…I ne naginji se kroz prozor

Kiši i mokro je.
Kišni bluz u Boki.
Akordima poznate, stare pjesme ovo veče otresa davne slike.
Kap po kap u istom ritmu ljulja ovu sjetu.
Kap po kap kricima galebova što se sele na bove.
Ozon ispod trepavica, do kojih ni kiša, ni suza neće.
Prva grana procvale trešnje samo se prezentala do prozora mi.
Svakog proljeća pošaljem  etrom meni najdražu haiku pjesmu:
“Pa iako me ne voliš
zašto ne dođeš u moje dvorište da vidiš procvalu trešnju”.
Cvjetaju li primavere ove i da li ih iko primjećuje sa obale susjedne Italije?
Stravične slike, još jezivije cifre iz ove zemlje kancona i ljepote.

Užas!

Epidemija kosi, nosi, ostavlja muk. Korona.
Nikada tu zlu riječ neću zaboraviti.

…Rivedo ancora il treno
allontranarsi e tu che aschiughi quella lacrima
Tornero
Come difficille
un ano senza te
Adresso scrivi:Aspettami,
il tempo passera
un anno non e un secolo…

Još mogu vidjeti voz kako odlazi
A ti obriši tu suzu..vratiću se
Kako teška godina je…bez tebe
Sada napiši: Čekaj me
Vrijeme će proći
Godina nije stoljeće
Vratiću se
Kako je teško bez tebe
Oko mene su uspomene na lijepe dane naše ljubavi

Tornero,tornero……

Ko je bio zaljubljen a da nije bolovao uz Tornero?
Ko li je sve odlazio i vraćao se u ljubav,u bol,u čežnju,u san uz Tornero?
Koliko li je drhtaja u sentiš plesu ostalo uz Tornero?

Od jutros, kada sam na radiju čula Selmu i otkopčala prvo dugme da glasnije vrisnem refren, od tada, a evo veče nad Bokom, nosim onu sjetu što pulsira slabije, pa jače, kao zubobolja.

Napisala sam mojoj Elviri u Sarajevu kako me ta Selma raskišala.
Ma ubila.
Taj kofer i taj voz.

Taj put na fakultet i taj rastanak uz najtopliju poruku na svijetu….putuj Selma i ne naginji se kroz prozor.

Adesso scrivi: Aspettami,il tempo passera…..
Vratiću se, vratiću se.

Dubravka Jovanović