Dani straha i tužnih sjećanja. Naviru slike i strahovi potisnuti, ali nikada zaboravljene, posebno onih koji su doživjeli katastrofalni aprilski potres u Kotoru.
I bi u aprilu 1979. godine. Povuklo se more, oglasile životinuje svojim instiktom. Žuta prašina nad drevnim gradom i srušeni, raspukli, zinuti, iščupani, izvaljeni, djelovi krovova, palata, crkava, ponti, parapeta. Vjekovi u gomilama okamenjenih suza na pjaci od rive.
Svaki put kad ovih dana i noći zatrese, mnogi Kotorani izgovaraju samo dvije riječi: jadni narod. Baš kao što smo to mi bili u aprilskom strašnom sudu.
Dvije riječi saučešća Dračanima i svima koji muku stihije muče i pred kojom smo jedino svi isti. Mali i bespomoćni. Jedino pred stihijom se ne možemo dijeliti, brojati, bahatiti, vrijeđati, suditi, mučiti, pljuvati, ubijati.
Sinoć posmatram more, ulicu pod noćnim lampama sa drevnim palatama pomoraca u kraćoj šetnji donjim, priobalnim putem kroz Dobrotu kojom mir ovog novembra caruje.
Sinoć mir onaj, što jezu izaziva. Nekako neprirodan, sablastan. Čini se da je sve stalo.
U mandraćima, iz kojih je preko parapeta prije samo par dana prelivalo pobiješnjelo more, a južina parala i more i dušu, sinoć oseka.
Plitko i nekako zastrašujuća bonaca svuda, osim u duši mještana, koji sa zebnjom prate i žale nesreću u susjednoj Albaniji.
Barke kunjaju. Nepomično je sve okolo. I list ozlaćenih sve ogoljenijih krošnji i arija slana i vlaga koja sa strahom u kosti ulazi.
Osluškujem sugrađane koji ne skrivaju zebnju tjerajući slutnju i crne misli.
„Ali kad te jednom zmija opeče, i guštera se bojiš“, reče mi šjor Ivo.
Lokalni ribar će: “E moja kućo, nikad se ne zna kad će potres, a živimo ovako pohlepni i vazda nam je malo, kao da ćemo sto godina živjet. Što će nam skandala kad možemo ovo malo života u miru provesti“.
Odgovorila sam mu da ću zapisati ove riječi njegove, što i činim.
Onda biser koji samo dječije srce piše juče je izgovorila petogodišnja Ksenija rekavši svome tati: „Ja nijesam upalila zemljotres“.
Dubravka Jovanović
Dubravka piši što više, možda nešto i naučimo, čitajući tebe. Napisao sam prošli put, da ti znaš i pisanjem da voliš i da svaka tvoja riječ ima dušu. Čak i teškim trenucima, zračiš, daješ nadu u nešto bolje, vedrije i srećnije…
Možda nas i vrijeme promjeni, da budemo bolji ljudi. Možda…
Zato piši Dubravka i neka nas nježno, miluju tvoji stihovi…
E ee pred božjom silom smo svi nemoćni a ovamo se koljemo.
Zato nas i kaštigava Bog.
Dube kako je tuzno
Zdravo i pametno dijete od zdravih i pametnih roditelja ovako progovara…
Jao ne ponovilo se .
kakav biser stvarno samo možečisto dijete tako nešto reći.
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].