ŽIVOT SE PONOVO RAĐA

Piše: Prof. Ivana Mitrovć

» Ružo, Zorane, jeste li radi gostima? Ružo, pristavi kahvu i izvadi onaj lokum što čuvaš za posebne prilike,« dozivao je Safet svoje komšije, dok se polako približavao njihovoj kući. Uskom stazom gazio je teškim korakom, jer nije znao hoće li Zorana jutros zateći u životu. Mjesecima se bori sa opakom bolešću i najradije bi, kako sam kaže, otišao Bogu na ispovijest, ali mu je na brigu kako Ružu da ostavi samu.

Na vratima se pojavi sitna, od starosti i tuge skoro iskopnila, ženska prilika.

»Ajde, moj Sajo. I kafe i lokuma i sve što je Bog dao. Zoran se već zabrinu što te nema«, pozdravlja Safeta i naviruje da vidi koga im to jutros dovodi nenedano.

Godinama Safet dolazi na prvu jutarnju kafu kod Ruže i Zorana. Svaki put ga duša zaboli kad vidi kako propada njihova kuća. Ponekad pomisli da će ujutro zateći samo ruševine i Ružu i Zorana ispod. Zatrpane, bez života. Moli ih da poprave ponešto, ali oni ne daju. Kažu, nemaju za koga. Kad nestane njih, neka nestane i kuća.

U ovo bosansko selo stigao je Zoran vođen ljubavlju. Siroče iz doma, upoznao Ružu i došao na njenu očevinu da osnuju porodicu.

A Ruža, jedinica. Lijepa ko upis, govorili su. Mogla da bira najbogatijeg momka iz sela. Ali ona je htjela samo njega.

Skućili se, dobili sina. Dali mu ime Radojica.

»Ko onaj ajduk iz narodne pjesme«, ponosio se Zoran. Maštali su da napune kuću djecom, ali nije se dalo. Drugo dijete je rođeno mrtvo, a Ruža  za dlaku izbjegla smrt. Tako njihov Radojica ostade jedinac.

Safet je zavolio Zorana pri prvom susretu. Stariji od njega tek pet godina, ali već oženjen i tri sina imao, prihvatio ga je kao da je jedan od njegove braće.

»Ko zna? Možda smo i neki rod. Možda sam i ja od nekih tvojih. Meni su dali ime Zoran, jer su me u ranu zoru našli ispred doma. Da je upravnik bio musliman, možda bih se zvao Sabahudin. Niko ne zna od koje sam ja fele, moj Safete,« šalio se Zoran na račun svog porijekla. Samo oni koji su ga dobro poznavali, osjetili bi gorčinu u njegovom glasu.

»Ne gledam ja ko je koje vjere, nego kakav je čovjek,« odgovorio bi mu Safet. »A ti si, moj Sabahudine, ljudina!«

Tako to biva kad se sretne čovjek sa čovjekom. Ni vjera, ni porijeklo, ni socijalni status, ništa ne može stati na put pravom prijateljstvu. Zoran je ovdje našao ljubav i prijateljstvo, stvorio porodicu i to je sve što je želio od života.

Safet je dobio još jedno dijete, ćerku. Rodila se sa crvenom kosom. Dali su joj ime Ajša. Kao prorokova najmlađa i najmilija supruga. Čim je prohodala počela je da prati Safeta u stopu. Ni jedan sin mu se nije pod kožu uvukao kao ovaj mali, crvnokosi đavolak.

Najviše je voljela kad odu kod Zorana. Tamo se igrala sa Radojicom. On je bio mnogo spremniji za igru od njene braće. Njima je samo smetala.

Radojica se šalio sa njom da će je ukrasti kad poraste i povesti da mu bude žena. Ajše se ljutila.

»Ja neću da se udajem. Ni za tebe, ni za nekog drugog. Oću da živim sa mojim babom, eto ti«.

»Oćeš mala, udaćeš se ti brzo. Ja ću tebe ko hajduk ugrabiti i pravac sa tobom u šumu,« odgovarao joj je Radoijca ni sam ne znajući gdje prestaje šala, a počinje istina. Jer, nekako neprimjetno, zametnula se među njima klica najljepšeg ljudskog osjećanja. Kada je Radojica došao iz vojske ona je snažno proklijala.

Ajša izrasla u djevojku. Šesnaest godina, a već se momci u selu utrkuju oko nje. Safet je zadirkuje: »Vidim ja da ćeš mi ti, bona, brzo kuću mijenjati. Ode mi ti, mazunice.«

»Neću, babo, Alaha mi. Nikog ja ne gledam. Ja ću s tobom da ostanem. Da te pazim kad mi ostariš«.

»Paziće me snahe. Ti traži svoju nafaku.«

Ajše je na to ćutala. Nije smjela ocu reći da joj je samo Radojica u srcu. Od kad je došao iz vojske, samo o njemu misli. Jeste da su njihovi očevi prijatelji, jeste da Safet voli i cijeni Zorana, ali niko ne gleda blagonaklono na ljubav između mladih različite vjere.

Kako to uvijek u životu biva, kad je ljubav u pitanju, ne važe pravila. Razum ustupa mjesto osjećanjima, a srce bira ono što pamet ne bi. Zabranjeno voće je najslađe i teško mu je odoljeti. A ono što se najviše krije, najprije bude otkriveno. Tako i Ajšina i Radojicina ljubav nije mogla biti dugo skrivana.

Zoran i Ruža se brzo pomiriše sa tim. Njima je Radojica sve na svijetu, samo im je važno da on bude srećan.

Safet bi, zbog ljubavi prema Ajši prihvatio, ali je trpio veliki pritisak familije.

»Drugo je prijateljstvo,« govorili su mu. »A drugo da nam đevojka ode za čovjeka druge vjere. To ne biva nikako.«

U to vrijeme poče i ovaj zlosrećni rat u Bosni. Razlike preko kojih se nekada možda moglo preći, produbiše se. Radojica i Ajša, ludi od ljubavi, rekoše svojima da oni jedno bez drugog ne mogu da žive.

»Safete, brate,« govorio je Zoran. »Znam da ti nije lako, ali to su naša đeca. Ja nikog do njega nemam, a tebi je Ajša milija od sva tri sina. Šta ako đeca učine nešto od sebe? Šta će nam onda život? Neka ih, neka se vole. Neka nam kuću napune. Mi ćemo Ajšu gledati ko svoje dijete. Nećemo joj braniti da slavi Bajram, evo i ja ću ga slaviti sa njom, nećemo joj tražiti da svoju vjeru zaboravi. A, bolan, Safete, ti znaš da ja i ne znam zasigurno koje sam vjere. Nikad nijesam ni saznao ko sam i odakle sam. Pa, šta mi fali? Bitno je samo da je čovjek srećan.«

Safet ga je slušao, svjestan da je u pravu. Zagrlio ga je, pa su zajedno plakali. Kao da su predosjećali neku nesreću koja će ih zadesiti, a nijesu znali ni kakvu ni kako da je zaustave.

Ubrzo se poče širiti glas da sve mladiće koji su služili vojsku vode u rezervu. Crna slutnja uvuće se u Zoranovu kuću. Kako da pošalje Radojicu u vojsku? Kako da ide i puca na one sa kojima živi i sa kojima hoće da se orodi?

Ruža od straha i tuge zanijemila. Ide kroz kuću kao sjenka. Samo ponekad bolno uzdahne i tupim pogledom gleda u daljinu.

Ajša i Radojica se ne razdvajaju. Nije ih briga da li će ih neko vidjeti. Samo da ostanu zajedno.

»Ajde sad, hajduče, da bježimo u šumu,« izazaiva ga Ajša.

»Ubiće me tvoj babo, ako mu te odvedem.« prihvata Radojica šalu, a u sebi misli da bi to možda i trebao da uradi.

Zoran je stalno kod Safeta. Moli ga za savjet. Sam ne umije da nađe izlaz, a svaki dan očekuje poziv iz vojnog odsjeka.

Safet na mukama. Njegovi sinovi su otišli u Njemačku. Čuo se sa njima i zaključio da je najbolje da Ajšu i Radojicu pošalju kod njih.

Sa tim vijestima je otišao kod Zorana.

»Kad se ovo čudo smiri, vratiće se. Samo da prežive. Sjutra odma neka kreće. Ajšu ću noćas povesti kod rođaka. Oni će je ujutro provesti do Hrvatske granice. Tamo će je preuzeti drugi rođaci povesti u Austriju. Odatle će lako do braće.

Radoijca neka krene ujutro. On će istim putem, ali neka ne idu zajedno, da ne bude sumnjivo. Srešće se u Austriji. Sve je organizovano. Ništa ne brini.«

»A, je li sigurno,« pita Zoran.

»Sigurno. Tamo kod ovih mojih još nije zagustilo. Lagano će preći. To nam je jedini način da spasimo Radojicu od vojske. A Ajša neće da čuje da se odvoje, pa neka idu. Neka se spašavaju ovog pakla. Neće ovo na dobro izaći, moj Sabahdine.«

»Ja, Safete, nemam nikog do Ruže, Radojice i tebe. Da je sreće, svadbu bismo brzo zajedno pravili. Ođe mi je dom. Nikad se nikom nijesam zamjerio. Svi su me lijepo prihvatili. Šta bi ovo, moj brate?«

»Ne znam. Ne pita se narod. Nije nama do ratovanja. Viši su odlučili, a nas će samo štetovati. Odoh sad, a ti spremaj Radojicu za put. Nemoj da nosi mnogo stvari, da ne upada u oči. Jednu kesu i to je sve.«

Zoran je ostao da sjedi ispred kuće. Umjesto olakšanja, što će izbaviti sina od vojske, osjećao je neku tjeskobu. Nešto ga je stiskalo u grudima i dugo nije mogao da se pomjeri s mjesta.

Uzalud je Ajša čekala Radojicu. Noć pred rastanak predala mu se i tijelom, dušu mu je odavno dala. Negdje pred zoru došli su po njega. Uzalud su bila Ružina preklinjanja, uzalud je Zoran molio da povedu njega, samo da mu sina jedinca ostave, uzalud….

»Domovina, zove,« rekoše mu.

» Crna je to domovina, kad mi ognjište gasi!« jeknu Zoran.

Tada su posljednji put vidjeli sina.

Rat. Kratka riječ. Samo tri slova. A teška, preteška. Samo oni koji su ga osjetili, znaju šta znači kad kažu »samo da se ne zarati«. Olako ljudi potežu oružje. Olako crtaju mete na tuđim ognjištima. Zapale tuđe, a nijesu svjesni da će i njihovo da gori. U ratu nema pobjednika. Svi su nekog izgubili. I oni što slave, moraju prvo pokopati svoje mrtve. Razgrnuti svoja zgarišta, oplakati svoju bol. Slavlje kratko traje. Patnja zbog gubitka ne prolazi nikad.

Zoran i Ruža su dočekali kraj rata, ali svog Radojicu nijesu. Kolone izbjeglica su prolazile pored njihove kuće, a oni nijesu otišli. Safet ih je štitio kad je muslimanska vojska zauzela selo.

Jutros nije sam. Crvenokosa žena prati ga u stopu. Ajša.

»Blago meni!« uzviknu Ruža. Čini joj se kao da je Radojicu vidjela. »Ustani, Zorane, evo nam snaha došla.«

Tek tada iza Ajšinih leđa proviri dječak. Ruža pade na koljena.

»Ni ja nijesam znao,« promuca Safet.

Ajša joj priskoči u pomoć.

»Ustani, nano, evo ti došao, mali Radojica!«

Ivana (Jukanović) Mitrović rođena je 20.12.1976. godine u Bijelom Polju, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju »Miloje Dobrašinović«.  Filozofski fakultet, odsjek za srpski jezik i književnost završila je u Nikšiću, a trenutno je magistrand na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.  Od 1997. do 2003. godine je bila član redakcije Nezavisne revije Polje. Povremeno je objavljivala tekstove u Bjelopoljkim novinama i u Odzivima. Bila je saradnik na izradi Prvog sportskog vodiča Crne Gore. Piše i za djecu. Roman “Život je stvar izbora”, objavila je 2019. Godine.Trnutno živi i radi kao profesorica crnogorskog jezika na Cetinju.