna mijenjao, po tome se, je li, pamte i bilježe veliki.

Njegova snaga je u njemu, a ne u prolaznoj i vještackoj navodnoj snazi nekog i nečeg drugog. Zoran Lemajic – ime za pamćenje. Za nezaborav. A pamtiti Zorana i pitati ga danas za savjet iz njegovog bogatog iskustva, između ostalog znači stvarati prostor šansi da sve zaslužnike sjutra neko drugi pamti. Da pamti i poštuje društvo, jer kako je rečeno i vremenom potvrđeno, mi smo samo oni koji se drugih sjećaju i samo oni kojih se neko drugi sjeća.